| Author |
 Topic  |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 16/01/2012 : 10:13:50
|
Usput, meni jedan od boljih horora prošle godine je i Ne boj se mraka redatelja Troya Nixeya i producenta Guillerma del Toroa
Tijekom posljednjeg desetljeća u žanru horora u Hollywoodu dominira snimanje mahom neuspješnih i besmislenih prepravaka kultnih žanrovskih ostvarenja iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Niz je izuzetno dug, od remakeova glasovitog „Teksaškog masakra motornom pilom“ Tobea Hoopera i „Noći živih mrtvaca“ Georgea A. Romera, preko inferiornih prerada antologijskih djela Johna Carpentara i Wesa Cravena kakva su „Noć vještica“, „Brda imaju oči“, „Posljednja kuća nalijevo“ i „Strava u Ulici brijestova“, te ponovnih „čitanja“ nekad popularnih eksploatacijskih slasher naslova poput „Petka 13.“, „Krvave maturalne noći“ i „Piranje“, do promašenih posezanja za nekim legendarnim ostvarenjima kakva su „Čovjek od pruća“ Robina Hardyja ili pak „Psi od slame“ Sama Peckinpaha te „Stvora“ Carpentera i Christiana Nybyja, čije nas prerade očekuju do kraja godine. U slučaju fantastičnog psihološkog horor-trilera „Ne boj se mraka“ kao materijal za obradu odabran je navodno sasvim solidan istoimeni TV-film redatelja Johna Newlanda iz 1973. godine, koji je privukao pozornost iznimno darovitog Guillerma del Toroa, potpisnika remek-djela „Đavolja kralježnica“ i „Panov labirint“, dvaju nastavaka „Hellboya“ te hitova „Mimic“ i „Blade 2“. Del Toro debitantski dugometražni projekt redatelja Troya Nixeya potpisuje kao suscenarist i suproducent, i njegov je rukopis jasno raspoznatljiv u gotovo svakom kadru filma.
U središtu zbivanja je mlada Sally Hirst (Bailee Madison), mirna i povučena 9-godišnjakinja koja zanemarena od majke iz Bostona dolazi živjeti kod oca Alexa (Guy Pearce) u grad Providence na Rhode Islandu. Alex se bavi obnavljanjem starih kuća, i sa svojom neurotičnom djevojkom Kim (Katie Holmes), dekoraterkom interijera, upravo restaurira veliko staro zdanje. Kada u kući otkrije skriveni podrum i u njemu čvrsto zatvorenu peć, zapravo nekakav prolaz, Sally iza željeznih rešetki začuje glasove koji ju dozivaju i mole da ih pusti na slobodu. Ubrzo potom ona po svojoj sobi i drugim prostorijama počne primjećivati neobična vilinska stvorenja s kojima se pokuša sprijateljiti. No čini se da je riječ o zlim bićima u postojanje kojih ne vjeruju ni otac ni Kim, a od kojih strahuje samo njihov stari domar Harris (Jack Thompson). Štoviše, nakon što stvorenja pokušaju ubiti Harrisa, Alex zaključi da Sally ima psihičkih problema te u pomoć pozove psihijatra (Nicholas Bell). No to je tek početak dramatičnih zbivanja koje korijene vuku iz 19. stoljeća, kada je u kući živio slikar Emerson Blackwood (Gary McDonald) čiju su 8-godišnju kći otela bića iz mraka.
