forum.stripovi.com
forum.stripovi.com
Home | Profile | Register | Active Topics | Active Polls | Aukcije | Private Messages | Members | Search | FAQ
Username:
Password:
Save Password
Forgot your Password?

 All Forums
 Stripovi
 Stripovi
 Antologijske stvari
 New Topic New Poll New Poll
 Reply to Topic
Previous Page | Next Page
Author Previous Topic Topic Next Topic
Page: of 28

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 23/06/2019 :  09:56:47  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
LOŠE CRVENE MISLI CRVENE CIVILNE SFERE

Ja se malo zezam, ali tema nije za zezanje.
Otvoren sam svakome tumačenju koje mi ukaže smisao Sclavijevog rješenja. Ima li takvog ljubitelja Dylana Doga koji može opravdati ubijanje dobrog čovjeka crnca u ovoj epizodi?

Znači, rezimirajmo: Jedan golemi dobri crnac pomaže ljudima da postanu ljudi. Na simboličkoj razini, on je Dylanov kolega, istjeruje noćne more (samo učinkovitije: kome on pomogne, taj postaje dobar čovjek). Međutim, zli bijelci ga mrze. Jer bjelački svijet je svijet zla, mržnje i ksenofobije. Zato se oni udruže, od običnih građana do institucija i smjeste crncu. Oni dobroga crnca prikažu kao poslovičnog gangsta tipa: narkić, siledžija, ubojica. Oni imaju predrasudu i čine sve da stvarnost (dobri crnac) uokvire u izfantaziranu sliku (gangsta crnac).
Međutim, u bjelačkom svijetu žive i pripadnici otvorenog društva: pravobraniteljice, civilne udruge GONG provenijencije, lijeva sfera društva. Njih je, doduše, malo, ali su oni putokaz čovjeku. Oni dokažu komplot masovne psihologije fašizma i totalitarnih institucija --> preko tih istih institucija.
Dok Dylan nosi rješenje Vrhovnog suda o poništenju kazne, dobroga crnca je već ubio odvratni bijeli policajac. Kraj.

...

Čim pročitamo ovaj rezime, instantno uočavamo grešku: Sclavi brka filozofiranje sa aktivizmom. Ova konfuzija čini da se on patvori u oba pravca. Ni u jednom smjeru ne postiže to što želi reći.
Ako je poanta da je čovjek dobar - onda je besmisleno završiti tako da ga ubiješ.
Ako je poanta prihvatiti različitost - onda je besmisleno prikazati različite kao nepopravljive fašiste.

Šire razmatranje ova dva pravca pozorno pratite u sljedećem izlaganju.

Edited by - stinky on 23/06/2019 09:58:15
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 23/06/2019 :  12:18:50  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
Da je golemi dobri crnac preživio, da je Dylan stigao na vrijeme i uručio mu rješenje o oslobađanju, znači, da imamo happy end, ovaj strip bi i dalje bio kontaminiran aktivizmom, ali bi barem imao nekakvog smisla. Jer, ovo ja zovem besmislenim: postavljati da je smisao pomaganje drugima, pokretati jedan lanac dobrih djela koji se prenosi oslobađanjem od zlih misli - i onda to naprasito prekinuti tako što će jedna enormna budala zatući najboljeg među nama.

Ovakva konfuzna rješenja, česta su kod Sclavija. Da sad ne ulazimo u dublja razmatranja (koja smo započeli na primjeru Whitleya Daviesa), ta je konfuzija u uskoj vezi sa onime što je tamo rečeno. Rascijep svijesti je nešto izvorno, a kod Sclavija hipersenzibilno. Kako nije došao do pojmovne razine tih stvari, neprestano se batrga u vražjem krugu. Konfuzija je upravo to: biti pokorni vražji sluga, biti demonski. Iako je ova građa nešto najzanimljivije i, bez lažne skromnosti, moj veliki forte je upravo razrješivanje zapletenih demonskih stvari osvjetljavajućom riječi otvaranjem granica razmatranja, prekidam ovaj pravac izlaganja, jer je prezahtjevan za ljubitelje stripova. Ulaziti ovoga trena u stvar, značilo bi izvršiti preagresivan atak na uspavane svijesti u turbi. Stoga završavam primjerenim citatom, o kojemu će oni budniji promišljati:

"Ali, doista, demonsko u čovjeku ne može postati sebi prozirno. Prozirnost nastaje u sebstvu posredstvom njegova apsolutnog odnosa prema Bogu, ne u apsolutnom odnosu prema sebi kao apsolutnom sebstvu. Zaplitanju u neprozirnost demonskoga nasuprot stoji Božje bezgranično postajanje jasnim."

I onda slijedi naoko sklavijevski obrat, međutim je to rečeno sa daleko višeg stanovišta, no, kažem, nije moguće ovoga trena ulaziti u stvar, jer bi to zahtijevalo jednu disciplinu izučavanja najtežih ljudskih pitanja, a za koju stripaši ne pokazuju odlučnu volju. Stavljam tu rečenicu čisto takva kakva jest, barem kao podstrek za udivljenje u baratanju virtuznošću formulacija, tj. poticaj na puko estetskoj ravni, gdje se neupoznatom i neudomaćenom čovjeku tek otškrinjuju vrata jednog golemog carstva u običnoj misli koja ga ošine: "pa, dakle, ima i takvih ljudi koji te tupaste, nenormalne, nekorisne religijske stvari razmatraju na takav način!!"

"Izgubljenosti u demonskome paradoksu nasuprot stoji otkupljenje u božanskom paradoksu."

...

Flasificiranje u pravcu političkog aktivizma razmotrit ću sa nekoliko riječi u sljedećem izlaganju. Ta je strana pristupačnija stripašima, jer svaki aktivizam mora se obraćati tako da veže uz sebe, a to znači da govori razumljivim jezikom. Ovaj razumljivi jezik nije ujedno i jasan jezik, naprotiv, najčešće se radi o mistificirajućem pamfletskom jeziku. Baš to je uradio Sclavi te otuda i govorimo o falsificiranju. Ali, ni tu nećemo ići duboko, nego na najjednostavniji mogući način ukazati na razmjere promašivanja i te Sclavijeve "poante".

Edited by - stinky on 23/06/2019 12:36:51
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 23/06/2019 :  16:34:49  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
"Bože, kako me mrzi! Mene koja sam više lijevo nego on! Kako sam uspjela reći sve one grozote samo zato da bih..."

Odvjetnica Riker, prigodno izražena kao klinka, ali zato odana ideji i ratoborna, maltene se ruši od gađenja što se morala pretvarati da je desničarka. Ona briše suze u autu i bodri se: "Ja sam ljevičarka! Više lijevo nego on! Ja sam dobra odvjetnica!"

A evo koliko je on lijevo: "Znam sve o tebi. Laburist koji se želi premjestiti još malo više ulijevo. Pripadnik revolucije šezdeset i osme, pobornik svih društvenih bitaka, onaj koji se zauzima za uhvaćene teroriste IRA-e i koji brani imigrante."

Ovime smo pobrojali raspon dobrih likova. Ljudi koji ne trebaju tretman golemih dobrih crnaca, jer su to ljudi u eminentnom smislu. Nemaju loše misli. Radi se o dobrim ljudima: oni koji se žele premjestiti malo više ulijevo i oni koji su više lijevo od tih koji se žele premjestiti više ulijevo.

Na drugom polu su grozni ljudi, ksenofobi i mrzitelji, bujica-tipovi, thompsonovci i hasanbegovići, koji rade na savršenoj budućnosti u Radojinom aranžmanu:





Sclavijeva je poanta: odbacimo predrasude, prihvatimo različite, naša je bit rod, univerzalno, opće. Humanitet, bolji svijet, imagine all the people, give peace a chance.

Istovremeno kako to deklamira, Sclavi se ujedno falsificira.
Analizirajmo.
Onaj drugi, različiti, prikazan je kao crnac, imigrant.
Ali, taj različiti crnac imigrant, uopće nije različit!! On je indiferentan na svjetonazore, prirodno dobar. Može biti profesor na kulturoloških studijima, a može biti i volonter radničke fronte.
Lako je takvoga prihvatiti lijevim piskaralima...

Ono što je teže, i što bi osiguralo poantu: različiti kojega treba(mo) prihvatiti je thmopsonovac, golemi i zadrigli, koji juri 120 na sat makadamskim cestama Zagore dok iz zvučnika trešti Ej Anice, kninska kraljice. Ući u jedan takav lik, i pokazati da je dobar, da je rodno biće, da u njemu također prebiva duh, univerzalno, humanitet, e to je već - teško. Očito teško za radoje, sclavije, stankoviće, tomiće, prtenjače itd.

A ipak, samo je takav istinski različiti, u jedinom smislu koji konkretno obvezuje.
Dok sclaviji to ne osvijeste, njihovi radovi ostaju ili apstraktno fraziranje ili puko uvlačenje u polemiku bez izgleda na pomak u smjeru u kojem se frazira. Na žalost, svi stripovi koji dolaze iz te tobožnje društveno angažirane kritike, ostaju i jesu mimikrija okoštale frontovske pozicije, a ne otvorenosti srca. Srce je tu crta u prazno.

Edited by - stinky on 23/06/2019 16:37:57
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 24/06/2019 :  14:37:34  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
ČOVJEK KOJI SE NIJE PITAO JESU LI I GUZICE ORUŽJE

Pročitao Čovjeka koji nije volio oružje. Napokon nešto i od Markosa, notornog nemača ukusa. Posljednjih sam mjeseci otkrio da u moru fibrinih pseudostripova, bauljaju po dnu kace neki vestern naslovi. Upoznavši markosov (ne)ukus, jako sam pipavo prilazio toj građi. Napokon sam ipak presjekao i rekao sam sebi: "gle, ako već proučavaš vestern, začepi nos, uroni u kacu i pogledaj to. ionako gledaš i one najmoronskije filmove, koje ne bi ni pas s maslom pojeo."

