Author |
Topic  |
Salkan
Average Member
  

Bosnia and Herzegovina
957 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 21/06/2025 : 11:06:04
|
...a "PORODIČNA SREĆA"?
O djevojčici koja u nesreći (kada gubi i oca i majku) spoznaje ljubav u punom smislu riječi? O čovjeku, koji je stariji od nje preko 20 godina, iskusnom macanu koji se o njoj brine kao o najrođenijem, koji krije svoja osjećanja prema njoj dok se ona razvija u ljepoticu željnu pažnje i ljubavi?
Jedna od najemotivnijih, pa može se reći i najljubavnija novela iz pera velikog Lava.
Priča je to o različitim ljubavima; o procesu u kome ljubav sazrijeva iz lakoumne u ozbiljnu, iz ozbiljne u zrelu - o ljudima kakvi smo i mi sami, tj. o osobama koje se i pored svih nedaća predaju tom prelijepom osjećaju zaljubljenosti i voljenja.
O različitim pogledima na ljubav: o tome kako žene (koja nastupa kao narator, za promjenu od ostatka Lavovog opusa) shvataju predanja. O tome đavolskom živcu koji nikad ne miruje i koji uzurpira svetost mirnoće i postojanost instituta (ljubavi). O zrelim muškarcima koji uspijevaju prebroditi i svoje i ženske mušice i odnose pobjedu.
Veliko je ovo sve da bi se salonski/forumski filozofiralo. |
Škafiškafnjak |
 |
|
Salkan
Average Member
  

Bosnia and Herzegovina
957 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 23/06/2025 : 06:20:36
|
Sve se više zanimam za tzv."izdavačku politiku" iz prošlog doba. Na primjeru "Novog pokolenja" iz Beograda (1952) i edicije "Svetski pisci" uviđam greške koje su dalje vodile u katastrofalno i nepopravljivo skretanje s kursa, kako kod čitalaca, tako i kod ostatka izdavačkih kuća.
Knjiga koju čitam "Smrt Ivana Iljiča i druge pripovetke" sastavljena je od nazivne priče, Zabeleški jednog markera, Porodične sreće i Kozaka (koje trenutno ćejfim). Da li su urednici smatrali za shodno da nekako uvežu ove novele/priče, da im nađu neku poveznicu osim toga što ih je napisao isti čovjek? Očito ne. Shvatam da se radi o postratnom periodu kada izdavaštvo tek hvata zamah i kada kreće štampanje sabranih djela, kompletnih tomova itd., ali se radi o nemaru i nepažnji.
Daleko bilo pa je to presudno, uvijek se nađe način da onaj ko pažljivo prati određenog umjetnika nađe ispravnu rutu u istraživanju, bio to hronološli redoslijed objavljivanja ili tematika. Ali, nabacati na ovaj način djela iz različitih perioda stvaranja Tolstojevog je prilično amaterski. Izgleda da je bilo bitno samo štampati, gomilati, prodavati, pa kako bilo.
U Lavovom slučaju to nije nikakva prepreka niti užasan previd koji šteti, jer Lav je toliko dobar da njegove ideje i poente naviru i nude se pa makar kretali iz sredine ili od kraja. Tako je, praktično, najbolje imati Radovo izdanje iz 1981 ili 1982, svijetloplavi komplet u 20 tomova - pa i u njemu nedostaje (mislim) par kratkih priča. |
Škafiškafnjak |
 |
|
Salkan
Average Member
  

Bosnia and Herzegovina
957 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 25/06/2025 : 22:07:33
|
„Pišu mi iz Rusije pisma u kojima izjavljuju saosećanje, boje se da ću propasti, zakopan u ovoj pustinji. Govore o meni: podivljaće, zaostaće iza svega, propiće se, pa će se još, ne dao bog i oženiti Kozakinjom. Nije badava, kažu, Jermolov rekao „Ko deset godina odsluži na Kavkazu, taj se ili propije, ili se oženi povarenom ženom“. Strašno! Doista, treba da se čuvam da ne propadnem jer bi mi sudbina mogla dodeliti veliku sreću da budem muž grofice B., komornik ili vođa plemstva. Kako ste mi svi vi gadni i bedni! Vi ne znate šta je sreća i šta je život! Treba jedanput okusiti život u njegovoj jednostavnoj lepoti. Treba da vidite i shvatite ono što ja svaki dan gledam pred sobom: večne i nepristupačne snežne planine i veličanstvenu ženu one prvobitne lepote, kakve je morala biti prva žena koja je izišla iz ruku svoga tvorca: pa tek tada da vam bude jasno ko sebe upropašćuje, ko živi u istini, a ko u laži – vi ili ja. Kad biste vi samo znali kako ste mi mrski i jadni u svojoj obmani! Sve mi postaje nepodnošljivo gadno čim zamislim samo umesto svoje kolibe, svoje šume i svoje ljubavi – te salone, te žene sa namazanom kosom, sa veštačkim tuđim kovrdžama, te usne što se neprirodno miču, te utegnute i osakaćene slabe udove i to salonsko ćeretanje koje treba da se naziva razgovor iako nema nikakvog prava na to. Pred oči mi izlaze ona tupa lica, one bogate neveste čiji izraz lica kao da govori: „Mada sam ja bogata nevesta, ništa ne smeta; hodi, može se!...“ Ona sedenja i premeštanja, ono drsko podvođenje parova i ona večita spletka i pretvaranje, ona pravila – kome ruku, kome pozdrav glavom, kome razgovor; i najzad, ona večita u krvi urođena dosada koja prelazi s kolena na koleno. I sve to svesno, sa ubeđenjem da je to neophodno. Treba da razumete jedno ili da poverujete u jedno; treba vidite i razumeti šta je istina i lepota, pa će se kao prah razvejati sve što vi govorite i mislite, sve vaše želje za srećom i radi mene i radi sebe. Sreća, to znači biti sa prirodom, posmatrati je, govoriti sa njom. A ja samo želim da propadnem u vašem smislu, želim da se oženim prostom Kozakinjom i ne smem to učiniti, jer bi to bio vrhunac sreće koje sam ja nedostojan.“