Prema njegovim vlastitim riječima, Guillerma del Toroa je na realizaciju ovog projekta nagnalo to što je original iz 1973. do danas ostao najstravičniji film koji je vidio na malom ekranu. Iz današnje perspektive izvorni „Ne boj se mraka“ i nije bog zna kako strašljiv, više je riječ o zabavnom i pomaknutom djelcu koje osvaja camp-odmakom i određenim starinskim šarmom. Kao posvetu tom filmu u njegovom je prepravku zadržana ista glavna glazbena tema, što rezultira zgodnim retro-ugođajem. Premda je posrijedi debitant, strip autor Troy Nixey režira dosta sigurno i mjestimice nadahnuto, uspijevajući stvoriti sugestivnu tjeskobnu atmosferu te iz mlade Bailee Madison izvući glumački maksimum. I odrasli su dovoljno uvjerljivi, osobito Katie Holmes („Zlatni dečki“, „Batman: Početak“) koja energično dočarava neurotičnu Kim, nesigurnu ženu koja se želi dokazati kao supruga i maćeha, dok Guy Pearce („Memento“, „L.A. Povjerljivo“) liku Alexa pristupa odveć distancirano i pomalo hladno. Premda scenarij supotpisuje s Matthewom Robbinsom („Teksas Express“, „Mimic“), Guillermo del Toro je nedvojbeno najzaslužniji za inteligentno koncipiran zaplet i priču u kojoj se posredno naznačuju i neki intrigantni jungovski psihološki motivi, baš kao i za efektnu atmosferu gotičkog horora. Tu je i njegov omiljeni motiv senzibilne djevojčice koja suočena s tjeskobom svijeta odraslih otkriva zastrašujući paralelni svijet čudovišta i(li) mitskih bića, kao i još jedno dovoljno inventivno variranje teme o ukletoj / opsjednutoj kući. Premda je u nekim dionicama film odveć hladan, te iako se likovi uvode na dobrano klišeiziran i ne osobito poticajan način, kad se zbivanja zahuktaju i kad započne borba klinke s demonskim „zubić vilama“ uzbuđenja ne manjka pa gledatelj više puta biva doveden do ruba sjedala. Naracija je vrlo dinamična i praktički bez imalo ponavljanja i praznog hoda, tenzija raste polako i konstantno a autori nam mudro postupno otkrivaju zastrašujući izgled i agresivne namjere krvoločnih „zubić-vila“. Pohvalno je i fokusiranje na dječju traumu, tjeskobu i anksioznost, a zanimljiva je i svojevrsna kritika današnjeg društva u kojem prezaposleni i otuđeni roditelji probleme svoje djece i odnose s njima rješavaju lijekovima i medicinskim tretmanima. Sve u svemu, „Ne boj se mraka“ je vrlo solidno djelo u kojem će uživati svi fanovi Guillerma del Toroa i ljubitelji inteligentno koncipiranog horora.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 16/01/2012 : 12:47:21
|
| Ok, nema problema, ja sam samo iznio komentar, tj. prenio svoj tekst. Kao što vidiš, ni meni The Ward nije nešto, ali mi se načelno sviđa skromnost i staromodnost, a osobito što je Carpenter ostao svoj. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
zeljko
Advanced Member
Bosnia and Herzegovina
17819 Posts
Member since 02/08/2002 |
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
Posted - 17/01/2012 : 00:05:30
|
A što ću kad su me The Ward i Scream 4 totalno razočarali... Pogotovo Scream 4, koji je samo reciklaža prošla tri dijela (Craven je čak uspio reciklirati i jednu scenu od Nightmare on Elm Street)...gluma očajna, a najviše me raspizdio glavni negativac...
Onda mnogo glupih dijaloga imamo, pa isto tako nekih scena... Jednostavno ništa dobroga ne mogu reći za četvrti Vrisak.
A The Ward... je bolji od Vriska 4 to je sigurno, no gledajući da ga je Carpenter radio ispao je osrednje djelce sa predvidljivim scenama i krajem.
|
https://www.youtube.com/@HororFilmPlaygroundpredstavlja/videos - HororFilm Playground predstavlja |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/01/2012 : 12:27:44
|
Luđaci (The Crazies), red. Breck Eisner, SAD / Sjedinjeni Arapski Emirati, 2010.
