| Author |
 Topic  |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 01/03/2014 : 22:30:28
|
Ususret Oscarima!   
12 godina ropstva (12 Years a Slave), r. Steve McQueen, SAD / Velika Britanija, 2013.
Na temelju njegova prethodna dva dugometražna filma, koja su u Hrvatskoj ponajviše zbog art-predznaka i pretpostavljene komercijalne neisplativosti doživjela dijelom ograničenu distribuciju, nametnuo se zaključak da je avangardni britanski umjetnik Steve McQueen izuzetno zanimljiv i potentan filmaš kod kojeg su nekonvencionalnost, provokativnost i beskompromisnost temeljna autorska obilježja. Svima koji su imali priliku pogledati neujednačenu no svakako vrlo snažnu i u nekim segmentima izuzetno dojmljivu biografsku dramu "Glad", na festivalu u Cannesu 2008. proglašenu najboljim debitantskim filmom te ovjenčanu Europskom filmskom nagradom za otkriće godine, bilo je jasno da je McQueen hrabar umjetnik jasne i zaokružene autorske vizije, pedantan i temeljit u radu s glumcima te sasvim jasan, pa čak i mjestimice odveć doslovan u svom humanističkom angažmanu. U komponiranju "Gladi", storije o tragičnoj sudbini znamenitog pripadnika IRA-e Bobbyja Sandsa, McQueen je odabrao trostavčanu dramaturgiju u kojoj se tek u posljednjem "stavku" posvetio 66-dnevnom Sandsovom štrajku glađu kao činu pobune koja će završiti njegovom smrću. U prvom se dijelu koncentrirajući na lik brutalnog zatvorskog čuvara, koji će hladnokrvno ustrijeljen u krilu dementne majke skončati u atentatu u staračkom domu, McQueen se u središnjoj trećini posvetio dvojici Sandsovih suboraca i zatvorskoj torturi koju prolaze, da bi obojica kasnije bili bezrazložno sasvim zaboravljeni nauštrb samog Sandsa. To je i najveći nedostatak djela u kojem se moglo naslutiti da je Steve McQueen filmaš sklon bavljenju velikim i važnim povijesnim i egzistencijalnim temama, što će ponovo doći do izražaja u njegovom trećem i recentnom dugometražnom igranom filmu "12 godina ropstva".
U "Gladi" je Bobbyja Sandsa požrtvovno i izuzetno sugestivno utjelovio Michael Fassbender, tada još anonimni glumac dijelom njemačkog podrijetla a danas možda najveća muška glumačka zvijezda, za kojeg će se ubrzo pokazati da je omiljeni i stalni suradnik Stevea McQueena, s kojim je prije najvažnije sporedne uloge u "12 godina ropstva" surađivao i u sjajnoj egzistencijalnoj drami "Sramota". U "Sramoti" Fassbender tumači Brandona Sullivana, naočitog i situiranog, ali i egoističnog i u određenoj mjeri asocijalnog Njujorčanina koji ne uspijeva kontrolirati svoj seksualni nagon, koji partnerice pronalazi među prostitutkama i na internetu te koji zbog toga ne uspijeva razviti duže i stabilnije veze. Brandon je zatočen u vlastitom seksualnošću ključno determiniranom mikrosvijetu, a autore umjesto razloga i pozadine njegove ovisnosti i pomaknutih psihičkih stanja primarno zanimaju razorne posljedice istih. U ovoj kao i većini njegovih prethodnih uloga Fassbender se profilirao kao glumac kojem izuzetno leži tumačenje karakterno složenih i psihološki slojevitih osoba koje se pored suočavanja s društvenim nepravdama i nerijetko ograničavajućim konvencijama u pravilu bore i s vlastitim demonima.Što se McQueena tiče, "Sramota" ga je potvrdila kao vrsnog redatelja sposobnog kreirati iznimno sugestivno, naglašeno tjeskobno atmosferično i sjajno glumljeno djelo turobnog ozračja, u kojemu na provokativan i beskompromisan način oslikava mračan svijet svog protagonista, kompleksne autodestruktivne osobe koja površnim vezama i seksom nastoji stvoriti makar privid kakvog-takvog života i smisla. Zamjerke koje su se redatelju "Sramote" mogle uputiti odnosile su se na povremeno usporenu naraciju koja stradava nauštrb psihološkog nijansiranja likova, osobito Brandona, te na činjenicu distanciranosti autora prema protagonistu, jer unatoč njegovoj karakternoj iznijansiranosti postaje razvidno da ga se analizira poput neke rijetke životinje.
