U njegovom slučaju, dosta toga je stvar ukusa. Recimo kolor se nekom može ne sviđati, a meni je baš originalan za svoje vreme, sjajno doprinosi atmosferi i posebnosti stila i dobro leži na takav crtež. Danas su neke takve stvari uobičajene.
Može da bude i malo konfuzno (bez boje), ali neki vole i tako. Uglavnom pretrpanost i iscrtavanje ne idu uz crtanje po fotografijama, pa tako ne treba olako kvalifikovati.
Naravno, ali nosi svoje zamke ukočenosti/bezživotnosti.
Ja kad sam radio sivu kroniku koristio sam svoju tadašnju djevojku kao model za glavnu junakinju. Foto referencu sam koristio ponekad za pozu i većinom za sjene, ali sam izraze lica/emociju (pogled, smješak, ljutnju) uglavnom radio proizvoljno inače mi sve ispada previše zaleđeno.
Stripovska je to ekspresija, daleko od pukog precrtavanja forografija
Nekome ekspresija, nekome neuvjerljivost. Upucani indijanac u prvom kadru izgleda prije kao pijanista u transu nego kao netko tko je popio metak. Otprilike kao da si precrtao Claptona dok solira i nacrtao mu strojnicu u rukama.
Uglavnom pretrpanost i iscrtavanje ne idu uz crtanje po fotografijama, pa tako ne treba olako kvalifikovati.
Ovaj argument uopće ne stoji. Možeš precrtavati više fotografija i trpat sve u jedan kadar pa ćeš dobiti pretrpanost. To se vidi kada se perspektive različitih figura ne poklapaju ili jednostavno nisu kompatibilne odnosno nisu uvjerljive kao što je slučaj sa dvojicom na trećem kadru crno bijele table.
Kod takvog crtanja kada se kombinira više fotografija događaju se greške u dimenzijama. Ovdje recimo vidimo ruke koje su veće od glave
Još jednom: ne kažem Palacios ne valja, pričam o zamkama koje takvo crtanje donosi i koje on ne uspjeva zaobići... ili ga jednostavno nije briga pošto zna da će stilskim izražajem kupit čitatelja.
Tonto oko nekih stvari se slažem, oko nekih i ne baš. Mislim da olako potežeš termin "precrtavanje", koga je bilo ili nije?
Nećemo previše da zamaramo druge oko tehničkih detalja crtanja, reći ću samo još par stvari, kako meni deluju.
Ruke su dosta veće od glave u poslednjem primeru, deluju kao iz stilizovanovih marvelovskih crteža super-heroja sa ogromnim šakama.
Ali, ako je šaka neposredno (tik) ispred kamere/oka ona deluje uvećano. Postaviš li neposredno ispred kamere mobilnog šake, delovaće u istoj pozi uvećano u odnosu na glavu, iako su šake(šaka) na samo nekoliko santimetra od glave, jer je glava isto toliko udaljena od kamere.
Da sam ja crtao treći kadar na CB strani, ne bih gledao ni u kakve fotografije, pa zato pretpostavljam (možda pogrešno) da ni Palacios nije. To što je desni od dvojice (sa zvezdom) za nijansu pomeren na gore (pogled je blago odozgo i on jeste "negde tu") je možda stvar pogrešne procene ili želje da kompozicija bude takva. On i može (stopalima) da se locira baš na to mesto, ali bi možda, da bi sve bilo 100% OK, a s obzirom na ravan put, trebalo da je nešto manji/udaljeniji.
Tako da sumnjam da je problem "precrtavanja više fotografija i trpanja svega u jedan kadar" dobra dijagnoza, ali analize su analize...
Alekse, vjeruj mi riječ je o precrtavanju i pritom ne koristim riječ precrtavanje u lošem kontekstu. Palaciosova izvedba precrtavanja često šteka i to je ono što ne valja i gdje on pada.
Primjer:
Dakle ovdje imamo pozadinskog lika koji je nacrtan jako dobro bez ikakve greške i onda imamo mac coya kojem su šešir, glava, ruka i tijelo svaki iz svog svijeta. Niti gledaju u istim smjerovima, niti su istih dimenzija, niti su kompatibilnih osvijetljenja, niti su pravilno postavljeni... to je totalni čušpajz koji izgleda kao da se dijete igralo u fotošopu. To su problemi koji se javljaju kada precrtavaš jednu stvar s jedne fotografije, drugu s druge, treću s treće, itd. I'm dealing with it skoro svakodnevno već petnaestak godina, ali sam naučio izbjegavati zamke (manje-više) i što je najvažnije ne opravdavati sam sebi očite promašaje. Reći će peyo da je s visoka, ali da sam ja nacrtao ovaj kadar zgužvao bih papir i krenuo ispočetka.
Alekse, vjeruj mi riječ je o precrtavanju i pritom ne koristim riječ precrtavanje u lošem kontekstu. Palaciosova izvedba precrtavanja često šteka i to je ono što ne valja i gdje on pada.
Primjer:
Dakle ovdje imamo pozadinskog lika koji je nacrtan jako dobro bez ikakve greške i onda imamo mac coya kojem su šešir, glava, ruka i tijelo svaki iz svog svijeta. Niti gledaju u istim smjerovima, niti su istih dimenzija, niti su kompatibilnih osvijetljenja, niti su pravilno postavljeni... to je totalni čušpajz koji izgleda kao da se dijete igralo u fotošopu. To su problemi koji se javljaju kada precrtavaš jednu stvar s jedne fotografije, drugu s druge, treću s treće, itd. I'm dealing with it skoro svakodnevno već petnaestak godina, ali sam naučio izbjegavati zamke (manje-više) i što je najvažnije ne opravdavati sam sebi očite promašaje. Reći će peyo da je s visoka, ali da sam ja nacrtao ovaj kadar zgužvao bih papir i krenuo ispočetka.