U svojoj velikoj noveli „Kozaci“, Tolstoj poluautobiografski govori o svom odlasku iz Moskve i pristupanju vojsci na Kavkazu. Dimitrij Olenjin ostavlja raskalašenu, salonsku imitaciju života i na saonicama u uniformi junkera odlazi na Jug. Raspored ga vodi u malo kozačko selo, kraj rijeke Terek koja razdvaja Kozake i Čečene na jugu Tatarstana. Isprva zabezeknut načinom seoskog, priprostog življenja u toj sredini, Olenjin ubrzo povezuje konce i doživljava čisto produhovljenje u dodiru sa iskonskom prirodom. Nevjerovatne relacije između Rusa, Kozaka i Čečena postaju potpuno jasne, onda kada se useli u kuću zastavnika kozačkih jedinica i između ostalih likova, upozna ljepoticu-divljakušu Marjanu i njenog suđenog dragana, Lukašku.
Početak ovog posta pripada odlomku pisma koje Olenjin nikada nije poslao nazad u Moskvu, svojim zabrinutim poznanicima. Iako je taj isprazni život ostavio iza sebe, Olenjin nosi zebnju u srcu da, i pored silne želje da postane dio nove sredine koja ga je opčinila, nije suđeno da se njegova želja ostvari. U Marjaninoj divljoj ljepoti on vidi iskon, utjelovljenje svoje neograničene ljubavi i želje da se spoji sa Prirodom. U ostalim licima prostodušnih Kozaka on vidi put ka duhovnoj slobodi i ispunjenje svoje duše ljubavlju. Jedan od najsilnijih dijelova ovog sjajnog romana objašnjava momenat kada Olenjin, zaluđen strašću za lovom, odlazi u šumu i tamo zaluta u čistom ushićenju; sa sumrakom se prepadne i dublje zaluta u divljini, te se slučajno nađe u kozačkom utvrđenju.
„Kozaci“ je i neka vrsta izvještaja o toj izdvojenoj, neobičnoj zajednici na Kavkazu koja je eto i tada živjela po svojim pravilima. Znamo da se otad svašta promijenilo i u Rusiji i oko nje, ali se čini da su tamošnji ljudi ostali isti. Rusi dolaze naoružani i lokalni Kozaci ih smatraju neprijateljima, ne vjeruju im; za Kozake Rusi misle da su divlji, neukroćeni i ne pripadaju njihovom krugu; za Ruse su Čečeni smrtni neprijatelji; Kozaci i Čečeni se ubijaju međusobno, jedni druge pljačkaju, ali među njima vlada „kodeks časti“ i neka neobična vrsta razumijevanja i poštovanja. A sve ih dijeli pitomi Terek.
Sjajno, sjajno, sjajno. Uz pomenute momente, nema tu previše spektakularnih minijatura u fabuli sem predanja Prirodi različitim, "kozjim" putevima, sve je ušećereno romansom, odnosno tim čudnim ljubavnim trouglom, ali ostavlja vrlo jak i neizbrisiv utisak. Nagoni Olenjina da očisti dušu su iskreni i čisti, od momenta napuštanja Moskve on osjeti slobodu, jer je iz srca odstranio prljavštine i odmah želi metanoju. Pa čak i po saznanju o relacijama između prelijepe Marjane i šmekera Lukaške, on postupa pravilno i ljudski, ne nameće se, nego čeka da se ljubav formira i dobije oblik koji ne treba da bude opravdanje njegovih postupaka, nego logičan rezultat njegovog oslobođenja.
Potpuno je jasno da Tolstoj nikad nije odustao od ljubavi prema toj fazi svog života i da je „Kozake“ posvetio tom vremenu svog uzdizanja, pomirenja i shvatanja. Novela je štampana 1863.godine, a govori o dešavanjima tokom 1852. Navodno je Turgenjev "Kozake" označio kao omiljeno djelo iz pera Lavovog.
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 26/06/2025 06:15:02 |
 |
|
Salkan
Average Member
  

Bosnia and Herzegovina
957 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 01/07/2025 : 06:19:21
|
Da bi ozbiljan muškarac održavao zdravlje, kako fizičko, tako i umno, on bi trebao da povremeno uživa u ženskim čarima. Tako, naime misli Evgenij Ivanovič Irtjenjev, koji se nakon očeve smrti, prihvata posla vođenja oronulog gazdinstva. Iako grca u dugovima, Evgenij se svojim elanom i preduzetnošću uspijeva izboriti sa problemima i vrlo brzo anulira minuse. No, da bi održao svoje zdravlje, kako fizičko, tako i umno, od stražara Danila Evgenij zatraži da mu dovede neku seljanku da se malo proveseli - daleko od kuće, majke, očiju kmetova. I tako Danilo dovede Stepanidu, mladu, jedru, prsatu i veselu ženu kočijaša (što živi i radi u Moskvi) i koju nije briga što je udata, dok se veseli, šilgica i dok dobija koju rublju za svoje međunožje. Evgenij se viđa sa Stepanidom mjesecima i shvata da je vrijeme da prekine odnose s njom, ali si uporno ponavlja "da će se to desiti kad poželi".
U strahu od dugova koji se neprestano odnekle pojavljuju, majka Marija Pavlovna želi bogato oženiti svog Evgenija, ali se ovaj svojeglavi klipan zaljubi u neuglednu i nebogatu Lizu, te je zaprosi i oženi. Ljubav cvjeta, sve puca od razumijevanja i idile. Jednog dana, ipak, dok Liza nosi njihovo drugo dijete u stomaku (jer je prvo pobacila), neko angažuje seljanke da čiste kuću i rade na imanju: među njima je i Stepanida. Evgenij se ne može oteti mislima o njoj, njenom nasmijanom licu u onom šumarku dok grize lišće i vreba da je ponovo sretne.
Ova priča, apsolutno ničim slična ostatku Lavovih radova, na prvi pogled daje sliku ljudskih slabosti i mana, gdje čulnost pobjeđuje razum - no samo na prvi pogled.
Evo, kolega ridiculuse, koji redovno pratiš ove moje upise, dok tvrdiš da Lavov učitelj piše najljepše među Rusima - kada se dohvatiš "ozbiljnih" i "tužnih" Tolstojevih priča, pa sve presiječeš ĐAVOLOM, možeš naslutiti da je, što se stila pisanja tiče barem, Lav ne samo uživao u tzv."uzlaznoj putanji" i da je "brusio talent", nego da je shodno ideji koju promoviše, iz rukava vadio adut, odnosno koristio različite stilizacije - što možda znači da je sve to imao pri sebi od samog početka, samo je bilo pitanje kada i kako dočarati određenu tematiku. Dakle, iako je napisana 1889.godine, ova novela je štampana posthumno, tek 1911.godine, pa nam sad ostaje procijeniti koliko ima veze što je Lav baš u doba pisanja počeo da gubi živac zbog svoje žene (a znamo kako ju je ostavio i kako instantno završio poslije odlaska). Prije bi se reklo da je ovo djelo pisano na samim počecima karijere - no i tu leži jedan sitni trik: iako se naracija ne može ocijeniti dubokoumnom, filosofskom i uobičajeno nategnutom (uobičajeno za Tolstoja) - dijalozi koji čine novelu, pa i sami unutrašnji monolozi/premišljanja glavnog lika su praktično savršeno napisani. Učenik je davno prevazišao učitelja.
 |
Škafiškafnjak |
 |
|
Salkan
Average Member
  

