| Author |
 Topic  |
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12777 Posts
Member since 23/09/2005 |
 Posted - 28/07/2014 : 01:16:13
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Samo ne znam gdje si gledao Maps to the Stars, jer kod nas (još?) nije distribuiran a ne nalazim ga ni na internetu.
Pretpostavljam da ne govoriš napamet?
Postoje "alternativni" putevi da se film pogleda online, ali ne bih to preporučio jer kvaliteta nije baš najbolja. |
Comics is any art you can read. -- Sean T. Collins |
 |
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 28/07/2014 : 02:04:49
|
quote:
Originally posted by Mr. Bushido
quote:
Originally posted by Darth Ivan
Taj Pattinson je recept za katastrofu 
Pattinson ima prilično dobrih filmova u svojoj filmografiji. Cosmopolis, Water for Elephants, The Rover, Maps to the Stars, Harry Potter and the Goblet of Fire...
Nadalje, kad pogledaš njegove buduće projekte, vidjet ćeš da je angažiran od strane vrlo talentiranih redatelja, kao što su Werner Herzog, Anton Corbijn, Olivier Assayas, James Marsh...
Ne treba Pattinsona promatrati isključivo kroz serijal Twilight. On gradi jednu kvalitetnu karijeru.
Ni ne promatram ga isključivo kroz Sumrak sagu. Pogledao sam podosta ovih koje si nabrojao. Za mene drugorazredni glumac, ni više ni manje. |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 28/07/2014 : 18:02:06
|
Večeras u 22:56 na HTV 1 Izgubljeni zavičaj, r. Ante Babaja, Hrvatska / Jugoslavija, 1980.
Dok nakon mnogo godina izbivanja brodom putuje u svoje rodno mjesto na jednom dalmatinskom otoku, sredovječni čovjek zvan Mali (Zvonimir Črnko) susretne temperamentnu gospođu Ines (Marija Kohn). Njen neposredan pristup i smijeh tek su uvod u val uspomena koje će Malog ubrzo preplaviti, dok se bude pripremao za sahranu jednog člana svoje obitelji. Pri odlasku na groblje, na kojem arheolozi obavljaju iskapanja, Mali začuje zvuk arheološkog sita koji ga mislima vrati u djetinjstvo. On je nekad bio miran i pomalo povučen dječak (Miljenko Mužić), koji je s ocem (Nereo Scaglia) živio na imanju kontese Valerije (Ines Fančović), dok je otac radio kao upravitelj imanja. Jednog kasnog ljeta, dok je s ocem sudjelovao u lovu na tune i spravljanju mošta, Mali je primijetio njegov nadmeni odnos prema težacima i upadljivu poniznost prema kontesi. No Mali je tada upoznao i kontesinu nećakinju Ines (Jasminka Poklečki), djevojčicu nešto stariju od njega s kojom se jednom otisnuo barkom na more, i s kojom je doživio prvo erotsko iskustvo.
Godine 1980. na pulskom festivalu ovjenčana nagradom Kodak Pathe za najbolju kameru, izvrsna egzistencijalna drama jednog od klasika hrvatske kinematografije Ante Babaje („Carevo novo ruho“, „Breza“, „Mirisi, zlato i tamjan“) iznimno je uspjela adaptacija romana „Izgubljeni zavičaj“ i segmenta „Nekropola“ iz romana „Izvanbrodski dnevnik“ Slobodana Novaka. Posrijedi je ekranizacija Novakova debitantskog, ali već vrlo zrelog i zaokruženog kratkog romana objavljenog 1954. godine, naglašeno lirske i pastoralne proze koja je izborom teme i njezine obrade znatno odudarala od onodobnog ratnim i socijalnim temama dominantno okrenutog književnog miljea. Kao autor gotovo opsesivno posvećen temama fragilnosti i propadanja ljudskog tijela, životarenja na margini društva, društvene bešćutnosti i socijalnog darvinizma, te usmjeren na prilagodbe zahtjevnih i uvjetno rečeno „nefilmičnih“ literarnih predložaka, Babaja je „Izgubljeni zavičaj“ oblikovao kao iznimno poetičnu, lirski suptilnu, nostalgičnu i atmosferičnu priču o egzistencijalnoj izglobljenosti i nepripadanju. Prisjećajući se svog djetinjstva, protagonist doživljava katarzu i pročišćenje koje su fascinantno predočene neopisivo atmosferičnom fotografijom Gorana Trbuljaka („Ritam zločina“, „Treći ključ“, „Sokol ga nije volio“). Babajina režija je iznimno sugestivna i poetična, a on cjelinu oblikuje kao melankoličan film stanja a ne zbivanja u kojem je mediteranski način života dočaran toliko impresivno da ga je gotovo moguće osjetiti i omirisati. U glavnoj ulozi nastupa danas nažalost pokojni Zvonimir Črnko („Hranjenik“, „Seljačka buna 1573.“, „Akcija stadion“), njegovi su partneri među ostalim i Nereo Scaglia (serije „Čovik i po“, „Kapelski kresovi“), Ines Fančović („Kuduz“, serija „Velo misto“) i Ivo Gregurević („Priča iz Hrvatske“, „Rusko meso“, serija „Odmori se, zaslužio si“), a vrijedi izdvojiti i dojmljivu glazbu u izvedbi Anđelka Klobučara koji maestralno interpretira djela Claudija Monteverdija.
Segmenti s Kontesicom:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 28/07/2014 18:03:39 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 28/07/2014 : 18:07:33
|
Večeras u 21:17 na HTV 1 Početnici (Beginners), r. Mike Mills, SAD, 2010.
Nakon smrti starog Hala Fieldsa (Christopher Plummer), njegov sin Oliver (Ewan McGregor) prisjeća se odnosa s ocem. Oliver ponajviše razmišlja o svom ocu tijekom posljednjih pet godina, koliko je proteklo od smrti očeve supruge i njegove dobrodušne i požrtvovne majke Georgie (Mary Page Keller). Nedugo nakon majčine smrti Hal je sinu otkrio da je gay koji je unatoč tome u braku proveo pune 44 godine, te da je Georgia to odavno shvatila. Očekivano, Halovo je priznanje izmijenilo i Oliverov život tijekom posljednjih godina, počevši od toga da je morao prihvatiti očeve promjene stila odijevanja i društva u kojem se kreće, kao i njegovu otvorenu vezu s mladim ljubavnikom Andyjem (Goran Višnjić), ali je utjecalo i na sinovo ponašanje. Malo poslije očeve smrti sudjelujući u kostimiranoj zabavi za Noć vještica, Oliver je pod maskom Sigmunda Freuda upoznao privlačnu francusku glumicu Annu (Mélanie Laurent), s kojom se zbog straha od vezivanja i očeve sudbine ustručavao krenuti u ozbiljnu vezu.
