| Author |
 Topic  |
|
sawitch
Advanced Member
Serbia
41188 Posts
Member since 17/11/2007 |
|
|
panzer
Advanced Member
12800 Posts
Member since 18/05/2005 |
 Posted - 23/12/2010 : 17:36:45
|
Sawitchu, još jedan mali predlog: Piši naslove (i ime i prezime autora) velikim slovima. Pogledaj među poslednjim knjigama na prvi stranici. Vidiš li? Mladjo naslove piše velikim slovima pa su zato njegove recenzije najćitanije - jer istupaju od ostalih. Probaj, ali kako mladjo ne trpi konkurenciju, vrlo verovatno če napisati naslov sa malim slovima ... znaš, privilegij moderatora pa to...  |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
Edited by - panzer on 23/12/2010 17:37:07 |
 |
|
|
mladjo
Advanced Member
.jpg)
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 23/12/2010 : 20:58:32
|
Dovraga, skužio si me
Ma ja radim Copy/Paste imena knjige i autora pa onda ako je napisano malo i kopirano je malo. A najviše me veseli kada se ne stavi naslov knjige (nego naslovnica) pa onda moram piati sam
A za ovog fiškala - jebešga, i ja sam fiškal al nemam dvorac i ostrvo Moram poraditi na sebi
Al ajde, trosobni stan, auto i dvije vikse su isto nešto |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
panzer
Advanced Member
12800 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 24/12/2010 : 11:08:43
|
| Čestit Božič svim nekadašnjim i sadašnjim recenzentima na ovom topiku te isto onim, koji dolaze ovamo samo da bi dobili ideju, koju knjigu bi se isplatilo pročitati sljedeču. |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
Edited by - panzer on 24/12/2010 11:12:35 |
|
|
|
Barker
Advanced Member
Fyro Macedonia
4690 Posts
Member since 10/10/2003 |
Posted - 26/12/2010 : 18:35:48
|
stid me sto moram ovo da priznam , ali ja sam tek danas zavrsio Pad Hiperiona, a zapoceo sam ga jos letos! :O :)
ali nije me stid da kazem da sam pod jakim utiskom ove kompleksne knjige. mozda cu zato i reci da mi se vise dopao nego prvi deo koji je prakticno zbirka (ne)zavisnih prica povezanih u intrigantnu postavku, dok su ovde stvari tako fino, tako dramaticno, tako pametno, tako hrabro iskombinirane i uspesno dovedene do zavrsnice.
takodje me je iznenadila velika kolicina altruizma (koja je uglavnom prisutna u vecini sf literature), ovde fino i bez patosa ispripovedana.
mislim da cu napraviti pauzu od sf-a, majstor i margarita mi je u planu odavno, pa se posle bacam na endimiona. |
Bistro i duboko nebo utociste pruza! |
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 26/12/2010 : 20:04:05
|
Što bi te bilo stid, pa to i je knjiga koja se polako čita:))
Treba sve to povezati, koji put se vratiti na već pročitano...Ja sam čitajući Pad... znao se vratiti na Hyperion pa uspoređivati kako sam neke odlomke doživio kad sam ih prvi put čitao a kako na drugu loptu, posle pročitanog nastavka. Ima tu dosta toga za analizirati... |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
panzer
Advanced Member
12800 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 28/12/2010 : 09:41:36
|
Autor pojasnjuje, šta bi se dogodilo, ako bi prosječna temperatura na Zemlji porasla za 1,2,3,4,5 ili 6 stupnjeva Celzija (Ne zbog Nives Celzijus ). Knjiga je puna kvalitetnih podataka i isplati se je pročitati, iako mislite, da se taj scenarij neče odviti.
Autor pojasnjuje, kako postati stretan, čak i tada, kad si potpuno na dnu. Dodatnu vrijednost knjizi daju istinite priče ljudi, koji su uspjeli prebroditi neke životne prepreke (smrt žene i djeteta, smrt muža i dva sina, alkohol, droge, silovanje i pokušaj ubojstva, pokušaj samoubojstva, ...)
Autoru je preostalo još nekoliko mjeseci života, zato je još poslednji put nastupio pred svojim učenicima. Nije jim predavao o smrti, nego o životu.
|
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
Edited by - panzer on 28/12/2010 09:45:57 |
|
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4066 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 28/12/2010 : 18:06:04
|
Čitam "Dekameron" i valjam se od smijeha. Sunce mu žarko, nešto nisam ovako zamišljao "čedne" popove iz srednjeg vijeka!
Opširiniji pregled možete očekivati kad se dozovem u "ozbiljnu" verziju sebe... |
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 29/12/2010 : 19:41:18
|
Nizvodno od sjećanja
Djordje Balašević:TRI POSLERATNA DRUGA
Oduvijek sam tvrdio da ne postoje loši žanrovi nego samo loše knjige, ali kad se govori o ljubavnim romanima ta teorija ima sve izglede da padne u vodu. Ženski dio populacije jednostavno više voli takav oblik literature, samim time se on u potpunosti prilagodio određenom modusu pisanja i stvarno rijetko koji muškarac pročita nešto na ovu temu. Međutim, tu i tamo (ali stvarno tu i tamo) desi se da se nešto napiše i za nas. Okarakterizirati ovaj roman kao ljubavni bilo bi greška jer on to, barem u čistom obliku, svakako nije ali da takva tematika pevladava - to svakako stoji. Međutim ovdje nije riječ o feminiziranom igranju sa osjećajima nego o otvorenom putu ka sreći iz perspektive kako to "mi muški" vidimo (nadam se da mi onih par žena koje ovo čitaju neće zamjeriti ovu malu digresiju:)) te je ovo stoga prvi "muški ljubavni roman" koji sam pročitao.
Prvi ali ne i jedini.
Ima Djole još dvije knige...
Glavni junak je melankonični pjevač čije je sunce davno zašlo i mada njegove pjesme žive u njemu, on već dugo ne živi od njih. Čovjek sa bremenom velikog iskustva na leđima, čovjek koji je shvatio da se sve mijenja. I to ne nužno na bolje...
Iskra u njemu još uvijek tinja ali za plam je potrebna određena pokretačka snaga koju može donesti samo netko novi, netko tko u sebi također nosi dozu melankonije i sjete.
Istina je da neke knjige svojom punom kvalitetom zasjaju tek kada ih čitate u određenom dobu. Ovo je svakako jedna od njih. Mnoge stvari ne bih shvatio da sam ovu knjigu čitao mlađi, ostale bi mi u sjećanju ili kao puko teoretiziranje ili kao pjesnička trivijalnost inače velikog pjesnika. Eh da sam tada znao... Sve češće upotrebaljavam ovu uzečicu. A kad se sjetim koliko mi je išla na živce kad su mi stariji nešto pametovali na taj fazon.
Ali dobro, shvatiti neke stvari u trideset i prvoj i nije baš tako loše.
Neki ne shvate ni mnogo kasnije...
A čini mi se da neki nikad...
Naravno, Djole ne bi bio Djole da u svojoj knizi malo ne bocne tadašnju dnevno-političku situaciju i to čini na svoj karakterističan način, kroz satiru, humor i podbadanja. Iz ovakvih knjiga se može više naučiti nego iz povijesnih udžbenika.
Uglavnom, knjiga je kratka i lagana za čitanje a opet ima dubokih trenutaka napretek. Sve u svemu, Djole je tu u punoj snazi, literarni dosezi su na nivou, a Dunav cijelo vrijeme teče kroz glavnoga junaka i nosi sa njim svo breme i sreću.
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
Edited by - mladjo on 29/12/2010 20:51:38 |
|
|
|
panzer
Advanced Member
12800 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 30/12/2010 : 09:37:51
|
Mini preporuke - da vas ne zamaram fotkama (neke od njih tek sam počeo čitati):
Stasiland: Stories from Behind the Berlin Wall (priče žrtava i agenata o metodama istočnonjemačke tajne policije Stasi)
Opus Svena Hassella, H.H. Kirsta (grozote drugog svjetskog rata)
Nick Drake:
Tutankhamun: The Book of Shadows (detektivska priča za vrijeme starih Egipčana)
Robert Harris:
Conspirata: A Novel of Ancient Rome, Imperium: A Novel of Ancient Rome (zavjere u starom Rimu)
Fatherland - Veliki Rajh 1964 (20. godina poslije nijemačke pobijede u WWII. Kennedy dolazi u Berlin u posjet Hitleru. Policijski detektiv istražuje smrt jednog dužnostnika i nailazi na zavjeru, u koju je upleten sam politički vrh. Više sliči (barem na prvi pogled) na Rothovu knjigu The Plot Against America nego na Dickovu The Man in the High Castle) |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
Edited by - panzer on 30/12/2010 10:36:53 |
|
|
|
alanford
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1169 Posts
Member since 31/03/2009 |
Posted - 31/12/2010 : 14:31:36
|
Evo prvih 13 linija (toliko se inace stavlja na forumima) moje buduce novele(ili romana...) zavisi koliko ce rijeci biti. Jos je to na samom pocetku, napisao sam dosada 3k rijeci (za oko 14 dana) uz sva istrazivanja.
Prica je onako cross-genre izmedju istorijske-avanture i horora. U prvih 13 linija se aman bas nista nezna o prici Pisem na engleskom, ali nevjerujem da ce predstavljati ikakav problem citaocima (vokabular mi i nije za pohvalu...)
The radio blared the Beatles song HELP, as if the damn thing knew that I had just received another rejection slip. Twelve years submitting, ten novels written and I still felt as jinxed--just your everyday writer who lives of teaching at school.
Sometimes I wondered what the hell is wrong. Maybe I took a piss on a gypsy in one of my former lives. Fuck if I knew. I reached for my Marlboro reds, because they are the classy way to kill you, and writers need to be classy. I sifted through the rest of my mail.
A manila envelope caught my eye. My old friend Steve Manning sent it to me. I haven’t heard of him since 1950 – since he left to Korea – to the war. The envelope was quite heavy.
Utisci :D.
PS. Imam 14 godina tako da i nisam nacitan koliko bih trebao biti. Procitao sam knjigu Stephen Kinga On Writing (koju preporucujem svima koji zele pisati) i dosta tekstova na internetu. |
|
|
|
panzer
Advanced Member
12800 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 03/01/2011 : 09:33:43
|
quote:
Originally posted by alanford
... napisao sam dosada 3k rijeci (za oko 14 dana) uz sva istrazivanja.
Ma bolje je da ideš sporo. Moj "rekord" (ispred nekoliko dana) je gotovo 10.000 riječi u četiri dana. |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
Edited by - panzer on 03/01/2011 09:37:52 |
|
|
|
panzer
Advanced Member
12800 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 03/01/2011 : 09:36:29
|
Roberts: The end of food
Ovaj put se Roberts, umijesto nafti kao u jedni od njegovih drugih knjiga - Kraj nafte, posvijetio hrani. Sve do sada smo uspijeli proizvoditi više hrane nego ikada prije. No, kao što je ugotovio autor, sistem teško mehaniziranog i kemično intenzivnog poljedelstva je tako izmozgao zemlju, vodne vire i ostale prirodne infrastrukture, da se mu, prije ili kasnije, bližu kraj. Da ne govorimo o tome, kako kvaliteta hrane, koju danas na tanjur dobiva suvremeni čovjek, puno niža od one, koju su jeli naši preci, premda je je, barem u kvantitativnom smislu, više.
Što je još zanimljivo u knjizi je razotkrivanje poteza, kojima se služi prehrambena industrija, da bi zaslužila što više i prodala kupcu što više svojih proizvoda, pa makar on puknuo od viška kilograma ...
