| Author |
 Topic  |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 03/04/2015 : 12:01:00
|
Brzi i žestoki 7 (Furious 7 / Fast & Furious 7), r. James Wan, Japan / SAD, 2015.
Unatoč nerijetko i osjetnim oscilacijama u kakvoći filmova i njihovim zaradama, franšiza "Brzi i žestoki" neosporno je jedan od najunosnijih i najpopularnijih filmskih serijala u prva dva desetljeća 21. stoljeća. Nakon prvog filma Roba Cohena iz 2001., velikog hita koji je Vinu Dieselu zacementirao zvjezdani status naznačen u SF-akciću "Planet tame", nastavak "Prebrzi i prežestoki" Johna Singletona dvije je godine kasnije nominiran za prestižnu nagradu Grammy u kategoriji najbolje izvorne pjesme koju je izvodio glumac i hip-hop glazbenik Chris "Ludacris" Bridges, tumač uloge svojevrsnog sidekicka Teja. Već je tada postalo jasno da je stvorena okosnica unosnog serijala koji se uz određene varijacije poput dovođenja svježih lica u svakom novom filmu i neznatnih izmjena koncepta, može pretvoriti u dugovječnu i stabilnu zlatnu koku. Istodobno, poslije nekoliko promašenih filmova i pogrešnih odluka, poput nastupa u budalastim "Riddickovim kronikama", posve neduhovitoj krimi-komediji "Čvrsta ruka mira" i razočaravajućem "Riddicku", „Brzi i žestoki“ su postali mehanizam ako ne za održavanje, a ono makar za periodičnu reanimaciju posustale karijere u međuvremenu donekle zaboravljenog Diesela, kod kojeg valja notirati i glasovnu ulogu Groota u prošlogodišnjem hitu "Čuvari galaksije".
Ni to ne treba čuditi, jer Diesel je glumac skromnog dara i ne osobitog šarma koji donekle dobro funkcionira jedino u ovakvim nezahtjevnim adrenalinskim djelcima programiranim za brzu zaradu i još brži zaborav, te u kojima se njegova gluma svodi na izgovaranje mačističkih one-linera u krupnom planu. S druge strane, kad se u petom nastavku serijalu priključio Dwayne Johnson nekad zvan The Rock, kao ono prethodno spomenuto svježe lice, čitav je koncept dobio nužnu dozu adrenalina i doživio određenu reanimaciju pa i "pomlađivanje", što je "Brze i žestoke 5" pretvorilo u ako ne najuspjeliji, a ono po kakvoći drugi nastavak serijala. Nažalost, šesti je nastavak u kontekstu razvoja serijala predstavljao prilično razočaranje, jer je čitava priča debelo zabrazdila u apsurdno pretjerivanje u svim izvedbenim segmentima, od nerijetko nesuvislog i zamornog gomilanja akcije i sumanutih jurnjava, preko posvemašnjeg zanemarivanja bilo kakve logike i uvjerljivosti, makar i natruha istih, do svođenja svega na hipertrofirani mačizam i kulerstvo, što u kombinaciji sa svim ostalim rezultira posvemašnjom artificijelnošću i često nenamjernom komikom, do te mjere da i pokušaji stvaranja ozbiljnijih dramskih situacija bivaju komični i sasvim lažni.
Otprilike kao u "klasičnim" pornićima, u kojima su pokušaji stvaranja nekakvih zapleta i priča tek nužno zlo kojim valja premostiti razdoblje između dviju sekvenca seksa, tako i u "Brzima i žestokima" naznake nekakvih drama i razvijanja priča funkcioniraju tek kao neizbježna nevolja tj. vrijeme koje valja nekako premostiti do slijedeće scene jurnjave. A ta je jurnjava, dakako, sve žešća i nesuvislija sa svakim novim nastavkom, već odavno se makar i minimalno ne poštuju zakoni fizike niti ikakva logika, a apsurdne se scene u sedmom nastavku već nižu u tolikoj mjeri da to postaje nepodnošljivo za gledanje. Nepodnošljivo u smislu da je jednostavno nemoguće podnijeti dva sata i 17 minuta neprekidnog gomilanja atrakcija, dakako sve žešćih i nesuvislijih, te između toga budalaste i nevjerojatno cool i macho one-linere za koje su zaduženi Toretto, agent Hobbs i novi negativac Deckard Shaw, a u određenoj mjeri i također novo lice, agent Mr. Nobody. Opisanog se koncepta autori u cjelini pametno drže i u "Furious 7", kojeg redateljski potpisuje James Wan, autor već kultnog prvog i najuspjelijeg nastavka horor-serijala "Slagalica strave" koji u "portfelju" ima i zasad dva dijela serijala "Podmuklo", zanimljiv horor "Prizivanja" te naslove "Smrtna tišina" i "Smrtna kazna", a u scenarističkom treću "Slagalicu strave" i rad na osmom nastavku koji je najavljen.
Kad kažem "u cjelini pametno", mislim na dobrano uspio spoj sad već primarno djeci i mlađim tinejdžerima namijenjenih sasvim nevjerojatnih automobilskih jurnjava i vratolomija, i humora koji je gdjekad planiran, kao u testosteronskim prepucavanjima obilježenim dijaloškim scenama i spomenutim one-linerima, a često i neplaniran, jer je sve ono što gledamo na ekranu jednostavno toliko apsurdno i neuvjerljivo da je smijeh jedina reakcija. OK, pretpostavljam da su autori to i htjeli, jer bi se filmovi zbog svega navedenog još od petog nastavka mogli definirati kao akcijske komedije koje, birajući nove glumce i zahtijevajući povratke starih, sukreiraju fanovi na Facebooku, no sad se već itekako stječe dojam da je franšiza "F & F" poligon za gomilanje najnevjerojatnijih nebuloza, najnezamislivijih scena i najbizarnijih obračuna, koji logično bivaju smiješni, kad već zbog nepostojanja zanimljivijih likova, njihovih intrigantnijih odnosa i suvislije priče ne mogu biti uzbudljivi.
