| Author |
 Topic  |
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
 Posted - 19/05/2014 : 03:49:15
|
quote:
Originally posted by dante
Ja sam pogledao Godzillu sinoc.
Ne znam da li zbog trailera koji me prvotno odusevio ili zbog opceg hypea koji je stvoren oko filma, ali moram priznati da sam izasao iz kina ne previse odusevljen. Da se razumijemo, film je cisto OK, i kao blockbuster i kao tipican monster movie, a to je ponekad i dovoljno.
Godzilla ne dolazi do punog izrazaja sve do zadnjih pola sata filma, a ostala akcija se svodi na dva MUTO-a. Efekti su ocekivano super, akcija u zadnjoj trecini je vrhunska. Gareth Edwards je svjesno isao na slow build, sto je logicno, iako mislim da ce neki reci da Godzille ima cak i premalo u filmu.
Najoriginalnija ideja koju su imali je ta da su konacno shvatili da New York nije jedini grad koji se moze sravniti sa zemljom, pa je ovaj put nagrabusio San Francisco, i do kraja filma je vecinom pretvoren u rusevine. Ali zato je jedan drugi klisej bio neizbjezan, a to je da se zavrsni fajt odvija pod kisom, sto nismo vidjeli od zadnjeg takvog filma 
od Emmerichove verzije sigurno nije gore? |
"Nothing lasts forever." |
 |
|
|
dante
Senior Member
.jpg)
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 19/05/2014 : 10:09:23
|
quote:
Originally posted by Darth Ivan
od Emmerichove verzije sigurno nije gore?
Nije 
Emmerichova Godzilla je los film, ovaj nije. Ali nije ni nesto sto cu previse dugo pamtiti. |
These pretzels are making me thirsty... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37354 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 24/05/2014 : 17:30:30
|
Atomski zdesna, r. Srđan Dragojević, Srbija / Crna Gora, 2014.
Ako se netko ponadao da je srpski redatelj Srđan Dragojević promašenom grotesknom tragikomedijom i nepodnošljivo licemjernim filmom ceste "Parada" dotaknuo kreativno dno i najnižu razinu ukusa nakon čega je moguć samo uspon, valja odmah reći da se debelo prevario. Inače neosporno pismen i inteligentan filmaš koji se poput Tarantina formirao u videoteci, koji sedmu umjetnost ponajprije doživljava kao područje zabave a ne visokoparne umjetnosti, koji je umjetnički stasao i pod utjecajima popularne kulture a osobito rocka i stripa, te koji se prema vlastitim riječima uvijek do kraja bori za realizaciju svojih ideja i vizija, recentnom socijalnom tragikomedijom "Atomski zdesna" spušta se još jednu stepenicu niže u elaboriranju vlastitog neukusa, lošeg smisla za humor i izuzetno licemjernog navodno duhovitog prikaza naroda iz nekadašnje Jugoslavije. Pritom je on vrlo lukav čovjek koji je izuzetno sposoban svoje šovinističke, nacionalističke, mizantropske i ine stavove vješto maskirati u ruho navodne komike i socijalne satire kojima osvaja naklonost publike i obara rekorde gledanosti u svim zemljama bivše Jugoslavije u kojima se njegovi filmovi prikazuju. No kod imalo pribranijeg gledatelja koji ne pada na priproste štoseve i slabo prikriven šovinizam, te kombinacije lošeg ukusa i vulgarnosti, farsičnosti i groteske te lažnog društvenog i međunacionalnog angažmana s konstantnim spretno mimikriranim figama i podmetanjima, mogu izazvati samo odbojnost i narastajuću želju za prekidom gledanja filma već nakon 15-ak minuta njegova trajanja.
Potpisani je forumaš takvu želju imao tijekom prve polovine novog Dragojevićeva filma, cjeline dramaturški dosta nezgrapno sastavljene od dva duljinom trajanja približno podjednaka dijela koje oštro razdvaja tragičan pad dječaka s uzvišenog objekta za čuvara plaže pred izmišljenim turističkim kompleksom Flamingo negdje na crnogorskoj obali. Premda je film za svega 30-ak dana snimljen u Ulcinju, taj fiktivni "resort" u filmu funkcionira ne kao mjesto koje nužno mora biti u Crnoj Gori, već kao poligon za demonstraciju sile, bezdušnosti i nečovječnosti liberalnog kapitalizma koji se može nalaziti bilo gdje duž nekadašnje jugoslavenske obale. Teroru liberalnog kapitalizma koji bezuspješno i posve prozirno pokušava navući masku kakve-takve ljudskosti izloženi su svi narodi bivše Jugoslavije, no to ne znači da ih Dragojević sve jednako tretira. Upravo suprotno, njegove naglašene simpatije su na strani protagonista Mladena, dakako Srbina kojeg tumači Srđan Todorović, jednog od prodavača višegodišnjih zakupa apartmana u resortu koji očito pamti i bolje dane, a kojim kao produžena ruka arhetipskog njemačkog gazde upravlja nepodnošljivo iritantan Slovenac Metod u interpretaciji Brane Sturbeja, čovjek koji neprestano psuje i vrijeđa sebi podređene akvizitere.
