| Author |
 Topic  |
|
tex2
stripovi.com suradnik
.jpg)
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
 Posted - 02/02/2022 : 11:18:26
|
https://www.index.hr/sport/clanak/baski-nisu-podnosili-strance-sve-dok-liverpoolov-otpadak-nije-osvojio-njihova-srca/2321329.aspx
Baski nisu podnosili strance, sve dok Liverpoolov otpadak nije osvojio njihova srca
Danas se prisjećamo Johna Aldridgea, Irca iz Liverpoola koji je ostavio puno dublji trag u povijesti jednog naroda nego sporta kojim se bavio. On je 1989. potpisao za Real Sociedad i postao prvi strani nogometaš u povijesti kluba, za koji su dotad igrali isključivo Baski.
POSJETITE li San Sebastian i uđete li u bilo koji lokalni restoran ili bar, vrlo vjerojatno ćete na zidovima pronaći uokvirene fotografije legendi Real Sociedada. Na zidovima ćete vidjeti uglavnom baskijske ikone kao što su Xabi Prieto, Xabi Alonso, Txixi Begiristain, Jesus Zamora, lokalne nogometne heroje grada kojem je nacionalna pripadnost važnija od života.
No, među njima će sigurno biti i slika čovjeka koji s Baskijom nema veze, koji se u San Sebastianu zadržao samo dvije godine, kojeg su stigmatizirali i tjerali kad je stigao, ali koji je, i tri desetljeća kasnije, junak Baskije kao i svi gore navedeni igrači.
John Aldridge, Irac iz Liverpoola, bio je prvi igrač u povijesti koji je kao stranac obukao dres Real Sociedada. Njegov transfer 1989. iz Liverpoola u Sociedad postao je povijesni, jer nakon njega za ovaj grad i ovaj klub više ništa nije bilo isto.
Danas u Sociedadu igraju stranci, a prije 32 godine to je bilo nezamislivo
Sociedad je u ovom trenutku drugi u La Ligi, odmah iza Reala, a momčad je sastavljena uglavnom od Baska, ali tu su i po jedan Francuz, Belgijac, Norvežanin, Šveđanin i Australac. Prije tridesetak godina i toliki stranci u klubu iz San Sebastiana bili su nezamislivi, ne samo zbog globalnog pravila o tri strana igrača.
Od svog osnutka Sociedad, baš kao i susjedni Athletic Bilbao, imao je politiku da u klubu mogu igrati samo lokalni momci, Baski, čiji će nacionalni ponos i svjesnost da brane boje svog kluba nadjačati financijsku moć Reala, Barcelone i ostalih španjolskih klubova. Bilo je to pitanje časti. Baski, po nekim izvorima najstariji europski narod, desetljećima su živjeli pod jarmom diktature Francisca Franka, koji je dao sve od sebe da prebriše jezik, kulturu i način života tog naroda.
Baski su imali dva oružja protiv Franka - ETA-u i nogomet
Baski su imali dva načina kako uzvratiti. Prvi je bio politički, u kojem je glavnu ulogu imala ETA, a drugi je bio nogometni. Zbog toga su bili sumnjičavi i oprezni prema strancima jer su smatrali da nitko ne može jednako srčano braniti boje kluba od njih, kojima je borba protiv Reala ili Barcelone nešto puno više od nogometa. Zapravo, općenito nisu vjerovali nikome.
Iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno, ali u osamdesetim godinama prošlog stoljeća dvije dominantne sile španjolskog klupskog nogometa bili su upravo Sociedad, koji je 1980. bio drugi, a u iduće dvije godine osvajao naslov prvaka, i Athletic, koji je samo nastavio baskijsku dominaciju titulama 1983. i 1984. Nikad nakon toga ni jedni ni drugi nisu podigli trofej prvaka. Razlog je bio jednostavan - novac. Real i Barca su čerupali Baske i odvodili im najveće zvijezde. Posebno je u nezavidnoj situaciji bio Sociedad, koji je financijski bio slabiji od Athletica, pa se znalo događati da oni igrači koji ne bi otišli na Bernabeu ili Camp Nou, na kraju odu u Bilbao.
Sociedad je 1987. osvojio Kup kralja, a odmah nakon toga Txiki Begiristain, Luis López Rekarte i José Mari Bakero otišli su u Barcelonu, gdje su kasnije postali ključni igrači Johana Cruyffa u pohodu na prvu titulu u Ligi prvaka 1992.
Ključan trenutak, koji je promijenio politiku Sociedada, dogodio se 1989., kad je napadač Lorenzo Juarros potpisao za Athletic za više od dva milijuna eura, što je u to vrijeme bio najveći transfer u povijesti španjolskog nogometa.
Godine 1989. povijest Baskije se zauvijek promijenila, a sve zbog jedne glupave svađe sa ženom Liverpoolove legende
Kako su najbolji igrači otišli, a omladinski pogon nije mogao stalno izbacivati top igrače, Uprava kluba odlučila se za radikalan potez, potez koji je među navijačima u San Sebastianu shvaćen kao hereza. Klub je odlučio dovesti strane igrače jer su bili svjesni da samo s domaćim mladićima više nikad neće moći biti ono što su bili na početku desetljeća. Kako su građani San Sebastiana odlučno bili protiv te ideje, postignut je kompromis - stranci mogu, ali ne i Španjolci. John Aldridge je bio pionir i u ljeto 1989. stigao je iz Liverpoola.
Irski reprezentativni napadač rođen u Liverpoolu svoju je profesionalnu karijeru započeo u velškom klubu Newport County. U pet godina boravka u klubu zabio je 70 golova u 170 nastupa, a mali velški klub odveo je u četvrtfinale Kupa pobjednika kupova 1981., što je u to vrijeme bila senzacija. Nakon toga igrao je za Oxford, a odlične igre dovele su ga do ispunjenja dječačkih snova. Potpisao je za Liverpool, klub za koji je navijao od rođenja. Liverpool je u Juventus prodao Iana Rusha i Kennyju Dalglishu je hitno trebao netko tko će moći dostojno zamijeniti velški stroj za golove. Pronašao ga je u sjajnom Ircu, koji povjerenje najboljeg škotskog trenera nije izigrao.
Iduće dvije sezone bile su najplodonosnije u karijeri Johna Aldridgea. S Johnom Barnesom i Dalglishevom igračkom zamjenom, Peterom Beardsleyjem, činio je jednu od najuzbudljivijih napadačkih linija u povijesti Redsa. Aldridge je bio ključan igrač u osvajanju naslova prvaka 1988., no sve je krenulo nizbrdo iduće sezone. Rush se vratio iz Juvea nakon neuspjele torinske avanture, a jedna banalna svađa Johna Aldridgea sa Dalglishevom suprugom na neki je način promijenila povijest baskijskog nogometa.
Tijekom rasprave Marina Dalglish mu je rekla:
"Vjeruj mi, nećeš ovdje biti još dugo."
Aldridge je odmah znao da je njegov boravak na Anfieldu završen. I doista, Dalglish je u novu sezonu krenuo u 4-4-2 sustavu, gdje su u vrhu napada igrali Rush i Beardsley. Irac je ostao zacementiran na klupi bez nade da će se nešto značajnije promijeniti u njegovom statusu. Odlučio je otići, a novo odredište mu je bilo San Sebastian.
Kako smo rekli, Sociedad nije želio strance u momčadi, na terenu, ali nije imao ništa protiv stranih trenera. Uglavnom su to bili ljudi s Otoka. Legendarni Velšanin John Toshack sjedio je na klupi 1988. kad je Sociedad završio drugi u prvenstvu iza Reala, a iste je sezone bio i u finalu Kupa kralja. No, iduće sezone momčad se raspala, najbolji igrači su otišli, a klub je završio tek 11.
Postignut je kompromis. Stranci mogu, Španjolci ne mogu
Tada je Uprava prelomila da im je stranac neophodan, a Toshack, koji je tog ljeta otišao u Real Madrid, svojim bivšim poslodavcima je preporučio napadača koji je samo godinu dana ranije bio najbolji topnik Liverpoola, a onda je odjednom ostao bez kluba.
"Sazvali smo sastanak, bio je to možda najvažniji sastanak u povijesti kluba. Odlučili smo da moramo pod hitno dovesti napadača. Tada je pala odluka da potpišemo ugovor s prvim nebaskijskim igračem u povijesti", otkrio je glasnogovornik kluba.
Kako baskijski nacionalizam nije dopuštao da u klub dođe Španjolac, odluka je pala na Aldridgea.
"Aldridge je bio ubojica u 16 metara. Bio je snažan, brz i agresivan. Morali smo ga potpisati."
Aldridge se nije mogao pretvarati da je presretan što je stigao u San Sebastian. Tri godine ranije ispunio je dječački san kad je zaigrao za Liverpool, a sad je na mala vrata došao u grad o kojem nije znao baš ništa.
"Financijski nisam mogao propasti, ugovor je bio dobar, ali sam profesionalno jako puno riskirao. O Sociedadu sam znao samo da su prije nekoliko godina bili prvaci. Ništa drugo. Ipak, znao sam da u Liverpoolu neću igrati i morao sam nešto napraviti", poslije je pričao Aldridge.
Irac je zadnju utakmicu za Liverpool odigrao 12 rujna 1989. Redsi su slavili 9:0, a on je ušao s klupe i zabio s bijele točke. Plakao je on, plakali su navijači. Samo dva dana kasnije s obitelji je stigao na sjever Španjolske.
"Nisam znao ništa o San Sebastiánu i nisam bio u najboljem raspoloženju kada smo stigli. Najprije smo se odvezli do Manchestera, odakle smo hvatali let za London, a zatim smo letjeli za Bilbao. Tek tada smo se odvezli u San Sebastian. Kad smo stigli, noć je pala, a mi smo bili totalno slomljeni. U tom trenutku sam bio ljut i mislio sam da sam donio užasnu odluku, ali sam vrlo brzo promijenio mišljenje", pričao je Irac, kojeg je ljepota grada oduševila.
"Supruga i ja smo šetali i nismo mogli vjerovati gdje se nalazimo kad smo ugledali dvije plaže i prekrasnu šetnicu. Pogledao sam suprugu i kad sam vidio smiješak na njenom licu, shvatio sam da nas čekaju sjajna vremena."
Početak je bio strašan. Tjerali su ga iz grada i pljuvali na pod kad bi ga vidjeli
Međutim, prvi dani u San Sebastianu nisu bili laki za pridošlicu sa strane. Baski su ponosan, ali i jako zajeban narod. Upravo ih je taj prgav karakter i učinio čvrstima kako bi mogli imati snagu da se beskompromisno bore za svoju slobodu. S druge strane, Aldridge nije znao da je upravo on prvi igrač koji je u klub došao sa strane i da ljudi, barem u početku, neće u njega imati povjerenja.
"Rečeno mi je da nemaju povjerenja u došljake i da moraš biti Bask da bi te u potpunosti prihvatili, ali uopće nisam bio svjestan važnosti toga što mi govore. Kad sam hodao gradom, vidio sam svoje ime na grafitima po zidovima, ali nisam razumio baskijske riječi oko njega. Kad sam pitao što to znači, bilo im je neugodno i najprije mi nisu željeli reći, ali kako sam inzistirao, popustili su." "Ovdje stranci nisu dobrodošli", pisalo je.
Politička situacija tih godina bila je jako napeta, a sukobi španjolske policije i baskijskih aktivista bili su brutalni. Krvava represija države za posljedicu je imala terorizam, a baš su članovi ETA-e bili najžešći protivnici Aldridgeova transfera.
"Obaviješten sam o političkoj situaciji i odlučio sam dati izmišljen odgovor kada su me na konferenciji za novinare zamolili da sljedećeg dana kažem nekoliko riječi. Rekao sam da nisam političar i da sam tu došao da zabijam golove i opravdam novac koji je klub potrošio na mene. Objasnio sam da sam nemoćan ako me netko ne želi u gradu. Zapravo, stvarno sam cijenio njihovu odluku da potroše velik novac za igrača od 30 godina, koji je pri tome bio stranac. Nisam ih smio razočarati", pričao je Aldridge.
Ako je u gradu i bilo onih koji nisu željeli Irca, svlačionica je disala posve drugačije. Suigrači su Aldridgea odmah prihvatili, a Alabe, koji je savršeno govorio engleski, bio mu je na raspolaganju. Svakodnevno ga je vozio na trening i učio ga jezik. Nakon samo dva, tri mjeseca Aldridge je davao intervjue na španjolskom. No, i dalje mu navijači nisu vjerovali.
"Navijači me nisu prihvatili na početku, ali davao sam sve od sebe da promijene mišljenje. Mnogi od njih su polako mijenjali stav, pa sam znao nakon treninga davati autograme. No, bilo je i onih za koje sam i dalje bio uljez. Jednom sam hodao gradom kad me je zaustavio jedan čovjek. 'Ald-rigger', rekao je krivo izgovarajući moje ime. Čekao sam da dovrši rečenicu, ali on je samo pljunuo na tlo. Bio sam zapanjen, ali stvari su bile previše politički delikatne, pa se nisam usudio reagirati."
S obzirom na sve što se događalo, Aldridge je bio svjestan da će morati odigrati jako dobro u debiju kod kuće protiv Osasune. Real je slavio 1:0, a Irac je bio najbolji igrač na terenu. Tad se sve počelo mijenjati. Irac je igrao sve bolje, a oni koji ga u početku nisu željeli, na stadionu su skandirali njegovo ime.
"Nakon samo nekoliko tjedana navijači su me prihvatili. Znate kakvi su navijači, nakon što sam zabio dva gola Barceloni, dolazili su pred moju kuću i ostavljali su poklone. Fantastično sam igrao u to vrijeme, forma mi se digla, baš kao i samopouzdanje, i nije slučajno da sam opet počeo zabijati i za reprezentaciju Irske", prisjetio se Aldridge.
Brkati Irac je osvojio Baske i doveo još dva Engleza u klub
Aldridge je u svojoj prvoj sezoni 1989./90. postigao 22 gola, od toga osam u šest uzastopnih utakmica, što je klupski rekord, koji još nitko nije srušio. Pomogao je Realu da izbori nastup u Kupu UEFA-e, a bio je jedan od najboljih igrača Irske koja je na Mundijalu u Italiji igrala četvrtfinale. U klubu, a što je još važnije, u gradu, toliko su bili oduševljeni Aldridgeom da su na ljeto doveli još dva Engleza. Sociedad je kupio veznjaka Kevina Richardsona iz Arsenala i napadača Daliana Atkinsona iz Sheffield Wednesdaya za klupski rekord od skoro tri milijuna eura.
Nezaboravna je naslovnica Marce na kojoj su bila tri Engleza (Aldridge je Irac, ali je rođen u Liverpoolu) sa zastavom Sociedada, a uz njih je stajao natpis "Extranjeros, Si" ("Stranci, da").
"To što je John Aldridge bio tamo, definitivno je utjecalo na moj izbor da se pridružim Real Sociedadu. Premda sam s Arsenalom osvojio naslov prvaka 1989., menadžer George Graham mi je ponudio ugovor koji je bio ponižavajući i odbio sam ga. Odlučio sam otići, a George se složio, no dao je jasno do znanja da mogu potpisati samo za neki strani klub. John me pozvao, a Sociedad mi je ponudio znatno veći novac nego što bih ga dobio na Highburyju, što nije bilo iznenađenje, jer se znalo da Arsenal nema novca. Otišao sam u San Sebastián i odmah sam shvatio da oni nisu velik klub, čak nisu imali ni klupsku trgovinu, a stadion je bio vrlo star i jednostavan. Ipak, ljudi su bili ljubazni i grad je bio prekrasan. Mojoj supruzi Francine i mom sinu Jakeu grad se svidio i zato smo pristali na dolazak", pričao je Richardson, kojem je Aldridge puno pomogao odmah po dolasku i posudio mu udžbenike iz španjolskog.
Baski im donosili sir i ribu, a tamnoputom Atkinsonu lignju s puno crnila
"Sjedio bih u kuhinji i učio španjolski. Imao sam i privatne sate, ali najbolje lekcije za mene su bile koje bih naučio iz svakodnevnog života. Jose, moj prijatelj i učitelj, satima bi mi pričao o povijesti Baskije, objasnio je političku situaciju i tko je ETA, a naučio me i nekoliko baskijskih riječi. Zbog svega toga ljudi u gradu nisu prema meni imali stav da sam nepoželjan, štoviše zaustavljali su me na ulici i rukovali se. Zanimljiva je bila jedna anegdota s mojim sinom. Kako je Jake imao plavu kosu, lokalni dječaci su dolazili do njega i mrsili su je. Jake bi plakao i pitao me zašto to rade, a onda sam mu morao objasniti da je to baskijski način da ti neko poželi sreću. Mislim da su cijenili to što smo se pokušavali uklopiti u zajednicu vodeći normalne živote. Znali su da to nije samo zbog novca i to im se svidjelo", pričao je bivši igrač Arsenala, kojeg su Baski toliko zavoljeli da je jedan klub navijača dobio ime po njemu.
"Bila je to velika čast. Bio sam tamo nekoliko puta i svaki put bi me dočekali kao da sam dio njihove obitelji. Kad bih asistirao ili zabio gol - što, doduše, nije bilo često - dali bi mi neki divan baskijski sir. Johna su obožavali i svaki put kad bi zabio gol, donosili bi mu ribu. Pričao mi je da nakon nekog vremena više nije mogao smisliti ribu. A Dalian, kako je bio tamnoput, za poklon bi dobivao velike lignje pune crnila, koje je trebalo simbolizirati njegovu boju. Zaista su nas zavoljeli, a ništa od svega ne bi bilo moguće da nije bilo Johna."
Premda su tri Engleza na početku sezone igrala dobro, rezultati nisu bili najbolji i momčad je bila u sredini ljestvice. Ispadanje iz Kupa UEFA-e od beogradskog Partizana samo je dodatno pogoršalo sve lošiju atmosferu u klubu.
"Bili smo nedosljedni. To je točno i navijači su imali pravo. Cijele sezone smo imali samo tri gostujuće pobjede, a znate li protiv koga? Protiv Reala, Barcelone i Valencije. Navijači su nam prigovarali da smo se mogli motivirati samo protiv najboljih i možda su imali pravo", pričao je Aldridge.
Navijači, uprava kluba, čak i igrači, za sve su krivili trenera Boronata, koji je na kraju platio ceh i morao je otići. U klub se vratio John Toshack, no stvari se nisu popravile. Kako je sezona odmicala, bilo je sve jasnije da se tri stranca ne uklapaju u planove velškog trenera, a i lokalne novine počele su pisati sve kritičnije tekstove.
"Nismo igrali loše, ali stvorila se klima koja je klubu dala izgovor da nas se riješi. Baš šteta, jer je moja obitelj uživala u San Sebastianu i tu sezonu čitav ću život pamtiti kao nešto posebno, kao jednogodišnji godišnji odmor", rekao je Richardson, koji je, kao i Atkinson, prodan iz Sociedada u Aston Villu 1991.
Kako se sve raspalo i tragedija Daliana Atkinsona
I dok je Richardson otišao dostojanstveno, obožavan i poštovan u San Sebastianu, s Atkinsonom to nije bilo slučaj. Jedan od razloga sve slabijih igara bio je neuredan život koji je vodio. Navijačima nije bilo drago vidjeti skupo plaćenog igrača kako se opija u noćnim klubovima i kako paradira gradom skupocjenim automobilima. Većina lokalaca jedva je krpala kraj s krajem i preko nepotrebnog bahaćenja te svakonoćnog lokanja nisu mogli prijeći.
"John i ja smo znali reći Dalianu da je u redu da uživa u životu, ali da to radi na umjeren način. Nije želio slušati. Šteta, jer bio je fantastičan talent, no nije pazio na sebe i uništio je dar koji je posjedovao. San Sebastián je mali grad i ako ste popili piće, svi su znali. A Dalian je pio puno više. Počele su kružiti priče, vjerojatno mnoge od njih nisu bile točne, ali bačena je mrlja i to je bio kraj", dodao je Richardson.
Toshack nije volio Atkinsona, smatrao ga je remetilačkim faktorom u momčadi i stalno mu je to davao do znanja. Ovaj, umjesto da prihvati odgovornost za svoje postupke, priču je prebacivao na rasno pitanje, tvrdeći da je problem bio u tome što je bio crnac.
"Ma kakav rasizam. Dalian nije volio Toshacka, Toshack nije volio Daliana. Osjećaj je bio obostran i jasno je bilo da do razlaza mora doći", objasnio je Aldridge.
Atkinson se 1991. vratio na Otok, četiri je godine igrao za Villu, a onda je kasnije selio iz kluba u klub, sve dok 2001. u Koreji nije završio karijeru. U kolovozu 2016. umro je pod bizarnim okolnostima. Usmrtio ga je elektrošok kojim ga je policija pokušala smiriti kad je prijetio ocu i obitelji da će ih pobiti.
"Bio je totalno izgubljen. Bio je depresivan i u maničnom stanju. Urlao je nepovezane riječi, a iz ramena je izvadio cijev za dijalizu. Krv je šikljala po cijeloj sobi. Uhvatio je oca za vrat i rekao je da će ga ubiti. Tati je rekao da je ubio mene, mog brata Paula i sestru Elaine. Policija je tri puta upotrijebila elektrošok. Dva puta nije pomoglo, a tek treći ga je oborio na pod. Umro je od srčanog udara", užas je prepričao Kenny Atkinson, brat nesretnog igrača.
Neposredno nakon tragedije Real Sociedad je doma igrao protiv Real Madrida, a 30 tisuća ljudi je skandiralo Atkinsonovo ime.
Trideset godina ranije trojac je svoj zadnji zajednički nastup imao na Camp Nouu u zadnjem kolu. Kolo prije kraja golom Johna Aldridgea Sociedad je svladao Atletico, jedinog Barcinog konkurenta za naslov, što je momčadi Johana Cruyffa osiguralo titulu prvaka.
"100.000 navijača Barce mi je skandiralo ime, a pred sam početak utakmice njima je dodijeljen trofej prvaka. Znao sam da mi je ovo zadnja utakmica za Sociedad i želio sam je odigrati u stilu, nisam želio da nas pobijede. Razbili smo ih 3:1. Dalian je zabio jedan gol, ja dva. Zanimljivo, protiv Barcelone sam odigrao šest utakmica, a zabio sam im osam golova. Prekrasne su to uspomene", prisjetio se Aldridge.
Do kraja svoje druge sezone Aldridge je za Real Sociedad postigao 40 golova u 75 utakmica. Klub ga se nije želio riješiti, ali on je odlučio otići.
"Počele su se događati čudne stvari. Moja je obitelj bila u strahu. Trenutak kad sam prelomio da želim otići, bio je kad sam vidio skupinu djevojaka koje su se mojoj kćerki rugale i ponižavale je. Tada sam rekao Johnu Toshacku da želim otići. Nije bio sretan, kao ni klub, ali na kraju su morali prihvatiti moju odluku."