U sedmom se nastavku Dominic Toretto (Diesel), njegova u serijal vraćena i amnezijom pogođena djevojka Letty (Michelle Rodriguez), Dominicovom sestrom Mijom (Jordana Brewster) oženjeni Brian O´Conner (tragično preminuli Paul Walker u svom posljednjem nastupu), brbljavi Roman (Tyrese Gibson) i ostatak nabrijane i prežestoke ekipe suočava s dosad možda najopasnijim protivnikom, nekadašnjim britanskim specijalcem Deckardom Shawom (prinova Jason Statham kojeg ćemo sasvim sigurno gledati i u osmom nastavku, a možda i kasnije), koji želi osvetiti brata kojeg su naši junaci sredili u prethodnom filmu. Nakon što Deckard pokuša ubiti agenta Hobbsa (Dwayne Johnson) i kad u Japanu ubrzo ubije Hana, Dominic i ostali zaključe da mu moraju smjesta stati na put. Budući da je Hobbs izvan stroja, jer u bolnici leži u gipsu, pomoć će im ponuditi dakako cinični i naricosidni (kakvi su zapravo i svi likovi u filmovima) agent Mr. Nobody (Kurt Russell). No ako žele pomoć njega i njegovih ljudi, dečki i cure Mr. Nobodyju moraju pomoći u lovu na očekivano izuzetno opasnog međunarodnog kriminalca Jakandea (Djimon Hounsou), koji je pak zatočio tajanstvenog hackera nadimkom Ramsey, a koji je konstruirao sofisticirani elektronski uređaj koji bilo kome na Zemlji u roku od svega nekoliko minuta može ući u trag.
Počevši od oslobađanja Ramseya preko lova na Jakandea do konstantnog bijega od Shawa, zbivanja će se odvijati na lokacijama diljem svijeta, od Kavkaza do Abu Dhabija, a ludosti i nesuvislosti poput prolijetanja Porscheom kroz tri nebodera u Abu Dhabiju, izbacivanja više automobila iz zrakoplova padobranima na Kavkazu i pokušaja uništenja helikoptera automobilom na način kao u "Umri muški 4.0", pri čemu auto ovaj put naizgled promaši da bi Toretto na helić "zakačio" torbu s eksplozivom, nizat će se gotovo do posljednje sekunde. Te su pak rezervirane za emotivan i neosporno efektan, ali i patetičan oproštaj s pokojnim Walkerom, od kojeg se Diesel oprašta kao od "brata". A Dieselove fraze o prijateljima i obitelji te mačistički one-lineri ovdje su toliko hipertrofirani da se već može slobodno govoriti o "Torettovu sindromu". Pa tko sve navedeno voli i(li) može podnijeti...
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
(1).jpg)
Croatia
29540 Posts
Member since 06/02/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/04/2015 : 10:01:18
|
Zapravo je lako kad ti film(ovi) pruža(ju) dosta materijala, makar i s dijelom negativne strane, ovisno iz kojeg kuta gledaš i što očekuješ.
Za onoga tko može podnijeti da se recimo Toretto pri najvećoj brzini surva niz liticu kanjona, od auta ostane tek hrpa deformiranog lima a on se odnekud - makar nema odakle! - izvuče potpuno neozljeđen i niti da bi otresao prašinu s majice, pa onda prospe neki cool one-liner, tome će ovo biti zabavno, možda i vrlo zabavno.
A oni koji to ne mogu podnijeti zapravo nemaju što ni tražiti u kinu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
dante
Senior Member
.jpg)
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 04/04/2015 : 16:47:38
|
Sinoc sam pogledao najstrasniji horrorac u zadnjih nekoliko godina, HBO-ov dokumentarac o scientologiji - Going Clear: Scientology and the Prison of Belief. Znao sam da su manijaci, ali nisam znao da su OVOLIKI manijaci. I nisam imao pojma da je Paul Haggis bio unutra. Obavezno pogledati!
http://www.imdb.com/title/tt4257858/
|
These pretzels are making me thirsty... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/04/2015 : 10:56:35
|
Zauvijek Alice (Still Alice), r. Richard Glatzer i Wash Westmoreland, SAD / Francuska, 2014.
Možda bi bilo pretjerano reći da se sjajna američka filmska, televizijska i kazališna glumica te autorica čitanih knjiga za djecu Julianne Moore tijekom posljednje godine vratila u središte pozornosti filmofila kao i onih koji tek povremeno zalaze u kina. Pretjerano, jer za istinske ljubitelje sedme umjetnosti ona je i tijekom proteklih pet godina, u kojima smo ju nakon izvrsne humorne egzistencijalne drame Djeca su dobro Lise Cholodenko za ulogu u kojoj je nominirana za Zlatni globus, sretali u hit-seriji Televizijska posla, u razmjerno ambicioznoj ali slabije zapaženoj produkciji Biti Flynn Paula Weitza, u solidnoj romantičnoj komediji Ta luda ljubav, u korektnom eksploatacijskom akcijskom trileru Non-stop pored Liama Neesona ili u trećem nastavku četverodijelnog hit-serijala Igre gladi, uvijek bila tu negdje, manje ili više primjetna odnosno s manjom ili većom minutažom na ekranu, ali uvijek kao zamjetan kvalitativni začin pa i razlog za gledanje određenog filma, čak i mediokritetskih naslova kakav je spomenuti Non-stop a u određenoj mjeri i prvi dio Šojke rugalice.
U svim svojim ulogama, koje niže unatoč tome što je za holivudske standarde u 54. godini života već "stara", Julianne Moore se maksimalno daje i čuva dignitet glumačke profesije, pazeći da ne ide malena ispod zvjezdanog statusa koji neosporno uživa, onog zvjezdanog statusa djeliće kojeg nam s natruhama autoironije i crnog humora prezentira u makabričnoj egzistencijalnoj drami Karta do zvijezda Davida Cronenberga, za rolu u kojoj je nagrađena u Cannesu i također nominirana za Zlatni globus. Još od prvih filmskih sporednih i epizodnih uloga realiziranih tijekom prve polovine 90-ih, primjerice u vrlo dobrom psihološkom trileru Ruka koja njiše kolijevku Curtisa Hansona i u promašenoj romantičnoj triler-drami Njezino je tijelo dokaz Ulija Edela, preko sjajnog nastupa u izvrsnoj humornoj ansambl-drami Kratki rezovi Roberta Altmana i prve glavne uloge u psihološkoj egzistencijalnoj drami Safe Todda Haynesa, do nastupa u sjajnim ostvarenjima Kralj pornića, Kraj ljubavne priče, Veliki Lebowski, Magnolija i Daleko od raja, naslovima koji su presudno usmjerili i obilježili njezinu karijeru te po kojima je i danas najpoznatija, Julianne Moore je glumica koja pred kamerom ide do kraja te koja se i metaforički i doslovno razgolićuje u svoj svojoj krhkosti i snazi, pri čemu su ove dvije osobine gotovo u pravilo međusobno nerazdvojno povezane i izviru jedna iz druge.