Čovjek koji itd. je sasvim okej mali stripić. Lijepo nacrtano, solidno ispričano, ono, da se čitati. Da, kontaminiran je građanoidnim glupostima, ali nekako sve to skupa uspijeva biti potisnuto ironiziranjem, čak parodijskim odmakom. Zato je tu podnošljivije, nije prenaglašeno kao kod Sclavija, koji se zaista patvori, svu svoju snagu patvori kada želi biti društveno angažiran: tada se blamira nepotrebno, umjesto da piše jednu od najboljih romantika današnjice.

Ove sam godine čitao dosta stripova. Kena Parkera, Blueberryja, Comanche, Dylana Doga, Bella & Bronco... Kraljevstvo dajem onome tko mi razloži po čemu bi Čovjek koji itd. bio bolji od prosječnog Sclavija, Kena Parkera ili da ne kažem, od Zagora Nestali istraživač? Prije neki dan sam pročitao maxi Ledene zemlje. Je li Čovjek bolji od njih? Jest. Ali to je jedan baš prosječni Zagor, a osim toga, razlika se da mjeriti. Međutim, razliku između neke knjige Carla Schmitta, recimo Političke romantike i Čovjeka, to se ne da mjeriti. Tu se već radi o kvalitativnom skoku i tu je posrijedi nebo i zemlja.
Otuda su mi uvijek bili iritantni fibraši, koji se napuhavaju da čitaju nešto bitno. A ne čitaju. Čitaju, u najboljem slučaju, lijepe male stripiće kao što je Čovjek.

S tim u vezi. Markos jako griješi, jako jako jako, što mu je krajnja točka njegov (ne)ukus. On izbaci stripove i to je to. Sve, pa i ono što bi eventualno vrijedilo, tone u moru smeća. Naslovi dolaze i prolaze, bez traga. Ali Zagor ostaje. Vidi ti to. I najprosječniji Zagor više uzburka vode nego markosovi odabranici. Ma kako stripovski načitan bio, njegov (ne)ukus nije referenca ni za što. Da bi pojedini markosov anđeo dobio značenje, mora biti povučen od strane kulta. Kako se radi kult? E, da.
Ne želim se hvaliti, ali možda jedini koji mu je osigurao neke dodire sa kultom, bio sam ja. A on me mrzi. Ljepotu tame, Brodeka, to sam mu ja povukao, dok njegovi regularni grupiji proizvode jedino školski blebet.

I nakon ove prigodne riječi, porasti će zanimanje za Čovjeka koji nije volio oružje. Pogotovo kad stavim ovu sliku, koju sam nazvao "Oružje":



Markosova publika, bez uvida u nevidljivu zbilju i bez misaonih iskrica, nikada, ali nikada ne bi otvorila ovakav pravac sagledavanja problema o kojima se, nemušto, pita autor stripa.
Naime, taj se autor ne slaže sa dozvolama za nošenje vatrenog oružja. Međutim, ima li ova gore sa slike dozvolu za nošenje oružja??

Analizirajmo.
Na kraju stripa, Margot de Garine odustaje od pisama i love, ali - zadržava sise i guzicu. Ona je toga svjesna i u jednom droljastom kadru na str. 205 upućuje na svoje cikice kao, kako ona kaže, "adut pomoću kojega se može obogatiti".
Autor stripa, mali građanoidni zbunjenko i napaljenko, završava dakle svoj uradak tako što istovremeno osuđuje muškarce koji vole pucati i prehvaljuje žene koje vole unovčiti cice i guzice. Ova građanoidna svijest nije samo konfuzna, ona je i licemjerna tisuću na sat. Evo, recimo, zamislimo epigona te svijesti, nazovimo ga kosmar tek tako da ga nekako nazovemo. Bi li taj kosmar doma ženi pokazao ovu gore sliku i rekao: "Vidiš, ovo ti je žena sa velikim ž. Ne pretvara se, ne glumata i zna što hoće. Svaka joj čast." Da stvar bude ljepša, ova gore Margot je i napisala knjigu godine. I guzata i kultivirana, istančano. Pa ipak, nekako ne možemo zamisliti da bi naš dobri građanski kosmar držao takve govore u dobrom društvu. U stripu bi je pohvalio (čak bi to izdao da ima svoju izdavačku kuću koja se bavi izdavanjem samo dobrih stripova), a u dobrom društvu bi se, nemam pojma, crvenio.

E, ali gospodo, svaka se misao najbolje da verificirati u konkretnom. Suočite sami sebe sa margot-sa-slike i provjerite koliko ste zaista suglasni sa stripom kojega piše Lupano Lupetač. Je li guzica kao oružje časniji način nego... Billy the Kid?


Edited by - stinky on 25/06/2019 13:03:48
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 24/06/2019 :  18:29:28  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
predahnimo uz doktora filozofije

Go to Top of Page

lwood
Advanced Member



Colombia
39923 Posts

Member since 09/12/2005

Posted - 24/06/2019 :  18:35:40  Show Profile Show Extended Profile  Send lwood a Private Message  Reply with Quote
Hehe,ovi gori textovi su me podsjetili na https://youtu.be/PQGc109M6W4

La libertad sublime derrama las auroras de su invencible luz. La humanidad entera,que entre cadenas gime,comprende las palabras del que murió en la cruz

Las ambiciones pérfidas no tienen diques,soñadas libertades yacen deshechas.


Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 25/06/2019 :  13:03:23  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
Nastavljam čitati Sclavija. ANANGA-JAGUAROV KRIK je jedna od epizoda koja se ne kotira. I kada sam bio djelić dilanovske pastve, nitko nije pričao o Anangi. To je priča koja se čita najmanje puta. Ja je nisam bio čitao godinama.

Međutim mi je sada taj svijet cirkuskih propaliteta, razorenih tužnih klauna, vitalnih traumatiziranih akrobatkinja i šarlatana iz predgrađa inspirativan. Sclavijeva je izvedba standardna. To znači: prepoznatljivi njegovi osnovni motivi, konfuzija u mišljenju, privlačnost u prekoračenju granice. Dao bi se tu uraditi zanimljiv tekst u pravcu sinteze sa filmovima tipa NIGMTARE ALLEY (1947.), FALLEN ANGEL (1945.), DER BLAUE ENGEL (1930.), WEST OF ZANZIBAR (1928.), GYCKLARNAS AFTON (1953.), BALADA TRISTE DE TROMPETA (2010.) itd.

U međuvremenu, pogledao sam nakon čitanja recenziju na scomu. Bio je to moj prvi susret sa tom recenzijom. Kolega wolf-hunter se izdužio sa beskrajnom, neartikuliranom, nezaokruženom ni u jednom pravcu količinom teksta. Umro sam od smijeha, preskačući nepregledne nanose riječi bez ikakve zauzdanosti te provale najheterogenijih misli. S te strane, to je jedna od najoriginalnijih recenzija na sajtu. King Warrior ponekad zna nešto reći, ali pored ovog teksta djeluje bljedunjavo. Hunterova konfuzija nadilazi Sclavijevu, njegova elementarna nepismenost u službi je rascijepljene svijesti o kakvoj Talijan može samo sanjati. Naći se licem u lice pred takvim nečim, mora čovjeka zabezeknuti: je li ovo genijalno??!

Carl Schmitt je definirao romantiku kao subjektivni okazionalizam. Occasio je, prema njegovim riječima "neobičan pojam" koji se može opisati "predodžbama kao što su povod, prilika, možda i slučajnost. On niječe pojam cause, to jest stege jedne uzročnosti koja se može predvidjeti, ali onda i svako vezivanje uz normu."

Najobičnije rečeno, subjektivni okazionalizam je odsustvo jasnih veza koje nas vode prema nečemu što predviđamo, nepostojanje standarda koji nas upućuje na te veze.

"Drugačije je kad izolirana i emancipirana individua ostvari svoj okazionalni stav. Sada tek sve može zaista postati povodom svemu i sve što nadolazi, sve što slijedi postaje na pustolovan način nepredvidljivo i upravo u tome leži velika draž tog stava."

Hunterova recenzija Anange je upravo dragulj ovog romantičnog, okazionalnog stava. U njoj se susreće nenamjeravana sušta genijalnost izolirane individue koja je pustolovno nepredvidljiva sa neuklapanjem koje je ostvareno na jedan inferioran način, neuklapanje u bilo kakve standarde "recenziranja" koje zahtijeva čak i scom. Ali da ne duljim, svaka moja pretpostavljena riječ rastvara se u primordijalnoj erupciji sile nepovezanih elemenata ove, nepravedno zapostavljene, hunterove recenzije.