John Aldridge je natjerao Baske da prihvate i strance ako im dokažu da im je srce baskijsko
Navijači su ga molili da ne ode, na stadionu i ispred njegove kuće bili su izvješeni transparenti "Molimo te, ne idi." No, bilo je kasno. John Aldridge je u ljeto 1991. otišao u Tranmere Rovers, za koji je igrao do kraja karijere 1998.
Kad je stigao u klub, bio je dočekan kao uljez, netko kome u San Sebastianu nije bilo mjesto. Samo dvije godine kasnije iz Baskije je ispraćen sa suzama kao heroj. Šarmantni Irac sa svojim prepoznatljivim brkovima ostavio je nevjerojatan dojam na grad. Njegovi iskreni nastupi i posebna osobnost ostavili su dubok trag u San Sebastianu. John Aldridge se nakon odlaska iz Sociedada prvi put vratio u San Sebastian prije šest godina, a čitava mitska Atotxa ustala je na noge i ovacijama zahvalila čovjeku koji je iz temelja promijenio paradigmu baskijskog gledanja na ljude i uvjerio ih da i stranac može biti dobar Bask ako mu je srce puno.
Ono Johna Aldridgea je bilo takvo. I to je njegova najveća životna ostavština, puno veća od svih golova koje je u životu zabio. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
 |
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 02/02/2022 : 11:24:34
|
https://www.index.hr/sport/clanak/nezgrapni-hrvat-bio-je-shaq-50-godina-prije-shaqa-nitko-nije-tako-promijenio-kosarku/2323034.aspx
Nezgrapni Hrvat bio je Shaq 50 godina prije Shaqa. Nitko nije tako promijenio košarku
Danas odlazimo u prošlost dalje nego obično i prisjećamo se Georgea Mikana, unuka hrvatskog imigranta u SAD, koji je zaslužan za revoluciju košarke u jedan od najpopularnijih sportova na svijetu te općenito percepciju visokih ljudi u tom sportu.
KAO DIJETE, početkom 1930-ih, tako je strašno smrskao koljeno da je više od godinu dana bio prikovan za krevet. Nosio je naočale. Bio je visok i nezgrapan. Organiziranom košarkom nije se bavio sve do sveučilišta. Tko bi rekao da će taj mladić hrvatskog podrijetla postati prva košarkaška superzvijezda u povijesti?
George Mikan toliko je dominirao američkim profesionalnim ligama da su zbog njega mijenjali pravila, ali i način na koji se gleda na visoke ljude u košarci. Svojom dominacijom krajem 40-ih i u 50-im godinama prošlog stoljeća postavio je standarde i otvorio vrata idućim generacijama velikih centara, kao što su Bill Russell, Wilt Chamberlain, Kareem Abdul-Jabbar, Hakeem Olajuwon i Shaquille O'Neal.
A to je tek djelić njegove ostavštine košarci. Iako je svaka nova generacija sklona omalovažavanju svojih prethodnika, a on je bio pionir, bez ikakvih je polemika uvršten na popise najboljih NBA igrača svih vremena, pa tako i na ovaj nedavni povodom 75. godišnjice.
Podrijetlom iz Vivodine pokraj Ozlja
"Da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene", bez ustručavanja je rekao Shaq, čija se dominacija danas uzima za primjer kad se mlađim generacijama pokušava objasniti kakav je igrač bio Mikan.
Njegov djed Juraj emigrirao je početkom 20. stoljeća u Pittsburgh iz Vivodine pokraj Ozlja i za tri tjedna u čeličani zaradio dovoljno da pošalje novac za put i supruzi Mariji. Uskoro su se preselili u Joliet u Illinoisu, gdje su otvorili gostionicu, obiteljski biznis koji je kasnije vodio njihov sin Joseph, a njegova djeca uključila su se čim su izrasla dovoljno da vide preko šanka.
"Mama je bila kuharica, a njena pržena piletina bila je najpopularnija u gradu. Mi klinci smo radili sve što smo stigli, od konobarenja do čišćenja ribe za naše poznate Riblje večeri petkom", prisjetio se svojedobno George, koji je dobio ime po djedu Juraju. Ali njegova budućnost, ispostavit će se, nije bila u gostionici.
Jednostavno, ne možeš igrati košarku s naočalama
Mikanovi su bili vrlo pobožna obitelj, a mama i baka željele su da George postane svećenik. Išao je u lokalnu katoličku školu i počeo se baviti košarkom kad je s 11 godina izrastao preko 180 centimetara. No kao dječačić teško je ozlijedio koljeno i doslovno preležao godinu dana. U to vrijeme medicina nije bila tako razvijena, pa tko zna kako mu je to koljeno zaraslo, ali zbog posljedica je čudno trčao. Kad se tome doda i slabovidnost, nije ni čudno što ga, unatoč visini, nisu primili u školsku momčad. "Jednostavno, ne možeš igrati košarku s naočalama", poručio mu je trener.
Tako je uglavnom igrao u dvorištu s braćom, a sudila je baka. "Nije znala košarkaška pravila, ali je znala kad nešto nije u redu. Sve razmirice rješavala je drškom metle", pričao je Mikan.
Sa 16 godina dosegnuo je dva metra. Kad je došlo vrijeme za odlazak na sveučilište, otišao je na probu u poznati Notre Dame. Nije prošao.
"Trener mu je rekao da nije izgledao dobro, da nije u rangu ostalih momaka i da pokuša na manjem sveučilištu", rekao je Ray Meyer, ondašnji pomoćnik na Notre Dameu, a kasnije legendarni košarkaški trener sveučilišta DePaul, na kojem je radio više od 40 godina.
Ali Meyer je vidio nešto u njemu i kada je godinu dana poslije dobio posao na DePaulu, uzeo je tog nezgrapnog, visokog, kratkovidnog klinca pod svoje i odlučio od njega napraviti košarkaša. Osmislio mu je posebne vježbe i metode treninga. Među ostalim, i "Mikanove vježbe", koje su danas sastavni dio treninga i u mlađim kategorijama, pri kojima stoji ispod koša i ubacuje loptu kroz obruč naizmjenično desnom i lijevom rukom, bez da je ispusti na pod.
Izgledao je kao slon koji naganja muhu
"Gledali smo boksačke treninge na kojima su preskakali uže, pa smo mu dali uže. Doveli smo mu djevojku da ga uči plesati. Stavili smo ga pred dječaka od 165 cm i rekli mu da ga pokuša čuvati. Izgledao je kao slon koji naganja muhu, ali nakon tjedan dana uspijevao ga je blokirati", objašnjavao je Meyer kako je Mikanu poboljšavao pokretljivost i koordinaciju.
Naime, dok je danas prva fizička asocijacija na košarku visina, tada su (pre)visoke ljude smatrali prenezgrapnima za bavljenje tim sportom i bili su izuzetna rijetkost, pa je Meyer procijenio da će imati ogromnu prednost ako usavrši čovjeka koji već ima prirodnu fizičku karakteristiku kakvu se ne može ni naučiti ni utrenirati.
Uskoro je Mikan postao atrakcija koja je punila i najveće dvorane, poput Madison Square Gardena. Košarkaška pravila tada su bila znatno drukčija i omogućavala mu da dominira sa svojih 208 centimetara. Kada bi primio loptu blizu koša, nitko mu nije mogao ništa. A na drugoj strani terena bez problema je dosezao rukama iznad obruča i poput golmana zaustavljao lopte, pa je zbog njega uvedeno pravilo silazne putanje. U četiri godine na DePaulu dvaput je proglašen najboljim sveučilišnim igračem, a triput uvršten u idealnu petorku sezone.
Kada je došlo vrijeme za odlazak u profesionalce, NBA liga još nije osnovana. Paralelno je postojalo nekoliko liga, a Mikan je potpisao za Chicago American Gearse iz NBL-a te u prvoj sezoni osvojio naslov prvaka i titulu najboljeg igrača. Vlasnik kluba tada je povukao momčad iz natjecanja i pokrenuo svoju ligu, ali ona se raspala nakon samo mjesec dana. Igrači su se raspodijelili među ostalim klubovima NBL-a, a George je potpisao za Minneapolis Lakerse, iako u startu nije bio oduševljen tom idejom.
"Platili smo mu let da dođe na pregovore, ali nije želio potpisati. Mene su poslali da ga odvezem natrag na aerodrom, ali umjesto na jug, ja sam krenuo na sjever i tip je propustio let. Dan poslije je potpisao za nas", ispričao je za LA Times Sid Hartman, dugogodišnji novinar u Minneapolisu, koji je u to vrijeme pomagao Upravi Lakersa.
Bio je točno ono što je trebalo košarci da privuče publiku sa stadiona u dvorane
Mikan je odmah postao jedini igrač s više od 1000 poena (1195) u sezoni NBL-a, proglašen je MVP-jem, a Lakersi su osvojili titulu i iduće sezone prešli u BAA, koja će se, pak, godinu poslije spojiti s NBL-om i stvoriti današnju NBA ligu.
Bez obzira na to za koji klub igrao i kako se liga zvala, Mikan je dominirao i pobjeđivao. U osam godina osvojio je sedam naslova prvaka, od kojih šest s Lakersima, a pet u sustavu današnje NBA lige. Postao je prvi igrač koji je u njoj premašio 10.000 poena.
Bio je točno ono što je trebalo košarci, atrakcija i zaštitno lice koje će joj pomoći da privuče publiku iz bejzbola i američkog nogometa. Bio je na naslovnicama časopisa, a na gostovanja je odlazio dan-dva prije ostatka momčadi kako bi promovirao utakmicu brojnim intervjuima i javnim pojavljivanjima. Njegovi dolasci u grad nisu se reklamirali kao gostovanja Lakersa, nego jednostavno, na primjer, "Geo Mikan protiv Knicksa".
"Odveli bi me u hotel, gdje bih imao intervju za intervjuom, pokušavao bih napumpati biznis i prodati što više ulaznica. Nije mi smetalo. Kad pogledaš, nije to bilo loše za velikog klinca s naočalama za kojeg su rekli da ne zna igrati", prisjetio se Mikan 1997. na okupljanju najvećih 50 NBA košarkaša svih vremena.
U prve tri NBA sezone postizao je 28 koševa u prosjeku i bio prvi strijelac lige. U trećoj su prvi put počeli brojiti skokove i u tome je bio drugi. Protivnici su morali početi osmišljavati posebne taktike da ga zaustave, a liga mijenjati pravila da ublaži njegovu dominaciju i da ostalim klubovima priliku za titulu.
Silazna putanja, širenje reketa, ograničenje napada... Sve je to uzrokovao Mikan
Tako su se ondašnji Fort Wayne Pistonsi sjetili da ih Mikan ne može pobijediti ako nema loptu u rukama. Kad su poveli 19:18, do kraja su se samo dodavali bez namjere da postignu koš. Taj je utakmica, naravno, ostala ona s najmanje poena u NBA povijesti. Mikan je postigao 15 od 18 poena Lakersa, što je 83.3% i djeluje kao nedostižan rekord.
Ta je utakmica bila velik argument kad je četiri godine poslije NBA uvela ograničenje trajanja napada. Ali prethodno je promijenila drugo pravilo sa specifičnim ciljem limitiranja Mikana. U sezoni 1951./52. udvostručila je širinu reketa, prostora u kojem se napadač ne smije zadržavati dulje od tri sekunde, sa šest na 12 stopa (3.66 m), čime mu je poziciju na kojoj prima loptu znatno udaljila od obruča.
I zaista, limitirali su ga, ali ne i zaustavili. U idućoj sezoni prosjek mu je pao za skoro pet poena, a nastavio je padati i u narednim sezonama, ali i dalje je bio najbolji igrač momčadi koja je redovito osvajala titulu. Izmaknula im je samo 1951., kada je Mikan slomio nogu, ali imobilizirao ju je, zalijepio i skakutao na drugoj nozi po cijelu utakmicu. I takav je zabijao 20-ak koševa, ali Lakersi su izgubili finale Zapada od Rochester Royalsa 3:1.
Deset puta je lomio kosti
Znao se koristiti laktovima, ali puno više udaraca je primio, iz protivničke nemoći da ga drukčije zaustavi. Tijekom karijere ukupno je 10 puta lomio neku kost i ozljede su ga natjerale u mirovinu već 1954., s nepunih 30 godina.
Vidjevši da se bez njega Lakersi nisu uspjeli ni plasirati u finale, vratio se usred sezone 1955./56., ali duga stanka ostavila je traga, Mikan je postizao samo 10.5 poena u prosjeku, a nakon ispadanja u prvom krugu doigravanja definitivno se oprostio. Iako je povratak ispao debakl, zabio je dovoljno koševa da postane prvi igrač koji je u NBA ligi probio barijeru od 10.000.
Nakon košarke okušao se u politici i kandidirao za kongres u Minnesoti te izgubio od protukandidata s 15 godina iskustva u najtjesnijoj utrci u povijesti te savezne države. A bilo je to samo jedno poglavlje u karijeri poslije igračke.
Legendarni trener John Kundla 1957. je unaprijeđen u generalnog menadžera Lakersa te je pozvao Mikana da ga zamijeni na klupi, što je ovaj prihvatio, ali odustao je nakon samo devet pobjeda iz 39 utakmica u jednoj od najgorih sezona u bogatoj klupskoj povijesti.
Dvije godine kasnije franšiza se iz neuglednog i hladnog Minneapolisa preselila u puno glamurozniji Los Angeles i započela novi život, ali zadržala je ime u čast države s 10.000 jezera, u kojoj je nastala, kako bi sačuvala uspomenu na bogato naslijeđe, za koje je zaslužan upravo Mikan.
Kao čelnik konkurentske lige uveo je tricu još 1967. godine
Od košarkaške karijere nije puno zaradio, a nakon slabo prometnog pravnog obrta morao je povući novac iz životnog osiguranja. Poslije je otvorio turističku agenciju, a 1967. se vratio košarci kao prvi čelnik ABA lige, konkurentske NBA-u. Odlučio je da se igra prepoznatljivom crveno-bijelo-plavom loptom, za koju je smatrao da je patriotskija i televizičnija od standardne smeđe. Kao i igrač, i u tom je poslu bio čovjek ispred svog vremena, i to zato što je uveo liniju za tricu, punih 12 godina prije nego što će, uz veliku skepsu javnosti, to učiniti i NBA liga.
Iz ABA lige je otišao 1969., a u svijetu košarke opet se pojavio sredinom '80-ih kao predvodnik inicijative za povratak profesionalne košarke u Minneapolis. Tako su nastali i 1989. NBA-u priključeni Minnesota Timberwolvesi. U predvorju njihove dvorane od 2001. stoji njegov trometarski brončani kip u pozi šutiranja "udice", njegova trademark-poteza, koji će kasnije usavršiti i proslaviti Kareem Abdul-Jabbar.
Mikan je preminuo 2005., nekoliko tjedana prije 81. rođendana. Posljednjih godina života zdravlje mu se znatno pogoršalo, imao je dijabetes i probleme s bubrezima, zbog kojih je pet godina triput tjedno odlazio na dijalizu, a desna noga amputirana mu je ispod koljena. Kad su mu ukinuli zdravstveno osiguranje, našao se u ozbiljnim financijskim problemima i borio se da NBA prizna i omogući sportsku mirovinu od 1700 dolara i igračima umirovljenima prije 1965.
Ta ga je borba, kažu, držala na životu i želio je dočekati novi kolektivni ugovor kako bi dobio satisfakciju, ali preminuo je pet godina prerano. Troškove sprovoda platio je Shaquille O'Neal, jedna od centarskih legendi koja spremno priznaje da bez Mikana ne bi bilo ni njega.
Šezdesetih godina 20. stoljeća najveće su košarkaške zvijezde bile Wilt Chamberlain i Bill Russell, zatim Kareem Abdul-Jabbar, a tek je Michael Jordan promijenio paradigmu da je centar obavezno najbolji igrač. Shaq je bio posljednji centar koji je košarkom dominirao kao nekad taj nezgrapni Hrvat s naočalama koji je smiješno trčao. I promijenio igru. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 02/02/2022 : 11:34:21
|
https://www.index.hr/sport/clanak/o-utakmici-smrti-snimljen-je-film-s-peleom-i-stalloneom-ali-istina-je-puno-mracnija/2324542.aspx
O Utakmici smrti snimljen je film s Peleom i Stalloneom, ali istina je puno mračnija
Danas se vraćamo u vrijeme Drugog svjetskog rata i događaja koji je inspirirao i Hollywood, za snimanje kultnog filma Bijeg u pobjedu s Peleom i Sylvesterom Stalloneom u glavnim ulogama. Priča o Utakmici smrti tako je došla do širokih masa, ali je za filmske potrebe prilično izmijenjena. Evo što se zaista dogodilo.
PRIJE točno 40 godina jedan od najvećih redatelja u povijesti filma, legendarni John Huston, snimio je kultni Bijeg u pobjedu. Premda film ni izbliza nije umjetnički važan kao neka druga ostvarenja velikog redatelja, Bijeg u pobjedu je bio nevjerojatno popularan u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Posebice u Europi. Jasno je i zašto.
Huston je kao nitko prije njega na filmskom platnu isprepleo Drugi svjetski rat, nacizam i nogomet. Priča je jednostavna. U nacističkom logoru u okupiranom Parizu britanski časnik, a inače bivši nogometaš Colby (Michael Caine), dogovorio je nogometnu utakmicu između logoraša i nacista s njemačkim časnikom Karlom Von Steinerom (Max Von Sydow), također bivšim nogometašem, kojeg je puno više zanimao nogomet od bolesne ideje Adolfa Hitlera.
Kod Hustona je nacist ustao i aplaudirao geniju Pelea, prava istina je bila drugačija
Početna ideja je bila da se nogometna utakmica iskoristi kao platforma za bijeg iz logora kroz iskopani tunel ispod stadiona tijekom poluvremena, no kako je u sportu, baš kao i u životu, važno pobijediti i pri tome dati vlastiti maksimum, igrači su na svoju ruku odlučili završiti susret i pokazati da su bolji od protivnika. Peleove škarice u posljednjoj sekundi natjerale su Von Steinera da ustane i aplaudira potezu nogometnog genijalca, a pobjeda logoraša simbolički je predstavljala pobjedu nad nacizmom i dolazak slobode.
Mnogi legendarni igrači glumili su u filmu: Pele, Osvaldo Ardiles, Bobby Moore, John War, Kevin O'Callaghan, Kazimierz Deyna, Hallvar Thoresen, Paul Van Himst, Werner Roth, Mike Summerbee, Russell Osman, Co Prins, Laurie Sivell, a na vratima logoraške reprezentacije stajao je kultni akcijski junak Sylvester Stallone.
Uz fantastične i nikad na filmu realnije prikazane nogometne poteze, Bijeg u pobjedu je imao veliku popularnost upravo zbog toga što je donosio optimizam i ta lagana doza patetike davala mu je neodoljiv šarm.
No prava priča o utakmici logoraša i čuvara tijekom Drugog svjetskog rata, koja je inspirirala velikog redatelja, ni izbliza nije bila toliko vedra kao ona Hustonova. Bila je mučna, okrutna i krvava, a i danas se u povijesnim knjigama naziva Utakmicom smrti.
Godine 1942., u jeku Drugog svjetskog rata, gotovo cijela Europa bila je u Hitlerovim rukama, no nacistički vođa želio je dokazati da je najveći vojni strateg u povijesti i glavninu svojih snaga poslao je na SSSR. Nacisti su u kratkom vremenu zauzeli golem dio sovjetskog teritorija, a pri tome su činili nezamislive pokolje nad civilnim stanovništvom. Posebice u Ukrajini. U prva dva dana nakon pada Kijeva nacisti su pobili 33 tisuće ljudi, uglavnom Židova, ali i Ukrajinaca koje su držali simpatizerima ili članovima pokreta otpora.
Kako je došlo do Utakmice smrti
Njemački časnik Eberhardt, gospodar života i smrti na tom području, odlučio je organizirati nogometnu utakmicu između njemačkih vojnika i izabrane momčadi Ukrajine, koju su uglavnom činili igrači Dinama iz Kijeva. Eberhardt je njima poštedio život, dok su svi ostali ugledniji građani Kijeva pogubljeni.
Eberhardt je smatrao da njegovi vojnici ne mogu izgubiti od ekipe koju su činili izgladnjeli logoraši koji su prema nacističkim teorijama ionako pripadali nižoj vrsti. No momčad nazvana FC Start nije namjeravala izgubiti. Čak ni po cijenu vlastitih života.
Na poluvremenu su Ukrajinci vodili 1:0, a tijekom odmora do njih je došao glavnom i bradom sam Eberhardt i poručio im je da će biti pogubljeni ako ne izgube. Ni to nije pomoglo. Start je pregazio Nijemce 5:1.
Nacisti su tražili revanš, a dobili su novo poniženje
Ipak, tog dana nitko od Ukrajinaca nije smaknut, ali je vijest o teškom porazu stigla do Eberhardtovih nadređenih. Inzistirali su na revanšu, a grad je bio oblijepljen brojnim najavnim plakatima. Kijevskim igračima zabranjeno je treniranje, a obroci su im drastično smanjeni. A pet dana kasnije izašli su na teren protiv puno jače nacističke selekcije. Bila je to sama elita Luftwaffea, momčad nazvana Flakelf. Pred sam početak utakmice nenajavljen je među ukrajinske igrače ušao časnik SS-a i obratio se momčadi na savršenom ruskom.
"Ja sam sudac današnje utakmice. Znam da ste jako dobra momčad. Molimo vas da se pridržavate pravila, ne kršite nijedno pravilo, a prije utakmice pozdravite svoje protivnike na naš način", rekao je.
Drugim riječima, objasnio im je da moraju pozdraviti nacističkim pozdravom, a i da bi im bilo mudro izgubiti susret.
Na centru su se dvije ekipe pozdravile. Flakelf je uzvikivao "Heil Hitler" uz veliko odobravanje nacista na tribinama, a zatim su igrači Starta napravili nešto nezamislivo. Digli su ruke i svi su očekivali da će i oni nacistički pozdraviti, ali su odmah vratili ruke na prsa i uzviknuli sovjetski sportski slogan "Fizcult-Hura". Na zaprepaštenje Nijemaca, ukrajinski su gledatelji pozdravili njihovo odbacivanje nacističkog slogana.
Čim je utakmica krenula, igrači Flakelfa su navalili i uz pomoć njemačkog suca, koji "nije vidio" grube nasrtaje na Ukrajince, rano su zabili prvi gol. No to nije obeshrabrilo domaću ekipu, koja je uzvratila s tri gola do poluvremena.
Tribine su eruptirale, pjevalo se i skandiralo Ukrajini, a odmah nakon što je sudac odsvirao kraj, u svlačionicu Starta bijesan kao ris upao je nacistički suradnik Švecov, koji je Ukrajince upozorio na teške posljedice koje ih čekaju ako ne izgube. Igrači Starta se nisu prepali. Znali su da ih u svakom slučaju čekao pakao i odlučili su časno odigrati utakmicu, pa i po cijenu smrti.
