quote:

---

Originally posted by Giuda Ballerino

Sto vise gledam Cavenaga sve sam vise uvjeren da je oponasatelj stila Stéphanea Pergera.

---

quote:

---

Originally posted by solar

#368
Scenarij: Gigi Simeoni
Crtež: Gigi Simeoni
Naslovnica: Gigi Cavenago

http://www.sergiobonelli.it/dylan-dog/2017/03/01/albo/il-passo-dell-angelo-1000710/

---

quote:

---

Originally posted by Mhejl



Odmah treba reći da "Na koži" naprosto nije dobra epizoda serijala. Da, na intelektualnom nivou, uključujući i lajtmotiv tetovaža i tetoviranja koje ranije nismo viđali u serijalu, ima šta da ponudi... ali ne funkcioniše kao (dobra, intrigantna) PRIČA. U smislu strukture, drži se najotrcanijeg šablona serijala: serije ubistava ispresjecane scenama Dilanove istrage i dijaloga/monologa sporednih tipova. Šablon koji ocrtava uticaj đalo filmova na serijal, ali koji - u ovakvom tipu ideje i naročito nakon prečeste upotrebe - nema šta novo da ponudi. Ako uzmemo u obzir da većina dobrih novijih epizoda uopšte ne prati ovaj šablon (npr. "Preko praga" ili "Vrt iluzija"), ili ga donekle prati uz radikalno drugačiju perspektivu (npr. Akatinov "Ubica iz susjednog stana" koji HOROR motive stavlja u kontekst protoka vremena "sive svakodnevnice" i sustanarske ravnodušnosti jedni prema drugima), jasno je da "Na koži", barem u tom smislu, tone u sivi prosjek serijala. Drugi značajan problem je nedostatak ijedne iole snažnije scene, nedostatak emocionalnog naboja, dramske tenzije. Uzrok? Možda ponajviše jezivo otaljan DalAgnolov crtež, uz scenario koji sam po sebi prije poentira na intelektualnom negoli na visceralnom/emocionalnom nivou. Mislim, ovdje imamo priču o demonskom tetoviranju bez ijedne prave, gadne scene tjelesnog horora!

Nego, da se vratimo kvalitetnoj strani priče, intelektualno-idejnoj. Iako se, kao što je i istaknuto u uvodniku, Bruno Ena često izgubi u narativnim rukavcima svoje priče i propusti priliku da efikasno poentira - neki to nazivaju suptilnošću, a neki nedostatkom fokusa - u tkivu ove priče se može nazrijeti osnovna ideja-vodilja, pomalo trapavo eksplicirana kroz nekoliko monologa (ženskog tatu-majstora, te glavnog negativca). Ta poenta se tiče upotrebe SIMBOLA; tačnije, u stripu jedna perspektiva, jedno arhaično shvatanje korišćenja simbola, napada drugu, "modernu" perspektivu, težeći da je uništi i podvede pod sebe. Istovremeno se i problematizuje "moderno" shvatanje korišćenja simbola. Prva perspektiva, ona arhaična, koju nudi glavni negativac, magijski izjednačuje simbol sa simbolizovanim. Tako slike, same po sebi tek nizovi mastila na koži, koje predstavljaju život demona istovremeno i JESU život demona, i predstavljaju unošenje demonske supstancije NA i U naše tijelo; što nužno dovodi do fizičke, bukvalne metamorfoze u demonsko biće. Slično kao što u vudu lutka osobe jeste jednaka samoj osobi: svaku povrijedu lutke doživljava i sama osoba. Izjednačavanje simbola i simbolizovanog nas dovodi u vrlo direktan odnos sa svijetom oko sebe; suština stvari nije izjednačena sa njenom fizičkom suštinom. Glavni negativac na sebe nanosi krv, mastilo, pigmente - fizičke supstance - ali to nije ni krv, ni mastilo ni pigment već otjelotvoreno Biće demona. Kroz simbol direktno stupamo u dodir sa samom Stvari, suštinom. Nema granica, miješanja i preobražaj su neminovni.

Spram toga stoji druga, moderna perspektiva, sa jasnim RAZLIKOVANJEM simbola i simbolizovanjem. Tetovaža je samo tetovaža; parče mastila na koži, slika koja upućuje na nešto, ali nije jednaka onome na šta se upućuje. Ovaj pristup ima i dobre i loše strane: leži u osnovi naše civilizacije (Vigotski i Pijaže su opširno govorili o "simboličkoj funkciji" koja omogućava sticanje apstraktnih znanja i mišljenja kod čovjeka) i omogućava nam gospodarenje nad svijetom samim. Manipulacija simbola prethodi manipulaciji stvarnosti: arhitekta, prije izgradnje zgrade, simbolički predstavi njene dimenzije, plan gradnje, procijeni njegovu izvodljivost... i na osnovu toga vrši (uspješne) radove. Manipulacijom simbola dolazimo do društvenih promjena: apstraktno mišljenje zamišlja PROMJENU, bolji svijet, nešto što nije neposredno dato ali postoji kao potencijal. Bez razdvajanja simbola od simbolizovanog čovjek bi bio vječito uronjen u Biće, zapanjen i u živom dodiru sa onim što postoji, i potpuno nemoćan da ga sistematski promijeni. Ali... dolazimo do loše strane. Odvajanje simbola od simbolizovanog predmeta dovodi i do otuđenja, slamanja ove veze: čovjek je otuđen od objekta. Npr., u ovoj priči, ugledni par antropologa koristi polinežanske svete crteže - koji JESU život i biće demona-boga - kao apstraktne simbole, obične lijepe slike iz jedne druge kulture. Time se otuđuju od pravog značenja tih simbola u polinežanskoj kulturi - opsjednuti su samim simbolom, lijepom "autohtonom" umjetnošću - propuštajući suštinu, ZNAČENJE koji oni imaju u toj kulturi, demonsko-božanstvo prisustvo koje oblikuje tu kulturu. Naučnik je blokiran na formi, ne prodirući u sadržaj. Slično je i sa tretmanom tetovaža u našem društvu. Ljudi neobazrivo tetoviraju na sebe različite stvari, imena, slike, ne razmišljajući o tome da tim činom dovode sebe, svoje tijelo, na najneposredniji mogući način, u dodir sa drugima stvarima/konceptima. Tetoviraš veliki krst na sebe? Dovodiš svoje tijelo u dodir sa hrišćanskim učenjem? Jesi li dostojan te tetovaže i zar moraš na tako bukvalan način da se spajaš sa tim učenjem koje se mora živjeti? Tetoviraš ime druge osobe? Miješaš sebe i nju, svoje tijelo obilježavaš njom/njim, njenim/njegovim postojanjem? Jesi li spreman na to, i postoje li drugi načini da se to izrazi?

Pravilnu upotrebu simbola, koja ne odlazi ni u jednu od dvije krajnosti, vidimo tek u posljednjoj sceni epizode: djevojčica koja na psihoterapiji koristi crtež da bi izrazila svoja traumatska iskustva. Simbol se koristi da bi se prenijelo značenje stvari koja se drugačije ne može saopštiti niti dotaći. Nema izjednačavanja traume i simbola-crteža, prvobitna emocionalna reakcija šoka se ne ponavlja. Ipak, simbol i trauma su i dalje dovoljno povezani da prenesu drugima kroz šta ta djevojčica prolazi, a i da njoj samoj omogući da na bezbjednoj distanci evocira traumatsku uspomenu i "proradi" je kroz fantaziju, racionalizaciju, itd.

---