Sve što se htjeli (i ono što niste) saznati o epizodi Ananga, pročitajte ovdje:

https://www.stripovi.com/recenzije/dylan-dog-dd-sd-55-56-ananga/1807/

Okazionalni stil pisanja recenzija doveden do savršenstva:

"Yuma, glavni lik ove epizode je bio savršen kandidat za ulogu ubice, dajući joj savršenu ulogu akrobatiskinje koja radi u cirkusu ali i nadopunjujući njezin karakter traumatičnim djetinjstvom i jako lošim odnosima sa svojim ocem. Ali i sa ljubavlju prema divljim životinjama i sa mnogo razumijevanjem prema njima, odnosno prihvatajući ih kao prijatelje i bića sa istim osjećajima poput čovjeka. Mnogi su tako tvrdili kako ne postoji razlika između ljudskoga i divljega bića, te da nas samo izgled čini različitim dok su naši karakteri i osjećanja duboko povezana sa njihovim. Ali kada pogledamo neke slučajeve zbližavanja čovjeka i životinja u takvom prisnom i dubokom susretu i odnosu, stvarno duboko se možemo zapitati da li nam je možda suđeno da dijelimo i živimo život sa ovim simpatičnim stvorenjima. Zar se moramo toliko razlikovati jedni od drugih? Naša je Zemlja stvorena da svi zajedno u njoj živimo, gdje niko ne otima jedan od drugoga, da ni jedan ne smije da bude odbačen iz svoga društva, da se niko ne ubija međusobno, da niko nikoga ne ozlijedi duhovno i fizički, da svi živimo u jednom velikome skladu pod jednim velikim krovom napunjenim harmonijom, srećom i veseljim, pozdravljajući svaki dan i svaku noć koju nam je naša predivna majka Zemlja podarila. Zar je toliko udaljen taj dan kada ćemo shvatiti da životinje ne nanose nama bol iz agresivnosti, nego iz samoodbrane čuvajući tako svoj teritorij od vragolastih ljudskih koraka koji samo nanose bol, štetu i ratove širom svijeta jedim drugima. Životinje nam svojim načinom života tumače idealan suživot gdje je svako ravnopravan i gdje svako živi od svojega, no nažalost, ljudska duša ne priznaje takvu idiličnu poruku možda jednoga mudrijega bića ignorišući ga sa saznanjem šta se sve događa širom svijeta. No, ne ispaštaju samo nevina ljudska bića, nego i životinjska bića koja su ni kriva ni dužna došla na ovakav svijet živeći sa ovakvim barbarima kao što smo mi. Kada samo pogledamo na televizoru kako nemilosrdni lovci na krzna ubijaju mladunčad životinja, koje su svojim velikim, mrkim očima tek progledali ovaj prelijepi svijet - ko samo ne bi uhvatio hrabrosti i upucao lovca na krzno i oderao mu kožu? No, ljudi nisu tako zli, oni se samo plaše nekoga višega u njihovim vladama koji mogu da reaguju oštrim mjerama, no sam narod u saznanjaju kako njima neko upravlja ne shvataju uzrečicu "narod ima veću moć nego što misli da posjeduje" ostavljajući samoga sebe u stavu i iluziji da je neko i nešta u ovome okrutnome svijetu. Ne želim više da filozofiram, nego da zajedno pređemo na ovu slijedeću epizodu koju nam je naš talentovani Sclavi pripremio kao malo osvježenje za ovaj serijal."

Riječ majstora okazionalne romantike o Sclaviju:

"O Sclaviju ne moram mnogo da govorim osim jedne primjedbe; zašto mu je trebalo posle onoliko loših epizoda u serijalu trebalo ovoliko dugo da stvori ovakvu epizodu? Sclavi je se jednostavno služio Burattinijevom metodom istraživanjem pojmova i drugih kultura te na kraju sastavljeći sve skupa u jedan mali paket. Samu inspiraciju za ovu epizodu je dobio od avanture Mister Noa istovremeno povezivajući glavnoga lika sa divljinom. Osim toga, stvorio je jednog od naj dramatičnijih ženskih likova u serijalu prepričavajući nam njezin život i događaje iz njezina života kao da je stvorio pravoga lika od krvi i mesa. Sama njezina priča i djetinstvo pokazuje koliko scenarista ima potencijala da stvori dobru priču odskakajući od horrora te više stvarajući ljubavni triler gdje se dvoje likova iz različitih života i načina susreću pa na kraju završe u krevetu spajajući svoje živote otvarajući svijet gdje se civilizacija i divljina još jednom zajedno susreću u boljim odnosima. Iako je već odavno poznato da Dylan i nije toliko strašan strip, može da ponudi nešta suprotno od onoga čega mislimo da treba da bude u serijalu. Sclavi je imao moć da stvori živopisnoga i dramatičnoga lika sa dvije mogućnosti; ostavljajući je živu do kraja ili ubijajući je u sredini. Scenarista se ipak odlučio za drugu opciju iz straha da neće biti kraj kraju ako je ne ubije, jer smisao da ona i dalje živi uopšte nije bio logičan. Yuma je učinila ono što je morala, ubijala je ljude, živjela je dramatičnim životom čije je djetinstvo od nje stvorilo okrutnu ubicu u kojoj je svaka ljubav za ljudima umro sve dok Dylan nije ušao u njezin život ostavljajući je u razmišljanju da li postoji nada za nju. Njezin život je ipak prekinut na najbolji i najočekivaniji način, ali je ipak na kraju ispunila svoju misiju, pomogla je Dylanu da se spasi od Dumbya koji je bespomoćno pao na tvrdo tlo u cirkusnom šatoru gdje se strava iz Amazonije završava. Ipak, na kraju nije poznato da li je duh Anange se vratio u Amazoniju ili je se preselio u tijelo Dylana, dok nam na ovo pitanje ni sam scenarista nije u mogućnosti da pruži pristojan i logičan odgovor."

...

Po meni, ovakav stil pisanja recenzija bio bi instruktivniji od gomile bezličnih osvrta samoprozvanih poznavatelja scenarista, strip junaka, crtača itd. To je najrđaviji stil, ali baš time odskočna daska u nebo. U tom se stilu nalazi točka preobrata i tek se otuda stječe mogućnost pisanja zanimljivih osvrta na suvisliji način. Tko nije pisao ovako, nikada neće pisati ni onako kako Bog zapovijeda.

A sada odoh čitati ostale hunterove recenzije, jer on to zavrjeđuje.
Go to Top of Page

Dexters
Average Member



Croatia
967 Posts

Member since 05/08/2018

Posted - 25/06/2019 :  20:30:10  Show Profile Show Extended Profile  Send Dexters a Private Message  Reply with Quote
Wolf- Hunterov stil je genijalnost, a genijalnost ne možeš naučiti, niti uvježbati. Ona je drska šojka, čiste pjesme lišene namjere i sličnih niskih pobuda. Kad bi se probudio iz tog transcedentnog sna, ne bi se usudio ponovno pjevati. Svojom pričom samo ga obezvrijeđuješ, on je ikona pred kojom se pokloniš u tišini.

Znaš tko je meni najdraži Dylanov recenzent? Kiky. Znam da je bio malčice kontroverzan kao forumski čovjek, ali riječ je o pravom dogovcu. On ne mora mukotrpno analizirati, sintetizirati, jer on je Dylan Dog koji u biti stvari čita samog sebe. Zna li itko gdje je, i hoće li se vratiti? Gospon Kiky, ako čitaš ovo, vrati se u ovčinjak
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 25/06/2019 :  20:53:48  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
O, kiky je prava mustra. Ex-obožavatelj Madone, veliki poklonik Dylana Doga, apsolutni građanoid i revolucionarno-anarhoidni zbunjeni čovjek istovremeno, a također moj suborac iz ratničkih dana. Ne znam gdje je sada.

Za huntera nisi u pravu. Danas, nakon što sam vidio njegovu recenziju, morao sam ga izvući iz anonimnosti. Meni je njegovo pisanje srcu drago i ujedno je nečitljivo. Što sad, trebao sam ga prešutjeti? Njegov entuzijazam je hvale vrijedan, a opet, mora se i otvoreno reći da su mu misli potpuno zbrkane te da ga tok misli povede u pravu pustolovinu. Uvijek će mi biti drago pročitati ove rečenice koje sam citirao, da umrem od smijeha koliko je to dražesno i nepovezano.
Go to Top of Page

Dexters
Average Member



Croatia
967 Posts

Member since 05/08/2018

Posted - 25/06/2019 :  21:09:25  Show Profile Show Extended Profile  Send Dexters a Private Message  Reply with Quote
Pa nije baš toliko anoniman. Sjećam se da su ga jednom prilikom tvoji zagorolozi otjerali sa zagora, u stilu: nisi dovoljno dobar za zagora, idi piši recenzije drugih manje vrijednih junaka, što je bilo naročito bezobrazno.
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 25/06/2019 :  21:22:46  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
Pa, ja sam ga evidentirao u antologijske stvari. Dakle, ja bih mu dao, dapače, VOLIO bih da piše Zagora.

Također je dobro da si se ti upisao u antologiju; dajem ti i prostor da napišeš Anangu ili bilo kojega Doga ili što već hoćeš. Ovdje planiram skupljati samo najdragocjenije stvari i malo kome dajem prostor da piše što mu padne na pamet. Znači, ovdje okupiti Kreis, pisati suštinu. A lijepo pričanje i lakše teme, diljem foruma.
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 01/07/2019 :  19:15:58  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
Pročitao sam tri vesterna: Maršal Bass 2, Tex - Čudesni odmetnik i Stern.
Daleko najbolji je Tex, prva priča Sterna i prva priča Maršala Bassa su dobre, druga priča Maršala Bassa je podnošljiva, dok je druga priča Sterna teško podnošljiva.

ČUDESNI ODMETNIK je Texov gigant kojega potpisuju Boselli i Andreucci. Ovaj dvojac često ide do savršenstva, a ni ovdje nisu omanuli. Boselli se izgleda specijalizirao sa priče iz Texove i Carsonove prošlosti, i dobro mu to ide.

Neću pričati o stripu. Više me zanima paralela sa našim dvojcem, Macanom i Kordejom.
MARŠAL BASS je dobro ostvarenje, u smislu da se može uzeti u obzir na velikoj sceni (za razliku od Senora, recimo). Zato je dobro da je Fibra to objavila.
Ipak, nakon čitanja nisam do kraja zadovoljan. Crtež je odličan (premda pored Andreuccija, koji je tek jedan od mnogih u Bonelliju, nema tu neke prednosti; osobno mi je Andreucci i bolji), ali sama priča je dosta kilava.
Macan je mogao stvoriti kakav god lik; on je uzeo na sebe pričati priču o nekom tamo crncu. Njemu je valjda Tarantino uzor, a i čitava ta priča koja sada naknadno mora proizvoditi nekakvu ravnotežu, pa se forsiraju priče o manjinama, zakinutima, žrtvama itd. U svakom slučaju, imamo junaka crnca u naslovnoj ulozi. Nemam pojma koliko ima crnaca u Francuskoj, bit će dosta. Bit će da ima i rasta ekstremne desnice, kako to vole reći, sa svim popratnim sadržajima o kojima se frazira, ksenofobija itd. Ne zanimam se i ne pratim nešto te pojave, ne znam kakva je klima u Francuskoj i oko čega se vode polemike. Je li Macan igrao i na tu kartu, svrstavši se u tzv. progresivne, otvoreno društvo, pa možda i zato uzeo crnca, ne znam ni to.