Ovjenčana Oscarom i Zlatnim globusom za najbolju sporednu mušku ulogu Christophera Plummera, vrlo uspjela romantična humorna drama „Početnici“ scenarista i redatelja Mikea Millsa prilično je neobičan film. Riječ je o dobrim dijelom na autobiografskim detaljima iz života redatelja i njegova oca temeljenoj priči koja se Mikeu Millsu, potpisniku zapaženog nezavisnog ostvarenja „Thumbsucker“ iz 2005. godine, uistinu i dogodila. Poslije majčine smrti 1999. Millsu je njegov otac, brižni i tijekom 44 godine braka odani i kako se činilo „straight“ obiteljski čovjek, ujedno i ugledni povjesničar umjetnosti i ravnatelj muzeja, otkrio da je čitav život proveo „u ormaru“ te da zapravo voli muškarce. Zaintrigiran očevim priznanjem, Mike Mills je shvatio da pred sobom ima izvrsnu priču za film do čije će realizacije ipak proteći još nekoliko godina. Dramaturški strukturirani kao niz međusobno povezanih flashbackova koji se odvijaju na različitim vremenskim razinama, „Početnici“ su ozbiljan i razmjerno angažiran film brojnih vrlina. Sjajan nastup Oscarom i nagradom BAFTA ovjenčanog Plummera („Moje pjesme, moji snovi“, „Tolstojeva posljednja stanica“), vitalnog 82-godišnjaka koji se osvojenom Oscaru duhovito obratio riječima „dragi moj, samo si dvije godine stariji od mene, gdje si bio čitavog mog života“, najistaknutija je odlika ostvarenja koje pored sigurne i nerijetko sugestivne režije, uvjerljivih nastupa glumaca među kojima je i naš Goran Višnjić te atmosferične fotografije Danca Kaspera Tuxena odlikuje i intrigantno propitkivanje slojevito predočenih međuodnosa na četiri razine: onoj između oca i sina, potom između sina i romantične francuske glumice, pa između oca i pokojne supruge, te naposljetku između oca i njegovog dečka.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 28/07/2014 : 18:13:55
|
Večeras u 22:31 na HTV 3 Tableau ferraille, r. Moussa Sene Absa, Senegal / Francuska, 1997.
Nakon uspješno završenog studija u Francuskoj, mladi Senegalac Daam (Ismaël Lô) se pun ambicija vratio u svoj obalni rodni gradić Tableau Ferraille nedaleko Dakra. Obrazovan, naočit i poduzetan, Daam se želi baviti politikom s ciljem da postane zastupnik te tako svojim siromašnim sumještanima vrati optimizam i omogući pronalaženje posla. On nema neki konkretan program, već vjeruje da bi mogao uspjeti zahvaljujući svom poštenju, zalaganju i poznavanju pravila političkog života. Nakon što usred kampanje upozna privlačnu Gagnesiri (Ndèye Fatou Ndaw), mjesnu ljepoticu i rođakinju njegovog rođaka Gore (Amadou Diop), Daam djevojku ubrzo i zaprosi, te se oni vjenčaju istodobno s njegovom pobjedom na izborima. Ubrzo nakon što mu politička karijera doživi uzlet, Daam će shvatiti da s Gagnesiri ne može imati djece, te će uz njezinu pomoć odlučiti pronaći surogat majku za osiguravanje potomstva. Izbor će pasti na atraktivnu Kiné (Ndèye Bineta Diop), također ambicioznu i u Europi školovanu djevojku s kojom će Daam naposljetku dobiti dvoje djece. No karijera će mu se neočekivano naći na nizbrdici kad se upetlja u mutne poslove s pohlepnim poslovnim čovjekom Predsjednikom (Thierno Ndiaye Doss).
Intrigantna, slikovita, vrlo zanimljiva i nagrađivana drama s nazivom obalnog senegalskog grada Tableaua Ferraillea u naslovu treći je dugometražni igrani film darovitog scenarista i redatelja Mousse Senea Abse, autora hvaljenih kratkih filmova i dokumentaraca kojeg se ponekad uspoređuje s najpoznatijim senegalskim filmašem Ousmaneom Sembèneom. Nakon što se u svom prethodnom ostvarenju „Twist à Popenguine“ na nostalgičan i sjetan ali i angažiran način pozabavio životom u senegalskoj provinciji tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća, te ponudio gorko-slatki prikaz onodobne mlade generacije u sudbinama čijih su se pripadnika oslikavali utjecaji zapadnjačke glazbe ali i rasnih i kulturalnih sukoba, Mousse Sene Absa se u ovom filmu bavi tamnim naličjem politike i njome definiranih osobnih i društvenih odnosa. Riječ je o elegantno režiranom djelu raskošnog kolorita, klasičnoj priči o isprva poštenom i idealističnom mladom čovjeku koji će najprije pokleknuti pred zovom karijerizma i novca, da bi naposljetku stradao u sudaru s korupcijom, pohlepom te zakulisnim političkim i poslovnim igrama. Autor unatoč svemu razumije svoje likove i ne osuđuje ih previše, već ih uz uspješno izbjegavanje patetike prikazuje kao karakterno razmjerno slojevite osobe koje se ponekad jednostavno prilagođavaju okolnostima i pravilima igre, za što pak plaćaju i vrlo visoke cijene.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 30/07/2014 : 20:20:06
|
Večeras u 23:19 na HTV 1 Gluhi barut (Gluvi barut), r. Bahrudin Bato Čengić, Jugoslavija, 1990.
Godine 1941. mještani jednog bosanskog sela smještenog visoko u planinama usred narastajućeg ratnog meteža zatječu se raspolućeni među dvama ideologijama i pokretima. S jedne strane su komunistička ideologija i partizanski pokret, oličeni u partizanskom komesaru Špancu (Mustafa Nadarević) koji sa suradnikom Zunzarom (Svetozar Cvetković) u selo stiže s ciljem istrage ubojstva svog prethodnika, komesara Vlade (Radko Polič). S druge su strane
„kralju i otadžbini“ odani seljani predvođeni prijetvornim i podlim Lukom Kaljakom (Boro Stjepanović), koji naginje četnicima i koji je sa svojim ortacima na prijevaru ubio komesara Vladu. Središte lokalnog četničkog pokreta je susjedno selo u kojem stoluje vojvoda Trivun Drakulić (Josip Pejaković), prijek i arogantan čovjek koji žitelje čitavog kraja želi privoljeti na suradnju i suprotstavljanje partizanima. U selu u koje je stigao Španac glavnu riječ ima bivši kraljevski časnik Miloš Radekić (Branislav Lečić), čovjek koji dobro poznaje lokalnu situaciju i koji nije siguran kome bi se valjalo prikloniti. Neki mještani, među kojima je i svećenik Novak (Fabijan Šovagović), boje se da su partizani spremni izdati narod i tradiciju. A u selu je i senzibilna mlada udovica Janja (Mira Furlan) koju će komesar Španac ubrzo privući.