Bosnia and Herzegovina
957 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 02/07/2025 : 22:26:00
|
Sa pitanjem "...a šta je to prava ljubav?" ćutljivi Podnišev preuzima glavnu riječ u kupeu voza koji nikako da stigne na svoje odredište. Nakon što rastjera takozvane humaniste i filantrope oko sebe, on se predstavlja svome slušaocu kao čovjek "koga upravo spomenuše gospoda, taj odvratni čovjek koji je ubio svoju ženu" i počinje svoju potresnu priču.
Ovo je jedna od najpoznatijih Tolstojevih novela, kako znamo, dugo zabranjena, pa i djelimično cenzurisana, ali napokon predstavljena u punom svjetlu i adaptirana na bezbroj načina među umjetnostima. Ne samo da je to, kako kažu jednoglasno, snažna kritika seksualnosti, neuređenih brakova, odnosa među supružnicima uslovljenim isključivo životinjskim nagonima - te i snažna predstava o sili pomračenja uma u ljubomori, nego i lagani dodir sa muzikom kao najdeliktanijem podražaju duhovnog žića, pa i najneobičnija od svih novela Lavovih koje sam dosad pročitao.
Nakon što izvrši zločin, ljubomorni muž kreće u daljnji krvavi pir ali se iznenada zaustavi pomislivši: "...želim da ga ganjam i stignem, ali koji bi to ljubomorni i prevareni muž u čarapama kasapio ljubavnika svoje žene? Želim da budem strašan u njegovim očima, a ne smiješan" - što kao jedan od najupečatljivijih pasusa sažima vrhunac ovog djela.
U određenim trenucima morao sam poslušati:
...i mislim da shvatam u potpunosti gdje su se žice otpojile i gdje je nastao kurcšlus u mozgu napaćenog Podniševa. Ljubomora je samo krajnja tačka njegovog nezadovoljstva, kulminacija dugotrajne patnje i razočarenja u brak - a kad se sjetimo koliko je i kako Lav kritikovao Crkvu (isključivo zbog zastranjenja od Boga), ova je KROJCEROVA SONATA jatagan kojim je probio srce svojim neprijateljima (tj.neprijateljima ljudskog roda).
Za spomenuti je i zanimljivu Chestertonovu kritiku ovog djela. Nije Lav bio nikakav mekušac, naprotiv.

|
Škafiškafnjak |
 |
|
Salkan
Average Member
  

Bosnia and Herzegovina
957 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 31/07/2025 : 17:49:52
|
Razvucite zavjese, pokupite čahure, spustite pogled i poklonite se, šupci svih zemalja! Dolazi
IDIOT
...da vam kaže kako ste bezvrijedni i loši.

