Pričajte o Dream Theater-u šta hoćete, ali uvek su imali vrhunske odjavne pesme na svojim albumima. Pesma je u suštini oproštajno pismo klavijaturiste koji je napustio bend nakon Awake albuma. Kevin Moore je bio genije i bez njega Dream Theater više nije bio isti. Prelepa pesma, umetnost.
Jedino bolje od metal grungea je metal progressive. Kakav ples napred i nazad između riffa i bubnjeva, a Moore stvara magiju na klavijaturama koliko njegov zvuk doprinosi atmosferi pesme... Numera takođe sadrži i suptilan nagoveštaj riffa još jedne pesme na istom albumu - Space-Dye Vest. Kompleksno i složeno u svojoj razradi, a tako jednostavno za slušanje kada sviraju majstori. Pesma je inače o zavisnosti od alkohola, nekada je najteže pogledati svoj odraz u ogledalu... Tema kojom će se Portnoy & Dream Theater baviti još mnogo puta u svojim kasnijim albumima.
Imati veliki ego je jedna od najvećih kočnica u životu. I treba imati percepciju da uvidiš gde leži problem, i snagu volje da prebrodiš kajanje što si toliko puno grešio u burnoj mladosti... Teška tematika, ali ima terapeutski efekat. Cela pesma ima taj neki apstraktan, snoliki prizvuk, što se uklapa sa vodenim tj. okeanskim konceptom čitavog albuma. A odsvirano... za medalju. Taj intro, jazz solo gitara, slušajte samo taj vrhunski bass!! Fanovi Rush-a će se kod ove pesme osećati kao kod kuće. Falling into Infinity je ubeljivo najpotcenjeniji album ovog benda.
Dream Theater - Trial of Tears - I. It's Raining / II. Deep in Heaven / III. The Wasteland