| Author |
 Topic  |
|
BeaGea
Advanced Member
4021 Posts
Member since 29/04/2020 |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15811 Posts
Member since 24/04/2012 |
 Posted - 07/02/2025 : 05:49:19
|
'Sid lives' in memoriam
HOME CONFLICT/EKSODUS/PROJEKT TRNSKO
01. veljace 2025.
Hard Place, Zagreb
U ovom najvecem malom rock klubu nikad ne zafali dobrih rock dogadanja, pa je tako u cast objetnice smrti najveceg punk buntovnika ikada, Sid Viciousa, organizirana veselica sa tri zagrebacka punk benda. Upad simbolicnih 5 Eura, cijena jednog velikog gemista samo da se nesto naplati. Rekao bi punkerska cijena, a shodno tome i jako dobra posjecenost kluba, negdje 50-50 omjera, sto golobradih omladinaca pocetnika, sto metuzalema, poprilicno olinjalih onih koji vise ni nemaju sto izgubiti. Pravih punkera, koji to zive i dan danas.
Salu na stranu, subotom je taj mali klub uvijek dupke pun i kako rekoh nudi super rock svirke.
Home Conflict najmladi od trisa bendova tu vecer, vec sam prije desetak godina odgledao i jako su me dojmili tada mjesavinom brzine jednih Zeke te melodicnoscu jednih NOFX. Bio je to jako zanimljiv i intrigantan spoj, otpjevan malo na engleskom malo na hrvatskom njihovih autorskih pjesama. Ne znam sto se u meduvremenu dogodilo, momci su stasali ali i izgubili na zanimljivosti. Sve su mi pjesme bile iste, repetativne tu vecer i cak su mi bili dosadnjikavi. Nisu mi se bas proslavili kao uvod. Steta. Ocekivao sam vise.
Eksodus je bivsi, prvi bend Tomija Phantasme iz Phantasmagorije, a koji je kao mulac bio veliki obozavatelj Sida Viciousa. Stare su to zagrebacke 'kuke' koje prase punk rock glazbu baziranu nas na Sex Pistolsima. Isporucuju uredne, zivahne obrade, a izmedu ostalog i poneku kvalitetnu 'domacicu', tipa Nebo/Elektricnog Orgazma ili Vjeran pas/Termita, ciji je bivsi pjevac Predrag Kraljevic Kralj, osobno i bio poseban gost koncerta, otpjevavsi par svojih stvari. No rijec pjevanje bas i ne stoji, vise je mrmoljio, bauljao i izgledao odsutan u vremenu i prostoru. Izgledao je bas izhlapljelo, 'rebambiveno' kazali bi mi 'dolje'. Tomi mu je uskakao u pomoc i tekstom i pricom, bilo je to cak pomalo tuzno gledati, jebiga star covjek je to.
Projekt Trnsko, kao sto mu to i jednostavan naziv kaze dolazi iz zagrebackog kvarta, i isporucuje jako dobre, zive i zvucne covere, Sex Pistolsa, Clasha, Buzzcocksa, Blondie, Sham 69, Stiff Litlle Fingers i slicnih, a rade to jako dobro. Zabavan bend, reko bi kvartovski, zagrebacki kojem je to sasvim dosta i ne pitaju za vise. Bili su i najbolji te subote i dobro rasplesali auditorij. Bilo je skroz ugodno slusati te stare britanske hitove iz invazije punka od prije pola stoljeca, kao da smo sjeli u vremeplov. Drugo, jedno posebno vrijeme kojeg se uvijek lijepo prisjetiti. Bar gazbe sto se tice. A publika je to prepoznala i dobro se izgustala.
Prije nastupa, za vrijeme pauza kao i poslije nastupa bas Tomi Phantasma bio je zaduzen za zvucnu podlogu, a on to profesionalno radi cijeli zivot i zna znanje pravog Dee Jaya. Izbor glazbe mu je odlican, i svaki put me u to uvjeri a sirok dijapazon glazbenih interesa i utjecaja neosporiv. Kad je on na mikseti dobar đir je zajamcen. I odlicno spaja pjesmu u pjesmu, a za to zaista treba imati ono nesto.
Sve sto, i kako treba za jednu ludu subotu u metropoli. |
Los cukar na fritulama! |
 |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15811 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 13/02/2025 : 06:13:04
|
PAGANFEST MMXXV
ELVENKING, HEIDEVOLK, TYR, ENSIFERUM & ALESTORM
09. Veljace 2025.
Tvornica Kulture, Zagreb
Heavy metal, ta samoobnovljiva, samoodrziva, konstantna a mogao bi slobodno kazati i vjecna glazba, koja je poodavno zagazila i u religijski moment te zanos, (sjetimo se samo prijedloga Biffa Byforda iz Saxona da se HM registrira kao punoprava religija, medu svima ostalima), jednostavno ne pati od nedostatka resursa. Pa stoga, za tu i takvu glazbu, kojoj slijedbe niposto i nikako ne nedostaje, (jer stari joj se fanovi kunu u zivot, dok stalno nove i nove generacije otkrivaju divotu postojanja cari njene ostavstine), smrti jednostavno nema. Pojednostavljeno, heavy metal je vjecan, a negdje 'po putu' svog postojanja on se i prosirio, metastazirao u nevjerovatno puno pravaca, pa danas imamo, cudo jedno njegovih ogranaka; black, death, sweet, glam, speed, trash, nu, djent, power, doom, simfonijski, progresivni, industrijski, glam, gotic pa cak u svim tim cudesima i krscanski metal...
