forum.stripovi.com
forum.stripovi.com
Home | Profile | Register | Active Topics | Active Polls | Aukcije | Private Messages | Members | Search | FAQ
Username:
Password:
Save Password
Forgot your Password?

 All Forums
 www.stripovi.com - svaštara - off topic diskusije
 Umjetnost
 TIZIANO SCLAVI (poezija)
 New Topic New Poll New Poll
 Reply to Topic
Author Previous Topic Topic Next Topic  

bonjovi4ever
stripovi.com suradnik



Croatia
1296 Posts

Member since 09/10/2007

Posted - 02/04/2015 : 13:42:52  Show Profile Show Extended Profile  Send bonjovi4ever a Private Message  Reply with Quote
Baš sam ponovo čitao "Hotel duhova" i zasmetalo me koliko je Sclavijeva pjesma loše prenesena na naš jezik. Pa sam ju sam naknadno malo obradio, kako mi se činilo najbolje. Možda to i dalje nije to, ali svejedno, odlična je pjesma, vrijedna ponovnih čitanja.
Stavit ću ovdje i njegove ostale pjesme na koje sam naišao u stripovima. Izgleda mi ko dobra zamisao imati to sve na jednom mjestu za pročitati. Ako mi je koja pjesma promaknula, dodajte vi.
Ne znam talijanski, ali ako netko zna gdje se mogu pronaći i ostale Sclavijeve pjesme (na hrvatskom, srpskom ili engleskom) ili bilo što od njega izvan područja stripa, nek' mi javi.






HOTEL DUHOVA


Ja sam portir u hotelu na sat,
cijeli život provodim za pultom...
I dok neki na katu vode ljubav,
ja ubijam vrijeme pišući
u očaju pustom.

Očaj je možda prejaka riječ...
Ne očajavam i ne nadam se.
Samo dosada koja mi je
ušla i u kosti, odavno
postalo je sve.

Više ne gledam ni ona uvijek ista lica,
njega ili nju dok po ključ sobe prilazi.
Glavu ne dižem sa svojih besmrtnih stihova,
koje naposljetku bacam u vatru
dok smrt dolazi.

Ovdje je smrt kod kuće, dolazi često,
samo radi svoj posao, dosadan kao moj.
A kada ode, ostaje njezin odraz,
poput sjene u ogledalu,
u tmini prijetećoj...

Ovo je nekad bio velik i luksuzan hotel,
a sad se raspada, kao i ja sa svojim uspomenama.
Postao je prašnjavi duh, utočište
je dušama živih i mrtvih,
već godinama...

Stojim iza pulta hotela na sat
gdje više nitko ne dolazi jer strah ovdje ne mine.
Strah od duhova, samih sebe i ljubavi,
što je na koncu isto: strah
od praznine.

Strah od velike praznine koja ispunjava ovaj život,
tu besmislenu stvar, ovaj golemi hotel na sat,
u meni koji olovku trošim bez cilja,
pišući iz dosade, smrti, ljubavi
i milja...

Stojim iza pulta jednog starog hotela,
rastrgan, poput svih, između sigurne smrti i
nesigurna života, čekajući tko zna što.
Ali čekam uzalud, početak nečeg,
što se već možda završilo.

Svi se pitaju ima li čega nakon smrti,
ali mene koji sam uvijek u potrazi za rimom,
nije briga što nas čeka poslije,
već me zanima što je bilo
prije.

Koji je vrag prije, prije smrti?
Dani poput ovoga, slični jedan drugom,
a mi tek sjene koje lutaju rubom,
u potrazi za životom koji će
boljeti manje.

Dođite, uđite samo, vi koji tražite ništa,
misterije, prikaze, magiju i čudovišta.
Ovdje gdje se um miješa i sve završilo je,
među duhovima možda
pronađete i svoje.

Um je labirint hodnika i soba
i ako si se izgubio nije dovoljan aspirin;
tražiš li što si propustio i nadaš se još i sada,
trebaš ga pretražiti cijelog, od tavana
do podrumskog jada.

I kada to najmanje očekuješ, čeka te nova ljubav
jer život je čudan, uistinu čudan...
Još jedna iluzija koja ti srce osvoji,
čekajući da se ljubav sa smrću
u rimu spoji.

Um je labirint, da, i to bez izlaza,
a čim uđeš, već si izgubljen...
Vrata za tvojim leđima zatvorila su se tek,
ali vratiti se više nećeš, lutat ćeš
zauvijek...

Sobe u starome i trošnom hotelu,
ljudi dolaze, odlaze i ostaju kratko
pa ne ostaje ništa ili gotovo
ništa, samo uspomene koje
peku žarko...

Radim u baru u jednome hotelu na sat
onima što vode ljubav nosim kavu na kat.
Ali ovo je pjesma koju sam napisao već...
večeras nemam volje, rastresenosti
ne mogu uteć'.