Izvrsna ratna drama uglednog scenarista i redatelja Bahrudina „Bate“ Čengića („Mali vojnici“, „Slike iz života udarnika“), godine 1990. na festivalu u Puli nagrađena Velikom Zlatnom arenom za najbolji film te Zlatnim arenama za najbolju glavnu mušku ulogu, najuspjeliju glazbu i najbolju šminku, uspjela je adaptacija istoimenog romana cijenjenog bosanskohercegovačkog književnika Branka Ćopića („Orlovi rano lete“, „Ježeva kućica“). Film za uloge u kojem su Mustafa Nadarević i Branislav Lečić 1991. nagrađeni na međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi izuzetno je intrigantno i u doba nastanka zlokobno proročansko djelo. Ekranizacija provokativnog i razumljivo kontroverznog Ćopićeva romana storija je o dizanju partizanskog ustanka i rađanju četničkog pokreta u Bosni i Hercegovini na samom početku Drugog svjetskog rata. Makar u cjelini jasno naglašava koja je strana odnosno izbor ispravan, redatelj odvažno, počevši od ironičnog uvodnog natpisa da komunistički fanatici iz filma više ne postoje, preko prizora u kojima četnici pri bijegu skidaju odore, kokarde zamjenjuju petokrakama i postaju partizani, do prikaza bespoštedne „drugarske kritike“ i posljedica tragičnog obračuna s onima koji su „izdali narod i revoluciju“, neprestano relativizira nimalo neupitnu ispravnost partizana i komunista. Cjelina imponira dojmljivim naturalističkim vizualnim prosedeom, djelomičnim naslanjanjem na dramaturgiju vesterna, efektnim korištenjem jedinstva prostora i vremena radnje, impresivnom glumačkom postavom u kojoj su Mustafa Nadarević („Otac na službenom putu“, „Već viđeno“), Fabijan Šovagović („Ritam zločina“, „San o ruži“), Mira Furlan („Kiklop“, „U raljama života“), Radko Polič („Čaruga“, „Noćni brodovi“) i drugi, a posebnu mu gotovo mitsku dimenziju daje sjajna glazba Gorana Bregovića („Dom za vješanje“, „Kraljica Margot“), koja se sugestivno poigrava arhaičnim napjevima i melodijama.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 30/07/2014 : 20:28:38
|
Večeras u 22:45 na HTV 3 Daratt - sezona suše (Daratt), r. Mahamat-Saleh Haroun, Čad / Francuska / Belgija / Austrija, 2006.
Čad 2006. godine, netom nakon završetka krvavog četverogodišnjeg građanskog rata. Vlada je upravo proglasila amnestiju za sve ratne zločince, a to se nimalo ne sviđa starom Gumaru Abatchi (Khayar Oumar Defallah), djedu senzibilnog 16-godišnjaka Atima (Ali Bacha Barkaï). Gumarov sin i Atimov otac ubijen je tijekom rata, a zahvaljujući amnestiji njegov ubojica Nassara (Youssouf Djaoro) proći će sasvim nekažnjeno. Da bi to spriječio, Gumar povjeri Atimu očev pištolj i naloži mu da se zaputi prema glavnom gradu N´Djamenu te potraži i ubije Nassaru. Kad ubrzo pronađe ubojicu svog oca, Atim će otkriti da on sad živi posve mirnim životom sa suprugom Aichom (Aziza Hisseine) te da je vlasnik male pekare. Želeći se približiti Nassari, Atim mu slaže da traži posao te ga ovaj smjesta zaposli kao pomoćnog radnika u pekari. Zaintrigiran plahim Atimovim ponašanjem, Nassara će mladića uskoro uzeti u zaštitu i početi ga podučavati tajnama spravljanja kruha. Sve će se dodatno zakomplicirati kad Atim unatoč prvotnoj odbojnosti očeva ubojicu počne doživljavati kao zamjenskog oca, a Nassara njega kao neformalnog sina.
Hvaljena i intrigantna postratna psihološka drama scenarista i redatelja Mahamata-Saleha Harouna 2006. godine je s uspjehom prikazana u konkurenciji festivala u Veneciji, gdje je pored Posebne nagrade žirija među ostalim osvojila UNESCO-vu nagradu i Posebno priznanje za bavljenje temom ljudskih prava, a godinu kasnije je na Motovun Film Festivalu ovjenčana nagradom Amnesty International. Posve zasluženo, jer je riječ o izuzetno uspjelom, sigurno i vrlo sugestivno režiranom, naglašeno atmosferičnom, ugođajem pesimističnom, dojmljivo snimljenom i likovno prilično impresivnom ostvarenju sjajno karakterno profiliranih i psihološki iznijansiranih likova. Posrijedi je u međunarodnoj suprodukciji realiziran film čija je glavna zemlja produkcije Čad, država koja još liječi rane krvavog građanskog rata iz prve polovine prošlog desetljeća i u kojoj kinematografija ne postoji. Autor Mahamat-Saleh Haroun školovao se u Francuskoj, a već se dokumentarcem „Bye Bye Africa“ i dramom „Abouna“ afirmirao kao senzibilan i angažiran filmaš koji se u svojim djelima želi baviti duboko osobnim pričama i političkim temama koje oblikuju život u njegovoj domovini. O tome svjedoči i Harounov zasad posljednji film, odlična egzistencijalna ratna drama „Čovjek koji vrišti“ 2010. ovjenčana Nagradom žirija na festivalu u Cannesu, koja je doživjela i hrvatsku kino-distribuciju.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
46513 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 30/07/2014 : 21:16:12
|
| ovo san gleda. neloš film,pogotovo ako se uzme u obzir da je čadski |
Dajte nam Banija Libre;može i mekokoricen (ali s osvrtom na forumaše obavezno)!
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 30/07/2014 : 21:36:08
|
Meni je to prvi i zasad jedini čadski film koji sam gledao. Što je i logično, budući da u Čadu nema organizirane kinematografije.
Tim je vrjedniji, iako je i inače jako dobar.
Toplo preporučam i redateljevog "Čovjeka koji vrišti" (Un homme qui crie).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 01/08/2014 : 19:31:29
|
Večeras u 23:34 Klime (Iklimler), r. Nuri Bilge Ceylan, Turska / Francuska, 2006.
Dok sa svojom privlačnom djevojkom, uspješnom televizijskom art-direktoricom Bahar (Ebru Ceylan), jednog ljeta boravi u turskom obalnom gradu Kaş, sredovječni sveučilišni profesor Isa (Nuri Bilge Ceylan) vrijeme uglavnom provodi fotografirajući spomenike za doktorsku dizertaciju na kojoj već dugo radi. Sve više primjećujući njegovu hladnoću i distanciranost, Bahar ležeći na plaži usne prijeteći san u kojem ju Isa zatrpava u pijesak. A nakon što joj on odmah potom kaže da želi prekid njihove veze, Bahar će tijekom zajedničke vožnje na motociklu namjerno izazvati nesreću iz koje će oboje izići bez težih posljedica. Slijedeće jeseni poslije povratka u Istanbul Isa odluči obnoviti odnos s atraktivnom Serap (Nazan Kirilmis), djevojkom s kojom je jedno vrijeme varao Bahar i koja je u vezi s njegovim znancem i uspješnim biznismenom Mehmetom (Mehmet Erylimaz). A kad stigne zima Isa će otputovati u snijegom prekrivenu istočnu pokrajinu Ağri, na lokacijama u kojoj Bahar upravo radi na novom projektu. Kad joj se Isa pokuša ponovo približiti, Bahar će isprva odbiti njegovo udvaranje.
