quote:

---

Originally posted by DODSFERD

Ja sam je čitao kada je izašla i tada mi se dosta svidjela, iako se dosta stvari dobro sjećam planiram je ponoviti u skorije vrijeme (kao i ostale stare specijale).

---

quote:

---

Originally posted by Elderane84

Takodje, ne bi bilo lose da , Kinze, razmislis o tome da nema potrebe "opravdavati" Dambalaha i Pahanu. Meni su to neke od najboljih ideja serijala, i kamo lijepe srece da se nastavilo s tim. Vjerovatno bi dobar dio retrogradnih snaga odustao od serijala, sto je dobro, jer su oni izgleda danas najveca kocnica, buduci da su opet dobili primat u vidu Buratinija.

---

quote:

---

Originally posted by Elderane84


1. Nevjerovatno mi je da tvrdis da je Nestali istrazivac vec vidjen u Zagorovom serijalu, kad je iz aviona ocigledan potpuno redizajniran pristup problematici i odustajanje od svih arhaicnih normi koje je Nolita postavio.
reci da je i prije bilo kontinuiteta, u ovom obliku i da je vec bilo ovakvih prica?

2. Da ti se ne svidja - nije problem

---

quote:

---

Originally posted by thekide


Da, samo se stalno zaboravlja činjenica da su te retrogradne snage (tradicionalisti/nostalgičari) danas jedini pouzdani kupci. Jer da njih nema, ko bi kupovao Buretove staromodne priče. Oni jesu bili najglasniji protiv Bosellija, ali opet su nastavili da kupuju. Malo se izgalame pa teraju dalje u nadi da će dobiti starudiju i čekanje se isplatilo.

---

quote:

---

Originally posted by tinton

Epizoda je vrhunska. Daleko mračnija od bilo koje druge koju sam čitao (osim možda od Bosellijevog Kandraxa kojeg je crtao Ferri).

---

quote:

---

Originally posted by Elderane84
(...)

Najiskrenije, nisu mi ovdje uopste sve omiljene, ali ako bih se uopste upustao u izdavanje, ponudio bih ljudima kontinuitet, sa povremenim uletom necega sto ispada iz zadate teme. To bi bio najsigurniji nacin da nekoga privucem, ne vjerujem u izdavanje random prica, vise mi se svidja ovaj fazon kako Darkvud izdaje Marvelove stripove, ipak bira povezane naslove koji nesto znace. Uglavnom, od starih prica ne bih izdavao fakticki nista, ko ih je propustio kad je trebalo da se citaju, a nije okruzen sveopstim Nolita hajpom, sigurno nece shvatati poentu izdavanja.

---

quote:

---

Originally posted by thekide

quote:

---

Originally posted by Elderane84

Takodje, ne bi bilo lose da , Kinze, razmislis o tome da nema potrebe "opravdavati" Dambalaha i Pahanu. Meni su to neke od najboljih ideja serijala, i kamo lijepe srece da se nastavilo s tim. Vjerovatno bi dobar dio retrogradnih snaga odustao od serijala, sto je dobro, jer su oni izgleda danas najveca kocnica, buduci da su opet dobili primat u vidu Buratinija.

---

Da, samo se stalno zaboravlja činjenica da su te retrogradne snage (tradicionalisti/nostalgičari) danas jedini pouzdani kupci. Jer da njih nema, ko bi kupovao Buretove staromodne priče. Oni jesu bili najglasniji protiv Bosellija, ali opet su nastavili da kupuju. Malo se izgalame pa teraju dalje u nadi da će dobiti starudiju i čekanje se isplatilo.

A da su pobedili Bosellijevi fanovi, serijal bi danas već bio ugašen. Jer su oni mnogo izbirljiviji. Stalno bi očekivali priče tipa Morske strave i Cibole, a niko ne može da održava taj nivo, pa ni Boselli (nisam još čitao, al iz vaše priče čujem da su mu poslednje sage daleko lošije).


SBE danas i opstaje samo zahvaljujući upornosti ovih prvih. Drugi su davno prešli na neke kvalitetnije (po njima) stripove.

---

quote:

---

Originally posted by Elderane84

Ali, sta je to Zagor, Goinze? Fiktivni lik koji je prosao kroz ruke nekoliko glavnih urednika? Ovo sto King rece gore, pa sta i da obuce kostim i masku, npr.? Sta ako ga neka neplanirana nevolja natjera na to?
Apsolutno nema veze sta se kome svidja, brojke pokazuju porast prodaje kada su se stvari malo osvjezile, cim se upadne u kolotecinu, "prijatno, dovidjenja"...
I ne znam zasto maxi ediciju i specijal nikad ne iskoriste da nesto novo donesu, potpuno netipicno, pa makar da probaju!!! Drugacije kadriranje, drugacije price, daj nam alternativnu verziju "Zagor prica" epizode, daj price "vece od zivota", kao sto je Demon ludila, koji su nasi ljudi tako lijepo prihvatili, iako je ono sto je Sklavi uradio deset puta vece zajebavanje s likom nego sto je Boseli ikad uradio... Samo sto je to on uvio u oblande, i sve se vratilo na nulu...