Oni zajedno s jednotjednim gostima hotela koji su potencijalni zakupci apartmana dakako predstavljaju nekadašnju Jugoslaviju u malom, a svi su obilježeni iritantno prenaglašenim nacionalnim i nacionalističkim stereotipima te osobinama u kojima se odražavaju trenutne političke i društvene okolnosti u njihovim republikama. Crnogorac Batrić u izvedbi Milutina Karadžića tako je narcisoidna sirovina uvjerena u vlastitu duhovitost, a Makdeonka Olga koju utjelovljuje Ana Kostovska očajna žena na rubu živaca koja je u cilju zadržavanja posla i metaforičkog opstanka spremna i na krajnja samoponiženja pred klijentima. Hrvat Pedro u izvedbi Bojana Navojeca mogućom homoseksualnošću je obilježen plahi narkoman koji funkcionira kao pomaknuto drugo lice shizofrenog hrvatstva kojem je kontrastiran jedan od gostiju, kostimografski karikaturalan agresivni nacionalist Bruno kojeg tumači Goran Navojec. Partnerica spomenutog Slovenca Metoda je njegova sunarodnjakinja Sonja koju vrlo uvjerljivo glumi Tanja Ribič, podjednako bezdušna žderačica muškaraca i hodajući seks-simbol koja sugerirano apsolutno sve u životu ostvaruje preko kreveta. Pod Slovencima kao predstavnicima germanskog kapitala i ne samo poslovnog duha na ovaj ili onaj način stenju svi ostali, neki u metaforičkom a neki i u doslovnom smislu. U potonje spada Mladen, vješt i slatkorječiv akviziter koji je zacijelo zahvaljujući upravo seksualnoj vezi sa Sonjom stekao titulu prodavača godine. No kompleksu prijeti zatvaranje, a da bi se to izbjeglo svi akviziteri upravo tog dana moraju prodati što veći broj višegodišnjih aranžmana.
No s obzirom na socijalni i nacionalni presjek potencijalnih kupaca koji se većinom lažno predstavljaju i koji nemaju novca, to će biti praktički nemoguća misija. Tu su jugonostalgijom i humorom iz "Top liste nadrealista" obilježeni Bošnjak Omer kojeg još jednom sasvim maniristički tumači Branko Đurić, njegova supruga Maja u dosta solidnoj interpretaciji Nataše Janjić i sinčić Enver koji će postati dramski i tragični agens filma. Tu je i još nekoliko predstavnika Srba, nezreli i plašljivi mamin sinčić Momčilo kojeg glumi Zoran Cvijanović i koji je stigao u pratnji majke Jelisavete koju utjelovljuje veteranka Mira Banjac, te nesigurni supružnici u interpretaciji Hristine Popović i Miloša Samolova koji od svih skrivaju podatak da su nedavno postali roditelji, jer kao takvi spadaju u loše potrošače pa ne bi bili ni pozvani na ono što drže besplatnim jednotjednim odmorom. Nekadašnje jugoslavenske gastarbajtere nedefiniranog nacionalnog predznaka nedovoljno iskorišteno i u tom smislu suvišno predstavlja sredovječni bračni par koji se formalno lažno prijavio kao obitelj s djetetom, jer se žena ne uspijeva pomiriti s činjenicom da im je sin poginuo. A tu je i podjednako suvišna romska obitelj koju Metod gostima pokuša podmetnuti kao Hrvate, a koji su dakako prljavi, besprizorni i spremni ukrasti sve što im se nađe nadohvat ruke.
Dok je prva polovina filma oblikovana kao parodijski pomaknuta satirična groteska koja počiva na eksploatiranju nacionalnih odnosno nacionalističkih stereotipa i aktualnih socijalno-egzistencijalnih prilika, od sekvence dječakova možda i kobnog stradanja odjednom se skreće u smjeru tragedije s elementima crnog humora i katarzičnim melodramskim klimaksom u završnici. U tom klimaksu, kad se skupa s Omerom i Majom zatekne u bolnici gdje čeka vijesti o stanju klinca na kojem se izvodi rizičan operativni zahvat, protagonist Mladen započet će moralnu i osobnu ljudsku katarzu koju ipak neće ostvariti do kraja. Isprva se čini da će pod teretom obiteljske tragedije kojoj svjedoči doslovno rečeno postati čovjek, odnosno da će svojevoljno odustati od nagovaranja Omera i Maje da kao mačka u vreći zakupe apartman koji zasigurno neće moći otplaćivati, no on od toga pritisnut vlastitim egzistencijalnim okolnostima naposljetku ipak odustaje. Međutim, i te ga okolnosti na neki način barem donekle iskupljuju, jer je svojoj staroj majci koju u cameo-roli tumači Renata Ulmanski kupio stan za čije mu je otplaćivanje potrebna što bolja zarada. Budući je riječ o starom stanu Mladenove obitelji koja je iz njega prethodno izbačena, ta želja za poštivanjem tradicije i majčinih želja protagonista čini prihvatljivim grešnikom i "dobrim lošim" momkom koji se u kontekstu filma i drugih likova pretvara u makar uvjetnog pozitivca.
Kad u intervjuima govori o svom filmu, Srđan Dragojević kaže da je riječ o komediji o ljudima koji su stradali, doslovce poginuli u kapitalizmu. Posve je logično da neće reći ni riječ o mizantropiji, licemjerju i šovinizmu kojima je natopio gotovo svaki kadar svog dosad najslabijeg, neduhovitog, lažnog i katastrofalno promašenog ostvarenja.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 29/05/2014 : 10:51:58
|
Na rubu budućnosti (Edge of Tomorrow) Douga Limana.
Najkraće rečeno, nešto kao "Beskrajni dan" na plaži Omaha.
Film temeljen na ilustriranom romanu za mlade "All You Need Is Kill" japanskog pisca Hiroshija Sakurazake, autorova probojnog djela koje je navodno reprezentativni predstavnik na matičnom tržištu vrlo popularnog vojnog/ratnog znan-fana.
Roman je u siječnju ove godine dobio i manga-adaptaciju u izvedbi scenarista Ryôsukea Takeuchija i crtača Takeshija Obat, čije je izdavanje u svibnju započelo i u Americi.
Iako je prvi izbor za glavnu ulogu Williama Cagea, formalno časnika američke vojske no zapravo stručnjaka za vojne odnose s javnošću, bio Brad Pitt, Tom Cruise se pokazao kao jako dobar izbor.
Na ratom protiv agresije izvanzemaljaca zvanih Mimici, ratom koji traje već petu godinu, plah, u borbi posve neiskusan i donekle kukavica Cage će se jednog dana naći u neočekivanim ogromnim nevoljama.