Albom: Tuesdays with Morrie
16 godina poslije diplomiranja sportski novinar vidi na TV, da njegov najomiljeniji profesor sa faksa Morrie Schwartz boluje za ALS te da neče više dugo živjeti. Ide ga posjetiti, ali mu kasnije taj susret nikako ne ide iz glave. Morrie naime na smrt ne čeka pasivno, nego se osječa više živ nego ikad prije. A novinar se osječa, kao da sve što radi, radi u prazno ...
I tako se njih dvoje počnu sastajati svakog utorka. Na tim sastancima Morrie sa svojim bivšim učenikom (kojeg nikad nije zaboravio, premda taj nije održao obečanje, da če ostati sa njim u kontaktu i poslije diplome) razgovara o temama, kao što su porodica, vjenčanje, ljubav, starenje, strah, pohlep, posao, smrt, smisao života... A uz to pratimo, kako Morrie sve teže prenosi svoju bolest: ne može hodati, teško miče ruke, ne može sam na WC, ... No, Morrie sam je najbolji dokaz za to, da propadanje čovjekovog tijela sa sobom uvijek ne donosi i pad inteligencije te smisla za život ...
Ova (pre)kratka knjiga je napisana prema istinitoj priči i može poslužiti kao inspiracija za sve one, koji još nisu dokučili, šta sve je važno u životu, a šta je, na kraju krajeva, samo balast i ništa više nego to ... |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
|
|
|
panzer
Advanced Member
12800 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 03/01/2011 : 10:42:30
|
Müller: Generation Gold
Autor u knjizi nagovara čitatelje, da se sa kupnjom zlata i srebra pripreme na nadolazeču ekonomsku krizu (knjiga je izdana 2006. godine, kad je bilo za unču zlata treba dati pola manje dolara nego danas, a za srebro 2,5-puta manje), a uz to pokazuje prljave trikove SAD, koja uz pomoč nekoliko institucija pokušava održati status dolara kao rezervne valute i samim time svoju ekonomsku nadmoč nad drugima.
(Obavezno) čitati uz Deutschovu knjigu Urota srebra. |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
Edited by - panzer on 03/01/2011 11:52:18 |
|
|
|
panzer
Advanced Member
12800 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 04/01/2011 : 09:15:37
|
Pošto nitko neče više da postuje ove godine , evo još nešto od mene:
Scott Card: Kraljevski ručak
(Iz zbirke kratkih priča Cruel Miracles)
Na koloniju Abbey spuste se dva svemirca i zarobe tamo živeče ljude. Jedan od kolonista postane kolaboracionist te počne, da bi nasitio oba svemirca, rezati dijelove tijela ostalih kolonista. Znači, reže sve: oči, ruke, noge, pa čak i dojke (kad si kralj zaželi prsi na maslacu). No, jednoga dana se na planet spuste vojnici Imperija. Svemirci se pokušavaju obraniti pred njima, ali pri tome nisu uspješni, zato naprave samoubojstvo; kolonisti njihova tijela popišaju, poseru se na njih, a onda jih bace u jamu.
Kasnije na sudu sude Pastiru (koji je taj naziv dobio, jer grupu ljudi zovu stoka), stražarima, kuharu itd.. Na kraju zaključe, da je Pastir kriv, ali ga oproste, jer je sa rezanjem dijelova tijela kolonista samo želio spriječiti, da svemirci pobiju sve njih. Predstavnikom kolonije nalože, da moraju ljudi Pastira častiti barem jednom na godinu te da mu moraju pomoči, da živi dug i miran život, dok če to dozvoljevati znanost i razum.
Ljudi ne žele prekršiti zakone Imperija. I tako oni jednom na godinu u Pastirovu kuču nesu darove – žito, mlijeko i meso. No, pošto Pastir nije izgubio nijedan dio svoga tijela i što bi ostali radije umrli, a ne da su morali ostati živi te trpjeti, oni mu odrežu noge, bokove, penis, ramena, ruke. Pitaju jih djeca, pa kako on živi. A odrasli odgovaraju: Mi ga držimo na životu. Sud je tako odredio. Pomoči čemu mu, dok če to dozvoljevati znanost i razum. Naravno, sud nije odredio, u kakvom stanju bi on morao biti ...
Oni puste darove u kuči i onda idu van. Kad padne mrak, Pastira prebace u viseču mrežu, gdje godinu za godinom gleda nebo kroz prozor. I kako kaže Card na kraju: Možda bi mu i odrezali jezik, ali nisu na to pomislili, jer nikad nije ni govorio. Mogli bi mu i odstraniti oči, ali nisu, jer su htjeli, da vidi osmjeh na njihovim licima.
I tako su se mu osvetili, sve u skladu sa odlukom suda.
Priča mi uopšte nije bila grozna - ne znam, verovatno zato, jer nije u potpunosti opisao jad i bijedu kolonista ... ali to nije jedina knjiga takve vrste koju je napisao. Napisao je i knjigu Izdaja (A planet named Treason), u kojoj Laniku Muellerju i ostalim radsima rastu dodatni udovi i organi, koje oni onda mjenjaju za željezo i druge metale ...
Priporučio bi i kratku priču Umrljivi bogovi, gde neumrljivi svemirci dođu na Zemlju, jer su fascinirani jedinom vrstom, koja može da umre – naravno, to smo mi, ljudi. Kad naš junak na kraju umre, svemirci još satima časte njegovo ohlajajuče tijelo uz spoznaju, da nikad neče iskusiti največji dar nad darovima – smrt. Ovi svemirci sliče mi na Gospodare iz Clarkove knjige Kraj djetinjstva. I oni, superiorniji od nas, mogli su samo pomoči kod preobrazbe ljudi, a sami u njoj nisu mogli učestvovati. |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
Edited by - panzer on 04/01/2011 09:33:14 |
|
|
|
panzer
Advanced Member
12800 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 04/01/2011 : 09:27:33
|
Za ljubitelje visoke literature i dobre klope :
http://www.amazon.com/Kafkas-Soup-Complete-History-Literature/dp/0151012830/ref=sr_1_1?ie=UTF8&s=books&qid=1294129515&sr=1-1
Popravi sam sa svjetsko poznatim literatima:
http://www.allenandunwin.com/default.aspx?page=94&book=9781847080479
The Book of Virtues for Young People: A Treasury of Great Moral Stories
Knjige sastavljaju izabrane priče poznatih ljudi iz povijesti (Anna Frank, Ezop, Pablo Neruda, Jean Paul Sartre, George Washington) o samodisciplini, sučuti, odgovornosti, radu, hrabrosti, poštenju, vjeri, itd. Priče nisu primjerene samo za mlade, nego za ljude svih starosti jer čak i stari ljudi mogu svaki dan da nauče nešto novo.
I kako kaže autor na kraju uvoda: nismo anđeli i to i ne možemo biti, ali barem možemo biti bolji. |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
Edited by - panzer on 04/01/2011 09:44:14 |
|
|
|
panzer
Advanced Member
12800 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 05/01/2011 : 09:13:40
|
Još jedna mini preporuka:
Keller: Priča mog života (autobiografija gluhe i slijepe žene)
|
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 05/01/2011 : 23:11:29
|
Izuzmemo li zadnjih dvadesetak godina, veliki dio hrvatske književnosti (a i književnosti zemalja u okruženju) temelji se na selu.
Stalno selo. Seoske ljubavi, seoske zgode, seoska vjenčanja, seoski mangupi, seoske puce, njive, konji, kleti, salaši, pa opet njive i konji, pa lipe, breze, orasi, a tek hrastovi...A ako se i dešava pokoja zgoda u gradu onda je to uglavnom zbog toga što glavni junak, seosko dijete, ide u grad, gdje onda opet žali za konjima, njivom, hrastovima... Naravno, ne radi se nužno o lošim djelima, dapače, ali više mi je dosta situacije da kada uzmem neku knjigu hrvatskog pisca iz 19. stoljeća, čitam o Topoli @ co koju su sasjekli zli vlastelini @ co a onda su usput pobrali i sve zgodne seoske puce. Zašto je to tako? Zato što se građansko društvo u ovim krajevima pojavljuje tek u zadnjih pedesetak godina (makar sam mišljenja da će istinsko građansko društvo u ovim krajevima zaživjeti tek polovicom ovoga vijeka.) I dok je Budimpešta na početku stoljeća imala 800 000 stanovnika, Zagreb je imao oko 50 000.. I to je ono što je falilo. Veliki grad. U velikom gradu inteligencija buja, rađaju se ideje, provode se akcije, stječu se prijatelji i neprijatelji, jednom riječju nešto se dešava. A to se ne može desiti u maloj sredini gdje se i onaj mali broj intelektualaca koji u njoj postoji školovao van nje. Danas ipak imamo urbanu kulturu (inače mrzim tu riječ jer mi je simbol za sve one pomodne gluposti kojima nas obasipaju na reklamama) ali ipak je to daleko od razvijenosti koja nam je potrebna. Nemamo tradiciju. Ali sve ima svoje vrijeme sazrijevanja i svoj tok i ništa ne ide preko reda.
Nažalost... |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
panzer
Advanced Member
12800 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 06/01/2011 : 14:50:01
|
KIS Top lista
Prodaja i popularnost u hrvatskim knjižarama od 1. do 30. studenog 2010.
Top lista najpopularnije književnosti
(mjesto na listi / prošli mjesec / prodaja)
1.
(3.)
578
Koliba,
William P. Young
2.
(1.)
263
Jedi, moli, voli,
Elisabeth Gilbert
3.
(7.) 257
Kule u zraku,
Stieg Larsson
4.
(5.)
255
Čudo u Poskokovoj dragi,
Ante Tomić
5.
(P)
221
Muškarci koji mrze žene,
Stieg Larsson
6.
(10.)
207
Djevojka koja se igrala vatrom,
Stieg Larsson
7.
(P)
140
Voljeti se otvorenih očiju,
Jorge Bucay
8.
(N)
120
Posljednja carica,
Anchee Min
9.
(P)
112
Kako živi Antuntun,
Grigor Vitez i Tomislav Torjanac
10.
(N) 106
Gospa od badema,
Marina Fiorato
Top lista najpopularnije publicistike
1.
(5.)
383
Ispričat ću ti priču,
Jorge Bucay
2.
(1.)
204
Škola života,
Bruno Šimleša
3.
(6.)
179
Tajna,
Rhonda Byrne
4.
(N)
161
Moć,
Rhonda Byrne
5.
(P)
159
Tkanje života,
Mirjana Krizmanić
6.
(N)
157
Glavaš, kronika jedne destrukcije,
Drago Hedl
7.
(9.)
136
Avantura osobne promjene,
Ljubica Uvodić-Vranić
8.
(4.)
134
Zeleni kvadrat,
Kornelija Benyovsky Šoštarić
9.
(N)
131
Kako vidjeti svoje anđele,
Theresa Cheung
10.
(P)
121
Bogovi novca,
F. William Engdahl
Top lista najprodavanijih knjiga
1.
(N)
984
Ledene opekline,
Lois McMaster Bujold
2.
(2.)
765
Koliba,
William P. Young
3.
(4.)
507
Škola života,
Bruno Šimleša
4.
(5.)
441
Čudo u Poskokovoj dragi,
Ante Tomić
5.
(P) 438
Tajna,
Rhonda Byrne
6.
(N) 437
Moć,
Rhonda Byrne
7.
(N) 407
Puhač stakla s Murana,
Marina Fiorato
8.
(N)
394
Namamljena: Kuća noći 6,
Kristin Cast
9.
(1.)
390
Jedi, moli, voli,
Elisabeth Gilbert
10.
(3.)