A negdje usred svega toga, uopce ne ulazeci u vrijednosti i znacaj, ili kvalitet odredenih podzanrova svih tih pravaca jer to nije na meni, ugurao se i folk metal. Za pretpostaviti je da za ovakvo sto ljudi bas i nisu culi, (nije se za cuditi), no jedna takva karavana je devetog dana, drugog mjeseca godine gospodnje 2025e posjetila i Zagreb sa svim onim gore u naslovu pobrojenim bendovima. Njih cak pet!
Paganfest je inace bila svetkovina te vrste metala koja je sarala po Europi i nesto malo po Americi od 2007e do 2015e kad se ugasila na punih 10 godina, da bi sad ponovo prosla, bolje reci progrmjela, preko starog kontinenta iznova i na jednomjesecnom putovanju za zadnju postaju imala hrvatsku metropolu.
Za ovaj festivalcic je simptomaticno da se radi za cca 2000 ciljanih ljudi, i jednom kad se izabere kapacitet prostora, ne ide se na veci pa cak i da se rasproda. Sto je upravo, bas takav bio slucaj u Zagrebu i objavljeno je mjesecima prije da ulaznica vise nema i nece se dostampavati, prodavati na ulazu ni ici u veci prostor. Sto je izazvalo pravu pomamu po drustvenim mrezama za dragocjeni papiric kojim se ude u 'cirkusku satru' Paganfesta. A i potpisnik ovih redova, cekajuci old school, hard copy ulaznicu, na kraju je i ostao bez iste, bio cak i zrtva internet prodaje/prevare jedne nepostojece karte, ali nakon sto je prevrnuo i nebo i zemlju ipak na kraju i bio dio ovog veselog cirkusa, na cemu, Alene jos jednom hvala! Jebiga, platio bi ja i tri puta, da udem jednom! ;)
I tako, tu sam. To jest, bio sam!
Program koji je najavljen u 17:20, nije kasnio ni minute, unatoc kasnopopdnevnom rasporedu i redu pred Tvornicom, koji je vec u 16:45, bio par stotina metara, neuobicajeno, i dosad nevideno dug.
Ali bas zbog skrbi organizatora koji izricito zahtjeva postivanje orarija, te striktno pazi na kapacitet prostora da ne bude pretrpanosti, Tvornica je bila puna ali moglo se i razgibati, zabeganti, poci do sanka ili toaleta bez ikakve muke. Sto je izraziti benefit i mogao bi postati postulat kako se rade i organiziraju komplicirani koncerti. A ovaj je bio kao 'podmazan'. Bez greske sa tocnoscu u minut, objavljenih nastupa bendova.
Elvenking, prvi, talijanski bend je izisao tocno po unaprijed utvrdenoj satnici, i u zamracenoj Tvornici nije bilo osjecaja popodneva, moglo je biti i ponoc, ugodaj je bio bas vecernji. Koncertni. Talijanima, kako to obicno biva sa prvim grupama, zvuk nije bio dobro namjesten. Cak dapace i stovise, bio je los. Tih. I mutan. Ali Talijani se nisu dali i svojom energijom su nadoknadili te nedostatke, relao bi. Bili su nepravedno tihi ali energicni. Vokal je pomalo popisticki, onako, talijanski, ali ima nekog stiha jer uz reske gitare i brze ritmove, violina, koja je sastavni dio glazbe ovog benda daje poseban čar. Na nosacu zvuka to mi je puno ljepse zvucalo ali kazem, jednostavno ih je tonac prigusio i to je bilo to. Nisu se mogli izvuci iz te klopke, unatoc danoj i utrosenoj energiji.
Drugi su izisli Nizozemci, Heidevolk, i odmah nastavili s visokooktanskom energijom. Zvuk malo bolji ali i dalje nedostatan za ovakvu vrst glazbe. Zestine ne fali ali decibela itekako. Nije mi jasno, zasto to tonci ne vide. Nema sanse da cujes i slusas svog subesjednika razgovjetno prilikom ovakve svirke, a to se nazalost dogadalo tijekom nastupa Heidvolka. Momci vecinu pjesama izvode na materinjem nizozemskom i vise nego zanimljivo je bilo vidjeti da zagrebacka publika veliki dio tih pjesama zna. Pjeva ih! Nevjerovatno. Dobro im je fanovsko jezgro kod nas, ima biti. Inace, imaju dva vokala, dva pjevaca koja tijekom nastupa nista ne sviraju, sto je prilicno neobicno. Zestoko i melodicno, makar kuci na albumima, u Tvornici nije bilo dostatno interpretirano i to je steta. Jer premijera ovog benda u Hrvatskoj mogla je biti bombasticna a Nizozemci to mogu i znaju. Palac dolje za ekipu za mix pultom. (Bili nasi ili njihovi)
Tyr, treci po redu bend sa Farskih Otoka, veterani su ove svetkovine i meni inace najdrazi. Sve je tu; himnicko pjevanje, stadionski velebni refreni, monumentalne melodije, price o zmajevima, macevima, cekicima, (posebno o cekicima, cak tri pjesme imaju to orude/oruzje u naslovu), bogovima i dakako medovini, koja se i ispija s tim istim bogovima kad se padne casno u bitci. I oni imaju te neke narodne napjeve, viseglasje na tom nekom, jbg. ne znam kojem jeziku, ali lijepo zvuci. A zvuk, napokon kako i treba biti. Zestok i cist. Tyr je profesionalno protutnjao kroz Tvornicu postujuci satnicu i totalno 'uzgao' vec i onako napaljenu publiku. Odlican nastup i odlicna svirka, ali to ne iznenaduje od ovih veterana proslih Paganfestova.