U kontekstu svega navedenog prvoloptaški bi se moglo reći da je naslov "12 godina ropstva", u vrijeme nastanka ovog teksta nagrađen Zlatnim globusom za najbolji film te nominiran za 9 Oscara uključujući sve najvažnije kategorije, na određeni način dosad najkonvencionalnije ostvarenje Stevea McQueena. S jedne je strane posrijedi egzistencijalna biografska drama s elementima melodrame temeljena na istinitim događajima opisanima u 1853. godine objavljenim memoarima Solomona Northupa, a s druge film koji se bavi temom ropstva, jednom od glasačima američke Akademije filmskih umjetnosti dražih tema. Naime, odavno je notorna činjenica da u nadmetanju za Oscare uvijek dobro kotiraju stvarne ili fiktivne biografske priče u kojima se na angažiran i emotivan način preispituje podsvijest američkog društva kao i s tim povezano ukazivanje na malformacije i neprihvatljivosti rasizma, ksenofobije, militarizma i sličnih pojava. U tom je smislu treći McQueenov film dugog metra skockan po svim pravilima iz priručnika za oskarovske zicere, nastavlja se na prošlogodišnje rasnom tematikom obojane oskarovske laureate "Lincolna" i "Oslobođeni Django", i bit će pravo čudo izmaknu li mu pozlaćeni ćelavci u najvažnijim kategorijama.
No to srećom ne znači da je riječ o slabom, proračunatom i kalkulantski patetičnom filmu, dapače. "12 godina ropstva" izuzetno je sugestivno režirano, naglašeno atmosferično, odlično glumljeno te ugođajem mizantropije i egzistencijalne tjeskobe gdjekad do nepodnošljivosti efektno prezasićeno ostvarenje u kojem redateljeve artističke ambicije ni u jednom trenutku nisu smetnja učinkovitom i slojevitom profiliranju važnih likova, njihovih emotivnih stanja i intimnih drama. U središtu zbivanja je spomenuti Solomon Northup, obitelji predan tamnoputi njujorški glazbenik i kako ponosno ističe "slobodan čovjek" kojeg 1841. u dobi od 33 godine dvojica bijelaca pod izgovorom lažne gaže u cirkusu na prevaru dovedu u Washington i izruče ga trgovcima robljem. Tu će započeti Solomonova 12-godišnja odiseja iz naslova, tijekom kojih će on promijeniti dvojicu vlasnika, smirenog i kultiviranog Williama Forda kojeg tumači Benedict Cumberbatch i psihopatskog agresivca Edwina Eppsa koji je u interpretaciji Michaela Fassbendera snažno obilježen i nemogućnošću realiziranja ljubai prema mladoj robinji Patsey, te neko vrijeme proveći radeći za tolerantnog i antirasistički usmjerenog stolara Samuela Bassa kojeg glumi Brad Pitt, podrijetlom Kanađanina koji će mu naposljetku pomoći i zahvaljujući kojem će Solomon ponovo postati slobodan čovjek. Svakako, pozitivne osobine Forda i Bassa ne znači da su oni u prvom slučaju izrazitiji a u drugom rezolutni protivnici ropstva, već primarno da s jedne strane kod Solomona cijene njegovu inteligenciju, obrazovanost, elokvenciju te u cilju opstanka stoičko podnošenje i najvećih poniženja, da dakle kod crnca prepoznaju za ono doba isključivo bjelačke vrline, a s druge da su svjesni tijeka povijesti i toga da će tamnoputi ljudi jednom biti njihovi ravnopravni sugrađani, kako Bass i izrijekom ustvrdi.