383
Ispričat ću ti priču,
Jorge Bucay
O KIS Top listi
KIS Top lista se sastavlja na temelju vjerodostojnih podataka iz hrvatskih knjižara. Podaci se korigiraju da bi se dobilo što precizniju sliku stvarne prodaje knjiga u Hrvatskoj.
Brojka u zagradama označava mjesto koje je na top listi knjiga zauzela protekli mjesec. Oznaka "N" označava novitet (to može biti i knjiga koja je duže u prodaji, ali se prvi put pojavljuje u Top 30). Oznaka "P" označava povratnika u Top 30.
Zbog dominacije nakladničkih knjižara u prodajnoj mreži smatramo korektnijim prikazivati top listu najpopularnijih naslova. Ta lista se stvara na temelju podataka o prodaji knjiga izvan knjižara koje pripadaju nakladniku koji je knjigu izdao.
Podatak o ukupnoj prodaji je procjena ukupnog broja primjeraka prodanih u hrvatskim knjižarama tijekom mjeseca. Moguća pogreška +/- 20%, a objavljuje se u svrhu informacije o stvarnim udjelima na knjižarskom tržištu.
Objavljeno uz potporu Udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA. |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/01/2011 : 02:19:18
|
Mali ali vjerni broj pisaca na ovom topicu te (ipak) veliki broj od oko 40 000 "pogleda" na ovu temu (što pokazuje da je rado čitana makar se mnogi ne odvaže i sami napisati nešto) stvarno me i istinski raduje i drago mi je što sam otvarajući ovaj topic naišao na odobravanje Vas koji ste kroz sve ove stranice ostavili svoj pisani trag na njemu ali i na odobravanje onih koji ne pišu na njemu ali mu se stalno vraćaju čitajući ga
Danas mi je Mhejl poslao zanimljivu poruku u kojoj izlaže sjajan način poboljšanja ovog topica; svježe i stalno fluktuirajuće teme koje će nas potaknuti na razmišljanje i iznošenje svojih stavova, popraćene primjerima i dojmovima su ona sviježa krv koja će potaknuti rasprave u još većem broju. Svakih, recimo dva tjedna imali bi novu temu o kojoj bi iznosili svoja mišljenja, osvrtali bi se na različite književne periode i stilove, a uz sve to bi i dalje pisali recenzije, davali preporuke, radili liste...Dakle, topic bi i dalje zadržao svoj dosadašnji smjer ali bi uz njega došlo još sijaset novih tema čime bi se osnažila srž zbog koje je i otvoren.
Pa evo, Mhejl je predložio a ja se slažem - prva tema biti će o Tolkienu. VAŽNO: slobodno iznesite temu o kojoj želite raspravljati. Sve želje će biti uvažene:))
Knjige & co - tema za rapravu: J. R. R. TOLKIEN
Što mislite o ovom piscu?
Koja djela ste pročitali?
Što mislite o njegovom položaju u fantasy književnosti i književnosti uopće?
Koliko uopće volite taj žanr?
Slijedi kolaž internetskih tekstova o ovom piscu.
John Ronald Reuel Tolkien
Tolkien, John Ronald Reuel (Bloemfontein 3. siječnja 1892. - Bournemouth 2. rujna 1973.), engleski pisac i filolog rođen u Južnoj Africi.
Kao stručnjak za starije oblike engleskoga (anglosaski do Normanskoga osvojenja 1066.) od 1945. - 1959. bio je profesor engleskog jezika na Oksfordskom sveučilištu. U razdoblju prije drugog svjetskog rata bijaše blizak prijatelj poznatih pisaca fantastike i kršćanske apologetike ( Owen Barfield, C. S. Lewis, Charles Williams ) koji su zajedno, izmjenjujući međusobno mišljenja, ideje i djela u radu, bili poznati kao grupa The Inklings. Na njihovim redovnim sastancima Tolkienov zamišljeni svijet i njegova hinjena povijest ( "feigned history" kako je naziva sam Tolkien ) dobili su svoj prvotni oblik. Objavio je brojne filološke i kritičke studije (Beowulf: čudovišta i kritičari), ali svjetsku slavu i popularnost stječe knjigama s mitološkom podlogom:
* Prva knjiga o Međuzemlju, "Hobit" (1937), s autorovom revizijom 1951.
* Gospodar prstenova I.-III. (1954-55).
Sve četiri knjige doživjele su još jednu autorovu reviziju 1968. godine. Poslije Tolkienove smrti, objavljen je i Silmarillion (1977), zbirka mitova i epova vilinskog naroda, koja zapravo prethodi njegovim najslavnijim djelima i koju je počeo pisati još prije Prvog svjetskog rata s namjerom da stvori originalnu englesku mitologiju.
Životopis
1888. Engleska - Arthur Reuel Tolkien imao je 31 godinu i upravo je zaprosio djevojku koja je tek navršila 18, Mabel Suffield. Ona je prihvatila, no njezin otac, John Suffield, nije bio zadovoljan. Mabel je bila premlada za brak pa je vjenčanje odgođeno na dvije godine. Mogli su komunicirati samo preko Mabeline mlađe sestre, Jane, koja je na željezničkoj stanici Arthuru isporučivala njezina pisma. Viđali su se i na večernjim zabavama na kojima su Arthurove sestre svirale glasovir. Glasovir je, naravno, bio jedan od onih što su ih proizveli Tolkienovi i na poklopcu je pisalo: "Irrestible Piano-Forte: Manufactured Expressly for Extreme Climates." Skriveni pogledi i tajna pisma nisu potrajali vječno: tako su se 1891. Arthur i Mabel vjenčali - no John Suffield ni sada nije bio zadovoljan. I dalje ponosan, unatoč bankrotu, držao je da se obitelj Tolkien ni u čemu ne može mjeriti s poštovanim Suffieldovima. No unatoč nezadovoljstvu, podario je novovjenčanom paru svoj blagoslov.
Arthur je po rođenju, naravno, bio Englez, no njegov je obiteljski bankarski posao u Engleskoj osiromašio. Godinu dana nakon što je zaprosio Mabel, zaključio je kako je Južna Afrika daleko unosnija. Otputio se na trotjedni put u Bloemfontein, gdje mu se pridružila i zaručnica za njihovo vjenčanje, dvije godine kasnije. Mabel baš i nije bila jako zadovoljna što mora boraviti u toj zemlji - u pismu svojoj obitelji nazvala je Bloemfontein "Slijepa divljina! Strahovita pustoš!" No, uz dijamante i zlato kojima je obilovao taj dio Afrike i klimom koja je pogodovala Arthurovom već od ranije slabom zdravlju, činilo se da će Tolkienovi u toj "strahovitoj pustoši" ipak ostati za neko dulje vrijeme.
4. siječnja 1892. Arthur je napisao napisao svojoj majci:
"Draga majko, Ovoga tjedna imam dobre vijesti za tebe. Prošle noći (3. siječnja) Mabel mi je podarila prekrasnog sinčića. Rodio se malo prije vremena, no snažan je i dobro je, a Mabel je sve izdržala zbilja prekrasno. Beba je (naravno) slatka. Ima predivne ruke i uši (vrlo duge prste), vrlo svijetlu kosu, "Tolkienove" oči i jako izražena "Suffieldovska" usta. Općenito, djeluje kao vrlo ljupko izdanje svoje tete Mabel Mitton. Kad smo jučer prvi puta pozvali doktora Stollreithera, rekao je da se radi o lažnoj uzbuni pa je poslao bolničarku kući, no pogriješio je, tako da sam ga zvao opet oko osam sati, a tada je ostao sve do 12:40, kada je morao popiti whiskey za dječakovu sreću. Dječakovo prvo ime biti će John, prema djedu, vjerojatno sve skupa John Ronald Reuel. Mab ga želi zvati Ronald, a ja želim da bude John i Reuel..."
Tako je J.R.R. Tolkien došao na svijet. Iako mu je prvo ime bilo John, gotovo svi su ga zvali Ronald. Prijateljima u školi bio je John Ronald, a poslije je s vremenom postao poznat kao Tollers ili J.R.R.T.
Majmuni, zmije i pauci bili su opasnosti kojima je obilovala Južna Afrika. Mladog Ronalda, kad je tek prohodao, jednom je ugrizla tarantula, no njegova njegovateljica isisala je sav otrov. Kasnije je uvijek govorio kako nema nikakvu osobitu averziju prema paucima, no arachnidi divovskih razmjera ipak su se često pojavljivali u njegovim djelima.
Mabel Tolkien i dalje nije voljela život u Južnoj Africi i željela se vratiti u Englesku, bar u posjet. Nažalost, put je morao biti odgođen do rođenja njezina drugog sina. Hilary Arthur Reuel rodio se 17. veljače 1894. Hilary je bio zdravo dijete, nimalo nalik svome starijem bratu, koji je bio pomalo nježan i često pobolijevao. Dječakov otac, Arthur, isto bi tako pobolijevao kao i njegov stariji sin kad bi se vratio u Englesku; stalni boravak u domovini držao je pogubnim za svoje zdravlje.
Ipak, u travnju 1895. godine Mabel se sa svojim sinovima ukrcala na S.S. Guelph i otputovala u Englesku. Arthur je obećao da će im se pridružiti kasnije. Ronald je konačno upoznao svoje rođake s majčine strane, a i zdravlje mu se prilično poboljšalo. No te zime, usprkos Ronaldovom oduševljenju prvim okićenim božićnim drvcem što ga je ikada vidio, vijest kako je Arthur obolio od reumatske groznice i neće moći doći dok mu se zdravlje ne poboljša, bacila je sjenu na blagdansko raspoloženje.
14. veljače 1896. godine obitelj je primila brzojav u kojemu je stajalo da je Arthur pretrpio ozbiljno krvarenje. Umro je sljedećeg dana.
Nakon što se djelomično oporavila od suprugove smrti, Mabel Tolkien je zaključila da ne može iskorištavati svoju obitelj i dalje ostati s njima. Pronašla je relativno jeftinu kuću od opeke u selu Sarehole i obitelj se tamo preselila toga ljeta. Prije no što su otišli, Ronald je od svoje tete Grace saznao priču o povijesti svog prezimena. Rekla je kako je obiteljsko ime izvorno bilo "von Hohenzollern". Za opsade Beča 1529. godine, George von Hohenzollern je izveo uspješan prepad na Turke, pa je dobio nadimak Tollkühn, što znači "ludo hrabar". Obitelj je također vjerojatno bila ženidbeno povezana s francuskim plemstvom: francuska verzija imena Tollkühn bila je du Téméraire. Teta Grace ispričala je i priču o tome kako je obitelj anglizirala svoje prezime kako bi izbjegla giljotinu za vrijeme Francuske revolucije.
Mabel je odlučila sama podučavati Ronalda i Hilaryja dok ne dorastu dovoljno kako bi se mogli upisati u školu King Edward, najbolju osnovnu školu u gradu. Naposljetku, Mabel je znala francuski, njemački i latinski, znala je slikati i crtati i svirala je glasovir. Zaključila je kako može podučavati dječake nekoliko godina.
Promet kraj njihove kuće bio je vrlo rijedak i grad Birmingham izgledao je vrlo udaljen. Tu su bili livada, mala rijeka, stari mlin, jezerce, polja - sve što bi dvojica malih dječaka poželjela istraživati. Brali su gljive i bježali pred njihovim vlasnikom "Crnim ljudožderom", kako su ga nazivali Ronald i Hilary. Osim boravka u prirodi, tu su bile i nove riječi Warwickshire narječja, koje su braća učila, kao što su "miskin" za kantu za smeće ili "gamgee" za pamučno predivo.
