quote:

---

Originally posted by stinky

Dupli, ne mogu u tom ključu sagledati, jer taj ključ ne pomaže u onome što mene zanima.
Govoriš o crtačem priboru i tehnici, a upravo ja o tome ne pričam. O tome priča Frano, i ovi koji spominju kistove. A te stvari su sporedne za ono što mene zanima. Također je sporedno to što ti govoriš: ti pričaš o razlici između crtača i slikara u stripu.

Znači, ne radi se o razlici crtača i slikara na razini stripa, nego o razlici u mentalitetima.
Meni se čini da Žeželj pripada idejnom mentalitetu, Kordej vizualnom.

Idejni mentalitet: teme nisu svjetovne, nisu larpurlatizam, cilja se visoko, iznad gužve i vreve svijeta. Teme su transcendentne, nema krvi, seksa, nasilja i perverzija.
Vizualni mentalitet: teme su svjetovne, nema transcendencije, sve je osjetilno i samim time će se i stvari posložiti tako da se prikazuje ono nisko, deformirano, perverzno. Prikazivat će se nasilje, seks, senzacije, težit će se prikazati "realne" ljude, lica...

Kordejeve teme jesu pravo ovo gore: bez transcendencije, samo osjetilnost. On čak i klince uprlja, svodi na seks. Ljude crta "realne", njegova namjera je da se na očevom licu vidi da je prošao "život" (Texas Kid). I sam taj strip se ne bavi ničim uzvišenim, nego običnom borbom za priznanje u realnom svijetu, u ovoj stvarnosti. Macan i Kordej si pašu kao vizualni tipovi, tipovi bez težnje višim vrijednostima. ZATO se Kordej pronašao u Macanovoj priči. Kordej crta meso, sam Texas Kid je seksualiziran, i kod njega se sve svodi na nisko, prostotu, prljavo.

Žeželjeve teme nisu ova osjetilnost. Žeželj se ne bavi "osjetilnim problemima" sina, kod njega se neće pojavljivati seks, prljavštine, meso, putene žene, prostote. I kad se pojavi nešto što bi sličilo tome, kao u Poglavici jelena, ta žena je opet idejno viša, tu se cilja na više, na nekakvo rađanje svjetova. Za razliku od Kordeja, Žeželjeve teme su mirnije, odlazak u šumu, kontemplacija, traženje transcendencije. Traženje boljeg svijeta, traženje smisla, uklapanje smrti u smisao. Dječak crta sunca, crta simbole. Ovaj svijet ne valja, i traži se pravi svijet.

Kod Žeželja često simbolički crteži, primitivni, razne ispletene linije, geometrijske forme. Kod Kordeja toga nema, uvijek se teži iluziji realnog svijeta, seksa i mesa.

Ako su ova zapažanja točna, ONDA se ovo mora vidjeti i na stilu crtanja.

I tu dolazimo do toga što vas muči, odnosno, ne razumijete o čemu pričam. Nego prebacujete stvar na nekakve tehnike i tehnikalije. To je sporedno.

Za mene, Žeželj je linearan, idejni stil. Kordej vizualan, "slikarski" stil.

Frano to potvrđuje, a da mu nije jasno: on priča da je Žeželj čvršći (što odgovara postavci, jer Žeželj i jest čvrst, budući da je više idejni mentalitet), a Kordej je, po njegovim riječima, bogatiji, odnosno vizualniji (bez čvrstine, prijelazi, osjetilnost i mijena pojavne stvarnosti, iluzija).

Kad gledam njihove stripove, meni se čini da i stilovi njihova crtanja potvrđuju postavku: Žeželj sve u oštrim kontrastima, svi su likovi definirani, odvojeni i puno smireniji od Kordejevih, koji mora težiti dinamici. Dinamika je odlika vizualnog stila, a smirenost idejnog. Žeželjeve teme su vječne i smirenije (ili je barem težnja prema tome); kod Kordeja suprotno i on pojma nema da postoji još nešto izvan mesa.