Ono što se meni mota po glavi, kad uzmem strip koji su radili naši ljudi, i koji su ozbiljno radili, tako da ima vrijednost u ozbiljnim okvirima, zašto uzeti uzeti crnca, kad se može bilo što, pa tako i zanimljive stvari koje su u vezi sa Hrvatskom. Uzeo sam neki dan specijal Večernjeg lista Hrvati i Amerika. Već na toj lajt razini ima pregršt stvari koje bi nama bile puno zanimljivje od maršala Bassa. Stvari koje vape za dobrom romanesknom obradom. Ima ta stvar sa Croatan Indijancima; ima tu također jedan živopisan lik, kao što je to Bass koji je privukao Macana: Henry Berry Lowrie. Ovaj Lowrie bio je outlaw, nešto poput Jesseja Jamesa, ali nama bi mogao biti izuzetno zanimljiv, kad se uzme u obzir čitava ta legenda o Croatan Indijancima. Priča kaže da bi on mogao biti potomak dubrovačkog kapetana Lovrića. I da sad ne prepričavam te spekulacije, ali već ovo daje dušu za jednu pravu stripsku obradu (koja opet ima neko uporište u povijesnim dokumentima itd.).



Umjesto našeg kroatanskog indijanskog outlawa Lovrića, dobili smo prvog crnca maršala na Divljem Zapadu. Likovi crnaca, Indijanaca i svih tih "drugih", imali smo i u Bonelliju. No, tamo je obrada, po meni, značajno bolja (primjer je i spomenuti Čudesni odmetnik). U Bonelliju se radi jedan naivniji, romantičniji pristup, ali konačni rezultat je uključivanje svih likova (i bijelaca i crnaca recimo) u jedan svijet po mjeri čovjeka, jedan bolji svijet.

Macan uzima crnca kao glavni lik, ali svijet koji prikazuje ostaje rastrzan, pocijepan, svijet bijelaca i crnaca koji mrze jedni druge i ne nalaze zajedničke vrijednosti. Ako je tako, ne vidim smisao uzimanja crnca kao junaka - osim ako nisi crnac, pa polaziš od "svojih". Ukratko, ako Macan igra na neku univerzalnu općehumanu otvorenost, u izvedbama ruši samo svoje polazište. Skupine ostaju zatvorene jedne prema drugima, povjerenje izostaje.

Edited by - stinky on 02/07/2019 20:15:25
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 02/07/2019 :  20:13:55  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
ČUDESNI ODMETNIK



Kad na Interliberu pregledavam razbacane Texove, otvaram prvu stranicu i tražim ime scenarista. Ako piše Boselli uzimam, ako piše Nizzi bacam natrag.
Otkako je otišao Nolitta, Boselli je jedini živući scenarist u kojega imam povjerenje. Ajde još i Sclavi, uzeo bih njegove Dogove ako se pojave.
Ovdje se Boselliju pridružio Andreucci; to je kao da zamislite nešto najbolje u strip svijetu. Plafon, nema dalje.

Ovaj je dvojac odradio neke od najboljih Zagora ikada. Teksaški rendžeri su tematski slični.
Čudesni odmetnik donosi priču iz Texove mladosti, njegovih odmetničkih dana. Mladi Tex odmetnik priziva na Ringo Kida iz Poštanske kočije: odmetnik za koga znaš da će preći na stranu zakona, jer već i jest pravedan.
Texu je smještena pljačka rudarskog zlata i on će polako otkrivati zavjeru. Ova detekcija nije dominantna tema, ali je sjajno uklopljena u poslovičnog razbijačko-akcijskog Texa. Čudesni odmetnik nema niti jedno 'novo' rješenje, pa ipak je cjelina daleko superiornija Macanovom Maršalu Bassu, kad sam već jučer uzeo tu usporedbu. Macan mora ići na 'šokantne' obrate i 'nepredvidljive' detalje; ali Boselli ne! Boselli može uzeti tipične vestern likove, starog odmetnika, mladića koji se želi dokazati, i sa tom građom raditi savršeni scenarij. Ako uzmemo Macanovo 'neočekivano' rješenje, lik debelog doktora transvestita i Bosellijevo standardno, mladić koji bježi od kuće da bi postao čuveni odmetnik, nema dileme tko je uzeo suvisliji lik i tko je taj isti lik uklopio u cjelinu tako da kockica sjeda na mjesto. Dok Macan ostaje samo na toj bizarnosti (lik doktora tansvestita ništa ne znači za radnju; zaplet se ne bi promijenio ni da je tu neki drugi bizaran lik: transvestit je praktički fikus, tu je za ukras), Bosellijev mladi odmetnik je itekako dio priče, pa i poante. Nije manje važno ni to što su takvi likovi prihvaćeni standard čitavog jednog pokreta, Byron odlazi u Grčku na "Divlji Zapad" i slično. Znači, taj lik ima i širu osnovu po kojoj ga se može analizirati.

Ja nisam neki redoviti čitatelj, a ni predani pratitelj Texa. Tako ne znam je li ova priča sastavni dio jedne šire o Texovim odmetničkim danima. Ono što primećujem iz ove storije: Tex je čvrsto središte, između starog outlawa koji je kolebljiv, nesiguran i na odlasku i mladog, neiskusnog koji romantizira odmetnički život. Tex nije zapravo puno stariji od Willa Kramera, ali već ima reputaciju. To da je glasovit, upućuje da možda postoji šira priča (iliti: još epizoda o ovom periodu Texove prošlosti), ali kažem, ja to ne znam, jer ne pratim baš toliko.
U svakom slučaju, Tex je čvrsto središte i, iako odmetnik, već ovdje je to isti Tex pravednik čvrste ruke. To je ono što fali starom Dustyju, koji je lik života koji je ostario, tj. predstavnik odmetničkih dana kada se nije znalo za zakon i pravdu. Taj lik života Boselli, i opet upečatljivo, daje u sljedećem standardu koji koristi: odmetnički grad, Robber's Nest. Ni ovo nije ništa novo na vestern sceni (čuveni Rancho Notorious Fritza Langa sa Marlene Dietrich kao gazdaricom odmetničkog gnijezda), ali to je ta lakoća baratanja tipičnim imaginarijem koja Macanu još uvijek fali. Jednom prilikom sam govorio o Nolitti u tom kontekstu: po meni, vrhunac je baratanje tipskim. Nolitta, Boselli, oni su doveli do savršenstva baratanje tipskim, a to je nešto drugo nego puko šabloniziranje. Macan se, međutim, mora dovijati raznim bizarnostima, jer nije savladao ovu ključnu točku pretvaranja šablone u tipsko.

Nasuprot Dustyju kao liku koji mora otići, nalazi se Kramer koji romantizira upravo to što mora otići. Tex je, kako rekosmo, čvrsto središte i točka razbijanja Dustyjeve neobrazovanosti do čvrstog pravednika, a jednako tako i Kramerovog romantiziranja. Tex kaže Ne objema ovim polovima. Zato je podjela uloga (likova) ovdje itekako smislena (za razliku od Macanove čisto slučajne).

Boselli kao pandan Texu daje dakle, ne ovu dvojicu 'glavnih' pratitelja, nego Cochisea. Cochise je Tex u indijanskom svijetu. I on ima reputaciju, čvrsto je središte te njih dvojica postaju krvna braća (kao Zagor i Sivi Vuk). To su ista ona nolitijanska rješenja o kojima sam pričao u kontekstu Zagora. Boselli je najbolje preuzeo i integrirao u vlasiti rukopis ovu Nolittinu ostavštinu. Te po stoti put moram ponoviti da je on ono što bismo mogli označiti kao klasični Zagor, a ne Burattini, koji mehanički kopira neke izvanjske stvari, a u onom bitnom se udaljuje od 'pravog' Zagora. Dobro, to je problem za interne zagorovske diskusije u kojima dio publike malo toga kuži, ali zato glasno halabuči i vidi samo Atlantide, fantazije itd., a nema uvida u one bitne činitelje koji kod Bosellija nikada ne izostaju. Pa i ovdje, u Čudesnom odmetniku je taj nolitijanski element poanta i Tex i Cochise predstavljaju uzor.

Posljednja stranica stripa dodatno podiže ovu savršenu priču. Naime, scenarij je koncipiran tako da je priča koju čitamo zapravo Texovo prepričavanje događaja prijateljima uz logorsku vatru. Međutim, završetak je Kramerova strana priče, nešto o čemu Tex ne može znati. Radi se o unutarnjim stanjima mladića koji napušta pustolovinu. I kada on u tipičnom fordovskom krajoliku ugleda, prvo Texa na propetom konju, zatim odmah u sljedećem kadru nestanak, isparavanje Texa, a ostaje samo stijena u romantičnom sunčevom zalasku, čitava priča dobiva novu dimenziju. Može se zamišljati Kramerova strana priče u kojoj je mitizacija Texa u funkciji njegovog odrastanja. Ali ovo odrstanje ne mora se shvatiti kao odustajanje od romantične pustolovine i prelazak u prozaični poslovni život, nego može biti i prelazak iz loše romantike u dobru. I upravo je to odrastanje u pravom smislu, prihvaćanje vrijednosti poput "časti, poštovanja i prijateljstva koje su važnije od novca i ponosa". U Kramerovoj priči Tex može biti mitski lik, između legende i stvarnosti, ali ideja koja ga je potakla na razvijanje i odrastanje. S te strane, završetak je izuzetan, a može se iskoristiti za jedan fantastičan ekskurs o Krameru i Texu u priči u kojoj se isprepliću mit i stvarnost.
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 11/07/2019 :  20:13:34  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
BRAZIL, MISTER NO I JEDAN RASPLINJAČ

Recenzija ovdje:

https://www.stripovi.com/recenzije/mister-no-mn-lib-5-rijecni-pirati/2206/



Izgleda da se svako ljeto vraćam Mister Nou. Uzimam probrane, uglavnom su to Nolittine epizode i prepuštam se uživanju. Meni su te priče ono najstripskije što se uopće može zamisliti (i uraditi). Baš pravi stripovi, i kad kažem "strip" onda mislim na priču kao što je to RIJEČNI PIRATI.