Mabel Tolkien je uskoro počela podučavati obojicu dječaka. Ronald je od početka bio umješan s riječima: sa četiri godine znao je čitati, a uskoro je i vrlo vješto pisao. Volio je latinski, a puno manje francuski. Nije ga zanimalo sviranje glasovira; riječi su mu bile dovoljno muzikalne. Volio je crtati (osobito drveće, kojim se oduševio još onda dok je promatrao svoga oca kako sadi stabla u Bloemfouteinu) a njegove estetske težnje izražavale su se u elegantnom i kićenom rukopisu.
Kako je Ronald pokazivao strast prema svemu vezanom uz riječi, majka mu je davala mnoge knjige na čitanje. Najmilije su mu bile knjige o Crvenim Indijancima, legende o Arturu, "Curdie" knjige Georgea Mac Donalda i Crvena knjiga o vilama. Manje ga je privlačio Otok s blagom, a Alice u zemlji čuda bila mu je samo donekle zanimljiva.
Do 1900. Tolkienovi su imali topao odnos sa svojim rođacima. No toga proljeća sve se promijenilo. Mabel i njena sestra May prešle su na katoličanstvo i bile primljene u Rimsku Crkvu. Njihov otac, John Suffield, bio je bijesan. Kao unitarist, užasno se razljutio i osjećao osramoćenim prekrštavanjem svojih kćeri. Mayin suprug zabranio joj je da ikada više samo i zakorači u katoličku crkvu, a njegova mala novčana pomoć za Mabel i njezine sinove ukinuta je.
Godine 1899., kad mu je bilo sedam godina, Ronald je bio dovoljno star kako bi se pokušao upisati u Školu King Edward. Nije uspio, no iduće je godine pokušao ponovo i ovoga puta se upisao. Put od Sareholea do škole bio je dug i zamoran, a vlakovi su bili preskupi. To je značilo preseliti se iz lijepe seoske kuće u Moseley, koji se nalazio blizu središta grada.
Ronaldu je trebalo gotovo čitavo prvo polugodište kako bi se prilagodio životu u gradu i užurbanoj školskoj atmosferi, no ubrzo mu se to svidjelo. Kad mu je bilo deset godina, Mabel je zaključila kako joj se više ne sviđa crkva u koju je išla. I škola King Edward bila je preskupa, no osnovna škola sv. Filipa, koja se nalazila blizu crkve Birmingham Oratory - Mabeline nove omiljene crkve, bila je jeftinija i mogla je osigurati katoličko obrazovanje za Ronalda i Hilaryja.
Do 1903. Ronald je bio daleko bolji od svojih kolega u školi koja je imala niže standarde obrazovanja nego škola King Edward. Dobio je stipendiju za svoju prijašnju školu, u koju se vratio te jeseni. Hilary se nije uspio upisati, pa ga je majka neko vrijeme podučavala kod kuće. Ronald je učio grčki (koji ga je osvojio, iako mu je izgledao strano), čitao Shakespearea (kojeg nije pretjerano volio) i slušao profesora kako čita Canteburyjske priče na originalnom srednjovjekovnom engleskom, u kojemu je neobično uživao.
Tako je prošla još jedna godina u King Edwardu. Vrijeme uživanja bližilo se kraju. Godine 1904. Mabel Tolkien završila je u bolnici s dijagnozom dijabetisa. Toga ljeta se, međutim, dovoljno oporavila kako bi napustila bolnicu i, uz pomoć oca Francisa, Tolkienovi su mogli ostati u crkvenom oporavilištu na selu. No u studenome je iznenada kolabirala i pala u dijabetičku komu. Umrla je 14. studenoga, s ocem Francisom i sestrom May uz svoju postelju. Ronald je imao dvanaest godina i bio je siroče.
Bojeći se da će rođaci dječake pokušati vratiti na protestantizam, otac Francis je morao vrlo pažljivo odabrati njihovo boravište. Na kraju je otkrio kako njihova teta Beatrice Suffield nema religijskih afiniteta pa će Ronald i Hilary kod nje biti sigurni i sretni. Sigurni - da, ali - sretni? Hilary nije bio ni blizu tako izbezumljen kao njegov brat i uživao je s prozora gađati kamenjem mačke. Ronald je bio očajan zbog majčine smrti i ružnog industrijskog susjedstva s mnogim tvornicama. Teta Beatrice spalila je osobne papire i pisma njihove majke, ne pitajući se bi li ih dječaci možda voljeli zadržati.
No nije sve bilo tako crno, jer je Birmingham Oratory bio blizu i otac Francis postao je "zamjenski otac" Ronaldu i Hilaryju. Hilary se konačno upisao u školu King Edward. Ronald se sprijateljio s učenikom Christopherom Wisemanom i s njim se prijateljski nadmetao (Ronald je bio najbolji u razredu, Wiseman drugi). Obojica su uživali u ragbiju i mogli su razgovarati o religiji bez međusobnog vrijeđanja (Wiseman je bio metodist). Ronaldovo obrazovanje postajalo je sve zahtijevnije. Utemeljeno na grčkom i latinskom, pružilo je Ronaldu priliku za studij anglosaksonskog. Oduševljavali su ga Beowulf (najprije preveden, a zatim i na originalnom staroengleskom jeziku), Sir Gawain i Zeleni Vitez, te priče o zmaju Fafniru i pobjedniku nad njim - Sigurdu (staronordijske priče), koje su ga fascinirale od dječačkih dana.
Sve u svemu, Tolkien je volio filologiju, znanost o riječima. To je dovelo do stvaranja novog jezika. Ronald i njegove sestrične Mary i Marjorie zajednički su stvorili svoj vlastiti jezik, "animalic". Vrlo jednostavan, bio je sastavljen uglavnom od životinjskih imena. "Pas slavuj djetlić četrdeset" značilo je "ti si magarac". Nakon što je Marjorie, starija sestrična koja je patila od blage zaostalosti, odustala, Ronald i Mary počeli su raditi na drugom jeziku "nevboshu". Na tom jeziku su rođaci napisali šaljivu pjesmicu:
Dar fys ma vel gom co palt: "Hoc Pys go iskili far maino woc? Pro si go fys do roc de Do cat ym maino bocte De volt fact soc ma taimful gyroc!"
Prevedeno, to je značilo:
Bio jedan starac koji je rekao: "Kako Bih mogao nositi svoju kravu? Jer ako ju zamolim da uđe U moju košaru To bi izazvalo tako strašnu svađu!"
To je bio jedan od Ronaldovih prvih ozbiljnijih pokušaja stvaranja svoga vlastitog jezika, no nije se tu zaustavio. Proučavajući grčki, trudio se tvoriti riječi u grčkom stilu. Sad je želio stvoriti jezik ozbiljniji od "nevbosha", pa se okrenuo zbirci španjolskih knjiga oca Francisa. Novi jezik se zvao "naffarin" i bio je pod velikim utjecajem španjolskog. No, rad na njemu je izmorio Ronalda, pa se odmarao proučavajući Primer, Josepha Wrighta i gotski jezik, što ga je ispunjavalo velikim zadovoljstvom. I tako je zaključio kako je sljedeći korak u njegovim naporima u stvaranju jezika izumiti vlastiti alfabet, koji je nazvao svojim "privatnim jezikom".
Otac Francis je napokon ipak uvidio kako Ronald i Hilary nisu sasvim zadovoljni životom kod tete Beatrice. Dogovorio se s gospođom Faulkner i početkom 1908. godine dječaci su uselili k njoj. Nisu bili jedini stanari, jer je gđa Faulkner živjela sa suprugom, kćeri i služavkom. Jedini drugi podstanar bila je tamnokosa i sivooka osamnaestogodišnjakinja bez roditelja, Edith Bratt.
Edith i braća Tolkien slagali su se vrlo dobro, a osobito su se jedno drugome sviđali Ronald i Edith. Bila je tri godine starija; on nije dijelio njezin interes za sviranje glasovira, a nju nije zanimala njegova ljubav prema jezicima. No to im nije smetalo pa su zajednički krali hranu iz kuhinje i organizirali tajne gozbe u Edithinoj sobi. Povremeno su odlazili u čajane i ubacivali šećer u šešire prolaznika. U ljeto nakon što su se upoznali, shvatili su da su zaljubljeni.
Negdje u jesen 1909. godine Ronald i Edith su otišli na vožnju biciklima, jedva uspjevši svoj izlet zadržati u tajnosti. Popili su čaj u selu Rednal i nakon toga se vratili (odvojeno, naravno). No žena koja ih je poslužila čajem obavijestila je domaćicu Oratory Housea, gđu Church, kako je Ronald bio na čaju s nepoznatom djevojkom. Gđa Church je to prenijela kuharu, a on je rekao ocu Francisu.
Otac Francis je bio zaprepašten. Ne samo što je Edith bila tri godine starija od Ronalda, već su njih dvoje živjeli i u istoj kući. Zahtijevao je od Ronalda da ta veza odmah prestane, a Ronald koji po prirodi nije bio buntovnik i poštovao je oca Francisa, pristao je. Ronald i Hilary bili su prisiljeni napustiti kuću gđe Faulkner.
U to je vrijeme Ronald učio kako bi dobio stipendiju za sveučilište u Oxfordu. Prije no što je otac Francis otkrio njegovu "nepriličnu" vezu, polovica njegovih misli bila je usmjerena ka njegovu "privatnom jeziku", a polovica k Edith, i gotovo uopće nije obraćao pažnju na Oxford. Sada je želio steći stipendiju kako bi ocu Francisu dokazao da nije opsjednut Edith. No ipak nije bilo tako. S obzirom na njegovo tadašnje duševno stanje, nije čudo što nije uspio. Iako je konkurencija za Oxford bilo više nego oštra, Ronald je bio potišten. Njegov je jad vidljiv u dnevniku iz siječnja 1910.: "Deprimiran i u mraku više nego ikada do sada. Bože, pomozi mi. Osjećam se slab i iscrpljen."
Ronald i Edith odlučili su sastajati se tajno, pa su vlakom odlazili na selo i tamo se sretali. Za 21. rođendan Ronald je kupio Edith ručni sat, a ona njemu nalivpero za njegov osamnaesti. Nažalost, ponovo su viđeni zajedno i otac Francis mu je zabranio da ju viđa i piše joj dok ne napuni 21 godinu. No 15. veljače Ronald je slučajno sreo Edith i rekao joj da mu je zabranjeno pisati joj. Slučajno ju je ponovo sreo 21. i 23. veljače, a 26. veljače je od oca Francisa dobio pismo u kojem je nazvao te njihove "slučajne" sastanke zlima i budalastima i zaprijetio kako će onemogućiti Ronaldovu sveučilišnu karijeru ako ne prestane s tim.
Ronald je još jednom vidio Edith noću 2. ožujka. U svom dnevniku je napisao: "Na uglu Francis Roada prošla je kraj mene na svome biciklu na putu prema stanici. Možda ju neću ponovo vidjeti tri godine."
Kako bi istjerao iz glave misli na Edith, Ronald je prionuo na učenje. Budući da je pao na prijemnom za Oxford i dalje je bio u školi King Edward. On i nekoliko starijih učenika (Christopher Wiseman, R. Q. Gilson i dvojica ili trojica starijih) nadgledali su školsku knjižnicu i osnovali "Tea Club" i "Društvo Barrovian", kasnije poznate kao T.C.B.S. Kasnije se skupini, kao četvrti, priključio i Geoffrey Bache Smith, premda je bio tri godine mlađi od Ronalda.
