quote:

---

Originally posted by manhunter

quote:

---

Originally posted by stinky

Ustav RH? ti se šališ. pa to je lošnjikavo sto na sat.

---

Nije, dobar je film.

---

quote:

---

Originally posted by Zoroasterixx

quote:

---

Originally posted by manhunter

quote:

---

Originally posted by stinky

Ustav RH? ti se šališ. pa to je lošnjikavo sto na sat.

---

Nije, dobar je film.

---

Po čemu je tako dobar?

---

quote:

---

Originally posted by vukozec

https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/kriticari-izabrali-najbolji-domaci-igrani-film-svih-vremena-pogledajte-tko-je-usao-u-top-10-15033039

H8, Rondo i Lisice su i meni u samom vrhu. H8 je prikazan nekidan na HRT2, napišem uskoro nešto o njemu (i nastavim dalje komentirati domaće aka yu i ex-yu filmove na ovom topicu, slobodno se uključite).

---

quote:

---

Originally posted by vukozec

H-8... (1958., Nikola Tanhofer)

Neprolazno remek-djelo, definitivno.

---

quote:

---

Rondo, 1966 (Zvonimir Berković)

Berković je odmah, svojim prvijencem, pobrao gomilu priznanja: drugo mjesto u Puli za film (Srebrna arena), prvo mjesto za scenarij (Zlatna arena). Također su nagrađeni glumac (Relja Bašić) i glumica (Milena Dravić), kao i fotografija.

Rondo dolazi u plodnim šezdesetima i svakako daje dodatni poticaj ozbiljnijem jugoslavenskom filmu. Daleko od prevladavajuće ratno-revolucionarne tematike (kažu da je H8 iz 1958. prvi yu-film koji donosi svježu temu), Berković se bavi preispitivanjem građanskog života. Čini se da su ljubavni trokuti njegova opsesija; nedavno sam na HTV-u pogledao Ljubavna pisma sa predumišljajem: isti osnovni motiv, naizgled stabilan brak i ponovo žena biva dovedena pred iskušenje, dok se muškarac platonski koleba.
U Rondu je to izvedeno tako da u bračnu idilu upada stranac. Feđa i Neda žive skromni zadovoljni život mlađe intelektualne klase… ali samo naizgled. Njihov sklad se otkriva kao narušen. Dokolica, puste nedjelje govore o nekom temeljnom nedostatku; nešto remeti mir bračnih drugova. Feđa gotovo fanatično ustraje u pozivanju sredovječnog samca, Mladena, na duge poslijepodnevne partije šaha. Dok oni igraju, Neda se vrzma oko njih poput mačeta.
Ova se tema ponavlja kroz cijeli film – koji je upravo strukturiran kao istoimena glazbena forma.
Time film biva izrazito komorne atmosfere, što moguće posljeduje slabije komuniciranje sa širim gledateljstvom. Ali Berković je u takvom svjetonazoru beskompromisan: svi njegovi filmovi naginju intelektualističkom, lišeni populističkog.

Dakle, u Rondu se kroz nedjeljne partije šaha, gradi intimistički zaplet; tri glavna lika se psihološki nijansiraju. Stabilan brak biva pomalo nagrižen, a Neda sve više gravitira Mladenu. Feđa i dalje biva opsjednut šahom; pjevuši i mašta o vatrometu.
Berkovićeva razrada je zanimljiva, jer ovdje nemamo strasno prepoznavanje između žene i ljubavnika. Isto tako, ni muž i žena nemaju nesuglasice, čak niti nerazumijevanje. Remeteći faktor prije su same okolnosti, kao da sama prisutnost postaje glomazna masivna te zadobiva materijalni oblik. Mladen dakle profitira (naguzi Nedu) ne iz inicijative, nego najbanalnijim ponavljajućim prisustvom (ovo pak korespondira sa Weiningerom i njegovim formulama seksualne privlačnosti, gdje je on upravo istaknuo taj faktor vremena –zajedničkog prisustva- ).
Odnosi među likovima su praćeni šahovskim metaforama (i tako Rondo biva drugi film koji sam pogledao u kraćem razdoblju, a koji baca šahovske metafore –prije toga sam pogledao Night Moves, A.Penna-). Scena sa Nedom kada zapomaže da Feđa napadne Mladena kraljicom, te plače, čak je prenaglašena, polako prelazi u jeftino-patetično.
I tako sve mic po mic, dođe karneval; Feđa ostvari svoj san o vatrometu, a Mladen mu ga zavuče drukčijim vatrometom.