Akcija, likovi koji su tu skicirani potezom majstora, egzotična mjesta u oba smisla: i kao Amazonija i kao polusvijet baraka, krčmi i lučkih četvrti, plesnjaci i jeftina zabava, snovi i čežnja raznih propalih tipova da se izdignu i da si kupe sreću, sve ovo dolazi u stripu koji se zove Mister No, a posebno je pogođeno u ovoj epizodi. Urota odmetnika sa njihovim kodeksom i organizacijom koju vodi tajanstveni čovjek pod krinkom, to standardno mjesto iz jeftinih romana, isprepliće se sa meditacijama o životu u Brazilu 50-tih, koje dolaze kao neki komentar, nešto iz pozadine što nosi ovu priču. Spoj visokog senzibiliteta i produhovljenosti sa najtrivijalnijom zabavom, tako tipično talijanski, tako vrhunsko nolitijanski.

Jer, nije stvar u tome da se prati akcijska i "detektivska" priča, to je samo jedan sloj i teško da nas više može oduševiti danas kada više nismo klinci koji su gutali ovakve akcijske priče, proživljavali pustolovine u mašti. Čovjek s crvenom maskom koji viče "haha" kada prevari Mister Noa, danas je to možda draga i simpatična stvar, dok je Manaus sa svojim djevojkama i plesnjacima, krčmama i Krugerom, viskijem i Mister Noom, Amazonom, pticama i drvećem jedan takav ugođaj koji nas oduševljava. Markos je svojedobno pričao o nužnosti transformacije od misternoovca u larcenetovca, ali ja mu nisam povjerovao. Pogotovo ne vjerujem sada. Prešaltati se na Larcenetov svijet je mali dobitak, dobije se nešto, ali se previše gubi. Onaj tko više nije u stanju doživljavati Mister Noov svijet tako da ga je učinio svojim zavičajem, puno je izgubio u postajanju larcenetovcem. Ja sam ih gledao oba, i Larcenetov i Mister Noov. A kad sam bio u Mister Noovom stajao sam na ramenu diva.

Riječni pirati definiraju tragediju Mister Noa savršeno. On, koji je pobjegao od civilizacije i Amerike koja je grabila u civilizaciju koracima od sedam milja, našao se u borbi sa posljednjim odmetnicima staroga kova zbog jednog - rasplinjača. Što je to fakin rasplinjač, kakva civilizirana i tehnička riječ: "Rasplinjač (ponegdje karburator) je dio nekih Ottovih ili benzinskih motora, koji miješanjem goriva sa zrakom priprema određenu količinu gorive smjese i potom ju raspršuje u cilindar." Baviti se rasplinjačima, ili karburatorima, oh kako je to nemisternoovski. Nije ni romantično ni bijeg od civilizacije. Pobjeći u Amazoniju da bi mjesec dana putovao do Belema po rasplinjač, to je paradoksalna tragična sudbina Mister Noa.

Temat "rasplinjač" u priči o uroti riječnih pirata koje vodi stripovski lik koji se pojavljuje doslovno sa crvenom krpom na glavi podriva osnovnu zamisao samog glavnog lika do savršenstva. Mister No mora prijeći na stranu civilizacije od koje bježi, dok pirati koji žive u odmetničkom gnijezdu negdje na obalama Amazone u stilu starog Zapada ustvari hoće ući u tu istu civilizaciju. Dosljedno bi Mister No morao odfakati rasplinjač i pridružiti se riječnoj bandi i to najnižem sloju, kokošariti, krasti sitniš i trošiti ga na žene i cachacu. To bi bio ostvareni ideal, no ujedno i srozavanje. Zato on zapravo uvijek mora ostati na oštrici i preobrtati se između civilizacije i plandovanja daleko od normi i zakona.

Čitavu ovu problematiku donosi Nolitta u Riječnim piratima, potiho, nenametljivo, u pozadini. Sve se preobrće, banditi, policija, ples, akcija i uopće nije jasno o čemu je ovaj strip kada se malo dublje čovjek zapita. Ovo nije detektivska priča, jer je linija o uroti i tajanstvenom gazdi praktički bačena na najtrivijalniji način bez ikakve razrade. Kad se pogleda scenarij, on je dosta čudan sa prijelazima od zezancije na brodu na pljačku, pa skitanje po krčamama, pa preokret sa ranjenim banditom i srebrnim kajmanom, pa lov na Mister Noa po mračnim ulicama, pa prelazak na plesnjak, pa spavanac i mačke itd. Ali je taj čudan scenarij ipak savršen, govori o Mister Nou više nego deset romana.

Ovo je priča o prijateljstvu, izdajstvu, Brazilu, velikim snovima i malim snovima, a govori nam da se nalazimo u svijetu paradoksa. Ipak u tom paradoksalnom svijetu postoje niti vodilje i to čini presudnu razliku od sklavijevskih sličnih prikaza "svijet je apsurd". Naposljetku i jedan rasplinjač može obradovati i Mister No veselo leti. Na plesu ili u krčmi s Krugerom, u letu pajperom i u vožnji Amazonom, Mister No prepoznaje smisao, dok banditi, policija i uređenje svijeta nadilazi njegove moći. I dok se hrva sa shvaćanjem svijeta, ponekad razbija glavu, a ponekad pusti da sve ide kvragu pa pije i pleše. Nolitta je znao održavati ovu napetost na živ način. Drugi se tu valjda nisu snašli. Ali nema veze, njegove se epizode mogu čitati uvijek iznova.

Riječni pirati bili su mi zanimljivi kada sam bio dijete. A zanimljivi su mi i sada, kada više nisam dijete. Dakle, klasik.

Ah da, ovo je rasplinjač:

Go to Top of Page

Spock
stripovi.com suradnik



Croatia
2274 Posts

Member since 26/12/2006

Posted - 11/07/2019 :  22:32:17  Show Profile Show Extended Profile  Send Spock a Private Message  Reply with Quote
Odlično stinky!
Mogao si ovo zalijepiti i kao komentar na recenziju da je dostupno širim masama!

Kamo god da kreneš, uvijek si tu.
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 05/10/2019 :  15:19:11  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
DOK VAS SMRT NE RASTAVI




«Jednom davno, u nekoj dalekoj galaksiji…» živjeli su - i sada bi ovdje trebalo ići - dugo i sretno. Međutim, u priči koju nam Sclavi priča, oni ne žive dugo i sretno ni u dalekoj galaksiji ni u ovoj, nama bližoj: galaksiji Londona, Engleza, IRA-e.

Dok možemo shvatiti da razdrtosti našega svijeta sprječavaju dug i sretan život, da postoje podjele, sukobi, borbe i da sve to može ići do ekstrema koji se raspadaju na potpuno odijeljene polove koje više nikakva sila ne može sastaviti (pa ni ljubav?), nije baš sasvim jasno zašto udvostručiti svijet da bismo u tom drugom, udvostručenom svijetu («dalekoj galaksiji»), opet imali iste stare sumnje, dvojbe, traženje smisla i zapravo, raspukline koje ne zacjeljuju. Jer, to je, kada se pobliže pogleda, priča koju nam priča Sclavi o dalekoj galaksiji: Dylan stoji zamišljen, zbunjen, potresen, bulji u prazno, katkad se sjeća svega, a katkad baš ničega --> praznina! Monotona, odsutna konverzacija dvoje bića koja bi trebala biti ne manje nego stvorena jedno za drugo! Ali teško je prepoznati to savršeno odgovaranje jedno drugome kada dvoje vodi takve prazne razgovore, pita se o smislu života pa makinalno vodi ljubav (ili:pokušava voditi ljubav?), nakon toga leži slomljeno, tužno, gotovo cmizdri i zaključuje: «Sve nestaje.»

Kažem, teško je shvatiti čemu te daleke galaksije, svjetovi u kojima se napokon realizira nemoguća ljubav koju ne dozvoljavaju razdrtosti 'našega' svijeta… ako i u tom dalekom, zamišljenom svijetu ipak nema satisfakcije, nema ispunjenja i pravo rečeno, nema ni realizacije ljubavi.

