Author |
Topic |
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 22/04/2013 : 02:49:39
|
UTJEHA KOSE
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Matoš
|
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37275 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 05/07/2013 : 01:51:08
|
Ne daj se Ines Ne daj se godinama moja Ines Drukcijim pokretima i navikama Jer jos ti je soba topla Prijatan raspored i rijetki predmeti Imala si vise ukusa od mene Tvoja soba divota Gazdarica ti je u bolnici Uvijek si se razlikovala Po boji papira svojih pisama, po poklonima Pratila me sljedeceg jutra oko devet do stanice I rusi se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom Kao list niz jednu beogradsku padinu u vecernjem sam odijelu i opkoljen pogledima Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines
Dugo je pripremano nase poznanstvo I onda slucajno uz vrucu rakiju I sa svega nekoliko recenica, lose prikrivena zelja Tvoj je nacin gospodje i obrazi seljanke Prostakuso i plemkinjo moja Pa tvoje grudi, krevet I moja soba objesena u zraku kao naranca Kao narancasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba Proleterskih brigada 39 kod Prkovicka Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih tramvaja Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva Upotreba zajednicke kupaonice I "Molim Vas, ako netko trazi" Ne daj se Ines
Evo me ustajem tek da okrenem plocu Da li je to nepristojno u ovakvom casu Mozart Requiem Agnus Dei Meni je ipak najdrazi pocetak Raspolazem s jos milion njeznih I bezobraznih podataka nase mladosti Koja nas pred vlastitim ocima vara, i krade, i napusta Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza Odlazeci da se pocesljas u nekom boljem hotelu Dodirni me ispod stola koljenom Generacijo moja, ljubavnice Znam da ce jos biti mladosti, Ali ne vise ovakve - u prosjeku 1938 Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite I ta ce mi mladost tesko pasti A bit ce ipak da ste vi u pravu Jer sam sam na ovoj obali Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo pocinje kisa, Kao sto vec kisi u listopadu na otocima More od olova i nebo od borova Udaljeni glasovi koji se mijesaju Glas majke prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu I nestalo je svjetla s tom bjelinom Jos malo setnje uz more i gotovo Ne daj se Ines |
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 05/07/2013 : 01:53:57
|
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Napisati, na primer: "Noć je posuta zvezdama, trepere modre zvezde u daljini." Noćni vetar kruži nebom i peva. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela. U noćima kao ova bila je u mom naručju. Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba. Volela me, a ponekad i ja sam je voleo. Kako da ne volim njene velike nepomične oči. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Misliti da je nemam, osećati da sam je izgubio. Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje. I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak. Nije važno što je ljubav moja ne sačuva, Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini neko peva. U daljini. Duša je moja nesretna što ju je izgubila. Kao da je želi približiti moj pogled je traži. Srce je moje traži, a ona nije uza me. Ista noć u belo odeva ista stabla. Ni mi, od nekada, nismo više isti. Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam voleo! Moj glas je tražio vetar da takne njeno uho. Drugome. Pripasće drugome. Ko pre mojih poljubaca, Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči. Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim? Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug. I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju, duša je moja nesrećna što ju je izgubila. lako je to poslednja bol koju mi zadaje i poslednji stihovi koje za nju pišem. - Pablo Neruda |
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
Sneaksie Thiefsie
Advanced Member
4199 Posts
Member since 22/04/2008 |
|
velka031
Advanced Member
Croatia
16846 Posts
Member since 18/03/2010 |
Posted - 05/08/2013 : 22:43:54
|
quote: Originally posted by Just_Charlie