Uistinu, karakterna slojevitost i suptilnost likova koje tumači vrlo često proizlaze upravo iz tog neobičnog spoja, iz emotivne a gdjekad i tjelesne krhkosti koja se maskira odlučnošću i ponekad prividnom tjelesnom čvrstinom, što je odlično iskoristio Ridley Scott u trileru Hannibal, povjerivši joj rolu FBI-jeve agentice Clarice Starling, koju je u Demmeovim Jaganjcima... podjednako efektnim spojem spomenutih krajnosti dojmljivo utjelovila glumica prilično sličnog habitusa Jodie Foster. I kad tumači sporedne uloge, kakve su recimo one u Djeci čovječanstva Alfonsa Cuaróna ili u Samcu Toma Forda, Moore ih upravo svojim interpretacijama čini ravnopravnima glavnim ulogama, čini ih maksimalno intrigantnima i zanimljivima, čak svojevrsnim dramskim i emotivnim žarištima, te filmovima daje izuzetno bitne kvalitativne note, pa određene naslove vrijedi pogledati makar i samo zbog njenih nastupa. Julianne Moore posjeduje i nemali komičarski potencijal, s većinskom osnovom u autoironiji a manjom u tjelesnom gegu, no njega je dosad iskoristio nažalost tek Peter Howitt u romantičnoj komediji Pravila privlačnosti.
Na istoimenom romanu američke neuroznanstvenice i književnice Lise Genove temeljena drama Zauvijek Alice, koju bi se ne samo zbog suočavanja s teškom dijagnozom naslovne protagonistice i prikazom njezina posljedičnog psihofizičkog propadanja moglo svrstati i među egzistencijalne drame, jedno je od onih ostvarenja kakva zbog tematiziranja teških bolesti i prikaza nošenja s njima vole glasači američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti. Posrijedi je djelo čija se protagonistica, jezikoslovka i fakultetska profesorica Alice Howland, majka troje odrasle djece i supruga liječnika Johna, već dan nakon svog 50. rođendana suoči s prvim simptomima Alzheimerove bolesti, dakako nesvjesno jer vjeruje da je iznenadna mentalna "blokada" koju doživi tijekom predavanja posljedica pretjeranog ispijanja šampanjca prethodne večeri. No kad ubrzo uslijede novi neugodni navještaji ozbiljnijeg poremećaja poput zaboravljanja naziva određenih predmeta i sve većeg unutarnjeg nemira, Alice će doznati da boluje od rijetke rane pojave Alzheimerove bolesti, koju je genetski naslijedila od oca i koju će također genetski prenijeti na neke a možda i na svu svoju djecu.
Uistinu, testiranja će pokazati da je trudna starija kći Anna pozitivna, što će zbog mogućnosti prenošenja bolesti i na unuke dovesti do dodatne obiteljske drame, a da je sin Tom negativan, dok će mlađa kći Lydia odbiti testiranje. Kako bolest bude napredovala, Alice će se isprva odvažno i stoički suočavati sa sve većim i neugodnijim simptomima zaborava, neprepoznavanja i izgubljenosti, istima pokušavajući doskočiti različitim trikovima poput poruka na papirićima i zaslonu računala, ili pak vježbama za što duže očuvanje kognitivnih i mentalnih sposobnosti. No pritom će očekivano nastupati i krize, osobito kad simptomi uzmu maha i kad uslijedi traumatična te za intelektualku njezina ranga vrlo ponižavajuća psihička i tjelesna degradacija, a njen će osnovni cilj biti da što duže ostane onakva žena, majka i supruga, onakva Alice kakvom ju svi poznaju.
Da nije impresivne, Oscarom, Zlatnim globusom i nagradom BAFTA posve zasluženo ovjenčane uloge Julianne Moore, Zauvijek Alice bi bila kakvoćom tek osrednja drama povremeno usporediva s kakvim ambicioznijim televizijskim filmom. Sjajna glumica, međutim, cjelini daje posebnu kvalitativnu dimenziju, što je i logično budući je ona središnji dramski lik oko kojeg se sve vrti i budući u filmu praktički i nema scene bez nje. No to rezultira i nedostacima poput onog da su sporedni likovi redom površno i mahom klišeizirano predočeni, da protok vremena dramaturški nije sasvim odgovarajuće prikazan, pa skokovita zbivanja među kojima ponekad prolaze i mjeseci kao da se odvijaju prebrzo, da je režija Richarda Glatzera i Washa Westmorelanda odveć statična i "televizična" te da je puno više pozornosti posvećeno ugođajnosti i skiciranju odnosa među likovima nego drami koja je u fokusu. Pritom su sporedni i s određenom iznimkom Lydije u interpretaciji Kristen Stewart papirnati likovi svedeni na definicije "neprilagođena kći glumica", "trudna kći", "miran sin" i "pažljiv suprug", a John se dosta nonšalantno odnosi prema svemu, i kao da mu je mogućnost dobivanja novog posla u klinici Mayo važnija od suprugina stanja. No ono što nosi čitav film i zbog kojeg ga itekako vrijedi pogledati jest impresivna uloga Julian Moore, glumice čija je rola i u Cronenbergovoj Karti do zvijezda najzanimljivija, najprovokativnija i najsočnija, te koja se objema ulogama zasluženo vratila u glumačku orbitu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 13/04/2015 : 23:03:45
|
Danny Collins, r. Dan Fogelman, SAD, 2015.
Humorna egzistencijalna melodrama "Danny Collins" redateljski je prvijenac Dana Fogelmana, darovitog scenarista iza kojeg je među ostalim i rad na predlošcima za hitove "Auti", "Grom", "Ta luda ljubav", "Auti 2" i "Legende u Vegasu", te koji je kreator razmjerno uspješne humoristične serije "Susjedi". Posrijedi je scenarist sposoban kreirati intrigantne humorno-dramske situacije osovljene oko životnih i uvjerljivih protagonista, uglavnom običnih i normalnih ljudi kakvi smo i mi sami te koje muče stvarni ljubavni i životni problemi. Fogelmanovi su likovi redom slikoviti i(li) lagano pomaknuti karakteri a ugođaj njegovih priča stalno lavira između humornog i ozbiljnijeg dramskog, pri čemu su u humornim pasažima neprestano manje ili više izraženo prisutne nijanse (životne) tjeskobe pa i očaja, a nelagodnije dramske situacije bivaju ublažene također manje ili više izraženim humorom, ironijom i nenametljivim cinizmom.