Cetvrti, finski Ensiferum jos se vise naslanjaju na nordijsku mitologiju, i ti, tri desetljeca stari, takoder veterani folk metala jako su dobro poznati zagrebackoj publici, koja ih je gromoglasno podrzala. Meni osobno, ne igra njihov povremeni growl vokal u pjesmama jer to osobno ne volim, no stvar spasava drugi vokal u bendu koji nosi oprecnu melodioznost. A zacudo uzivo u Tvornici i ovaj koji na albumima, 'riga' jer to meni tako zvuci, i tako to karakteriziram, nasrecu uzivo nije to radio vec mu je vokal bio puno prijemcljiviji. Slusljiviji. Sto je u konacnici imalo totalno pozitivan efekt na mene i njihov me se zestok i beskompromisan nastup takoder dojmio. A imao je i zasto, jer brzina kojom povremeno rekao bi upravljaju, a ne samo sviraju, u kombinaciji sa melodioznoscu, impresivna je! Momci upravo imaju i friski album te su nas upoznali i sa par novih pjesama.
Nakon cetiri sata svirke, vecina ljudi u dvorani, sudeci po majicama na njima cekala je Skote i njihov piratski cirkus. (O da, jes je, ima i piratskog metala, da ne bude zabune) Rijec je o headlinerima, Alestormu, takoder jako dobro poznatima u Zagrebu. Bas su i prosle godine bili u Boogalooa. O njima sam cuo da su im energicni nastupi prave veselice i ljudi su jako pozitivno pricali o njihovim koncertima, no ja sam uspio naci mjesto na nekadasnjim tribinama, koje su sad ispunjene visokim stolicima bez sjedalica, sto mi je svaki put mrsko u 'novoj' Tvornici, i uspio malo sjesti, odmoriti. Cetiri sata konstantnog metala, pa bio on i folk, vec je iscrpljujuce u nekim godinama i fizicki zahtjevno, ne nalik, vec bas kao pravi trening. Zahtjevan sportski podvig. Bilo kako bilo, uspio sam sjesti i iz daljine pratiti Skote. Ne moze im se kazati da volje nemaju, ali vec nakon trece pjesme svaka mi je izgledala isto. Jednako. Ti gusarski refreni, jo ho ho i boce ruma, ta jednolicna repetativna glazbena podloga malo mi je bila dosadnjikava, (iako ljudi znaju svirati). Nalik na one Irske bendove s njihivim folk veselicama koje su takoder jedna velika duga no ista pjesma tijekom cijelog nastupa, (iako i oni znaju svirati). Cak sam se uhvatio da malo i 'kljucam', rekli bi kod nas dolje, 'pritrenio je, zera'. Sram me i stid bilo. No kako rekoh ipak je to vise od 5 sati konstantne svirke, a s pauzama izmedu bendova i vise od 6, a dugo i daleko je doci iz Splita, a kamoli to ponoviti i u rikverc.
Bilo kako bilo, zavrsni peti bend meni je bio i najnezanimljiviji. Nisam se nasao, ni snasao u toj piratskoj shemi, a bome bio sam mozda i jedini, jer oko mene je plesala sva sila ljudi u trorogim sesirima, maramama i s povezima preko oka. A i masu zena je bilo obuceno kao da su 'snase' iz neke zadimljene, vlazne i sparne lucke krcme Trinidada i Tobaga sedamnaestog stoljeca...
Zanimljivih outfita nije nedostajalo. A ni dobre energije, veselja i zajebancije sto je u stvari najbitnije. Ljudi su se zabavili. I oni s pozornice i ovi dolje. Ova paganska vesela druzina protutnjala je kroz Zagreb i ostavila odlican 'stimung' sto je u biti i najvaznije. A kako je ustvari bilo i cijeli protekli mjesec kroz europske gradove, sto znaci da ce se i nastaviti kroz godine sto slijede, a jedna ovakva potpuno drugacija svetkovina trebala bi imati svoje koncertno mjesto i bilo bi dobro da se u potpunosti vrati tradiciji kao nekad.
I u Zagreb naravno.
A rijec dvije samo o outfitovima...