Godine 2006. s uspjehom prikazana na festivalu u Cannesu, na kojem je ovjenčana nagradom Međunarodne udruge filmskih kritičara FIPRESCI, egzistencijalna drama „Klime“ još je jedno iznimno uspjelo ostvarenje možda najzanimljivijeg i najboljeg suvremenog turskog filmaša Nurija Bilgea Ceylana. Riječ je o autobiografskim detaljima prožetom ostvarenju u kojem se Ceylan još jednom na sebi svojstven suptilan način bavi temom otuđenosti i egzistencijalne tjeskobe. Posrijedi je dojmljivo minimalistički režirano, nenametljivo i efektno stilizirano, naglašeno atmosferično, vrlo poetično te impresivnom fotografijom autorova čestog suradnika Gökhana Tiryakija („Tri majmuna“, „Bilo jednom u Anadoliji“) snimljeno djelo koje osvaja i iznimno sugestivnim ozračjem egzistencijalne tjeskobe. Imponira vještina kojom Ceylan slojevito psihološki profilira karakterno kompleksne protagoniste, u tu svrhu koristeći i zadanu scenografiju koja se najvećim dijelom odnosi na predjele zadivljujuće ljepote u kojima osamljenost i otuđenost likova biva dodatno naglašena. Ceylanova režija je polagana, mirna, sva u dugim kadrovima i gotovo hipnotička, te on gledatelju omogućava detaljan uvid u turbulentan intimni svijet likova. Pored samog redatelja koji tumači glavnu mušku ulogu, njegovu filmsku djevojku Bahar interpretira Ceylanova stvarna supruga Ebru („Dalek“), a u sporednim se rolama pojavljuju i drugi članovi redateljeve obitelji.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 01/08/2014 : 19:39:27
|
Noćas u 01:12 na HTV 1 Bez imena (Sin nombre), r. Cary Fukunaga, Meksiko / SAD, 2009.
Romantična egzistencijalna drama "Bez imena" Amerikanca japansko-švedskih korijena Caryja Jôjija Fukunage djelo je među ostalim nagrađeno u Stockholmu i na Sundanceu, gdje se zakitilo nagradama za najbolju režiju i fotografiju. Film odlikuju naglašeni realizam, istaknuti socijalni kontekst, slikoviti i životni protagonisti te provokativna priča s nizom plastično predočenih likova. U središtu zbivanja su skromni mladi Meksikanac Casper zvan Willy (Edgar Flores), momak iz grada Tapachule nedaleko granice s Gvatemalom, i djevojka Sayra (Paulina Gaitan) iz sirotinjske četvrti u gradu Tegucigalpa u Hondurasu. Casper je član bande Mara Salvatrucha u kojoj skrbi za 12-godišnjeg klinca nadimkom Smiley (Kristian Ferrer), te istodobno pokušava sačuvati vezu sa senzibilnom djevojkom Marthom (Diana Garcia). S druge strane, Sayra doznaje da ju otac, ilegalni imigrant u SAD, želi odvesti u Ameriku, u navodno bolji život koji se nada ostvariti kod rodbine u New Jerseyu. Kada vođa njegove bande Lil´ Mago (Tenoch Huerta Mejía) zaprijeti Marthinoj sigurnosti, Casper će zaključiti da ga mora ubiti i nakon toga pobjeći. Njegovi i Sayrini putovi konačno se susresti na rijeci Rio Grande, na mitskoj granici Amerike i Meksika.
Ukratko prepričani sadržaj tek je inicijalni zaplet cjeline koja ponajviše osvaja dokumentarističkom vjerodostojnošću bilježenja okrutnosti svakodnevice meksičke sirotinje i ilegalnih emigranata. U svom radu izuzetno daroviti autor Fukunaga tematski i izvedbeno nastavlja se na dva zapažena prethodnika, na remek-djelo "Sjever" ("El Norte") Gregoryja Nave iz 1983. godine te na sjajni dokumentarac "Wetback" Arturoa Pereza Torrea iz 2005. Baš kao što se Gregory Nava na impresivan način bavi tegobnim životima siromašnih žitelja južne i srednje Amerike koji pokušavaju stići do sanjane granice s SAD-om, a Arthuro Perez Torre oslikava tragične sudbine ilegalnih radnika koji su za prelazak Rio Grandea spremni riskirati i živote, identično je okruženje u fokusu i Fukugamina filma. Premda je riječ o predvidljivoj i dobrano konvencionalnoj priči s natruhama patetike i općih mjesta, autor sve to uspijeva nadograditi naglašenim angažmanom, elementima suspensa, bogatstvom emocija i vrlo sugestivnim pseudodokumentarističkim prosedeom.
Socijalni realizam, dokumentaristički verizam, naturalistička grubost i oporost te solidan ritam vrline su djela koje gledateljsku pozornost plijeni i odličnim glumačkim interpretacijama. Linearna narativna struktura redatelju služi i kao osnovica za profiliranje snažnih karaktera međusobno povezanih na mnogostruke i neobične načine. Njihovi postupci i reakcije oslikane su i velikim brojem krupnih kadrova, u kojima mimika lica s prestrašenim, zaljubljenim ili zabrinutim pogledima dobiva primat pred akcijom. Dakako, cjelina obiluje i nasilnim i akcijskim scenama poput tučnjava, vatrenih uličnih obračuna i sekvenci inicijacija u redove bande, pa će na svoje doći i manje zahtjevni gledatelji. Slično svojedobnom hitu "Božji grad" Fernanda Meirellesa koji se bavio životom u favelama Rio De Janeira, njima i onima ambicioznijima "Bez imena" nudi podjednako inteligentnu, promišljenu i vrlo solidnu zabavu. Ukratko, riječ je o filmu koji svakako vrijedi pogledati.
Na YouTubeu je čitav film s engleskim podnapisima:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 01/08/2014 : 19:45:57
|
Večeras u 22:35 na Novoj Tv Čuvarica svoje sestre (My Sister's Keeper), r. Nick Cassavetes, SAD, 2009.
Obiteljska melodrama Nicka Cassavetesa ("John Q", "Bilježnica", "Alpha Dog"), sina glasovitog nezavisnog filmaša Johna Cassavetesa ("Lica", "Žena pod utjecajem") i glumice Gene Rowlands ("Gloria", "Još jednom"), ekranizacija je bestseler romana Jodi Picoult. Senzibilna Anna Fitzgerald (Abigail Breslin) 11-godišnjakinja je iscrpljena čestim donacijama krvi i koštane srži, a sve ju više muči i činjenica da je rođena kao genetski modificiran izvor «rezervnih» organa za svoju od leukemije smrtno bolesnu stariju sestru Kate (Sofia Vassilieva). Stoga se Anna uz pomoć iskusnog odvjetnika Campbella Alexandera (Alec Baldwin) i razumijevanje oca Briana (Jason Patric) odluči sudskim putem zaštititi od vrlo posesivne majke Sare (Cameron Diaz).