Do kraja su obje momčadi postigle po dva gola, a u posljednjim sekundama, pri rezultatu 5:3, branič Klimenko je nevjerojatnim driblinzima rasturio njemačku obranu, a onda umjesto da je loptu ubacio u praznu mrežu, namjerno ju je ispucao u gledalište. Poniženje za naciste je bilo potpuno. Ukrajinski "poluljudi" su opet razbili superiorne Arijevce.
Što se kasnije dogodilo s igračima Starta?
Ipak, unatoč kasnijim legendama, nacistička osveta nije bila trenutačna. Sovjetska propaganda je nakon rata tvrdila da je svih 11 igrača Starta odvedeno odmah nakon utakmice i streljano u dresovima. To nije bilo točno. Igrači Starta su vraćeni na svoj posao u lokalnu pekaru. Ali nekoliko dana kasnije Gestapo je došao u tu pekaru s popisom igrača Starta. Svi su odvedeni u sjedište tajne policije u Koroljenkovoj ulici, gdje su pod teškim torturama tjerani da priznaju da su saboteri i neprijatelji režima. Nitko od njih nije poklekao. Ipak, vlastita sestra je Nikolaja Korotkiha prijavila nacistima kao bivšeg časnika NKVD-a i nacisti su ga zbog toga mučili do smrti. Postao je prva žrtva Utakmice smrti.
Preostalih deset igrača poslano je u radni logor u Siretzu, gdje su morali raditi u neljudskim uvjetima. Kad su sovjetski partizani 1943. napali Nijemce oko Kijeva, zapovjednik logora za odmazdu je naredio strijeljanje određenog broja logoraša. Prvi pogubljeni su bili strijelac gola iz slobodnog udarca Kuzmenko, karizmatični vratar i kapetan Starta Truševič te Klimenko, onaj branič koji je osramotio Nijemce odlučivši ne postići gol. Sva trojica su ubijena metkom u potiljak i bačena u jamu Babi Yar. Još tri igrača - Gončarenko, Tjučev i Sviridovski - poslani su na prisilni rad u grad, ali kad su doznali što se dogodilo njihovim suigračima, uspjeli su pobjeći i skrivali su se sve do dolaska Crvene armije u grad. Sudbina ostalih igrača nije poznata.
Preživjeli s Utakmice smrti za Staljina su bili izdajnici i nacistički suradnici
Za očekivati je bilo da će nakon oslobođenja Kijeva igrači Starta biti proglašeni herojima. To se nije dogodilo. Staljin je smatrao da je igranje nogometa s njemačkim okupatorom ravno izdaji i za njega su igrači Starta bili jednaki kolaboracionistima. Umjesto da budu slavljeni kao junaci, preživjeli igrači Starta godinama su živjeli u strahu od progona, smaknuća i slanja u brojne sovjetske logore, a neki od njih su ispitivani i mučeni od strane NKVD-a kao navodni suradnici nacista.
Situacija se promijenila nakon Staljinove smrti 1953. Represija je popustila, a priča je u verziji partije (da su svi pobijeni istog dana) izašla u javnost i predstavljala je legendu koja je simbolizirala sovjetsko herojstvo pred nacističkim zločincima.
"Bila je to očajnička borba za opstanak koja je završila loše za četvoricu igrača. Nažalost, nisu umrli jer su bili veliki nogometaši ili veliki igrači Dinama... Umrli su kao i mnogi drugi sovjetski ljudi jer su se dva totalitarna sustava međusobno borila, a bili su predodređeni da postanu žrtve tog pokolja velikih razmjera. Smrt igrača Dinama ne razlikuje se toliko od mnogih drugih smrti", nakon raspada SSSR-a 1992. je rekao jedan od sudionika Utakmice smrti Makar Gončarenko.
Vlada Leonida Brežnjeva je 1965. posthumno dodijelila odličja za hrabrost četvorici ubijenih igrača Starta, a pet preživjelih je primilo medalje za velike zasluge. U Kijevu su dva spomenika 1971. podignuta u čast igračima Utakmice smrti, a bivši stadion Zenita, na kojem se odigrala utakmica, preimenovan je u stadion FC Start.
Nakon raspada SSSR-a pojavili su se neki protusovjetski novinari i povjesničari koji su tvrdili da je legenda o Utakmici smrti pretjerana te da je stvorena kao protumjera sovjetske propagande jer je u Rusiji vladalo mišljenje da se stanovnici Kijeva nisu pretjerano borili protiv nacista. Neki su tvrdili da nikakvih prijetnji nije bilo i da su pobijeni igrači Starta stradali zbog sasvim drugih razloga, a ne zbog sudjelovanja u Utakmici smrti.
Više je verzija istine o Utakmici smrti, ali koja god bila prava, svakako je mračnija od one koju je prikazao John Huston. Filmska verzija daleko je od prave istine, ali je dokaz da je ovaj događaj, koji se nedvojbeno odigrao, ušao u legendu te inspirirao Amerikance, kojima je nogomet osamdesetih još bio apstrakcija. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 04/02/2022 : 09:46:57
|
https://www.24sata.hr/sport/legendarni-batistuta-danas-ima-protezu-u-nozi-vrsio-sam-nuzdu-u-gace-jer-nisam-mogao-hodati-812879
BATIGOLOVA PRIČA
Legendarni Batistuta danas ima protezu u nozi: Vršio sam nuždu u gaće jer nisam mogao hodati
Ostavio sam nogomet i preko noći nisam mogao hodati. Vršio sam nuždu u gaće iako mi je WC bio udaljen tri metra. Bilo je 4 ujutro, znao sam da ako ustanem da će me zglobovi ubiti, rekao je legendarni Batistuta
Ni Zvone (Boban, nap. a.), ni ja ne bismo dali Šukera za deset Batistuta. Je.. te Batistuta, ispalio je Miroslav Ćiro Blažević legendarnu izjavu uoči utakmice protiv Argentine (1-0) na SP-u 1998. godine.
Hrvatska je taj susret izgubila i skupinu završila na drugom mjestu što ju je poslalo na Rumunjsku u osmini finala. Nije zabio ni Šuker, a nije zabio ni Batistuta. I to je bilo pravo čudo obzirom da je ovaj velikan tijekom karijere utrpao 300 golova. Hrvatska je bila jedna od rijetkih kojoj je to pošlo za rukom.
Čudesni Gabriel Batistuta umirovio se 2005. godine i potpuno povukao iz javnog života. Nema ga više u nogometu, tu i tamo komentira neku utakmicu, a u krugu svoje obitelji proslavit će 53. rođendan.
Bio je jedan od najboljih napadača na svijetu. Snažan kao bik, brz, s ubojitom desnicom koja je samo trpala. No, navijače je očarao i nečim drugim. To je nevjerojatna karizma i strast kojom je odisao, a često se pojavljivao u snovima mnogim pripadnicama nježnijeg spola.
U svojim igračkim danima uništavao je protivničke obrane uglavnom u dresovima Fiorentine, Rome i Argentine, karijeru završio u Al-Arabiju. Na 516 utakmica zabio je 300 golova, a kakav je igrač bio dovoljno govori podatak da je drugi najbolji strijelac Argentine u povijesti, ispred njega je samo Leo Messi. Batistuta je u 78 utakmica u dresu 'gauča' zabio 56 golova. a danas ima velike zdravstvene probleme jer je igrao i kad nije trebalo. Koljena i zglobovi su patili pa je primao injekcije kako bi uopće mogao nastupiti. No, sve to ima svoju cijenu.
Veličanstvenu karijeru završio je 2005. godine i odlučio uživati u mirovini. Kako bi se maknuo od svega, kupio je imanje, napravio farmu i počeo se baviti stočarstvom. Bio je to potpuno novi svijet za njega. Više nije bilo treninga, utakmica, borbe za trofeje, gladi za golovima. Nije više bio u vrtlogu nogometne javnosti i to je ostavilo posljedice na njemu. Što mentalne, što fizičke. I tada je krenuo pakao. Bilo je dana kada nije mogao ustati ni iz kreveta zbog bolova u nogama. Bio je očajan, bolovi su bili nepodnošljivi pa je tražio da mu amputiraju obje noge.
- Ostavio sam nogomet i preko noći nisam mogao hodati. Vršio sam nuždu u gaće iako mi je WC bio udaljen tri metra. Bilo je 4 ujutro, znao sam da ako ustanem da će me zglobovi ubiti. Ne mogu to opisati riječima, tu bol više nisam mogao podnijeti.
Liječnici ga nisu poslušali, ali zato su mu olakšali. Prije tri godine švicarski doktori su mu ugradili protetičko pomagalo u lijevu nogu i olakšali život. Stanje mu se itekako poboljšalo.
U Italiji je igrao u vrijeme kad je Serie A bila najpopularnija liga svijeta, a on sam bio je jedan od najboljih njenih igrača. Tada je rekao da 'ne voli nogomet te da ga igra samo zato što mu je to posao'. Mnoge je šokirao, ali ta izjava lako se može pretočiti i u sadašnjost. Nogomet je postao biznis i mnogi se bave njime upravo zbog ogromnog novca.
- Da, rekao sam to, ali samo zato da zaštitim sebe od medija i javnosti. Čim sam to rekao prestali su me ispitivati. Morate znati da sam igrao u Italiji kada su tamo bila sjajna vremena za nogometaše. Uvijek sam bio pod velikim pritiskom, svi su pričali samo o nogometu, a meni je to bilo užasno dosadno - priča Batistuta te otkriva da se sada ipak promijenio.
- Sada volim nogomet, taktiku, treninge i sve što se događa na terenu. Nisam bio takav kad sam bio mlađi, ali nogomet je kroz godine postao moja strast, moj život i zrak koji udišem. Znate, sada baš uživam u nogometu, a da ga uopće ne igram. Jedino što ne volim jesu intervjui - nasmijao se legendarni Argentinac.
I danas je daleko od svjetala pozornice, rijetko ga se može vidjeti u javnosti, ali zato uživa u mirovini i čarima života. Pa legendo, neka ti je sretan 53.! |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 06/10/2022 : 12:34:10
|
https://www.index.hr/sport/clanak/kokain-je-svjetskog-prvaka-otjerao-iz-austrije-podigao-je-tri-prsta-i-postao-cetnik/2399112.aspx?index_ref=naslovnica_sport_teme_i_komentari_d
Jedna velika sportska zvijezda krajem 1990-ih šokirala je svoju zemlju odlukom da prijeđe pod zastavu ondašnje SRJ. Andreasa Goldbergera suspenzija zbog kokainske afere natjerala je da put na ZOI u Naganu potraži izvan Austrije, a Slobodan Milošević trebao je baš nekog takvog da podigne moral narodu u oporavku od međunarodnih sankcija. Ali Goldberger nije očekivao da će ga zbog toga kod kuće prozvati četnikom.
BILO je 17:45 u četvrtak 27. studenog 1997. kad je zlatni dečko austrijskog sporta i svjetski prvak u skijaškim letovima, Andreas Goldberger, u pratnji svog prijatelja i menadžera Edija Federera izašao iz ureda policije u Ljermontovoj ulici u Beogradu s putovnicom i osobnom iskaznicom tadašnje SRJ, koje je dobio u prisustvu dvojice svjedoka i potpisao ih.
Goldberger je bio prijavljen na adresi Danila Lekića 71, a samo 15 minuta kasnije su sportski as i njegov agent imali zakazanu presicu. Dok je hrpa novinara čekala senzacionalnu vijest da je jedan od najboljih skijaša skakača na svijetu postao Jugoslaven, sportaš i njegov agent, vjerujući da nitko od prisutnih ne govori njemački, naglas su raspravljali trebaju li već tada i službeno objaviti da je dobio papire SRJ te može li se već smatrati državljaninom SRJ.
Ipak, odlučili su šutjeti, kao da su mogli predvidjeti kakav će sportsko-politički kaos ovaj potez izazvati. Dva dana ranije akcija za Goldbergerovu naturalizaciju bila je u punom jeku. Dvojica jugoslavenskih predstavnika Andreasove sponzorske tvrtke Red Bull, nekadašnji slavni tenisač i sadašnji suprug folk dive Lepe Brene, Slobodan Živojinović, (stan u Ulici Danila Lekića 71 pripadao je Živojinoviću) i njegov partner Čedomir Šoškić u utorak 25. studenog započeli su pripreme za izdavanje putovnice.
Predsjednika Skijaškog saveza Jugoslavije Slobodana Šarenca uvjerili su da Austrijanca odmah uvrsti u jugoslavensku reprezentaciju, a zauzvrat bi Skijaški savez Jugoslavije od Red Bulla dobio 180 tisuća austrijskih šilinga i plaćenih 200 dana treninga u Austriji. Čitava operacija se pokušavala držati u strogoj tajnosti, a u njoj su sudjelovali najmoćniji ljudi režima Slobodana Miloševića.
Jednostavno, zemlji koja se oporavljala od međunarodnih sankcija i gušila u teroru pokojnog haškog uznika trebala je neka senzacionalna vijest kako bi se moral naroda podigao. Dovođenje svjetskog prvaka i osvajača olimpijskih medalja iz Lillehammera 1994. pod stijeg Srbije, odnosno SRJ, kako se tada ta državna tvorevina zvala, bio bi spektakularan marketinški potez i na neki način osveta Zapadu za nekoliko godina nametnute izolacije.
U srijedu 26. studenog na sastanak su bili pozvani svi koji su nešto značili u vrhu državnog aparata. Bili su tu ministar policije, ministar sporta, čitava armija birokrata i činovnika, a u ime velikog vožda Slobodana Miloševića pojavio se njegov brat Borislav. Svima njima bio je cilj nagovoriti 25-godišnjeg Austrijanca da postane Jugoslaven.
Sastanak je bio hitan i Goldberger je morao što prije dobiti papire kako bi u dresu SRJ mogao otići u Lillehammer na natjecanje Svjetskog kupa već idućeg vikenda. Goldberger je na sastanak stigao s Edijem Federerom i nekoliko pravnih savjetnika privatnim avionom koji je platio Red Bull. Akcija je prošla uspješno, Austrijanac je dobio papire i istog je dana registriran kao član skijaškog kluba Durmitor na Žabljaku.
Kako se unaprijed dogovorio sa svojim agentom, Goldberger na presici nije jasno rekao da je postao državljanin SRJ, već je samo diplomatski objasnio da je tek na putu za dobivanje licence Jugoslavenskog skijaškog saveza.
Međutim, Goldberger je prekršio dogovor sa svojim agentom jer je navodno pred novinarima nakon presice, na sasvim solidnom srpskom, priznao da će ubuduće skakati za svoju novu domovinu.
Prekršio dogovor, priznao da je dobio srpske papire i pozdravio s tri prsta
''Kad sam vidio što sve za mene čine moji novi prijatelji, unatoč protivljenju Austrijskog skijaškog saveza odlučio sam sad, više nego ikada, osvojiti zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Naganu za Jugoslaviju. To će biti moj najveći doprinos Jugoslaviji i mojim prijateljima.
U slučaju nepovoljne odluke FIS-a i potvrđivanju moje suspenzije, već sada sam odlučio da ću pauzirati godinu dana i dalje nastupati za Jugoslaviju'', rekao je Goldberger, a onda je prema legendi sve prisutne pozdravio s podignuta tri prsta.
Već to je bilo dovoljno da se u Srbiji stvori euforija. Čitava država je pričala samo o Goldbergeru, u javnosti je dobio novo ime - Andrija Zlatobrdić, a Miloševićeva vlast zadovoljno je trljala ruke misleći kako je još jednom zajebala Zapad.
Goldberger je isto ponovio i pred desecima novinara u Lillehammeru, rekavši da je jugoslavenski državljanin i da posjeduje jugoslavensku putovnicu. Naivni Andreas tu se malo zeznuo jer je podcijenio rigidnu kompliciranost austrijske birokracije, s obzirom na to da je bio suočen s teškim optužbama za posjedovanje i konzumiranje kokaina. Heroj nacije je preko noći postao, kako je sam rekao, kriminalac.
Godinu dana ranije pao zbog kokaina, Austrijski savez ga izbacio s Olimpijskih igara
U intervjuu za ORF 1996. Goldberger je priznao da je te godine konzumirao kokain u noćnom klubu P1 u Beču, a opsežna policijska istraga dokazala je da je više austrijskih reprezentativaca, među kojima je bio i Martin Höllwarth, osumnjičeno za konzumaciju kokaina u spomenutom bečkom klubu.
Čitava austrijska reprezentacija podvrgnuta je testiranju. Premda su nalazi bili negativni, Goldberger je priznao krivnju i Austrijski savez ga je suspendirao na šest mjeseci, što je značilo da neće moći nastupiti na Igrama u Naganu u veljači 1998.
"Bilo je to najgore i najteže razdoblje u mom životu. Imao sam loše savjetnike, slušao sam ih i zbog toga se na mene obrušio ogroman val kritika. Više me nisu zvali Goldi, nego kriminalac. Napravio sam veliku grešku, ali tko nije napravio nijednu u svom životu?
Cijela je ta stvar ostavila traga na meni i utjecala je i na moje rezultate. Međutim, tada sam puno naučio i sada znam gdje mi je dom i kome mogu vjerovati'', u prvom intervjuu nakon kokainskog skandala rekao je Goldberger, a onda je otkrio ime čovjeka koji je jedini ostao na njegovoj strani. Bio je to, naravno, Edi Federer.
''Ponašao se prema meni kao da sam mu sin. Tijekom natjecanja bio je nervozniji od mene. Također, nikada neću zaboraviti da je uvijek držao moju stranu i bio uz mene ne samo u dobrim trenucima nego i kad je bilo loše. Bio je moj zaštitnik i sebe je gurao naprijed samo da mene zaštiti. Jako mi nedostaje'', rekao je Goldberger govoreći o jedinom pravom prijatelju kojeg je imao dok je odrastao. Edi Federer preminuo je 2012. godine.
Rođeni talent je odmalena bio zaluđen skijaškim skokovima
Rođen u Ried im Innkreisu, duboko u divljinama austrijskih Alpi, te odrastao na farmi svojih roditelja, Andreas Goldberger je od malih nogu bio fasciniran skijaškim skokovima. Bio je opčinjen Karlom Schnablom i Tonijem Innauerom, koji su mu bili idoli. Upijao je svaki njihov pokret, zalet i skok i sanjao je da će jednog dana biti poput njih.
Već kao dječak pokazao je nevjerojatan talent i među profesionalce je stigao s 15 godina. Nekoliko godina se šuljao pri vrhu, a prva pobjeda stigla je 3. siječnja 1993. na Novogodišnjoj turneji na legendarnoj skakaonici Bergisel u Innsbrucku.
Odmah zatim je slavio i u Bischofshofenu, a kako je bio izrazito simpatičan, uvijek nasmijan i rumenih obraza, ekspresno je postao austrijski sportski heroj. Iste je godine osvojio svjetsko srebro i broncu u Falunu, a na kraju godine je podigao Veliki kristalni globus kao najbolji u Svjetskom kupu.
Iduće godine na ZOI-ju u Lillehammeru je osvojio broncu na velikoj skakaonici i još jednu momčadsku. Iduće sezone na SP-u u Thunder Bayu je osvojio srebro na 120-metarskoj skakaonici, a koncem godine na Planici je postao prvi čovjek koji je preletio u to vrijeme mitsku liniju od 200 metara. No pri doskoku je dotaknuo snijeg, pa mu se rekord nije priznao.
''Guzicom sam dotaknuo snijeg. Zaletište nije bilo dobro pripremljeno i jednostavno je bilo nemoguće nastaviti skakati toliku daljinu. U sljedećem krugu sve je bilo u redu i sigurno ne bih imao problema s doskokom, ali Toni Nieminen me pobijedio skočivši 203 metra'', kasnije je pričao Goldberger.
Sa samo 24 je osvojio sve i postao mit, a onda je krenuo put prema dolje
Na kraju sezone podigao je drugi Veliki kristalni globus i već tada je bilo jasno da je postao hodajuća legenda. U Kulmu 1996. na SP-u u letovima osvojio je i prvo svjetsko zlato, a treći Veliki kristalni globus osigurao mu je mitski status sa samo 24 godine.
Onako sićušan, šarmantan, duhovit i zabavan, bio je avangarda među vječno natmurenim kolegama. U svijetu čudaka Andreas je bio osvježenje i zato je bio najveća zvijezda ovog sporta. No tada je počeo njegov pad. Teret velike slave i uloga nacionalnog heroja bili su previše za krhkog mladića.
Poput brojnih kolega iz svijeta skijaških skokova, odao se alkoholu, a sve je više posezao i za težim stvarima. Tada se dogodila kokainska afera.
''Bila su mi otvorena vrata tamo gdje običan čovjek ne može ući. Najnormalnije je bilo da sam gost u uredu predsjednika ili kancelara. No preko noći sam zbog jedne greške postao kriminalac. Bio sam lakovjeran. Svi oni koji su me do jučer tapšali po leđima, okrenuli su mi leđa. Oni su bili ti koji su prvi upirali prstom u mene. Nikad ih nije zanimao Andreas Goldberger kao osoba, zanimao ih je samo uspjeh koji sam donosio.
Nisam mogao vjerovati da ljudi mogu biti tako grozni. Od nekih to ni u snu nisam očekivao. No nisu mi svi okrenuli leđa. Podršku su mi dali ljudi koji su se pokazali kao pravi prijatelji, a Red Bull je stalno bio uz mene'', pričao je Goldberger u jednom intervjuu.
Osjećao se usamljenim i neshvaćenim. Počeo je i mentalno propadati. Sve češći su bili ispadi u javnosti, poput vožnje u pijanom stanju. Kad ga je Austrijski savez suspendirao na šest mjeseci, što je značilo da će propustiti ZOI u Naganu 1998. i možda zadnju šansu da osvoji olimpijsko zlato, odlučio se na radikalan potez i prihvatio je državljanstvo Jugoslavije.
Austrijanci poludjeli na Goldbergera, mediji ga napali da je postao četnik
Međutim, nije očekivao da će u domovini taj čin biti dočekan na nož. Austrijanci su podivljali. Na noge su se digli i mediji i vlast. Potez dojučerašnjeg miljenika nacije doživjeli su kao izdaju, a posebno im je smetala činjenica da se Andreas odlučio baš za Jugoslaviju.
Naime, nobelovac Peter Handke, jedan od najvećih austrijskih književnika svih vremena, godinama je izazivao kontroverze čvrsto braneći Slobodana Miloševića i njegov režim. Negirao je srpske ratne zločine, često je posjećivao Miloševića u Haagu i bio mu je svjedok obrane, a na pokopu ratnog zločinca je čak i održao govor.
Austrijancima, posebno osjetljivima na rat i ratne zločine zbog hipoteke vlastite mračne prošlosti, dovoljna je sramota bio Handke. Sad se odjednom pojavio i Goldberger. Mediji u Austriji vrištali su na ''Srbina'' Goldbergera, a dnevnik Die Presse je objavio tekst s naslovom: ''Od junaka rumenih obraza do četnika, nevjerojatno''. U tekstu su citirali Andreasovu izjavu kako nije znao da je podizanjem tri prsta u Beogradu slavio znak pobjede četničkih borbenih jedinica.