I upravo se u ovome pitanju nalazi osnovni prigovor čuvenoj Dylanovoj epizodi. Jednom davno, u nekoj dalekoj galaksiji, bio mi je drag Heyoka i njegova recenzija i sam strip DOK VAS SMRT NE RASTAVI. Otada sam proputovao puno, tražio pravi svijet, došao mu bliže te sada znam bolje. Priča o Dylanu i Lillie je jedan solidan strip, ali ujedno i vrlo konfuzna priča sa vrlo zbrkanim Sclavijem. Najveća mu je snaga ustvari vrlo kratkog dometa. Bazira se na čisto stripskom, fanovskom planu o junakovoj prošlosti. Na tom planu dobili smo solidnu priču o Dylanu policajcu usred irsko-engleskih sukoba, koji je i tada bio mali zbunjenko i napaljenko te se zaljubljivao u svaku. A ova bi trebala biti posebna. Velika, epohalna ljubav, zaručnica, ona koju ćeš ženiti. Što se više sa tog plošnog, stripskog plana isparava u metafizička pitanja o smislu života, kvaliteta se srozava i dolazi do nesrazmjera namjeravane razine i postavljanja problema. Nije lako proturječja koja razdiru svijet, recimo, vjerske ratove, otpisati sa izlizanom frazom «Stigli smo na Mjesec, a još se vode vjerski ratovi.» Možda je obratno: tisućljećima vodimo vjerske ratove, dakle, to nam je nešto važno; putovanje na Mjesec ne može zaustaviti vjerske ratove, ili kakve god. Dakle, onaj tko se zanosi(o) da putovanjem na Mjesec riješava nešto bitno, taj nije promislio dovoljno o čovjeku. Putovati ili ne putovati na Mjesec, to je svejedno. Ali boriti se za nešto, za nešto u što se vjeruje, to baš i nije tako svejedno. Tu se radi o svemu, tu je čovjekovo Da i Ne.

A tu borbu može ili treba prevladati ljubav. S te srane je uspjelo što je Sclavi doveo u vezu IRA-u i ljubavnu priču. To je ujedno i njegov najviši domet, jer razmišljanja o problemu su konfuzna, a rješenja baš slaba, potkapacitirana. Rješenje je zavrzlama, petlja u kojoj je udvostručen svijet, ali bespotrebno, jer se dvojba nastavlja unedogled: ni u drugome svijetu Dylanu nije ništa jasno i prisiljen je, te tako na inferioran način ponovo doveden, razmišljati o problemu ratova, vjere, ljubavi, smisla itd. Upotrebljavamo riječ «petlja», jer je priča o «našemu svijetu (London, IRA itd.)» i «dalekoj galaksiji» doslovno provedena u petlju: valja otvoriti str. 96 pa do 106. Zatim neka se pogleda str. 107-112. I onda neka se vrati na str.3.

Dakle, ako otvorimo početak, str. 3, primijetit ćemo da strip počinje zaobljenim kadrovima, scenama koje se odigravaju u «dalekoj galaksiji». Za razliku od tih kadrova, na str. 9 počinje «naš svijet», scene Londona, Dylana kao mladog policajca itd. Ta su dva svijeta jasno razdvojena i obilježena zaobljenim ili pravokutnim kadrovima, ovisno o kojemu se svijetu radi. Međutim, na str. 96-106 te 107-112 dolazi do preokretanja: «daleka galaksija» obilježena je pravokutno, a «naš svijet» zaobljeno.

Ovaj preokret je klasično mjesto. To je zapravo općepoznato učenje o dva svijeta: možemo ih nazvati pravi svijet i prividni svijet. Prividni svijet se obično označava zaobljenim kadrovima; takav je postupak uobičajen kada se prikazuju fantaziranja, snovi, puke misli i slično. Ono što obično zovemo stvarnost ili bolje rečeno, po čemu raspoznajemo što nam u priči važi kao stvarnost, označeno je redovito oštrim crtama, pravokutni kadrovi.
Pogotovo je u ovoj priči nama lako raspoznati što je stvarni svijet, a što prividni. Stvarni svijet je London, IRA, bombe. Prividni svijet je soba ljubavnika. Ali onda smo, neprimjetno, dovedeni u situaciju da zatvor u Dartmooru uočimo kao zaobljene kadrove, tj. prividni svijet, a sobu koja se nalazi u crkvi na otoku ljubavnika u oštrim kadrovima, što će reći: upravo je otok ljubavnika pravi svijet.

Kažem, taj preokret je klasika. Najpoznatija stvar, već iz kršćanstva. Ovaj svijet, «naš svijet» je samo privid, a pravi svijet je ono nevidljivo, ono čemu se nadamo, vjerujemo i ljubimo. Ime pravog svijeta ne smije se izgovarati uzalud.

Učenje o dva svijeta je klasično mjesto, i ta je slika lijepa. Nije to neki genijalni Sclavijev izum; štoviše, upravo je šteta da se nije držao klasičnih slika, koje u jednoj naivnosti ipak punije i što je još važnije, svakome razumljivo i srcu drago govore o boljemu svijetu. Taj drugi, pravi ili bolji svijet ne može opet biti predmet istih dvojbi o smislu, besmislu, pravosti, krivosti, jer bi to bilo suvišno, pače budalasto udvostručenje. O pravosti i krivosti se pitaš na ovome svijetu i baš zato što se to pitaš, što to ne znaš, učenje kaže da je to prividni svijet. Svijet opsjene, varki, pričina, traganja. Ako si dodao drugi svijet, a taj drugi dodaješ baš zato što ovaj (ti) nije dovoljno dobar, to si učinio zato da u tom drugom dobiješ satisfakciju, ispunjenje, da dobiješ odgovore; zato učenje taj svijet zove pravim

Dylan i Lillie ne mogu doći do realizacije u «našemu» svijetu. Stoga taj svijet i nije pravi svijet, što Sclavi govori kroz brojne epizode DD-a. Sav taj košmar, užasi, apsurdi o kojima piše, upravo su u funkciji progovaranja o tome da sve to ne treba biti, da je sve to laž i privid. A ono što treba biti to je ljubav, istina, lijepo i dobro. Tako je ideja o otoku ljubavnika, o sobi i vjenčanju, to je ideja onog boljeg ili drugim riječima, to je pravi svijet. Preokret je sasvim smislen.

Ali je besmislena razrada, sadržaj, Dylanove misli, geste, ponašanje, odnosi među ljubavnicima. Sve to nema ni najmanje smisla kao sadržaj pravog, boljeg svijeta, svijeta u kojemu tobože dolazi do realizacije Dylanove i Lilliene nemoguće ljubavi. Ova temeljna besmislenost, ogromna Sclavijeva konfuzija, ruši epizodu Dok vas smrt ne rastavi tako da mi ustvari ne možemo reći o čemu se tu radi? Što se uopže želi reći? Što se želi postići? Možemo se vratiti na stripsku, fanovsku razinu i, ako smo to u stanju, oduševljavati se što smo dobili jedan fragment iz prošlosti junaka. Izvan te fanovske razine, u kojoj se odričemo viših pitanja o smislu ljubavi, nemamo onda neku dublju priču. Imamo puku informaciju da je Dylan bio policajac u doba žestokih irsko-engleskih sukoba, da se zaljubio u Irkinju koja se borila za irsku stranu i da je ta priča završila nesretno. Recimo, da je ona poginula, a on se propio. To je ta nesretna priča, ovako izrečena puka banalnost, i idemo dalje. U nove epizode, nove stripske pustolovine.

Međutim se Sclavi zaletio u najviša pitanja. Nije htio samo tu banalnu priču o prošlosti junaka. Upleo je učenje o dva svijeta. Ili da budemo sasvim precizni, uzeo je osnovnu ideju iz jednog drugog poznatog djela. Ne, ne radi se o filmu In the Name of the Father, koji je samo vanjština. Ono unutarnje je doslovno preuzeto iz filma Brazil, 1985.

U filmu Brazil jedan službenik u kafkijanskom Superaparatu živi jednoličnim, dosadnim životom uredskog miša dok istovremeno sanja da je veliki heroj koji će izbaviti ženu svog života i letjeti s njom iznad oblaka. Savršeno organizirani svijet Superaparata pokazuje se kao privid koji zakaže na najmanju poteškoću, recimo zbog jednog kukca. Ispod ulickanosti i glatkog reda, taj savršeni svijet razdiru bombe. No, u svijetu snova nema ni bombi ni razdrtosti. Tu je vedrina, čistina, zelenilo i sklad. Taj je svijet smislena dopuna, tu su naši ljubavnici realizirani zaista. Brazil je tako idejno čišći, barem što se tiče jasnih atributa jednog i drugog svijeta. O njegovim rješenjima se može sporiti na drugome mjestu, a to nije sada predmet. Paradoksalno je, međutim, da je priča Dok vas smrt ne rastavi, premda konfuzna na idejnom planu, konkretnija i punija od filma Brazil, koji je apstraktan i dosadnjikav na momente, jer čitavu stvar premješta na neko neodređeno tlo, distopičnu budućnost. Sclavi je pak povukao pravi potez što je priču stavio na stvarno, povijesno tlo – irsku borbu. Uvođenjem IRA-e i Engleza, bombi i policajaca, priča dobiva meso. Na žalost, to meso isparava kako Sclavi pokušava filozofirati, ali to čini jako diletantski, pa sve ostaje samo na efektu. No, već su i te same naznake nešto, već je to jedan dobar iskorak, pa otuda ocjena 7,5.




- nastavak slijedi jednom, u nekoj dalekoj galaksiji -


Edited by - stinky on 05/10/2019 15:30:00
Go to Top of Page

Dexters
Average Member



Croatia
967 Posts

Member since 05/08/2018

Posted - 05/10/2019 :  18:04:52  Show Profile Show Extended Profile  Send Dexters a Private Message  Reply with Quote


Evo, sad se i Ruju upisao u antologiju s rečenicom iz, rijetko spominjanog, broja 300- Obiteljski portret. U potpunosti se slažem da je suvišna, ali neka je.

Najprije bih se osvrnuo na znatnu popularnost ove epizode. S jedne strane je ona generirana kanonski važnim motivima iz Dylanove prošlosti, ali je, po mom sudu, u mnogo većoj mjeri produkt Sclavijeve zanatske briljantnosti. Krajnje pedantna strukturiranost pripovijesti, krasni dijalozi, prvoklasan humor, sve to eksponira Sclavija kao vrsnog strip autora, čak i u svjetskim razmjerima.