„Pred njim beše blešteće sjajno nebo, ispod njega jezero, svuda okolo svetli horizont kome se nigde kraja nije videlo. On je to dugo posmatrao i nervozno se trzao. Seti se sada kako je tada pružao ruke u to sjajno beskonačno plavetnilo i plakao. Mučilo ga je što je on svoj toj divoti Božjoj sasvim tuđ. Kakva je to gozba, kakav je to večiti veliki praznik kome kraja nema, kome ga nešto već odavno, oduvek od samog detinjstva privlači, a u kome on nikako ne može da učestvuje?“
Svijetu kakvog znamo oduvijek je i u svakom trenutku trebao spasilac. Trebao je neko ko će se izdići iznad ljudskih slabosti, končića ispletenih od svile, koji u najiskonskijem od svih nastojanja, želja su da obezbjede opstanak i bolji život, a usud to jednostavno ne dopušta. Pa, može li, ako se uopšte rodi takav spasilac koji će imati čisto srce (a to je samo dovoljno, jelte), opstati u ovom našem svijetu? Sama ta postavka ideje fenomenalna je i vrlo zahtjevna: a ko bi drugi mogao uzurpirati suprotstavljene armije Sudbine i armije Čovjeka i uskomešati uspostavljeni poredak, već samo genije lično, neko toliko originalan i hrabar, samoubica i mutivoda, bolesno, ubogo biće sa natprirodnim talentom za sricanje? Samo umjetnička, napaćena duša koja osjeti, predviđa i upozorava.
Knez L.N.Miškin se nakon nekoliko godina liječenja vraća iz Švajcarske u Rusiju u poderanom šinjelu i gamašnama na poderanim cipelama, bez cvonjka u džepu, sa malim zavežljajićem i namjerom da osjeti ljubav prema majci Rusiji. Nakon što u vozu na liniji Varšava-Petrograd upozna zanimljive likove imenom Lebedev i Rogožin, spletom neobičnih okolnosti Miškin se postavlja na užarenu scenu između dvaju tipičnih buržujskih ruskih porodica različitih putanja u društvenim kretnjama i momentu socijalne devalvacije u Rusiji, Ivolginovih i Jepančinovih, kuća dvaju umirovljenih generala i njihovih najbližih, što ih u bliskoj prošlosti posvađa rospija Nastasja Filipovna, jer se u nju svi muškarci zaljubiše ko telad.
Pretposljednje djelo koje je štampano za života Dostojevskog, IDIOT je u dotadašnjem repertoaru sigurno i najkomplikovaniji i najimpozantniji po svojoj dramaturškoj razradi. Roman od preko 600 stranica u suštini je jedna velika drama, u kojoj pisac vrlo malo ili nikako koristi uspješnu praksu iz prošlosti: nema previše razmjene dramskih scena, iznenadnih preokreta u radnji i nekih spektakularnih romansijerskih minijatura. Dakako: ima ih, ali one nisu u službi naglašavanja nekog od tih posebnih segmenata. Tu nema psihološko-propagandnog paketa u kome se jadni knez K. priprema da po stare dane oženi mlado djevojče i tako spasi njenu majku i oca finansijske propasti, tj.Dostojevski ne manipuliše uskom scenografijom kao u Ujkinom snu. Ovdje je to naširoko razvučeno, u svim pravcima. Svi su ti elementi na prirodnim mjestima u priči i sačinjavaju je – kako je Dostojevski uostalom i htio, kroz svoju metanaraciju jasno rečeno – da to izgleda kao jedna hronika.
Mislim da je, ako bi prihvatili moju gornju pretpostavku da se radi o jednoj dubokofilozofskoj drami, nekoj vrsti mozaika sastavljenog od svih detalja koji moraju sačinjavati jedan roman, tj.formalistički, najjednostavnije reći da je Idiota najbolje i najracionalnije posmatrati kroz prizmu tehnike razrade likova, baš onako kako to na početku Trećeg dijela i sam Dostojevski objašnjava: čupanje primjera iz mase, ivičenje osobnostima koje inače ne zapinju za nehajno oko, ali koji u svojoj suštini tvore jedan šablon ponašanja. Ovo pišem iz razloga što je razrada likova ustvari onaj najjači forte, najviša tačka u cjelokupnom njegovom pisanju – Dostojevski jeste imao oštro pero, strašno je kritikovao prilike u koje je rusko, pa i globalno društvo upalo, fokusirajući se na pojedinca.
Tako ne mogu da odolim a da prvog ne spomenem Partena Semjonoviča Rogožina, koji je po mom UBJEĐENJU vizuelno otjelovljenje (u velikom dijelu svog karaktera) našao godinama poslije – kao sporedni lik Prattove sage o Cortu: Rasputina. Toliko je tih detalja i njegovih postupaka, razmišljanja, koje me navode na tu pomisao. Naravno, glavni lik priče, knez Miškin je priča našeg života: odnosno, kako u ovom našem svijetu jednostavno ne da ne smijete biti poštenjačina, nego je to zadnje što trebate biti. Sudbina vam neće dozvoliti da glumite spasitelja, ili čak samog Hrista, smijem se usuditi pa reći. No, sa Miškinom je sve jasno – mi od samog njegovog uplitanja u spletkarenja Ivolginovih i Jepančinovih možemo pretpostaviti da ćemo doživjeti njegovu propast – dok kod ostalih značajnih likova to nije slučaj.
Nastasja Filipovna je samo zaokružen jak ženski lik, kao što je to slučaj u svim njegovim dotadašnjim djelima, i to je savršeno jasno. Čak je i tragedija tu: da bi se djelo moglo kvalifikovati među Najveća. I upravo je ženski lik odgovoran za tu tragediju, čime je Dostojevski uspio kreirati svoj potpuni stav u metafizičkim promišljanjima o ulogama polova u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, što je ustvari genijalna zamisao. Takođe, dio Stavrogina, koji je rođen prije (ali pokazan svijetu poslije Idiota) i koga ćemo posebno obrađivati, jer je po meni drugi najznačajniji lik u čitavom Fjodorovom opusu, dakle dio Stavroginovog otrova rasut je po nekoliko likova iz Idiota; osim Rogožina koji uzima značajno hise, tu je i Ipolit. Mali, bolesni, odvratni spletkaroš u kome na samom kraju života cvjetaju demoni i suštinsko zlo – pa možda i najdalje zlo kojemu se krhki ljudski karakter može približiti. Jadan, mlad i blijed, beskoristan i bijesan, Ipolit izaziva najgore u nama, i zaista je nevjerovatno kako Dostojevski pomjera naš razum i tjera nas da i mi zamrzimo jedno nesretno čeljade koje ne samo da je odbilo da u svom kratkom životu ostvari bilo kakav značaj, nego je nastavio do samog kraja da ističe svoju mržnju prema Svijetu i svima i neviđenu jeres.
Dva su momenta, dvije scene, toliko značajne u ukupnosti posmatranja zadate teme; moja prvobitna namjera je bila uspostaviti ovaj pdf da bi se Fjodor i kolega mu Lav posmatrali iz ugla trke ka Bogu i neke smo paralele uspjeli prepoznati. Dosad zasigurno znamo da je Tolstoj miliji, slatkorječiviji i veći optimist: onaj koji sliježe ramenima nakon što odrecituje odu Prirodi, Sudbini i Bogu, pa nerijetko i daje druge šanse. Dostojevski nije milozvučan – samim tim on nije pravi romansijer, nije delikatan, vrlo je grub, oštar i surov, ali je: on svjestan svoje moći. Prva scena je već pomenuto pojašnjenje o korištenju primjera iz stvarnog života i osobenosti nekih lica koje treba preslikati u roman kroz fikciju: tu mi je savršeno jasno da je Fjodor kroz kritiku stanja ruskog društva tada morao pojasniti do koje tačke idu njegove vizije. Ali, ono što je Miškin u vatri netom prije posljednjeg epileptičkog napada, pred zaruke, opjevao nadmenim wannabe buržujima u kući Aglajinoj, e to je već spektakl.
Zašto (Ruski) pravoslavac postane najžešći jezuit kada pređe na katoličanstvo: zato što svaki čovjek koji se odrekne domovine, odriče i Boga; zato što Rus očajnički traži tlo na koje će stati i onda kada jednom stane na to tlo, on želi da sve nadoknadi u svom posvećenju (Bogu).
Zašto pravoslavci preziru katolike? Zato što je Katolička Crkva izopačila hrišćanstvo, prigrabila Zemaljsko carstvo, posvetila se novcu zarad istinskog i najvećeg hrišćanskog motiva: žrtve. Zato što je tim maltretiranjem iskonske vjere dozvolila i ateizam i koznačegajoš. A zato što katolici znaju šta o njima misle pravoslavci, zato ih smatraju divljim i nerazumnim.
Idiot je svakako najveći zalogaj u dosadašnjem analiziranju sraza Tolstoj vs Dostojevski u aspektu osjećanja Apsoluta. No, to nikako ne znači da se snaga ovog romana treba stavljati na neki tas, posebno vagu, nipošto. Ideje koje su posijane u kratkim pričama, a to važi za oba ova heroja – jednostavno eksplodiraju u komplikovanim i velikim romanima, pa je Idiot prvi primjer za tu tvrdnju. Ovo je jedna od nezaobilaznih lektira za svakog knjigoljupca i svakog ko želi da se ozbiljnije posveti proučavanju klasične književnosti. Malo je tu bjeline na papiru ostalo, iako se radi o masivnom djelu. Malo je toga ostalo nedorečeno u ovom poduhvatu i čini mi se da je priča savršeno zaokružena romantičarskim svršetkom. Jadni Miškin! Koliko sam samo puta ispadao idiot, i nikad se nisam naučio pameti! Ulijetao sam u minska polja kao Hajdi, presretan i pun energije i volje i radosti, spreman da sve svoje podijelim sa neznancima. Za razliku od kneza Miškina, moja bolest traje već 49 godina, padanje u vatru se pojačava i sve je češće – to samo znači da ću kao i on sagorjeti, ali će moje gorenje trajati upornije, duže i bolnije. N'est-ce pas?
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 02/08/2025 08:23:17 |
 |
|
Salkan
Average Member
  