U pravilu je riječ o inteligentno koncipiranim pričama čija su obilježja i odlični, opet vrlo životni dijalozi, pregledna i ritmična naracija, umetanje zanimljivih sitnih detalja i životnih opservacija te izuzetno raspoložene i mjestimice nadahnute glumačke interpretacije, što upućuje na dobar rad s glumcima. A od filma "Danny Collins", kojem Fogelman potpisuje i scenarij, navedenim se osobinama mogu pridodati i elegantna režija te stavljanje naglaska na emotivnost kao i vješto baratanje elementima melodrame. Pri tome ta melodrama nije napadna niti nasilno nakalemljena, već prirodno izvire iz cjeline, iz likova, njihovih stanja i međuodnosa, a autor pazi da nikad ne prijeđe tanku granicu između melodramatičnosti i patetike. Kako je navedeno u zaglavlju filma, zaplet "Dannyja Collinsa" se vrlo slobodno temelji na istinitim događajima iz života popularnog britanskog folk-glazbenika Stevea Tilstona, kantautora iza kojeg je gotovo četiri i pol desetljeća kontinuiranog rada, još od debitantskog albuma "Acoustic Confusion" iz 1971. godine.
Upravo u toj godini na početku zatječemo mladog Dannyja Collinsa (Eric Michael Roy), tada vruću nadolazeću zvijezdu kojeg i glazbena kritika i publika hvale zbog sjajnih tekstova i svježeg muziciranja, te koji upravo daje intervju novinaru utjecajnog glazbenog časopisa. Tijekom tog intervjua vidljive su Dannyjeva nelagoda i gotovo opipljivi strah pred budućim statusom velike zvijezde koji ga očekuje, jer on tvrdi da samo želi biti i ostati iskren i jednostavan umjetnik. Više od četiri desetljeća kasnije, Dannyja (Al Pacino) pratimo netom prije još jednog izlaska na veliku pozornicu u do posljednjeg mjesta rasprodanoj dvorani, tijekom velike turneje za organizaciju koje ključne zasluge pripadaju njegovom menadžeru Franku Grubmanu (Christopher Plummer). Danny je cinik koji steznikom prikriva trbuh i boji sijedu kosu, koji se žali na ostarjele obožavateljice iz prvih redova, koji već 30 godina nije napisao novu pjesmu, koji žestoko pije i šmrče "bijelo" te koji je svjestan da je danas tek sjena onog nekadašnjeg sebe.
Danny je i u vezi sa znatno mlađom i prilično nesputanom Sophie (slovenska glumica Katarina Čas), kojom bi se mogao i oženiti, iako sluti da ga ona vara s mlađim muškarcem. No kad mu Frank tijekom rođendanske zabave preda poseban poklon, Dannyjev pogled na samog sebe i na svoju karijeru u trenu će se iz korijena promijeniti. Naime, one davne 1971. godine njemu je pismo pohvale ali i upozorenja poslao osobno legendarni John Lennon, no to se pismo spletom okolnosti zagubilo i nikad nije stiglo do Dannyja, sve dok ga Frank nije nedavno pronašao kod jednog kolekcionara. A u tom pismu Lennon je tada mladog glazbenika upozorio da vodi računa o onome čime se bavi, odnosno da jedino on sam može izdati vlastite ideale i glazbu kao umjetnost. Čitanje tih Lennonovih riječi Dannyja će nagnati da se smjesta odluči "promijeniti", odnosno da na Frankov očaj naprasno prekine turneju, baš kao i vezu sa Sophie koju iznenadi s ljubavnikom, te da sjedne u privatni avion i u crvenom sportskom Mercedesu stigne pred hotel Hilton u New Jerseyju, koji vodi nedavno razvedena Mary Sinclair (Annette Bening).
Tu Danny u sobu naruči koncertni klavir i, odlučan da ostane "čist" i trijezan, počne ponovo pisati i skladati vlastitu pjesmu, istodobno se udvarajući Mary. No Danny je i s jednom svojom obožavateljicom prije četiri desetljeća dobio sina Toma Donnellyja (Bobby Cannavale) kojeg nikad nije vidio, čovjeka koji oca prezire i nosi majčino prezime, te koji ima prekrasnu trudnu suprugu Samanthu (Jennifer Garner) i kći Hope (Giselle Eisenberg), bistru i emotivnu klinku koja pati od ADHD-a, poremećaja hiperaktivnosti. Kad neočekivano bane pred njihova vrata, Danny će se kroz odnos sa sinom i snahom, a osobito s Hope, uistinu početi mijenjati, ne sluteći da bi neke okolnosti ubrzo mogle poremetiti njegove planove za povratak pravome sebi, iskonskom glazbeniku u sebi.
Iako u velikoj mjeri uspijeva obuzdati sklonosti ka preglumljivanju i teatralnosti, te iako su ta obilježja lika dijelom i razumljiva zbog njegove zvjezdane karijere i karaktera egoističnog narcisoidnog zabavljača, Al Pacino koji je prisutan u doslovce svakoj sceni ipak povremeno daje previše oduška svom sad već staračkom šarmu vodviljskog zabavljača, šarmu garniranom dosta efektnom mješavinom narcisoidnosti, cinizma i samosažaljenja. Njegov Danny svojevrstan je tužni klaun svjestan da pred kraj karijere a možda i životnog puta ima malo vremena da najvažnije stvari u svom životu dovede u red. Dakako, Fogelman je pametan autor koji zna da nagle i sasvim uspješne promjene nisu uvjerljive niti moguće, a naglašavanje ljudskosti protagonista, sa svim njegovim manama i ponekom vrlinom, jedan je od aduta ovog filma. Kompletna glumačka postava daje svoj maksimum, a to osobito vrijedi za veterana Christophera Plummera ("Moje pjesme, moji snovi"), uvijek izvrsnu Annette Bening ("Vrtlog života", "Djeca su dobro") koja s Pacinom postiže posebnu "kemiju", prema vlastitim riječima s osloncem na improvizaciju, i malu Giselle Eisenberg, koja je u ulozi Hope (ime Nada moguće nije slučajno odabrano) jednostavno neodoljiva. "Danny Collins" je pametan film sa srcem i dušom, koji nudi nepuna dva sata emotivne, inteligentne i duhovite gorko-slatke zabave s Johnom Lennonom na soundtracku.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 13/04/2015 23:22:52 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 13/04/2015 : 23:21:15
|
Al Pacino o ulozi Dannyja Collinsa, karijeri, očinstvu...
Annette Bening o svojoj roli:
Pacino na pozornici Greek Theatrea u LA-ju pjeva glavnu stvar u filmu, Hey Baby Doll, plus još nešto malo:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
King Warrior
stripovi.com suradnik
22140 Posts
Member since 10/11/2007 |
Posted - 25/04/2015 : 11:29:31
|
Jupiter Ascending
Dobri efekti, haotične akcione scene, na momente sam pomislio da gledam video igricu.