Istog dana je nadležni pokrajinski ministar Gornje Austrije Christoph Leitl za ORF rekao kako je prihvaćanjem jugoslavenske putovnice Goldberger automatski izgubio austrijsku i da mu prijeti izgon jer je u Austriju ušao s nevažećim austrijskim dokumentima.
''Premda prema propisima treba ići u pritvor do deportacije iz Austrije, mislim da u ovom slučaju njegovo privođenje neće biti potrebno'', rekao je Leitl.
Kad je shvatio da mu prijeti izgon iz Austrije, odjednom je promijenio priču i sve je prikazao kao nesporazum
Za ministra unutarnjih poslova Schlögla situacija je bila jasna: "Ako se pojavi putovnica s potpisom Goldbergera, on je očito jugoslavenski državljanin i očito je službeno izgubio austrijsko državljanstvo te će morati napustiti Austriju. Nažalost, to je tako!"
Vidjevši da je vrag odnio šalu, Goldberger i Federer su naglo promijenili narativ i odjednom je postalo sporno postojanje putovnice napravljene u Beogradu 27. studenog 1997. Dokumenti koje je Goldberger dobio u policiji u Beogradu odjednom su nestali, a znakovita je bila i izjava dopredsjednika Jugoslavenskog skijaškog saveza Rastka Čukića:
"Nemojmo simpatičnom Andiju Goldbergeru dodatno otežavati situaciju."
Sumnjalo se na to da će Red Bull raskinuti suradnju s Goldbergerom zbog promjene državljanstva, ali gazdi Dietrichu Mateschitzu takvo nešto nije padalo na pamet jer je jako dobro shvaćao da u Goldiju ima zlatnu koku. Nije ga bilo briga za skandal u Austriji i sve birokratske posljedice koje je on izazvao.
Premda Andreas nije ostvarivao spektakularne rezultate kao par godina ranije, i dalje je bio najpopularniji sportaš u Austriji i magnet za navijače, koji su zbog njega hrlili na natjecanja i otvarali fan klubove. Mateschitz je pružio punu potporu Goldbergeru, a nakon nekoliko dana, kad se drama malo primirila, smirile su se i vlasti u Austriji i sinu razmetnom su ponudile rješenje na obostranu korist.
Ministar unutarnjih poslova Schlögl je predložio Goldbergeru da se odrekne jugoslavenskog državljanstva te da podnese žurni zahtjev za ponovno primanje austrijskog. Kako je objasnio i pokrajinski ministar Leitl, Goldberger je na to imao zakonsko pravo i samim tim put prema kući opet je bio prohodan.
Goldberger je rekao da je čitava priča sa Srbima bila jedan veliki nesporazum i već za par dana je dobio austrijske papire. Štoviše, ukinuta mu je i suspenzija Austrijskog skijaškog saveza i dobio je priliku nastupati na Igrama u Naganu, samo zbog posebne dozvole koju mu je Austrijski savez sredio jer Japanci ne puštaju u svoju zemlju one koji su dokazano koristili narkotike.
U Naganu je doživio krah, a onda, kad nitko nije očekivao, pokazao je da je forma prolazna, a klasa vječna
No možda bi bilo bolje da nije ni dolazio. Bio je tek 22. na maloj skakaonici, a na velikoj i u momčadskoj konkurenciji nije ni bio dio reprezentacije Austrije. Umjesto njega momčadsku broncu osvojio je Martin Höllwarth, čovjek koji je dvije godine ranije, tijekom opsežne istrage austrijske policije, također bio osumnjičen i optužen da je konzumirao kokain.
Tad se činilo da je bajci napokon došao kraj i da će se zlatni dečko austrijskog sporta vratiti na svoju farmu u anonimnost, no Goldi ne bi bio Goldi da se još jednom, iz inata svima, nije vratio kao pobjednik.
Najprije je u ožujku 2000. na Planici doskočio na nestvarnih 225 metara i bio je rekorder pune tri godine. Godinu dana kasnije, opet kao dio austrijskog tima, na SP-u u Lahtiju osvojio je jedno zlato i dvije bronce, a 2004. na omiljenoj mu Planici osvojio je momčadsku broncu u letovima.
Pred početak sezone 2004./2005. rekao je da će mu karijera trajati sve dok i dalje bude uživao u skokovima, no odmah je bilo jasno da je ostao bez želje i da je čarolija nestala. Goldi se te sezone redovito penjao na zaletište, ali rezultati su bili sve gori. Nakon što cijelu sezonu nije uspio ući u deset najboljih, odlučio je reći da je dosta.
Od profesionalnog sporta službeno se oprostio u siječnju 2006. na Svjetskom prvenstvu u letovima u Tauplitzu, kad je uz ovacije navijača na brdu Kulm doskočio na 185 metara.
''Moram priznati da sam bio prilično nervozan tog dana. U jednom trenutku, dok sam bio gore na vrhu brda, zapitao sam se: 'Hej, zašto ja uopće moram skočiti?' Skijaški letovi su sasvim druga priča u odnosu na skokove. Dovoljna je i najmanja greškica i može doći do tragedije. Dobro, više se nisam ni za što borio, pa mi je jedini cilj bio sletjeti'', rekao je Goldberger, a te riječi bile su jasan dokaz da je to bio kraj.
Kraj jedne velike karijere velikog sportaša koji je osvojio sve osim olimpijskog zlata. Od trenutka kad se pojavio na sceni do tog dana 2006. u Tauplitzu, Andreas Goldberger bio je miljenik publike. Ne samo u Austriji. Obožavali su ga navijači, obožavali su ga mediji, obožavali su ga suparnici.
Savršeno dobro je razumio da u sportu jedan dan dobiješ, a drugi dan izgubiš i zbog toga nikad u konkurenciji nije tražio neprijatelje. Štoviše, pamte se riječi velikog Poljaka Adama Malysza tijekom natjecanja u Trondheimu 2001.
''Bio sam u dužoj krizi, a Adam je briljirao. Tada smo se borili za prvo mjesto i on je pobijedio za samo jedan bod. Dok je primao pokal, nagnuo se i šapnuo mi je: 'Žao mi je, volio bih da možemo zamijeniti mjesta, da ti budeš prvi, a ja drugi.' Ipak, drago mi je da sam izgubio baš od njega. Bio je u takvoj formi da sam lakše podnio poraz nego da sam izgubio od nekog drugog. Osim toga, Adam je fenomenalan lik i sjajan prijatelj", rekao je tada Goldberger.
Vječnog dječaka su obožavali svi, od navijača do suparnika
Nakon što je ''okačio skije o klin'', mnogi su mislili da će Goldberger pasti u anonimnost te da će se skriti negdje u osami snježnih divljina u Alpama gdje je odrastao. Dogodilo se upravo suprotno. Goldi je pokazao da je življi nego ikad. Već u ožujku 2006. nastupio je u poznatom šou Ples sa zvijezdama, gdje dogurao čak do finala, a nedugo potom dobio je stalni posao kao stručni komentator skijaških skokova na ORF televiziji.
U lipnju 2013. se oženio za svoju dugogodišnju partnericu Astrid Brandauer. Ponekad, kad mu se da, s kamerom na kacigi odrađuje ulogu predskakača na natjecanjima Svjetskog kupa. Tu i tamo nastupi u konkurenciji veterana, a 2014. je osvojio dva naslova prvaka svijeta u konkurenciji od 40 do 44 godine.
Umirovljeni sportaši se često zapuste, udebljaju se, prerano ostare. Andreas Goldberger, premda će u studenom navršiti 50. rođendan, i dalje impresionira atletskom figurom, dječačkim licem i širokim i iskrenim osmijehom. Skija, skače, trči maraton, vozi bicikl... Ukratko, Goldi uživa kao nikad u životu, puno više nego kad je kao dječak bio na vrhu svijeta. Tada se nije znao nositi sa slavom, a danas je samo sretan čovjek.
''Ja sam jedan od njih, normalna, nekomplicirana osoba koja je odrasla u skromnim uvjetima na farmi. Nikada nisam razmišljao o nekim velikim idejama ili planovima za svoju karijeru, jedino mi je važno bilo da budem iskren i da se ne pretvaram. Ako zajebem, jebiga, zajebao sam i sam ću se nositi s tim. Uostalom, kad ostarim, želim se moći pogledati u ogledalo. Navijači su to vidjeli i znali su to cijeniti", za njemački Spox je nedavno rekao Andreas Goldberger. I u pravu je.
Navijači su ga uvijek obožavali i nikad ga nisu prestali voljeti. Nisu mu zamjerili ni kokainsku aferu ni to što je iz bijesa odlučio postati Srbin. Svatko ponekad zajebe u životu, a Goldi je uvijek bio njihov. Bio je jedan od njih i naravno da su mu oprostili. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 06/10/2022 : 12:38:47
|
https://www.index.hr/sport/clanak/hrvat-zbog-droge-izgubio-tri-sina-borio-se-s-alijem-i-postao-najbolji-boksac-kanade/2397255.aspx
George Chuvalo, odnosno Jure Čuvalo najveći je boksač u povijesti Kanade. Rođen je 1937. godine u Torontu, a njegovi roditelji su Katica i Stipan iz Hercegovine. U 22 godine dugoj karijeri upisao je 73 pobjede (64 nokautom), 18 poraza i dva neriješena rezultata. Nitko ga nije nokautirao, a karijeru su mu obilježili mečevi s Muhammadom Alijem te neviđene obiteljske tragedije.
BRUCE LEE je 2005. godine dobio kip u Mostaru, usred Hercegovine s kojom za života nije imao nikakve veze. Slavni borac, koji je utjecao na popularnu kulturu cijelog svijeta i tako nadišao sami sport, izabran je simbolično. Mostar je grad podjele između Muslimana, Srba i Hrvata, a brončani kip hongkonško-američkog umjetnika, glumca, redatelja, filozofa i, prije svega, poznavatelja borilačkih vještina, sredstvo je borbe protiv etničke podijeljenosti.
"Uvijek ćemo biti Muslimani, Srbi ili Hrvati. Ali Bruce Lee će uvijek biti dio svih nas", rekao je Veselin Gatalo, koji je, skupa s Ninom Raspudićem, pokretač inicijative postavljanja kipa u hercegovačku sredinu. Međutim, Lee nije jedini borac kojem je odana takva počast u južnom kraju Bosne i Hercegovine.
U Ljubuškom je 2011. otkriven kip Juraja Čuvala, najuspješnijeg kanadskog boksača ikad. Natjecao se u zlatno doba teške kategorije, kada su u ring ulazili Muhammad Ali, Joe Frazier, Sonny Liston, George Foreman, Floyd Petterson, Ernie Terrell... Jure, Hrvat čiji su roditelji napustili svoj kraj u potrazi za boljim životom, konstantno je bio u njihovom društvu, među desetak najboljih na svijetu.
Otac i majka radili u klaonici
"Sretan sam i ponosan što mi je u rodnom kraju postavljen spomenik. Iako se vraćam u Kanadu, ovdje će zauvijek biti komad moga srca i duše. Velik je događaj dobiti spomenik u mjestu rođenja mojih roditelja", izjavio je Čuvalo, globalno poznatiji kao George Chuvalo.
Otac Stipan prvi je otišao u Kanadu. Kao stranac, doseljenik iz male balkanske zemlje, sa samo jednom zdravom rukom u klaonici je radio najprljavije poslove. Njegov zadatak bio je, primjerice, maljem ubiti životinju ili s nje oderati kožu. Kada se koliko-toliko situirao, za njim je iz Ljubuškog došla supruga Katica.
Ni nju nije čekao život iz snova s obzirom na to da je zarađivala čupajući perje s pilića u tvrtki vlasnika Irvinga Ungermana. Par desetljeća kasnije upravo će Ungerman, kojeg su zvali kraljem piletine, biti menadžer njihova sina Georgea.
Sa 17 godina postao amaterski prvak Kanade u teškoj kategoriji
George je rođen 12. rujna 1937. godine. Stipan i Katica živjeli su u radničkom dijelu Toronta, gdje je njihov sin pohađao lokalnu školu u kojoj je upoznao boks. Gnjavio je i gnjavio majku sve dok mu nije kupila prve boksačke rukavice. Narednih godina trenirao je u prostoru katoličke škole te se potom priključio obližnjem klubu Earl's Court.
Odmalena je bio velik i snažan pa tako jedan od izvora tvrdi da je s 14 godina već bio na 90 kilograma. U klubu je dobio prvog trenera, čime je započeo njegov uzlet. Amaterski kanadski prvak u teškoj kategoriji bio je s nepunih 18 godina. Primio je poziv za Olimpijske igre u Melbourneu, ali ga je odbio kako bi postao profesionalac. Razlog je bio novac, prijeko potreban njemu i njegovoj obitelji.
Nepobjediv u amaterskoj konkurenciji, ostvario je 16 pobjeda u jednako toliko mečeva. Bio je poznat po tome da ga ni s kim nije bilo strah sparirati, a savršeno je krenuo i među profesionalcima. U istoj večeri 1956. godine u rodnom Torontu nokautirao je Eda McGeeja, Rossa Gregoryja i Jima Leonarda te u finalu tehničkim nokautom savladao Gordona Baldwina.
1958. postao teškaški prvak Kanade
Nakon tog prvog, realno manje važnog trofeja, u rujnu 1958. Chuvalo je osvojio premijerni naslov teškaškog prvaka Kanade. Triput je u Maple Leafs Gardenu u Torontu srušio Jamesa Parkera i, kada ovaj više nije mogao trpjeti udarce hrvatskog Kanađanina, sudac Sammy Luftspring prekinuo je borbu.
Nagodinu je obranio naslov protiv izazivača Yvona Durellea, zatim u kolovozu 1960. izgubio pojas od Boba Clerouxa, no istog je borca tri mjeseca kasnije pobijedio jednoglasnom odlukom sudaca. Njihov treći i posljednji međusobni ogled odvio se 8. kolovoza u Montrealu i Cleroux je još jednom iz ringa izašao kao pobjednik.
Chuvalova karijera u tim je trenucima bila u padu. Dno je praktički dotaknuo kada je krajem 1961. godine diskvalificiran jer je više puta glavom u meču udario protivnika Joea Erskinea. Kritiziralo ga se da je 26 pobjeda, osam poraza i dva neriješena ishoda prikupio protiv debitanata i boraca s negativnim omjerom. Otada je Chuvalovom karijerom upravljao Irving Ungerman, koji mu je preokrenuo karijeru.
Suradnja s kraljem piletine
Ungerman je bio dijete židovskih imigranata. I sam se u mladosti bavio boksom, no sportske snove zaustavio je Drugi svjetski rat. Odsluživši vojne dane, vratio se kući i, zahvaljujući poslu s piletinom, zaradio milijune. Dok nije zgrtao novac i stvarao veze s političarima, policijom, novinarima i ostalim facama, Ungerman se družio s boksačima.
Smatralo se kako je dovoljno bogat da ne mora trčati za zaradom, već zaista može razmišljati o Chuvalovoj dobrobiti. Da to nije bila stopostotna istina, potvrdio je Chuvalo izjavom 2015. godine, kada je Ungerman preminuo u 92. godini.
"Nije mi bio omiljen. Bio je destruktivan, rekao sam mu da ćemo se susresti u paklu", izjavio je Chuvalo, tvrdeći kako je Ungerman zadržavao njegovu zaradu od mečeva. Bilo kako bilo, nemoguće je negirati da je Ungerman zaslužan za organizaciju najvećih mečeva Chuvalove karijere.
"Ali ima male bicepse"
Dva su suca u rujnu 1963. presudila u korist Chuvala, dok je jedan smatrao kako je njegov meč s Mikeom DeJohnom trebao biti neriješen. Chuvalo je pobijedio i stoga se nadao borbi s Muhammadom Alijem, tada još poznatim kao Cassius Clay, koji je uz ring pratio meč.
"Ali mi je izgledao kao uglađeni bijelac s odijelom na tri gumba i hlačama na crtu. Činilo mi se da kao borac teške kategorije ima male bicepse", opisao je Chuvalo Alija, koji je pak odbio borbu s Kanađaninom, poručivši mu da se "bori kao pralja i curica".
Najbolja borba 1965. godine
Iako mu je otpala borba s Alijem, Chuvalo je nastavio pobjeđivati pod Ungermanovim vodstvom. U 11. rundi borbe u Madison Square Gardenu u New Yorku pobijedio je Douga Jonesa i popeo se na četvrto mjesto WBA-ove rang-ljestvice.
Ungerman je osjetio priliku i odmah počeo pregovarati za meč s Clevelandom Williamsom, Erniejem Terrellom ili Floydom Pattersonom za novu titulu po WBA verziji, koja u tom trenutku nije imala prvaka. Williams je otpao zbog operacije, no dogovoren je Patterson.
"To je bio rat. George je došao u bitku, a Floyd nije namjeravao popustiti. Godinama nije bilo takve borbe u teškoj kategoriji", izjavio je novinar Bert Sugar u dokumentarnom filmu The Last Round: Chuvalo vs. Ali. Suci su jednoglasno odlučili da je Patterson bio bolji nakon svih 12 rundi.
"Tijesna borba. Iako je bio agresivan borac, udaljavao se od mene, a ja sam mu želio biti što bliže", opisao je Chuvalo desetljećima kasnije. "Bila je to Chuvalova najbolja borba u karijeri i smatram da je zaslužio pobijediti. Međutim, borio se protiv budućeg prvaka u njegovu domu. Odluka je bila očekivana", smatra novinar Milt Dunnel o borbi Chuvala i Pattersona, koju je magazin Ring proglasio najboljom u 1965. godini.
Prva borba za titulu prvaka
"Nije trebao izgubiti. Kako nastaviti nakon takvog meča", pitao se Ungerman. Međutim, Chuvalo je boksao kao da se ništa nije dogodilo. U četiri borbe zaredom tehničkim ili klasičnim nokautom padali su Bill Nielsen, Sonny Andrews, Dave Bailey i Orvin Veazey. Valja reći kako nijedan od njih nije bio renomirani borac zbog kojeg bi Chuvalo zaslužio respekt boksačke zajednice.
Svejedno, Ungerman je 1. studenog 1965. uspio dogovoriti borbu za naslov WBA prvaka. Chuvalov protivnik bio je Ernie Terrell s omjerom od 37 pobjeda i četiri poraza. Da unatoč relativnom slabim protivnicima itekako može boksati, Chuvalo je dokazao odvevši meč s Terrellom do samoga kraja.
"Novinari su mislili da sam ja pobijedio. Zašto bi inače svi bili u mojem kutu i fotografirali me? Duboko u sebi znao sam da sam pobijedio", rekao je Chuvalo nakon meča dugog 15 rundi. Bio je u krivu. Sudački trojac uvjerljivo boljim smatrao je Terrella i Chuvalo je propustio prvu priliku postati najboljim na svijetu.
Fantomski udarac
Najvećem meču Chuvalove karijere prethodila je kontroverzna borba Muhammada Alija i Sonnyja Listona. Ali je u veljači 1964. podijeljenom odlukom sudaca, uz minimalnu razliku u bodovima, pobijedio Listona i osvojio naslov prvaka teške kategorije. U uzvratu godinu dana kasnije pao je "fantomski udarac", kako su ga nazvali boksački kroničari.
Ali je u prvoj rundi zamahnuo, ali je upitno je li uopće dotaknuo Listona. Međutim, on je pao i, uz dubiozne odluke o odbrojavanju, izgubio. Teorije o tome zašto je Liston pustio meč išle su od ucjena, klađenja, otmica članova njegove obitelji, pa i prijetnji ubojstvom koje je, kao, uputila muslimanska organizacija u kojoj je Ali bio. FBI je pak tvrdio da je na ishod meča uplaćen velik novac.
Chuvalo je bio bijesan jer je trebao boksati s Listonom za naslov prvaka u slučaju njegove pobjede. "Bio je to lagan udarac, a pao je kao da su ga pogodili iz topa. Smijurija", rekao je Chuvalo, dodavši da je boks napravio velik korak unatrag. Mislio je kako mu je potreban spektakl da bi povratio status, nadajući se da će baš on u njemu sudjelovati.
Terrell odustao, a upao Chuvalo
Aliju je 1966. godine bilo zabranjeno boriti se u SAD-u zbog podupiranja političke i religiozne muslimanske grupe te zbog protivljenja ratu u Vijetnamu. Dvoboj njega i Terrella prebačen je, stoga, u Kanadu, ali je Terrell, nezadovoljan financijskim dijelom, odustao 17 dana prije sučeljavanja s Alijem za WBA pojas.
Alijev tim bio je svjestan kako je Chuvalo u Torontu omiljen borac, što znači da će privući brojnu publiku i osigurati ozbiljnu zaradu. Nisu očekivali da će Kanađanin ugroziti njihova boksača, posebice ne sa 17 dana dugim pripremama.
Neovisno o tome što je svega dva mjeseca ranije u Londonu izgubio od Eduarda Corlettija, Chuvalo je, ne promislivši, prihvatio meč s Alijem. Bila je to jedinstvena prilika - onaj meč koji je boksu trebao vratiti zvjezdani status nakon sramotne borbe Alija i Listona.
"Ali je pišao krv, a ja sam plesao sa suprugom"
"Pokušao sam ga pritiskati i držati ga uz konopce jer je bio jako opasan na veću udaljenost. Želio sam mu biti blizu i udarati ga u tijelo", ispričao je Chuvalo nakon meča, na kojem je publika u Maple Leafs Gardenu vidjela svih 15 rundi i dočekala odluku sudaca, koja je otišla u Alijevu korist. Borba je bila potpuna suprotnost od one koju je javnost očekivala.
Vjerovalo se u još jednu sramotnu večer, još jednu u lošem trenutku za boks kao sport. Chuvala se promatralo kao nedoraslog boksača čija kvaliteta nije na razini nepobjedivog Alija. Uzevši u obzir da se do danas ističe Chuvalova tvrda brada i izdržljivost, ono što ga je krasilo tijekom cijele karijere, jasno je da nije bio ni blizu pobjede.
S druge strane, herojski je izdržao sve Alijeve nalete, pa čak bio i sposoban našaliti se nakon meča s najvećim ikad: "Kada je meč završio, Ali je bio taj koji je otišao u bolnicu jer je pišao krv nakon što sam ga udarao u jetru. Ja? Otišao sam plesati sa suprugom. Očito sam bolje prošao."
Chuvala nikad nitko nije nokautirao
Chuvalova karijera trajala je od 1956. do 1978. godine, što znači da je nakon prvog meča s Alijem boksao još 12 godina. U tom je razdoblju uglavnom pobjeđivao, ali i doživljavao poraze od velikana borilačkog sporta. Gubio je od Oscara Bonavene 1966., Joea Fraziera 1967., Bustera Mathisa 1969. i Georgea Foremana 1970.