Eto, neću dalje nervirati fanove.
Priznajem da MacCoy deluje "raštelovano". Ima sitnih (i manje sitnih) greščica kod Palaciousa i zato ga (kao što zaključismo) i ne tretiraju kao vrhunskog-uzor crtača, već više kao osobenog majstora, vizuelno mnogima zanimljivog.
Kad sam se malo bavio crtanjem, moj pristup je bio klasičan-školski, prvo skica strane (iz glave), pa crtanje olovkom, ali tako da prvo svaki kadar ima kroki likova i objekata, tako da se ništa ne desi da bude "pomereno" zbog fotografija, jer sam dokumentaciju koristio samo da bi video kako neka stvar izgleda, ne da bi je koristio kao gotov postavljen položaj, a ni ambijente nisam precrtavao (doduše, tad u početku nisam ni imao kompjuter, ni internet).
Darkwoodovog izdanja sam se prilično brzo riješio, a sada znam i zašto. Cijelo vrijeme mi tu nešto nije štimalo, npr ovo što je rekao Renky da je crtež zagušen. Slažem se s tom konstatacijom odnosno meni je zanimljiv ali mislim da bi Palacios puno bolje funkcionirao kao ilustrator ili naslovničar dok ovako u stripu sve izgleda baš toomuch sa tim neurotičnim i blatnjavim linijama. Još sad kad se zagledam u ove Tontove primjere mi postaje jasno otkud mi je bio takav osjećaj.
Jadan Peyo, nije dosta što mu DiskAch svako malo cijepa srce s Bluberrijem a sad još i ovo. Peyo izdrži!
Btw El Cid izgleda daleko daleko bolje. Radije bih to nego Mac Coya.
1. prvo objavljivanje opusa 2. onda detaljne analize
Sve drugo je pogrešno - analiza zašto nešto nije dovoljno dobro, kad postoji interesovanje za objavljivanjem kod nezanemarivog dela čitateljstva, a što se često radi na forumima, je i neprimereno.
Izgradili smo solidnu strip-scenu, ali ona pati od brojnih nelogičnosti pa i apsurdnosti.
Tako Zagor, koji je nekad izlazio samo u ZS ima sad nebrojena izdanja (i Dilan Dog itd), a Mac Coy koji se pojavljivao u Eks almanahu, Superu, Biser stripu, Politikinom zabavniku i Stripu 81, se muči sa dobijanjem jednog izdanja i podvrgava oštrim seciranjima povodom toga.
Nije to nepravda prema junacima, naslovima, stripovima, nego prema nekadašnjim čitaocima, koji su dobar deo sadašnjih, a da ne pominjem mogućnost da se i neko nov upiše.
U Njemačkoj je serijal objavljen relativno brzo nakon što se pojavio u Španjolskoj. Prva 3 albuma je objavio Carlsen od 1982-1985 a četvrti Splitter 1988. Avant-Verlag je 2016 objavio briljantan integral s brižljivo restauriranim materijalima, s informativnim predgovorom, a tu je i zanimljiv intervju s Ernestom Santolayaom, osnivačem izdavačke kuće Ikusager koja je izvorno objavila El Cida i jednim od posljednjih predstavnika njegove generacije. Palacios je imao namjeru ovaj ep ispričati u 20-25 albuma ali nažalost na kraju su ispala samo 4, odnosno vremenski period od 1063-1065. Djelo je ostalo nedovršeno. Avant-Verlag objavljuje i druga Palaciosova djela, Manos Kelly (2015) a od 2017 i integrale Mac Coya.
Antonio Hernández Palacios (* 16. lipnja 1921 u Madrid; † 19. siječnja 2000) crtao je reklame, slikao filmske plakate i ilustracije za knjige i povremeno crtao stripove. Za novoosnovani magazin Trinca stvorio je western serijal Manos Kelly i povijesni strip El Cid koji su ga munjevito proslavili širom Europe. U suradnji s Jean-Pierrom Gourmelenom nastao je western serijal Mac Coy, njegovo najopsežnije djelo.
El Cid pripovijeda priču o vitezu Kastilje i španjolskom nacionalnom junaku po imenu Rodrigo Diáz de Vivar, zvani El Cid, koji je kao sluga Sancha II od Kastilje imao znatan utjecaj na Rekonkistu, ponovno osvajanje španjolskog kopna od Maura.
Monumentalno, grandiozno djelo španjolskog majstora strip umjetnosti. Ovdje je svaki panel umjetničko djelo. Ovo je za mene Meisterwerk ili još bolje strip biblija.
Peyo previše to uzimaš k srcu :) Nije problem kad se neosporni klasici nekome ne svide nego je problem kada im netko ne želi dati šansu zbog nekakvih glupih predrasuda, pa vidi samo što se dogodilo s Blastom i Gospodarima ječma na drugom topiku. A i Poručnik Borovnica zvuči privlačno u vražju mater hehe pored današnjih Cyberpunksa i Fortnitea ko bi danas želio čitati o nekakvom grmolikom voću!
Originally posted by alexts
Jedini logičan redosled: 1. prvo objavljivanje opusa 2. onda detaljne analize