Channing Tatum je jos jednom pokazao da je totalno netalentovan glumac. Vizuelno podsjeća na podšišanog Travoltu iz filma Battlefield Earth, što sigurno nije kompliment.
Mila Kuniš bez emocija, djeluje totalno nezainteresovano, kao da se dosađivala.
Harmonija između njih dvoje ravna nuli. Ne znam da li će im ljubavna priča proći kod tinejdžera, producenti sigurno na to ciljaju.
Eddie Redmayne previše teatralan, pretjerao je u glumatanju ludila.
Zaključak: Jebeš ovo, dajte nam Star Wars.
 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 28/04/2015 : 22:31:36
|
Bezvremenska Adaline (The Age of Adaline), r. Lee Toland Krieger, SAD, 2015.
Romantična melodrama s elementima fantastike "Bezvremenska Adaline", koju kao svoj dosad najambiciozniji projekt potpisuje mladi i nama sasvim nepoznati američki redatelj Lee Toland Krieger, među ostalim autor navodno solidne humorne romantične drame "Celeste & Jesse zauvijek", doima se kao da je stigla iz "majstorske" radionice pisca ljubića Nicholasa Sparksa, autora bestselera "Poruka u boci", "Bilježnica" i "Dragi Johne" koji redovito dobivaju filmske adaptacije. I ovdje su na broju sva obilježja Sparksove proze, od ljubavi "veće od života" koja je sposobna s manje ili više peripetija premostiti sve fizikalne zakone, nelogičnosti i temporalne skokove, a koju doživljavaju dakako atraktivni, naočiti i nevjerojatno senzibilni protagonisti, preko iskušenja koja pred njih i njihovu ljubav bivaju postavljena, a koja očekivano podrazumijevaju rušenja barijera u i oko sebe, do poigravanja motivima intenzivno korištenima u ljubavnim romanima iz Glorije te priručnicima za samopomoć poput sudbine, predodređenosti, čudesnih slučajnosti i tome sličnog, a sve zapakirano u raskošno dizajniranu, pastelnim bojama oslikanu i razumljivo u boljim slučajevima podnošljivo patetičnu i zašećerenu, a u gorim do nepodnošljivosti preslatku i "ljigavu" cjelinu od koje zaziru gledatelji nespremni na kino-projekciju ponijeti barem jedan paketić maramica. Srećom, s "Bezvremenskom Adaline" stvari stoje ipak nešto bolje, jer su patetika i šećer prilično probavljivi, a i zapakirani su na dovoljno estetiziran, elegantan, nepretenciozan i svim gledateljima prihvatljiv način, da se film ugodno gleda i da nije nimalo dosadan, unatoč trajanju od čitavih 110 minuta i činjenici da se u njemu malo toga zbiva.
Protagonistica koju odlično, s mjerom, zamjetnom damskošću i primjereno pomalo distancirano tumači prekrasna Blake Lively, junakinja hit-serije "Tračerica" koju znamo i iz "Divljaka" Olivera Stonea te promašene ekranizacije superherojskog stripa "Green Lantern", je Adaline Bowman iz naslova, osoba rođena u San Franciscu davne 1908. godine koja izgleda tako da joj ni danas nitko ne bi dao više od 29 godina koliko piše u njezinim dokumentima, a ni u kom slučaju 107 godina koliko uistinu ima. Tajna dugovječnosti i vječne mladolikosti Adaline krije se u činjenici da je ona u dobi od 29 godina, nedugo nakon što je rodila kći Flemming, jedne zimske večeri, prve valjda i u čitavom stoljeću u kojoj je u Friscu padao snijeg, vozeći automobil doživjela tešku prometnu nesreću. Dospjevši u hladnu vodu, a pod utjecajem pražnjenja električnih naboja od groma koji je udario u njen automobil, Adaline se tada tjelesna temperatura spustila na samo 31 stupanj, a srce joj je na otprilike dvije minute toliko usporilo rad da je gotovo sasvim prestalo kucati. Kad je izbavljena iz smrtne opasnosti, povratila se u normalno stanje, ali s tom razlikom što od tog trenutka nadalje neće ostarjeti niti jednu sekundu. Mogućnost da se ostane vječno mlad i dakako lijep nama običnim smrtnicima izgleda izuzetno primamljivo i zapravo idealno, ali Adaline je ubrzo shvatila kakav pakao može predstavljati činjenica da svi oko nje normalno stare i žive svoje živote, dok ona svima mora objašnjavati tajnu svoje mladolikosti, te naposljetku i bježati iz određenih sredina kao i mijenjati identitete i započinjati nove egzistencije na mjestima gdje ju nitko ne poznaje.
U današnje vrijeme kad ju zatječemo, Adaline pod imenom Jenny radi u knjižnici i skrbi o svojoj već staroj kćeri Flemming (Ellen Burstyn), jedinoj osobi koja zna njezinu tajnu. Adaline tijekom čitavog života bježi od ljubavi i muškaraca koji joj se svide, jer vjeruje da su razočaranje i gubitak uslijed nemogućnosti zajedničkog starenja jedino što bi mogla dobiti iz ljubavnih veza. No kad na dočeku nove 2015. godine upozna naočitog i bogatog Ellisa Jonesa (Michael Huisman iz "Igre prijestolja"), Adaline će si i protiv volje morati priznati da ju on privlači, ali će unatoč kćerinim savjetima ostati odlučna u nezapočinjanju ozbiljnije veze s njim. Ipak, Ellis će biti uporan pa će Adaline naposljetku pristati s njim i njegovom sestrom Kiki (Amanda Crew) provesti vikend na imanju njegovih roditelja Williama (Harrison Ford) i Connie (Kathy Baker) koji slave četrdesetu godišnjicu braka. No planirani ugodan vikend ozbiljno će se zakomplicirati kad William u lažnoj Jenny prepozna stvarnu Adaline, djevojku koju je kao mladi student (Anthony Ingruber) upoznao u Londonu i u koju se tijekom njihove ne baš duge veze toliko snažno zaljubio da ju je namjeravao zaprositi. Iako se Adaline predstavlja kao vlastita kći, Williamu je nemoguće povjerovati da pred njim ne stoji žena koju čini se još uvijek voli.