Ta su imena dokaz povijesno kvalitetnog razdoblja u kojem je Chuvalo boksao. "Foreman je udarao drugačije od ostalih. Recimo, udarci Joea Fraziera i Jerryja Quarryja bili su kao da vas udari automobil, dok je Foremanov bio poput naleta kamiona", opisao je Chuvalo za The Ring, nastavivši:
"Ljut sam što je sudac prekinuo borbu s Foremanom u trećoj rundi. Bilo mi je dobro, a Foreman je postajao umoran. Vjerujem da bih ga nokautirao da sam mogao nastaviti." Chuvalo je dobio priliku uzvratiti Aliju 1972. godine. Nije uspio, ali ga isto tako Ali opet nije srušio. Nikome u Chuvalova 93 meča to nije pošlo za rukom. Upisao je 73 pobjede (64 nokautom), 18 poraza i dva neriješena rezultata.
"Ali u drugom meču nije bio isti borac. Bio je sporiji, manje vješt i ne toliko uporan. Nekoliko novinara mislilo je da sam trebao pobijediti u drugoj borbi. Kada to ispričam, ljudi se smiju", rekao je Chuvalo, kojeg je Ali pohvalio rekavši da je "njegova glava najtvrđa stvar koju je ikad udario".
"Često sam imao žvakaću gumu. Razvio sam čeljust"
"Analizirajući samoga sebe, jedan od razloga zašto sam mogao izdržati puno udaraca jest kratak i debeo vrat. Da je duži, moj bi se mozak mogao više tresti. Puno sam vježbao i gradio mišiće na vratu i ramenima", objasnio je Chuvalo.
"Također, često sam imao žvakaću gumu, čime sam razvio čeljust. Imam i veliku glavu. Sve mi je to pomoglo u primanju udaraca. Plus, bio sam odličan defenzivni boksač. Rijetko sam primao udarce u čeljust, češće su išli u gornji dio glave. Sretan sam što me, kao bivšeg borca, ljudi razumiju kada govorim", dodao je.
Trpio je udarce i bio, smatra, podcijenjeno dobar defenzivac. Tehničkim nokautom pobijedili su ga tek Frazier i Foreman, dvojac koji vrlo lako upada u najbolje u povijesti. S druge strane, u privatnom životu Chuvalo je doživio znatno strašnije udarce nakon kojih se samo čudom drži na životu i danas.
Zbog droge ostao bez tri sina i supruge
George je s prvom suprugom Lynne imao petero djece - četiri sina i kćer. Najstarijeg sina, Mitchella Aarona, rodila je s 15 godina. Nakon njega došli su Steven Louis, Georgie Lee, Jesse Miles i Vanessa. Neviđen niz tragedija započeo je nakon što je Jesse, najmlađi sin, doživio prometnu nesreću u kojoj je ozlijedio koljeno.
Ubrzo se navukao na heroin te si 1985. godine, nakon devet mjeseci ovisnosti, oduzeo život. Jesse je drogu uveo i u život Stevena i Georgija.
"Prije nego što sam shvatio da pod svojim krovom imam jednog ovisnika o heroinu, imao sam trojicu. Nikad nisam pomislio da će Jesse to učiniti. Kada sam doznao, bio sam siguran da su moji momci dovoljno jaki da sami ostave drogu. Nikad si to neću oprostiti", rekao je Chuvalo za Večernji list 2016. godine.
Nažalost, nisu se izvukli. Obojica su počinila samoubojstvo, a nakon smrti Georgieja, život si je 1993. okončala i supruga Lynne. Činilo se kako će Steven unatoč svemu izgraditi pristojan život. Završio je srednju školu i diplomirao književnost pa se 1996. predozirao.
Zaboravio je svoje najveće uspjehe
Mitchell i Vanessa, Chuvalova preostala djeca, teško su prihvatila što je ubrzo pronašao novu suprugu. Ipak, u Joanne, bivšoj kolegici pokojne supruge, vidio je spas i razlog za život, koji je posvetio organizaciji čiji je cilj bio ukazivati na strahote ovisnosti.
Chuvalo je godinama putovao svijetom i držao predavanja kako mlade ne bi snašla sudbina njegovih sinova. Sreća je, čini se, potrajala do posljednjeg desetljeća. Otada se u kanadskim medijima provlači priča prema kojoj Joanne pokušava iskoristiti Georgeovu bolest i starost.
Njegova su ga djeca skrivala, optužujući pomajku da je sklona kockanju. Ona, međutim, tvrdi kako George želi biti s njom, što je i sam potvrdio prilikom liječničkog testiranja. Sve u svemu, George Chuvalo zbog demencije danas, u 85. godini, ne pamti velike trenutke iz svoje karijere, ali ga zato pamte Kanađani i, kao što pokazuje kip iz Ljubuškog, njegov rodni kraj. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 06/10/2022 : 12:41:30
|
https://www.index.hr/sport/clanak/razorni-uragan-morski-psi-i-majcina-smrt-stvorili-su-najveceg-krilnog-centra-ikad/2395808.aspx
Tim Duncan, jedan od najboljih košarkaša i najveći krilni centar svih vremena, umirovio se prije samo šest godina, ali ovo nije priča o njegovoj NBA karijeri, nego onome što joj je prethodilo. Na rodnom Saint Croixu, najvećem od Američkih Djevičanskih Otoka, sanjao je da postane olimpijski plivač poput sestre, dok Karibe nije poharao razorni uragan Hugo.
JEDAN od najboljih neameričkih košarkaša svih vremena, Argentinac Manu Ginobili, nedavno je primljen u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu. Tradicija nalaže da, dok drži svečani govor, uz njega na pozornici sjedi osoba po vlastitom izboru, koja je od ranije u Kući slavnih. Ginobilijev izbor bio je vrlo jednostavan.
Uz Tima Duncana osvojio je četiri NBA naslova sa San Antonio Spursima. On je jedini od četiri ključna čovjeka u dinastiji Spursa već bio unutra. Tony Parker još nije došao na red jer nije prošlo dovoljno vremena otkako je otišao u mirovinu. Gregg Popovich i dalje je trener momčadi iz San Antonija, baš kao što je bio kad ih je 20 ili više godina ranije doveo u Teksas.
Ali nema dvojbe tko je bio ključni čovjek dinastije koja je između 1999. i 2014. osvojila pet titula NBA prvaka. Uostalom, kada ikonskog trenera Popovicha pitaju koji je recept njegovih uspjeha, odgovor se svodi na isto: "Prvo, imaš Tima Duncana. Drugo, ostaneš živ."
Uz pet osvojenih prstenova, Duncan je triput bio MVP finala, dvaput MVP sezone, 15 puta izabran je na All-Star utakmicu, 15 puta u jednu od tri najbolje petorke lige (10 puta u prvu) i 15 puta u jednu od dvije najbolje obrambene petorke (osam puta u prvu). Naravno, bio je i najbolji rookie, a 2003. ga je Sports Illustrated proglasio sportašem godine.
Nedavno je uvršten i među 75 najboljih NBA igrača svih vremena, ali nema dvojbe da bi bio unutra i da je trebalo izdvojiti samo desetoricu najvećih. Na svojoj poziciji zaista je bio najveći, malotko će prigovoriti ako se Duncana proglasi najboljim krilnim centrom svih vremena.
Ostao je zapamćen kao legenda, pa iako nije bio čovjek za highlighte, nije oduševljavao spektakularnim zakucavanjima, ludim proslavama ni bombastičnim izjavama, stekao je ogromno poštovanje zbog čiste kvalitete košarkaške igre i svih manje popularnih stvari koje sportaša čine pobjednikom. Uostalom, zvali su ga Big Fundamental, veliki čovjek s fantastičnim košarkaškim temeljima. Tihi, skromni superstar koji prvenstveno govori na terenu i čije se "riječi" odražavaju na semaforu.
Trebao je biti plivač i nastupiti na Olimpijskim igrama 1992.
A zapravo, Duncan uopće nije trebao biti košarkaš. Rođen je i odrastao na Saint Croixu, najvećem otoku na Američkim Djevičanskim Otocima, nepridruženim teritoriju SAD-a čiji su stanovnici automatski američki državljani. Na području od tek 210 četvornih kilometara (manjem od Korčule) okruženom oceanom, bilo je logično da će mu sportski afiniteti biti usmjereni na vodu.
Bio je najmlađe od četvero djece u obitelji Williama i Ione Duncan, a dok brata Scotta sport nije zanimao i pronašao se u kinematografiji, sestre Cheryl i Tricia bile su plivačice. I to jako dobre. Cheryl je osvajala nacionalne naslove prije nego što se posvetila medicini, a Tricia je dogurala do reprezentacije Američkih Djevičanskih Otoka za Olimpijske igre u Seulu 1988.
U njima je Tim vidio uzore i još kao mali dječačić počeo je ići s njima na bazen te želio što prije odrasti kako bi im se pridružio na kompetitivnoj razini. A vrlo je mlad pokazao da je ispred svojih godina, bio je toliko bistar da je preskočio treći razred osnovne škole i upisao četvrti.
"Sjećam ga se kad bih išla pokupiti svoju djecu na bazen, imao je pet godina, bio je mršav i drhtao", prisjetila se obiteljska prijateljica Francis Malloy kad je jedna TV ekipa došla na Saint Croix raditi priču o Duncanovim korijenima u doba njegove najveće slave.
"Došao je sa sestrama i počeo s nekih pet godina, kada djeca ovdje obično počinju s plivanjem. Skočio je u bazen i odlično se snašao", rekao je njegov prvi trener Bill Sullivan.
Mladi Tim pokazivao je velik plivački potencijal. Do 13. godine postavljao je rekorde na 50 i 100 metara slobodno, bio je jako dobar i na 400 i sve je upućivalo na to da će ostvariti svoj san i učiniti ono što je uspjelo Triciji - nastupiti na Olimpijskim igrama. Cilj su mu bile Igre u Barceloni 1992., kada bi mu bilo 16 godina. "Timmy je još bolji od mene", uvjeravala je Tricia.
"Imao je 12 godina kad smo bili na mitingu u Floridi. Već tada bio je viši od ostalih dječaka, a kad je skočio u bazen, plivao je iz sve snage. Kad je izlazio iz bazena, dok smo mu čestitali što je ostvario kvalifikacijsko vrijeme, na razglasu su objavili da je Tim Duncan s Djevičanskih Otoka ostvario top 16 rezultat svih vremena u Americi u svojem uzrastu. U tom trenutku znali smo da imamo nešto posebno", prisjetio se Sullivan.
Šest od sedam dana u tjednu plivao bi između pet i osam tisuća metara i trenirao kako bi ostvario svoj san. Najveća potpora Timu i sestrama bila je majka Ione, profesionalna babica koja je uzimala noćne smjene kako bi vozila djecu i bila na svim treninzima i natjecanjima te se brinula da budu dobri u školi.
To su bila i dva najveća fokusa u Timmyjevu životu. Izvan toga uvijek je bio povučen, imao je vrlo uzak krug prijatelja koji su mogli vidjeti njegovu pravu osobnost, njegov britki smisao za humor iza kamenog lica koje ništa ne može pokolebati. Tako je ostalo i kroz cijelu profesionalnu karijeru.
"Odrastao sam u maloj zajednici u kojoj se svi poznaju, to je bilo zabavno, opušteno i prisno", rekao je Duncan, ali znanci iz djetinjstva žalili su se da se nije htio družiti s njima jer ga je uz plivanje i školu zanimao samo Nintendo. Ni s kim nije bio blizak kao s obitelji, posebno majkom.
Uragan je uništio jedini bazen na otoku. Majčina smrt dotukla je Timovu plivačku karijeru
Zato je u obitelji nastupio potpuni šok kad su na ljeto 1989. Ione dijagnosticirali rak dojke. Još veći šok, ne samo za Saint Croix nego i za šire karipsko područje, stigao je nekoliko mjeseci kasnije u obliku uragana nazvanog Hugo, koji je izravno ubio 67, a indirektno još 40 ljudi i napravio štetu u iznosu od 11 milijardi dolara.
Iako nitko iz obitelji Duncan nije stradao, uragan je razorio tri četvrtine otoka, a pogodio je i bolnicu te je zbog saniranja štete i istovremene brige za ozlijeđene Ionina terapija prekinuta. Drugi strašan udarac za Tima bila je činjenica da je Hugo uništio jedini bazen na otoku i onemogućio mu treninge.
Umjesto u kontroliranim uvjetima bazena, Duncan je svoju dnevnu dozu plivanja morao tražiti u oceanu. I dok su valovi sami po sebi poprilično otegotna okolnost, najveća prepreka njegovim plivačkim ambicijama bio je strah od morskih pasa. Jer jedno je brčkati se uz obalu, a drugo plivati osam kilometara dnevno.
"Plivanje u oceanu jednostavno nije bilo tako zabavno, ja sam bio tip za natjecanja, a kad njih nije bilo, nije bilo ni draži."
Duncan je odlučio uzeti pauzu od plivanja, ali mu se namjeravao vratiti, sve dok mu nova tragedija nije potpuno ubila volju. Iako je Ione s vremenom nastavila s terapijama, stanje joj se pogoršalo i preminula je 24. travnja 1990., dan prije Timova 14. rođendana.
"Uragan je Timu oduzeo dnevnu rutinu uništivši naš bazen, a kad je mama preminula, izgubio je motivaciju", rekla je Tricia. Tim je usko povezivao kompetitivno plivanje s majkom i bilo je teško pomisliti da će mu se vratiti bez majke koja će ga bodriti.
Koš u dvorištu ostao je netaknut. Uskoro je Duncan želio biti kao Magic Johnson
Starija sestra Cheryl tada je već živjela u Americi s mužem Rickyjem, ali vratili su se na Saint Croix kako bi pomogli ocu da se brine za Tima i Triciju. Razumjeli su zašto se Tim ne želi vratiti plivanju, ali nisu željeli da njegov sportski talent propada. Izbor je zapravo bio vrlo jednostavan, ne samo zbog visine.
Godinu dana ranije Cheryl i muž Timu su poslali košarkaški obruč kao božićni dar koji su postavili u dvorište, a kad su se vratili na otok, iznenadili su se shvativši da je, za razliku od bazena, nekim čudom preživio Hugov bijes.
S 14 godina Tim je bio viši od 185 cm, ali nije bilo naznaka da će ekstremno izrasti, očekivalo se da će biti visok oko 195 cm. Priključio se srednjoškolskoj košarkaškoj momčadi, ali bio je vrlo nekoordiniran pa su ga prozvali Mr. Clumsy (Gospodin Nespretni).
Ricky je igrao košarku na koledžu u Americi pa je na košu u dvorištu učio Tima osnovama igre, posebno za pozicije beka, a on je sve upijao, ponekad samo gledajući poteze koje šogor radi. Brzo je učio i napredovao, a najveći idol bio mu je Magic Johnson, kao i većini djece na otoku.
No Timmy je neočekivano brzo izrastao na 205 cm, pa su ga prebacili na poziciju centra, što je značilo da mora učiti potpuno drukčiji način igranja košarke. "Do tada sam šutirao trice, išao u prodore i dijelio lopte. Nisam bio ništa ni približno pravom centru", prisjetio se Duncan.
Nije mu trebalo dugo da se prilagodi, a kada je to učinio, njegova je škola postala najbolja na otoku, a Tim je počeo privlačiti interes sveučilišnih skauta iz SAD-a, samo što se nikome nije baš isplatilo odlaziti na tako dalek put zbog jednog klinca koji dominira u slabašnoj konkurenciji.
"Treneru, tu je jedan klinac..."
Ključni trenutak za Duncanovu košarkašku budućnost dogodio se na ljeto 1992., kada je na Saint Croix stigla delegacija mladih američkih košarkaša na Turneji dobre volje kojom je NBA pokušavala popularizirati košarku u egzotičnijim sredinama.
Među igračima na turneji bio je Alonzo Mourning, kasnije jedan od najboljih NBA centara, koji je tog ljeta izabran kao drugi na draftu, odmah iza Shaquillea O'Neala. Znatno manje poznat bio je Chris King, koji je izabran u drugoj rundi, a većinu karijere proveo je u Europi. On je nazvao Davea Odoma, svog dojučerašnjeg trenera na sveučilištu Wake Forest, i rekao mu: "Treneru, tu je jedan klinac koji je igrao jako dobro protiv Alonza."
Odom se morao uživo uvjeriti u priču o srednjoškolcu koji se ravnopravno nosio s klasom poput Mourninga. U roku od nekoliko dana odletio je na Saint Croix kako bi se upoznao s Duncanom te se iznenadio kad ga je ovaj, umjesto u neku školsku dvoranu, odveo na otvoreni teren na kojem je igrala njegova škola.
"Impresioniralo me njegovo držanje i prisustvo na terenu. Nije bio zastrašujuć igrač, ali vidjelo se da je zavrijedio poštovanje starijih igrača", prisjetio se Odom dojmova nakon što je prvi put vidio Duncana kako igra. A vidio je dovoljno da se jako zainteresira. Navečer se vratio kod Duncanovih na večeru kako bi ga vrbovao na svoje sveučilište.
Trener je govorio i govorio, a Duncan nije skidao pogled s TV ekrana
Sjeli su na kauč i gledali utakmicu NFL-a. Odom ga je počeo uvjeravati zašto bi mu bilo najbolje da dođe baš na Wake Forest, ali nakon nekog vremena shvatio je da Duncan ne odvraća pogled s ekrana. Odomu se činilo da ga uopće ne sluša, što ga je jako zabrinulo.
"Četvrta četvrtina je", rekao mu je Duncan. Kad ga je iznervirani Odom pitao je li čuo išta što mu je rekao, Duncan mu je ponovio sve od riječi do riječi i ostavio ga u šoku.
"Ima nevjerojatnu sposobnost da izgleda odsutno, ali ipak upija sve oko sebe", zaključio je Odom i odmah znao da će mu ta sposobnost dobro doći u kaotičnim situacijama koje nudi košarkaška utakmica.
U sljedećih godinu dana Duncan je završio srednju školu, pa iako su u međuvremenu stigle i druge zanimljive ponude, odabrao je Wake Forest kao sveučilište na kojem će provesti sljedeće četiri godine. Iz današnje perspektive izgleda suludo da igrač koji je ostvario takvu karijeru nije zbrisao u NBA nakon samo godinu ili dvije, ali Duncan je imao dobar razlog da na koledžu ostane do kraja.
Koliko god je majka Ione podržavala Tima u njegovoj plivačkoj karijeri, još važnije joj je bilo njegovo obrazovanje. Na samrtnoj postelji tražila ga je da joj obeća da će završiti koledž, što je on i učinio. Nije bilo nikakve šanse da prekrši to obećanje.
Na prvoj godini uopće nije trebao igrati
Osim toga, Duncan je još bio sirov. Uostalom, stigao je iz košarkaške divljine, i to sa samo 17 godina jer, podsjetimo, preskočio je treći razred osnovne škole. Odom ga zapravo uopće nije želio koristiti u igri u prvoj sezoni, nego ga pustiti da još uči, trenira i napreduje da bude potpuno spreman za razinu NCAA Divizije I. No druga dva centra Demon Deaconsa suspendirana su na cijelu sezonu zbog kršenja NCAA propisa i Odom nije imao izbora nego gurnuti Tima u vatru.
Na prvoj utakmici, na gostovanju kod slabe momčadi Alaska-Anchoragea, ostvarili su se svi Odomovi strahovi. Duncan je izgledao kao da nije spreman, ostao je ne samo bez koša nego i bez šuta na cijeloj utakmici, a Demon Deaconsi su neočekivano izgubili. No možda mu je samo smetalo hladno okruženje. Već u drugom nastupu na puno toplijim Havajima ostvario je double-double od 12 poena i 12 skokova.
Naravno, bilo je puno oscilacija kroz prve dvije sezone, ali sljedeće dvije Duncan je bio prava zvijer, dvaput je konsenzusom izabran u sveučilišnu momčad godine, kao i za igrača godine 1997., kada je bio i najbolji skakač NCAA lige. Već početkom njegove posljednje sezone na Wake Forestu bilo je prilično jasno da će biti prvi izbor drafta.
Popovich se postavio na mjesto trenera iz sasvim drugih pobuda. Sudbina ga je prvo kaznila, ali dugoročno bogato nagradila
Gregg Popovich, danas općeprihvaćen kao jedan od najvećih trenera u povijesti košarke, tu je sezonu započeo kao generalni menadžer San Antonio Spursa, stalnog konkurenta za vrh kompetitivnog Zapada, kojem je najveća zvijezda bio centar David Robinson. Ali on je u predsezoni ozlijedio leđa i Spursi su dobili samo tri od prvih 18 utakmica.
Baš na dan Robinsonova povratka, Popovich je otpustio trenera Boba Hilla i na njegovo mjesto postavio - sebe. Bilo je prilično izvjesno da će Spursi s oporavljenim Admiralom preuzeti sezonu, a Pop bi ovako pobrao zasluge. No nije mogao računati na to da će Robinson nakon samo šest nastupa slomiti nogu i propustiti ostatak sezone. Želio je biti heroj u toj sezoni, a umjesto toga otvorila mu se prilika da kroz sljedećih 20-ak godina uz Duncana postane trenerska ikona.
I druga zvijezda Spursa Sean Elliott imao je problema s ozljedama i propustio više od pola sezone pa je klub iz San Antonija kroz cijelu sezonu ostao na dnu, s kojeg se nije zapravo ni trudio maknuti jer su mu tako rasle šanse za prvi izbor na draftu. Završio je s omjerom 20-62, a manje pobjeda ostvarili su samo Boston i Vancouver, ali Grizzliesi nisu imali pravo na prvi pick kao nedavna ekspanzijska momčad.
Kada su kuglice donijele sreću Spursima, Popovich nije dvojio da će izabrati Duncana, spariti ga s oporavljenim Admiralom i stvoriti centarski tandem kakav košarka još nije vidjela. Ipak, otputovao je na Saint Croix kako bi upoznao svoju buduću zvijezdu u njenom prirodnom okruženju.
Popovich je želio poznavati svoje igrače izvan terena da bi se uvjerio kako funkcioniraju, što ih motivira, čega se boje... Zajedno su plivali, družili se, vodili dugačke razgovore i ubrzo je postalo jasno da su srodne duše. Duncan je bio toliko voljan učiti, a nitko ga nije mogao naučiti više od Popa, o čemu svjedoči i činjenica da su prošle sezone sedam od 30 NBA klubova vodili treneri koji su kao igrači ili pomoćnici radili s njim.
Već u drugoj Duncanovoj sezoni (1998./1999.) Popovich i Twin Towersi odveli su Spurse do prvog NBA naslova. Kada je Robinson ušao u suton karijere, stigla je svježa internacionalna krv u obliku Manua Ginobilija i Tonyja Parkera pa je umjesto Twin Towersa Spurse dalje vodila Velika trojka te im donijela još četiri naslova - 2003., 2005., 2007. i 2014.