Međutim, Ronald ipak nije osobito mario za knjigu. I dalje je bio vrlo zainteresiran za ragbi u kojem je uživao satima, premda je to ponekad dovodilo i do ozljeda: jednom je slomio nos, a jednom razrezao jezik, čemu je pripisao svoj nerazgovjetni govor (iako je pravi razlog bio taj što je u Tolkienovoj glavi uvijek bilo puno ideja koje je želio izreći sve odjednom). Drugi izvor zadovoljstva bilo mu je debatiranje. U King Edwardu je bio običaj debatirati na latinskom. No kakva je novost latinski bio za Tolkiena? Ostali jezici bili su puno zabavniji. Tako je on, nakon što je preuzeo ulogu zagovornika grčkoga, odlučio govoriti grčki. Uzevši ulogu predstavnika barbara, počeo je govoriti gotski. U drugim je prigodama govorio anglosaksonski. Ne treba ni napominjati da su njegovi kolege bili zapanjeni.
U prosincu je bio spreman za novi pokušaj stjecanja oxfordske stipendije. Dana 17. prosinca je na svoje oduševljenje saznao da je dobio Open Classical Exibition na Exeter College. Školarina je iznosila 60 funti godišnje i premda je Ronald zasluživao i mnogo više, to je ipak bilo veliko postignuće.
Ronaldu su se svidjeli Oxford i njegov vlastiti koledž, Exeter, od prvog trenutka kad ih je ugledao. Bio mu je pravi dom, njegovo ime pisalo je na dnu stepenica, prostor u kojem je živio bio je lijep - bilo je to čisto savršenstvo. Nažalost, čisto savršenstvo Oxforda (uobičajeno je bilo posluživanje doručka u pojedinim sobama) značilo je i to da je bilo teško održavati skromni budžet onako kao je to morao Ronald. Sam je na kraju svoje prve godine rekao: "Stvari vezane uz novac nisu jako radosne." Međutim novčani problemi nisu ga obeshrabrili pa se pridružio mnogim klubovima, osnovavši čak i svoj vlastiti: Apolaustics (što bi značilo: oni koji su posvećeni samougađanju). Članovi su bili novi studenti poput Ronalda, pa su diskutirali i debatirali, pušili i razgovarali i, živeći prema imenu svoga kluba, ugađali samima sebi.
Što se tiče akademskog dijela svog oxfordskog iskustva, Ronalda su naročito zainteresirali germanska književnost i komparativna filologija, vratila mu se njegova ljubav prema riječima. Ovaj drugi predmet predavao mu je Joseph Wright, čovjek skromnoga podrijetla koji je postao vrlo uvaženi profesor jezika. Wright je poticao Ronalda na učenje velškog koji je Ronalda fascinirao svojim dugačkim i teško izgovorljivim riječima još otkako je bio dječak.
Iako zaokupljen studijem i klubovima, Ronald nije zaboravio jedan vrlo važan dan: 3. siječnja 1913. godine, svoj 21. rođendan. Konačno se oslobodio zabrane viđanja i pisanja Edith Bratt. Čim je sat otkucao ponoć i proglasio početak 3. siječnja, Ronald je zgrabio pero i napisao pismo djevojci za koju se nadao da će mu postati ženom. Edithin je odgovor glasio da je zaručena za Georgea Fielda, brata svoje prijateljice Molly.
Kako mu je Edith mogla učiniti tako nešto? Čekao je tri duge godine, pretpostavljajući da je i ona zadržala iste lijepe uspomene i naklonost prema njemu, te da kao i on jednako nestrpljivo čeka njegov 21. rođendan. Jedini razuman postupak bio je zaboraviti ju. No, nakon svih obećanja koja su si dali, bilo je nemoguće razumno postupiti. Ronald se ukrcao u vlak za Cheltenham i otišao preklinjati Edith da se uda za njega umjesto za Georga.
Čim se susreo s Edith na peronu, Ronald je znao da će mu se vratiti jer je pristala udati se za Georgea, jedinog mladića kojeg je poznavala osim Ronalda, zato što je držala da on za nju više ne mari. Nakon cjelodnevnog razgovora s Ronaldom, pristala je vratiti Georgeu zaručnički prsten, raskinuti zaruke i udati se za Johna Ronalda Reuela Tolkiena. George i njegova obitelj isprva su bili ljuti i uzrujani, no nakon nekog vremena smirili su se i planovi o vjenčanju Georgea i Edith bili su zaboravljeni.
Ronald je o svojim zarukama obavijestio oca Francisa, koji im je nevoljko dao svoj blagoslov. Edith se na Ronaldovo inzistiranje obratila s engleske crkve na rimokatolicizam. Od oca Murphyja iz Warwicka primila je vrlo nedostatnu poduku o katolicizmu, koju je okrivljivala zbog svojega kasnijeg nezadovoljstva crkvom. Međutim, Ronald i Edith počeli su se svađati. Više se nisu tako dobro poznavali kao ranije. Ronaldova pisma bila su puna kićenih opisa zabavnog života na Oxfordu, dok je Edith sjedila kod kuće, potišteno čitajući o Ronaldovoj sreći. Morala je otići od svog strica kod kojeg je boravila prije no što se obratila na katoličanstvo i sad je živjela dosadnim i monotonim životom sa svojom rođakinjom, Jennie Grove.
Ronald srećom nije imao nevolja sa članovima svoga T.C.B.S. kluba kad ih je obavijestio o zarukama. Svi su mu čestitali, znajući da će on uvijek ostati onaj isti pouzdani John Ronald kojeg su poznavali. Međutim, vjenčanje se i dalje odgađalo, premda ne Ronaldovom i Edithinom željom. Bila je 1914. godina i približavalo se ono što će kasnije biti poznato kao Prvi svjetski rat.
Ronald nije žudio za tim da se pridruži Britanskoj vojsci, kao što je izgledalo da je slučaj s mnogim drugim mladim ljudima. Pravi je poticaj bio kad je čuo da se može pripremati za vojsku dok je na sveučilištu i odgoditi službu dok ga ne završi. Bio je sretan i kad je saznao da se prijavio i njegov prijatelj i član T.C.B.S.-a, G. B. Smith, te da će možda biti u istom pješačkom puku, pa čak možda i u istom bataljonu.
Započelo je vojničko vježbanje, čemu se Ronald nije protivio. Čak je izgledalo da mu se sviđa takav dvostruki život studenta i vojnika. Godina 1914. je došla i prošla, uz sastanke T.C.B.S.-a. Članovi kluba - Ronald, Christopher Wiseman, R.Q. Gilson i G.B. Smith - uživali su, osjećajući se "četiri puta intelektualnijima" kada su zajedno. Ronald je 1915. završio svoj posljednji ispit iz engleskog jezika i književnosti, postigavši najviša priznanja na kakva bi svaki student bio ponosan.
No, njegovo je napredovanje završilo, morao se prihvatiti nezadovoljavajuće dužnosti drugog poručnika. Čak nije služio u istom bataljunu u kojem se nalazio G.B. Smith, kao što se nadao. Dani su bili neugodni, sivi i tegobni, a "zatupljujuće mrtvilo umjetnosti ubijanja" bilo je daleko od zadovoljstva. Ronald je koristio vrijeme kako bi naučio vještine signaliziranja (kao što su Morseov kod, signalne rakete i golubovi pismonoše) pa je imenovan bataljunskim časnikom za signaliziranje.
U vrijeme kad se bataljun trebao otputiti u Francusku, zbio se važan događaj. U srijedu, 22. ožujka Ronald Tolkien i Edith Bratt vjenčali su se u Warwicku. Odabrali su srijedu u spomen na dan njihovog prvog ponovnog susreta 1913. godine. Par se uputio na bračno putovanje, no ubrzo nakon povratka Ronald je konačno morao napustiti voljenu Englesku. Tek je smjestio Edith u novu kuću i bio oženjen nepuna tri mjeseca, kad je morao prijeći Engleski kanal kako bi se borio u Francuskoj.
Stigavši u Calais, Ronald je otkrio da je njegova kompletna vojna oprema nestala, pa je uz velike poteškoće posuđivao i kupovao novu. No ipak je imao dovoljno vremena. Tri duga tjedna sporo su se vukla dok je Ronald, kako bi utrošio vrijeme, pisao pjesme i slušao galebove. Divio se podređenim mu vojnicima, najodanijim i najpostojanijim ljudima koje bi itko mogao poželjeti. Konačno, bataljun je krenuo prema Sommi, odakle se čula udaljena grmljavina topova. Britanci su 1. srpnja navalili na njemačku obranu. R.Q. Gilson bio je u najžešćoj bitci; Ronald je ostao u rezervi. Bitka je završila poražavajuće: 20.000 ubijenih, samo prvoga dana. Dva tjedna kasnije Christopher Wiseman obavijestio je Ronalda da je Gilson ubijen. Klub T.C.B.S. se počeo raspadati.
Ronaldov je bataljun također ušao je u bitku, no s teškim gubicima. Ronald je ostao neozlijeđen, iako mu je smrt svakodnevno bila za petama. Trebao je otići na odsustvo, ali to se odugovlačilo i dani su se činili beskrajno dugi. Obolio je od rovovske groznice koja se stalno pogoršavala, no ta je bolest postala blagoslov u nevolji. Poslan je natrag u Englesku i vratio se Edith, a onda je dobio pismo od Chistophera:
"H.M.S. Superb, 16. prosinca 1916. Dragi moj J.R. Upravo sam saznao novosti od kuće o G. B. S(mithu)... koji je podlegao ozljedama od granate 3. prosinca. Za sada ne mogu reći ništa više. Ponizno molim svemogućeg Boga da ga budem dostojan. Chris"
G.B. Smithovo posljednje pismo Ronaldu stiglo je nedugo prije toga:
"Glavna mi je utjeha ako noćas budem ubijen - za nekoliko minuta prestaje mi dužnost - to što će ipak ostati član velikog T.C.B.S.-a koji će reći o čemu sam sanjao i u čemu smo se svi slagali. Jer, smrt jednog od njegovih članova ne može, uvjeren sam, razbiti T.C.B.S. Smrt nas može učiniti bespomoćnima kao pojedincima, no ne može dokrajčiti besmrtnu četvoricu! To je otkriće o kojem namjeravam večeras razgovarati s Robom (R.Q. Gilson) prije nego odem. A to napiši i Christopheru. Neka te Bog blagoslovi, moj dragi Johne Ronalde i reci ono što sam ja pokušavao reći, dugo nakon što više nisam tu da to kažem, ako je to moja sudbina. Tvoj uvijek, B.B.S."
Posljednje riječi Geoffreya Bache Smitha upućene Ronaldu bile su: "Reci ono što sam ja pokušavao reći, dugo nakon što više nisam tu da to kažem." Iako je tugovao zbog smrti prijatelja, te su riječi Ronaldu predstavljale inspiraciju, izazov. Vratili su se svi njegovi snovi o jezicima i mitologiji. No to nije bilo prvi puta da je sanjao o vlastitoj mitologiji: uvijek je govorio kako Engleska nema "pravu" mitologiju. Čak su i priče o Arturu, premda prema svemu izrazito britanske, vjerojatno posuđene iz velških mitova. Engleskoj je bila potrebna njezina vlastita junačka priča i Ronald se pripremao stvoriti ju.
Ponovno u engleskoj provinciji s Edith, Ronald je u svoju bilježnicu napisao naslov: "Knjiga izgubljenih pripovijedaka". To je naslov prve knjige koja će jednog dalekog dana postati dijelom velike zbirke od dvanaest knjiga pod nazivom History of Middle-Earth. Neki dijelovi ove priče u skraćenom se obliku nalaze i u njegovom poznatom Silmarillionu.