Do sad sam vidio kompletnog kralja s krunom, zezlom i barsunastim plastom na Depeche Mode. Vampira na Sisters of Mercy, (svu silu vjestica na The Mission), viteza u pancirnoj kosulji i kompletnom krizarskom oklopu na Saxonu, reinkarniranog Sida Viciousa iz spota My Way, ('pljunut' je bio takav na jednom punk koncertu), u liku jednog mladica... no sad sam vidio tipa potpuno odjevenog u kozi, kiltu i krznu sa medvjedom glavom iznad svoje glave. Kao da je ispao iz galske ili neke druge paganske sume i ide u okrsaj sa rimskim vojnicima. A svi su ga, naravno dodirivali. Jbg. zbilja nesvakidasnje
I tako godina heavy metala ide dalje. A ono sto slijedi ubrzo, jednostavno ne mogu vjerovati da cu vidjeti i cuti uzivo, te od uzbudenja 'cili drcen'! Ali o tome kad dode vrijeme. Jos samo, samo malo.
2025 hard'n heavy godina, a Paganfest Zagreb to potvrduje 'krupnim koracima' nakon Pantere u Ljubljani! |
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 13/02/2025 17:06:16 |
|
|
|
vukozec
Advanced Member
5028 Posts
Member since 17/08/2013 |
|
|
BeaGea
Advanced Member
4021 Posts
Member since 29/04/2020 |
Posted - 17/02/2025 : 13:00:32
|
Bravo. Femija bum preskočil, na žalost.
Ali da, ovo su najjači nastupi zasad kod nas ove godine. |
Kažite mi, jeste li se umorili
Jesu li vas prevarili
Je l'nas vrijeme pregazilo |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15811 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 02/03/2025 : 10:38:26
|
DIRKSCHNEIDER
Balls to the Wall-40 Anniversary Tour
25. veljace 2025.
Boogaloo, Zagreb
Tko ceka i doceka! Ili treci strani koncert u ovoj tekucoj koncertnoj, (Heavy), godini i rekao bi odmah; treci pa muski! I vise od toga, kako ce se pokazati.
Udo Dirkschneider, originalni vokal, to jest pjevac i tekstopisac kultnih Accept, napokon je dosao u Hrvatsku. 50 godina od pocetka svog djelovanja u Rock' n Rollu ili bolje reci Hard'n Heavyu, i 40 godina od objavljivanja Balls to the Wall, kljucnog albuma žanra, a i sire i dalje, jer taj klasik vec je odavno postao dragulj, biser pače, i jedinstveni dokaz kako bi stvari trebale izgledati onako kako Bog zapovjeda, ako smijem tako napisati. (Barem u Heavy Metalu ;)
Mislim da je ovaj koncert i ova setlista mali prirucnik, 'manual' kako svirati pravi Heavy Metal.
I bogme, ni trenutka prekasno nije se ukazao, iako smo ga cekali pola stoljeca!
Kako je i sam rekao na pocetku zagrebackog spektakla; Zagreb sto se ovo dogodilo, pa sam tek sad tu?
Ne znam. I ne znamo. Ne zna ni on. Ali sad znam sto je bilo. Znaju i ostali iz Boogalooa, sto je bilo i kako je blo, a bogme sad zna i Udo kako ce mu biti kad opet dode, a mora, jer je obecao i nije ni u snu ocekivao takav raspasoj i feed back auditorija, da se samo cudio u sat i 45 minuta koncerta te na kraju i suzu pustio u Zagrebu, gdje je eto sa 72 godine zivota i 50 godina karijere prvi put bio. Daj Boze zdravlja, nece i zadnji. Ostat ce mu ovaj koncert u sjecanju.
Pa da krenem...
Koncept sviranja cijelokupnih albuma uzivo, povodom nekog dogadaja ili godisnjice nije nov, ali se ni prevec cesto ne dogada. Ti su dozivljaji rijetki kocertni petci i sveci, i vec su dobra i iscrpna tema samo za sebe. (Sad sam vec to dozivio desetak puta i to je zaista prvoklasan koncertni dozivljaj)
Tako je bilo i nekidan u zagrebackom klubu na obljetnickom sviranju, bolje reci rasturanju albuma Balls to the Wall objavljenog dalekog prosinca 1983. A i pricekao sam nesto dana da mi se to sve slegne, da se emocije umire, staloze i da isprocesuiram svaki dio ovog, ispostavit ce se, neuobicajeno bitnog koncerta. Rekao bi da sad ovo pisem potpuno hladne i trezvene glave i pameti.
Jos kao klinci, preslusavajuci tada friske i aktualne albume velikih i najbitnijih nam bendova tog doba, kao sto su Defenders of the faith, Power & Glory, Another Perfect Day, Piece of Mind, Holy Diver... i naravno Balls to the Wall, da se dotaknem tocno tog vremenskog razdoblja, snatrili smo o tome sto bi bilo kad bi bilo da nam neki takav bend odsvira svoj album u komadu, uzivo od pjesme do pjesme...
Bilo nam je to uz svu raspojasanu mastu i mladost, nekako tesko zamisliti. No cuda se dogadaju i tko ceka doceka. Jednom takvom cudu, eto hodocastili smo proslog utorka.