Tijekom produkcije filma kojeg su prvotno trebali režirati Andy Tennant pa Gabriele Muccino, i koja je trajala gotovo pune četiri godine, za ulogu Adaline isprva je bila predviđena Katherine Heigl, a nakon njezina odustajanja Natalie Portman. Teško je reći kako bi one utjelovile protagonisticu (Heigl bi ju možda odvela u smjeru komike), no Blake Lively je napravila odličan posao, Adaline profilirajući kao jedva primjetnom ali jasno naznačenom tragikom obilježenu damu iz nekih prošlih vremena. Najveći problem filma je to što se u njemu zapravo ništa ne događa, osim saharinskih romantičnih peripetija za koje od prvog trena znamo kako će i kad završiti, što nekim gledateljima može biti i dosadno, no unatoč tomu riječ je o djelu koje se gleda lako i s umjerenim zadovoljstvom. Razlozi tome leže u njegovoj nepretencioznosti, zavodljivoj estetiziranosti, elegantnoj i nenametljivoj režiji, efektnoj dizajniranosti s brižljivim slaganjem boja te u polaganoj naraciji koja likovima ostavlja dovoljno vremena da zažive kao makar u skladu sa žanrom ljubića reducirani karakteri. Sve to dovoljno je nepuna dva sata ugodne zabave uz redom raspoložene i uvjerljive glumce među kojima su i Harrison Ford te uvijek izvrsna oskarovka Ellen Burstyn ("Alice više ne stanuje ovdje", "Rekvijem za snove").
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
trolodtroje
Advanced Member
3266 Posts
Member since 14/09/2010 |
Posted - 28/04/2015 : 22:45:23
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Kad sam bio klinac, Urlikanje iz 1981. s Tippi Hedren i Melanie Griffith, za koje tada nisam imao pojma tko su, mi je bio genijalan film, i u kinu sam ga gledao barem 5-6 puta...
Nikad mi nije uspelo nač ovaj film na torrentima ili na kaseti/dvd. Jedva čekam ovaj "novi". |
|
|
|
Deers
Advanced Member
Croatia
9199 Posts
Member since 29/03/2004 |
Posted - 29/04/2015 : 08:45:19
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Bezvremenska Adaline (The Age of Adaline), r. Lee Toland Krieger, SAD, 2015.
Znači romantična verzija filma Man from Earth? bah... |
"Trzaj mišica i nad prazninom sam." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 29/04/2015 : 16:42:36
|
Tako nekako, limunada i ljiga koja je efektno dizajnirana, u kojoj se vidi uloženi novac i koja je dosta ugodna za gledanje.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 30/04/2015 : 20:55:09
|
Neki bi gejeve protjerivali iz Hrvatske, a smatraju ih i govnima...
Ljubav je čudna (Love Is Strange), r. Ira Sachs, SAD / Francuska / Brazil / Grčka, 2014.
Kad u glumačkoj postavi filma koji režirate kao "prve violine" imate sjajne karakterne glumce Johna Lithgowa, kojem ambiciozn(ij)e dramske uloge leže podjednako dobro kao i one u akcijskim trilerima te popularnim humorističnim TV-serijama, i Alfreda Molinu koji se također odlično snalazi i u ozbiljnim dramskim i u komičnim i u ležernijim akcijskim rolama, onda možete slobodno raditi što god želite, jer pred sobom imate dva fantastična umjetnika sposobna izuzetno uvjerljivo i u pravilu dojmljivo dočarati bogatstvo i slojevitost svakog lika i svake situacije. Takav se sretan splet okolnosti poklopio na setu romantične gej-melodrame Ljubav je čudna američkog scenarista i redatelja Ire Sachsa, darovitog filmaša iza kojeg je više od dva desetljeća kontinuiranog rada i koji je nezanemarive ambicije pokazivao i u svojim ranijim, kod nas većinom nedistribuiranim filmovima kakvi su glazbena romantična drama Četrdeset nijansi plavog, romantična krimi-drama Bračni život te na Berlinaleu nagrađena također gej-drama Keep the Lights On. Imao je Sachs sreće i sa sporednom postavom, u kojoj je pomalo nezasluženo zanemarena oskarovka Marisa Tomei, koja kontinuirano sazrijeva iz filma u film pa je danas zanimljivija i potentnija nego prije 20 i više godina. Zahvaljujući ponajprije njima troje Sachs je u suradnji sa suscenaristom Mauriciom Zachariasom kreirao elegantno i nenametljivo režiranu, nerijetko naglašeno atmosferičnu, vrlo šarmantnu, estetiziranom fotografijom Christosa Voudourisa (Prije ponoći Richarda Linklatera), životnim detaljima i opservacijama prožetu i poetičnu cjelinu koju nose sjajno napisani središnji likovi. Oni su ne baš uspješni 71-godišnji njujorški slikar Ben (Lithgow) i njegov desetak godina mlađi životni partner George (Molina), glazbeni pedagog i voditelj dječjeg zbora pri jednoj katoličkoj crkvi, par čiji se odnos, zahvaljujući impresivnim interpretacijama dvojice glumaca, uistinu doima "većim od života".
Oni žive u ukusno uređenom stanu na Manhattanu, i nakon gotovo četiri desetljeća zajedničkog života isti odluče i ozakoniti te u društvu rodbine i prijatelja stupiti u brak, a priča filma i počinje na dan njihova vjenčanja. Tu se sve doima zapravo idiličnim, jer jer su odnosi među svima, od književnice Kate (Tomei), supruge Benova nećaka Ellitoa (Darren E. Burrows), preko njihova sina, tinejdžera Joeya (Charlie Tahan), do Benove daljnje rođakinje Mindy (Christina Kirk) te policajaca Roberta i Teda, također skladnog gej-para, ispunjeni ljubavlju, poštovanjem i privrženošću, i čini se da ih baš ništa ne bi moglo poremetiti. No kad u crkvi u kojoj George radi doznaju da je on stupio u brak s muškarcem, odluče mu dati otkaz zbog kršenja crkvenih pravila koja takvo što ne dopuštaju, i unatoč činjenici da su njegovim radom s djecom svi itekako zadovoljni. Našavši se bez posla i primanja, a i stoga što je Ben neafirmiran slikar koji uspije prodati rijetko koje djelo, George ubrzo shvati da su prisiljeni zbog pada cijena nekretnina za skroman novac prodati skupo plaćen stan na Manhattanu i pronaći neki jeftiniji, a u međuvremenu se privremeno smjestiti kod rodbine i prijatelja, Ben kod Kate i Elliota a George u dom Roberta i Teda. I tu će se isprva sve doimati skladnim i ugodnim, da bi Ben ubrzo svojim životnim navikama, ma koliko se skromnim i povučenim trudio biti, domaćinima počeo smetati, baš kao što će i Georgeu početi smetati često priređivanje zabava u domu Roberta i Teda. A sve će se dodatno zakomplicirati kad im George duže vrijeme ne uspije pronaći novi stan, te kad Ben odluči Joeyeva prijatelja Vlada (Eric Tabach) iskoristiti kao model za novu sliku, čime će isprovocirati ljubomoru svog nećaka.