Završetak je također zanimljiv. Dva šahista se ponovo nalaze: nakon briljantne Feđine replike ("Mladene, vi ste svinja"), dva slobodna ljudska bića uviđaju da su osuđeni na zajedničko bivstvovanje u praznoj dokolici, na one iste nedjeljne partije šaha. Samo što sad atmosfera izgleda pomalo tjeskobno; nema Nedine razigranosti, nema salonskih razgovora nego izravniji, podozrivi, svađajući govor. Je li ovo zapravo bolja situacija, život bliže Istini? Što je pošlo ukrivo na nedjeljnim partijama šaha, između prijaznih, uviđajnih likova? Je li Berković kritizirao otuđenje čovjeka u suvremenom svijetu? Ovim pitanjima se svakako može pozabaviti u nekoj budućoj analizi, sada neprijepornog klasika hrvatskog (i ex-yu) filma – Ronda.

---

quote:

---

Prometej s otoka Viševice, 1964 (Vatroslav Mimica)

Za razliku od Belanovog Koncerta, Mimičin Prometej je odmah prepoznat i društveno priznat: prva nagrada u Puli (zajedno sa filmom Tri, A.Petrovića), kao i neke strane nagrade. (kada već uspoređujemo s Koncertom, možda je bitna stavka što završetak Prometeja pogoduje marksističkoj ideologiji: junak pronalazi da su žrtve bile opravdane)

U središtu radnje je Mate, sredovječni direktor nekog zagrebačkog poduzeća. Očito velika zvjerka, odlazi sa ženom na otvaranje spomen-ploče u rodno mjesto. Povratak evocira uspomene iz djetinjstva i mladosti, tako da uglavnom pratimo tok svijesti. Takvom razlomljenom strukturom, Prometej djeluje kao preteča Zerkala. Kritika navodi da se radi o prvom izrazito modernističkom jugoslavenskom (te naravno hrvatskom) igranom filmu.

Simbolika je očita: Mate, partizanski prvoborac koji se požrtvovno zalagao za elektrifikaciju otoka, uspoređen je s Prometejem koji donosi svjetlo. Poput grčkog junaka, ima problema sa jetrom. Viševica je kamen (kako reče njegov tast kojega glumi P.Vuisić) za koji je okovan.
Matu su uspomene strefile svojski; u besanoj noći propituje je li sve to vrijedilo? Sada je direktor, šofer ga vozi, žena prati, mjesto slavi… ali crv sumnje rovari. Prisjeća se mladosti, zanosa i ideala, prve ljubavi i sina. Prisjeća se oca, majke, umiruće sestre. Prvih susreta sa radničkim aktivizmom, revolucijom, odlaskom u partizane.
Vrativši se kao pobjednik, Mate ima nepokolebljivu vjeru u napredak. Ni smrt oca i majke nisu ga previše uzdrmali (ovdje imamo napetost između njega i tasta; tast je predstavnik više klase, koji je prvi dobio struju. ali on je uveo samo sebi. tako govori Mati, je li borba vrijedila smrti roditelja: da nije otišao u partizane, neprijatelj ne bi strijeljao oca i majku).
Mate se ne da smesti; obavlja prljavi posao za napredak, za revoluciju, ubire porez od lokalnog stanovništva. Zapostavlja obitelj, ženu i sina. Uvesti struju, izvesti Viševicu iz tame, postaje mu fiks ideja. Iako suočen sa tromom masom, sa nepovjerenjem i ismijavanjem, naposljetku stvar istjera do kraja. Ali cijena je velika; žena i sin su otišli.
Mate odlazi sa otoka potiho, bez kofera. Dao je mjestu sve, a odlazi poput ološa.