---

quote:

---

Originally posted by Willer

Još malo kontempliram Bosellijeve „Hurone“ i sve se mislim, pa nema što tu nije iskidano iz različtih polja fikcije i stvarnosti, da bi bilo ubačeno, ispremiješano i promućkano u velikome loncu ovoga stripa. Od tipičnoga zagorovskog sukoba s indijanskim odmetnicima u Darkwoodu uz sudjelovanje vojske, preko bosellijevskog obrata u zauzimanju strana (Huroni), sve do općih mjesta klasičnog vesterna (napad na diližansu). Od različitih profila urbanog krajolika (kriminalno podzemlje nasuprot imućnoj četvrti sa znanstvenikom), preko motiva međunarodne špijunaže i političke prijestonasljedničke spletke, sve do indijanske otmice bijelkinje koja je uz to i europska pustolovka.

Tu su još i dragi prijatelji Tonka, Perry, društvo utvrde Pitt i Pleasant Pointa. Kako je fino primijetio nagor, u ovoj mini-odiseji realizira se jedna zbilja lijepa posveta najvažnijim sastavnicama Zagorova svijeta. Samo bih dodao: onima lišenima bilo kakvog traga fantastike jednog Rakosija, Akronijanaca ili ljudi-riba, čak i indijanske magije (tu je mogućnost odmah na početku efektno poništio Mnogooki). A sve povezano gotovo neprekidnim motivom rijeke koji u dogodovštinama parobroda na Mississipiju ima doživjeti vrhunac.

Autor se kroz čitavu priču trudio scenarij održavati na visini, dobro poznatim finesama povezati odlomke i prema potrebi suptilno signalizirati smjernice čitatelju. Sve ono što je nedostajalo „Tajni Sumerana“ ali što je opet daleko od kohezije jedne „Osvete vudu“ ili „Tajne Fride Lang“ koje k tome u sebi sadrže upečatljivost svakog važnog trenutka radnje. Ovdje se ipak (pre)posebno ističu Zagorov solo-obračun s Huronima u šumi i praktički cijeli boravak u St. Louisu (sjajan je lik onoga propalog glumca), ali dok je početak priče bespotrebno razvučen, završnici na Mississipiju izvorne dojmljivosti jednostavno nedostaje. Priča je zasigurno izgubila odlaskom Jednookog i Dawigaha s pozornice, koje iznenadna pojava trapera Camerona i „ljubavni“ odnos Zlatne Kose i Divlje Sjekire tek djelomično nadoknađuju. Jedna od pozitivnih strana završnice svakako je snažno razbijanje muške viteško-šovinističke perspektive, naglašene kontrastom Chicovih pravdajućih komentara s krajnjom okrutnosti „lijepe“ Myrande, koja naglašeno nadmašuje i onu „ružnog“ Talbota. S potencijalom odnosa prerušene troimene špijunke-zločinke i anemično-amnezičnog princa-drvosječe, a onda i Perryem kao bogom sa stroja, vrlo vjerojatno se moglo učiniti puno više.

Pamtit ćemo pak jako dobru cameo rolu Oka Lasice koji je suzdržan u samoprocjeni izvanrednih sposobnosti, ali voli čuti Chicovu pohvalu. Boselli jednostavno uživa, a uživa i čitatelj, u trenutnoj preokupiranosti čitavog svemira likom koji se pojavio ni iz čega a nakon jedva jedne-dvije stranice prisustva vjerojatno ga više nikad nećemo vidjeti. Ponekad se još priupitam što je s roditeljima onoga anonimnog mladog vojnika iz „Na putu za utvrdu Apache“ (Tex) koji je poginuo netom prije odsluženja roka.

Plusom ove epizode također smatram fikcionalnu Syldaviju, koja mi se čini i kao naknadno „opravdanje“ za lijane u sjevernoj Americi ili anakrono oružje. Ne znam jesam li ovdje u pravu (kao i u mnogočemu drugom), ali baš zbog lijana ili svojedobnog Pinkertonova agenta (ako se ne varam u „Tajni na mapi“), mislim da je jako dobro da se u stripu, osim dominantne težnje za faktografskom točnosti, ipak zadrže i neki izmišljeni povijesni i geografski detalji. Razlika je u tome što se danas, kao u ovom slučaju, pokazuje jasna autorska svijest o njihovoj stvarnoj nemogućnosti pa se tako možda „ublažava“ ne samo određeni dio šund-karaktera aktualnog, nego također i onoga predbosellijevskog Zagora.