Bosnia and Herzegovina
957 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 02/08/2025 : 08:29:52
|
Nadopuna gornjeg posta o Idiotu:
Da izbjegnemo nedoumice u pogledu uzlazne linije u tehnici zaokruživanja gromovitih likova (koji će se na kraju, u zaključku ispostaviti i najbitnijim segmentom Fjodorovog stvaralaštva), Idiot je naime kompletiran i štampan 1869.godine, dok su Zli dusi (Stavrogin) štampani tri godine poslije. Istina je i to da je Stavrogin rođen prije Ipolita, Rogožina i ostatka ekipe iz Idiota (sve prema podacima iz Piščevih Dnevnika, ali i prema Memoarima Fjodorove hanume - kojoj je poneke stvari i diktirao, jelte) - ali je Stavrogin bio nepotpun, kao i čitava ta priča o Demonima/Zlim dusima, pa sam zato u gornjem postu i bio precizan ali van konteksta.
Sve u svemu, kad već privodimo kraju jedan opus ovako velikog čovjeka, red je da do detalja budemo jasni. Idiot, dakle: 1869. Zli dusi: 1872. Braća Karamazovi: 1880.
Sledeća stanica: N.V.Stavrogin! |
Škafiškafnjak |
 |
|
matori paraliticar
Senior Member
   

2816 Posts
Member since 23/12/2022 |
Posted - 02/08/2025 : 18:12:01
|
quote: Originally posted by Salkan
IDIOT
Ovo je jedna od nezaobilaznih lektira za svakog knjigoljupca i svakog ko želi da se ozbiljnije posveti proučavanju klasične književnosti.
Potpis :) Da me ubijes ne bi se mogao tacno setiti kada sam ovu knjigu prvi i jedini put procitao mada moze biti negde iznedju 2000-2005. Voleo bi jos jednom procitati pa da pokusam desifrovati sta se mladjem ja toliko. svidelo da mi je omiljena knjiga. |
Francuski Bogovi Grafizma |
 |
|
Sneaksie Thiefsie
Advanced Member
    

4962 Posts
Member since 22/04/2008 |
|
Salkan
Average Member
  

Bosnia and Herzegovina
957 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 15/08/2025 : 21:17:55
|