Udo je, ima tome deset godina tijekom svoje Back to the Roots turneje kazao da mu je to zadnji put u zivotu da pjeva Accept stvari. I hvala Bogu, ugrizao se za jezik i nije odrzao to tesko, tuzno i ruzno obecanje. Ponovo pjeva pjesme Accepta, svoje pjesme, autorske, koje je napisao on u naponu snage, pjesme klasike u punom smislu te rijeci koje su postale jedinstvena velika ostavstina. Kako bi i mogao to napustiti, pobogu?
A ono sto je veliki bonus danas, tih godina je u koncerte i snimanja ukljucio svog sina Svena, bubnjara. Koji je tad bio veliki talent i sa dvadeset godina pokazao nadprosjecno umijece u interpretiranju Accept pjesama, (i snimanja ocevih autorskih novih uradaka), da bi danas u ovom ocevom bendu bio jednostavno nezamijenljiv. Napredovao je toliko da mi je njegov stil drazi od svih bivsih Accept bubnjara kao i onih koji su svirali pod ocevim mu imenom, a itekako je bilo tu majstora-velikana, da ih sad sve ne navodim. Evo smo ga sad imali priliku vidjeti na djelu starijeg i utreniranijeg. Spremnog kao olimpijca. Cudesan je.
Pridodajmo tome nedavni doazak u bend originalnog Accept basistu Petera Baltesa, koji je s Wolf Hoffmannom snimio ama bas svaki album od 1978e do 2018e sto iznosi 15 albuma, osim zadnja dva od kad su se eto, razisli, i imamo vec vise nego osnova kazati da je to poprilicni Accept fundament. A ja bi jos nadodao da se radi kako o jednom od najvjestijih majstora svog instrumenta,(od Johna Entwistlea na ovamo), pa do toga da je covjek nevjerovatno simpatican i prijemciv. Gledao sam ga dosad 5 puta sa Hoffmannom i evo sada prvi put s Udom, svojim starim-novi sefom. Covjek je genijalac i jedan od najboljih basista uopce. A reci cu i ovo ciste savjesti; nista slabiji od Stevea Harrisa kojeg velicaju na sva usta, stalno i svugdje!
I pocastio nas je otpjevavsi rijetko sviranu Breaking Up Again, sto je bas bilo ugodno i neocekivano iznenadenje. (Udo se u tim trenutcima maknuo sa pozornice)
Sa dvoje vrsnih, ekstremno vjestih gitarista kojih kod Uda Dirkschneidera nikad za pravo kazati, nije ni nedostajalo nikad, (iako je muka ogromna zamijeniti zvuk i talent Wolfa Hoffmanna), dobivate fantastican bend koji izvodi kompletan fantastican album i za ocekivati je fantastican i sjajan koncert za pamcenje.
Moram ovdje napisati da sam ocekivao puno, mnogo, zelje i nade su mi bile na maksimumu, (sve je bilo 'u crvenom'), jer se radi o prvom Udinom ukazanju u nas, plus tako mocan i bitan album uzivo, a dobio sam: SVE!!! Kompletamente...
Vise nego sam sanjao u najludim snovima. Ne da je ovo bio iznadprosjecan koncert kakav je rijetko kad, vec je ovo bila svirka za anale! Nesto sto cu pamtiti zauvijek. Ovo je bilo na kraju veljace i prevec je ostalo do kraja godine, ali leti raketnim pogonom na prvo mjesto koncertnih dogadanja u Hrvatskoj! I sire. I dalje u proslost. Kazem, gledao sam Accept sa Tornillom 5 puta i Mark je zaista dostojno zamjenio Udu, moram to kazati jer je pravi pakao kad ti ode originalni poznati pjevac, no Dirkscheidera vidjeti uzivo poseban je dozivljaj.
Dakle koncertno gostovanje u Hrvatskoj, broj 1! I to ne samo za ovu godinu.
Pristran sam. Da. Ali covjek ima 72 godine a kao 'sika' je. Kao 'kolpo morto', (ljudi s mora ce razumjeti), i takvu zelju i emociju nije moguce krivotvoriti. Ne skace vise i nije to onaj Udo sa 'Balls' spota iz 84e na kugli za razbijnje zidova zgrada, ali to se i ne ocekuje. Ono sto smo ocekivali to je onaj opori, zagarjuci u visim rezonancama krijesteci originalni vokal kao sa klasika; Breaker, Restless and Wild, 'Balls', Metal Heart i Russian Roulette. A to smo i dobili. U dlaku!
Samo bi nepazljiv i nemaran promatrac, neko tko ne barata materijom mogao kazati da to i nije nekakav kvalitetom dan pjevac sa dobrim i lijepim vokalom, skolovanim i istreniranim, a upravo je suprotno. Udo je trade mark, velicina i pojam. A sa svojim posve nekovencionalnim vokalom zaduzio je horde i horde obozavatelja diljem planete. Bas i zbog te boje glasa a onda i zbog svih tih napisanih pjesama koje nam je ostavio 'u amanet' otkako je napustio nekadasnju grupu.