Kao da čekam nekoga tko će se vratiti
iz vječnosti u ovu drugu vječnost.
Ali, tko bi to mogao biti? Neki mrtvac kao ja,
koji traži poput svih, ono čega nema,
ono što se zaboravlja.

Ako ima nešto uzaludno, ovdje ili u svijetu,
to je pitanje zašto, jer odgovora nema.
Nema zašto ni za što, sve je već jednom bilo
u prošlosti ili budućnosti, i kakav smisao
je to ikad tvorilo?

Još jedna noć, i još jedan dan ode,
a za njima samo crna praznina ostade...
A mi se i dalje gubimo, kako to i oduvijek biva,
u vremenu bez vremena, u tajni koju
ono skriva...

Svi, i mrtvi i živi, dođite na slavlje,
na slavlje bez početka i bez završetka.
Zaboravit ćete, plešući, što vam sudbina piše,
da vam je ostalo još malo vremena
ili možda previše...

Vrijeme uvijek bježi, teško ga je naći,
vjeruješ u sadašnjost, nadaš se u budućnost...
Ili ne misliš na njega, prevarit' ga želi svatko,
ali tebe vara ono, mračno
i opako.

Skriveno u prošlosti, koja ne prolazi nikad,
uvijek teška i prisutna, možda jedina stvarnost.
I sjećanje je možda jedini život koji ne prolazi,
život koji si imao i koji ćeš imati,
koji dolazi i odlazi...

Riječi na papiru, papir poslije u vatri,
listovi ljubavi i mržnje u istom plamenu.
A u sjećanjima izgubiš pronađenu uspomenu,
dok vrijeme i dalje bježi, skriveno u
svoju igru prepredenu...

Igru prošlosti koja ne prolazi nikad,
nadi u budućnost, duhu sadašnjosti.
Ne znam što je bilo, a možda ni ti,
ali što bilo da bilo, više ni
ne želim otkriti.

Ja sam portir u praznome hotelu
i katkad mi se čini da je takav i naš svijet,
pun sjena u prolazu prema praznini velikoj,
čovječanstvo koje besciljna luta
u boli prevelikoj.

Besciljno luta ne znajući zašto,
slučajno otvarajući vrata prema onom svijetu.
Između dva svijeta razlika i ne postoji,
uzalud čekaš da netko stvarnost
sa snom spoji.

Hotel u nepomičnom svijetu, iako se vrti, vrti,
vrti oko sebe i ruševina svojih...
I ja vrijeme varam ili ono vara mene,
i dalje pišem iako je kraj,
ostaju tek sjene.

Vratar sam u hotelu koji ne postoji,
i ja, poput svih, možda nisam živ.
I da mi vrijeme prođe, da tugu izbrišem,
stojim ovdje prepušten praznini...
i poput sjene pišem.






__________________________________________________________________________________






NA BREŽULJKU


Koliki, koliki grobovi
stoje na brijegu,
Koliki što su mrtvi
spavaju u njemu.

I kako je dobro sada,
sad kad već je kraj,
vratiti se mislima
u taj čudni kraj.

I kako je čudno sada
opet misliti na nadu,
iz nekog drugog dana,
u tom ludom slavlju.

I kako je slatko sada
znati da sve je prohujalo,
sav užas onih dana,
i da vrijeme je odjurilo.

I kako je ludost ovdje,
ono što bila je drama
jednog dana završenog,
jednog dana straha.

***

A sad se ne strašite
ako vjetar kroz pruća,
donese glasove naše
do vas, ljudi od sutra.

Svatko ovdje ima priču
što htio bi je reći,
svima koji mogu, znaju
slušati kroz riječi.

Onima što će zastati
da bi čuli kroz granje,
kakav slabi, tihi jecaj
što s vjetrom ode dalje.



Dođite u suton
kad okolica postane tamna,
dođite među duhove,
jednog svijeta od straha.

Stanite i poslušajte nas,
a ako je strah previše jak,
znat ćete da ipak ima kraj,
makar smrt bila to.

I da ćete na brijegu
doći među nas,
jer će Tješiteljica
povesti i vas.

***

Treba imati dušu
punu teške tuge,
da bi se čuli glasovi
vjetra ispod duge.

Glasovi bez tijela,
u mraku, u tebi,
gdje se možda sanja
i nikad ne spava.

A vjetar opet puše,
sad je ovdje, sad je tamo,
i mjesec je onaj isti,
koji je tako davno sjao...

... koji je sjao iznad radosti
i jednako povrh bola,
koji osvjetljava one što žive
i svijetli onima što umiru.



Znat ćeš tu na brijegu,
koliko traje jedna cesta,
koliko je sunce visoko
i jutro rose široko...