Mimici su zastrašujuća bića nalik divovskim hobotnicama koja su se inicijalno spustila nedaleko Hamburga i koja već pet godina sustavno uništavaju čovječanstvo i život na Zemlji.
U tom su vremenu u ratu s Mimicima poražene Njemačka, Francuska i većina europskih država, a posljednja crta obrane pred prodorom Mimika u Britaniju a potom i u Ameriku je obalni dio Francuske s plažom koja jasno asocira na Omahu, na kojoj će sutradan započeti odlučna bitka.
Kao najveća ratna junakinja i simbol otpora osvajačima nametnula se energična Rita (Emily Blunt), vojnikinja izuzetno spretna u borbi koju će Cage uskoro upoznati.
Naime, nakon što se verbalno sukobi s generalom Brighamom (Brendan Gleeson), Cage će smjesta na prevaru biti kao dezerter isporučen u borbenu postrojbu narednika Farella (Bill Paxton), koji će ga unatoč potpunoj nespremnosti za borbu smjesta s drugim vojnicima poslati u operaciju iskrcavanja na francusku plažu.
A kad u neposrednom kontaktu s Mimicima bude najprije poprskan njihovom krvlju a odmah potom i pogine, William će se odjednom probuditi na istom mjestu gdje se probudio i dan ranije.
Kad se priča ponovi i on se nakon nove pogibije opet probudi u istom položaju, počet će shvaćati da iz nepoznatih razloga ne može umrijeti, već je osuđen na beskrajna ponavljanja istog dana.
No tu bi situaciju mogao iskoristiti tako da stupi u kontakt s Ritom koja također sudjeluje u iskrcavanju, te da s njom pokuša pronaći izlaz iz nemoguće situacije.
A kad mu ona nakon još jedne njegove pogibije i povratka na plažu kaže "kad se probudiš, potraži me", postat će jasno da je i Rita doživjela situaciju identičnu njegovoj.
Čini se da je to što su oboje došli u dodir s krvlju osvajača zaslužno za njihovu besmrtnost, a ponavljanje uvijek istog vremenskog intervala pruža im mogućnost da smisle način kako doprijeti do središta i izvorišta neprijateljeve moći, te tako možda spase čovječanstvo kojemu prijeti katastrofalan poraz.
Na scenografskoj i ikonografskoj razini moglo bi se reći da je "Na rubu budućnosti" križanac remek-djela "Aliens" Jamesa Camerona, od kojih osim Billa Paxtona i jake ženske junakinje posuđuje i dizajn sofisticirane opreme za borbu protiv izvanzemaljaca koji nadiru poput aliena, te kultnih "Svemirskih marinaca" Paula Verhoevena, na koje asocira prizorima borbi s tamanjenjem neprijatelja.
Motiv ponavljanja određenog vremenskog intervala sjajno je iskorišten u izvrsnom "Beskrajnom danu" Harolda Ramisa, a scenaristi i Doug Liman (pretpostavljivo i Hiroshi Sakurazaka u kod nas neobjavljenom romanu) odabranim motivom barataju prilično vješto bez upadanja u zamke zamornih i nemaštovitih ponavljanja.
Unatoč povremenoj prezagušenosti specijalnim efektima zbog čega su prizori borbi mjestimice kaotični, akcija je režirana dosta dobro, zaplet je inteligentan a naracija pregledna, unatoč određenom broju nelogičnosti unutar zadanog filmskog univerzuma.
Tom Cruise je raspoložen i vrlo uvjerljiv, a odlično mu sparira atraktivna i sve traženija Emily Blunt ("Vrag nosi Pradu", "Looper"). Unatoč svemu navedenom, cjelina ipak u određenoj mjeri ostavlja dojam trivijalnosti i neambicioznosti što, premda manjak ambicija često može biti i vrlina, u konkretnom slučaju u spoju s naknadnim i ne osobito vješto izvedenim prebacivanjem u 3D rezultira dominantnom aromom eksploatacijskog projekta i popcorn zabave koja ne ostvaruje sve moguće potencijale.
Možemo samo zamisliti što bi od ovakvog predloška napravio spomenuti majstor James Cameron, čiji se utjecaj povremeno jasno može nazrijeti.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
mladjo
Advanced Member
.jpg)
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 31/05/2014 : 03:23:57
|
"You hit like a vegeterian"  
Upravo gledam Escape plan.
Ma to mi treba - Old school akcija.
Yeah! |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 31/05/2014 : 03:37:06
|
Švarci:"Ne izgledaš mi tako pametno".
Stallone:"Ni ti".
Zaaakon!!!
Stara škola akcije! Yeah! |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 31/05/2014 : 04:57:19
|
Breslin: Why don't you and me have a very special dinner?
Abigail: I'll cook.
Breslin: Haven't I suffered enough?
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
swamp thing
Advanced Member
.jpg)
Bosnia and Herzegovina
4078 Posts
Member since 05/08/2009 |
Posted - 31/05/2014 : 11:59:19
|
| Novi 'Godzila' nije dobar. Ali ne mogu reći da je loš, jer sam ga ipak odgledao sa određenim zanimanjem, i zijevnuo sam svega par puta. Počeću od Godzile, jer je on najsvijetlija tačka filma, odrađen je jako dobro, u duhu originalnog, ali ga ima premalo u filmu, ispada da je sporedan lik. Krenston je od glumaca koliko-toliko uspio da izvuče nešto od svog talenta, ostali su karikature likova iz većine monster ili sličnih blokbaster filmova, a neki od njih su zaista nenormalno protraćeni (Binoš, Vatanabe, Strateirn). SPOJLERI Onaj lik što ga glumi Tejlor-Džonson mora da je najbaksuzniji lik u istoriji ovakvih filmova, jer je čovjek doživio da u toku dan-dva nabasa na čudovišta na 3 različite lokacije. I čemu više ta patetika, umire majka, umire otac, razdvojena porodica pokušava da se ponovo sastavi (i na kraju se bez problema nalaze na STADIONU???, ono, nalete jedni na druge), jedno je vojnik, drugo je medicinar, oboje spašavaju svijet i ljude, bla, bla. Poželio sam da ih Godzila ili MUTO-i zgaze. MUTO-i su mi bezveze, ali to je već do mene, jednostavno mi se ne sviđa njihov dizajn. Ima par svijetlih momenata (kao onaj sa trejlera kada vojnici iskaču iz aviona, sve praćeno odličnom zvučnom podlogom), ali toga je zaista premalo za pozitivnu ocjenu. Slabašno, slabašno... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37354 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 31/05/2014 : 19:41:59
|
Jucer slucajno vidio da je telki onaj John Carter i odlucio se malo pomuciti. I stvarno, poslije 10 minuta pocela je mucnina i otisao sam u kuhinju nesto pojesti.