Pored Johna Carpentera, Wesa Cravena i Tobea Hoopera, George A. Romero četvrti je majstor žanra horora koji je kultnim filmovima obilježio 70-e i 80-e godine prošlog stoljeća, a koji se u nizu manje ili više uspjelih prerada svojih djela tijekom posljednjeg desetljeća potvrđuje kao trajni izvor nadahnuća suvremenim filmašima. No dok se Carpenter («Magla», «Noć vještica», «Napad na policijsku postaju br. 13»...), Craven («Brda imaju oči», «Posljednja kuća nalijevo», «Strava u Ulici brijestova»...) i Hooper («Teksaški masakr motornom pilom») zadovoljavaju time da bez novih autorskih doprinosa i tek kao producenti nadgledaju nova, često trivijalna i isključivo eksploatacijska «čitanja» svojih ključnih ostvarenja, Romero se osim uloge producenta s uspjehom ponovo okušao i kao redatelj potpisavši izvrsni «Dnevnik živih mrtvaca» i uspjelu «Zemlju živih mrtvaca». Nakon što je aktualni revival horora iz 70-ih i 80-ih započet 2003. sasvim pristojnom no donekle precijenjenom obradom Hooperova «Teksaškog masakra...», Zack Snyder je 2004. godine režijom vrlo solidne «Zore živih mrtvaca» započeo novi trend popularnosti celuloidnih zombija i s njima povezane apokalipse. U zamjetnom broju recentnih ostvarenja sa zombijima kao antagonistima kakvoćom se svakako izdvajaju filmovi «28 dana kasnije» i «28 tjedana kasnije» Dannyja Boylea, pomaknuta horor-komedija «Zombieland» Rubena Fleischera te zabavna komedija «Noć glupih mrtvaca» Edgara Wrighta, a tom nizu sada valja pridodati i odlične «Luđake», možda probojni film dosad bezličnog Brecka Eisnera («Sahara»), sina nekad moćnog ali i omraženog holivudskog producenta Michaela Eisnera.
Izvorne «Luđake» («The Crazies») Romero je kao svoj četvrti film realizirao 1973., pet godina nakon antologijskog remek-djela «Noć živih mrtvaca», no ovo je ostvarenje zbog skromnih komercijalnih rezultata i kvalitativne inferiornosti u odnosu na «Noć...» u vrijeme premijere prošlo prilično nezamijećeno, da bi ubrzo među štovateljima žanra i samog redatelja steklo kultni status. Posve zasluženo, jer originalni «Luđaci» baš kao i njihov superiorniji prepravak funkcioniraju kao žanrovski precizna u arhetipski idiličnu američku provinciju smještena vrlo snažna i pesimistična socio-politička alegorija o društvenoj apokalipsi, o posvemašnjoj bezdušnosti i mizantropiji, o raspadu svih civilizacijskih vrijednosti, o posredno predočenoj visokoj birokratiziranosti i nehumanosti vojnih glavešina koji tragične sudbine tisuća ljudi zapečate hladnom zapovjedi «započeti postupak dekontaminacije», te naposljetku, ali ne i najmanje važno, o manipulativnoj prirodi medija.
U recentnom Eisnerovu filmu, za čiji je uspjeh neosporno zaslužan i daroviti suscenarist Scott Kosar («Nestajanje», «Amitywille»), sve ovo postupno dolazi do izražaja nakon što u provincijskom gradiću Ogden Nashu u Iowi lokalni pijanac jednog dana naoružan i tupog pogleda usred utakmice upadne na bejzbolsko igralište, te ga mjesni šerif David Dutten (Timothy Olyphant) u samoobrani biva prisiljen ustrijeliti. Kad se slični simptomi ludila i manijakalne agresivnosti uskoro pojave kod još nekih mještana, David, njegova trudna supruga Judy (Radha Mitchell) i zamjenik Russell Clank (Joe Anderson) shvate da je riječ o epidemiji uzrokovanoj nepoznatim bojnim otrovom koji je iscurio iz vojnog zrakoplova koji je nedavno pao u obližnje jezero. No vodom iz jezera napaja se čitav grad, pa će zaraza ubrzo poprimiti obilježja apokaliptične pandemije u kojoj će David i Judy morati spašavati vlastite živote.