Dvadesetak godina kasnije, vraća se uz fanfare. Ali sa bolesnom jetrom i sumnjom kojom je i dalje okovan za otočki kamen. Je li sve skupa imalo smisla? Revolucija jede djecu, a kod Mate kljuca jetru.
Premda je tijekom čitavog filma sugerirano da su žrtve promašene, završetak donosi obrat: Mate sreće nekadašnje bundžije i podrivače kako su uklopljeni u sustav: ovaj živi od turizma, onaj se zaposlio u državnoj službi. Prometej je donio svjetlo i društveni probitak. Tast, prošli buržuj, sveden je na samotnu sobicu u skladištu. I klasnog neprijatelja je država zbrinula. Ženi i sinu, prvim ljubavima, također ide dobro; muž je poslovni čovjek pa su zbrinuti.

Tako u završnoj sceni (nakon što se predomišljao), Mate savjetuje mladića (I.Vidović) da ustraje u snovima, u projektu koji ima velike planove za otok, idealističke planove. Mate se prepoznao u Vidoviću; mladi sanjar koji djeluje u ime viših ciljeva. Kakve veze onda imaju jetra, izgubljena ljubav, sin kojega ne poznaješ i besane noći, kada je objektivna situacija očita: širi slojevi su stekli bolju egzistenciju, izvedeni su iz tame građanske ideologije u svjetlo marksizma, a sam si direktor velikog poduzeća pa si možeš kupiti novu ženu?

---

quote:

---

BLAGAJNICA JE POSTALA MAJKA ASFALTA

Prošlo je 10 godina između Blagajnice koja je htjela ići na more i Majke asfalta. Što se promijenilo?

Pa, Dalibor Matanić je u jednom intervjuu rekao da se "u Blagajnici glavnina radnje događa u malom dućanu, dok se u Majci asfalta radnja premjestila u shopping centar."
Očigledna promjena. Međutim, to je i dalje isti film, o istoj toj blagajnici, koja je u međuvremenu otišla na more; malo tamo živjela i promijenila ime u Mare, a nakon što joj je dosadilo more, vratila se u hladni Zagreb, dobila muža, napredovala do marketinškog agenta, nazadovala do otkaza i počela razmišljati o smislu života.

Na društvenom planu imamo penjanje iz zagrebačkog ruralnog predgrađa u stambeni blok na periferiji; na individualnome planu čini se da se naša blagajnica učlanila u b.a.b.e. Dok je prije bila samozatajna, radišna, u patrijarhalnom svemiru, čitav identitet iscrpio joj se u majčinstvu; sada je drska, cinična, svadljiva, narasli joj prohtjevi i želje. Matanić, naravno, ponovo stavlja naglasak na žensku stranu (još jedan njegov ženski film), gledatelja se nahodi da promatra stvari iz tog (ženskog) kuta. Ipak, koje je zapravo njeno opravdanje? Što Mare hoće? Mi samo vidimo dvoje otuđenih ljudi, i to obje strane nadrkane, pokisle. Što se mene tiče, Mare snosi jednak dio odgovornosti kao i Janko, ako ne i više. Pa tko bi podnosio to ciničko kreveljenje, tu iritantnu šutnju, to neodređeno zanovijetanje. Sjetila se nešto, a ni sama ne zna što.

I sada bi ona avanturu. Još prisvoji sina. Deset godina prije, imala je razlog – pomoći bolesnoj kćeri. Ovoga puta naprotiv! Ne želi sin na more, nego majka. Majka je komotna, majka je nonšalantna, lakomislena, indoktrinirana u b.a.b.a.m.a.? Desetogodišnji napredak je buđenje ženskog i otisnuti se u l'avventuru? A prije 50 godina je Antonioni pokazao kako završavaju lakomislene žene u potrazi za avanturom...