Maurović je također vizualni mentalitet, ali sada me više zanimaju baš Žeželj i Kordej.
Frano teži idejnom mentalitetu, makar samoga sebe ne razumije i sve tumači suprotno. Frano počinje od niskoga i niskih tema, ali ima impuls prema vječnom iliti po njegovom - vrlini. I njegov stil mora onda pratiti ovaj mentalitet, i prati, jer ne crta meso i mesnato, nego često ide prema skici i prema karikaturalnom. Teme su mu pobuna protiv osjetilnog mentaliteta, protiv evolucije, peškića, ateizma, a poziva se na brahmansku mudrost i želi pobjeći u Indiju, u duhovnost. Ili u Mostaru u crkve. Na žalost, on samoga sebe uopće ne razumije tumačiti filozofski, pa jedno priča, drugo radi, a treće hvali. Kordeja napada, Žeželja hvali, a da mu nije jasno kako mu dolaze te misli. Pa sam mu sada pomogao, ovakvom postavkom i ovakvim sagledavanjem.

---

quote:

---

Originally posted by dupli

Mirko Ilić je prije tri dana imao interesantan post na facebooku:

"Stjepan Micak just sent me a scan of a page from Studentski list
(Student Paper) 1976, with my comic. 48 years later, I'm still drawing
comics based on the same idea. Still lazy and cunning.
What happened to progress?"

A odgovori su isto zanimljivi:

"Zoran Janjetov:
Progress shmrogress.

Ariel Kotzer:
try ai

Nenad Puhovski:
Progress is overrated"

Janjetov je nasljedio Moebiusa u Jodoversu.
Kotzer radi u propagandnoj industriji i za velike firme.
Puhovski je producent i režiser, najpoznatiji po dokumentarcima.

Ne odnosi li se Ilićev post i na, recimo, Kordeja, Žeželja, Macana ...
Franu?
Sve nas?

---

quote:

---

Originally posted by frano

Osobnost je osobnost. Ja sam kreten od kad znam za sebe. Dupli je inteligentan, a Stinky je najbolji :)

Osobnost je ono što se pika.

---

quote:

---

Originally posted by dupli

Stinky, evo pokušaj “sinteze”.
Ako želiš sagledati sve te autore, moraš ih razumjeti.
Da bi ih razumio treba ih sagledati u istoj situaciji, istom problemu, sceni.
Evo, na primjer, sagledajmo ikoničnu scenu razapinjanja Isusa na križu.
(Moderatori, ne ulazim u religijske rasprave, već je ovo dobar primjer nečeg što je svima poznato i u ideji i u značenju.)

Dakle, imamo razapetog Isusa i dvojicu razbojnika. Uokolo je mješavina naroda, što znatiželjnog, što tužnog, očajnog, što veselog, što ravnodušnog.
Scena bogata svim, od banalnog i prizemnog do transcendentnog.

E sad, Žeželj bi se koncentrirao na križ i Isusa. To bi bilo monumentalno, crno, križ bi stremio ka nebu,
vizualno ne bi mogao razaznati što je križ, a što ljudska figura na njemu.
Ostatak, narod, nažalost bi bila crna fleka na donje 2/3 table.
Kordej bi se koncentrirao na krv i znoj koji se cijedi s Isusa, i na svu prljavštinu, ljepotu i smrad u koji je scena zaista uronjena.
Točno bi mogao čuti zujanje muha koje slijeću na gnjojne rane i vidjeti dva psa koji se j… u dnu scene jer ih se to sve ne tiče.
Andrija bi ti se fokusirao na Mariju. Točno bi vidio trenutak kad Isus izdiše, a Marija pada na koljena i raspada se u tisuću komada.
Frano bi ti se bavio Marijom Magdalenom. Toliko bi je sugestivno prikazao kroz taj strip do te scene da bi to postao standard prikaza
preobraćene griješnice.
Macan bi ti sve prikazao kroz dileme i previranja Petra ili drugih apostola. Možda bi se odlučio baš i za Judu.
Larcenet bi složio priču oko onog drugog razapetog razbojnika kojeg nitko ne doživljava. Vjerojatno nitko ne može zamisliti kroz kakve
sprd situacije je taj jadnik prošao prije nego je jadan završio na križu.
Jules bi bio idealan za iscrtati rimske vojnike. On bi najbolje pogodio taj stav “Još jedan uobičajni radni dan. Ajd da završi pa idemo na vino i kocku.”