Eisner sugestivnom i sigurnom režijom vrlo efektno od prvog kadra kreira ozračje ekspandirajuće tjeskobe i paranoje, precizno i bez trenutka praznog hoda održavajući dinamiku pripovijedanja, te izuzetno učinkovito protagoniste i njihove drame profilirajući kroz uzbudljivu akciju i horor-situacije u kojima se iznenada zatječu. Mizantropija i pesimizam rastu u svakoj novoj sceni, uz kao usputno gradiranje turobnih zapažanja o ljudskoj prirodi i neljudskom društvu, a navodna idila (američke) provincije razotkriva se kao laž i ničim potkrijepljen mit. Čak ni završnica u kojoj vojni satelitski sustavi pokreću novi postupak «dekontaminacije», a mediji javnosti lažu o «požaru» i «eksploziji u elektrani», ne ostavlja nimalo povoda za optimizam. Ukratko, izvrstan film koji nose sigurni nastupi Timothyja Olyphanta («Deadwood», «Umri muški 4.0») i Radhe Mitchell («Planet tame», «Melinda i Melinda») vrijedi pogledati i više puta.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 18/01/2012 : 22:23:26
|
Za promjenu jedan novi hrvatski horor, kratkometražni "Zagorski specijalitet" redatelja Davida Kapca iz 2011.
Nakon akcijskog trilera „Vrijeme ratnika“ Dejana Šorka iz 1991. godine te prošlogodišnje satirične horor-triler drame „Šuma summarum“ Ivana Gorana Viteza, kratkometražni crnohumorni horor „Zagorski specijalitet“ studenta režije Davida Kapca treći je hrvatski izdanak svojevrsnog holivudskog podžanra koji američka kritika naziva „backwoods brutality“, a kod nas se prevodi kao gorštački horor. Nekoliko je prepoznatljivih temeljnih obilježja tog podžanra, započetog davne 1971. sjajnom psihološkom triler-dramom s elementima horora „Psi od slame“ Sama Peckinpaha, a nastavljenog čitavim nizom naslova poput „Posljednje kuće na lijevo“ Wesa Cravena, glasovitog Boormanova „Oslobađanja“, kultnog Hooperova „Teksaškog masakra motornom pilom“, opet Hooperova „Brda imaju oči“, ali i antologijske „Južnjačke utjehe“ Waltera Hilla. Gorštački horor i naslovi koji ga u manjoj ili većoj mjeri dotiču filmske priče smještaju u zabite, ruralne i u pravilu izrazito negostoljubive predjele u koje civilizacija još uvijek nije stigla ili je prisutna u rudimentarnom obliku. U pravilu je riječ o dalekim i divljim predjelima (u američkom filmu jugu), na čijim brdima ili u močvarama obitavaju nerijetko tjelesno deformirani, mentalno hendikepirani, incestuoznošću obilježeni te manje ili više kanibalizmu skloni ljudi organizirani u primitivne i naglašeno patrijarhalne zajednice. Gdjekad su to tzv. gradovi duhova čije je mještane nuklearnim pokusima, kemijskim eksperimentima i sličnim djelovanjem psihofizički deformirao upravo onaj „civilizirani“ i „napredni“ dio društva, a ponekad tek zabačena koliba u šumi koja krije strašne tajne i još strašnije stanovnike. Ambiciozniji i promišljeniji autori ovakve priče koriste za stvaranje alegorijskih djela o kontrastu urbanog i ruralnog, o njihovom dubinskom nerazumijevanju i o opasnostima koje drugo predstavlja za prvo, kao i o kolektivnom podsvjesnom, odnosno o mračnom društvenom naličju koje uvijek prikriveno vreba prijeteći izlaskom na površinu i nemilosrdnom, krvavom destrukcijom. Protagonisti takvih filmova su osobe mlađe ili srednje životne dobi, najčešće budalasti studenti a u obzir dolaze i razmaženi sredovječni poslovni ljudi ili pak vojnici na vojnoj vježbi, koji negdje u zabiti daleko od civilizacije postaju lake mete nerijetko krvoločnog lokalnog stanovništva lakog na oružju i sklonog masakriranju nesretnika koji ponekad bivaju konzervirani i za zimnicu. Sukobi senzibilnog i agresivnog, urbanog i ruralnog te navodno civiliziranog i primitivnog u ishodištu su ostvarenja u kojima često moralno i socijalno neprihvatljivi predstavnici civilizacije i urbaniteta, da bi opstali i izvukli žive glave, prije ili kasnije moraju poprimiti neke osobine i preuzeti metode djelovanja onih protiv kojih se bore.