Kako je sam kazao u jednom intervjuu davnih osamdesetih; malen sam, debeo, nemam dugu kosu, ruzan sam kao krumpir i nemam ni neki glas, ali ljudi me vole. I jest tako. Dozivjeti njega kako pjeva Accept pjesme ponovit cu; neponovljiv je dogadaj. To jest, da nemam druge vec zakazane koncerne obveze, ponovio bi ovaj show 'trkimice' u nekom drugom gradu.
Inace njegov modni izricaj koji se ne mjenja kroz desetljeca, nekad davno diktirao je i nama omladincima stil oblacenja, te smo svi teskom mukom pronalazili pokoji kamuflazni uzorok odjece, sve do trenutka kad smo htjeli-ne htjeli svi obukli maskirne uniforme tijekom domovinskog rata i obrane od velikosrpske agresije. (ali i onda slusali Accept i bodrili se njime, uz ostale NWOBHM bendove dakako) Ne ponovilo se...
Udo je i danas u maskirnoj uniformi, 5-6 brojeva vecoj jebiga, ali izvodi pjesme da te trnci podilaze tjekom cijelog nastupa koji se sastoji od 40 minuta hitova, pa kompletnog Balls to the Wall i onda grande finala sa bjesomucnim i nabrijanim zavrsnim bisevima.
Accept su inace kraljevi riffova i nitko ih tako ne isporucuje, (ni prije ni poslije njih na taj nacin), te krasnih melodija koje ne nagrduju ni malo ritmiku i dinamiku svojih pjesama, sto nije bas obicaj kod drugih HM bendova koji agresijom gitara pritiskaju bazicni ritam. Osnov je krasana i nadasve cvrsta Peterova bas linija sa snaznom i cistom ritmikom bubnja. Oduvijek je poznat i, (prepoznt), Accept zastitni znak cistih, jakih i tocnih udaraca. Preciznost udaraca po bubnju kod Accepta nalik je na preciznu i finu mehaniku. Geometriju u glazbi. Sa prekrasnim solazama Hoffmanna koje ni malo ne nagrduju i ne pretjeruju u samoj strukturi pjesme. (Citaj: ne dosaduju, ne tlace) Da su Mozart, Wagner, Beethoven, Bach, Haydn i drugi klasicni kompozitori imali elektricne gitare svirali bi kao Wolf Hoffmann.
I tako je sve bilo i u Zagrebu. Samo bez Wolfa, jer jbg. Udo je nedavno kazao da nikad vise nece suradivati s njim. Steta. Sto bi bilo kad bi se te dvije jos uvijek rasplamsale energije spojile mozemo samo zamisljati...mastati.
Blago onima koji su davnih osamdesetih gledali i dozivjeli obojicu zajedno.
'Tesko' mi je ovo napisati i 'strah' me je ovo napisati ali ovaj koncert u gotovo svim svojim segmentima stavlja velikane zanra poput Judas Priesta, (gledao sam ih 6 puta), i Saxona, (gledao sam ih 5 puta), pa i same Accept u danasnjem obliku i postavi, (takoder sam ih gledao 5 puta), u dzep. Ne bas 'mali' dzep ali ipak u dzep. Da ne spominjem Iron Maiden koje sam odgledao ravno 10 puta u svim nihovim fazama... i njih itekako i dapace.
Eto toliko je dobar bend Ude! I iako je poslije Accepta nastancao 19 studijskih albuma, pjesme Accepta iz srednje i rane faze neusporedive su s bilo cim. Zadovoljstvo, cuti te pjesme, doslovno je fizicko. Tjelesno. Ugoda za sva cula, dusu i tjelo. Ovo je kao da si otisao sa banketa, gozbe gdje su jela spravljali neki andeoski chefovi, drugog svijeta. A tocila se vina cuvana samo za rijetke i specijalne prilike iz bozje osobne enoteke...kao da si u rajske dvore usao, kroz rajske dveri uz trublje kerubina, pa se potom morao vratiti u svoj svijet.
Eto tako je to bilo. Velicanstveno i cudesno! Dabogda se ponovilo...
I da izvrsim obvezu i prema predgrupama. Zagrebacki Flash. Vec sam ih gledao i o njima pisao, ako vas je volja pronadite, sad mi se nista o njima ne pise, tko ih je mogao izdrzati iscekujuci pravi nastup te veceri. Nisu svirali obradu od Motorheada koja im inace stoji i steta. Nisu oni krivi sto ih je postavilo na vjetrometinu prije Uda, istinske legende. Nisu Flesh dorasli toj zadaci.
Turski The Madcap poslije Flesha, rokenrol je prangijanje kojima volje ne nedostaje ali inovativnosti itekako. Sve je to vec videno... Nisu svirali AC DC obradu koja im dobro stoji. Steta. Jedva sam cekao da i oni zavrse zbog onog sto slijedi. Nije to ni njihova greska, ali ni oni nisu dorasli otvaranju ovako velikog koncerta. Rijetko tko i bi...