U suradnji sa scenaristom Johnom Ridleyem McQueen nerijetko minimalistički vrlo uspjelo kreira galeriju plastičnih i u dovoljnoj mjeri slojevitih karaktera. Oni su ponekad obilježeni divljim sadizmom kao u slučaju Fordu podčinjenog nadzornika Tibeatsa, ponekad autodestruktivnom ljubomorom kakav je slučaj s Eppsovom nevoljenom i zanemarenom suprugom, a gdjekad su profilirani kao bespomoćni objekti shizofrene gospodareve ljubavi, što je slučaj s robinjom Patsey. U svemu tome McQueen uvijek zadržava mjeru, nikad ne skreće u patetiku i trivijalne elaboracije odnosa među likovima i njihovih intimnih stanja, već uglavnom svemu poklanja dovoljno pozornosti i vremena. Po stupnju teško podnošljive nelagode i dužini trajanja ističu se dvije sekvence, a osobito ona u kojoj se Solomon, u posljednji trenutak spašen od vješanja, još uvijek obješen na granu s omčom oko vrata dok čeka dolazak gospodara nožnim prstima u čarapama proklizujući po blatu bori za vlastiti život. Ta sekvenca kao da traje beskrajno dugo, odvija se bez ikakve glazbe a prezasićena je zvukovima koje stvaraju glasanje cvrčaka, udaljeni glasovi i graja tamnopute djece koja se potpouno prirodno i bezbrižno igraju u drugom planu, i u njoj su sublimirane sav užas, nečovječnost i mizantropija robovskih sudbina i robovlasništva kao takvog. Druga sekvenca je ona bičevanja nesretne Patsey, koja stradava zbog gospodarove nemogućnosti realiziranja veze s crnkinjom, pa on svoja i time uzrokovana patološka stanja kanalizira u agresivnost, autodestruktivnu mržnju i doslovce ubilačke nagone. Trokut koji čine Solomon, Epps i Patsey ključno je dramsko tkivo filma čijoj atmosferičnosti, vizualnoj dojmljivosti i stilskoj zaokruženosti pridonosi i impresivna fotografija redateljeva stalnog suradnika Seana Bobbitta. Ako "12 godina ropstva", film koji se skladno uklapa u autorski i izvedbeni habitus Stevea McQueena, i potvrdi većinu oskarovskih nominacija, to neće biti nimalo nezasluženo.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 02/03/2014 23:11:54 |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Tonto
Advanced Member
7800 Posts
Member since 11/02/2012 |
|
|
Opti
stripovi.com suradnik
Vatican City
4533 Posts
Member since 06/07/2009 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 09/03/2014 : 19:42:45
|
Praktično, jedan za sve pa samo označiš!
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Opti
stripovi.com suradnik
Vatican City
4533 Posts
Member since 06/07/2009 |
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
|
|
Mali_Mate
stripovi.com suradnik
Croatia
2065 Posts
Member since 18/03/2006 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/03/2014 : 10:32:37
|
Philomena, r. Stephen Frears, Velika Britanija / SAD / Francuska, 2013.
Britanac Stephen Arthur Frears prilično je netipičan filmaš, osobito u klasičnom autorskom smislu. Tijekom karijere filmskog redatelja koja s povremenim zastojima traje duže od četiri i pol desetljeća, Frears se s uspjehom dokazao i u televizijskom mediju i na daskama koje život znače. U njegovom bavljenju filmom pored redateljskog majstorstva kao najuočljivija obilježja ističu se okušavanje u različitim žanrovima, obrađivanje izrazito raznorodnih tema i motiva, naglašena sklonost ironiji i eklekticizmu, posvećivanje radu s glumcima te povremeni i ponekad izraženi socio-politički angažman. Rođen 1941. godine u Leicesteru, Frears je nakon završetka studija na Cambridgeu u drugoj polovini 60-ih stao iza kamere kao pomoćnik redatelja Karela Reisza u fantastičnoj humornoj drami "Morgan!", Alberta Finneya u njegovom redateljskom debiju "Charlie Bubbles" i Lindsaya Andersona u drami "If...". Prva sustavnija iskustva u režiji stječe radom na televiziji, uglavnom na prestižnom BBC-ju, a u isto vrijeme djeluje i u londonskom Royal Court Theatreu, tadašnjem žarištu otočkog umjetničkog eksperimentiranja i političkog radikalizma, u okrilju kojeg temeljno oblikuje svoj osobni i artistički svjetonazor.
U svom redateljskom prvijencu naslova "Gumshoe" iz 1971., Frears je parodiranjem i pastiširanjem konvencionalnih odrednica žanra trilera ponudio pomaknutu, inteligentnu i iznenađujuće zabavnu posvetu film noiru i glasovitom Hustonovu "Malteškom sokolu". Nakon što je 70-e proveo vezan za televiziju, igranom se filmu vraća tek 1984., kad nastaje solidna krimi-drama "The Hit" koja je Frearsa predstavila kao umjetnika koji se bavi slikovitim likovima i njihovim neobičnim odnosima. Konačno priznanje redateljskog umijeća i autorske zrelosti filmaš dobiva dvije godine kasnije zahvaljujući sjajnoj rasnom problematikom obilježenoj romantičnoj gej-drami "Moja lijepa praonica", u kojoj nudi i kompleksnu i provokativnu sliku Britanije u vrijeme vladavine "čelične lady" Margaret Thatcher. Nakon razmjerno mediokritetske crnohumorne romantične drame "´Tamara Drewe´", ekranizacije nagrađivanog istoimenog stripa britanske autorice Posy Simmonds, odlična psihološka egzistencijalna drama "Philomena" predstavlja Frearsov povratak u redateljsku formu. I ovog je puta posrijedi adaptacija nekog drugog djela, ono što Frearsu leži još od na knjizi Johna Lahra temeljene biografske knjige "Naćulite uši", a osobito od glasovitih "Opasnih veza", adaptacije epistolarnog romana Choderlosa de Laclosa koja se pokazala ključnom za redateljevu afirmaciju.