„...O, prijatelji moji!...vi ne možete zamisliti kakav bol i srdžba vas obuzima kada veliku ideju, koju odavno i visoko poštujete, dohvate nevešti ljudi, i izvuku je na ulicu pred glupake kao što su i sami, i najedanput je nađete na tržištu stareži, u prljavštini, naopako nameštenu, bez proporcije, bez harmonije – kao igračka kod nerazumne dece – i ne možete više da je poznate! Ne! U naše doba tako nije bilo! Nismo mi tim pravcem hteli! Ne, ne, nikako ne! Ja ne razaznajem više ništa...Naše vreme će opet doći, i opet će uputiti na sigurnu cestu sve što se tetura i ljulja, svu današnjicu. Inače, šta li bi se sve dogodilo?!“
Sve velike revolucije su zdanja nakrivo nasađena, gonjena uzvišenim idejama koje žvaću, maltretiraju i izobličavaju njihovi izvršioci. Čovjek je nesavršeno biće koje nema mjeru ni u čemu, ni u čemu! Te kuće su sazidane od cigle (ljudi) spojenih gustim malterom (krv ljudi) i nisu vječne, kao što ništa u životu nije vječno i sve ima svoj rok trajanja. Kako je bilo moguće predvidjeti da jedna takva uzvišena ideja, koja će ljudima dati slobodu, mora biti izvitoperena i izmaltretirana do krajnjih granica? Znači li to da su pobunjeni kmetovi, poludivlji, neobrazovani i potpuno neosjetljivi na ono što nosi budućnost, slijepi za upozorenja kako je krhak karakter pa tako krhka i ideja generisana krhkim karakterom, zaista bili toliki divljaci i da ih je jedino pogonila mržnja prema buržujima i prema pravu vlasništva? Jel' to znači da se zaboravljalo na otimanje zemlje u prošlosti, da su se vječno krili posjedovni papiri, da su po Gruntovnicama lopovi uvijek imali svoje ljude koji će pogrešno prepisati zk.uložak? Je li Despota V. bilo uvijek i svugdje, i da li su baš njihova imena nacrtana na spomenicima ispred običnih, prostih ljudi koji u smrtnoj egzaltaciji dadoše živote za prevrat, revoluciju, krvoproliće i navodne slobode? A ko je, onda, bio toliko bistar, da u takvim okolnostima, kada se sve ljulja, osjeti odakle vjetrovi pušu? Ko? Ko je taj ko je mogao predvidjeti u šta bi se sve moglo pretvoriti, ako se krene od pogrešne namjere i kako delikatni moraju biti koračići ka olakšanju, tj.da se bjesomučnim gatljanjem po blatu neće postići najuzvišeniji cilj?
„...Niste to mogli zaboraviti! Podsetiću vas još i više – kazali ste tada još „nepravoslavan vernik ne može biti Rus“. Držim da je to slavenofilsko mišljenje. Ne, današnji slavenofili odrekli bi ga se. Narod je danas pametniji. Ali vi, vi ste išli tada još i dalje: vi ste verovali da rimski katolicizam nije više hrišćanstvo; vi ste tvrdili da je Rim proglasio Hrista koji se pokorio na trećem đavolovom iskušenju; i da je katoličanstvo, objavivši celom svetu da Hristos bez carstva zemaljskoga ne može na zemlji ostati, već samim tim proglasilo Antihrista, i tako upropastilo ceo zapadni svet. Vi ste izrečno govorili: što se Francuska muči, to je jedino krivicom katoličanstva, jer odrekla se iskvarenoga rimskog Boga, a novoga nije našla. Eto sve to ste vi onda mogli da tvrdite! Ja pamtim naše razgovore!...“
„...Nijedan narod – započe on kao da čita redove, a u isti mah je još jednako preteći gledao u Stavrogina – još se nijedan narod nije uzdigao po načelima razuma i nauke, još nijednom nije bilo za to primera, osim možda trenutno, i tada iz gluposti. Socijalizam već po suštini svojoj mora da bude ateizam, jer je od prve svoje reči jasno obznanio: da je on sklopa ateističkog i da svoj svet namerava urediti isključivo po načelima nauke i razuma. Razum i nauka su u životu naroda, svakad, sada i od početka vekova, vršili samo dužnost drugoga reda i službenu, pa će je tako vršiti i do svršetka vekova. Postoji druga sila koja narode stvara i kreće, koja zapoveda i koja gospodari, ali kojoj je poreklo nepoznato i nerazjašnjivo. Ta sila je sila neutoljive želje da se dođe do svršetka, do kraja, a u isti mah ona svršetak odriče. To je sila neprekidnog i neumornog površivanja svoga života, svoga postojanja i sila ništenja smrti. To je duh života, kao što je pisano, duh „reke žive vode“, čijim usahnućem Apokalipsa onoliko preti. To je načelo estetičko, kako vele filozofi, načelo moralno, kako potvrđuju opet oni. Traženje Boga je to, kako ja velim najprostije. Smer svakoga narodnog kretanja, u svakome narodu i u svakome dobu njegova života, jest samo i isključivo traženje Boga, svoga Boga, neminovno svoga sopstvenog Boga i onda vera u Njega kao u jedinog istinitog Boga... ...kada u mnogih naroda pojmovi o dobru i zlu postaju opšti, tada narodi izumiru, tada se i razlika između dobra i zla istire i iščezava. Razum nije nikada bio u stanju da odredi dobro i zlo, čak ni da odvoji zlo od dobra, bar približno; nego ih je uvek, postidno i žalosno, još mešao...“ „...Narod je telo Božje. Svaki narod samo je dotle narod dok ima svoga zasebnog Boga, a sve ostale bogove na svetu izuzima bez ikakve pomirljivosti – i dokle veruje da će svojim bogom pobediti, a sve ostale bogove prognati sa sveta...“ „...Jevreji su samo zato živeli da dočekaju istinitoga Boga, i svetu su ostavili u nasleđe Boga istinitoga. Grci su obožavali prirodu, i svetu su zaveštali svoju religiju, to jest filosofiju i umetnost. Rim je narod obogotvorio u državi i zaveštao je narodima državu. Francuska je tokom cele svoje duge istorije bila samo utelovljenje i razvijanje ideje katolicizma, ideje rimskoga boga i, kad je naposletku svog rimskoga Boga bacila u ponor, udarila je u ateizam, koji se tamo, zasada naziva socijalizmom, a učinila je to jedino stoga, što je i ateizam zdraviji od rimskoga katolicizma“.
Opet napominjem nešto toliko očigledno da bode oči i aplaudiram i klanjam se svakom ko se uspije zavarati i okretati glavu od toga: sposobnost nekih ljudi da, dobro poznavajući ljudsku narav, ravnodušnost Prirode i smjer u kome se okolnosti odvijaju, sve saberu i zaokruže u vizije budućnosti. Kakav analitički um treba razviti i kako malo talenta je potrebno da se predvide naredna dešavanja! Evo, i da okrenemo naopako, pa da upitamo: kolika budala i idiot treba biti pa ne vidjeti na šta sve ovo oko nas liči? Dal' je moguće da je velika većina ljudi opterećena pukim preživljavanjem da „nema vremena“ da promisli o tome, o tim upozorenjima koja se kote i množe unaokolo? Ma nema šanse, kažem, nema govora da je neko tako tup! A još manje je šanse da je toliko tupih! Ako su tolike sevdalije i uživaju u momentu, sve daju za ćejf, pa jel' moguće da ne vide dalje od svog nosa???????
Štampan u novinama „Ruski vjestnik“ u toku dvije godine, 1871 i 1872, Demoni/Bijesovi/Zli dusi/Nečastive sile, definitivno je nivo iznad dosadašnjih radova velikog Dostojevskog i to ne mislim zbog debelih političkih konotacija i moći ovog pisca da tako delikatnu temu na tako prost i jednostavan način uvede u svoju shematizaciju, pa ni zato što je svoju alegorijsku personifikaciju baš ovdje usavršio do tančina – nego jednostavno zato što je ovo najkompletniji roman, najjači krik i poziv, najočitije upozorenje i samim tim i najvažnije dotadašnje djelo jednog od najvećih pisaca u istoriji književnosti. U malu guberniju nepoznatog imena, uljuljkanu u upozoravajuću dosadu, kojom praktično zapovijedaju matrijarh Varvarna Petrovna Stavrogina i njena kuća prepuna štićenika (od kojih se najviše ističe propali, ali uljudni i pošteni filozof Stepan Trofimovič Verhovenski) i na suprotnoj strani gradonačelnikovica Julija Mihajlovna i njen muž Anton Antonovič Fon Lempke, ulazi nemir u vidu dvaju misterioznih likova: Nikolaja Vsevolodoviča Stavrogina i Petra Stepanoviča Verhovenskog (sina Stavrogine i sina filozofa Verhovenskog). Ultimativni zloćo i nitkov, Petar, samozvani vođ „petice“ – prvi čovjek Internacionale, svjetske udruge socijalista, plete mrežu zavjera, podvala, smicalica i ostalih subverzivnih aktivnosti da bi uzdrmao poredak i natjerao stanovništvo u očaj – sve po naredbi Centrale. Petar i Stavrogin su samo dio nekolicine nekadašnjih radikalnih anarhista iz Petrograda, koji su na selo poslani sa zadatkom. Situacija kulminira neumornim Petrovim radom i odmotavanjem bolnih istina koje otkrivaju stepene nihilizma u koji je „omladina“ propala: u ovom sjajnom romanu, koji je zasigurno za jednu čitavu klasu iznad hvaljenog „Idiota“, Dostojevski na sebi svojstven način, brutalno, oštro i kritički pljuje po ravnodušnosti i nehaju prostog čovjeka, koji ne samo da nema vremena da se bavi idejom i mišlju, nego je toliko usporen i učmao, da uopšte nema osjećaja za bilo kakve znakove o nevoljama koje se iza brda valjaju.