Na površinu je opet izbila vratila Ronaldova ljubav prema riječima. Za njega, ime je bilo važnije od svega, a osobnost je došla kasnije - iako bi ponekad u strastvenom pisanju žvrljao imena bez ikakvog lingvističkog značenja, što su samo "zvučala dobro". No imena su vrlo važna i mnoga imaju složena i odgovarajuća značenja. Do 1917. Ronaldov izmišljeni jezik utemeljen na finskom, Quenya, bio je već vrlo razrađen. Quenya je "porodila Sindarin", jezik više baziran na velškom.
Početkom 1917. godine Edith je zatrudnjela. Ronald se oporavio od rovovske groznice i ponovno je trebao otići u Francusku, no čeznuo je za tim da ostane u Engleskoj. Ponovo se razbolio i bolest mu je pružila uvjerljivu ispriku za ostanak u domovini.
16. studenoga 1917. rođen je John Francis Reuel Tolkien. Francis je bilo u čast oca Francisa Xaviera Morgana, no osim toga, dječak je ime dobio po svome ocu. Ronald je sad bio boljega zdravlja, a postao je i poručnikom. Njegove slobodne dane provodili su lutajući šumama, Edith bi pjevala i plesala, pri čemu bi njezina tamna kosa ljupko lepršala za njom. Ronaldu je bila inspiracija za lijepu vilenjakinju Luthien, koja je jedan od najvažnijih likova u Silmarillionu. Priča o Luthien i njezinoj smrtnoj ljubavi Berenu Ronaldu je bila jedna od najdražih.
Prvi svjetski rat završio je 11. studenoga 1918. Ronald se proteklih godina razbolijevao i prizdravljao, no napokon se osjećao dobro. Kasnije istoga mjeseca, on, Edith, John i Edithina rođakinja Jennie Grove preselili su se u Oxford.
Ronald je započeo rad na novom rječniku engleskog jezika, u čemu je neobično uživao. Filološko porijeklo riječi "osa" običnim ljudima može izgledati jako dosadno, no naravno, Ronald nije bio običan čovjek. Naposljetku, tko može proučavanje "ose" proglasiti glupim/dosadnim kad ona ima porijeklo u mnogim jezicima, od litavskog do teutonskog? No njegovi vlastiti jezici bili su mu još uzbudljiviji i stvaranje vlastitog "Rimilskog alfabeta" oduševljavalo ga je. U studenom 1920. zbila su se dva važna događaja za obitelj Tolkien. Toga mjeseca rodio se njihov drugi sin, Michael Hilary Reuel Tolkien. Nedugo prije toga na University of Leeds otpočeo je prvi semestar, s Ronaldom kao predavačem engleskog jezika. Skupa s Kanađaninom E. V. Gordonom završio je Middle English rječnik i novo izdanje Sir Gawaina i Zelenog Viteza. Njih dvojica osnovali su Viking klub. Smišljali su "obične stihove o studentima, prevodeći ih na anglosaksonski i pjevali drinking songs na staronordijskom." (Humphrey Carpenter, Tolkien: A Biography, p. 118) Obojica su bili omiljeni nastavnici.
U proljeće 1923. Ronald se ponovo razbolio i ovoga se puta njegova prehlada pretvorila u upalu pluća koja ga je bacila u krevet. Tada je k njima navratio njegov djed, John Suffield, kako bi mu u vrlo neprikladnom trenutku rekao da su i on i njegova obitelj degenerirani slabići.
1924. u dobi od 32 godine, Ronald je postao profesorom engleskog jezika. Iste godine Edith je opet zatrudnjela. Ronaldov treći sin Christopher Reuel Tolkien, rođen je u studenom. No profesura za Ronalda još nije bila gotova. Katedra za anglosaksonski na Oxfordu bila je slobodna, Ronald se prijavio i dobio posao.
Dana 11. svibnja 1926. sazvan je sastanak Engleskih studija na Merton College (dio Oxforda) gdje je Ronald upoznao jednu novu osobu: dvadesetsedmogodnjišnjeg Clivea Staplesa Lewisa. Obično se predstavljao kao C.S. Lewis ili Jack za prijatelje. Zanima vas njegovo mišljenje o profesoru Ronaldu Tolkienu? "Uglađen, blijed, pristojan mali momak. Nema zla u njemu: treba samo smack ili tako nešto".
Jack i Ronald razvili su blisko, doživotno prijateljstvo. Jack se pridružio Ronaldovom Islandskom klubu, Kolbitar, ili Coalbiters. Pročitao je Ronaldovu opsežnu pjesmu o Berenu i Luthien i dao mu istovremeno i korisne i apsurdne sugestije. No obojici su najvažnije bile njihove diskusije o religiji, pa je Ronald priveo Jacka kršćanstvu, ponavljajući mu kako nisu svi mitovi netočni i kako je priča o Isusu samo istiniti mit. Nažalost, kasnije napetosti u njihovom odnosu prouzročila je Jackova odluka da se vrati sjevernoirskom protestantizmu umjesto da postane katolikom, kako je Ronald priželjkivao.
1929. godine rodilo se Tolkienima njihovo posljednje dijete, Priscilla Mary Tolkien. Edith je konačno dobila kći koju je uvijek željela i kućanstvo je bilo ispunjeno djecom. No taj događaj nije toliko izmijenio njihov život kao ono što je uslijedilo nekoliko godina kasnije.
Jednog ljetnog dana na na Northmoor Roadu Ronald je ocjenjivao ispite. Bio je to monoton posao, pa je odahnuo kad je vidio da je "jedan od kandidata milosrdno ostavio jednu stranicu potpuno neispisanu (a to je najbolje što se ispitivaču može dogoditi)." No ono što se dogodilo s tim praznim papirom postalo je legendarno: "Na njemu sam napisao: 'U rupi u zemlji živio je hobit'. Imena su u mome umu uvijek stvarala priču. Tako sam pomislio kako bih trebao otkriti što je taj hobit. No to je samo početak."
Sve ono čime se Ronald fascinirao i što je proučavao bilo je u epskom obliku. Proučavanja jezika pomogla su mu pri stvaranju imena; nordijske sage i arturijanske legende koje je uvijek volio utkane su u novu priču. I najvažnije od svega, iako to u početku nije namjeravao, svijet hobita postajao je i svijetom budućeg Silmarilliona. Ronaldov san o stvaranju prave engleske mitologije konačno se ostvario, a junaci su bili sam narod seoske Engleske.
Do 1936. godine Ronald je napustio Hobita. Bio je siguran kako je njegova prva ideja o smrti zmaja Smauga loša. "Bilbo zariva svoj mali čarobni nož. Zmajeve samrtne muke. Razbija zidove i ulazi u tunel." Hobit koji ubija zmaja nije se ni najmanje uklapao u Ronaldovu koncepciju hobita, a dok je doveo Smaugovu smrt do onoga što je postala konačna verzija, u kojoj ga je ubio hrabri strijelac Bard, njegova tri sina su narasla i izgubila zanimanje za Zimske priče, kako su ih nazivali. Činilo se da će i Hobit doživjeti sudbinu ostalih Ronaldovih napuštenih priča.
Mogao je doživjeti istu sudbinu, ali nije. Elaine Griffiths, bivša Ronaldova učenica, vidjela je rukopis Hobita; pokazala ga je Susan Dagnall, uposlenoj u izdavačkoj kući Allen&Unwin. Susan je mislila da bi Allen&Unwin svakako razmotrili objavljivanje priče - samo kad bi imala odgovarajući završetak. Kontaktirala je Ronalda koji je potom požurio završiti priču i u listopadu 1936. imao je konačni rukopis. Predsjednik tvrtke Allen&Unwin, Stanley Unwin, dao je rukopis svome sinu, Rayneru Unwinu, desetogodišnjaku. Rayner je dobio šiling za sljedeći izvještaj:
"Bilbo Baggins je bio hobit koji je živio u hobitskoj rupi i nikada nije težio pustolovinama, dok ga čarobnjak Gandalf i njegovi patuljci nisu nagovorili da ode. Proveo je vrlo uzbudljivo vrijeme boreći se s goblinima i vargovima; na kraju su stigli do Usamljene planine i ubili zmaja Smauga i nakon strašne bitke s goblinima, vratio se kući - zanimljivo! Ovoj knjizi, uz karte koje ima, nisu potrebne nikakve ilustracije, dobra je i obraća se svoj djeci od 5 do 9 godina."
Stanley je povjerovao riječima svoga sina. Nakon nekoliko manjih prepirki između izdavača i autora (iako one Ronaldu i nisu izgledale beznačajne), Hobit je objavljen 21. rujna 1937. godine. Osim nekoliko zbunjujuće omalovažavajućih kritika, većina ih je bila pozitivna, knjiga se svima svidjela uključujući i C.S. Lewisa, koji je svom prijatelju uputio vrijedan kompliment sljedećim riječima: "Svatko kome se sviđa ovakva dječja knjiga koju mogu ozbiljno shvatiti i odrasli, morao bi zamijetiti da se u njegovoj konstelaciji pojavila nova zvijezda." Prvo izdanje rasprodano je toga Božića, sljedeće je izdano najbrže moguće, a nekoliko mjeseci kasnije pojavilo se i u američkim knjižarama. Knjiga je postala bestseller i što je sad želio Stanley Unwin? Sljedeću hobitsku priču.
Poslani su mu Mr. Bliss, Farmer Giles od Hama, Roverandom i Posljednja cesta. Ni jedna nije bila o hobitima i ni jedna nije tiskana. Tako je prije početka prosinca Ronald već pisao svoju novu "hobitsku priču". Novi junak koji je trebao zamijeniti već ostarjelog Bilba bio je Bingo Baggins, Bilbov sin. U pozadini Ronaldovih misli kao "lajtmotiv" bio je "povratak prstena". U veljači Bingo je postao Bingo Bolger-Baggins i sad je bio Bilbov nećak. Bingovi bratići i suputnici bili su Odo i Frodo. No tada je priča, koja je trebala biti još jedna vesela hobitska pripovijest, postala mračnija: niotkuda se pojavio Crni jahač.
U ljeto 1938. godine Ronaldov prijatelj E. V. Gordon umro je u bolnici. Ovaj tragični događaj odgodio je Ronaldovo pisanje, a jednako tako i zabrinjavajuće stanje Christopherovog srca. No Ronald je znao da njegova knjiga odmiče, postajući sve mračnijom i epskijom i da zahtijeva nove likove. U priču je ušao Trotter, "neobični hobit smeđega lica", kojeg su Bingo, Odo i Frodo susreli u Breeu. On je bio prvotni daleki odjek kasnijeg Aragorna, no bilo je i drugih promjena. Ronald je bio vezan uz ime Bingo, no ipak je razmišljao o tome da ga promijeni u Frodo. Bilbov prsten sada je bio Vladajući Prsten Jedan iz Mordora, a i izvjesni Sam Gamgee utrpan je u već nabujalu priču. A Ronald je o svojem epu već govorio kao o "Gospodaru prstenova".
Sljedećeg se ljeta Bingo pretvorio u Froda, a priča je prestala biti dječjom. "Postajala je strašnijom od Hobita", kako je Ronald napisao Stanleyu Unwinu. Svijet Gospodara prstenova postao je svijet budućeg Silmarilliona, a "nastavak priče o hobitima" više je bio nalik Silmarillionu. Čak su i vilenjački jezici i Feanorski alfabet imali ulogu u novoj priči.