Kad su u pitanju paralelni svjetovi, moje je shvatanje da se ovdje ne radi o istinskoj paralelnosti- odnosno istodobnom postojanju dva potpuno odvojena svijeta. Nesumnjivo postoje dva svijeta, jedan se iz perspektive čitatelja čini kao svijet snova, a drugi kao svijet stvarnosti. Međutim, primjetite galiju, u svijetu snova je ona nedovršena, a u svijetu stvarnosti je dovršena, kompletna. Ne nalazimo skok iz jednog stanja u drugo, već je to proces- proces gradnje galije, tj. proces gradnje Dylanovih sjećanja. Mogli bismo slikovito kazati da je riječ o jednoj te istoj životnoj tečnosti koja se, tijekom tog procesa, prelijeva u drukčiju posudu. Tečnost dobiva drukčiji oblik, možda je i njena temperatura izmjenjena, ali su osnovni kemijski spojevi ostali isti- Dylan je Dylan, a Lillie je Lillie. Paralelnost ova dva svijeta je apsolutno nepotrebna, jer je svijet stvarnosti sačinjen tako da može obuhvatiti sve slučajnosti koje bi se mogle javiti. Oblikovanje tzv. svijeta snova predstavlja bjekstvo inducirano nedostatkom borbenosti. Ako bih opet uporabio slikovit izraz, rekao bih- utapanje vlastitih sjećanja.

Spominjući borbenost, moram naglasiti Stinkyevo izvrsno zapažanje o važnosti vjerskih ratova naspram leta na Mjesec. Upravo iskonski pojmovi poput vjerskog rata kojeg, u nedostatku prikladnijeg izraza, možemo opisati kao nastranost, predstavlja jedan od primordijalnih poriva, prvotnih činilaca koji određuju i usmjeruju značaj čovjeka.
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 05/10/2019 :  19:02:50  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
quote:
Originally posted by Dexters

Kad su u pitanju paralelni svjetovi, moje je shvatanje da se ovdje ne radi o istinskoj paralelnosti- odnosno istodobnom postojanju dva potpuno odvojena svijeta.



Ne znam da li smo se dobro razumjeli.
Nisu važni paralelni svjetovi (to si sasvim dobro opisao sa Rujuovim citatim), nego razmišljanje: što je zbilja, što je prava zbilja.

Tek na toj podlozi dobiva Sclavijevo forsiranje raznih paralelnih dimenzija, a koje je svakako prisutno i u ovoj priči, dakle, tek na toj podlozi dobiva ono ovdje smisao. Jer, ili je priča o Dylanu i Lillie u "dalekoj galaksiji" tek tako, poigravanje, ili to uvođenje daleke galaksije ima smisla.

Prema svemu onome što vidimo u ovoj priči, a i u čitavom Sclavijevom opusu, nesumnjivo je da se on hvata općeg mjesta o PRAVOJ ZBILJI i SVIJETU PRIVIDA. On je to, doduše, dosta konfuzno izveo, kako tvrdim, ali svakako je barem postavio pravo pitanje - što je prava zbilja: je li to svijet irskih bombi i engleskog policijskog aparata? Ili je ipak prava zbilja ljubav?

U hrvanju sa ovim teškim pitanjem, sa kojim se hrvaju mnogo veći umovi od njega, on je doživio kolaps. Njegovi odgovori su nemoćni apeli tipa give peace a chance, a kada ne to fraziranje, onda vrlo zbrkana razmišljanja o ljubavi, u kojima upravo manjka vjere, snage, duha (a što si ti prepoznao kao manjak borbenosti).

O tom njegovom manjku, temeljnom nedostatku, već sam pisao spominjući Whitleya Daviesa i rascijepljenu svijest. Sclavi shvaća ovu okolnost rascijepljene svijesti i potrebe za "jednom nedjeljom", ali nema vjere, nema snage to doista i provesti u djelo. Otuda ova priča o Dylanu i Lillie, koja slijedi logiku o pravom svijetu koji je bolji svijet, svijet u kojemu postoji otok ljubavi, ostaje jako zbrkana. Oni, naime, ni tamo, ni u boljemu, pravom svijetu, svijetu u kojemu postoji otok ljubavi, oni ni tu ne realiziraju uistinu ljubav. A da je tome tako, valja promatrati njihov odnos, razgovor, izraze, dvojbe i slomljenost.

Kada bi Sclavi zaista shvaćao svoje ideje, kada bi ih istinski poimao, tada bi razumio da zapravo nema ni potrebe za paralelnim dimenzijama te da istinski i prividni svijet ne stoje paralelno, ni neovisno. Da, on dobro vidi da ova tzv. realnost nije ništa nego apsurd, glupost, tupost, blesavoća i privid kada se igra po pravilima tog "realnog svijeta", svijeta umišljene veličine, moći, taštine, idolatrije koja je u krajnjoj instanci egolatrija. I dobro zna da to NIJE pravi svijet, da postoji bolji, ljepši, upravo pravi svijet, prava zbilja. Tu zbilju čini ljubav, što on naslućuje. Ali ne zna to realizirati, ne zna prepoznati taj pravi svijet usred prividnog. Pravi svijet koji ne stoji pored, iza, ispred, nego nad, ali ne u smislu izvanjskosti, nego posred utemeljujući ga i dajući čovjeku smjer. A smjer je ono "nad", prevladavanje besmisla, apsurda, gluposti. A to se sve događa tu, tu gdje jesmo, ne u paralelnim svjetovima.
Go to Top of Page

Dexters
Average Member



Croatia
967 Posts

Member since 05/08/2018

Posted - 05/10/2019 :  19:17:05  Show Profile Show Extended Profile  Send Dexters a Private Message  Reply with Quote
Pa i ne smije se realizirati ljubav u tom svijetu snova, ta kakvu bi poruku Sclavi u tom slučaju poslao- bijedni pijanac utapa zlokobna sjećanja u alkoholu i odlazi u drugu dimenziju. Sclavi prezentira jedan svijet apsurda kojemčitatelj daje značenje, kao što u životu daješ značenje pojmovima oko sebe. Nije život apsurdan, već apsurd jest život.
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 05/10/2019 :  19:31:40  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
quote:
Originally posted by Dexters
već apsurd jest život.



Pa upravo se o tome radi. Da prevladaš taj apsurd, da nađeš smisao.

I naravno, ne u pukoj fantaziji, ne eskapizam. To si dobro rekao.
Ali, ako se već pitaš što je prava zbilja, onda nema smisla istu ovu tzv. realnost preslikati još jednom. To je suvišno. Ako su ti ovdje krajnji domet fraze o vjerskim ratovima, onda ti ne trebaju te ISTE FRAZE još i u svijetu koji si umaštao, koji si stvorio kao protutežu ovome svijetu u kojemu nisi zadovoljan sa vjerskim ratovima.

A Sclavi je učinio baš to. Stvorio je još jedan svijet u kojemu ponavlja iste prazne fraze o nepotrebnosti vjerskih ratova. Ali to je ništa, nikakvo rješenje, pusta želja slabe i slomljene individue koja se ne može nositi sa stvarnim problemima, ne može istinski ući u svijet u kojemu pitanja vjere, razlike, identiteta čine važan udio u postajanju čovjekom. Jer, istinski ući znači, ako si se već uhvatio vjerskih ratova, probati shvatiti zašto se to događa. A kako se to događa stalno, čini povijest, onda je očito nešto vrlo bitno i važno, štoviše, nešto što ima razloga biti i svakako nije glupo kako bi to htjeli frazeri.

Edited by - stinky on 05/10/2019 19:32:42
Go to Top of Page

Spock
stripovi.com suradnik



Croatia
2274 Posts

Member since 26/12/2006

Posted - 05/10/2019 :  22:25:07  Show Profile Show Extended Profile  Send Spock a Private Message  Reply with Quote
Lijepa rasprava i zanimljiv pogled na ovu epizodu.
Stinky, dosadno je na forumu kad te nema.
Kad si već pročitao ovu priču, volio bih vidjeti tvoj osvrt na priču DD SD 31 (SR 109): Nojev let.
Ima jedna zanimljiva podudarnost na koju me upozorio Sarghan, a koja povezuje ove dvije priče.

Naime, poveznica bi bila Birdy. U ovoj priči riječ je o izmišljenom liku koji je u Dylanovoj glavi završio na otoku ptica. U "Dok vas smrt..." otok istog izgleda se zove Birdy, a Dylan opet umišlja stvari. Tu je umislio da je na tom otoku istoga izgleda i imena (Birdy) završila njegova nesretna Lillie, a tu se i vjenčao s njom, barem u mislima ili nekoj paralelnoj dimenziji.
To podudaranje nije slučajno, jer su obje priče napisali Sclavi i Marcheselli, ali ja ne vidim neku bitniju nit poveznicu. Možda bi trebalo odgovor tražiti u ostalim njihovim pričama.
U oba slučaja je riječ o umišljenim događajima od strane Dylana i to u pričama jasno stoji.

Po logici tvoje definicije ove epizode taj otok je to bolje mjesto na kojem je i nesretni Birdy nakon smrti završio. Znači, Sclavi nije nevjernik u pravom smislu riječi, to ovdje stalno izlazi na vidjelo propitkivajući se o smislu svega, a ponajviše života.

Kamo god da kreneš, uvijek si tu.

Edited by - Spock on 05/10/2019 22:34:39
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 06/10/2019 :  08:29:08  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote
NOJEV LET je dosta slabija epizoda od ove. Meni nije nešto pretjerano draga, pa se neću sada udubljivati u nju. Ipak, odgovor si si već sam dao. Ne trebaš ga čak ni tražiti u ostalim njihovim pričama, jer odgovor je to što si naveo: "otok je to bolje mjesto".