U teoriji književnosti tzv. „alegorijska personifikacija“ predstavlja najsavršeniju stilsku figuru koja iz svojih osnovnih formi cvjeta u nivo na kojem se kroz fiktivni lik promiče ideja, pokret, osobnosti, vrline, mane – dakle nije to samo kombinacija dvaju figura, nego u svom konačnom obliku taj izraz dobija metaznačenje koje se ne može mjeriti suhoparnim aršinima; primjeri u istoriji književnosti su brojni – od Dantea preko Orwella, tu je i Dostojevski. Tamo gdje je Nastasji Filipovnoj i knezu Miškinu nedostajalo dubine u „Idiotu“ – to su tu, u "Zlim duhovima" potkusurene teško vidljive praznine u tipično superdubokoj karakterizaciji fiktivnih likova što ih nam je Fjodor nekako ostao dužan u "Idiotu".
Tako, recimo, u slobodnom prevodu, Varvarna Petrovna može predstavljati tadašnje rusko buržoasko, aristokratsko uređenje – naoko strogo, tradicionalno ali zastarjelo i uspavano; Stepan Trofimovič je oličenje tadašnjih ruskih filozofa – veličanstvene ideje, mnogo brbljanja, iskreno i pošteno srce – ali, nikakva akcija i nikakva kretnja osim propadanja; Ivan Šatov je nekadašnji radikal, ali preobraćeni vjernik i tradicionalista koji odbacuje anarhizam i nihilizam, te vjeruje da se napredak može jedino ostvariti produhovljenjem i povratku tradicionalnim, nacionalnim vrijednostima (sam autor?); Kirilov je idealista samoubica, filozof – nekadašnji Trofimovičev rival iz mladosti, ujedno čovjek koji samovoljno ukida svoj život da bi dokazao svoju vjeru u Ideju; Petar je svevremenska, neuništiva gnjida; itd i itb i nebrojeno mnogo likova koje je autor zaista doradio na vrhunski način, tako da svaki ponaosob, u čitavoj mreži tog sklada i nesklada, može predstavljati dublju ideju koja u tom trenutku vlada u Rusiji, ali joj i prijeti.
Nikolaj Stavrogin je po svemu sudeći, najrazvikaniji ali svakako i najintrigantniji lik u fikciji Dostojevskog. Dotad. Kako prići problemu Stavrogina? Da li se ponovo vratiti na Kamijev Mit o Sizifu, u kome je ovaj majstor fenomenalno otkrio sve tajne oko Stavrogina? Pođimo od osnovnih činjenica: Stavrogin je mamin sin, otac mu je poginuo negdje u Sevastopolju, razmaženo bogatunče izrazite vanjštine, zgodan, obrazovan i misteriozan. Savršen ulov ženskinju. Odaslan je u prijestonicu i tamo ga otpuštaju iz vojske, jer se najednom kiti intrigama i ispadima; rijetko se javlja kući, a jedini glasovi koje majka Varvarna dobija su loši i sramotni: Nikolaj se ne smiruje, tuče se, kocka, druži se sa svakojakim ženama, dripcima, ološem, jednom riječju, userava se od svoje sile. U trenutku kada ga Dostojevski uvodi u priču, na sceni su četiri žene koje ga vole i koje je on volio: majka, ćopava Marija (ispostaviće se da ju je oženio u Petrogradu radi opklade i da bi se uvjerio u stepen razvrata koji ga ne dotiče), prelijepa Lizaveta (od Drozdovih, koja je na rubu nervnog sloma jer je čula sa kakvim ju je dromfuljama varao) i Darja Pavlovna – anđeo Daša, koju je upropastio takođe u Petrogradu. Stavrogin ima velike duševne probleme: on ne osjeća ni strast ni želju ni nadu. Ništa pod milim Bogom. Međutim, on je svjestan svoje bolesti, ne želi da učestvuje u spletkama „petice“, izbjegava Petra i njegove uhode, pokušava da se izmiri sa ljudima, kad već ne može sa sobom, pa će jednom prilikom otići i na ispovjed. Tamo saznajemo za njegovo najgore djelo, najveću sramotu i zlo koje je učinio (a pritom ne pominjem nekoliko ubistava u duelima, časno-pošteno). Obljubio je malu, 12-ogodišnju Matrjušu i namjerno je danima poslije toga posmatrao kako upada u delirijum, te se pred njegovim očima u očajanju i objesi. Ni tada on ne osjeća apsolutno ništa. Za razliku od Kirilova, dakle, Stavrogin se boji samoubistva iako je svjestan svoje propasti i da taj čas mora doći što prije – kad već vidi da svima oko sebe donosi samo nesreću. Fenomenalan je način kako Dostojevski objašnjava njegovo stanje i kako ta njegova promišljanja i muke suprotstavlja opscenim momentima u kojima svako ko ga ugleda, ne vidi prvo njegovu pojavu, nego neko odvratno, nezemaljsko, zlo biće, koje praktično živi u tijelu Stavrogina i razara ga. Najočitiji primjer tom momentu je scena kada odlazi do hromke Marije i ona ustaje sa kreveta i paralizira se od straha kad ugleda to „neko biće“, prije no što vidi da je to Stavrogin.
„Katehizis revolucionara“ priručnik je za teroristu-revolucionara, napisan 1869.godine u Ženevi, od strane Nečajeva (u saradnji sa Bakunjinom) i sada mi je savršeno jasno gdje se nalaze smjernice koje zavjerenici i dan-danas koriste. Vidite, ja uvijek polazim da pometem svoje dvorište i odgovorno tvrdim da u mojoj zemlji danas djeluje jaka struja subverzivno-terorističkih nihilista koji, uz pomoć upliva stranih faktora po različitim intencijama i idejama, svim silama pokušavaju da izvrše prevrat. Kako drukčije objasniti „new now“ momenat, opšte beznađe, iskre ludila, nepovjerenje u sistem i državne službe, blijede kontakte među ljudima, zatvaranje, neveselost, potpuni očaj? Koračić po koračić, sitnim dezinformacijama i pomoću potkupljene medijske mašinerije, svaki sistem je moguće urušiti, kako god ozbiljan bio. Nažalost, znam i da moja zemlja nije jedina na udaru tih terorista.
„...Slušajte, mi ćemo prvo bunu izazvati – govori Verhovenski sa velikom hitnjom i svaki čas hvata Stavrogina za lijevi rukav – Ja sam već rekao: mi ćemo prodrijeti pravo u narod. Znate li, mi smo već sada strahovito jaki! Naši nisu samo oni koji ubijaju i pale, ili ispucavaju klasične metke ili ujedaju. Takvi ljudi samo smetaju. Ja bez discipline ne razumijem ništa. Ta ja sam obmanjivač, a ne socijalist. Ha-ha! Slušajte, sve sam ih ja prebrojio: nastavnik koji se sa djecom smije njihovome Bogu i njihovoj kolijevci -već je naš; advokat – koji obrazovanog ubicu brani time što je ubica prosvećeniji od svoje žrtve, i zato da bi došao do novca, morao je da ubija – i on je naš. Đaci koji ubijaju mužika da bi pretrpjeli i poznali mučno ocjećanje – naši su. Porotnici koji svakoga krivca opravdavaju – naši su. Državni tužilac koji na sudu drhti što nije dosta liberalan – naš je, naš! Administratori, književnici – o, naših je mnogo, strahovito mnogo, samo oni i sami ne znaju da su naši. A s druge strane, poslušnost đaka i budala stigla je do najviše granice; nastavnicima je prepukla žuč; svuda taština neizmernih razmjera, apetit divlji, nečuven...A znate li, znate li koliko ćemo ih samo gotovim idejama dobiti?“
Samo ću još jednu stvar reći: velika je, velika šteta ne pročitati ovo remek-djelo. Ko god se nije usudio ovo pročitati, ostao je uskraćen ogromnog zadovoljstva.
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 16/08/2025 07:14:11 |
 |
|
Salkan
Average Member
  