U rujnu je otpočeo Drugi svjetski rat i Michael Tolkien je postao protuzračni topnik. John je bio u Rimu, učeći za svećenika; kasnije će biti evakuiran. Christopher je studirao na Trinity College, i samo je najmlađe dijete, Priscilla, ostalo kod kuće. Ronald je bio nadzornik uličnog bloka za protuavionsku zaštitu. Gospodar prstenova je stajao na Balinovu grobu u rudnicima Morije. Na sreću, odlaganje je potrajalo samo godinu dana i čim je pisanje nastavljeno, pojavila se nova vrsta: enti. Ronald je oduvijek volio stabla, a vođa ovih pastira stabala, Treebeard, imao je čudan običaj: u govor je ubacivao "Hrum hroom". To je bilo po uzoru na C.S. Lewisa, tutnjava čijeg se glasa dok je predavao mogla čuti nadaleko. U ljeto 1943. ponovo je prestao s pisanjem.
Ronaldova nova kratka priča pod naslovom Leaf by Niggle postala je katalizator za Gospodara prstenova. Samo je stvarno pisanje inspiriralo Ronalda na nastavak rada, a C.S. Lewis pružao mu je neprestanu podršku. U travnju 1944. Ronald se vratio Međuzemlju i o tome pisao Christopheru (koji je tada u Južnoj Africi učio za pilota). Pojavile su se Mrtve baruštine, Faramir i Sheloba. Nakon mjeseci agonije konačno je završeno ono što će postati Dvije kule. Posljednje poglavlje dirnulo je Ronalda do suza.
Pisanje je opet zastalo 1945. godine, čak i nakon što je završen Drugi svjetski rat. Tada se pomalo udaljio od Jacka Lewisa koji je u to vrijeme oštro kritizirao Gospodara prstenova. Ronald je Jackove Narnijske kronike držao apsurdnima i bio je ozlojeđen Jackovom sposobnošću da stvara po jednu knjigu gotovo svake godine, dok se on još uvijek borio kako bi završio svoj "nastavak priče o hobitima". Konačno je u ljeto 1947. knjiga bila dogotovljena dovoljno kako bi Rayner Unwin mogao pročitati njezin veći dio. Rayner ju je proglasio "sjajnom pričom koja obuzima čitatelja" i alegorijom. Ronald time nije bio zadovoljan; alegorija je bila način pisanja koji mu se nikada nije sviđao, no oduševila ga je Raynerova pretjerana reakcija na knjigu.
Gospodar prstenova bio je napokon dovršen. Za to je trebalo nekoliko godina, djelomično i stoga što je Ronald bio nezadovoljan nekim dijelovima Hobita. To je, naravno, trebalo izmijeniti pa je taj posao odlagao završetak njegovog nastavka. Ronald, tada već gotovo šezdesetogodišnjak, poslao je C.S. Lewisu kompletan rukopis kako bi dobio njegovo mišljenje o knjizi. Iako je Jack napisao: "Ima poglavlja za koja bih volio da si ih napisao drugačije ili ih čak izostavio", pohvalio je knjigu rekavši: "gotovo da je ne mogu usporediti ni sa čim što mi je poznato u pripovijedačkoj umjetnosti."
Gospodar prstenova trebao je izdavača, a Allen&Unwin definitivno nisu bili Ronaldov prvi izbor. Nije mu se svidjelo što su oni odbacili Silmarillion (istina je bila da su izjavili samo kako to nije priča o hobitima kakvu su željeli). Silmarillion je bio djelo koje se nadopunjavalo s Gospodarom prstenova; jedno bez drugoga nije se moglo razumjeti. Milton Waldman iz izdavačke kuće Collins zainteresirao se za objavljivanje obaju romana i Ronald je bio spreman napustiti tvrtku Allen&Unwin radi naizgled bolje prilike. Kako bi se oslobodio ranijih izdavača s kojima je imao prijateljski odnos, pisao im je obeshrabrujuća pisma govoreći kako je priču završio no "ona je potpuno neprimjerena djeci (ako je uopće ikome)" i da je njihov zahtjev za objavljivanjem i Silmarilliona i Gospodara prstenova "smiješan i zamoran". Dosađivao im je i upozoravajući na opsežnost knjige, držeći kako bi tvrtki Allen&Unwin to trebao biti dovoljan razlog. Stanley Unwin je predložio razbijanje knjige na nekoliko odvojenih dijelova. "Nemoguće", odgovorio je Ronald i nastavio ih obeshrabrivati. Stanley je ponovo za savjet upitao svog sina Raynera. Rayner je odgovorio kako čitajući Silmarillion nikad nije osjetio neki nedostatak i ako Ronald odbije pokušati inkorporirati odgovarajuće dijelove Silmarilliona u Gospodara prstenova, neki od njegovih sinova bi to mogao učiniti.
Stanley je napisao pismo Ronaldu. Ronald je povrijeđeno zahtijevao od izdavača da se odluče hoće li zajedno objaviti Silmarillion i Gospodara prstenova ili ne. Odgovor je bio: "Žalimo, ne". Tako je Ronald ipak uspio u svojoj namjeri. S Collinsom je sve išlo glatko do svibnja 1950., kada je Milton Waldman rekao: "Gospodaru prstenova hitno je potrebno skraćivanje". Ronald se opet našao u istoj nevolji sa svojom ogromnom pripovijesti što je sadržavala blizu pola milijuna riječi. Nimalo nije pomoglo kad je Miltonu rekao da bi i Silmarillion, kad ga završi, mogao biti gotovo jednako dugačak kao i Gospodar prstenova. Milton je otišao u Italiju gdje se razbolio. Izdavačka kuća nije znala gotovo ništa o poslu koji je Milton ugovarao i roman se našao jednako tako daleko od tiskanja kao što je bio i godinu dana ranije.
Papir je sad bio skup i Ronald je uputio ultimatum Collinsu. Zahtijevao je hitno tiskanje knjige, ili će je ponovo ponuditi tvrtki Allen&Unwin. Dana 18. travnja 1952. Collins je odbio i Allen&Unwin tako je postao Ronaldov jedini mogući izdavač. Morao se pomiriti s činjenicom da Silmarillion neće biti izdan zajedno s Gospodarom prstenova, kao i s mogućnošću da knjiga bude podijeljena na dijelove. No, bila je to jedina mogućnost i kad mu je 10. studenoga 1952. Rayner napisao da će knjiga biti objavljena, Ronald je bio presretan. Knjiga će biti podijeljena na tri dijela, a svaki će koštati 21 šiling. To bi mogao biti unosan pothvat, a opet, mogao bi Allen&Unwin dovesti i do bankrota - Gospodar prstenova nije bio namijenjen izričito odraslima, a prema Ronaldovim riječima, bio je "potpuno neprikladan za djecu". Izdavači su očekivali prodaju od samo nekoliko tisuća primjeraka.
Knjizi je sad trebalo dati naslov. Kao cjelina zvala se Gospodar prstenova, no što učiniti s tri posebna dijelova? Dio 1, 2 i 3 nikako nije moglo proći. Ronald je predložio "Povratak sjene", "Sjena raste" i "Prstenov rat". Ne treba ni reći da su ove prve sugestije pale u vodu i zajedno s Raynerom Ronald se napokon složio da to budu "Prstenova družina", "Dvije kule" i "Povratak kralja". Posljednji naslov mu se nije sviđao, jer je odavao radnju priče.
Nakon izdavačkih problema poput onih kakve je imao s Hobitom (čak se prepirao s izdavačem oko promjene izgovora dwarves u dwarfs ili elvin u elfin), sve je bilo spremno za objavu Prstenove družine toga ljeta. Ronald je 1954. odlučio da će troje autora (Naomi Mitchinson, Richard Huges i C. S. Lewis) napisati prikaz knjige na ovitku, iako ga je C.S. Lewis upozorio da će mu njegovo ime čovjeka omraženoga u mnogim krugovima "donijeti više štete nego koristi".
C. S. Lewisovo upozorenje pokazalo se potpuno točnim. Edwin Muir iz Observera uspio je istovremeno pohvaliti Ronalda i ignorirati Jacka. Od ostalih, mnogi su kritičari ocijenili kako se radi o briljantnom novom epu, no malen broj ipak ga je držao nezrelim i čudnovatim. Međutim i pismene i usmene kritike bile su dovoljne da u roku od šest tjedana isprazne police u knjižarama. Ronald je bio uglavnom zadovoljan kritikama, no istovremeno i vrlo zaposlen primanjem počasnih doktorata i stupnjeva, nastojeći istodobno završiti dodatke za Povratak kralja. Odlučio je i izostaviti epilog u kojem Sam Gamgee odgovara na pitanja svoje djece što se dogodilo s pojedinim likovima priče.
I Dvije kule dobile su slične kritike nakon što su objavljene u studenom iste godine. Završetak je ostavio čitatelje željne posljednjeg dijela, koji još nije bio završen jer je Ronald radio na koječemu, od kalendara Shirea do feanorskog alfabeta. Konačno, nakon što je završio još i karte pisane runama, Ronald je poslao zgotovljene dodatke. Potom je uzeo toliko potreban odmor i otputovao u Italiju, u Veneciju, koju je opisao kao "vilenjački dražesnu". I konačno, nakon skoro godine razmaka među knjigama, Povratak kralja bio je objavljen, 20. listopada 1955. godine.
Kritike su ponovo bile podijeljene. W. H. Auden oduševljeno je istaknuo da "izgleda kako nitko nema umjereno mišljenje; ili ga, poput mene, ljudi drže remek-djelom svoga žanra ili ga ne mogu podnijeti". Ronalda je zabavljala ta kontroverznost i napisao je:
The Lord of the Rings is one of those things: if you like you do: if you don't, then you boo!
U međuvremenu broj obožavatelja je rasao. Ronald je primio pismo i od stvarnog Sama Gamgeeja. Kako mladić nije čitao knjige (no čuo je da se njegovim imenom zove jedan od likova), Ronald mu je poslao potpisani komplet romana. Tri američka gospodina dala su Ronaldu nacrt svoga mogućeg filmskog tumačenja u kojemu bi družina putovala na orlovima, a lembas bi se zvao "koncentrat hrane". Nepotrebno je reći da je Ronald odbio.
U listopadu 1965. u Americi se pojavila autorizirana verzija Gospodara prstenova (neautorizirana verzija bila se pojavila nešto ranije, bez Ronaldove suglasnosti i bez ikakvog honorara). No svako je zlo za neko dobro, pa je tako kontroverza oko dviju verzija izdanju pružila dosta publiciteta. Izdavač neautoriziranog izdanja, Ace Brooks, uplašen pritiskom ponudio je Ronaldu naknadu za svaki prodani primjerak i obećao da će obustaviti daljnje tiskanje nakon što izdanje bude rasprodano. Do tada je knjiga već bila na vrhu liste bestsellera i okupljala milijune studenata fanova. Kod studenata na Yaleu već je prestigla Gospodara muha, na Harvardu Lovca u raži. "Frodo je živ" i "Gandalfa za predsjednika" bili su popularni slogani. Ronald je čitavu tu pomamu nazivao "moj žalosni kult".
Sada, uz svu tu slavu, život na Sandfield Roadu 76 postajao je uzbudljiv. Ponekad bi Tolkienovi usred noći dobili poziv iz Amerike od potpunog stranca, koji nije imao pojma da 8 sati naveče u New Yorku znači 1 sat noću u Engleskoj. Neki su fotografirali kroz prozore, a broj pisama i poklona bio je ogroman. Konačno je došlo vrijeme da se iz toga kaosa presele na neko mirno mjesto poput Shirea.
Ronald je sad bio službeno umirovljen. On i Edith preselili su u Sandfield Road, otprilike tri kilometra od Oxforda. Nadao se da će završiti Silmarillion za objavljivanje, no teško je bilo završiti ikakav posao uz kartanje ili rješavanje križaljki (često bi črčkao po križaljkama stvarajući nešto što bi onda uklopio u Middle-earth).