U Nojevom letu to je još jasnije nego u Dok vas smrt ne rastavi, jer su i 'dva svijeta' naglašeno kontrastirana - ovaj je smetlište, a onaj otok ptica. Ptice u toj epizodi (Nojev let) nisu uzete tek tako, nego je ptica = simbol slobode. Ptica je klasičan simbol slobode, jer se može vinuti u visine, lebdjeti, letjeti, nije 'vezana' za zemlju. Na smetlištu u toj priči ti se i pojavljuje klasično djelo Galeb Jonathan Livingston. Ista stvar, a nekada sam jako volio taj film, je Kes, 1969. Težak život dječaka, pa on nalazi rješenje igrajući se i družeći sa sokolom i njegovim slobodnim letom. Uglavnom, da sad ne idemo u detalje, za razumjeti što je unutarnja bit priče Nojev let, dobro je pogledati film Kes.

Nojev let je meni slabašan, jer se kreće na razini one Dexterove rečenice "bijedni pijanac utapa zlokobna sjećanja u alkoholu i odlazi u drugu dimenziju". Psihotični, slomljeni tip ne može se snaći u vanjskom svijetu, a sve kreće, opet stara Sclavijeva boljka - od žene. On se ne može realizirati, ne može postati kompletan (androgin), jer ne može uključiti na pravi način ženu u sebe; ne može ju 'savladati', postići sklad, tj. da budu njih dvoje jedno. Nego ostaju razdvojeni, ona švrlja, a on patološki ljubomoran i jedino 'rješenje' koje poteže je - da ju ubije (ista ta priča, samo puno zanimljivija i kvalitetnija je Lynchov Lost Highway).

To 'rješenje' je ujedno i njegov kolaps, on završi u ludnici. U ludnici, sada doslovno u okovima, on mašta o slobodi. On želi biti slobodan. Ali ne puko biti-izvan-institucije, jer, ovo je ključno za čitavu tu seriju Sclavijevih jadikovki, čitav vanjski svijet je "institucija". Kamo god kreneš, vezan si, sputan, u lancima - to je Sclavijevo tinejdžersko lamentiranje.

I tako se piše Balada o smetlištu svijeta. Svijet je smetlište, lanci, okovi.
A ja želim biti slobodan. Želim svijet koji je sloboda, koji je - otok ptica.

Taj dio mene koji se nikako ne može pomiriti sa "ovim svijetom" zove se Birdy. Birdy mašta biti slobodan poput ptice i zato bježi - prema Otoku Ptica. I eto, on je 'ostvario' slobodu na Otoku Ptica = čisti eskapizam. Dosta slabo rješenje, ali kažem, neću sada udubljivati se u to.

U Dok vas smrt ne rastavi smo ipak u "mesnatijem", konkretnijem svijetu, jer je uključena borba, povijest. Već samo to uključivanje irske borbe daje puniji, sočniji okus i zato je ta priča znatno bolja. Na žalost, i tu Sclavi ostaje diletant po pitanju mišljenja, jer bi on čitavu stvar olako otpisao sa praznim frazama o vjerskim ratovima. Ali o tome će još biti riječi, valjda mi se bude dalo da vas malo isfilozofiram;)
Go to Top of Page

stinky
stripovi.com suradnik

Croatia
10186 Posts

Member since 29/12/2001

Posted - 06/10/2019 :  20:32:30  Show Profile Show Extended Profile  Visit stinky's Homepage  Send stinky a Private Message  Reply with Quote



PYRIPAIS MYRIODERMATIKOS

Dylan je slab za Marinu. Dylan je slab za Lillie. Ne može pustiti da Marina bude Marina, a Lillie pak ne može spriječiti da bude Lillie.

Marinu se mora pustiti da bude Marina. Marina nije slatkasta budalica. Marina može zavrtjeti svijet. Marina je glatka i meka i topla kao ulje. Marina nije ljetni flert klinaca, nego sreća i idila. Kad sretneš Marinu, ne buljiš u ponor. Iskočiš iz tračnica, možda poludiš, plešeš, izgaraš. A onda pustiš da sazrije i da donese sreću i idilu.
To je Marina.

Lillie je drugo. "U potpunoj dezorijentaciji u pogledu demonske prirode ženske ljepote nalaze se naročito same žene, koje to i ne razumiju."
Lillie je ta dezorijentirana, demonski lijepa luđakinja. Nju treba postaviti na mjesto. Ali to ne može učiniti polovični čovjek. Za to treba potpuni čovjek, čovjek sabran i nadasve - budan.
Priča o Dylanu i Lillie je smiješna. Čovjek bi se smijao da se tu, nenamjerno komičnu glupost, nije proglasilo velikom ljubavnom pričom. Ne osuđujem nikoga. Ponajviše sam sam bio taj. Taj veliki proglasitelj. Dovoljno je otići i pogledati moj komentar na recenziju. Neupotrebljiv, ne vrijedi ničemu, a napuhuje se do komičnog velikog balona, izigrava gestu velikog poznavatelja. Jadni smrtniče!
Ali i to je trebalo proći. Zguliti masku.

Možda se sada, kada pišem o Dylanu Dogu, činim preoštar prema Sclaviju. Tako izgleda nekima, mnogima. Ma ne radi se ni o tome. Sve je to nesporazum. U svakom slučaju zaostajem za svojom zbiljom. Ne mogu izraziti to što jesam, pa ispada kao da sam deset tisuća stopa iznad Dugačkog pozdrava, iznad Dok vas smrt ne rastavi. A deset tisuća stopa iznad je oštar zrak, preoštar. Vedrina, sažeže.

Ne radi se ni o tome.

Istinabog, Sclavi je ostao isti. Uvijek jedno te isto, jedno besvijesno postojanje. Ne besvjesno poput većine smrtnika u njegovoj čuvenoj "zoni sumraka". Ali to kod njega su tek mali zračci svijetla, proboj na milisekundu koji ne ostavljaju trajan trag. Zato on nije sabran, nije budan.

Ali prvo o Lillie. I to ne na način deset tisuća stopa iznad, nego prizeman način. Način koji smrtnici traže i mogu pratiti.
Dok je za postavljanje smisaonog okvira ove priče instruktivno pogledati film Brazil, za lik Lillie dobro se upoznati sa filmom Betty Blue (37°2 Le Matin), 1986.
Sclavija je sasvim sigurno privukao lik - ali lik shvaćen kao tip, oblik - sluđene dezorijentirane demonske žene. Filmski 'Dylan' je jači, prodorniji, ali ni on ne uspijeva sasvim. Teško je, jako teško podići, povući demonsku ženu deset tisuća stopa iznad nje same. U filmu ipak junak ima snage za završnu gestu, no bolje da sami pogledate. I razmišljate o Dylanu i Lillie.

Priča o Dylanu i Lilie je smiješna.
Dylan je nesigurno zbunjeno oklijevalo, a Lillie u samopokrenutoj mračnoj imaginaciji poludjela kuja iz pakla koja na momente blista u demonskoj ljepoti. Njihov spoj je nemoguć, ne zbog frazerskog moralističkog propovijedanja o gluposti svijeta, već zbog misinterpretacije muškog i ženskog, ljubavi i seksa. Čak i sam Sclavi to na neki način osjeća, o čemu će još biti riječi. Kažem, na neki način, što upravo znači - ne na svaki, tj. ne razumije to jasno. Kada bi razumio jasno, ne bi ni pisao ovakvu priču, o ovakvim nespojivim ljubavnicima. Ne bi iz tog nesklada radio najveću ljubavnu priču, ili jednu od dvije ili tri. Ali njegova monomanijakalna jednoličnost forsira te nenamjerno smiješne spojeve, tu jednu te istu priču o neuspjelim ljubavima. Kao da bilo što može ići u spoj. Kao da bilo koja žena može biti za bilo kog muškarca. Marina, Lillie, to su prevelike žene za Dylana. Jer on je zaštopan u razvoju, on je tinejdžer, pa čak i ispod.

"Duša je Tisućkožno vatreno dijete, Pyripais myriodermatikos. Deset tisuća se koža mora zguliti da bi se dospjelo do sebe. Sa svakim se ljuštenjem čovjek smanjuje, a vatra se povećava. Kore su i fizika i kemija i biologija i psihologija i filozofija i religija. Oklopi i opne, maske, komore, tamnice, ideje, doktrine svjetonazori. Sve sami kratki spojevi. Defekti."

Deset tisuća se koža mora zguliti.

Koliko je koža zgulio Dylan? Sclavi?
Od sada igramo zaozbiljno. Tko to ne može, bolje da odustane na vrijeme.


Edited by - stinky on 06/10/2019 20:35:40
Go to Top of Page

Spock
stripovi.com suradnik



Croatia
2274 Posts

Member since 26/12/2006

Posted - 06/10/2019 :  21:34:08  Show Profile Show Extended Profile  Send Spock a Private Message  Reply with Quote
Gledam, čitam, razmišljam...ne usuđujem se komentirati.
Please continue!

Kamo god da kreneš, uvijek si tu.

Edited by - Spock on 06/10/2019 21:34:39
Go to Top of Page

Macon
Junior Member

Slovenia
437 Posts

Member since 18/03/2005

Posted - 06/10/2019 :  21:51:25  Show Profile Show Extended Profile  Send Macon a Private Message  Reply with Quote
Bravo, Stinky. Ne mogu komentirati jer ne čitam Dylana Doga.

Vidim Hamvasa, njegov Patmos mi je remek rad i stoji mi na polici. Šta je Kap prokletstva?

www.maconcomics.com

Edited by - Macon on 06/10/2019 22:11:58
Go to Top of Page
Page: of 28 Previous Topic Topic Next Topic  
Previous Page | Next Page
 New Topic New Poll New Poll
 Reply to Topic
Jump To:
forum.stripovi.com © 2000-2002 Snitz Communications Go To Top Of Page
This page was generated in 0.89 seconds. Snitz Forums 2000