Šorkovo „Vrijeme ratnika“, priča o lovu dvojice prijatelja koji će se negdje na Banovini od lovaca pretvoriti u objekte lova iracionalno neprijateljski raspoloženih lokalnih progonitelja, nažalost savršenim tajmingom funkcioniralo je kao anticipiranje tragičnih ratnih zbivanja koja će neposredno uslijediti. Dva desetljeća kasnije daroviti i provokacijama skloni Ivan Goran Vitez srodan je zaplet iskoristio za oslikavanje aktualne stvarnosti i za izricanje angažiranih društveno, medijski i posredno politički kritički intoniranih stavova. U svom filmu, storiji o vikend team-buildingu skupine egoističnih i arogantnih poslovnih ljudi mlađe i srednje dobi, djelatnika jedne zagrebačke marketinške agencije koji će se pretvoriti u žrtve ubilački raspoloženih članova po svim pravilima podžanra profilirane lokalne obitelji, Vitez je dao bespoštednu i povremeno ne sasvim artikuliranu kritiku kapitalizma u kojem se pohlepni i rasizmom obilježeni šefovi inozemnog podrijetla viška neprofitabilne radne snage (licemjerno nazvanih ljudskih resursa) rješavaju njihovim doslovnim usmrćivanjem. Istodobno i ti radnici pesimistički bivaju predočeni kao mizantropi i egoisti koji se u cilju ostvarivanja karijernih ambicija ne libe ubiti konkurenta.
Na temelju ukratko opisanog konteksta razvidno je da se Kapčev jasno žanrovski usmjeren, svim osobinama gorštačkog horora obilježen i pretenzija za izricanjem širih socijalnih stavova većim dijelom pošteđen „Zagorski specijalitet“ ne može smatrati filmom blizancem „Šume summarum“, što je nakon njegova ljetošnjeg prikazivanja u Puli tvrdio dio kritike. Ponajmanje iz razloga što je Vitez superiorniju i artikuliraniju „Šumu...“ koncipirao po uzoru na francuski horor „Granice“ i spomenuti Cravenov klasik „Brda imaju oči“, dok je Kapac prema vlastitim riječima bio nadahnut Hooperovim „Teksaškim masakrom...“. Istina, i u djelu realiziranom kao studentski rad na Akademiji dramske umjetnosti protagonisti su mladi zagrebački poslovni ljudi koji, unatoč otvorenoj međusobnoj netrpeljivosti, dan provode na korporacijski organiziranom paintballu u šumi u Hrvatskom zagorju, a Luka Petrušić u oba naslova tumači praktički identičnu rolu. Među mladim yuppiejima su i zlovoljna Lea (odlična Ivana Roščić) i narcisoidni Ozren (vrlo dobar Filip Juričić), koji se tijekom dana izgube u šumi, da bi ubrzo neočekivano naišli na obiteljsko imanje prilično ekscentričnih lokalnih stanovnika. Uz grubog oca Štefa (sugestivni Draško Zidar), tu su njegova supruga, sinovi Joža (Robert Ugrina) i Ivek (Luka Petrušić) te kći Marija (Iva Mihalić), a svi se oni hvale izvrsnim vinom i izuzetno ukusnom kotlovinom koje prave u kućnoj radinosti. Dok Ozren brzopleto smjesta počne uživati u vinu i kotlovini, Leu muče zle slutnje i želi što prije otići. A kad padne mrak oboje će se na krvav način suočiti sa zastrašujućom istinom o Štefovoj obitelji i njihovoj kotlovini.