Tada je, 22. studenoga 1963. godine, umro C.S. Lewis. Ronald je odbio napisati nekrolog, no osjećao je bol gubitka: "bio je to osjećaj poput udarca sjekirom blizu korijenja," napisao je svojoj kćeri Priscilli.
Dvije godine kasnije Ronald je započeo novu knjigu. Početak je bio sasvim slučajan: bio je zamoljen da napiše predgovor knjizi Georgea McDoinalda (čiji se rad Ronaldu uglavnom nije sviđao, radi svoje alegorijske komponente). Međutim, pristao je napisati predgovor i, karakteristično, nikad ga nije završio. Namjeravao je djeci objasniti značenje riječi "fairy", no pisanje se nije tu i zaustavilo. Na kraju je to postala kratka pripovijetka, natipkana strojem (vrlo neobično), čak je sadržavala izvjesnu količinu one mrske mu alegorije. Naslovljena je Kovač iz Velikog Wootona. Trebala je biti njegova posljednja pripovijest.
Tolkienovi su sad bili prilično imućni, no Ronald je i dalje koristio svaku prigodu za zarađivanje novca, što mu je bila navika preostala iz dana oskudice. Edith je imala blizu 80 godina, a održavanje domaćinstva svakim je danom postajalo sve teže. Morali su pobjeći i od stalne poplave pisama obožavatelja. Tako su se odlučili preseliti u Bournemouth, ljetovališni grad na obali. Edith je konačno bila sretna - gotovo nikada nije uživala u svojem životu supruge oxfordskog profesora, bila je povučena i skoro nikada nije uzvraćala susjedske posjete niti je bila pozivana na domjenke. U Bournemouthu mogla je priređivati vlastite zabave kao supruga slavljenoga pisca J.R.R. Tolkiena. No slavni autor nije uživao koliko i njegova supruga. Povremeno se osjećao kao u zatvoru, a rječiti razgovori bili su vrlo rijetki. No mogao je raditi u svojoj sobi koliko je htio, katolička crkva bila je blizu i, naravno, tu je bilo more koje je volio.
Nastavljen je rad na Silmarillionu. Vilenjački jezici su revidirani i sve u svemu, zamjetno je napredovao. A tada se Edith, stara 82 godine, razboljela. Prevezena je u bolnicu s upalom mokraćnog mjehura i tamo umrla 29. studenoga 1971. godine.
Ronaldu je prepuklo srce. Edith je više od 60 godina bila bliski dio njega. Sada, s vrlo malo obiteljskih obveza, više je putovao. Vratio se u Oxford, posjetio djecu i unučad i razgovarao s članom T.C.B.S.-a Christopherom Wisemanom. U Eveshamu je posjetio svoga brata Hilaryja. Dobio je i mnoge počasne naslove. U Buckingham Palaceu je od kraljice primio titulu C.B.E. (Zapovjednik Reda Britanskog Carstva), stupanj ispod viteštva. Oxford mu je podario Doctorate of Letters. Unatoč svemu, bio je usamljen. Edithina smrt prouzročila je neizbrisivu tugu u njemu.
U jutro u petak 31. kolovoza 1973. godine Ronald je hitno prevezen u bolnicu s akutnim krvarenjem čira na želucu. Sljedećeg dana infekcija je uznapredovala. Christopher je bio u Francuskoj, Michael u Švicarskoj, i samo su John i Priscilla bili uz njegovu postelju. Dana 2. rujna, u rano nedjeljno jutro, umro je John Ronald Reuel Tolkien u dobi od 81 godine.
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
panzer
Advanced Member
12800 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 07/01/2011 : 10:29:46
|
quote:
Originally posted by mladjo
1. Mali ali vjerni broj pisaca na ovom topicu te (ipak) veliki broj od oko 40 000 "pogleda" na ovu temu (što pokazuje da je rado čitana makar se mnogi ne odvaže i sami napisati nešto)
2. Danas mi je Mhejl poslao zanimljivu poruku u kojoj izlaže sjajan način poboljšanja ovog topica; svježe i stalno fluktuirajuće teme koje će nas potaknuti na razmišljanje i iznošenje svojih stavova, popraćene primjerima i dojmovima su ona sviježa krv koja će potaknuti rasprave u još većem broju. Svakih, recimo dva tjedna imali bi novu temu o kojoj bi iznosili svoja mišljenja, osvrtali bi se na različite književne periode i stilove, a uz sve to bi i dalje pisali recenzije, davali preporuke, radili liste...Dakle, topic bi i dalje zadržao svoj dosadašnji smjer ali bi uz njega došlo još sijaset novih tema čime bi se osnažila srž zbog koje je i otvoren.
1. Ma, sve su to botovi. Šalim se. Stvar je takva da si ja svaki dan uzmem dva sata pa ulazim unutra da dignem broj "pogleda". Netko mora ...
2. Nitko vam ne brani. Samo naprijed. |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
Edited by - panzer on 07/01/2011 10:35:28 |
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/01/2011 : 13:08:40
|
| Naravno, kao što rekoh, i dalje treba pisati recenzije. Ja sam si odsada zadao pisanje jedne tjedno. Valjda će to ići. Ma imam hrpu obaveza, a o drugim hobijima da i ne govorim. Teško se stigne sve što bih htio. |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
alanford
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1169 Posts
Member since 31/03/2009 |
Posted - 07/01/2011 : 15:46:56
|
J.R.R.Tolkien svakako je jedan od mojih najdrazih pisaca. Sva sam djela procitao. Covjek je posvatio toliko vremena i truda da je napravio jezik, nekoliko hiljada likova. Na zalost on je jedan od vecine umjetnika koji su najvecu slavu dozivjeli posle svoje smrti i dosta je njegovih knjiga izdato posthumno. On je napravio "temelje" epske fantastike uz C.S.Lewisa (Narnija) i Roberta E. Howarda (Conan - ali to je vec drugi zanr ) Sve u svemu - velikan pisanog djela.
P.S. Ako ste pogledali prvo film (LOTR), znajte da se knjiga u mnogo cemu razlikuje od filma (koji je fantasticno uradjen, ali je dosta toga izostavljeno).
 |
|
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4066 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 08/01/2011 : 12:16:23
|
Dakle... Drago mi zbog usvajanja moje sugestije i smatram da će rasprave odsada biti nešto kvalitetnije, usmjerenije. U svakom slučaju, biće lijepo vidjeti različita mišljenja i poglede.
Ja sam ranije bio jedan od najvatrenijih i najentuzijastičnijih čitalaca Tolkina; ta pasija nije nestala, ali je pomalo "uspavana". Prvi put sam se sreo sa Tolkinom kada sam pročitao "Družinu prstena"; tačnije, majka (takođe veliki ljubitelj epske fantastike :)) mi ju je prepričala, a otada sam je bezbroj puta pročitao. Moja najdraža Tolkinova knjiga. Vidite, volim kada je knjiga sugestivna, odnosno ispunjena utiscima, a "Družina prstena" ima nešto neobjašnjivo lijepo u sebi... Većina ljudi više voli velike bitke u sledećim nastavcima, no ja se uvijek najradije vraćam glavnoj osovini prve knjige: osjećaju vječitog, beskrajnog Putovanja, jezive magle i zaboravljenih tajni u korijenima planina, tame divljine iz koje polako izlaze figure užasa i strave... A u glavi mi se stalno pojavljuje prekrasna naslovnica knjige, koja prikazuje Gandalfa na jednom od njegovih putovanja, obučenog u sivo. "Družina prstena" je prirodni i neophodni nastavak "Hobita", trenutak u kome pisac evoluira, gdje se dječja bajka bukvalno metamorfozira u naizgled čvrstu i trajnu kulu u vazduhu, nenadmašnu tvorevinu mašte. Druge dvije knjige, no i druga polovina prvog dijela, imaju još jednu dimenziju: u njima nam je otkriveno Sve. Svi mali čitaoci "Hobita" koji su toliko godina čekali (i dočekali) da saznaju šta ili ko se nalazi iza uskih granica crvene mape, kakva kraljevstva i stvorenja popunjavaju bjelinu margine... došli su na svoje. "Gospodara prstenova" ne treba potcjenjivati, i u današnjem dobu smiješno je i pomisliti na to. On će za mene uvijek predstavljati divni triptih savršene mješavine bajke, stvarnosti i ljepote, gravura svijeta u naponu svog niza događaja, istorijske kulminacije.
Ranije sam imao čast da učestvujem u poboljšavanju mreže članaka o epskoj fantastici na našoj Vikipediji, uglavnom pišući o Tolkinovom svijetu. Divno okupljalište elokventnih i zanimljviih ljubitelja Tolkina (ali i ostale epske fantastike) predstavljao je i sajt www.tolkien.rs , koji je, nažalost, trenutno u stanju konstantne kome. Ipak, tu možete naći dosta zanimljivih rasprava (ja sam učestvovao pod istim imenom kao i ovdje). Imao sam i ogromnu kolekciju različitih mapa i ilustracija Tolkinovog svijeta, no ona je izgubljena krahom moga starog kompjutera.
Međutim, ja tvrdim da većina ljudi uopšte nije upoznala Tolkinov najveći doseg, dijelo nezavršeno no ipak nevjerovatno, "Silmarilion". Ranije sam pisao o njemu, citiram:"Onoliko koliko sam "Gospodar prstenova" nadmašuje "Hobita", toliko "Silmarilion" nadmašuje "Gospodara prstenova", ako ne i više". Dijelo je isprva teško za čitanje, ali svaki trud biva bogato nagrađen. No, prvo bi bio red da ga malo pobliže objasnim. "Silmarilion" je zajednički naziv za veliki niz tekstova i priča koje je Tolkin pisao čitavog svog života (prve priče datiraju iz 1919), ne završivši ga. Njegov sin Kristofer 1977 objavljuje knjigu, inkorporiravši i oblikovavši tekstove u manje-više skladnu cjelinu. Imamo četiri dijela knjige: "Ainudale" (najteži za neupućenog čitaoca, govori o stvaranju Srednje zemlje), "Valakventa" (manji "vodič" kroz Valare, neku vrstu antičkih božanstava Srednje zemlje, koji su egzistirali i prije njenog prapočetka), "Kventa Silmarilion" (glavni i najbolji dio knjige, govori i borbi Vilenjaka protiv Morgota, velikog mračnog Valara i Sauronovog prijašnjeg gospodara, za povratak dragulja Silmarila - personifikacije vrhunskog, neponovljivog dijela umjetnosti koje gotovo nadmašuje prirodne zakone i "opravdava" samu egzistenciju, kada pored svog bola i zla može da izrodi takvu ljepotu) i "Akabalet" (Drugo doba i sudbina Numenora, tolkinovske Atlantide).
"Silmarilion" se ne može ni brzo ni lako objasniti. On se mora doživjeti. Ako bih ikada tražio opravdanje za izmišljanje novog pojma kao što je Visoka Mašta, našao bih ga na tim stranicama... "Silmarilion" je Tolkinov Silmaril; tačnije, dijelo u koju je unio i nepovratno izgubio dio samoga sebe, ono ne može biti reprodukovano i ponovljeno, i sija svojim unutrašnjim žarom, svjetlom života.
Mislite da možda pretjerujem, govoreći u samim superlativima? Pročitajte, i vidjećete...
P.S Evo jedne divne mape pozornice "Silmariliona" (primjetićete da je krajnji istok ove zemlje zapravo krajnji zapad mape iz "Gospodara prstenova", jer ovaj predio, Belerijand, biva potopljen i razrušen na kraju knjige):
 |
Edited by - Mhejl on 08/01/2011 16:43:18 |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Knjige & co (popis recenzija u prvom postu)