Kako su ona i on pri povratku ipak jos gledali, tu i tamo sam i sam malo priskilio. Mozda se kasnije malo popravilo, ovaj navikao se covjek, ali ajmene... sta nam treba ovo.
Bolje da nikad ne snime takvog Conana. Bolje!
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
46541 Posts
Member since 09/12/2005 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/06/2014 : 11:57:48
|
Nego, na drugom topicu me nešto nagnalo na ovaj sjajni film, koji najtoplije preporučam svima koji ga još nisu gledali.
Među navodno problematičnim mladim irskim djevojkama koje 1964. godine stižu na „preodgoj“ u samostan Sestara milosrdnica koji vodi stroga nadstojnica Bridget (Geraldine McEwan), su i tri senzibilne cure različitih obiteljskih i socijalnih zaleđa. Pored senzibilne Margaret (Anne-Marie Duff) koje se obitelj odrekla nakon što ju je silovao rođak i nakon što ga je ona optužila za silovanje, tu je plaha Rose (Dorothy Duffy) koja je rodila izvanbračno dijete koje bila prisiljena dati na usvajanje, te koja je ovdje dospjela zbog sramote nanesene roditeljima. Tu je i nesigurna Bernadette (Nora-Jane Noone) koja je dugo živjela u sirotištu, da bi zbog čestih kontakata i razgovora s dječacima iz susjedstva bila poslana na strogi preodgoj u samostan. A tu je i ne osobito bistra Crispina (Eileen Walsh), koju nadstojnica Bridget i njene suradnice sestra Jude (Frances Healy), sestra Clementine (Eithne McGuinness) i sestra Augusta (Phyllis MacMahon) preodgajaju već godinama. Tretman koji djevojke prolaze je uistinu zastrašujući, a sestre se prema njima odnose kao prema ropkinjama koje uz naporan rad svakodnevno podnose batine i poniženja.
Sjajna, uznemirujuća i izuzetno tjeskobna psihološka drama „Sestre Marije Magdalene“, godine 2002. ovjenčana venecijanskim Zlatnim lavom te nominirana za dvije nagrade BAFTA i Europsku filmsku nagradu u kategoriji najboljeg filma, drugi je dugometražni redateljski projekt izvrsnog škotskog karakternog glumca Petera Mullana („Mladi Adam“, „Djeca čovječanstva“, „Ratni konj“). Posrijedi je ujedno i dosad najzrelije i najuspjelije Mullanovo ostvarenje, minuciozno režirano, iznimno sugestivno i naglašeno tjeskobno djelo temeljeno na istinitim događajima, na psihofizičkom zlostavljanju i iskorištavanju emotivnih, nestabilnih i krhkih mladih djevojaka u Irskoj od 60-ih sve do sredine 90-ih godina prošlog stoljeća, koje su pod egidom rigoroznog preodgoja u ime vjere i religije u katoličkim samostanima bile izložene pravom robovlasništvu. Izvori tvrde da je tijekom poprilici tri desetljeća slične torture prošlo približno 30 tisuća irskih djevojaka, a takva je vrst samostana ukinuta tek 1996. godine. Redatelj ne štedi gledatelje već im eksplicitno predočava detalje brutalnih i šokantnih „preodgoja“ kojima su nesretne djevojke bile podvrgnute. Okrutnu nadstojnicu samostana tumači odlična britanska karakterna glumica Geraldine McEwan („Robin Hood: Princ lopova“, serija „Gospođica Marple“), a njezine nesretne štićenice izuzetno uvjerljivo interpretiraju Anne-Marie Duff („Bilješke o jednom skandalu“, „John Lennon: Dečko koji ne obećava“), Nora-Jane Noone („Sudnji dan“, „Silazak 2“), Dorothy Duffy („Trauma“, serija „Nijemi svjedok“) i Eileen Walsh („Gospođica Julija“, „Nicholas Nickleby“.
Čitav film je na YouTubeu:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 05/06/2014 : 11:20:30
|
Gospodarica zla (Maleficent), r. Robert Stromberg, SAD / Velika Britanija, 2014.