Svih pet osvojili su samo Popovich i Duncan. Iako, legendarni trener sebe će bez razmišljanja ukloniti iz jednadžbe. Kao što je toliko puta ponovio, razlog za sve njegove uspjehe samo je jedan. Imao je Tima Duncana. I dovoljno dugo poživio. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 06/10/2022 : 12:43:46
|
https://www.index.hr/sport/clanak/kroz-cilj-je-prosao-bez-kapi-goriva-u-najludjoj-utrci-ikad-ostvario-je-jedinu-pobjedu/2393788.aspx
Ovaj se put prisjećamo najluđe utrke u povijesti Formule 1, koju su 1996. u Monte Carlu završila samo trojica vozača, a senzacionalno je slavio Francuz kojem je to ostala jedina pobjeda u karijeri.
POBIJEDITI u jednoj Grand Prix utrci san je svakog vozača koji je ikad u životu sjeo u bolid. Od 771 vozača koliko ih je u povijesti startalo, samo njih 112 uspjelo je pobijediti. Ultimativna pobjeda u Formuli 1 je ona u Monte Carlu. Od kad je postao dio kalendara Formule 1 1950. godine Monaco, taj sveti gral utrkivanja, osvojilo je tek 35 različitih vozača.
Pobijediti u Monte Carlu znači zauvijek ući u povijesti. Bilo je vozača koji su svoje jedine pobjede ostvarivali na nekim drugim stazama, ali oni koji su to učinili na uskim ulicama Monte Carla ušli su u legendu i o svojoj pobjedi pričaju dan danas.
Te 1996. godine Olivier Panis imao je 30 godina, a u Formulu 1 je ušao tek dvije godine ranije u momčad Ligiera i imao je prosječne rezultate s nekoliko bljeskova. U prvoj sezoni 1994. iznenadio je drugim mjestom u Hockenheimu, sljedeće godine je također bio drugi u Adelaideu, a 1996. nije imao zapaženih rezultata.
Tek 14. u kvalifikacijama
U prve tri utrke sezone nije bio bolji od šestog mjesta, a uoči Monte Carla je na Nürburgringu i u Imoli morao odustati. Baš ništa nije ukazivalo ne spektakl koji se spremao na najprestižnijoj utrci u sezoni, a ni kvalifikacije prvog dana nisu ulijevale puno samopouzdanja. Njegov Ligier-Mugen-Honda nije najbolje radio i Panis je kvalifikacije završio na 14. mjestu. No, bio je optimističan.
“Kad sam se ujutro probudio i razmaknuo zavjese u hotelskoj sobi, vidio sam da je vani potop. Znao sam da imam šansu. Rekao sam supruzi ‘Danas ću završiti na podiju’. Anne se samo nasmijala i rekla mi je: ‘Budalo, pa startaš s četrnaestog mjesta'”, prisjetio se Panis i dodao:
“Kiša u Monacu. Znaš da će se svašta događati i da je sve moguće. Ja sam zaista vjerovao u to i stalno sam si ponavljao da imam šanse i uvjeravao se da mogu puno napraviti ako se malo stvari poslože”.
Je li Panis to izmislio pa da kad prepričava taj dan sve skupa bude nevjerojatnije zna samo on, ali činjenica jest da baš ništa nije išlo u njegovu korist. U Monte Carlu nikad nije pobijedio vozač koji je startao niže od osmog mjesta. Ligier nije pobijedio na utrci 15 godina, a on, Olivier Panis, nikad.
Strašna konkurencija u gornjem dijelu grida
Osim toga, ispred njega je na gridu bila krema tadašnje Formule 1 i apsolutno nitko nije stavljao Panisa na popis mogućih iznenađenja, a kamoli mogućih pobjednika. Prvi red - Michael Schumacher i Damon Hill. Kad vidiš njih dvojicu, odmah odustaneš. Između njih i Panisova Ligiera bili su još Berger, Coulthard, Barrichello, Irvine, Hakkinen i Villeneuve, sve redom sto puta veći favoriti od Panisa.
“Imao sam problema s elektronikom, što je bila prava šteta jer sam siguran da bih inače bio među prvih pet u kvalifikacijama. Moj tehničar je plakao od jada nakon kvalifikacija, uvjeren da nemamo šanse s 14. mjesta. Ja sam mu rekao da bezveze plače jer da je sutra novi dan i da je sve moguće”, prisjetio se Panis.
No, atmosfera u Ligierovu boksu je tog jutra bila odlična. Mehaničari su čitavu noć radili kako bi uklonili nedostatke iz kvalifikacija. Nažalost po Panisa, kiša je u međuvremenu stala pa je šansi za kaos bilo sve manje, ali da nešto “ne valja” bilo je jasno nakon jutarnjeg zagrijavanja u kojem je Panis, na opće iznenađenje, bio najbrži.
“Bio sam jako sretan zbog svih mehaničara jer su se ljudi ubili od posla, a to je donijelo rezultat. Bolid je bio odličan, a svi su se pitali koliko je goriva ostalo u bolidu kad smo bili tako brzi na zagrijavanju”, rekao je Panis.
Kaos na zagrijavanju po kiši
A onda - kiša. Nebo se otvorilo nad Monte Carlom i padalo je toliko jako da je uvodna utrka nižih kategorija morala biti prekinuta. Voda se slijevala niz ulice, a prema tadašnjim pravilima ako je pala kiša nakon zagrijavanja na suhom trebalo se održati još jedno 15-minutno zagrijavanje po mokrim uvjetima.
Kako će izgledati utrka dao je naslutiti Andrea Montermini koji je na mokrom zagrijavanju zakucao svoj Forti Ford u zid. Lamy, Diniz i Fisichella su izletjeli, ali su se uspjeli vratiti. Alesiju je pukla guma, Footworkovi bolidi uopće nisu izašli na zagrijavanje jer su sve rezervne dijelove potrošili na treningu i kvalifikacijama, a Hakkinen je razbio bolid, ali je McLaren, srećom, imao rezervni.
U Ligieru su uoči starta počeli s matematikom. Znali su da je maksimalna brzina njihova bolida po mokroj stazi niža za 32 km/h pa su odlučili napuniti Panisov bolid gorivom do vrha. Neka bude još teži i sporiji, ali će tako eliminirati jedan ulazak u boks zbog goriva. S punim rezervoarom i s jako puno prometa ispred sebe Panis je na 14. mjestu čekao da se pogase crvena svjetla na startu.
Kiša je netom prije starta stala, ali je vidljivost bila dosta slaba i staza je bila potpuno mokra. Već u prvom zavoju Damon Hill je s drugog mjesta prestigao dvostrukog svjetskog prvaka Michaela Schumachera.
Jos Verstappen je brzo shvatio da odluka da starta s gumama za suho nije bila najpametnija jer je proklizao i zakucao se u zid. Na izlazu iz prvog zavoja Giancarlo Fisichella i Pedro Lamy, momčadski kolege u Minardiju, izbacili su jedan drugoga iz utrke.
Schumacher ispao u prvom krugu
Schumacher, koji je pokušavao sustići Hilla dok mu još nije previše pobjegao na izlazu iz Mirabeua, izgubio je kontrolu i završio u zidu. Barrichello se izvrtio na ulasku u Rascasse i morao je odustati, a do petoga kruga u ogradi su završili Ukyo Katayama i Ricardo Rosset, dok je Dinizu otkazao motor.
Nakon samo pet krugova u utrci je ostalo 13 od 21 vozača koliko ih je startalo. Damon Hill je stvorio veliku prednost na prvome mjestu, a iza njega su se baš svi patili s uvjetima osim plavog bolida u kojemu je Olivier Panis jurcao ulicama Monte Carla i skidao jednog po jednog vozača ispred sebe.
“Bolid je zaista bio fantastičan. Osjećao sam da smo i više nego kompetitivni, osjećao sam se baš fantastično”, rekao je Panis koji je do tad već bio na sedmome mjestu, a utrci je ostalo samo 12 vozača.
Ligier je radio savršeno, Panis je prošao i Hakkinena i u momčadi je postalo jasno da s pravom taktikom ulaska u bokseve mogu napraviti čudo. Ključno je bilo pogoditi ulazak u boks, a nakon što je Hill ušao u 30. krugu, Frentzen pao na zadnje mjesto, a Brundle izletio, Panisovi inženjeri pozvali su ga u boks u 31. krugu, što se pokazalo fantastičnim potezom.
Hill nedodirljiv, Panis hvata postolje
Sad na suhim gumama, Panis se u utrku vratio na sjajnom četvrtome mjestu, a ispred njega je bio Eddie Irvine ispred kojega su čitav poštanski broj udaljeni bili Jean Alesi u Benettonu i Damon Hill u Williamsu. Panis je gađao treće mjesto i senzacionalno postolje, a za to je morao prestići Eddieja Irvinea.
No, siroti Irac mučio se s gumama i svojim Ferrarijem i nije imao puno šanse protiv nadirućeg Panisa kojemu su ulice Monte Carla najednom postale dvostruko šire i osjećao je da može napraviti što god poželi.
“Eddie i ja smo bili prijatelji, ali znali smo da u utrci prijateljstva nema. Ali ima poštovanja i on je znao da ja neću napraviti ništa kako bih ugrozio i njega i sebe. Vidio je da sam brži i nije radio previše problema”, rekao je Panis, koji je sjajnim manevrom prošao Irvinea i našao se na poziciji koja mu jamči postolje.
Damon Hill je imao više od 30 sekundi prednosti ispred Jeana Alesija i samo neki neviđeni peh inače izuzetno pouzdanog Williams-Renaulta mogao je stajati Britanca pobjede. No, upravo to se dogodilo. U 41. krugu Hillu je otkazala pumpa goriva i na izlazu iz tunela iz njegova bolida se počelo dimiti.
Dvaput ga poljubila sreća
Williams je stao, Hill je morao odustati i sad je Alesi izbio na drugo mjesto s velikom prednošću ispred Panisa. Alesi je vodio 20 krugova i samo ga je čudo moglo koštati pobjede, ali se na Panisovu nevjerojatnu sreću ono opet dogodilo. Petnaest krugova prije kraja propala je suspenzija na Alesijevu bolidu te je i on morao odustati. Panis je bio prvi, a da toga neko vrijeme nije bio ni svjestan.
“Prošao sam kroz jedan zavoj i na velikom videozidu vidio svoj bolid te čuo gromoglasno navijanje. Shvatio sam što se događa i samo sam si ponavljao ‘Nemoj razbiti bolid’ jer je bilo par trenutaka gdje me malo zanijelo”, rekao je Panis koji je izgradio respektabilnu prednost ispred Coultharda.
Ali drama je tek počinjala.
U McLaren-Mercedesu su se uhvatili računanja i shvatili da nema šanse da Panis ima dovoljno goriva da završi utrku. Sve što je Coulthard trebao napraviti jest ne izletjeti sa staze jer će Panis ili a) morati u boks ili b) će mu se bolid spektakularno ugasiti krug ili dva prije kraja. Spasa Francuzu, po njihovu izračunu, nije bilo.
Iza Panisa i Coultharda ostalo je još pet bolida, ali ne za dugo. Irvine se izvrtio na istome mjestu gdje je odustao i Schumacher i kad se pokušao vratiti na stazu, u njega se zabio Mika Salo. Na njih je naletio njegov imenjak Hakkinen i sva trojica su odustala ostavivši u utrci samo Panisa, Coultharda, Herberta i Frentzena.
Nema više goriva
Da su u McLarenu u pravu deset krugova prije kraja saznao je i sam Panis. Njegov inženjer Paolo Catone mu je rekao da stvarno neće biti dosta goriva i da je najpametnije da uđe u boks. Panis nije odgovarao. Dva kruga prije kraja u boksu su poludjeli.
“Najednom su se svi tehničari, na svim mogućim jezicima počeli javljati preko radija i urlali su da se moram vratiti po malo goriva. Znao sam da u tom slučaju nemam šanse za pobjedu i povratak u boks jednostavno nije bio opcija”, rekao je Panis i nastavio:
“Razmišljao sam par sekundi i onda im rekao da mi kažu što moram raditi kako bih sačuvao gorivo. Dali su mi smjernice i u svakom krugu sam uspio spasiti par kapi goriva. Uopće nisam koristio šestu brzinu niti sam vrtio motor do kraja u svakoj brzini. Stisnuo bih gas do kraja tek kad bi se Coulthard opasno približio, čisto da zna da me neće prestići”.
U boks se spustio i vlasnik momčad Flavio Briatore koji je par godina ranije kupio Ligier i koji je inzistirao na Panisovu dolasku iz Formule 3. Sad, dva kruga prije kraja, taj isti Panis mogao bi ga koštati podija samo zato što je želio pobijediti.
Upalile se sve lampice
“Nisam znao hoće li biti dosta goriva. Uključio sam radio i rekao sam Flaviju i ostalima da sam pogriješio što nisam otišao u boks, da ću preuzeti odgovornost ako ovo ne završi dobro, ali da momčad uvijek treba ganjati pobjedu”, prepričao je Panis.
Zadnji krug. Pale se sve lampice i upozorenja u njegovu bolidu jer goriva više praktički nema.
“U razgovor se uključio i moj inženjer koji je rekao da je sve dobro izračunao, da sam se iz kruga u krug držao njegovih uputa i da bi trebalo biti OK. Dok sam prolazio zadnje zavoje samo sam ponavljao ‘Nemoj se ugasiti. Molim te, nemoj se ugasiti’. No nisam bio pod stresom jer sam vjerovao svojem inženjeru”, prisjetio se Panis.
Coulthard ga je ganjao kao da sutra ne postoji, ali ga nije uspio stići. McLarenovi izračuni bili su dobri, ali u njega nisu uračunali ljudski faktor, odnosno Panisovu hrabrost, ludost, kockarski duh, kako god hoćete.
Iza njega i Coultharda ostao je još samo Johnny Herbert budući da je Heinz-Harald Frentzen u zadnjem krugu otišao u boks jer lošiji od četvrtog mjesta više nije mogao biti, a završio je dovoljan postotak utrke da ostane u bodovima. Ciljnom ravninom prošla su samo tri bolida, najmanje u povijesti Formule 1. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 06/10/2022 : 12:50:30
|
https://www.index.hr/sport/clanak/krv-u-vodi-ili-kako-je-doslo-do-najslavnije-vaterpolske-utakmice-svih-vremena/2391649.aspx
Neposredno nakon kraha mađarske revolucije i krvave osvete SSSR-a, na Igrama u Melbourneu 1956. odigrana je najslavnija i najpoznatija vaterpolska utakmica svih vremena. Ona između Mađarske i Sovjetskog Saveza, a taj susret zbog svega što se događalo u bazenu i izvan njega u povijesnim knjigama nazvan je Krv u vodi ili Krv u bazenu.
VATERPOLO nije najpopularniji sport na svijetu, najbolji igrači nisu planetarne zvijezde, novca ovdje ni izbliza nema kao u nogometu ili košarci, a ozbiljno, na vrhunskoj razini ga igra tek nekoliko reprezentacija. Ipak, jedna je vaterpolska utakmica već odavno opće mjesto i važan dio povijesti turbulentnog 20. stoljeća.
Premda utakmica između Mađarske i SSSR-a u finalnoj skupini olimpijskog turnira u Melbourneu 1956. nije bila izravan susret za zlato i iako je do kraja turnira ostalo još jedno kolo u kojem se puno toga moglo promijeniti, svima, ali baš svima koji su na ovaj ili onaj način pratili taj susret, jasno je bilo da će taj dvoboj biti veći od samog sporta. Upravo se to i dogodilo, a ta utakmica, odigrana 6. prosinca 1956., u povijesnim knjigama dobila je i svoje ime – Krv u vodi ili Krv u bazenu.
Sve je počelo mjesec i pol dana ranije. Mađarska je oduvijek bila vaterpolska velesila, i danas je, ali u to doba nije imala pravu konkurenciju. Vaterpolo je bio mađarski nacionalni sport, a igrači su se po popularnosti mogli mjeriti s Puškašem, Kočišem i ostalim najboljim nogometašima tog doba. Mađarska je od Igara u Los Angelesu 1932. na olimpijskim turnirima bila praktički nepobjediva.
Od Los Angelesa do Melbournea, Mađari su uzeli tri zlata i jedno srebro. Samo su Talijani u Londonu 1948. prekinuli savršeni niz. Sve osim trijumfa u Australiji za Mađarsku bi bio debakl i reprezentacija se za Igre pripremala u jednom kampu nedaleko od Budimpešte u potpunoj izolaciji. Ništa nije smjelo ometati igrače, tako da u cijelom kampu nije postojao ni jedan radioprijemnik, novine su bile strogo zabranjene, kao i telefonski pozivi kući. A tamo se tih dana događalo svašta.
Dominantni Mađari su se u izolaciji spremali za još jedno zlato kad je krenuo kaos
Dok su se mađarski vaterpolisti pripremali za Igre, u Budimpešti je 23. listopada izbila narodna revolucija. Studenti i radnici izašli su tog dana na ulice Budimpešte kako bi prosvjedovali protiv staljinizma i prisutnosti sovjetske vojske. Ujutro ih je bilo oko 20 tisuća, ali do 18 sati više od 200 tisuća građana tražilo je reforme; prije svega povlačenje sovjetske vojske i kraj okupacije, izlazak iz Varšavskog pakta i slobodne izbore.
Prosvjednici su mahali nacionalnim zastavama s kojih su bili izrezani socijalistički simboli, a oko 21 sat srušen je kip Josifa Staljina podignut pet godina ranije. U početku se činilo da će revolucija pobijediti. Komunistički režim nije imao nikakvo uporište među narodom, već samo u komunističkoj partiji kojom se upravljalo iz Kremlja.
Povratak na vlast demokratskog reformatora Imre Nagyja, kojeg je Kremlj smijenio u travnju 1955., bio je jedan od ključnih zahtjeva prosvjednika, a kad su građani kasno navečer pokušali zauzeti zgradu nacionalnog radija, pale su i prve žrtve. Mađarska tajna policija AVH otvorila je vatru i ubila više od stotinu građana Budimpešte.
''Mi za to vrijeme nismo znali što se događa. Čuli smo pucnjeve i nakon nekoliko dana saznali da je srušen kip Staljina, ali nismo imali pojma kakvi su razmjeri događanja na ulicama'', puno godina kasnije ispričao je jedan od mađarskih reprezentativaca Ervin Zador u filmu Freedom's Fury, koji je koproducirao slavni Quentin Tarantino.
Mađarskim vaterpolistima je bilo grozno. Znali su da se nešto događa, ali nisu znali što točno. Čuli su pucnjeve, a nisu imali pojma je li sve u redu s njihovim obiteljima. Ervin Zador nije mogao izdržati, uništavalo ga je čekanje i neizvjesnost. Usred noći je pobjegao iz kampa i uputio se kući.
''Bio sam uplašen, jednostavno potpuno uplašen. Bio sam prestravljen, ali sam samo nastavio hodati. Ubrzo sam stigao kući, ušao sam tamo, a majka se okrenula i udarila me. Sjećam se da je rekla: 'Jesi li normalan, što radiš ovdje? Riskiraš svoj život.' Doslovce me izbacila iz kuće.'' Zador se vratio u kamp, odakle su mađarski vaterpolisti na vrijeme otišli u Čehoslovačku kako bi otamo krenuli u Melbourne.
No, jači otpor komunističkog režima je izostao. Premda su se i dalje vodile sporadične ulične borbe, otpor vlasti se raspao za manje od sedam dana. Vlada je pobjegla u Moskvu, koja je na iznenađenje cijelog svijeta u prvi trenutak pristala na većinu pred njih postavljenih uvjeta i povukla se iz glavnog grada Mađarske.
Hruščov se najprije povukao, a onda se predomislio. Uslijedila je krvava osveta
Tijekom nekoliko dana slobode, kada je stanovništvo živjelo punim plućima, posvuda u gradu uništavali su se simboli komunizma. Nova mađarska vlada počela je provoditi oslobađanje društva od socijalizma i najavila je izlazak iz Varšavskog pakta te proglašenje neutralnosti po uzoru na Austriju.
U isto vrijeme, dok su Mađari nakon više od deset godina sovjetske diktature napokon počeli disati slobodno, olimpijski tim je iz Praga krenuo na put, a onda brodom prema Australiji. Na istom brodu je bila i sovjetska momčad i tijekom trotjednog putovanja, iako se pazilo da igrači dviju reprezentacija budu strogo odvojeni, došlo je do velike tučnjave među igračima.
Ništa ne sluteći, mađarski su vaterpolisti kobnog 4. studenog bili na putu za Australiju, kad se Nikita Hruščov predomislio i silom odlučio pokazati kako će proći svatko tko se usudi pobuniti protiv sovjetskog komunizma. U ranu zoru Sovjeti su iz svih raspoloživih snaga napali Mađarsku, a već oko osam sati ujutro umarširali su u Budimpeštu i zauzeli sve najvažnije točke u gradu.
Radnički dijelovi Budimpešte su odolijevali nekoliko dana, no bila je to neravnopravna bitka između mađarskih patriota naoružanih slabim i improviziranim oružjem protiv tenkova, avijacije i pješadije moćne Crvene armije. U paklu Budimpešte poginulo je nekoliko tisuća građana, više od 30 tisuća je uhićeno i deportirano u Sibir i brojne sovjetske logore, a oko 200 tisuća disidenata pobjeglo je iz zemlje preko granica s Austrijom i Jugoslavijom.
Imre Nagy i dio vlade sklonili su se u jugoslavensko veleposlanstvo. Posredovanjem jugoslavenske vlade postignut je pismeni sporazum o prestanku azila Imre Nagyja uz obvezu mađarske vlade da neće politički goniti sudionike budimpeštanskog ustanka koji su se sklonili u zgradu jugoslavenskog veleposlanstva.
Imre Nagy, zajedno s nekolicinom mađarskih funkcionera, bio je interniran u Rumunjsku, a kasnije vraćen u Mađarsku gdje mu se sudilo za pristajanje uz kontrarevolucionare, nakon čega je bio osuđen na smrt.
Mađarski vaterpolisti su za gušenje revolucije saznali na brodu za Australiju gdje su bili skupa sa sovjetskim igračima
Mađarski vaterpolisti su za krvavo gušenje revolucije saznali tijekom ručka na brodu, kad je do njih stigla vijest o invaziji Crvene armije i pogubljenju Nagyja.
''Sjećam se da smo bili za ručkom kad je došla površna vijest o tome što se dogodilo kod kuće. Ja sam podignuo čašu, ne sjećam se što sam pio, ali sam nazdravio i rekao da se više nikada neću vratiti u Mađarsku'', prisjetio se Zador.
U olimpijskom selu mađarskim vaterpolistima jedino je važno bilo doći do što više informacija o tome što se događa kod kuće. Miklos Martin, koji će nakon Igara postati Nick i prebjeći u Sjedinjene Države, bio je jedan od rijetkih mađarskih igrača koji je perfektno pričao engleski.
Zbog toga je bio stalna meta stranih medija s obzirom na to da je zbog svog savršenog engleskog bio najčešće citiran u medijima i kod kuće proglašen za vođu odmetnutih vaterpolista. Martin bi svaki dan kupovao australske novine i svojim je suigračima čitao o kaosu kod kuće.