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Napisati, na primer: "Noć je posuta zvezdama, trepere modre zvezde u daljini." Noćni vetar kruži nebom i peva. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela. U noćima kao ova bila je u mom naručju. Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba. Volela me, a ponekad i ja sam je voleo. Kako da ne volim njene velike nepomične oči. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Misliti da je nemam, osećati da sam je izgubio. Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje. I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak. Nije važno što je ljubav moja ne sačuva, Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini neko peva. U daljini. Duša je moja nesretna što ju je izgubila. Kao da je želi približiti moj pogled je traži. Srce je moje traži, a ona nije uza me. Ista noć u belo odeva ista stabla. Ni mi, od nekada, nismo više isti. Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam voleo! Moj glas je tražio vetar da takne njeno uho. Drugome. Pripasće drugome. Ko pre mojih poljubaca, Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči. Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim? Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug. I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju, duša je moja nesrećna što ju je izgubila. lako je to poslednja bol koju mi zadaje i poslednji stihovi koje za nju pišem. - Pablo Neruda
To je pjesma... |
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 06/09/2013 : 00:33:21
|
Sjeti se Barbara Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana A ti si hodala nasmijana Rascvjetana očarana pokapana Pod kišom Sjeti se Barbara Bez prestanka je kišilo nad Brestom A ja sam te sreo u ulici Sijama Smješkala si se A ja, ja sam se isto tako smješkao Sjeti se Barbara Ti koju ja nisam poznavao Ti koja me nisi poznavala Sjeti se Sjeti se ipak tog dana Ne zaboravi Neki se čovjek pod trijemom sklonio I on te zvao po imenu Barbara I ti si potrčala k njemu pod kišom Pokapana očarana rascvjetana I njemu se bacila u naručaj Sjeti se tog Barbara I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti Ja kažem ti svima koje ja volim Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput Ja kažem ti svima koji se vole Pa i onda ako ih ne poznajem Sjeti se Barbara Ne zaboravi Onu pametnu i sretnu kišu Na tvome sretnom licu Nad onim sretnim gradom Onu kišu nad morem Nad arsenalom Nad brodom Quessant O Barbara Kakve li blezgarije rat Što je od tebe postalo sada Pod ovom kišom od željeza Od vatre čelika krvi A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju Zaljubljeno Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ O Barbara Bez prestanka kiši nad Brestom Kao što je kišilo onda Ali to više nije isto i sve je upropašteno Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti Ovo više nije ni oluja Od željeza čelika krvi Posve jednostavno oblaci Koji crkavaju kao štenad Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom I odlazi da trune daleko Daleko veoma daleko od Bresta Od kojega ne ostaje ništa.
Jacques Prevert |
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 06/09/2013 : 00:58:15
|
Alphonse de Lamartine: Jezero
Zar gonjenima uvijek novim obalama, u vječnu noć, ko` bespovratni san, u more ljeta bacit nije dano nama sidro bar na dan?
O jezero, tek jedna godina što prođe, a tu, gdje nju je svaki očekivo val, gle, sam sad sjedim ja, gdje ona dođe sa mnom sjest na žal.
Udaralo si šumno o visoku stijenu nagrizajući ko` i sad kamen krut, a vjetar s tvoga vala nosio je pjenu sve do pred njen skut.
Dal` pamtiš kad smo došli jedno veče, a s neba na val tamni rosio je muk, tek iz daljine, ko` da veslo vodu siječe ču se skladni zvuk.
Najednom divna riječ se dragoj usni ote, a obala se ozva jekom isti čas, a val bje tih dok drag i pun ljepote drhtnu njezin glas:
"O vrijeme stani čas, nek` malko dulje traje let tvoj nesnosan! Da užijemo sve do kraja što nam daje najljepši naš dan. Ta nesretnih je dosta što im preko mjere dug je taj tvoj čas. Za njihov dan se skrbi što ih patnjom ždere - pusti, sretne, nas".
A ja zaludu molim vrijeme neka stane - bijeg je njegov živ. Ja velim noći: "Lakše, al` sjaj zore rane već je razbi siv.
Tad volimo se! Nek` to vječnost bude mala: Ljubav, ja i ti! Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala, prolaznici mi.
O ljubomorno vrijeme, zar to pjanstvo noći, kad ljubav plavi nas ko` svježa kiša tlo zar brzo nestat mora kao što će proći dan što nosi zlo?
Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati? Zar od sveg neće ostat ni najmanji trag? I vrijeme što ga ote, neće l` opet dati čas taj tako drag?
O vječnosti, o prošlosti, gdje vaša tama sad raskida naše dane, recite mi bar! I hoćete li ikad zanos vratit nama, taj oteti dar?
O jezero, o spilje, mračna šumo , stijene vas vrijeme štedjet i pomladit ima moć! O prirodo sačuvaj barem uspomene na tu divnu noć!
Pa bilo to u tvome miru ili buri, o jezero, u humku kao sijena plast u tamnoj vodi tvojoj gdje borovi suri gledaju tvoj rast!
Pa bilo to u lahoru il` treperenju lista, u šumu vode što ga žal udvaja tvoj. U zvijezdi srebrnoj što na tvom valu blista i sjaj motri svoj.
I neka povjetarac, trska što se njiše, i zrak tvoj ugodan ko` mirisava so, nek` progovori sve što čuje,vidi, diše: "Ljubav bješe to". |
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 07/09/2013 : 23:56:25
|
Daffodils
I wandered lonely as a cloud That floats on high o'er vales and hills, When all at once I saw a crowd, A host, of golden daffodils; Beside the lake, beneath the trees, Fluttering and dancing in the breeze.
Continuous as the stars that shine And twinkle on the milky way, They stretched in never-ending line Along the margin of a bay: Ten thousand saw I at a glance, Tossing their heads in sprightly dance.
The waves beside them danced; but they Out-did the sparkling waves in glee: A poet could not but be gay, In such a jocund company: I gazed--and gazed--but little thought What wealth the show to me had brought:
For oft, when on my couch I lie In vacant or in pensive mood, They flash upon that inward eye Which is the bliss of solitude; And then my heart with pleasure fills, And dances with the daffodils. William Wordsworth |
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
mr murdoc
Advanced Member
Switzerland
14557 Posts
Member since 02/01/2006 |
Posted - 08/09/2013 : 00:13:08
|
Tu stvar sam morao nauciti napamet da bi mi profesorica engleskog dala najvecu mogucu zavrsnu ocjenu. Mada sam bio daleko najbolji u klasi..to je bio njen ultimatum. Dugo sam bio ljut na profesoricu..danas vidim da vise nisam. |
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 20/09/2013 : 21:07:31
|
Mala kavana
Mala kavana, treperenje sunca I stol u kutu za dvoje- Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš, Drago, jedino moje?!
Mjesece ljubav je u meni rasla, Al nikom to ne htjedoh reći. Bio sam sam, ispijen od čežnja, A tako blizu sreći.
Da l' mogo sam slutiti ovoga jutra, Blijed još od probdite noći, Da ću ti meko šaptati riječi, Sanjane u samoći?
I da ću tog jutra, što će se vječno U riznici srca da zlati, Naić na ruku toplu i spremnu Da stisak mi dršćući vrati?
Dobriša Cesarić |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/09/2013 : 21:32:29
|
Samoća
Samoća je poput kise, U veceri iz mora se dize, Iz ravnica pustih i dalekih stize, Ide u nebo, gdje je uvijek ima. I tek sa neba pada po gradovima.
Pada prije neg svjetlost je izasla, kad ulice se okrecu spram zore, I kad se tijela sto nisu nista nasla, Razocarano dijele puna mora, I kada ljudi sto od mrznje gore, U postelji jednoj moraju da noće.
Tad dolaze valovi samoće…
Rainer Maria Rilke
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 21/09/2013 23:58:32 |
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 23/09/2013 : 00:24:07
|
Moje misli postanu stihovi kada ih usnama zapišem na tvojoj koži. Golica te poezija, ne znaš kud bi iz kože od lepote, a ja ne mogu da te se načitam. Na tvojoj koži završe ludosti koje mi padnu na pamet dok mi nedostaješ i dok priželjkujem da priželjkuješ nove stihove. Moje misli nežnije su na tvojoj koži nego u mojoj glavi. Razliju se po tebi, kroz pore u tebe uđu, pa moja poezija na tebe miriše. Udišem te dok te pišem i dok te čitam. Glasnije, kažeš, a ja te molim da me ućutkaš, jer me je ponekad strah da neću preživeti poeziju, koja nastane kada moje misli dotaknu tvoju kožu.