Piccinelli je pak vidno sjajan u krupnim kadrovima koji su mahom izvedeni krajnje realistički, gotovo naturalistički. Lijepo je također vidjeti kako crtač razmišlja o međuodnosu likova u prostoru, tj. kako se ne zadržava na kompozicijskoj shemi koju rutinski ponavlja nego unutar mogućega pokušava naći svježija rješenja. Često i kroz vrlo uspjelo stupnjevanje dužina opisne linije, dakako od najveće u prvome planu do najmanje u dubini kadra. Na stranici 65 prvoga dijela vidimo čučnutoga primjereno širokog Abrahama, dok su u dubini kadra sjajno skraćeni pršuti i kobasice, kao i drvene grede trgovišta. Detaljizam prirodnog okruženja podjednako je dojmljiv u opet izvanredno skraćenoj prerijskoj travi koja okružuje Chica i Camerona kao i u mnogim drugim primjerima. Ono što mi se manje dopalo jest izostanak raznovrsnosti rakursa ili baratanja sjenama (posebno kad je nužno naglasak staviti na atmosferičnost), a možda je ponegdje ipak nedovoljna suradnja likova sa svojom materijalnom okolinom. Već u uvodnome kadru nemamo osjećaj da Huroni gaze travu, nego više kako lebde na nekom apstraktnom terenu. U težnji da ispadnu dovoljno realistični, oblici u ovome stripu ponekad su ipak previše samodovoljni u odnosu na okruženje u kojem se nalaze. Također mi je zapela za oko neugodna sličnost Perrya i Kita Carsona. Iako je dakle moglo biti i puno bolje, crtež osim što definitivno posjeduje zanatske kvalitete također puno bolje surađuje sa scenaristom od konfuzne braće Cassaro u „Tajni Sumerana“. Konačan je rezultat prilično zadovoljavajući.

Zaključno bih još htio reći da su ovdje, iako nije riječ o vrhunskoj epizodi, snažno prisutni nolittanska „vedrina“ i „šarm pustolovine“, ali na jedan potpuno drukčiji način Maura Bosellija, koji preuzima ove osnove, ali bez i najmanjeg traga potrebe za njihovim kopiranjem. Veliko poštovanje tradicije (i na ugođajnom i na sadržajnom planu), ali bez onih često vrlo loših posljedica nostalgije, koji ono tradicijsko zapravo nagrđuju čineći mu ništa drugo do medvjeđu uslugu.

---

quote:

---

Originally posted by King Warrior

Crna duša: Ultimativna borba Dobra i Zla!



Ko kaže da jedna epska priča ne može da funkciniše na malom broj stranica? Može, itekako! Crna duša je najbolji primjer za tako nešto. Moglo je ovdje da se ide i na 500 stranica, ali dovoljno je i 128 ukoliko je scenario razrađen kako treba. Ova epizoda nam nudi borbu Dobra protiv Zla, u još većoj i značajnijoj mjeri nego što smo to vidjeli u Demonima ludila. Za razliku od pomenute priče, ovdje imamo Zagora kao ultimativnog junaka, čovjeka koji je ujedno i dobro i zlo. Najveće borbe ljudi vode protiv samog sebe. Dovoljno je bilo da Zagorova krv dospije na tlo jednog prokletog mjesta da se stvori njegov dvojnik, sastavljen od samog zla i potkovanog mračnim moćima.



Crni Zagor izgleda identično kao i naš junak, njegova velika prednost je što nema skrupela, on teži prema uništenju svega što predstavlja svijetlu stranu našeg svijeta. Oko sebe ima armiju živih mrtvaca, stvorenja koja su potčinjena njegovoj volji i koja izvršavaju svaki zadatak. Njihova slaba tačka je vatra, praktično su imuni na svaku drugu vrstu oružja. Crni Zagor je realna opasnost za cijeli svijet, on ubija, masakrira, ne dijeli svoje žrtve na muškarce, žene i djecu, svi su oni za njega ništa drugo do stoka za klanje. Stvaranje opšteg haosa je njegov cilj, jedan novi svijet u kojem će on biti gospodar i u kojem će postojati samo dvije strane; koljača i žrtava. Naravno da su se ovdje umješala i božanska bića Manitu i Wendigo, preveliki su ulozi da bi stvar prepustili slučajnostima. Zagor je ovdje namučen kao nikada prije, bori se protiv nadmoćnog neprijatelja kojeg je skoro nemoguće pobijediti a da i on sam ne plati ultimativnu cijenu svog života.



Markantne su scene u kojima Crni Zagor drži našeg junaka u malom kavezu, slično kao što ljudi drže kanarince. Ovo je jedna od onih borbi koje Zagor može dobiti samo uz pomoć najmoćnijih saveznika, jer ako izgubi, to bi onda bio početak kraja za cijeli svijet. Da budem iskren, ovo je prvi i zadnji put nakon Demon ludila da vidim smisao u ponovnom pojavljivanju Kikija Manitua. Boselli je u više navrata zloupotrijebio ovaj lik, koji je manje-više rekao sve što je imao u Sclavijevom Hellingenu. Ovdje se Kiki odlično uklopio u ostatak priče.



Mračna atmosfera prisutna je već od prve stranice, ne mogu zamisliti nijednog drugog crtača osim Ferrija koji bi na ovako efikasan način mogao da prenese ovu priču na papir. Ovo je epizoda koja po svemu spada u sam vrh serijala, ovo u suštini jeste pravi i kvalitetni Zagor.

---