Po meni oblik nosova nema nikakvo značenje, tipični Larcenetovi nosovi, rekao bih.
A ne, ne, cacin kljun je nesto sto ima podlogu u nekoj grozoti, traumi, jace losijoj stvari/situaciji/sjecanju koje se zbilo, sto li vec...100 %
+1
Pcoro je spomenuo mangu Punpun, i da je to neki vid posvete toj mangi. A Blast, kao i Autocesta sunca, u formi mange: na 200 strana, neretko sa krupnim kadrovima koji zauzimaju celu stranu itd...
To me samo asociralo, možda nema veze. Možda je jednostavno efektan crtež. Ali ako voliš mračne, depresivne teme, onda ti definitivno preporučam Punpuna jer je to crnina od početka do kraja i nikad ne popušta. Taj Punpun je u kurcu, sva njegova rodbina, svi prijatelji, svi su u depri i nikad ne bude bolje i ništa ih ne može izvući iz toga, ni ljubav ni slava ni ništa, ništa.. samo depresija, incesti, kljunovi, i tako možda i 2000, 3000 stranica.
A manga je začudo dosta popularna, na top listi my anime list je sedma najbolje ocijenjena manga svih vremena:
Nije nebitno, jer Polza malo nakon posjete ocu u bolnici doživljava prvi Blast. Znači, ako je za njega Blast neka vrsta oslobođenja svih granica, uključujući i moralne, to je moglo biti potaknuto oslobađanjem od oca, ili traume vezane uz oca, kako god.
Nije nebitno, jer Polza malo nakon posjete ocu u bolnici doživljava prvi Blast. Znači, ako je za njega Blast neka vrsta oslobođenja svih granica, uključujući i moralne, to je moglo biti potaknuto oslobađanjem od oca, ili traume vezane uz oca, kako god.
Sreća i olakšanje koju dijete ponekad osjeti pri smrti roditelja je poseban fenomen. To je jedna od onih stvari kojih se stidiš i intuitivno naslućuješ da su pogrešne, međutim takvi osjećaji su stvarni i svojstveni ljudskoj prirodi.
Obilježje Larceneta kao autora je da uvijek želi biti aktualan. Stoga on ne piše o šezdesetogodišnjaku koji se mora brinuti o još starijem i bolesnijem roditelju. Ne, on se obraća mladom čovjeku, studentu odnosno nekome tko tek ulazi u radni svijet, koji treba zasnovati obitelj itd. Slične su to teme kao u Svagdanjoj borbi, ali ovdje je priča mnogo, mnogo preciznija i hrabrija. Nije dovoljno samo ignoriranje roditelja, bježanje na selo, moralno laprdanje, ovdje je vrlo brzo prisutna smrt kao radikalni zaokret, odlazak u šumu- mjesto vječne inspiracije. Nije to klasični bijeg van, već bijeg duboko unutra- onkraj granica uma da se pretenciozno izrazim.
Takvi, katkad nastrani, psihološki eksperimenti koje Larcenet rabi omogućuju čitatelju da strip doživi kao suočavanje sa sobom umjesto sveprisutnog eskapizma.
Nije nebitno, jer Polza malo nakon posjete ocu u bolnici doživljava prvi Blast. Znači, ako je za njega Blast neka vrsta oslobođenja svih granica, uključujući i moralne, to je moglo biti potaknuto oslobađanjem od oca, ili traume vezane uz oca, kako god.
Sreća i olakšanje koju dijete ponekad osjeti pri smrti roditelja je poseban fenomen. To je jedna od onih stvari kojih se stidiš i intuitivno naslućuješ da su pogrešne, međutim takvi osjećaji su stvarni i svojstveni ljudskoj prirodi.
Obilježje Larceneta kao autora je da uvijek želi biti aktualan. Stoga on ne piše o šezdesetogodišnjaku koji se mora brinuti o još starijem i bolesnijem roditelju. Ne, on se obraća mladom čovjeku, studentu odnosno nekome tko tek ulazi u radni svijet, koji treba zasnovati obitelj itd. Slične su to teme kao u Svagdanjoj borbi, ali ovdje je priča mnogo, mnogo preciznija i hrabrija. Nije dovoljno samo ignoriranje roditelja, bježanje na selo, moralno laprdanje, ovdje je vrlo brzo prisutna smrt kao radikalni zaokret, odlazak u šumu- mjesto vječne inspiracije. Nije to klasični bijeg van, već bijeg duboko unutra- onkraj granica uma da se pretenciozno izrazim.