Lutajući sumornim, hladnim Zagrebom, majka se vrzma oko velikih trgovačkih centara. Božić je, i centri su tako čisti, sjajni, osvijetljeni. Prepuni su robe svih fela i to je takva antiteza našoj jadnoj, siromašnoj majci. Ali scene tog megamarketa, dane su nam noću, kada je sve zamrlo i prazno. Čitav prizor djeluje sterilno i hladno i otuđeno. Je li to taj konzumerizam, koji je Matanić spomenuo u razgovoru i na koji tobože upućuje? Je li to breme potrošačkog društva: blještavi prepuni velebni centri s jedne strane, a na drugoj razvaljene obitelji, pustoš u ljudskim odnosima. Jer, dok traje majčino lutanje Zagrebom božićnih dana, Matanić nam ne zaboravi podastrijeti sijaset izgubljenih, slomljenih, razvaljenih likova, kao i ljude koje su svi ostavili. Nijedna veza ne valja, sve je isprazno i lažno. Zagreb je hladan grad.

Završetak kao da donosi tračak nade. Nakon što se majka uvjerila da je 'avantura' pusta mašta, da ovo što je ostalo sve sam peder, a tata ipak ima dobre pancerice, lije gorke suze pokajnice. Otac se vraća na scenu i doslovno gura obitelj naprijed, dalje...

---

quote:

---

Tri, 1965 (Aleksandar Petrović)

Zlatna arena u Puli za film (zajedno sa Prometejem s otoka Viševice), kao i Zlatna arena za režiju. Štoviše, Tri važi kao najbolji jugoslavenski film ratne tematike, a ujedno zauzima 2. mjesto svih vremena što se tiče yu-filma. Prvo mjesto također drži Petrović sa filmom Skupljači perja, prema izboru kritike 1983. godine (podaci prema Filmskoj enciklopediji, Peterlić).

Tri je omnibus sastavljen od tri priče. U prvoj imamo početak rata; posvemašnje rasulo. Narod čeka vlak i bježi, regruti pjevaju, cigani sviraju a medvjed pleše, vojska se zabavlja, ali i strijelja. Petrović odmah suprotstavlja svoje osnovne preokupacije – život i smrt. Pjesma i ples nasuprot smrti i strijeljanju. Njegov pogled na život je onaj opori; nešto je svaljeno na leđa čovjeku, svijet pritišće.
Taj pojedinac je ovdje Bata Živojinović. On kroz sve tri priče prati usud čovjeka. Prisustvuje strijeljanju nekog čovjeka optuženog da je špijun. Petrović oslikava gomilu kao žednu krvi; izbijaju najniže strasti i masa se okomljuje na jednog (klasična psihologija gomile). Buđenje nastupa u trenutku suočavanja sa smrću: ovaj je strijeljan, a ljudi se pitaju što se zbilo. Bata je pak onaj pojedinac koji se nije reducirao, nije se stopio s gomilom. Međutim Petrović nema klasičnog heroja: pojedinac, pa makar bio glavni junak, samo je smet naspram velikog svijeta; okolnosti su takve da je nemoćan, nijemi svjedok čemernog, teškog, nepravednog života.
Ovdje imamo ono što će kasnije eksploatirati Kusturica – svijet etna i Cigana. To je sjajno ukorporirano: vojska gleda medvjeda kako pleše, Cigan bubnja i takva se slika stopila sa dušom naroda. U srpskom filmu ovakva poetika često postaje dijelom identiteta (u hrvatskom nikada nema takvih silnica, ni blizu). S druge strane, ta je slika pomalo ismijavanje srpske vojske (ili vojske Kraljevine): vojnici se lagodno zabavljaju, smiju, lumpuju, a nisu svjesni da "Švabo jaše crnog konja" i da će ih razbucati u šest dana. Regruti su pak naivna zbunjena gomila, mladi nepoduzetni: oni pjevaju dok nevin čovjek biva strijeljan.