Za kraj ove recenzijice koja je mogla biti puno duza zbog svih hvalospjevova, epiteta i zahvala za ovaj koncert koji su mi trenutno na pameti, nadodat cu samo, da mi je bilo malo. Bezobrazan sam i kad mi se da prst, pokusao bi potegnuti cijelu saku, jbg. Da je bilo jos 10 pjesama isto bi kazao. Da je bio odrzan jedan koncertni Springsteenovski maraton, isto bi kazao... malo mi je. Obozavam Acceptove pjesme a sa vokalom Ude uzivo to je teska nirvana. Da je bilo vise, kazem, opet mi je malo koliko imaju dobrih stvari. Za vjecnost!
Ali izdvojio bi kad bi bas morao; Metal Heart, Balls i Princezu. Produzene su 'za publiku' i izvanredne za coporativno pjevanje iz sveg glasa kao na koncertima Mate Mise Kovaca. Svi u glas samo na pomak ruke pjevaca.
A Winter Dreams sam, rekao bi, cekao cijeli svoj zivot uzivo, i to je to! Ta pjesma se svojevremeno vrtjela i po 10 puta zaredom. Uspomena dok ne umrem, pa sutra ujutro...
Cista genijalnost.
Ali sve u biti, stvari na ovom kocertu bez iznimke, bile su za ocjenu visu od najcisce petice. Prevazan i prebitan koncert koji je protutnjo kroz hrvatsku metropolu. A o vaznosti ovog nastupa tek ce se raspravljati u buducnosti. U vremenu pred nama. Tko je bio, pricat ce sto je bilo...
Evo i opake setliste;
1. Fast as a Shark
2. Living for Tonite
3. Midnight Mover
4. Breaker
5. Flash Rockin' Man
6. Metal Heart
7. Breaking Up Again
8. Balls to the Wall
9. London Leatherboys
10. Fight It Back
11. Head Over Heels
12. Losing More Than You've Ever Had
13. Love Child
14. Turn Me On
15. Losers and Winners
16. Guardian of the Night
17. Winter dreams
18. Princess of the Dawn
19. Up to the Limit
20. Burning
Ostaje moj najdublji naklon za ovo, i zivo sjecanje na ono sto sam dozivio ispred sebe. Zadovoljstvo i sreca osjecala se u dvorani kao nikad do sad a kraj koncerta i ispracaj benda bio je jedna cudesna snazna, cinilo se beskrajna; ovacija. Jedva smo ih pustili da odu s bine. (Aplaudirao sam kako nisam ni Watersu uzivo), sto uopce ne cinim cesto nakon ovih svih stotina koncerata. Ne cudi sto je stari maher Udo pustio i suzu. Uostalom da nije takav emotivac kako bi i napisao Winter Dream tu emotivnu i jednostavno-divnu pjesmu za koju jos uvijek ne vjerujem da sam je dozivio uzivo a pustao sam je sebi i drugima 1000 puta.
Sve mi se cini da ce nakon ovakvog prijema doci sto skorije ponovo. Ne da mi se cekati jos 50 godina, opet, ponovo, jos... |
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 02/03/2025 21:16:24 |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15811 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 04/03/2025 : 04:03:39
|
STEVE WYNN
I Wouldn’t Say It If It Wasn’t True
A night of songs and stories
27/02/2025.
Hard Place, Zagreb
Tko zna koje je ovo po redu gostovanje oca, sina i duha, (pa i djeda), americane u nasoj metropoli. Dakle, tko zna koja po redu, bolje je kazati, inkarnacija Stevea Wynna, u Hrvata, jer on se stalno pojavljuje u razlicitim glazbenim formama i oblicima. I s razlicitim stilovima i drugacijim bendovima, to jest; suradnicima.
Znam tocno koja je meni. Cetvrta!
A potrebno je to malo razjasniti...
Dakle; Steve Wynn, u prvom redu oformitelj, alfa i omega, tekstopisac, pjevac, producent i gitarist, nikad prezaljenih velikih Dream Syndicate, suvremenik i u istoj mjeri utjecajan isto toliko kao jedni REM, trebao je biti u prvom esalonu americke glazbe s jednim Springsteenom, Pettyem ili Dylanom. To se negdje 'po putu', nazalost nije dogodilo i on je tu gdje jest. Evo, nekidan ispred nas stotinjak, umjesto pred 10 000 tisuca, ali i to je zivot. Rock'n Roll zivot, kojeg Wynn zivi punim plucima, jos od 1979, snimivsi preko 30 studijskih albuma s vec recenim razlicitim inkarnacijama, i 'turirajuci' godisnje s vise od 150 koncerata diljem planete.
Pa tako i bezbroj puta u nas.
Moj prvi doticaj s njegovim nastupom uzivo bio je u Ksetu sad vec davne 2003e, s The Miracle 3, kad sam se nakon sto sam se naslusao vec spomenutih nikad prezaljenih Dream Syndicate, potpuno inficirao njegovom glazbom, te nepovratno i potpuno postao njegov fan i sljedbenik. Poslije tog koncerta nabavio sam preko Pere u Americi, ama bas svaki njegov nosac zvuka i potpuno se prepustio njegovoj mantri. Bilo je to potpuno otkrovenje. Cisto i jasno. A s velikom paznjom cuvam jedan od live njegovih CDa, gdje su mi se svi potpisali a Linda Pitmon, njegova tadasnja bubnjarica nacrtala jedno veliko srce s lijepom porukom.