Bosnia and Herzegovina
957 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 16/08/2025 : 07:28:08
|
...a da bi zakomplikovali stvari i ujedno razjasnili razliku između motiva samoubistva Kirilovljevog i onog Stavroginovog, moramo se ipak dotaći Kamija i njegovog viđenja. CItiram Mit o Sizifu, Glava "Kirilov":
"...međutim, ako je ovaj metafizički zločin dovoljan da ispuni čovjeka, zašto bi bilo potrebno dodavati mu i samoubistvo? Zašto da se ubijemo, da napustimo ovaj svijet, kada smo već osvojili slobodu? To je protivrječno. Kirilov to dobro zna i zato dodaje AKO OSJEĆAŠ TO, TI SI CAR I DALEKO SI OD SAMOUBISTVA, ŽIVJEĆEŠ NA VRHUNCU SLAVE. Ali, ljudi to ne znaju. Oni ne osjećaju TO. Kao i u Prometejevo doba, oni u sebi pothranjuju slijepe nade. Oni imaju potrebu da im se pokaže put i ne mogu da odbace propovjedi. Kirilov, dakle, mora da se ubije iz ljubavi prema čovječanstvu. On mora da pokaže svojoj braći kraljevski i mučni put na kome će on biti prvi. To je jedino pedagoško samoubistvo. Kirilov se, dakle, žrtvuje...Kirilovljev pucanj biće znak za posljednju revoluciju. Nije očaj taj koji ga tjera na samoubistvo, već ljubav bližnjega prema samom sebi. Prije nego što u krvi završi jednu neizrecivu duhovnu pustolovinu, Kirilov ima jednu riječ isto toliko staru koliko i ljudska patnja: SVE JE DOBRO".
"...Stavrogin vodi jedan ironičan život, znamo sasvim dobro kakav. On podstiče mržnju oko sebe. Međutim, ključna riječ ovog lika nalazi se u njegovom oproštajnom pismu NIŠTA NISAM MOGAO DA PREZIREM. On je car ravnodušnosti, Ivan (Karamazov) je to takođe, kada odbija da se odrekne kraljevskih moći duha..."
|
Škafiškafnjak |
 |
|
Topic  |
|
|
|