Pored poplave ekranizacija superherojskih stripova poput "Viteza tame", "Čudesnog Spider-Mana", "Čovjeka od čelika", "Iron Mana", "X-Men" i brojnih drugih dominantno Marvelovih i DC-jevih izdanja, te adaptacija primarno tinejdžerskoj publici namijenjenih proznih bestseler serijala kakvi su "Igre gladi", "Različita", "U sebi" i slični, posljednjih godina svjedočimo i holivudskoj tendenciji za novim i drugačijim interpretacijama niza glasovitih bajki. Tako smo dosad imali prilike pogledati osuvremenjene adaptacije i varijacije popularnih bajki od "Vrlo zapetljane priče" i "Alise u zemlji čudesa" preko "Crvenkapice" i dviju verzija "Snjeguljice" do naslova "Ivica i Marica: Lovci na vještice", a sad je pred nama i vrlo slobodno "čitanje" sjajnog i za Oscara u kategoriji najbolje glazbe nominiranog crtića "Trnoružica" Walta Disneya iz 1959. godine. Točnije, autori romantične akcijske pustolovne fantazije "Gospodarica zla" (domaći je distributer u međuvremenu odustao od prvotnog prijevodnog naslova "Zlurada") u režiji debitanta Roberta Stromberga posegnuli su za likom zle vile Maleficent iz tog filma, likom temeljenom na zloj kumi iz antologijskih bajki Charlesa Perraulta i braće Grimm. Zajedničko svim adaptacijama vječno popularnih bajki koje se obraćaju ciljanoj mlađoj i tinejdžerskoj publici jest da je riječ o naglašeno konzervativnim filmovima u kojima se literarni predlošci pokušavaju oblikovati na način na koji se u primjerice "Sumraku" variraju arhetipske priče o vampirima, vukodlacima i nevinim djevojkama koje u osjećajima prema krvolocima gube nevinost, otkrivaju ljubav i postaju žene.
Dakako, uspjeh "Sumraka" ili kakvoćom superiorne recentne trilogije "Igre gladi" teško će biti ponovljen u dogledno vrijeme, osobito kad takve projekti nastaju u okrilju konzervativnog i ziheraškog stiudija Disney, o čemu recimo svjedoči i promašena "Crvenkapica", no to ne znači da će se holivudski studiji prestati truditi. Rezultat tog truda je i pristojna ali u konačnici ipak ni po čemu pamtljiva "Gospodarica zla" u solidnoj ali nenadahnutoj režiji iskusnog i dvaput Oscarom nagrađenog scenografa i majstora specijalnih efekata Roberta Stromberga koji se pored rada na oskarovcima "Avatar" Jamesa Camerona i spomenute "Alise u zemlji čudesa" Tima Burtona afirmirao i suradnjom na nizu hitova poput "Malo dobrih ljudi", "Krletke", "Uhvati me ako možeš" i "Pirati s Kariba: Na kraju svijeta", kao i na prestižnim TV-serijama "Pacifik" i "Carstvo poroka". U središtu zbivanja je plemenita vila Maleficent iz čarobne zemlje Moor, koju odveć suzdržano, maskom ponešto izmijenjenog lica i na "automatskom pilotu" tumači Angelina Jolie, dok je u djetinjoj dobi interpretira Isobelle Molloy, beskrajno dobra i blaga osoba koja se kao mlada zaljubi u kraljevića Stefana (u djetinjstvu Michael Higgins a u odrasloj dobi Sharlto Copley). Isprva se čini da su uzajamni osjećaji među njima poisve čisti i da je riječ o beskrajnoj ljubavi, sve dok Stefanu i njegovoj braći jednog dana njihov otac kralj Henry (Kenneth Cranham) ne obeća da će tron i kraljevska kruna pripasti onom među njima koji mu donese glavu vile Maleficent. Naime, između njegova kraljevstva i zemlje Moor vlada vječno neprijateljstvo, a ključne za obranu zemlje vile Maleficent koju nastanjuju neobična bića su upravo njezine čarolije.
Premda mu je iskreno stalo do Maleficent, Stefan će se polakomiti za prijestoljem te tijekom zajednički provedene noći na prevaru odrezati vilina krila i kralju ih podastrijeti kao dokaz da ju je ubio. Duboko razočarana i onemogućena u letenju koje obožava, Maleficent će se u trenu od beskrajno dobre pretvoriti u zlu vilu koja će jednog skorog dana, nakon što se novom kralju Stefanu i kraljici Leili (Hannah New) rodi kći, na djevojčicu u kolijevci baciti kletvu prema kojoj će se ona na svoj 16. rođendan ubosti na vreteno i pasti u vječni san nalik smrti. Ta će kletva kralja Stefana natjerati na najveće mjere opreza, ali postupno i odvesti u ludilo potencirano ogromnom mržnjom prema Maleficent koju će tijekom svih tih godina pokušati pobijediti i ubiti. U međuvremenu, njegova kći Aurora (Elle Fanning) će iz predostrožnosti odrastati daleko od dvorca, u neuglednoj kolibi uz površnu skrb vila Fittle (Lesley Manville), Knotgrass (Imelda Staunton) i Thistletwit (Juno Temple). No njihova će briga o djevojčici i kasnije djevojci biti toliko neodgovarajuća da će joj tajna zaštitnica postati sama Maleficent, koju će Aurora nazvati svojom dobrom vilom te ju početi doživljavati kao majku. Iako će s približavanjem Aurorina 16. rođendana Maleficent pokušati poništiti kletvu, događaji će izmaći nadzoru i zaprijetiti tragedijom.
Ono što u filmu realiziranom u produkciji Joea Rotha ("Suze boga Sunca", "Osmijeh Mona Lise", "Carstvo velikog Oza") pored određenog feminističkog tona vrijedi pohvaliti je efektno iznevjeravanje crno-bijele karakterizacije likova iz bajki, njihovo karakterno uslojavanje i inverzno postavljanje opreke dobra i zla, u skladu s kojim je formalna negativka Maleficent zapravo pozitivka dok kralj umjesto pozitivca postaje psihopatologijom obilježen glavni negativac. No tu film pada u zamku holivudskih klišeja koji dovode do posve konvencionalnog obračuna invertiranog dobra i zla u završnici, a kad se navedenom pridodaju tek korektna režija, dramaturška pravocrtnost i razmjerna narativna nekoherentnost, ne osobito zainteresiran nastup Angeline Jolie kao i posve blijedi sporedni likovi redom svedeni na klišeje (iznimka je tek odlična Elle Fanning), dojmovi o "Gospodarici zla" u konačnici bivaju tek osrednji.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
kiky
stripovi.com suradnik
7318 Posts
Member since 17/07/2003 |
|
|
vice
stripovi.com suradnik
7268 Posts
Member since 29/06/2005 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/06/2014 : 10:15:54
|
Slučajno, r. Tanja Golić, Hrvatska, 2013.