Mađari su tada bili najtraženiji sportaši cijelih Igara, a brojne zapadne zemlje nudile su im azil u slučaju da se odbiju vratiti u okupiranu zemlju. Nitko im nije pravio probleme ni kad su skinuli službenu mađarsku državu i na jarbol u olimpijskom selu postavili onu revolucionarnu, bez komunističkog grba.
Zador je odlučio da se više nikad neće vratiti u Mađarsku, a isto je pitanje podijelilo mađarsku reprezentaciju još i prije početka turnira. Unatoč strašnim problemima, Mađari u Australiji nisu imali dostojnu konkurenciju. Taktički su bili savršeni, fizički su bili fenomenalno pripremljeni. Jednostavno, bili su nepobjedivi.
''Doslovce smo hodali po vodi, takav smo osjećaj imali. Toliko smo bili dobri'', pričao je Zador.
Mađari su se prošetali turnirom, a onda je došla najvažnija utakmica u povijesti
Mađarska je u skupini najprije rutinski pobijedila Amerikance i Britance, a onda je u finalnoj skupini sa šest reprezentacija u prva dva kola srušila reprezentaciju Ujedinjene Njemačke i Talijane. A onda je na red došla utakmica svih utakmica, ona protiv Sovjetskog Saveza. SSSR nikad do tada nije osvojio ništa značajno u vaterpolu.
U Helsinkiju četiri godine ranije bili su tek sedmi, no kako je u doba Hladnog rata sport bio jedno od oružja u sukobu Zapada i Istoka, Kremlj je odlučio da i u vaterpolu Sovjeti moraju postati sila. Početkom pedesetih godina učili su od Jugoslavije i Mađarske, a dekretom Partije Mađari su morali pristati trenirati i učiti sovjetske igrače.
''Bilo je smiješno koliko su nas kopirali. Mi bismo ušli u bazen i radili svoje vježbe, a oni bi gledali. Zatim bi i oni skočili u vodu i radili apsolutno isto što i mi. Bilo je komično, ali i iritirajuće'', pričao je Miklos Martin.
Učeći od najboljih, Sovjeti su vrlo brzo napredovali i nekoliko mjeseci prije Igara u utakmici odigranoj u Moskvi, prvi put su pobijedili Mađarsku. No, tu je utakmicu obilježila žestoka tučnjava među igračima, koja se kasnije nastavila i u svlačionici. S obzirom na ono što se dogodilo samo mjesec dana ranije u Mađarskoj, svima je bilo jasno da se na ovoj utakmici može očekivati svašta.
Mađari su se prije početka susreta odbili rukovati sa suparnicima, a više od pet tisuća gledatelja, uglavnom mađarskih iseljenika, stvaralo je zaglušujuću atmosferu istovremeno vrijeđajući sovjetske igrače.
''Uvijek smo imali dodatni poticaj kada smo igrali sa Sovjetima, ali atmosfera u Melbourneu bila je druga dimenzija. Utakmica nam je puno značila. Morali smo osvojiti zlatnu medalju. Igrali smo za sebe, za svoje obitelji kod kuće, za našu zemlju", govorio je Zador, koji je otkrio da je dio mađarske taktike bilo isprovocirati sovjetske vaterpoliste.
''Da se ne lažemo, to je bio dio naše taktike. Svi smo pričali ruski i provocirali smo ih od prve sekunde, vrijeđali ih, njih i njihove obitelji. Znali smo da će ih to razljutiti, da će izgubiti kontrolu, a u takvoj situaciji mi smo imali utakmicu u svojim rukama'', rekao je.
Od prve minute utakmica je više izgledala kao boks u vodi nego vaterpolo. Sijevali su udarci i isključenja i susret je stalno bio na rubu. Mađari su vrlo brzo poveli 4:0, kad se dogodio trenutak koji je ne samo obilježio ovaj dvoboj već i cjelokupnu povijest vaterpola te je postao jedan od simbola borbe protiv sovjetskog totalitarizma. Ostalo je manje od minute prije kraja utakmice kad je Valentin Prokopov Zadora udario šakom u glavu.
Bazen se natopio krvlju
"Nije bilo problema dok nisam napravio veliku grešku. Podigao sam glavu da vidim zašto je sudac nešto svirao. Nisam smio skinuti pogled s Prokopova. Sljedeće što sam vidio je njegov cijeli trup iznad vode i kako se sprema udariti me šakom. Pogodio me u glavu. Prebrojao sam sve zvijezde. Osjetio sam toplinu krvi kako se slijeva s mog lica u bazen. Tada je nastao kaos", pričao je Zador.
Gledatelji su se sjurili s tribina, probili su zaštitnu ogradu i krenuli u obračun sa sovjetskim igračima. Tko zna što bi bilo da policija nije zaustavila tučnjavu i prije isteka vremena obje momčadi poslala u svlačionicu. Sovjeti su se bunili, tražili su da se utakmica ponovi, smatrajući da je narušena regularnost dvoboja.
Žalbe im nisu pomogle. Mađarska je sutradan pobijedila Jugoslaviju 2:1 i obranila je zlatnu medalju. Jugoslavija je bila srebrna, a SSSR je osvojio broncu. Zador zbog ozljede nije igrao posljednju utakmicu.
"Znao sam da neću igrati posljednju utakmicu, to su bili najgori sati u mom životu. Htio sam plakati, ali nisam mogao. Nakon pet godina treninga, išao sam prema svom cilju koji sam uspio ispuniti. Ali našao sam se u nekoj čudnoj situaciji, nisam mogao igrati posljednju utakmicu, a na postolju sam bio u civilu. Bilo je veoma emotivno", rekao je čovjek koji je ispunio ono što je obećao na brodu za Australiju.
Nakon Igara bio je dio grupe od 46 mađarskih sportaša koji su se odbili vratiti kući. Preselio se u San Francisco i ostavio se vaterpola. Jedno vrijeme je radio kao spasilac na plažama, a onda je otvorio restoran i hotel. Kasnije je trenirao legendarnog plivača Marka Spitza, u ranoj fazi karijere jednog od najvećih svih vremena.
Krah narodne revolucije ostavio je ogromne posljedice na mađarski sport. Nisu samo vaterpolisti prebjegli. Mađarska nogometna reprezentacija, čuvena Laka konjica, rasula se po svijetu nakon sovjetske invazije. Puškaš i Kočiš otišli su u Španjolsku, Zoltan Czibor u Italiju, a par godina kasnije u Italiju je pobjegao i Nandor Hidegkuti. Mađarski nogomet se od toga nikad nije oporavio.
Ipak, dugo godina kasnije, Zador je priznao da sovjetski igrači nisu bili barbari kakve su ih nakon te utakmice prikazali zapadni mediji. Rekao je da u bazenu nisu bili ništa grublji od bilo kojeg drugog suparnika u to vrijeme. Jednostavno, i oni su bili žrtve propagande vlastite vlade i Hladnog rata. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 06/10/2022 : 12:55:13
|
https://www.index.hr/sport/clanak/pijanog-su-ga-na-prevaru-doveli-u-barcu-postao-je-njen-najbolji-igrac-u-povijesti/2389213.aspx
László Kubala definitivno je bio jedan od najfascinantnijih pojava nogometne igre. Jedini je u povijesti igrao za tri različite reprezentacije, a od svih velikana Barcelone samo on ima kip pokraj Camp Noua.
Mitski stadion katalonskog velikana proširen je upravo zbog njega jer tadašnjih 60 tisuća mjesta bilo je premalo za sve one koji se željeli vidjeti boema i genija ne djelu. Navijači Barcelone 1999. proglasili su ga najboljim igračem kluba u povijesti.
BILA je kasna siječanjska noć 1949. kad je skupina neobičnih izbjeglica iz Mađarske, obučenih u lažne uniforme sovjetske armije, skrivajući se u kamionu i od hladnoće, ali i od kojekakvih agenata svakojakih vojski koje su se motale na području Alpi neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, pokušavala ilegalno ući u Austriju.
Prisiljeni ostaviti kamion s kojim su došli na granicu, grupa je nekoliko kilometara pješačila kroz snijeg i led, smrzavajući se na temperaturi debelo ispod nule. Hladni rat je podijelio svijet na Zapad i Istok, a naša mala skupina pokušala je pobjeći izvan zidina Željezne zavjese i zakoračiti u slobodu.
Austrijski graničari su prepoznali čudnog mladića u lažnoj sovjetskoj uniformi koji će kasnije postati najbolji igrač Barcelone 20. stoljeća
Po dolasku u Innsbruck, dok su pregledavali dokumente čudnovatim likovima u ruskim uniformama, nekoliko austrijskih stražara prepoznalo je jednog iz čudnovate grupice. Bio je to mlad, mišićav mladić plave kose. Austrijski stražari su bili vatreni nogometni navijači, a mladić će samo nekoliko godina kasnije postati simbol Barcelone, čovjek zbog koga je sagrađen Camp Nou i najbolji igrač katalonskog velikana 20. stoljeća. Bio je to László Kubala.
Kubala je bio neobičan lik, fantastičan nogometaš čiji je talent obilježio pedesete godine prošlog stoljeća, ali i unikatna osoba čiji je život bio obojen patnjama, preživljavanjem, unutarnjim bitkama, junaštvom i veličanstvenim trijumfima. László Kubala, u Španjolskoj slavljen kao Ladislao Kubala, bio je čudesan nogometaš, dobar trener i nepopravljiv avanturist. Ili, kako je sam za sebe rekao ovaj nogometni Corto Maltese, bio je građanin svijeta.
Barcelona nikad nije bila običan klub. Blaugrana je pokret te simbol čitave katalonske kulture i njenog stila života. Slično kao Hajduk u Dalmaciji, identitet Katalonije usko je povezan s pripadnosti Barceloni. Velikan s Camp Noua oduvijek je bio klub koji je sa svakom svojom generacijom nudio epske priče koje volimo nazivati većima od života. Barcelonin nogomet bio je i ostao spektakl, a kroz povijest njen dres su nosili neki od najvećih nogometaša u povijesti.
Čak 12 Zlatnih lopti uzeli su igrači koji su u tom trenutku bili igrači Barce. Niti jedan klub na svijetu ih nema toliko. Luis Suarez je bio prvi, još pradavne 1960. Iza njega to je uspjelo mitskom Johanu Cruyffu 1974., zatim dvadeset godina kasnije najvećem Bugarinu svih vremena Hristi Stoičkovu.
Onda je red došao na Brazilce. Najprije je trofej dignuo Rivaldo 1999., a šest godina kasnije čarobnjak Ronaldinho. Zatim je stiglo doba Lea Messija. Osim navedenih velikana, svaka generacija Barcelone je imala po nekoliko igrača koji su pripadali svjetskom vrhu.
Ni Maradona ni Messi ni Xavi nemaju spomenik kod Camp Noua. Ima ga samo Kubala
Od najboljeg strijelca Mundijala u Švicarskoj 1954. Sandora Kočiša, preko Maradone i brazilskog Ronalda, do Xavija, Inieste i Neymara. Ipak, samo je jedan spomenik podignut ispred Camp Noua. Onaj Lászla Kubale.
László Kubala Stecz rođen je 10. lipnja 1927. u Budimpešti. Majka je imala poljske, slovačke i mađarske krvi, dok mu je otac bio Slovak. Mladi László ili Kuksi, kako su ga zvali prijatelji, imao je prekrasno djetinjstvo obilježeno nogometom. Nogomet mu je kolao venama, a predivnom igrom zarazio ga je otac, po zanimanju zidar, koji je igrao u lokalnom amaterskom klubu.
Majka mu je od kartona napravila loptu koja je mladom Lászlu odmah postala najbolji i jedini prijatelj. Čitavo susjedstvo ga je zvao ''dječak s loptom.''
Kao klinac je počeo igrati u lokalnom klubu Ganz TE, a sa 17 godina, neposredno nakon Drugog svjetskog rata postao je član Ferencvaroša, u to doba jednog od najboljih klubova svijeta. U poratnim godinama u Mađarskoj se gradila jedna od najvećih generacija u povijesti nogometa, ona Puškaševa koja je par godina kasnije nazvana Lakom konjicom, a Kubala je bio predodređen da bude jedan od ključnih kotačića te ekipe.
Bježao je iz Mađarske i Čehoslovačke jer je samo želio igrati nogomet
Njegov instinkt za gol, mašta, snaga i snalažljivost bili su avangarda za to doba. U Mađarskoj su računali da s njim imaju igrača za budućnost, no to se nije dogodilo. Kubalu je jedno zanimao nogomet i nije mu padalo na pamet izgubiti godinu dana služeći obavezan vojni rok u zemlji u kojoj je na vlasti bio rigidan komunistički sustav pod patronatom Sovjetskog Saveza.
S 19 godina je otišao u Slovačku i postao je član Slovana iz Bratislave. Tamo se i oženio za Annu Daučik, inače sestru njegovog trenera i izbornika Čehoslovačke Ferdinanda Daučika. Kubala je u 33 nastupa za Slovan zabio 19 golova, a dobio je poziv za reprezentaciju Čehoslovačke za koju je u šest utakmica zabio četiri gola.
U Slovanu je briljirao, navijači i uprava kluba su bili oduševljeni pridošlicom iz Mađarske, no László je smatrao da može i mora biti još bolji. Šokirao je čelne ljude Slovana kad je zatražio dopuštenje da spava na stadionu kako bi mogao još duže i još više trenirati. Ipak, idila nije dugo trajala. Kako je i Čehoslovačka bila s one strane Željezne zavjese, čekao ga je vojni rok i u toj zemlji.
Kubala se 1948. vratio u Mađarsku i odigrao je tri utakmice za reprezentaciju. No, i njemu je dosadilo živjeti nomadskim životom svjestan da zauvijek neće moći izbjegavati neizbježno. Dok se tinta na ugovoru s Vašašem nije ni osušila, Kubala je odlučio pobjeći u slobodu.
Tu se sad vraćamo na početak naše priče. Kubalin plan je bio doći u Innsbruck, a onda otići još dalje na Zapad. Međutim, morao je voditi računa da ga put ne odvede predaleko jer je želio da mu se supruga i tek rođeni sin Branko pridruže što prije pa da zajedno otiđu negdje gdje će moći živjeti bez da ga itko tjera da mora raditi nešto što ne želi. Jer Kubala je želio samo igrati nogomet.
Nevjerojatna avantura počela je u izbjegličkom kampu u Innsbrucku
László se u izbjegličkom kampu u Innsbrucku odlično snašao i vrlo brzo adaptirao. Trenirao je, briljirao je na nekakvim prijateljskim utakmicama i dobio je poziv talijanskog kluba Pro Patria.
''Kad sam došao na prvi trening, vidio sam da trener priprema momčad na kondicijski trening. Nije mi se dalo trčati pa sam glumio da nisam još fizički spreman i uzeo sam loptu te krenuo žonglirati. Predsjednik kluba me vidio što radim i u šali mi je rekao: 'Ako uspiješ loptu udariti 400 puta, a da lopta ne padne na pod, dat ću ti svoj sat.' Mislio je da je to nemoguće. Nije me trebao to dva puta pitati. Desna, lijeva, glava, bedro… 398, 399, 400. Bez ikakvih problema, a onda sam napravio čitav krug oko terena žonglirajući. Bio je zadivljen. Bio sam i ja, jer sam dobio zaista lijep sat'', kasnije je pričao Kubala.
Dok je igrao i zabijao za svoj novi klub, Italijom su se počele širiti priče o njegovoj genijalnosti i nije dugo trebalo da stigne poziv najvećeg kluba s Apenina. U to doba najbolja momčad u Italiji bio je Torino. Il Grande Torino kako su ga zvali, bio je četiri puta zaredom prvak Italije, a Kubala je pozvan da nastupi za tu momčad u Lisabonu protiv Benfice.
Trebao je zaigrati za najbolju momčad Italije, a bolest sina spasila mu je život
László je naravno pristao, no samo dva dana uoči puta u Lisabon, u Italiju su stigli Kubalina supruga i sin. Kako je mališan bio bolestan od napornog putovanja, Kubala je odlučio odustati od putovanja. Bila je to odluka koja mu je spasila život.
Na povratku iz Portugala, 4. svibnja 1949., avion s igračima Torina se srušio. Poginula je 31 osoba, 18 igrača, zatim klupski dužnosnici, novinari i avionsko osoblje. Jedini nogometaš koji je preživio bio je Sauro Toma, a u nesreći je život izgubilo čak deset talijanskih reprezentativaca. Torino se od toga nikada nije oporavio.
Kubala je samo pukom srećom spasio glavu, no problemi nisu nestali. Mađarski nogometni savez optužio ga je zbog kršenja ugovora s Vašašem, neovlaštenog napuštanja zemlje te nesluženja obaveznog vojnog roka. FIFA nije imala izbora i kaznila ga je jednom godinom zabrane igranja za bilo koji profesionalni klub.
Unatoč tome, nije imao namjeru odustati. U siječnju 1950. preselio se u talijansku Cinecittu, gdje su on i trener Daučik oformili momčad prebjega iz Mađarske, Čehoslovačke, Jugoslavije i ostalih zemalja kojima je na vlasti bio komunistički sustav. Ekipa se simbolično zvala Hungaria, a ta neobična momčad dobila je šansu da se predstavi nogometnoj publici u Španjolskoj.
Upravo ta turneja uvelike je promijenila ne samo život našeg junaka, nego i čitav španjolski nogomet. Kubala je igrao čudesno, zapanjujuće. Na prvoj utakmici protiv Espanyola, odmah nakon izvođenja početnog udarca s centra, zaletio se u kazneni prostor protivnika, na prsa je primio dugu loptu, iz prve je prebacio čuvara i volejem je zakucao loptu pod prečku.
Publika na stadionu je zanijemila. Nikome ništa nije bilo jasno i svi su se pitali što se upravo dogodilo te tko je uopće igrač koji je izveo potez koji nitko nikad nije vidio. Real i Barca su željeli dovesti Kubalu, no nisu imali pojma da ovaj ne smije godinu dana potpisati ugovor ni s jednim klubom.
Trebao je potpisati za Real, ali ga je Barcin sportski direktor u vlaku napio i umjesto u Madrid odveo u Barcelonu
Real je prvi pristupio Kubali, no ključnu ulogu u dolasku u Barcelonu napravio je tadašnji sportski direktor Katalonaca Josep Semiter. Lukavi Semiter je u vlaku napio Kubalu koji je mislio da se vozi prema Madridu. U stvari, vlak je vozio prema katalonskoj prijestolnici.
Kad je stigao u Barcelonu, Kubala se otrijeznio, odlučio je da nema ništa protiv ostanka u Kataloniji, ali onda je on počeo diktirati uvjete. Shvatio je da Real čeka bilo kakvu pogrešku najvećeg rivala i da može dobiti što god poželi.
Barca je pristala da prvu godinu dana igra samo prijateljske utakmice, učinila ga je nabolje plaćenim igračem u povijesti kluba (dobio je sedam puta veći ugovor od Cesara Rodrigueza, tadašnje ikone Barcelone), a u paketu s njim je u Kataloniju stigao i Daučik kao budući trener kluba, jer je to bio jedan od Kubalinih uvjeta.
U početku su gotovo svi smatrali da je Kubala nasamario Barcelonu i da ih je prevario, no vrlo brzo će se pokazati da je to bio jedan od najboljih poteza u povijesti kluba. Kubala je mogao igrati jednako dobro i klasičnog napadača i profinjenog playmakera, očaravao je publiku čudesnim bravurama i trikovima, a bio je i jedan od najboljih izvođača slobodnih udaraca.
Pokrenuo je Kubalamaniju, prekinuo dominaciju Frankovog Reala i natjerao upravu Barcelone da sagradi stadion za 100 tisuća ljudi
Ukratko, Kubala je bio nešto do tada neviđeno u španjolskom nogometu. Ipak, možda i najvažniji dobitak Barce s Kubalom je bila činjenica da se zahvaljujući njegovoj karizmi i nestvarnim nogometnim vještinama klub oporavio nakon poslijeratne krize i uspio je zaustaviti dominaciju Reala koji je gazio na pogon Alfreda Di Stefana i diktatora Francisca Franka.
Prva prava sezona Kubale u Barcelone u klupskim almanasima se naziva Equipo de las Cinco Copas, odnosno Momčad s pet trofeja. Barca je te sezone osvojila prvenstvo, Kup, Kup Eve Duarte, Latinski kup i Kup Martini Rossi. Kubala je u 19 odigranih utakmica iste sezone zabio čak 26 golova, a najviše se pamti sedam golova u 9:0 pobjedi protiv Sporting Gijona. Do danas nitko nikad u La Ligi nije zabio više u jednoj utakmici.
U sezoni 1952./53. Kubala se razbolio od tuberkuloze, opaka bolest je prijetila da mu uništi karijeru, no oporavio se puno prije nego što je itko očekivao i praktički sam je odveo momčad do obrane duple krune.
''Trener Daučik bi nam dao upute pred početak utakmice, a Kubala bi nam govorio što da radimo za vrijeme igre. Na terenu bismo radili ono što nam je rekao, a u mnogim bismo slučajevima nastupali bolje nego na početku utakmice", pričao je jednom njegov bivši suigrač Francisco Canovas.
Kubala je svoj utjecaj koristio gradeći momčad po svom guštu, a mnogi će i danas reći da je ekipa s Kubalom, Kočišom, Csiborom, Suarezom i Evaristom bila najbolja Barcelona ikad.
Navijači su ga obožavali, u Barceloni je tih godina vladala prava Kubalamanija, a tadašnji stadion Barcelone s kapacitetom od 60 tisuća bio je premalen za primiti sve one koji su na djelu željeli vidjeti neponovljivog Mađara. Zbog histerije oko Kubala pala je odluka da se sagradi Camp Nou koji danas ima 99 tisuća i 354 mjesta.
S loptom je bio genij, a izvan terena je bio boem, pijanac i ženskar
Premda je nogomet koji je igrao bio čista poezija, Kubala je bio boem i volio je noćni život, a nije bježao ni od ženskog društva. Svoju slavu je itekako koristio. Legenda kaže da je imao vlastitog vozača koji bi ga noću razvozio po lokalima, a onda bi ga ujutro, pijanog i mamurnog, odveo na trening.
Daučik je jednom prigodom upozorio igrače da će biti novčano kažnjeni u slučaju ako ih se uhvati u noćnom provodu, a Kubala je u tom trenutku ustao, došao je do trenera i unaprijed je platio kaznu. Nakon jedne europske utakmice carinik je pitao Kubalu gdje su dvije boce viskija koje je prijavio. Legendarni nogometaš se pogladio po trbuhu i sa smiješkom je uzvratio protupitanjem: ''Želiš li napraviti rendgen?.''
Autoritarac poput Herrere nikad se nije namjeravao pomiriti s takvim ponašanjem. Nije trpio Kubalu i svako malo, na užas navijača, Kubala bi bio na klupi. U polufinalu Kupa prvaka protiv Reala Herrera je iz momčadi izbacio Mađara, a Real je slavio s ukupnih 6:2. Ishod je bio jasan - Herrera je potjeran.