Takvi, katkad nastrani, psihološki eksperimenti koje Larcenet rabi omogućuju čitatelju da strip doživi kao suočavanje sa sobom umjesto sveprisutnog eskapizma.
Takvi bijegovi u šumu, samotne šetnje prirodom mogu biti dobar odmor, neka vrsta životnog pauziranja, kad postanu način života, onda čovjek maltene ispadne iz društva, ili kruga ljudi, kako je ovdje glavni lik i htio. Koliko se mogu sjetiti Polza između ostaloga bježi od ljudi i društva jer on smatra da je sloboda u tom nedostatku pravila, reda, zakona itd.
Od mnogih percepcija Blasta sa dve sam saglasan i mislim da su baš bitne za shvatanje ovog stripa: 1) da nije moralna priča, već nasuprot, da priča stoji van morala 2) da je jednostavno, priča o bekstvu od bola Sva učitavanja na nivou simbola su dobrodošla, i ostavljna mašti na volju, neki kadrovi baš moćno i funkcionišu kao nešto neizrecivo, skoro Lynchovski.
"Kipovi Moai su simbol koji se stalno ponavlja u Polzinim vizijama. Doživljava ih kao prikaz vlastite odlučnosti i determiniranosti u suočavanju s nedaćama. Moaije je moguće protumačiti kao simbol koliko je Polza odvojen od ostatka čovječanstva kad doživi blast. Prestaje biti čovjek i postaje hladan komad kamena, natmurenog lica, koji svijet pred sobom promatra s tihim prezirom."
Heh, moguce. Sto da ne? Moai-e valjda mogu proizvesti svi oni malo lucidniji. Ako se potrude. Ovakve ili onakve. A tanka je linija izmedu ludila/genijalnosti/lucidnosti/bolesti. Pa sad ti vidi...
Inače, ostalo mi je u sjećanju kao problematično što nakon prvog dijela Polzu počinju zasjenjivati drugi likovi, još luđi i perverzniji od njega, i to skretanje fokusa mi se činilo pogrešno, jednako kao i kraj sa "realnim objašnjavanjem".
Meni ne. Recimo lik ludaka, dilera i ubojice koji trosi 'zaradu' na knjige, te ih sakuplja u ogromnim kolicinama, (i cita naravno), je nenadmasan, neviden strip motiv. A i sire od same devete umjetnosti.
Blast mi je baš ono pravi primjer priče gdje je za čitača put bitniji od samog cilja. Što je jedna od glavnih životnih lekcija svima nama. Inače samo čitanje stripova doživljavam kao jedan escape, "bijeg u šumu". I iako čitam sve, al "slice of life" i depra drame stripovi uglavnom završavaju na posuđivanju iz knjižnice, a kupujem uglavnom svoje neke escape svjetove i priče :) jednostavno jer se vraćam opet samo stripovima u kojima doživljavam neki svoj blast, ne privlači me baš vraćanje svakodnevnim životnim situacijama ili ponavljanje ronjenja po deprama koliko god vrhunsko bilo izvedeno. Ima jedan vrhunski Fibrin strip u kojem se preslikava i moja obitelj odnosno neki njezini članovi i koliko god da je genijalan strip ne vuće me baš da ponovo prolazim te neke situacije. Mogu ga eventualno pokloniti tim članovima kao neki oblik osvete
Meni ne. Recimo lik ludaka, dilera i ubojice koji trosi 'zaradu' na knjige, te ih sakuplja u ogromnim kolicinama, (i cita naravno), je nenadmasan, neviden strip motiv. A i sire od same devete umjetnosti.
Meni ne. Recimo lik ludaka, dilera i ubojice koji trosi 'zaradu' na knjige, te ih sakuplja u ogromnim kolicinama, (i cita naravno), je nenadmasan, neviden strip motiv. A i sire od same devete umjetnosti.
FIBRA PREDSTAVLJA: ORKA 49 - Blast
.jpg)
Posted - 26/05/2021 : 13:55:23
.jpg)
.jpg){kind=avatar}