Kratki film "Slučajno" Tanje Golić apsolutno zasluženo je na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma nagrađen Oktavijanom za najbolji kratkiš.
Premijerno je prikazan jesenas na otvorenju nove sezone svježe digitaliziranog riječkog Art-kina Croatia, a takva je premijera bila sasvim primjerena jer se filmska zbivanja osim u interijeru jednog gradskog kafića u uvodu, tijekom ostatka trajanja odvijaju na riječkim ulicama i dokovima.
U tom smislu cjelina funkcionira i kao autoričina posveta rodnom gradu i nekim njegovim njoj bitnim toponimima, na koje je smjestila priču o dvoje ljudi ranih srednjih godina koji se nakon poprilici dva desetljeća ponovo susreću.
On (Krešimir Mikić) je računalni programer kojeg je život nakon studija u Zagrebu odveo u New York, a ona (Lana Barić) radi s djecom i tvrdi da ju to ispunjava.
U tinejdžerskim danima oni su bili par, voljeli su se i imali određene životne planove, no u jednom su trenutku mladi i nezreli zaključili da od života žele nešto drugo i veće, nešto u postizanju čega se međusobno zacijelo neće moći pratiti i podupirati.
Kad se ponovo nađu na kavi i u šetnji, njihov se susret isprva doima dominantno prijateljskim i veselim, da bi postupno na površinu počeli izlaziti tamniji detalji i tonovi.
Naposljetku će se tako pokazati da su oboje nesretni i da drže kako nisu uspjeli u životu, jer je on u braku bez ljubavi u kojem ostaje zbog djeteta, a ona vida rane od promašenih veza obilježenih ljubomorom, nezrelim ispadima i nerazumijevanjem partnera.
Oboje bi željeli pobjeći od sebe i svojih života, a autorica njihova stanja dočarava vrlo suptilno s polaganim mijenjanjem načina i tona razgovora, koji prelaskom s oipćih na intimne teme postaje teži, tjeskobniji i glasovnim registrima dublji.
Egzistencijalna nelagoda, svijesti o promašajima i neuspjesima te pokušaj hvatanja za makar i privid mogućnosti da bi naposljetku možda mogli ostvariti ondašnje snove i želje, samo ako uspiju jedno u drugom probuditi one nekadašnje sebe i međusobno si biti oslonci, oslikavaju se i zbivaju na koči i starim dokovima tijekom oblačnog dana koji prijeti kišom, kao predznak koje će se pojaviti njezine suze.
No povratak, bijeg i popravljanje su nemogući, i dakako da su toga oboje svjesni, jer nam loša iskustva ostavljaju ožiljke i nikad ne možemo pobjeći od sebe i svojih osobina.
Ideju za film koji temom i izvedbom podsjeća na trilogiju "Prije svitanja", "Prije sumraka" i "Prije ponoći" Richarda Linklatera, autorica afirmirana doksom "Čekajte, čekajte", pričom o vlastitoj baki pogođenoj Alzheimerovom bolešću, i kratkišem "Nije da znam nego je tako" u kojem se pozabavila krizom u ljubavnoj vezi, dobila je tijekom dugih intimnih razgovora sa starim znancima i prijateljima u jednom emotivno joj stresnom i traumatičnom razdoblju provedenom u Rijeci.
Taj intimistički pristup itekako se osjeti i predstavlja posebnu vrijednost filma.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 19/06/2014 : 11:30:59
|
Prilično dobar domaći film koji zgodno barata žanrovskim odrednicama i naslanja se na televizijske krimi-serije:
Hitac, r. Robert Orhel, Hrvatska, 2013.
Ako je suditi po psihološkoj krimi-drami "Hitac", njegovom dugometražnom igranom prvijencu, za hrvatske prilike razmjerno mlad scenarist i redatelj Robert Orhel je filmaš koji predano prati britanske kriminalističke serije koje se petkom navečer prikazuju na državnoj dalekovidnici. Od njih preuzima intrigantne obiteljske drame smještene u mahom efektno predočena i tjeskobna socijalna okruženja u kojima zločin nije stilizirana logičko-intelektualna igrarija kao u romanima Agathe Christie, već predstavlja prijelomnu točku u do stvarnog i metaforičkog pucanja zategnutim odnosima među psihološki slojevito profiliranim likovima. Orhel je još očitije ljubitelj i recentnih skandinavskih krimi-serijala "Ubojstvo", "Most" i "Inspektorica Irene Huss", od kojih baštini sklonost snažnim te manje ili više osebujnim ženskim likovima opterećenima intimnim, obiteljskim i egzistencijalnim dramama, kao i također težnju za učinkovitim oslikavanjem socijalnog konteksta koji je nerijetko važniji od procedure istrage samog zločina. No dok i kod Britanaca i kod Skandinavaca prikazi društvenih mikro-okruženja u kojima se rekonstruiraju osobne i obiteljske drame protagonista u pravilu predstavljaju vrijednost za sebe i kvalitativno najznačajnije sastojke, Orhel nažalost nema tolike ambicije, već se koncentrira na dvije ravnopravne protagonistice odnos među kojima presudno definiraju njihova uvjetno rečeno problematična obiteljska zaleđa te činjenica da ih obje zatječemo usred neplaniranih trudnoća.