... koliko nam teži vrijeme,
koliko je noć prostrana,
koliko mjeri jedan sat
i kako je svaka granica vlat.

A ovdje na brijegu
koliko vremena imamo još?
Koje je sad doba noći?
Kada će nam zora doći?

Pitanje bez smisla,
odgovara nema baš,
ali ti ga ponavljaš,
jedino je koje znaš...

***

Brežuljak je ovo
mrtvih bez boga,
duša koje nemaju
zaborava svoga.

Brežuljak je ovo
gdje čekaju nekog
tko bi ih se sjetio,
a tko zaboravio.

Brežuljak je ovo
heroja i kukavica,
sudbina ih slučajno bira
i griješi, kao i mi.

Kao mi kad zovemo golemim
kakvog čovjeka malog,
a tko zna u kolikim
sakriven je pravi div.

U svijetu koliko visoko
trebao bi se popeti
da bi poslije mogao sići,
kada sve bude gotovo?

A možda nema smisla
ići ni po jednoj skali,
jer su i vrh i bezdan
samo u tvojoj glavi.

***

Evo za tebe posljednjeg cvijeta ...
Na brežuljak dođi
i imaš li za slušanje mara,
čut ćeš da nije mrtva
za novim želja stara

koja u životu vara sve,
pa će i tebi darovati laži,
koja čini svijet okruglim,
a da je nema, kažu.

Smrt! Smrt je ovdje,
kao i na brijezima svim,
velika Tješiteljica
duša žalosnih

što ispod zemlje su
i čekaju na cvijet ko na oca,
dok onaj što živi čeka
Velikog Žeteoca!

***

Ostavi brežuljak,
sviće zora, sjajna, lijepa,
a ne pristaje mrtvima
svjetlost tvoga svijeta.

Zbogom, do viđenja, čovječe,
hvala što si došao,
poželiš li da se vratiš,
bit ćeš dobrodošao...

.jer ostale su mnoge, mnoge
priče neispričane
ovdje na brežuljku,
sred tišine nenaravne...

... neke ste već čuli
i bile su istinite
il' možda tek prozirni sni,
kao mi, mi ništice.

Druge te čekaju,
a ako je strah previše jak,
znat ćeš da ipak ima kraj,
makar smrt bila to...

... i da ćeš na brijegu
među nas doći,
jer će Tješiteljica
i po tebe poći.

***

Koliki, koliki grobovi
stoje na brijegu,
koliki što su mrtvi
spavaju u njemu.

I kako je dobro sada,
sad kad već je kraj,
vratiti se u mislima
u taj čudni kraj ...





________________________________________________________________________






DUGAČKI POZDRAV


...I dugih sati se tako obmanjujemo
Govorimo o njemu i njoj,
Uvijek o drugima
I umiranje je tu na dohvat ruke
Kako ne bimo priznali
Da smo stvarno tu
I Charlie Brown i Mafalda i škola
I razgovori pravi i pomalo izmišljeni
U popodnevima zimskim i ljetnim
Zapanjujućih uzleta
U jednoj jedinoj riječi
Dok sam pjevao Plaisir D'Amour
Ti si me gledala i smijala se glasno
Nisi shvaćala da ti se udvaram
Ili možda jesi pa si se samo pravila
I objesila me na nit konca
I tu me držala dugo, dugo
Ljubavi iz mladosti, neubrani cvijete
Ili možda ubrani, ali tuđom rukom
Tko zna da li i ti mene voliš
Ponekad sam siguran u to
Ponekad pak sve izgleda kao šala
Oči se skrivaju kao noćni leptiri





___________________________________________________________________________________






...


U mračnome kraju stoljeća strašnog,
na obzoru sjetnom i pustom,
već izbija nova zora
i ne razabirem je li to milenij nov
ili već prošli.

Bljeskaju bijes i bol tisuća i
tisuća okosturenih lica, i
urla poput iskre svjetla naš
pjev kao dinamit.

Živimo u svojoj mašti, stranci
na ovome svijetu koji je stran,
uljezi u ludoj gomili vas
koji više ne vjerujete u misterij.

I bezimeni mrtvi i ideali
uzdići će se iz svojih grobova,
i u ponoć vatromet će i bombe
označiti pobunu.

Mi ćemo možda umrijeti neslavno, a da nikad
nismo pronašli pravi put,
ali neka znaju oni koji pišu povijest,
ono što pokreće svijet, samo je utopija.






___________________________________________________________________________






BALADA O SMEĆU


Ovo je balada o smetlištu svijeta, o snovima prekratkim,
kupljenim pa odbačenim, o osjećajima raznim,
o ljubavi i pustolovini, o satima zaboravljenim,
o danima već prošlim...

Sa starim novinama odlaze i riječi koje su slavno ispisivale
povijest, povijest koja je zapisana jučer...
Možda su to bile tek nevažne priče, hici iz pištolja
koji paraju mozak i brzo se zaboravljaju...