Tebe stinky ne zanima ništa osim onog Žeželjevog detalja, a taj Žeželjev detalj nema nikakvu snagu ni moć bez svih onih ostalih
detalja uključujući i ona nesretna dva psa u dnu slike.
Zapravo, nitko čije radove poznajem ne može iznjeti tu scenu sam u potpunosti.
Zato, ovo je poruka frani, treba uzeti od drugih autora ono što sam ne možeš ili još ne znaš izvesti.
Jebeš stil ili rukopis, cilj je nastojati obuhvatiti sve. Ili barem što više.
Ako svatko može pogoditi dio scene, a sve je to samo crna tinta na papiru,
onda se tinta mora moći rasporediti tako da prikaže sve.

---

quote:

---

Originally posted by frano

To i jest neka vrsta Danijelove hermetičnosti.
"Na vam strip, pa se sami nađite i prepoznajte."
To nije vlastito izlaganje.
Nije pričanje svoje priče.

Možemo reći kako Danijel dobro hvata "bezličnu univerzalnost".
Impersonalnost.

A, ljudi vole (ili ne vole) osobnost.
Točnije, osobu.

---

quote:

---

Originally posted by frano

Filozofi.

Znači, svi moramo znati svoje mjesto na slici.

---

quote:

---

Zakaj onda težimo ka viđenju cijele slike?

---

quote:

---

Biti glavni na slici?

---

quote:

---

Raspodjela tuša na iste kapi je duhovno razumijevanje.

---

quote:

---

Ali, tu ima još i moment "svakome po zasluzi".

---

quote:

---

Ili, po milosti.

---

quote:

---

Originally posted by stinky

quote:

---

Originally posted by frano

To i jest neka vrsta Danijelove hermetičnosti.
"Na vam strip, pa se sami nađite i prepoznajte."
To nije vlastito izlaganje.
Nije pričanje svoje priče.

Možemo reći kako Danijel dobro hvata "bezličnu univerzalnost".
Impersonalnost.

A, ljudi vole (ili ne vole) osobnost.
Točnije, osobu.

---

Frano,
osobu ne čine emocije. Osobu čini sloboda, odnosno moć da može raditi dobro i zlo. I jako ćeš malo vidjeti ljudi koji vole ovu drugu krajnost: osobu koja čini zlo. Eventualno patološki tipovi. Ljudi, i to je skoro definicija, vole osobu koja čini dobro. Znači, osobu koja je u stanju iliti mogla bi činiti zlo, no, prevladava se i čini dobro. Nema osobe bez ovog prevladavanja, stavljanja mračnog temelja u dubinu u mirovanje.

A da bi čovjek mogao postati ta osoba koja čini dobro, on mora ući u ideju i harmonizirati se. Ne pričati svoje priče.

Pričanje svoje priče = nula, ništa, sebičnost, put prema zlu.

Meni nije jasno kako ti u isto vrijeme hoćeš ideju i pričanje svoje priče. Izgleda mi da nisi uopće razmišljao što to sve skupa znači. Brahman nije princip pričanja svoje priče, nego princip cjeline, ideje.

Hoćeš brahmana - to ti je Žeželj.
Hoćeš pričanje svojih priča - to ti je Kordej.

Frano, jednom je jedan hrvatski stripaš napisao u svom stripu ovo: "Kada u obitelji prevlada bezbožnost i besmisao odnosno pričanje svojih priča, žene gube svoju čestitost, a degradacijom žena, dolazi do rađanja neželjenog potomstva. Itd..."

Frano, taj autor se zove Frano.
Ideja ne može pričati svoje priče, nego je uvijek ista, jednaka sebi, vječna. Zato jer je takva, daje smisao. Ideja se u narodu shvaća jednostavno i zove Bog.

A tamo gdje prevlada bezbožnost, dolazi do pričanja svojih priča --- Posljedica je degradacija žene --- Žena degradira u muškobanju i hermafrodita, a te žene-insekti rađaju onda neželjeno potomstvo.

Žalim, ti si to tako napisao, Frano.
Trebaš o svemu tome razmisliti.

---