Ona starija, zrelija, snažnija, ozbiljnija i formalno otpornija je policijska istražiteljica Anita koju prilično uvjerljivo interpretira redateljeva supruga Ecija Ojdanić. Anita je poslu posve predana žena srednjih godina, koja stoički s ironijom podnosi očeve stalne prigovore što se ne sredi i ne zasnuje obitelj. Otac kojeg tumači Milan Štrljić istodobno vjeruje da proživljava novu mladost, jer je u vezi a planira i vjenčanje sa znatno mlađom ženom koju utjelovljuje Tanja Tušek, dok u posljednje vrijeme intenzivno igra golf. Anita održava po svemu sudeći za nju ne osobito čvrstu i zadovoljavajuću vezu s dobrostojećim obiteljskim čovjekom i ocem Matijom kojeg interpretira Alen Liverić, s muškarcem koji će na vijest da ona nosi njegovo dijete reagirati dosta hladno i staloženo joj reći da ne može napustiti obitelj.
Mlađa, krhkija, nestabilnija i neotpornija protagonistica je 20-godišnja Petra koju vrlo sugestivno interpretira Iva Babić, znana iz odličnih kratkih filmova "Kurvo!" i "Ja sam svoj život posložila" Sonje Tarokić te iz uspjele TV-serije "Na terapiji". Petra je studentica koju isprva zatječemo u dva izdanja, oba podjednako prispodobiva njezinoj dobi te uvjetovana situacijama u kojima se nalazi i ženama kojima je okružena. Dok u odnosu prema majci alkoholičarki koju tumači Barbara Nola do izražaja dolaze njena odgovornost i određena zrelost, pretpostavljivo potencirane i saznanjem da je nakon samo jedne pijane noći ostala trudna, u večernjem druženju s najboljom prijateljicom Moranom u izvedbi Mije Biondić Petra se prepušta neodgovornosti logičnoj za svoje godine, nepromišljenosti koja će dovesti do tragedije, inicirati kriminalistički zaplet i uslojiti dramsko tkivo filma. Petrin nenamjeran hitac kroz prozor iz pištolja Moranina oca odbit će se i usmrtiti slučajnog prolaznika, pa će se zahvaljujući ne baš pouzdanoj staroj svjedokinji koja biva dramaturški brzopleto uvedena i iskorištena, djevojka ubrzo naći sučeljena s inspektoricom Anitom kojoj pomaže kolega Ivan u interpretaciji Enesa Vejzovića.
Autor dovoljno sugestivno kreira u određenoj mjeri slojevit odnos Anite i Petre, dviju generacijski i ubojstvom odvojenih, ali i zajedničkom nevoljom spojenih žena koje će se prepoznati i razumjeti. Anita prema Petri tako unatoč službenoj dužnosti istražiteljice uspostavlja relaciju obilježenu suosjećanjem pa i zaštitničkim impulsima koji su većinom svjesni ali dijelom i naslućivano instinktivni, jer inspektorica zna da je tragedija posljedica slučaja pa bi i svjesno i nesvjesno željela pomoći djevojci. Iako je u dogovoru s Moranom pištolj njezina oca bacila u Savu, te iako će se istraga suočiti s nedostatkom čvršćih dokaza, Petra će naposljetku pod pretpostavljeno nepodnošljivim teretom savjesti popustiti i inspektorici priznati da je ona ispalila kobni hitac. Šteta je što autor nije posvetio više pozornosti Petrinim unutarnjim lomovima i psihološkim stanjima, koja su baš kao i Anitina dosta učinkovito predočena velikim brojem krupnih i blizih planova izražajnih lica obiju glumica. U istaknutije vrline djela valja ubrojiti i životne dijaloge te pokoji zgodan detalj poput Anitina poljupca s Matijom izvedenog naginjanjem oboje kroz prozore njihovih paralelno parkiranih automobila.
U cjelini prilično solidno, atmosferično, dominantnim i prikladnim hladnim sivo-plavim koloritom obilježeno te žanrovskom pripadnošću temeljito određeno i donekle pretenciozno stihovima pjesme "Svaki slučaj" Wisławe Szymborske otvoreno ostvarenje pati i od određenih nedostataka. Među njih se ne ubraja upadljiva zapostavljenost muških likova, jer u dominantno mačističkoj hrvatskoj kinematografiji predstavlja osvježenje pogledati feminizmom naglašeno obilježen film, makar u cjelini nedostaje barem jedan zaokruženiji muški lik kao dramska protuteža. Pored zapostavljanja lika Morane i njenog odnosa s Petrom, najuočljivije je autorovo baratanje žanrovskim klišejima, što je izvedeno dosta vješto a za domaće prilike i svježe. Povremeno su i u redateljskim rješenjima, konkretno u dijaloškim scenama, primjetne određene konvencije koje korijene pretpostavljivo vuku iz televizijskog medija u kojem se Robert Orhel formirao, konkretno radom na krimi-serijama "Dobre namjere" i "Mamutica" te sapunicama "Najbolje godine", "Larin izbor" i "Zora dubrovačka".
Šteta je što Anitin kolega Ivan pada u drugi plan, jer on na samom početku biva naznačen kao i profesionalno i privatno znatno zanimljiviji lik no što se poslije pokazuje. U određenoj je mjeri problematična i shematičnost prikaza praktički svih muških likova, od Anitinog oca koji ne može živjeti u skladu sa svojim godinama, što će ga moguće naposljetku stajati života jer iznenada umire pod neobjašnjenim ali naslućivanim okolnostima, preko pretpostavljivog oca Petrina djeteta kojeg nikad ne vidimo, ni dok mu ona stoji pred prozorima obiteljske kuće što nameće određene zaključke, do prethodno opisanih predvidljivih reakcija Anitina ljubavnika. Unatoč tome, izraženim zagovorom feminizma obilježen "Hitac", s asocijacijama na Scottovu "Thelmu i Louise" koje se Petra implicitno prisjeća u razgovoru s Moranom, iznadprosječno je uspjelo ostvarenje i vrijedan doprinos hrvatskom žanrovskom filmu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 23/06/2014 : 17:59:00
|
U kinima je vrlo dobra "Venera u krznu" Romana Polanskog:
Venera u krznu (La Vénus à la fourrure), r. Roman Polanski, Francuska / Poljska, 2013.