Bez obzira radilo se o spomenutom filmu "Moja lijepa praonica", o humornoj romantičnoj drami "Sammy i Rosie se ševe", o adaptaciji noirovskog krimića "Varalice" Jima Thompsona, o na romanu Roddyja Doylea temeljenoj televizijskoj humornoj drami "Obiteljska gužva" ili o iznadprosječno uspjeloj i u određenoj mjeri angažiranoj egzistencijalnoj triler-drami "Slatke prljave stvari" s ilegalnim londonskim imigrantima kao protagonistima, u fokusu Frearsova zanimanja su tzv. mali ljudi u pozadini čijih sudbina se manje ili više izraženo ocrtava šira slika britanskog društva sa socijalnom, klasnom i rasnom problematikom kao neuralgičnim točkama.
Frears možda najbolje rezultate i postiže upravo kad se bavi spomenutim "malim ljudima" i njihovim obiteljskim i intimnim dramama, a dokaz tome je i na istinitim činjenicama opisanima u knjizi "Izgubljeno dijete Philomene Lee" Martina Sixmitha temeljena "Philomena", koja od četiri nominacije za Oscara, uključujući one za najbolji film, glavnu žensku ulogu i adaptirani scenarij, te tri nominacije za Zlatni globus nije potvrdila nijednu nagradu. Film višestruko nagrađen na prošlogodišnjoj Veneciji, među ostalim i za najbolji scenarij, i u doslovnom i u prenesenom smislu manje na svojim plećima a više na izuzetno izražajnom te godinama i iskustvom naboranom licu nosi fantastična Judi Dench. Ona je Philomena Lee, starija Irkinja koja uz malu pomoć kćeri Jane u vrijeme kad bi njezin sin Anthony proslavio 50. rođendan njega konačno odluči pronaći. Naime, Philomena je kao 16-godišnjakinja ostala trudna, zbog čega je smještena na preodgoj u samostan sestara Marije Magdalene, s nehumanim odgojnim metodama u kojem nas je upoznao izvrstan film "Sestre Marije Magdalene" Petera Mullana. Prve tri godine njegova života Philomena je Anthonyja viđala jedan sat dnevno, a onda je dječak po cijeni od svega 100 funti dan na usvajanje jednoj američkoj obitelji. Proteklih 47 godina Philomena ništa o dječaku nije čula, a sad bi joj u njegovu pronalasku mogao pomoći dijelom osramoćeni BBC-jev novinar Martin Sixmith kojeg tumači komičar Steve Coogan kojem leže i zahtjevnije karakterne role.
Martin pod svaku cijenu traži toplu ljudsku priču o kojoj bi mogao napisati roman i tako se i karijerno i financijski rehabilitirati. Kad zajedno krenu u Ameriku, između pomalo hirovite Philomene te isprva ciničnog i ironičnog Martina počet će se razvijati odnos djelomično majke i sina a u konačnici prijateljstva, suosjećanja i potpunog međusobnog razumijevanja. A kad napokon dosta lako doznaju Anthonyjev američki identitet te činjenicu da je on kao gej teško podnosio posao pravnog savjetnika u Reaganovoj i Bushovoj administraciji, kao i da je u vezi s tim morao živjeti dvostruki život, Philomena i Martin će si morati priznati neke stvari i pomiriti se sa samima sobom. Njihove karaktere i faze u odnosu Frears oslikava iznimno suptilno i sugestivno, oslanjajući se na sjajne glumačke interpretacije i nekovrsnu "kemiju" u međusobnom odnosu.