Uglavnom povratka na staro nije bilo.
Drugo hodocasce obavljamo supruga i ja, 2007e u SCu, gdje prisustvujemo jednom zasigurno najljepsem i najnonsalantnijem koncertu ikad, gdje Wynn sa Cris Eckmanom i Daliborom Pavicicem, izokrecuci svoju karijeru, uzduz i poprijeko, svira sve moguce pjesme iz svih svojih perioda. Skupa s dobrim djelom pjesama Eckmana i jos jednih velikih i nikad prezaljenih The Walkabouts. Supruga je tada bila trudna 'do zuba', i uvjerenja sam do dan danas, pace, sve sigurniji u to, da nas 'mali' zbog toga danas rastura klavir i gitaru.
Treci put Wynn nas 'zakucava' i izuva iz cipela u Sibeniku, 2011e na Terraneu s svojim tadasnjim projektom; The Baseball Project kojeg osniva s vec spomenutom Lindom, Scotom Mc Caugheyem koji je legenda sam za sebe iz Portlanda i Seatllea i koji je izmedu svojih inkarnacija svirao i sa Bambi Molestersima, te sa dva clana REMa, Peterom Buckom i Mike Millsom. O tome kakva je to bila vecer necu vam ni pisati...
To je treblo dozivjeti. Tu setlistu i taj presjek pjesama...
I cetvrti put, evo nekidan uz pomoc Chrisa Cacavasa, jos jedne americana legende iz takoder negdasnjih velikih Green on Red, koji su zarili i palili desetljece ipo, od psihodelije desert rocka pa sve do countrya u zavrsnoj fazi.
Nazalost Chrisov solo prednastup od 40ak minuta iz tehnicki 'opravdanih' razloga, nisam vidio. Dogodilo se.
No Wynnov intimni story telling i akusticni koncert itekako jesam. Wynn je nedavno napisao autobiografiju ciji je naslov i ime ove turneje, te nam citao iz nje, izmedu svojih pjesama, i tudih jer je opisivao rane pocetke svoje karijere te djetinjstvo, a u urnebesno duhovitom maniru i razne anegdote iz svoje prebogate karijere. Imali smo tako priliku cuti Jumping Jack Flash, jedinu pjesmu koju je javno odsvirao s svojim prvim mladalackim bendom Sudden Death Overtime. Pa i prvu pjesmu koju je ikad napisao, sa 9 godina, Sing My Blues. Redale su se price i dogodovstine, medu inim i fasciniranost kad je prvi put odgledao Velvet Underground pa nam odsvirao fantasticnu, intimnu Sunday Morning. Setao se kroz svoju karijeru pjesmom i pricom, zaprepascenoscu kad je otkrio Sex Pistols, Clash i Buzzcocks izmedu ostalih. Premijerno nam izveo svoju pjesmu Make it Right, sa recentnog nedavno izdatog istoimenog albuma. Zacinjavao to mjesavinom zacina kroz interesantnu pricu i za kraj prosarao pjesmaricom Dream Syndicatea, pocastivsi nas sa; That's What You Always Says, Tell Me When it's Over, When You Smile, The Medicine Show, Merittville, When the Curtain Falls i najboljom premocnom pa cak i u akustici; The Days of Vine and Roses...
Cacavas mu je davao support s usnom harmonikom i pozadinskim vokalom i koncert nije mogao biti ljepsi i intimniji za nekog tko je Wynna vec dozivio u ranije spomenutim inkarnacijama.
Zanimljivo, bio sam s dvoje prijatelja od kojih je jedan 'malo' proucio opus Stevea u zadnjih par mjeseci a drugi je cuo samo par pjesama i oboje su bili koliko iznenadeni toliko razdragani vjestinom i neposrednoscu starog lisca Wynna. Ostali su paf! I zauvijek kupljeni novopeceni fanovi. Drago mi je.
I to bi vam bilo to, noc za sjecanje iako mi je dosla prebrzo poslije Dirkschnaiderovog glazbenog totalno opozitnog opusa, i morao sam se zarotirati za 360°
Ali to je zivot. Brz i nesmiljen. Pun iznenadenja, sirok i prostran kao glazba ovo dvoje potpuno razlicitih glazbenika koji su me okrenuli upside-down u razmaku od dva dana.
Pobogu, ne bunim se, ali da je cudno, jest. No neka. Idemo u nove koncertne pobjede, i nakon pocetnih udara heavy metala u 2025oj evo malo i smiraja. Malo akustike i romantike. Nostalgije i veceri prica i pjesama koje je majstor Steve Wynn tako prokleto dobro izveo.
A posto je Bogu budi hvala, ponovo oformio i Dream Syndicate, bio bi red da dode i sa tom elektricnom preludom energijom do Hrvatske. Pa zasluzili smo. To jest, jebiga, zasluzio sam, necu vas a ni sebe lagati!
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Najave koncerata - Hrvatska