Drugu priču otvara hajka: Bata je sad već partizan, progonjen zastrašnim Nijemcima. Moglo bi se usporediti s nekom vrstom Odiseje: junak se vraća kući dok su oko njega nedaće navalile sa svih strana (čak imamo doslovno scenu u kojoj se Bata skriva među ovcama dok strašni Kiklop –Nijemci- traži i prolazi). U toj nevolji, upoznaje druga, te njih dvojica pokušavaju stići kući, na slobodno, na more. Nijemci nisu samo dolje, u obruču, već i gore, letu štuke. Krajolik je močvara; dva druga mahnito trče i izmiču, a Nijemac se igra avionom na visinama: on se dobro zabavlja. Naposljetku drug biva zarobljen, te Bata ponovo prisustvuje egzekuciji. Partizan je živ spaljen i strijeljan istovremeno. (time ovdje imamo sva četiri elementa uključena: zemlju (doslovno se skrivaju u majčici zemlji u grobovima), vodu (močvaru), zrak (otvoreno nebo i avion), vatru (zapaljenu kolibu).
Ponovo ista nemoćnost; junak promatra okolnosti koje mrve pojedinca. Njegov odgovor na to nije rambovski ulet, već krik do neba; Bata viče u močvari (što me podsjeća na fantastičnu Pasolinijevu scenu iz Teoreme – otac viče u pustinji). Ista oporost, ista težina, usud, život, smrt.

Treća priča je, dakako, kraj rata. Bata je sada časnik, funkcioner takoreći. Sada je on u strukturama, u vlasti. Ali postavka ostaje ista: nemoćnost. Pojedinac ostaje mrva, a svijet velik. Dolje u dvorištu je bulumenta domaćih izdajnika i neprijatelja naroda, a Bata ovaj put promatra sa visine, sa prozora. Promatra djevojku; možda sjetan, zaljubljen, nadahnut. Međutim, ni ovaj put junak ne čini herojsko djelo. Djevojka je objektivni narodni neprijatelj, ljubakala sa SS-ovcima i biva strijeljana. Junak to prima šutke; svijet je velik i težak.
Nasuprot tome, imamo svatove. Ljudi se žene, vesele i rađaju, na kraju krajeva. Petrović završava film tim cikličnim motivom; život i smrt u neprestanoj mijeni.
Vječni ciklus.

---

quote:

---

Originally posted by vukozec

Od novijih hrvatskih koje bih preporučio osim spomenutih mi prvi padaju na pamet još Takva su pravila, Kenjac, Metastaze i Ljudožder vegetarijanac. Iz devedesetih Kad mrtvi zapjevaju. Ogrestini su uglavnom solidni, trebao bih to malo ponoviti i pogledati one koje nisam.

---

quote:

---

Originally posted by vukozec

Što kažete, koji bi bili najbolji srpski filmovi zadnjih 30 godina?

---

quote:

---

Originally posted by vukozec


Što kažete, koji bi bili najbolji srpski filmovi zadnjih 30 godina?

---

quote:

---

Originally posted by manhunter

quote:

---

Originally posted by vukozec


Što kažete, koji bi bili najbolji srpski filmovi zadnjih 30 godina?

---

Ubistvo s predumišljajem
Točkovi
Lepa sela lepo gore
Tamna je noć
Crni bombarder
Mi nismo anđeli
Tito i ja
Hadersfild
Parada
Sveto mesto

---

quote:

---

Originally posted by logo111

Rane (1998) - S. Dragojević ?

Meni je TOP.

---

quote:

---

Originally posted by manhunter

quote:

---

Originally posted by logo111

Rane (1998) - S. Dragojević ?

Meni je TOP.

---

Rane, Do koske, Rat uživo, Bure baruta.. Meni je to sve jedan film, varijacija na temu. Ne sviđaju mi se uopšte. Dovoljno je što sam stavio Lepa sela od tih "sirovih" filmova devedesetih.

---