Obrada intrigantne teme, nekoliko istinski emotivnih i dirljivih trenutaka, povremeno sugestivno tjeskobno ozračje i dostatno uvjerljive interpretacije zvučne glumačke postave u kojoj su Cameron Diaz, Abigail Breslin ("Mala miss Amerike") i preporođeni Alec Baldwin, vrline su jednog od ambicioznijih filmova Nicka Cassavetesa. Nažalost, ostvarenje u kojem je atraktivna Cameron Diaz ostvarila najozbiljniju ulogu u dosadašnjoj karijeri, pati od naglašene proračunatosti i često nepodnošljive patetike. Štoviše, čitav je film kreiran s ciljem da gledateljima u svakom trenutku izmami poneku suzu. Pa tko voli i može podnijeti...
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 01/08/2014 : 19:56:58
|
Večeras u 23:10 na RTL-u U ime kralja (In the Name of the King: A Dungeon Siege Tale), r. Uwe Boll, Njemačka / Kanada / SAD, 2007.
Odrastao među mještanima sela Stonebridge u kraljevstvu Ehb, mladi čovjek znan kao Farmer (Jason Statham) danas živi nedaleko sela, uz suprugu Solanu (Claire Forlani) i sina Zepha (Colin Ford). Kad selo iznenada napadnu zastrašujuća stvorenja zvana Krugovi, kojima zapovijeda opaki čarobnjak Gallian (Ray Liotta), u sukobu s njima Zeph pogine a Solana bude zarobljena. Odbivši poziv kralja Konreida (Burt Reynolds) da sudjeluje u borbi s Krugovima, Farmer odlučno krene u potragu za Solanom.
Unatoč zvučnoj glumačkoj postavi predvođenoj energičnim Jasonom Stathamom ("Pljačka", serijal "Plaćenici"), pustolovna akcijska fantazija Uwea Bolla ("Kuća mrtvih", "Napad na Wall Street") razočaravajuća je, posve trivijalna, povremeno neuvjerljivo glumljena, isprazna i konfuzna ekranizacija popularne računalne igrice kojoj ne uspijeva pomoći ni uobičajeno markantan Stathamov nastup.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 03/08/2014 : 19:24:45
|
| Sinoć na HTV1 je bio film Switch. Komedija s Jennifer Aniston. Zgodno u svakom slučaju, svidjelo mi se isto ko kad sam ga gledao po prvi puta, u kinu. Onaj mali kaj je glumio njenog sina je definitivno najjači. Uz Jeffa Goldbluma, naravno |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/08/2014 : 19:19:51
|
Večeras u 23:30 na HTV 1 Torinski konj (A torinói ló), r. Béla Tarr i Ágnes Hranitzky, Mađarska / Njemačka / Francuska / Švicarska / SAD, 2011.
Na festivalu u Berlinu 2011. godine ovjenčana Srebrnim medvjedom i nagradom FIPRESCI te nominirana za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najbolje režije, fotografije i glazbe, egzistencijalna drama „Torinski konj“ zasad je posljednji film Béle Tarra, osebujnog i uistinu jedinstvenog umjetnika sklonog radikalnim artističkim i izvedbenim postupcima, koji je objavio da prestaje s režijom i posvećuje se filmskoj pedagogiji. Kad se govori o Tarru, potpisniku sedmoipolsatnog remek-djela „Sotonski tango“ koje je Susan Sontag opisala „razornim i očaravajućim u svakoj minuti trajanja“, upotrebljavaju se mahom superlativi. Oni se kreću u rasponu od hvaljenja artističke beskompromisnosti i iznimno sugestivnog pseudodokumentarističkog prosedea, preko isticanja dojmljivog socijalnog realizma i fascinantnih te za realizaciju izuzetno zahtjevnih dugih kadrova, do apostrofiranja dijaloškog minimalizma i tjeskobne ugođajnosti dodatno naglašene impresivnom crno-bijelom fotografijom.
Svoje najuspjelije i najpoznatije filmove „Prokletstvo“, „Sotonski tango“ i „Werckmeisterove harmonije“ Tarr je realizirao s istom ekipom suradnika koju pored Ágnes Hranitzky čine književnik László Krasznoharkai, snimatelj Gábor Medvigy i skladatelj Mihály Vig, koji su možda podjednako zaslužni za impresivne konačne rezultate. S iznimkom Gábora Medvigyja, kojeg je zamijenio podjednako daroviti Fred Kelemen, svi su oni angažirani i na „Torinskom konju“, storiji o siromašnom seljaku i njegovoj kćeri koji skrbe o konju kojem je glasoviti njemački filozof Friedrich Nietzsche navodno uputio posljednje riječi u životu. U filmu snimljenom prema izvornom scenariju Lászla Krasznahorkaija koji je Tarr doradio, autor polazi od možda stvarnog a moguće i apokrifnog događaja koji se odigrao 3. siječnja 1889. godine. Tada je glasoviti Friedrich Nietzsche, izišavši iz kuće u ulici Carla Alberta u Torinu, ugledao kočijaša koji bičuje neposlušnog konja. Želeći zaštiti životinju, Nietzsche je prišao konju, zagrlio ga oko vrata i iznenada se srušio na tlo. Nakon dva dana potpune tišine izgovorio je svoje posljednje riječi, te je posljednjih 10 godina života posve nijem i dementan proživio uz skrb majke i sestara. Nietzscheova sudbina je dobro poznata, no Tarr se pita što je bilo s konjem kao i što se dogodilo s kočijašem i njegovom kćeri. I njihove možebitne sudbine elaborira na sebi svojstven beskompromisan način, s osloncem na religijske konotacije, uporabom dugih, statičnih i meditativnih kadrova i pseudodokumentarističkog prosedea, praktičkim nepostojanjem naracije te naglašavanjem socijalno realističnog konteksta i tjeskobne ugođajnosti što je dodatno pojačano dojmljivom crno-bijelom fotografijom i dijaloškim minimalizmom.