Izvrsna, vrlo nenametljiva i gdjekad posve neprimjetna režija nadograđena je dojmljivom atmosferičnošću, životnim i duhovitim dijalozima, estetiziranom i koloristički usklađenom fotografijom Robbieja Ryana, maestralnom glazbom Alexandrea Desplata koja dodatno naglašava emotivne dionice i intimna stanja likova, te odličnim narativnim ritmom. Dok priča biva zaokružena i doslovnim i metaforičkim vraćanjem na mjesto na kojem je i počela, imponira vještina kojom Frears i scenaristi Steve Coogan i Jeff Pope tek na starim fotografijama i kratkim filmskim snimcima prisutan Anthonyjev lik uspijevaju učiniti živim i stvarnim, osobom od krvi i mesa s kojom suosjećamo i čije nevolje razumijemo. U cjelini, "Philomena" je pametan i zreo film, ozbiljan i duhovit te emotivan i sjetan istovremeno, naslov koji mnogo govori o životu i koji ambiciozniji filmofili ne bi smjeli propustiti.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
surfer
Average Member
Austria
953 Posts
Member since 09/05/2008 |
Posted - 12/03/2014 : 13:27:51
|
Zanimalo bi me dosta filmova domaceg crnog vala/talasa, ako netko ima ili zna kako i gdje nabaviti.
Sve sto je objavljeno na originalnim diskovima imam,znaci samo neobjavljene stvari. |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 13/03/2014 : 16:11:03
|
Ako netko odluči skoknuti u kino...
Non-stop, r. Jaume Collet-Serra, Velika Britanija / Francuska / SAD, 2014.
Nakon što se u Hollywoodu afirmirao sjajnom ulogom Oskara Schindlera u Spielbergovom remek-djelu "Schindlerova lista", prije kojeg je surađivao s Woodyjem Allenom u filmu "Muževi i žene" te nakon kojeg je nastupio u vrlo pristojnim naslovima "Rob Roy" i "Michael Collins", nekad cijenjeni i hvaljeni irski kazališni glumac Liam Neeson koji je tijekom 90-ih posjedovao i određene ambicije da postane respektabilni tumač karakternih uloga u ambicioznijim projektima, tijekom posljednjeg je desetljeća glumačku i egzistencijalnu nišu pronašao u nizanju nešto bolje produciranih i kakvoćom pristojnih akcijskih B-filmova poput "96 sati" i "Ukradeni identitet", kao i sporednih u primjerice hitovima "Kraljevstvo nebesko" i "Batman: Početak". To mu svakako omogućuje bolju i sigurniju zaradu, a njegovi uvijek pouzdani nastupi takvim filmovima daju određenu kvalitetu i jamče naklonost publike. On je inteligentan glumac koji sve svoje uloge obogaćuje emotivnošću i markantnom muževnošću sa zamjetnom dozom zagonetnosti i mraka koji se očituje u okrutnosti i brutalnosti likova koje tumači. I kad je prividno miran, gledatelj kod Neesona uvijek u određenoj mjeri naslućuje tu okrutnost i brutalnost, ne samo zbog pripadnosti filmova žanru akcijskog trilera. U kombinaciji s autoritativnim gardom i sigurnim nastupom to ovom glumcu omogućuje da i u sedmom desetljeću života tumači akcijske junake za koje gledatelj od prve sekunde zna da su sposobni iz baš svake se situacije izvući živi, ma koliko ona teška i zahtjevna bila.
Problematični Bill Marks, već dobrano isluženi te alkoholizmom i obiteljskim problemima uzdrmani federalni šerif za sigurnost zračnog prometa, je očekivano upravo takav lik. Na samom početku zatječemo ga u njujorškoj zračnoj luci, gdje se umorna izgleda i obavljajući nervozan razgovor s nekim s kojim očito ima zategnut odnos, sprema za još jedan pretpostavljivo rutinski let do Londona. Zrakoplov je pun putnika, a među njima su i smirena Jen Summers (Julianne Moore) koja uspije dobiti sjedalo do Billa, arapski liječnik Fahim Nasir (Omar Metwally) kojeg nekoliko putnika s podozrenjem pogledava, pomalo arogantni Austin Reilly (Corey Stoll), plahi Tom Bowen (Scoot McNairy), Billov nekadašnji kolega Jack Hammond (Anson Mount) te tamnoputi Zack White (Nate Parker) koji kao se slučajno svako malo zatekne u Billovoj blizini. Zrakoplovom pilotiraju iskusni kapetan David McMillan (Linus Roache) i nešto mlađi supilot, a o putnicima se brinu mlade stjuardese Nancy (Michelle Dockery) i Gwen (Lupita Nyong´o). Kad ubrzo nakon polijetanja počne s nepoznatog broja mobitela primati prijeteće poruke nekoga tko o njemu očito puno zna, Bill isprva pomisli da je riječ o nečijim neslanim šalama. No kad ga taj netko obavijesti da će, ako mu na određeni broj bankovnog računa u Švicarskoj smjesta ne bude uplaćeno 150 milijuna dolara, početi svakih 20 minuta ubijati po jednog putnika, Bill shvati da nema vremena za gubljenje. Sve će se dodatno zakomplicirati nakon što prvu žrtvu u točno najavljeno vrijeme spletom okolnosti ubije sam Bill, nakon što se pokaže da je račun u Švicarskoj zapravo njegov te nakon što uskoro na njega samog padne sumnja da je zapravo otmičar zrakoplova.