Od dosadašnjih pet nominacija za Oscara, glasoviti Roman Polanski, među ostalim autor sjajnih naslova "Rosemaryna beba" i "Stanar", osvojio je samo jednog, onog za režiju izvrsne ratne drame "Pijanist" 2002. godine. Redatelj kojeg je nakon remek-djela "Nož u vodi" 1962. godine napao tadašnji poljski predsjednik Gomulka, rekavši da u komunističkoj Poljskoj nema mjesta za takve dekadentne umjetnike, Polanski u većini svojih filmova ostaje dosljedan tematskim preokupacijama i stilskom izričaju. Motivi igre, dominacije, moći, egzistencijalnog apsurda, otuđenja, nemogućnosti komunikacije, ponižavanja i poremećene seksualnosti omiljene su redateljeve teme, koje u svojim najuspjelijim djelima sustavno i inteligentno analizira i secira, tjeskobno i uznemirujuće ozračje većine filmova pritom razblažujući dozom ironije i crnog humora. Pritom danas 80-godišnji Polanski ostaje vjeran sebi te i dalje intenzivno ekranizira manje ili više poznate i(li) provokativne literarne i dramske predloške, poput Dickensova "Olivera Twista" i izvrsne političke triler-drame "Pisac iz sjene" temeljene na romanu "Duh" britanskog pisca i novinara Roberta Harrisa. Nije stoga čudno što je i u svom najnovijem projektu, a nakon za dva Zlatna globusa nominirane i Malim Zlatnim lavom ovjenčane humorne drame "Bračne svađe" temeljene na nagrađivanom kazališnom komadu "Bog masakra" Yasmine Reza, Polanski opet posegnuo za gotovim predloškom.
Konkretno za hvaljenom dramom "Venera u krznu" Davida Ivesa, prilagodbom znamenitog istoimenog romana Leopolda von Sachera-Masocha. Ivesovu komadu i Sacher-Masochovu najpoznatijem djelu iz kojeg potječe pojam mazohizam Polanski pristupa maksimalno skrupulozno, zaplet smještajući u jedno pariško kazalište u koje na početku ulazimo okom kamere u vožnji, okom koje bi tada moglo predstavljati i subjektivan pogled glumice Vande, a na koncu izlezimo na isti način samo unatrag. Vanda u interpretaciji nikad bolje Emmanuelle Seigner koja je maksimalno iskoristila sve mogućnosti koje joj pruža tumačenje ovakvog lika, glumica je srednjih godina koja sa zakašnjenjem stiže na audiciju za koju nije ni prijavljena. Ona je neposredna osoba koja se isprva doima odveć temperamentnom, bučnom i pomalo agresivnom, da bi smjesta započela igru sa scenaristom i redateljem Thomasom kojeg tumači odlični karakterni glumac Mathieu Amalric znan primjerice iz Spielbergova "Münchena" i Bondove pustolovine "Zrno utjehe". Thomas je za pozornicu adaptirao Sacher-Masochov roman, on inzistira da ga Vanda titulira adaptatorom proznog djela i želi u kazališnu predstavu pretočiti sve ono što smatra bitnim u predlošku. Isprva se čini da Vanda i Thomas nikad neće uspostaviti kvalitetniji kontakt, jer ona kao da jednostavno nimalo ne odgovara dramskom liku dok ju on apriori tretira s u skladu sa svim rodno-spolnim pa i seksističkim stereotipima, kako se čini doslovno ju tretirajući kao osobu na koju nema smisla rasipati njegovo dragocjeno vrijeme.
Nakon što se ulaskom u ulogu smjesta čudesno transformira u lik s kojim nimalo slučajno dijeli ime, te samim tim magnetično privuče Thomasovu pozornost, Vanda će tu igru usmjeriti u pravcu analize odnosa među spolovima, analize dominacije i potčinjenosti te igre mačke i miša tijekom koje će se isprva čvrsto zadane muško-ženske relacije koje idu dotle da Vanda nosi ogrlicu identičnu psećoj, do kraja slojevito ali ne uvijek i suptilno posve promijeniti, pa ćemo Thomasa na samom kraju ostaviti nemoćnog i vezanog za falusoidnu kulisu pustinjskog kaktusa. U glumcima, istovremeno plahom i agresivnom Mathieu Amalricu koji kao da neprestano nevješto prikriva licemjerje, malograđanski mentalitet i dvoličnost, baš kao i u putenoj Emmanuelle Seigner koja i govorom tijela i bojama i intenzitetima glasa u trenu majstorski sugerira transformaciju od tihe, plahe i submisivne žene koja prihvaća pravila patrijarhalnih odnosa u energičnu gotovo feministicu odlučnu svoju nadmoć nad muškim rodom ostvariti do krajnjih granica, Polanski pronalazi sjajne interpretatore svojih zamisli. On maestralno koristi interijer kazališta, pozornicu i gledalište podjednako, te stvara dramski i narativno kompaktnu cjelinu koja (i) teatarsko zaleđe pretvara u prednost, nikako u manu filmskog djela. I u 81. godini života Roman Polanski tako ostaje podjednako oštrouman, provokativan i intrigantan analitičar muško-ženskih odnosa s čitavim dijapazonom igara dominacije, manipulacije, moći i seksa, kakav je oduvijek i bio.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 25/06/2014 : 16:41:30
|
Pogledao Under the skin danas...Bas mi je legao na ovo usrano kisno poslijepodne.
Ranije kad sam citao osvrte na film, primjetio sam da ga po atmosferi mnogi usporedjuju s Lynchom i Kubrickom, ali mene iz nekog razloga najvise podsjeca na filmove Nicholasa Roega. |
These pretzels are making me thirsty... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/06/2014 : 16:47:33
|
Dobro si me sjetio!
To još nisam gledao, a ima prilično dobre ocjene i kritike.
Potražit ću ga što skorije, čim uhvatim vremena za naobvezno gledanje.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Filmovi & co