U svakom kadru Tarrova filma koji je osim dva kratka prekida fokusiran na samo dva lika, ona siromašnog seljaka (János Derzsi) i njegove kćeri (Erika Bók), može se osjetiti nepodnošljivost i gotovo ubitačna rutina svakodnevice svedene na donošenje vode iz bunara, hranjenje konja i jedenje po jednog kuhanog krumpira. A kad iziđu iz kakvog-takvog skloništa koje im pruža kuća, otac i kći bivaju izloženi nemilosrdnom djelovanju nevremena, vjetra i kiše kojima kao da ih kažnjava Bog. No budući da film dramaturški otvara epizoda s Nietzscheom, lako je zaključiti da i Tarr poput Nietzschea drži da je Bog mrtav i da je čovjekov svijet, makar bio isposnički reduciran i skroman, osuđen na propast. Uistinu, dok otac i kći često poput zombija bauljaju kroz svakodnevicu, njihov svijet se raspada, bunar presušuje a konj odbija hranu. U određenom smislu seljak i njegova kći prispodobivi su biblijskim likovima Adama i Eve, a njihova bijedna farma je svojevrsni pervertirani raj u obličju negostoljubive pustare. Također, budući se filmska zbivanja protežu kroz šest dana postupne apokaliptične destrukcije, može se pretpostaviti da je Tarr cjelinu koncipirao kao biblijsku parabolu o konačnom božjem uništenju svijeta koje traje jednako kao i njegovo stvaranje. I u ovom filmu impresivna crno-bijela fotografija u pravilu dobiva začudne nijanse sivog, zbog čega neki teoretičari filma Tarrova ostvarenja uspoređuju s djelima njemačkog ekspresionizma te ih nazivaju slojevitim antropološkim studijama koje su istodobno i snažne alegorijske priče. Ukratko, „Torinski konj“ je film unatoč rijetkim otkliznućima na rub banalnosti svakako vrijedan preporuke, ne samo ambicioznijim filmofilima i ljubiteljima Andreja Tarkovskog.
Na YouTubeu je čitav film sa španjolskim podnapisima:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/08/2014 : 19:27:58
|
Večeras u 22:56 na HTV 3 Praćenje (Following), r. Christopher Nolan, Velika Britanija, 1998.
Sjedeći pred policijskim istražiteljem (John Nolan), mladi Londončanin Bill (Jeremy Theobald) mu počinje prepričavati okolnosti zločina za koji je osumnjičen. On je nezaposleni scenarist koji je, pokušavajući pronaći nadahnuće za nova djela, jednog dana odlučio određene nepoznate ljude pratiti gradskim ulicama. Birao je samo one koji su mu se činili zanimljivima, a među njima je bio i markantni Cobb (Alex Haw), koji je ubrzo primijetio svog pratitelja. Nakon što mu je Cobb prišao i iznenađujuće susretljivo se predstavio, Bill je doznao da je riječ o čovjeku koji je gotovo do savršenstva razvio načine provaljivanja u tuđe stanove. Zadivljen Cobbovim stilom života, Bill mu se odlučio pridružiti u nekoliko provala, te je nakon upada u neke obiteljske stanove skupa s njim provalio i u stan privlačne Plavuše (Lucy Russell). Kad je ubrzo započeo vezu s Plavušom, te kad je počeo oponašati Cobbov stil odijevanja i načine pljačkanja, Bill nije znao da mnogo toga nije onakvo kakvim se čini.
Izuzetno uspjela neonoirovska triler-drama „Following“ redateljski je i scenaristički dugometražni prvijenac hvaljenog i darovitog Christophera Nolana, potpisnika kultnih filmova „Memento“, „Nesanica“ i „Prestiž“, višestruko za Oscara nominirane psihološke egzistencijalne triler-drame „Početak“ i hit-trilogije o Vitezu tame temeljene na glasovitom stripu „Batman“ izdavačke kuće DC. Nolan se afirmirao kao svjež i inovativan autor kojeg pored tjeskobnih egzistencijalnih drama i složenih psiholoških stanja protagonista podjednako a možda čak i više zanimaju bavljenja filmskom formom, narativnom i logičkom kombinatorikom, tretmanom vremena unutar filmske priče, stilskim izražajnim sredstvima, odnosom stvarnosti i fikcije te fluidnim identitetima i još fluidnijim sjećanjima likova. Sve te osobine koje će razviti u sljedećim djelima Nolan u određenoj mjeri demonstrira i u „Followingu“, projektu snimljenom efektnom crno-bijelom fotografijom i realiziranom praktično bez proračuna, uz ključnu pomoć njegovih prijatelja glumaca. Sugestivna režija praćena je dinamičnom skokovitom naracijom, kreiranjem dojmljivog paranoidnog ugođaja i odličnim interpretacijama manje znanih britanskih glumaca Jeremyja Theobolda i Alexa Hawa.
I ovdje je na YouTubeu čitav film:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
ŠAŠ
Average Member
627 Posts
Member since 13/10/2013 |
Posted - 06/08/2014 : 21:36:16
|
| sviđaju mi se tvoji osvrti što pišeš za filmove.imaš li možda preporuka za pjesnike među redateljima kao tarkovsky,malick,tarr...? |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/08/2014 : 22:41:46
|
Nažalost, nije mi poznato pjesništvo nijednog od njih, ali ne sumnjam da ono ima iste odlike kao i njihova filmska poezija, da su osebujni, beskompromisni i dosljedni u slijeđenju vlastitih umjetničkih poriva i stvaranju zaokruženih, turobno-sjetnih, atmosferičnih, sporih, prividno bezdogađajnih, tjeskobnim egzistencijalnim temama okrenutih i tragikom obilježenih poetskih svjetova.
Odnosno, da se njihovo pjesništvo zrcali u njihovoj filmskoj poeziji.
Uh, ovo zvuči puno ozbiljnije nego što sam htio.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
ŠAŠ
Average Member
627 Posts
Member since 13/10/2013 |
Posted - 06/08/2014 : 23:02:28
|
Pa to da! Trazim filmove/redatelje slicne naravi.nisam mislio doslovce pjesnike vec "pjesnici u kinematografiji" zbog svojeg prepoznatljivog stila kojeg si lijepo gore opisao  |
Edited by - ŠAŠ on 06/08/2014 23:17:26 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/08/2014 : 23:58:43
|
Što je najbolje, svakog od njih mogu zamisliti i kao literarnog pjesnika, s tim što bi to pjesništvo bila filmska poezija "drugim sredstvima".
Prvo slično ime koje mi pada na pamet je Sergej Parađanov, među ostalim autor genijalnih filmova Sjene zaboravljenih predaka, Boja nara, Legenda o Suramskoj tvrđavi i Ašik Kerib, a onda bi tu bio i njegov "poetski učitelj" Aleksander Dovženko osobito sa Zvenigorom, Zemljom i Ivanom, pa japanski majstori Yasujiro Ozu (Tokijska priča, Kasno proljeće, Kasna jesen, Rano proljeće, Plutajuće trave...) i Kenji Mizoguchi (Legenda o Ugetsuu, Život O´Haru, galantne žene, Gospođica Oyu, Legenda o razapetim ljubavnicima...).
Tu bi svakako bili kod nas kasno otkriveni i vrlo plodni danas 83-godišnji Yoji Yamada (Sumrak samuraja, Skrivena oštrica, Ljubav i čast...) i Andrej Zvjagincev koji je sjajan u Povratku i Eleni a nešto slabiji, ali ne manje poetičan i meditativan u Izgnanstvu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
ŠAŠ
Average Member
627 Posts
Member since 13/10/2013 |
Posted - 07/08/2014 : 13:38:47
|
i mislio sam da ces spomenuti parajanova.imao sam prije skinut the color of pomegranates, ali odustao jer je rip bio na granicama negledljivosti.dat cu mu ponovo šansu kada naiđem na bolji materijal.
dovženko-ok,budem pogledao
ozu-gledao sam već late spring i tokyo monogatari.dobri su
mizoguchi-gledao ugetsu,sansho dayu.super
zvjagincev-gledao povratak.super.elenu imam skinitu,pa budem i to pobledao
ugl.ako se sjetis filmova,sa sličnom atmosferom,egzistencijalnom tematikom,unutranjim monologom,izoliranošću,malo dijaloga,ljepotom prirode...ti slobodno napisi.thnx |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/08/2014 : 00:29:34
|
Danas u 09:16 na HTV 3 Prva pričest (Prima comunione), r. Alessandro Blasetti, Italija / Francuska, 1950.