Premda je u osnovi riječ o eksploatacijskom ostvarenju u kojem gledatelj točno zna što može očekivati, druga suradnja Neesona sa španjolskim redateljem Jaumeom Collet-Serrom ("Kuća voštanih figura"), s kojim je 2011. godine realizirao atraktivan akcijski triler "Ukradeni identitet", sasvim je solidno i inteligentno koncipirano ostvarenje koje se trudi nadići vlastita i žanrovska ostvarenja. I u tome u dobroj mjeri uspijeva, dijelom zahvaljujući spretno sročenom scenariju koji vješto žonglira žanrovskim konvencijama, dijelom zbog sigurne i dinamične režije koja vrlo dobro koristi skučeni prostor unutrašnjosti zrakoplova s naglaskom na kreiranje paranoidnog i klaustrofobičnog ozračja, a dijelom i zbog spomenutog autoritativnog Neesonova nastupa. Zahvaljujući navedenom, kao i preglednoj dramaturgiji bez trenutka praznog hoda, uspjelom sugeriranju da bi glavni izvor problema mogao biti sam Bill koji spletom okolnosti izvrši prvo ubojstvo, obogaćivanju protagonistove osobnosti tamnim nijansama alkoholizma i raspada obitelji uslijed jednog tragičnog događaja, te spretnom profiliranju niza sporednih likova među kojima gledatelj odgoneta negativca, lako je zažmiriti na spomenutu klišeiziranost, kao i na određeni broj nelogičnosti i ishitrenosti koje su u ovakvim filmovima zapravo neizbježne. Simpatična je i politička korektnost, koja je možda posljedica europskog podrijetla redatelja, u skladu s kojom je arapski liječnik predstavljen kao neupitni pozitivac kojeg unatoč okolnostima i s iznimkom nekoliko krivih pogleda pri početku svi stalno prihvaćaju bez imalo sumnji i ograda. Sve u svemu, premda se kreće dobro poznatim i odavno utabanim putem, film sa sjajnom karakternom glumicom Julianne Moore ("Kralj pornića", "Kraj ljubavne priče") te svježom oskarovkom Lupitom Nyong´o ("12 godina ropstva") i atraktivnom Michelle Dockery (serija "Downton Abbey") u sporednim ulogama ne pretjerano zahtjevnim gledateljima nudi sasvim solidnu zabavu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/03/2014 : 20:28:37
|
Za Petera O Toolea, a pogotovo Judy Garland i Jamesa Deana je prekasno, di Caprio će ga sigurno prije ili kasnije dobiti, a vjerujem i uvijek odlična Julianne Moore, recimo u zrelijim godinama kad prođe trenutno razdoblje štanceraja kakav je u Non-Stop.
Za nju predviđam budućnost sličnu Meryl Streep i Helen Mirren, nizanja odličnih karakternih uloga kroz 10-ak godina, a možda i prije.
Tim bi putem mogla i uvijek pouzdana Glenn Close, ako joj se posreći barem jedna jaka uloga koja bi je vratila pod svjetla reflektora.
Bojim se da je za Sigourney Weaver prekasno, zenit popularnosti je prošla a nije dovoljno "teška" za velike dramske uloge.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 15/03/2014 20:29:49 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 20/03/2014 : 11:09:39
|
Need for Speed, r. Scott Waugh, SAD, 2014.
Ako na najpoznatijem filmskom portalu imdb.com upišete riječi "Need for Speed", tražilica će vam ponuditi pet popularnih računalnih igrica koje su tijekom proteklih devet godina realizirane pod tim naslovom, te recentnu akcijsku dramu s elementima trilera u režiji kaskadera Scotta Waugha ("Bili smo vojnici", "Zauvijek zajedno", "Gospodin i gospođa Smith"). Sve su igrice kreirane u okrilju tvrtke Electronic Arts (EA), koja je naposljetku uspjeh svoje virtualne franšize odlučila iskoristiti i za iniciranje mogućeg unosnog filmskog serijala, dakako u slučaju da se Waughov film pokaže isplativim. Ako ciljane publike bude dovoljno, a to su pasionirani igrači i ljubitelji spomenutih igrica te fanovi celuloidnih jurnjava kakve su one u legendarnim filmovima "Bullit" Petera Yatesa, "Braća Blues" Johna Landisa i "Vanishing Point" Richarda C. Sarafiana, ili pak aktualnog hit-serijala "Brzi i žestoki", lako je pretpostaviti da će u produkciji studija DreamWorks Stevena Spielberga snimljen "Need for Speed" vrlo brzo dobiti nastavak.