Iako formalno tematizira prava gej-osoba, film Ljubav je čudna se stalno suzdržava od izrazitijeg propitkivanja kontroverzi, već stvari uzima onakvima kakve jesu i nikoga ne osuđuje. Niti crkvu, koja se samo drži vlastitih kodeksa, niti rodbinu i prijatelje para protagonista, kod kojih razumljive sitne ljudske slabosti, egoizmi i životne potrebe odnose primat pred gostoprimstvom i formalnom ljubaznošću, niti u određenim trenucima same protagoniste, koji su tek ljudi s manama i vrlinama, posve jednaki svima drugima. Premda je posrijedi razmjerno formulaična i predvidljiva storija u kojoj se naznačeni podzapleti (Elliotovi poslovni problemi, Joeyjeva ljubomora) doimaju u cjelini suvišnima i besciljnima, oni su tu ipak s funkcijama uslojavanja i karakternog zaokruživanja likova te podizanja dramske tenzije. Ljubav je čudna je film s dosta šarma i dovoljno stila, koji osvaja prividnom nepretencioznošću i lakoćom izvedbe, mudrim izbjegavanjem plakatnog angažmana i idejne doslovnosti te nerijetko vrlo sugestivnim ozračjem liričnosti i sjete.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37324 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
|
|
Amos
Senior Member
Croatia
2896 Posts
Member since 03/01/2011 |
|
|
fler
Senior Member
Croatia
1970 Posts
Member since 21/10/2003 |
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 06/05/2015 : 13:45:13
|
| Iako mi se ne svidja sto je odlucio staviti radnju u moderno vrijeme, a odrastanje ce biti u 80-tim umjesto 50-tim... |
These pretzels are making me thirsty... |
|
|
|
Amos
Senior Member
Croatia
2896 Posts
Member since 03/01/2011 |
Posted - 06/05/2015 : 13:53:00
|
quote:
Originally posted by fler
Pa, kaže "shapeshifting".
Da, ali to nije dokaz da mora biti fizičkih transformacija kao npr. vukodlaci.
shape–shifter:
one that seems able to change form or identity at will;
especially : a mythical figure that can assume different forms (as of animals)
(http://www.merriam-webster.com/dictionary/shape-shifter)
Po ovome ispada da u shape shiftere spadaju i ljudi što se prerušavaju u druge ljude, a tu nema natprirodnog elementa.
Što se mene tiče, volio bih da film bude vjeran knjizi i da je u pitanju demon i da se vidi ritual Chud.
|
Uža san gledati Inspektora Rexa, ali odusta san kad su prominili pasa. |
Edited by - Amos on 06/05/2015 13:53:23 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/05/2015 : 13:25:08
|
Dijete 44 (Child 44), r. Daniel Espinosa, Češka / Velika Britanija / Rumunjska / SAD, 2015.
Triler-drama "Dijete 44" najambiciozniji je projekt u dosadašnjoj karijeri 38-godišnjeg Daniela Espinose, podrijetlom švedskog producenta, scenarista i redatelja koji se u domovini afirmirao zapaženim kratkim filmom "Boksači" ("Bokseren") te radom na nekoliko TV-projekata i na serijalu "Den fördömde". U tim je djelima iskazao solidno redateljsko umijeće ali ne i osobitu ambicioznost i originalnost, pa je bilo prilično neobično kad je za svoj holivudski prvijenac, akcijski triler "Sigurna kuća" iz 2012. godine, uspio angažirati zvjezdanu glumačku postavu predvođenu dvostrukim oskarovcem Denzelom Washingtonom i sve popularnijim Ryanom Reynoldsom, kojima su partneri bili sjajni Brendan Gleeson te odlična karakterna glumica Vera Farmiga i karizmatični dramatičar, pisac i glumac Sam Shepard. "Sigurna kuća" se pokazala kao klišeizirano i predvidljivo ostvarenje kojem ipak nije nedostajalo šarma i atraktivnosti, pa je Espinoza do svog slijedećeg projekta morao pričekati tri godine. I ovaj mu je put ponuđen vrlo zanimljiv i atraktivan materijal, i kod nas objavljen bestseler roman "Dijete 44" britanskog pisca Toma Roba Smitha, autora recentnog hita "Farma" koji uz prilično pozitivne recenzije također bilježi odlične prodajne rezultate.
Roman "Dijete 44" Smith je objavio u dobi od 29 godina, a riječ je o prvom dijelu romaneskne trilogije mjestom i vremenom radnje smještene u Sovjetski Savez sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća, u prvom romanu konkretno najvećim dijelom u 1953. godinu. Posljednja je to godina u kojoj golemom zemljom vlada čelična Staljinova ruka, a život se gubi i u gulagu završava vrlo lako, često i zbog imputiranog delikta drugačijeg mišljenja i tek puke sumnje u bespogovornu odanost režimu, u slučaju da je netko sumnjiv nekog drugog makar i lažno naveo kao svog suradnika, ali i zbog zamjeranja nekom drugom, jačem, moćnijem i s boljim zaleđem i vezama. No u društvu kojim vladaju neizmjerna represija i paranoja formalno ništa od toga nije istina, jer službena "istina" kaže da je Sovjetski Savez "raj" u kojem nema zločina niti zločinaca, pa tako ni ubojica, a da su možebitni kriminalci psihopatski izrodi i izdajice koje su potpale pod poguban utjecaj Zapada i kapitalizma.
Protagonist priče koja se slobodno poigrava povijesnim činjenicama je Lav Stepanovič Demidov (Tom Hardy), visoki dužnosnik i istražitelj KGB-a te heroj Drugog svjetskog rata koji je na dan pobjede spletom okolnosti u Berlinu na Reichstagu podigao stijeg sa sovjetskom zastavom, jer to zbog više ukradenih ručnih satova na rukama nije mogao učiniti njegov suborac i najbolji prijatelj Aleksej Andrejev (Fares Fares iz "Zero Dark Thirty" i "Ubojica fazana"). No na samom početku u zbrzanom i nedovoljno elaboriranom prologu Lava (čije ime domaći prevoditelji zbog pretpostavljive nedovoljne pismenosti u titlovima ostavljaju u angliziranoj verziji kao Lea) upoznajemo kao siroče koje je u doba velike gladi ("gladomorke") 1933. pod Staljinovim režimom od sigurne smrti spasio plemeniti sredovječni Rus Demidov. Dva desetljeća kasnije Lav je moćan i izuzetno sposoban KGB-ov isljednik oženjen privlačnom Raisom (Noomi Rapace) koju izuzetno voli, iako se čini ne samo da ona prema njemu ne osjeća isto, nego i da ju je strah i da zazire od vlastitog supruga.