Dobrodušni rimski pekar Carlo Carloni (Aldo Fabrizi), pomalo pompozan i egoističan ali supruzi Mariji (Gaby Morlay) i obitelji potpuno predan čovjek, ni ne sluti kakve ga sve nevolje očekuju za ovaj Uskrs. Carlo je otac djevojčice Anne (Andreina Mazzotto) koja upravo danas ima prvu pričest, i svi su ukućani zbog toga naelektrizirani. Nervozan je i temperamentni Carlo, kojeg osobito uznemiruje već zabrinjavajuće kašnjenje Anneine haljine. Kad odluči sjesti u automobil i sam otići po haljinu, Carlo će se smjesta susresti s nizom neočekivanih nezgoda. Nakon što mu se najprije pokvari auto zbog čega zaključi da mora pozvati taksi, druga osoba će mu pred nosom preoteti taksi, te će biti prisiljen pričekati liniju gradskog autobusa. A kad se napokon nađe u autobusu, Carlo će postati svjedokom svađe i tučnjave jednog putnika i vozača. U međuvremenu, nervoza sve više zahvaća i Mariju, a Anna je već gotovo histerična.
Na festivalu u Veneciji 1950. godine ovjenčana Međunarodnom nagradom, dinamična, šarmantna i vrlo zabavna komedija suscenarista i redatelja Alessandra Blassettija („Druga vremena“, „Ljubav i čavrljanje“, „Simón Bolívar“) nepretenciozno je i ležerno djelo koje iskričavim humorom karaktera i situacije obilježenu priču o svakodnevici običnih malih ljudi smješta u neorealistički kontekst. Scenarij uglednog Cesarea Zavattinija („Kradljivci bicikla“, „Čudo u Milanu“, „Jučer, danas, sutra“), ujedno i autora priče, Blasettija i Susa Cecchija D´Amica („Rocco i njegova braća“, „Gepard“) vješto eksploatira dojmljiv ambijent rimskih ulica i trgova, baš kao i mediteranski temperament i ekstrovertiranost, zamjetni su elementi burleske i apsurda, likovi su slikoviti i pomaknuti, neprestano je prisutan ironijski diskurs s mnogo empatije prema likovima, a tu je i niz zgodnih metafilmskih detalja poput obraćanja likova u kameru, oživljavanja starih fotografija i zaklanjanja oka kamere damskim šeširom. Glazba cijenjenog Alessandra Cicogninija („Umberto D.“, „Don Camillo“, „Ljetno doba“), čestog suradnika Vittorija De Sice, dodatno pridonosi dinamici zbivanja, a cjelinu nose redom vrlo raspoložene glumačke interpretacije. U glavnoj ulozi nastupa sjajan komičar Aldo Fabrizzi („Pasji život“, „Anđeli nose crveno“ Nunnallyja Johnsona), a njegove su partnerice darovita Gaby Morlay („Zadovoljstvo“, „Djevojke sumraka“) i znana Ludmilla Dudarova („Neron i Messalina“, „Kremaljsko pismo“).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 08/08/2014 00:29:53 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/08/2014 : 00:35:43
|
Danas u 23:29 na HTV 3 Kronika jednog nestajanja (Chronicle of a Disappearance), r. Elia Suleiman, Palestina / Izrael / SAD / Njemačka / Francuska, 1996.
Godine 1996., nedugo nakon ubojstva Yitzhaka Rabina i izbora Benjamina Netanyahua za izraelskog premijera, Palestinac E. S. (Elia Suleiman) se nakon 12-godišnjeg egzila u New Yorku vraća u svoj rodni kraj na Zapadnoj obali. Tu žive njegovi stari roditelji, otac (Fuad Suleiman) koji često zaspi pred upaljenim televizorom s kojeg odjekuje izraelska himna i na ekranu kojeg se vije izraelska zastava, i brižna majka (Nazira Suleiman). Kroz razgovore s članovima svoje obitelji poput ujne (Juliet Mazzawi) i drugih, E. S. polagano počinje shvaćati da su Zapadna obala i Palestina njemu sad prilično nepoznata zemlja, koja je sve intenzivnijim gubitkom identiteta i tradicije osuđena na postupno nestajanje. S druge strane, u Jeruzalemu, mlada i senzibilna Arapkinja Abu Adnan (Fawaz Eilemi) pokušava iznajmiti vlastiti stan te se tako osamostaliti od roditelja. No u arapskoj agenciji za promet nekretninama odgovore joj da se mora držati tradicije te nastaviti živjeti u domu s roditeljima koji joj mogu pružiti zaštitu. A kad stan pokuša iznajmiti preko oglasa, židovski stanodavci otvoreno joj kažu da ne žele Arape za podstanare.
Izvrsna egzistencijalna dokudrama godine 1996. na festivalu u Veneciji ovjenčana nagradom Luigi De Laurentis, te godinu kasnije s uspjehom prikazana na međunarodnim filmskim festivalima u Seattleu i Rotterdamu, impresivan je samostalni igranofilmski redateljski prvijenac najuglednijeg i najpoznatijeg palestinskog filmaša Elije Suleimana („Božanska intervencija“, „Vrijeme koje preostaje“). Suleimanijeva ostvarenja obilježavaju dugi meditativni kadrovi, sjajno i slojevito psihološko profiliranje likova, suptilno elaboriranje njihovih unutarnjih, intimnih stanja, tendencija ka vizualnom i kompozicijskom perfekcionizmu svakog kadra, bavljenje odnosima i problemima unutar vlastitog obiteljskog kruga, izvrstan rad s glumcima koji su često naturščici i članovi njegove obitelji, pri čemu Elia i sam staje pred kameru, te jasan i naglašen, ali i razmjerno nenametljivo proveden angažman. U svom autobiografskom prvijencu u kojem nastupaju njegovi roditelji i drugi članovi obitelji, te u kojem se bavi i vlastitim intimnim stanjima i dvojbama, Suleimani tematizira zatiranje tradicije i identiteta na Zapadnoj obali i u Palestini, koja je prema njemu osuđena na nestajanje. Sasvim je razvidno na kome leži krivnja za takvo stanje i moguć nestanak, jer autor prikaz palestinske blagosti, kulture, modernosti ali i oslonjenosti na tradiciju uokviruje kadrovima s njegovim ocem koji spava pred uključenim televizorom na kojem se emitiraju izraelska himna i zastava. No Suleimani nikoga ne osuđuje, već samo bilježi stanje stvari.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/08/2014 : 11:39:22
|
Budući me par tjedana neće biti na forumu (odoh konačno na more!), idemo malo unaprijed:
Subota navečer u 23:59 na HTV 1 Nezavisni film (The Independent), r. Stephen Kessler, SAD, 2000.
Tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća redatelj Morty Funeman (Jerry Stiller) bio je zvijezda niskobudžetnih C- i „trash“ filmova bizarnih naslova poput „Psihodelični lift“, „Treći svjetski rat – drugi dio“, „Dvanaest gnjevnih ljudi i dijete“ i „Kavez pun konobarica“. No dani slave odavno su prošlost, jer je Morty sad ostarjeli filmaš pritisnut novčanim dugovima koji bezuspješno pokušava kraju privesti rad na svom 428. filmu radnog naslova „Gospođa Kevorkian“. Gospođa Kevorkian (Julie Strain) iz naslova je teško naoružana serijska ubojica koja samoubojicama pomaže u izvršenju tog čina, no postoji opasnost da Morty film nikad neće dovršiti jer je samo banci dužan 10 milijuna dolara. Taj bi se dug mogao većim dijelom naplatiti tako da banka proda njegov autorski opus za 8 milijuna, no Morty za to ne želi ni čuti jer drži da kao umjetnik zaslužuje priznanje za svoje životno djelo. Dok o njemu govore glasoviti neovisni filmaši kakvi su Roger Corman i Nick Cassavetes, ili pak ugledni redatelji poput Rona Howarda i Petera Bogdanovicha te glumci Fred Williamson i Karen Black, Morty se za pomoć odluči obratiti svojoj kćeri Palomi (Janeane Garofalo). Morty vjeruje da bi ona kroz pregovore sa šefovima producentske tvrtke mogla osigurati završetak snimanja i spas njegova opusa.
Realizirana u formi lažnog dokumentarca, dinamična, pomaknuta, zabavna i vrlo duhovita satirična komedija suscenarista i redatelja Stephena Kesslera („Ludi provod u Las Vegasu“ s Chevyjem Chaseom u glavnoj ulozi) na inteligentan i nerijetko urnebesan, ali i blag i empatičan način ismijava američki neovisni film i njegove protagoniste, baš kao i blexploitation te B- i C- filmsku produkciju iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, te općenito loš filmski ukus. U filmu kroz autoironične cameo-nastupe sudjeluju i stvarni neovisni redatelji iz tih vremena, poput kultnog Rogera Cormana („Njihalo strave“, „Pad kuće Usher“) i Nicka Cassavetesa, sina glasovitog nezavisnjaka Johna Cassavetesa, te znani glumci kakvi su Karen Black („Pet lakih komada“) i zvijezda blaxploitation-filmova Fred Williamson („Crni Cezar“). Također, u autoironičnim se ulogama pojavljuju i drugi slavni filmaši poput oskarovca Rona Howarda („Genijalni um“), uglednog Petera Bogdanovicha („Posljednja kino predstava“) i danas nažalost pokojnog Teda Demmeja („Bijeli prah“). Redatelj Stephen Kessler i suscenarist Mike Wilkins s ironijom i satiričnim žalcima, ali i s razumijevanjem i empatijom grade portret neovisnog filmaša koji gotovo posve bez novca a često i bez umjetničkog dara na čudesan način zahvaljujući upornosti i ludizmu uspijeva snimiti film. U glavnoj ulozi nastupa danas također pokojni Jerry Stiller („Lak za kosu“, serija „Seinfeld“), otac glumca Bena Stillera, a njegovi su partneri i cijenjena Janeane Garofalo („Cop Land“, „Dogma“, serija „24“) te znani Max Perlich („Gummo“, „Zbogom ljubavniče“).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/08/2014 : 11:43:56
|
Subota u 09:00 i u 00:31 na HTV 3 Kuća na Telegraph Hillu (The House on Telegraph Hill), r. Robert Wise, SAD, 1951.
Dok gleda napuštenu kuću na Telegraph Hillu u San Franciscu koja je dana na prodaju, emotivna Victoria Kowelska (Valentina Cortese) govori nam da je nekad vjerovala da će u toj kući pronaći mir i zadovoljstvo. Ona je podrijetlom Poljakinja koja je tijekom Drugog svjetskog rata bila zatočenica koncentracijskog logora iz kojeg je nekoliko dana pred oslobođenje izišla pod identitetom druge žene. Naime, u logoru se zbližila sa supatnicom Karin de Nakovom koja je nedugo pred dolazak saveznika preminula, te je Victoria odlučila preuzeti njen identitet te s lažnim dokumentima otputovati u Ameriku. Nakon što od njujorškog odvjetnika dozna da je njena bogata tetka preminula, Victoria otkrije da je pokojnica imetak i kuću na Telegraph Hillu ostavila Karininu mladom sinu Christopheru (Gordon Gebert). On je pak čitav život proživio uz tetku i vjerujući da mu je majka mrtva, te sad o njemu skrbi otmjeni i navodno pouzdani Alan Spender (Richard Basehart). Nakon što se zbliži s markantnim Spenderom, Victoria će se ubrzo za njega i udati. A kad otkrije da Christopherom manipulira prijetvorna guvernanta Margaret (Fay Baker), Victoria će posumnjati i u Spenderove dobre namjere.
Godine 1952. nominirana za Oscara u kategoriji najbolje scenografije, izvrsna noirovska triler-drama dvaput Oscarom ovjenčanog redatelja Roberta Wisea („Priča sa zapadne strane“, „Moje pjesme, moji snovi“) uspjela je adaptacija romana „Prestrašeno dijete“ („The Frightened Child“) cijenjene američke spisateljice krimića Dane Lyon. Posrijedi je gotički film noir koji pričom i ugođajem umnogome podsjeća na remek-djela „Plinsko svjetlo“ Georgea Cukora te „Rebecca“ i „Sumnja“ Alfreda Hitchcocka. Riječ je o ostvarenju koje odlikuju sigurna i sugestivna režija, vrlo efektno tjeskobno ozračje, zanimljiv stilski prosede koji asocira na izvrsne „Zavojite stube“ Roberta Siodmaka, te spretno poigravanje svjetlom i sjenom. Likovi su dosta slojevito psihološki profilirani, zaplet je izuzetno intrigantan, a pored raspoloženih nastupa darovite talijanske glumice Valentine Cortese („Bosonoga kontesa“, „Giulietta i duhovi“), za sporednu rolu u sjajnoj „Američkoj noći“ Françoisa Truffauta nominirane za Oscara, i pouzdanog Richarda Baseharta („Ulica“, „Dobro došli gospodine Chance“), cjelinu odlikuje i impresivna i iznimno atmosferična fotografija velikog Luciena Ballarda („Divlja horda“, „Čovjek zvan hrabrost“). Vrijedi spomenuti i da su Cortese i Basehart tijekom snimanja započeli vezu koja je ubrzo okrunjena devetogodišnjim brakom.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Danas na TV-u