Ako je suditi po ovom filmu, tome se ne treba veseliti jer je riječ o posve klišeiziranom i prilično besmislenom djelu čiju je priču već od prvog kadra sasvim lako scenu po scenu predvidjeti do odjavne špice, te u kojem je apsolutno sve, od papirnatih likova i njihovih odnosa do krhke dramske konstrukcije i kakve-takve naracije podređeno oktanskim jurnjavama i demonstriranju trivijalnog i u pravilu tragikomičnog mačizma. U tom je smislu prilično bogohulno spomenuta zabavna i kakvoćom superiorna ostvarenja pa i remek-djela poput "Bullita" i "Braće Blues" spominjati u kontekstu ovog, izrazito eksploatacijskog te ambicijama i dometima vrlo skromnog filma.
U središtu zbivanja je mladi i dakako iznimno daroviti automehaničar Tobey Marshall kojeg tumači Aaron Paul, koji je očito nedovoljna glumačka iskustva stjecao u "Nemogućoj misiji 3" i hororu "Posljednja kuća nalijevo", sasvim pristojnom prepravku kultnog filma Wesa Cravena. Tobey je momak iz američke provincije, iz gradića Mount Kisco na sjeveru države New York iz kojeg žele pobjeći svi koji mogu, pa je tako pobjegla i njegova atraktivna bivša djevojka Anita (Dakota Johnson) koja se spetljala s mladićevim žestokim rivalom Dinom Brewsterom (Dominic Cooper). Dino je dakako ljubitelj bijesnih "pila" i prekrasnih cura te vozač ilegalnih automobilskih utrka kakva je ona naziva De Leon koju jednom godišnje na nekoj tajnoj lokaciji organizira zagonetni Monarch (Michael Keaton).
Sudjelovanjem u takvim utrkama Dino je zaradio bogatstvo i stekao ugled, a u poslovnom svijetu njegov je najozbiljniji formalni partner ali donekle i konkurent bogati Bill Ingram (Stevie Ray Dallimore), za kojeg radi privlačna Britanka Julia Maddon (Imogen Poots) i u čije ime Dino od Tobeya naruči ćetiri milijuna dolara vrijedan prerađeni Ford Mustang. Čini se da je jedino Tobey sa svojim prijateljima i kolegama, među kojima su temperamentni Finn (Rami Malek), brbljavi Benny (Scott Mescudi) i nepromišljeni "Little" Pete (Harrison Gilbertson), sposoban običan Ford Mustang preurediti u snažnu mrcinu sposobnu dostići brzinu veću od 370 kilometara na sat. Očekivano, Dino je vrlo egoističan i narcisoidan te sasvim bezobziran tip koji ne podnosi da je itko i u čemu bolji od njega, a u dokazivanju svoje superiornosti spreman je na kocku staviti i tuđe živote.
Upravo to će se dogoditi kad tijekom testne vožnje spomenutog Mustanga shvati da će ga Tobey pobijediti, te kad namjerno izazove nesreću u kojoj tragično strada "Little" Pete. Budući Dino u svemu sudjeluje ilegalno, dokaza da je on skrivio Peteovu smrt nema jer je automobil kojim se utrkivao negdje dobro skriven, pa će za tragediju na dvije godine zatvora biti osuđen Tobey. Kad iziđe na slobodu, mladić dakako odluči dokazati svoju nedužnost, i to sudjelovanjem u utrci De Leon za koju zna da će u njoj nastupiti i Dino. Automobil za sudjelovanje omogućit će mu Bill Ingram, dok će mu suvozačica u vratolomnim jurnjavama postati Julia. A da bi došli do mjesta održavanja utrke, Tobey i Julia najprije iz New Yorka moraju stići do San Francisca, što neće biti nimalo jednostavno jer će ih čitavo vrijeme u nabrijanim "makinama" progoniti Dinovi ljudi. Premda bi u filmu formalno trebali postojati svi sastojci, i intimna drama uzrokovana tragedijom, i ljubavna priča i podzaplet o odrastanju i sazrijevanju protagonista, kao i galerija sporednih likova, na ekranu praktički ništa od toga ne vidimo jer je sve papirnato, lažno i posve neuvjerljivo.