''Nije da nije cijenio Kubalu ili da nije prepoznavao njegove kvalitete, već ga je doživljavao kao suparnika, a Herrera je uvijek želio biti šef'', napisao je Kubalin biograf Juan Jose Castillo.
Odlaskom Argentinca s klupe Barcelone, Kubala je opet dobio sve ovlasti, a klub je osvojio Kup velesajamskih gradova i naslov prvaka Španjolske. S Kubalom na čelu, Barcelona je postala prva momčad koja je izbacila Real u Kupu prvaka.
Nakon pet uzastopnih naslova prvaka Europe, Blaugrana je izbacila Kraljeve 1961. Te sezone je stigla do finala elitnog natjecanja, no u dramatičnom susretu Benfica je bila bolja 3:2.
To finale bilo je simboličan oproštaj Kubale od Barcelone. Za Katalonce je u deset godina odigrao 345 utakmica i zabio je 280 golova. Osvojio je četiri naslova prvaka Španjolske, pet Kupova i dva Kupa velesajamskih gradova. Zabio je čak 14 hat-trickova. Nakratko je preuzeo ulogu trenera-igrača, da bi se 1961. privremeno umirovio.
Kratko vrijeme je igrao u Kanadi i Švicarskoj, a 1963. ga je u ozbiljan nogomet vratio Espanyol, u kojem se u vrhu napada pridružio svom velikom prijatelju i još većem rivalu Alfredu Di Stefanu.
Kubala je 1953. obukao dres reprezentacije Španjolske, za koju je odigrao 19 utakmica i zabio je 11 golova. Tako je postao jedini igrač u povijesti koji je igrao za čak tri različite reprezentacije (Di Stefano je igrao za Argentinu, Kolumbiju i Španjolsku, no nastupi za Kolumbiju mu se ne pišu kao službeni jer je ta južnoamerička zemlja u to vrijeme bila izbačena iz FIFA-e. Dejan Stanković je nastupao za SR Jugoslaviju, Srbiju i Crnu Goru te Srbiju, ali jasno je da je riječ o istoj reprezentaciji koja je samo mijenjala ime ovisno o političkom kontekstu vremena).
Nikad s reprezentacijom nije nastupio na nekom velikom turniru
Nažalost, s reprezentacijom nikad nije nastupio na nekom velikom turniru. Godine 1954. su u doigravanju za SP u Švicarskoj u prvoj utakmici svladali Tursku 4:1, a u uzvratu su izgubili 0:1. Kako tadašnja priglupa pravila nisu u obzir uzimala gol-razliku, odigrana je i treća utakmica na neutralnom terenu.
Završilo je 2:2, a o putniku na Mundijal odlučilo se bacanjem novčića. Turci su imali više sreće. Četiri godine kasnije presudio im je remi u Švicarskoj koji je na SP u Švedsku poslao Škote, a 1962. je napokon uspio izboriti nastup, no onda se ozlijedio i s Di Stefanom je morao otkazati nastup u Čileu.
Kubala je dva puta nastupio i za najbolju momčad Europe, u vrijeme kad su pozive dobivali zaista najbolji, a uz Vukasa, Zebeca, Zlatka Čajkovskog i Bearu bio je junak slavne 4:4 utakmice protiv Engleske u Londonu 1953.
Dugo se bavio i trenerskim poslom. Vodio je između ostalog Barcelonu, Espanyol i još neke klubove slabijeg ranga, reprezentaciju Španjolske odveo je na SP 1978., a s olimpijskom reprezentacijom Španjolske osvojio je zlato u Barceloni 1992.
Nakon duge i teške bolesti László Kubala Stecz preminuo je 17. svibnja 2002. u dobi od 74 godine. Brončana skulptura koju je izradila Montserrat García postavljena je ispred ulaza na Camp Nou 2009. godine.
"Ne želim da ljudi samo pogledaju ovo i kažu: 'To je kip nogometaša'. Želim da pogledaju to i kažu: 'To je Kubala’", rekla je umjetnica. Navijači su ga proglasili najboljim igračem Barce svih vremena u godini stote obljetnice kluba 1999., a možda najbolji opis o tome tko je i što je bio László Kubala dao je veliki Di Stefano:
''László Kubala bio je jedan od najboljih koji je ikada igrao nogomet. Njegova igra bila je čista, kristalna, prava radost za navijače. Ono čega se sjećam je njegov duh drugarstva, odanost koju je pokazivao kao prijatelj.''
Kubala je bio nogometni inovator. Bio je jedan od prvih vrhunskih igrača koji je spojio fizičku snagu i virtuoznost. Bio je neukrotiv, inspirativan, hrabar i uzbudljiv. Bio je nomad i lutalica koji je tražio svoj dom i mjesto na kojem mu nitko neće braniti igrati nogomet.
Bio je nepokolebljiv u svojim uvjerenjima, često je davao novac beskućnicima i pomagao im, ali nije trpio da mu netko nameće svoj autoritet. Znao je koliko je dobar i tako se ponašao, međutim, nikad nije dozvolio da mu ego prevlada razum i da pređe granicu. Bez dvojbe, bio je jedan od najživopisnijih i najboljih nogometaša, ne samo svog doba, te kao takav zaslužuje da ga se pamti i slavi. I to ne samo u Barceloni. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 06/10/2022 : 12:58:57
|
https://www.index.hr/sport/clanak/napravili-su-najveci-preokret-u-povijesti-nogometa-i-inspirirali-mucke/2388447.aspx
Nekoliko dana prije Božića 1957. u engleskoj drugoj ligi sastali su se Charlton i Huddersfield. Ni po čemu nije to trebala biti posebna utakmica, a danas se pamti po najvećem preokretu u povijesti nogometa i kao jedina u engleskom nogometu u kojoj je jedan klub postigao šest golova i izgubio.
ZA IME Billa Shanklyja zna gotovo svaki nogometni fan. Čak i mnogi iz mlađih generacija kojima je engleski nogomet u srcu barem su čuli za Shanklyjeva vrata pred ulazom na Liverpoolov stadion, nad kojima je ispisano "You'll never walk alone". Ikonski trener Redsa, koji je u 15 godina na klupi donio 10 trofeja, među kojima su tri naslova prvaka, dva FA kupa i jedan Kup UEFA-e, pred Anfieldom ima i dvometarski brončani spomenik, a pepeo mu je razasut po travnjaku na strani Kopa.
Ovo nije priča o Billu Shanklyju nego o jednom djeliću njegove karijere, za koji mnogi navijači Liverpoola ni ne znaju. Dvije godine prije nego je preuzeo Redse, Shankly je sudjelovao u čudesnoj utakmici u kojoj se dogodio najveći preokret u povijesti nogometa, kada je njegov Huddersfield Town manje od pola sata prije kraja vodio 5:1, da bi Charlton s igračem manje do kraja zabio šest komada i pobijedio 7:6.
Junak se zvao Johnny Summers, napadač koji je zabio pet od sedam Charltonovih golova i tako pronašao svoje mjesto u nogometnoj povijesti, a koji je samo pet godina kasnije preminuo od neizlječive bolesti.
Paleta emocija i nogometnih fraza na The Valleyju
Tog subotnjeg poslijepodneva igralo se posljednje kolo prije Božića. Trebala je to biti samo jedna od "bezbroj" utakmica u ondašnjoj Division Two, koja je brojila čak 22 kluba. Zapravo, bila je to prva utakmica druge polovice sezone, a vatromet koji je u njoj uslijedio možda se mogao donekle predvidjeti s obzirom na rasplet prvog okršaja na otvorenju prvenstva, kada je Charlton vodio na poluvremenu 3:0, a domaćini u nastavku izjednačili na 3:3.
Štoviše, na The Valleyju, kultnom stadionu na jugoistoku Londona, okupilo se osjetno manje gledatelja od sezonskog prosjeka, ali tih 12.535 sretnika proživjelo je sve emocije koje nogomet donosi. Oduševljenje i razočaranje, sreću i tugu, strepnju i nadu, strah i ohrabrenje, nevjericu i ushićenje, očaj i potpunu euforiju.
Igrači Charltona, njih desetorica, koliko ih je odigralo posljednje 73 minute, opravdali su gotovo svaku nogometnu frazu i poštapalicu. Dali su 120 posto. Borili su se do samog kraja. Znali su da nije gotovo dok god sudac ne odsvira kraj. Čak su i pokazali da je 2:0 "najgori rezultat u nogometu", kako su propovijedali Ćiro Blažević i mnogi drugi, jer to je bio zaostatak s kojim su se suočavali na poluvremenu.
Charlton poznatiji po Mućkama nego rezultatima
Charlton Athletic osnovan je 1905. godine i nazvan je po istoimenom kvartu na jugoistoku Londona. Od 1919. njegov domaći stadion je The Valley, na kojem igra i danas u EFL League One, odnosno engleskoj trećoj ligi. Malo se danas živih ljudi sjeća njegovih najslavnijih dana, tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je jednom završio čak i kao engleski doprvak (1937.).
Poslije Drugog svjetskog rata igrao je dva uzastopna finala FA kupa i osvojio ga 1947. godine. The Valley je tada znao primati i po više od 70.000 gledatelja i bio najveći stadion u ligi, a činilo se da će i klub doseći njegovu veličinu, ali početkom pedesetih znatno su opala ulaganja u momčad i stadion, što je usporilo rast kluba i dovelo do ispadanja u drugu ligu 1957. uz čak 120 primljenih golova, samo pet manje od rekorda.
U elitu engleskog nogometa vratio se tek 1998. na jednu godinu, a zatim opet od 2000. do 2007., a najveći uspjeh bilo mu je sedmo mjesto 2004. Puno više nego po rezultatima klub je u svijetu postao poznat kao inspiracija za srednje ime Rodneyja Trottera iz kultnih Mućki jer je baka bila velika navijačica. Lako moguće da je i prezime glavnih junaka odabrano baš u čast Jimmyja Trottera, Charltonova trenera te čarobne predbožićne subote 1957. godine.
Samo su tri velikana izjednačila Huddersfieldov rekord
Huddersfield Town tri je godine mlađi od Charltona, osnovan 1908. u istoimenog gradu u Zapadnom Yorkshireu, dvadesetak kilometara udaljenom od Leedsa. Klub je rano došao do najvećih uspjeha, osvojivši FA kup 1922. i tri uzastopna naslova prvaka od 1924. do 1926., što je niz kakav su do danas izjednačili Arsenal, Liverpool i dvaput Manchester United, ali nitko ga nije nadmašio.
Huddersfield je još triput bio drugi i triput igrao finale FA kupa do rata, ali poslije se redovito borio za opstanak, ispao 1952, odmah se vratio pa opet ispao 1956. godine. Od tada je niželigaš, uz iznimku dvogodišnjeg izleta u Premier ligu od 2017. do 2019., a ove godine se propustio vratiti u nju kroz play-off Championshipa.
Za oba kluba igranje u drugoj ligi te je 1957. bio novi osjećaj. Charlton je tek ispao i namjeravao se što prije vratiti, a Huddersfield je imao jednu sezonu staža u First Divisionu. Sastali su se već u 1. kolu i gostima iz Londona sve je išlo po planu, na poluvremenu su vodili 3:0, ali u nastavku su shvatili da povratak u prvu ligu neće biti lagan zadatak jer se Huddersfield vratio na 3:3.
Huddersfield je imao mladu, ali talentiranu momčad. Nakon ispadanja iz First Divisiona, u drugoj ligi priliku je dobivalo sve više klinaca iz omladinske momčadi koju je vodio Bill Shankly. Ali rezultati su patili i trener Andy Beattie u studenom je podnio ostavku. Shankly je naslijedio svojeg starog prijatelja i nastavio gurati klince, a na badnjak je prvi put na teren poslao 16-godišnjeg napadača Denisa Lawa, kasniju legendu Manchester Uniteda i škotske reprezentacije.
Sezonu je završio na 12. mjestu, s po 18 pobjeda i poraza te šest remija, a u idućoj je polusezonu gurao jednako dosadno, s po šest pobjeda i poraza te čak devet neodlučenih susreta.
Kapetan Charltona je iščašio rame u 17. minuti. Tada još nije bilo zamjena
Jimmy Trotter preuzeo je momčad Charltona u sezoni kada je ispala, ali bio je na dobrom putu da ju odmah vrati u First Division te ju je na polusezoni držao u vrhu poretka.
Pred 12.535 ljudi na The Valleyju utakmica je počela oprezno, uz blagu dominaciju gostiju u posjedu, ali bez izglednih prilika. Prvi ključni trenutak dogodio se u 17. minuti kada je Charltonov kapetan Derek Ufton ostao ležati na travnjaku. Pravila tada još nisu dopuštala zamjene, koje su u svijet nogometa ušle godinu dana kasnije, a engleski savez prihvatio ih je tek 1965., i to na početku samo jednu i isključivo za ozlijeđenog igrača.
Ufton je u karijeri čak 20 puta iščašio rame. Ponekad bi ga uspio vratiti, ponekad ne. Tog je dana nastradao u bizarnom trenutku, njegova ozljeda nije bila posljedica prekršaja, udarca ili pada.
"Jedno rame sam iščašio 13, a drugo sedam puta i svaki put na drukčiji način, a tog je dana bilo posebno blesavo. Golman je ispucao loptu, a ja sam trčao uz njihova napadača Stana Howarda. Sudarili smo se i rame mi je iskočilo. Nije bilo prekršaja, pada, tako jednostavno", prisjetio se Ufton u razgovoru za službenu stranicu Charltona povodom obljetnice, samo nekoliko mjeseci prije smrti u 92. godini.
"Uvijek je bilo samo pitanje hoću li ga uspjeti vratiti za minutu, a ako potraje dulje, onda je puno teže. Tog dana nisam ga uspio vratiti, i prije 20. minute ostali smo na 10 igrača. Odigrao sam preko 250 utakmica, a propustio ih vjerojatno još 100 jer se trener bojao da će zbog mene ostati s igračem manje. To me znalo jako frustrirati."
Dok su Uftona vozili u bolnicu na namještanje ramena, Huddersfield je poveo 2:0. Les Massie iz blizine je načeo mrežu Willieja Duffa u 27., a Alex Bain povisio je u 35. minuti, iskoristivši rupu u obrani nastalu neplaniranim izlaskom Uftona.
Dio domaćih navijača već na poluvremenu je krenuo prema izlazu. Njihova momčad gubila je 2:0, imala igrača manje, a trebalo je i obaviti božićni šoping u zadnji čas. Tko je mogao zamisliti što će se dogoditi u sljedećih 45 minuta...
Na poluvremenu promijenio kopačke i poziciju
John Henry Summers, poznatiji kao Johnny, dva je mjeseca ranije proslavio 30. rođendan i igrao najbolji nogomet života. Nakon transfera iz Norwicha u Millwall loše je počeo i završio u rezervama, da bi ga u siječnju trener vratio u momčad na poziciju lijevog napadača. Od tada je Summers igrao kao zvijer i postao jedan od najubojitijih igrača lige.
U Charlton je došao kao zvijezda i nastavio igrati na lijevoj strani, ali nije igrao dobro i bio je nadomak još jednoj demociji u rezerve. Na lijevoj strani je započeo i utakmicu protiv Huddersfielda, ali s igračem manje trener Trotter malo je pretumbao raspored igrača na terenu, premjestio je Summersa u sredinu napada te naredio ostalima da igraju na njega.
U prvom poluvremenu nije ga išlo, a posebno su ga mučile kopačke koje su se već počele ozbiljno raspadati. Na odmoru ih je zamijenio. I osjetilo se. Već na početku drugog poluvremena Summers je u još nerazgaženoj obući slabijom, desnom nogom krivo zahvatio loptu i tako prevario gostujućeg golmana te smanjio na 2:1.
Radost je, međutim, kratko trajala. Samo dvije minute kasnije McBain je zabio svoj drugi gol, a u 51. minuti Bill McGarry pretvorio je penal u četvrti gol Huddersfielda. Kada je Bob Ledger u 62. minuti zabio za 5:1, sve je upućivalo na to da su gledatelji koji su otišli na poluvremenu donijeli dobru odluku.
"Moj otac bio je na svakoj utakmici. Došao je u svlačionicu kad sam se ozlijedio i htio ići sa mnom u bolnicu. Rekao sam mu da ne brine i da će propustiti utakmicu ako uđe u Hitnu, ali inzistirao je. Dali su mi punu anesteziju da mi namjeste ruku, a prije nego što sam ušao u salu, pitao sam oca koji je rezultat. Rekao mi je da je 5:1 pa sam mu odgovorio: 'Eto vidiš, ne mogu bez mene'", ispričao je Ufton.
Priču je zasigurno izmijenio jer taj je rezultat stajao vrlo kratko, a čak i da je u to doba bilo mobilnih telefona, teško da se razgovor odvijao baš u tom trenutku, ali ovako joj je dao dodatnu dramatičnost.
Jer činjenica je da je Huddersfield u 62. minuti vodio 5:1 i imao igrača više. Po svakoj logici pobjednik je trebao biti odlučen. Ali samo dvije minute kasnije bilo je 5:3. Shanklyjevi igrači htjeli su još golova i nije ih zanimao povratak u obranu protiv brojčano inferiornog protivnika pa su, umjesto da nastave trpati, učas primili dva gola.
Summers je prvo proigrao Johnnyja Ryana za 5:2, a onda iskoristio prostor u obrani i izbio sam pred golmana za 5:3. Tako brzo nakon što su se opustili, gosti su zadobili dva praktički vezana udarca u bradu.
Od 1:5 do 6:5 za manje od 20 minuta
Charltonovi igrači nanjušili su krv i navalili svim silama na grogirane goste, po natopljenom i blatnom terenu na kojem su se mogućnosti za čudo povećavale. I zaista, u 73. minuti Summers je dovršio hat-trick, ali ne i posao. Ne samo da je u 78. izjednačio na 5:5 nego je u 81. pogodio za nevjerojatni preokret.
Ljevonogi napadač u novim kopačkama na novoj poziciji zabio je tri gola u osam minuta, četiri u 17 ili pet u poluvremenu. Impresivno je kako god ih se izdvoji, a ono što je još impresivnije je da je svih pet postigao slabijom, desnom nogom.
Bill Shankly uz aut-liniju je izgledao sasvim izgubljeno, ali u 86. minuti doživio je olakšanje. Ryan Howard, napadač koji je na toj utakmici zaigrao umjesto Denisa Lawa, prvi put je obilježio utakmicu u nesretnom sudaru s Uftonom koji je promijenio brojčani omjer na terenu, a drugi kada je pogodio Johna Hewieja, od kojeg se lopta odbila u mrežu za 6:6.
Do kraja su ostale još tri minute i činilo se da će ova čudesna utakmica završiti vjerojatno najpravednijom podjelom bodova. U izvještaju Huddersfield Daily Examinera reporter je napisao: "Gledatelj koji mi je puhao za vrati u agoniji je vikao: 'Zaboga, sudac, sviraj kraj!' Svi su, činilo se, zadovoljni remijem."
Ali, ne baš svi. Dok se čekao posljednji sučev zvižduk, Summers je pronašao vremena za posljednji centaršut kojim je savršeno pogodio Ryana, a on loptu proslijedio u mrežu za 7:6. Čim se krenulo s centra, sudac je označio kraj, a oni Charltonovi navijači koji su i nakon poluvremena ostali, koji su i kod 5:1 vjerovali, utrčali su na teren i iznijeli svoje junake na rukama.
Summers je asistirao Ryanu za prvi i posljednji gol, a među njima sam je zabio pet, i to slabijom nogom, na utakmici koja mu je bila posljednja šansa da zadrži mjesto u momčadi.
"Nije ga išlo, još prije tri tjedna odlučio sam da će mu ovo biti posljednja prilika, a prebacivanje u sredinu očajnički potez. Uh, kako je iskoristio tu priliku. Sad ga više ne mogu izostaviti", rekao je kasnije trener Trotter.
Kapetan se probudio i pitao oca kako je završilo
Dok su igrači Charltona slavili, kapetan Ufton bio je na operacijskom stolu. "Kad sam se probudio, pitao sam oca što se dogodilo do kraja utakmice. Rekao je da ne zna i da ide provjeriti. Vratio se i rekao da smo pobijedili 7:6, ali nitko mu nije vjerovao", ispričao je Ufton.
"Idućeg dana fotoreporteri i novinari su mi okružili kuću da čuju moju priču. Siroti Johnny Summer bio je junak i postigao pet golova, a u ponedjeljak je moja slika bila u novinama zato što sam propustio utakmicu", rekao je kapetan.
Utakmica odigrana 21. prosinca 1957. na The Valleyju i 65 godina poslije dio je engleske nogometne povijesti kao jedina u kojoj je momčad zabila šest golova i izgubila.
Bizarnim spletom okolnosti iste su se dvije momčadi sastale samo dva tjedna kasnije u 3. kolu FA kupa i 4. siječnja u Huddersfieldu odigrali 2:2, da bi u ponovljenoj utakmici četiri dana kasnije, četvrtoj međusobnoj te sezone, Charlton prošao pobjedom u Londonu, u kojoj je palo čak 12 golova manje nego u povijesnom predbožićnom okršaju.
Ta pobjeda 7:6 stabilizirala je Charlton u borbi za promociju natrag u First Division, a u posljednjem kolu trebao mu je samo bod protiv Blackburna, ali je izgubio 4:3 te je na promociju trebao čekati još punih 40 godina.
Shankly je postao legenda Liverpoola, Trotter dobio otkaz i pao u zaborav, a Summers preminuo s 34 godine
"Bila je to najnevjerojatnija utakmica koju sam u životu vidio", rekao je Bill Shankly, čiji je Huddersfield te sezone završio na devetom, a godinu poslije na 14. mjestu. Bio je nezadovoljan neambicioznošću uprave, nije imao nezaboravne rezultate, ali je bio vrlo uspješan protiv Liverpoola, koji je u to vrijeme također bio u drugoj ligi.
Jednom ih je pobijedio 5:0, a na jesen 1959. bilo je 1:0. Nakon te utakmice podnio je ostavku i preuzeo klub koji je upravo pobijedio. U njemu je ostao idućih 15 godina i postao najveća ikona u povijesti tog legendarnog kluba.
Trotterova karijera nije bila ni približno tako uspješna. Posao u Charltonu ostao mu je jedini u trenerskoj karijeri, a otkaz je dobio 1961. nakon samo jedne pobjede u prvih 12 kola. Ali prije toga, u listopadu 1960., sudjelovao je u još jednoj nezaboravnoj utakmici u kojoj su Charlton i Middlesbrough odigrali 6:6.
U istom je mjesecu i Summers odigrao još jednu nezaboravnu utakmicu i zabio pet golova protiv Portsmoutha, ali njegova karijera je ubrzo naprasno prekinuta kad mu je iduće godine dijagnosticiran rak pluća. Iako je bilo jasno da više neće igrati, klub ga je držao pod ugovorom i nastavio ga plaćati do smrti, koja ga je zatekla 1962. u dobi od samo 34 godine. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
Topic |
|
|
|
Sportski velikani