G. Tadić |
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 23/09/2013 : 00:36:40
|
Opet si mi na rubu oka, al’ ne dam da sklizneš, jer ne znam koliko te je u meni ostalo i da li ćeš još nekad izaći mi na oči da ponovo ne dopustim da sklizneš, a da jedva čekam da mi usne dotakneš. Koliko snage u jednoj kapi tebe. Znam kroz šta si prošla na putu do mog oka, ali ne znam odakle si krenula i šta ti je cilj, osim da me nateraš u beg od tebe i od sebe i da ne znam više da li ti se radujem, ili te se bojim, da li imam snage da podnesem čupanje srca na živo, da li te bar malo volim, da li sam te ikada voleo...
Na vrh jezika si mi, a ćutim. Šta da kažem? Ko bi me slušao? Ja, koji sam te znao, ne mogu više da slušam o tebi, jer ne smem da verujem da si postojala. Nije to bila ljubav, već ti. Ljubav dođe i prođe, a ti si samo došla.
Goran Tadić
|
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
noemis
Senior Member
Serbia
1320 Posts
Member since 11/05/2010 |
Posted - 23/09/2013 : 00:54:05
|
hm... ne secam se ovog topika, ali vidim da je najveci pobedio...
ipak, onako na blic, falili su gete, borhes, sekspir, valeri, leopardi, igo,unamuno, skoro svi engleski romanticari, kostic, njegos, i.v.lalic, r. petrovic, crnjanski... |
"Ja se mnogo bojim ljudi koji hoce da usrece narod... ...niko nema prava da silom svog suseda cini srecnim." |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 29/09/2013 : 15:22:46
|
Čekaj me
Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo. Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom. Čekaj i kada vrućine zapeku, i kada mećava briše, čekaj i kada druge nitko ne bude čekao više. Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka. Čekaj i kada čekanje dojadi svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći. Ne slušaj kad ti kažu kako je vrijeme da zaboraviš i da te nade lažu. Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim, neka se tako umore čekati i svi drugovi moji, i gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta. Čekaj, i nemoj sjesti s njima, i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći, sve smrti me ubiti neće. Nek rekne tko me čekao nije: Taj je imao sreće! Tko čekati ne zna, taj neće shvatit, niti će znati drugi da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim. Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu- naprosto, ti si čekati znala kao nitko na svijetu.
Konstantin Simonov
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 29/09/2013 15:26:03 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/10/2013 : 20:08:54
|
Cuerpo de mujer
Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos, te pareces al mundo en tu actitud de entrega. Mi cuerpo de labriego salvaje te socava y hace saltar el hijo del fondo de la tierra.
Fui solo como un túnel. De mí huían los pájaros y en mí la noche entraba su invasión poderosa. Para sobrevivirme te forjé como un arma, como una flecha en mi arco, como una piedra en mi honda.
Pero cae la hora de la venganza, y te amo. Cuerpo de piel, de musgo, de leche ávida y firme. Ah los vasos del pecho! Ah los ojos de ausencia! Ah las rosas del pubis! Ah tu voz lenta y triste!
Cuerpo de mujer mía, persistiré en tu gracia. Mi sed, mi ansia sin límite, mi camino indeciso! Oscuros cauces donde la sed eterna sigue, y la fatiga sigue, y el dolor infinito.
Pablo Neruda
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/10/2013 : 20:18:52
|
Nadahnut gornjom Nerudinom pjesmom Zvonimir Golob je napisao
Tijelo žene
Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi, ima li veće nježnosti nego što je moja dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?
Silazeći u tebe kao u ponornicu ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio: perunija, azaleja, robinija hispida.
Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam svoje ruke, rastužena i vječna, sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.
Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim: tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam, i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.
Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas, kao glas svoju jeku što ne prestaje i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.
Evo koliko te želim: kao pusta površina vode svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.
Ima li ljepše od tvoje kovine, od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod što tone i što se ljulja između tvojih obala.
Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora? U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.
Zagledan u beskrajne prostore otvaram dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više od mene u meni, jednako i jednako samo.
Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši, i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
-jeremija-
Senior Member
Serbia
1611 Posts
Member since 14/08/2012 |
Posted - 08/10/2013 : 21:32:02
|
Stara pesma velikog Velesa Perića, jednog od nesrećnih pesnika koje su njihovi ideali odneli u propast. Naime, '48 je sproveden na Otok, posle toga se, onako slomljen, povukao skroz u sebe. Mnoge pesme uništio, i do kraja života se bavio advokatskim zanatom.
Ali, ova pesma... Ma, ono, vrhunska je:
KOČIJAŠU !
Mesec - svinga
od mesinga,
nebom luta.
Kočijašu,
skreni kola pored puta.
Kočijašu,
hajd' na čašu,
dođi, druže, da te pitam,
kome njene ruke mašu,
ove noći
dok se skitam.
Noć je pala,
kola stala,
konji vrani.
I vrata su zaškripala
na mehani.
Nikog nema.
Krčmar drema
preko stola.
Gazda, mi smo dva boema,
i željni smo alkohola.
Prič'o sam joj o proleću
možda grešno, možda čudno.
Ona dunu k'o u sveću.
Sve ugasi,
sve zaludno.
Ne sećam se ničeg više,
pamtim samo bat koraka,
koji nam se podeliše
na dve strane
od sokaka.
Ona jednom, a ja drugom.
Rastasmo se bez svršetka,
pijan zvižduk, mesto metka,
prosvir'o sam samo
tugom.
Pošao sam bez zaklona,
niz ulicu, koju pljujem.
I mislio, da l' zna ona,
u šta sve ja
ne verujem.
Pošao sam kud me nose,
dve cipele k'o dva splava.
- Pijan, ružan, guste kose,
prazno srce,
prazna glava.
Kočijašu,
ispij čašu,
ispijmo je za čoveka.
I poteraj sad u kasu,
na putu nas
zora čeka. |
Edited by - -jeremija- on 30/02/2014 00:00:15 |
|
|
srdjandj
Advanced Member
Serbia
22420 Posts
Member since 02/05/2005 |
Posted - 08/10/2013 : 22:59:28
|
POPODNEVNA PJESMA
Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao nježnu i pohotnu u ono dvorište u kojem sam vas gledao, draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine kada je bila jesen slična ovoj i kada su još u moj san udarali prozori roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica a mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji plavi i uspavani adresiram tamo ovu misao i kažem šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest svakog jutra kako ste se zvali Ema, Selma Alma, Adela da li je što izmijenilo vaše lice oči i trbuh
A kako sam vam zavidio vracajući se iz šetnje od osam do jedanest izjutra uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao malo crnog i malo tamnozelenog i danas Vam iskreno kažem šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta ponovo ono dvorište vrijeme je za nedjeljni ribolov i vas suprug odlazi
Vi znači danas dolazite još ranije u moju sobu, oko pola sedam a ja baš izlazim, šteta jer moj je cimer mrzovoljan tako rano i ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju i šetao sam tako godinu i drugu i ne da Vam se hvalim, bilo je toga kakve sve zemlje, pića, kakva mora gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći kuda sam sve šetao po kiši ujutro nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, isukrste i kakva je mene ostavljala na sjeveru pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna, Vozderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu a takav snijeg i sve što treba bilo je, bilo ali ono dvorište u kojem sam vas viđao izmedju dva neodređena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašnu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi U sezonama 1957,58 i sljedeće šteta, nepovratno šteta |
Iz Vršca stiže glas, u vinu leži spas, ko vino ne pije, taj nek se ubije!!! |
|
|
Topic |
|
|
|