Za razliku od kultne serije "Breaking Bad" u kojoj se predstavio u mnogo boljem svjetlu, Aaron Paul ovdje koji nije sposoban uvjerljivo predočiti intimna i emotivna stanja svog lika, ma koliko ona bila skromna i tek skicirana, pa se njegov nastup svodi na nekoliko grimasa i prilično praznih pogleda te promukli glas, što na komičan način sugerira njegovu čvrstinu, odlučnost i muževnost. Rađanje ljubavi između njega i Julije svedeno je na izmjene pogleda i znakovite dijaloge tijekom akcije, što ipak funkcionira dosta dobro i simpatično, makar je i opet sasvim klišeizirano. Tragična smrt "Little" Petea ne rezultira praktički nikakvom dramom, vrlo brzo sve do pred kraj biva zaboravljena i služi tek kao nekakav narativni i dramski agens, a Tobeyevi prijatelji su svedeni na konvencije razmjerno simpatičnih side-kickova. Beskrajne sekvence jurnjava režirane su korektno ali i dosta shematično, no dojmove u tom segmentu popravlja 4DX tehnologija. Zbog toga film svakako vrijedi pogledati u 4DX formatu, jer će vam bubrezi naposljetku biti pristojno "ispremiješani".
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 20/03/2014 23:08:37 |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 20/03/2014 : 21:47:58
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Ako je suditi po ovom filmu, tome se ne treba veseliti jer je riječ o posve klišeiziranom i prilično besmislenom djelu čiju je priču već od prvog kadra sasvim lako scenu po scenu predvidjeti do odjavne špice, te u kojem je apsolutno sve, od papirnatih likova i njihovih odnosa do krhke dramske konstrukcije i kakve-takve naracije podređeno oktanskim jurnjavama i demonstriranju trivijalnog i u pravilu tragikomičnog mačizma.
kao što sam rekao...
|
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 20/03/2014 : 23:06:36
|
Ovo mi je prvi film koji sam gledao u 4DX, i samo zbog toga je vrijedilo.
Ulijećeš u zavoje, kočiš i drmusaš se 80 % trajanja, a preostalih 20 % dosta letiš avionom i helikopterom, mirovanja ima minimalno, a uz sve to osjećaš vjetar na licu te miris benzina i zapaljenih auta.
Doživljaj je jako dobar, na nekim mjestima i preizražen toliko da sam prestajao voditi računa o onome što gledam, ali za to je ovaj film kao stvoren.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 20/03/2014 : 23:30:45
|
| ako sam dobro skužio, u osvrtu si (donekle) htio naglasit, ono, da je film kakti zabavan, ali iz krivih razloga, ili? |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 20/03/2014 : 23:48:26
|
Otprilike tako, u principu je hiperklišeizirana budalaština za klince do 12 godina, ali u tehnici u kojoj sam ga gledao može biti čak i simpatičan.
Ne dobar, daleko od toga, ali OK sa svim tim efektima koji te dobro razdrmaju.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
11358 Posts
Member since 24/04/2012 |
|
|
acestroke
stripovi.com suradnik
USA
11652 Posts
Member since 16/04/2009 |
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12792 Posts
Member since 23/09/2005 |
Posted - 21/03/2014 : 09:11:20
|
quote:
Originally posted by going going
quote:
Originally posted by Opti
Pismo-odbijenac za filmski scenarij iz '20-ih:
Pa sta je tada moglo da se snimi?
Zapravo, ova odbijenica je iz 1910-ih, a ne iz 1920-ih godina, s obzirom da je sam studio Essanay praktički prestao postojati oko 1920. godine.
A kao odgovor na tvoje pitanje, štošta se moglo snimiti tijekom 1910-ih godina. Essanay je bio pionirski filmski studio, koji je tijekom svojih petnaestak godina postojanja snimio između 1500 i 2000 filmova. Posebno su popularni bili njihovi westerni, u kojima se javlja jedna od prvih kaubojskih zvijezda - lik Broncho Billy - kojeg je tumačio jedan od osnivača Essanaya, Gilbert M. Anderson. Studio je na svom vrhuncu bio dom Charlieja Chaplina, koji je ondje snimio jedan od svojih najvažnijih filmova, The Tramp, u kojem je oblikovao svoju najpopularniju kreaciju - lik Skitnice. |
Comics is any art you can read. -- Sean T. Collins |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Filmovi & co