I ljubavna pisma su tu, na otpadu tužnom...
Papiri svezani vrpcom, uspomene na jedan život,
ili samo jednu večer, ljubavi već završene, ljubavi
uništene, ljubavi velike poput kante za smeće...

More uzmi-pa-baci kućanskih aparata visoke tehnologije i
niske čovječnosti, igračke za odrasle koji nikako da shvate
da su igračke gotove i da ništa više ne valja...
Baterije ne traju dovijeka...

Odjeća s etiketom, u modi još prije dva, tri dana,
a u ovom golom svijetu dobro je da barem krojači uživaju,
kako bi svojim ništavilom odijevali moje ništavilo i ja se
zavaravam...

Zavaravam se da nešto možda i ne treba baciti,
da će nešto možda ostati, pa makar samo krik ludila,
nade da ću se prometnuti u pticu koja će uspjeti
poletjeti iz gnijezda...

Da, naravno, ostat će za nama i nakon što umremo,
cijelo more otpadaka, kako bi svjedočilo o tome da je sve
pošlo naopako, da smo i mi bili za baciti, a da toga
nismo bili svjesni...

Iz ove balade o smetlištu svijeta, sačuvat ću samo taj krik
bijega iz gnijezda...
Krila još nesigurna pod nebom straha,
ne znam ima li budućnosti, ali letom ja je izazivam...





“Never argue with stupid people. They will drag you down to their level and beat you with experience.” - Mark Twain

Edited by - bonjovi4ever on 02/04/2015 14:16:33

Tintilinic
Senior Member

2955 Posts

Member since 15/07/2013

Posted - 02/04/2015 : 15:04:54  Show Profile Show Extended Profile  Send Tintilinic a Private Message  Reply with Quote
Brežuljak mi je uvijek ostao u sjećanju
Bravo za topic!
Go to Top of Page

Pirgavi
Junior Member



Croatia
453 Posts

Member since 29/12/2010

Posted - 02/04/2015 : 17:38:03  Show Profile Show Extended Profile  Send Pirgavi a Private Message  Reply with Quote
Odlično!

The only thing we know for sure is that he's *not* a vegetarian.
Go to Top of Page

Space Marine
Senior Member



Croatia
1228 Posts

Member since 08/09/2013

Posted - 08/04/2015 : 20:55:41  Show Profile Show Extended Profile  Send Space Marine a Private Message  Reply with Quote
Svaka čast na topicu

Sometimes good guys gotta do bad things to make the bad guys pay.
Go to Top of Page

Risar_69
Advanced Member



Slovenia
11677 Posts

Member since 05/05/2008

Posted - 10/04/2015 : 12:33:02  Show Profile Show Extended Profile  Send Risar_69 a Private Message  Reply with Quote
super

Kad pocneš crtati, uvek moraš imati na kraju olovke, srce, ruku i misli!
Go to Top of Page

bonjovi4ever
stripovi.com suradnik



Croatia
1296 Posts

Member since 09/10/2007

Posted - 03/09/2019 : 08:44:18  Show Profile Show Extended Profile  Send bonjovi4ever a Private Message  Reply with Quote



PONOR

Hrlimo u budućnost
u ovome stoljeću čudesa,
koje je u srebrnom bljesku počelo
i tisuću milja otplelo.

Dvadeseto stoljeće donosi mir nama,
jarko svjetlo napretka
kojeg predstavlja ovaj brod,
porinut kao budućnost sama.

Dvadeseto je stoljeće još djetešce,
prva iskra velikoga ognja,
ali nitko ga neće zaustaviti
jer odavde do dvijetisućite ostao je korak tek.

Uspravni na pramcu, s vjetrom u lice
zaboravit ćemo bijedu i rat,
budućnost nas zove k sebi,
lijepa budućnost što sliči na raj.

Bit ćemo gospodari svega što se zbiva,
nitko nam neće stati na put,
na ovome brodu između dvaju kopna
u stanju smo pobijediti i smrt.

I nastavit ćemo prema novom svijetu,
svijetu novom, svijetlom, bajnom,
koji će se uskoro ukazati na dnu
u svem svom čaru dijamantnom.


Na obzoru morskom žarki sjaj,
život nas prima u zagrljaj...
I idemo naprijed da se sve praši
kroz bijeli odraz ledenih santi...



“Never argue with stupid people. They will drag you down to their level and beat you with experience.” - Mark Twain

Edited by - bonjovi4ever on 03/09/2019 09:01:39
Go to Top of Page
  Previous Topic Topic Next Topic  
 New Topic New Poll New Poll
 Reply to Topic
Jump To:
forum.stripovi.com © 2000-2002 Snitz Communications Go To Top Of Page
This page was generated in 0.14 seconds. Snitz Forums 2000