Aleksej je Lavov kolega i još uvijek najbolji prijatelj, a među KGB-ovim isljednicima koji s njima diljem Sovjetskog Saveza love "narodne neprijatelje" i "izdajice" koji u društvu impregniranom paranojom te političkim terorom i spletkama niču kao gljive poslije kiše, jest i psihotični Vasilij (Joel Kinnaman iz prepravka "RoboCopa" i "Noćne potjere"), fanatični izvršitelj zapovjedi koji sasvim lako i bez imalo grižnje savjesti hicima u glavu ubija "izdajnike", a mogao bi i njihovu djecu. Nakon što Lav na jednom zadatku Vasilija u posljednji tren spriječi u nakani ubojstva dviju djevojčica, među njima će se stvoriti otvorena netrpeljivost koja će se ubrzo pokazati vrlo važnim dramskim detaljem i pokretačem priče. Naime, kad Lav kao zadatak eliminacije "neprijatelja" dobije nalog da "obradi" samu Raisu, on to neće izvršiti i zbog ljubavi prema njoj, ali i zbog saznanja da je ona trudna, iako će posumnjati u njezinu ljubavnu vezu s čini se buntovnim i disidentski usmjerenim profesorom Ivanom Sukovim (Nikolaj Lie Kaas iz "Ubojica fazana" i danske serije "Ubojstvo 3"). Dakako, dotad dokazani i odani kotačić represivnog sustava Lav će odbijanjem izvršenja zapovijedi i prokazivanja vlastite supruge počiniti najteži mogući zločin političke i nacionalne veleizdaje, tj. gubitka bezgranične vjere u domovinu i otkazivanja poslušnosti i odanosti državi i režimu, što će dakako smjesta za osvetu iskoristiti psihopat Vasilij, koji djeluje pod zapovjedništvom bojnika Kuzmina (Vincent Cassel).
Istodobno, u Moskvi kao i na nešto širem području te prema gradu Rostovu i planinama Urala zabilježeni su slučajevi okrutnih ubojstava nekoliko djece, po patološkim nalazima seksualno zlostavljane, pretučene i utopljene iako u blizini nijednog od mjesta ubojstava nema vode. Nakon što shvati da se ti zločini pokušavaju prikazati kao slučajne tragedije ili pak pripisati nekoj psihički poremećenoj osobi koju se onda nasilno pronađe u nekoj ustanovi, te nakon što na identičan način bude ubijen i Aleksejev sin, kod Lava će se roditi crv sumnje što će ubrzati njegov pad. Naposljetku će kao gotovo posve degradirani službenik zajedno s Raisom dospjeti duboko u Ural, u mjesto u kojem je paranoja jednaka onoj u Moskvi, ali je barem stega pod zapovjedništvom generala Mihaila Nesterova (Gary Oldman) nešto blaža. Tu će Lav i Raisa nastaviti s istragom, isprva uz snažno protivljenje Nesterova koji će se postupno ipak pretvoriti u njihova saveznika. Priča romana Toma Roba Smitha neosporno je intrigantna i u proznom obliku itekako zanimljiva i prilično uzbudljiva, što ne čudi budući je slobodno temeljena na istinitim događajima vezanima uz djelovanje serijskog ubojice Andreja Čikatila prozvanim Rasparačem iz Rostova, Rostovskim mesarom i Crvenim rasparačem. Čikatilo je od 1978. do 1990. godine ponajviše na području Ukrajine i Uzbekistana ubio najmanje 53 žena i djece, da bi nakon uhićenja zbog priznanja 56 i dokazana 53 umorstva bio osuđen na smrtnu kaznu te pogubljen u veljači 1994. godine, a pisac njegova zlodjela smješta nekih četvrt stoljeća ranije.
Ono što pored odveć školske i nenadahnute režije ponajviše opterećuje Espinosin film jest to što se razmjerno zamršena priča s velikim brojem likova vodi dramaturški površno i pretjerano formulaično, što cjelini unatoč atraktivnosti zapleta upadljivo nedostaje dramskog klimaksa, i u formalno najtenzičnijim dijelovima koji štoviše bivaju antiklimaktični dijelom i zbog nezanimljivosti i shematiziranosti likova i dramskih situacija, te što je sve skupa konstruirano s previše holivudske šminke, pretencioznosti i pompe, a s premalo želje za kreiranjem autentičnijeg socijalno-političkog konteksta i ugođaja. Također, cjelina je žanrovski komponirana kao smjesa politiziranog trilera, varijacije "whoduneita" i obiteljske drame, no među žanrovima se nezgrapno vrluda i u nijednom od njih se ne postižu željene dramske tenzije i intenzitet. No poruka da je sam sustav onodobnog Sovjetskog Saveza (posredno i današnje Rusije, jer holivudske filmove valja možda i ponajprije čitati u aktualnom ideološko-političkom ključu) neusporedivo veći monstrum i ubojica od formalnog zločinca, iznesena je jasno i štoviše odveć doslovno, toliko da to kritičnijeg gledatelja može i poprilično zasmetati. Ipak, Tomu Hardyju, odličnoj Noomi Rapace i ostalima valja priznati da su sasvim solidno "skinuli" ruske naglaske uz pristojne izgovore nekoliko rečenica na ruskom, koje vrlo rijetko zagrebu uši gledatelja.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
fler
Senior Member
Croatia
1970 Posts
Member since 21/10/2003 |
Posted - 08/05/2015 : 15:15:51
|
quote:
Originally posted by Amos
Da, ali to nije dokaz da mora biti fizičkih transformacija kao npr. vukodlaci.
shape–shifter:
one that seems able to change form or identity at will;
especially : a mythical figure that can assume different forms (as of animals)
(http://www.merriam-webster.com/dictionary/shape-shifter)
Po ovome ispada da u shape shiftere spadaju i ljudi što se prerušavaju u druge ljude, a tu nema natprirodnog elementa.
Što se mene tiče, volio bih da film bude vjeran knjizi i da je u pitanju demon i da se vidi ritual Chud.
Ne sjećam se da sam naletio na upotrebu izraza "shapeshifter" (obično nekakav fantasy ili horor materijal) a da se nije mislilo na natprirodno biće - pa ne vjerujem da bi baš tu riječ upotrijebili, kad postoje prikladniji nazivi za nekoga tko se tek maskira.
Ali nije bitno, nećemo se oko toga natezati - i ja se nadam natprirodnim elementima, bez njih bi film bio .. u najmanju ruku bezvezan  |
Split your lungs with Blood and Thunder
|
|
|
|
Topic |
|
|
|
Filmovi & co