Oni koji su svojedobno na Danima hrvatskog filma ili u nekoj drugoj prigodi pogledali kratke filmove „Kud puklo da puklo“ i „Hotel Pariz“, a na ljetošnjoj Puli i „Igra tucanja“ Davida Kapca, mogli su steći predodžbu o njegovim autorskim ambicijama i tematskim preokupacijama. On je zasad ne sasvim artikuliran ali neosporno talentiran autor koji preferira dobrano bizarne teme, pomaknute likove i osebujnu poetiku Akija Kaurismäkija. U „Kud puklo da puklo“ Kapac je tako kreirao urbanu burlesku, komediju situacije i karaktera o mladom paru čiju noćnu zabavu poremete iznenadno mladićevo krvarenje, dolazak hitne pomoći ali i prerani povratak mladićevih roditelja. U „Hotelu Pariz“, pak, autor je ponudio iščašenu horor-priču o zagonetnim noćnim zbivanjima u derutnom hotelu iz naslova, a najveće mane cjeline efektnog ugođaja krile su se u antipatičnom protagonistu i suvišnom nejasnom posezanju za nerazrađenim egzistencijalističkim motivima. Dijelom sličan ranom Kaurismäkiju, i Kapac je autor čije filmove obilježavaju ironijski odmak, manje ili više sugestivno tjeskobno ozračje, uglavnom opravdano umetanje elemenata burleske te vizualne stilizacije s apostrofiranjem crnog humora. I zapletom derivativni „Zagorski specijalitet“, u kojem Draško Zidar baš kao i u „Kotlovini“ Tomislava Radića, opet s mnogo ljubavi i entuzijazma pripravlja mrsno jelo, s tom razlikom što su ključne namirnice posve suprotnog porijekla, vrlo je dobro režirano ostvarenje efektnog nelagodnog i paranoidnog ugođaja te praktički opipljive mizantropije. Ograničen minutažom i novčanim sredstvima te u želji stvaranja prvog „pravog“ tuzemnog gorštačkog horora, makar i kratkometražnog, Kapac nije želio krenuti Vitezovim stopama te njegovo djelo ponajviše pamtimo po naturalističkim prizorima nasilja, učinkovitom gradiranju tjeskobe i strave, mjestimice vrlo uspjeloj groteski i raspoloženim glumačkim kreacijama. „Zagorski specijalitet“ ne posjeduje provokativnost, beskompromisnost, radikalizam i jasnoću vizije „Šume...“, no budući je riječ o mladom autoru od kojeg ambicioznije projekte tek možemo očekivati, i ovakav predstavlja dovoljno kaloričan i zasitan filmski obrok.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 18/01/2012 : 22:26:34
|
Obred (The Rite), red. Mikael Hafstrom, SAD / Mađarska, 2011.
Film koji je zasigurno najviše na velikom ekranu popularizirao teme demonskog zaposjedanja i istjerivanja sotone je kultni „Istjerivač đavola“ Williama Friedkina iz 1973. godine. Posrijedi je remek-djelo ovjenčano Oscarima za najbolji adaptirani scenarij i zvuk te nagrađeno s četiri Zlatna globusa, koje je u holivudski mainstream, u pop-kulturu i pod svjetla javnosti uvelo dotad rijetko obrađivane i malo znane motive nekih doktrinarnih učenja Katoličke crkve. Friedkinov je „Egzorcist“ fikcijsko djelo koje je snažno utjecalo na stvarni život na način da je nakon premijere filma izuzetno porastao broj prijavljenih slučajeva zaposjedanja, što je iniciralo nastajanje čitave profesionalne „struke“ istjerivača vraga, ljudi koji su tvrdili da su sposobni identificirati demona i izbaviti zaposjednutu osobu. Očekivano, „Egzorcist“ je tijekom 70-ih i ranih 80-ih godina inicirao nastanak velikog broja jeftinih eksploatacijskih kopija, a trend je tijekom proteklih desetak godina ponovo oživljen zahvaljujući manje ili više uspjelim, mahom eksploatacijskim i trivijalnim naslovima kakvi su „Stigmata“, „Izgubljene duše“, „Egzorcist: Početak“, „Egzorcizam Emily Rose“, „Posljednji egzorcizam“ itd. Među spomenutim ostvarenjima ambicioznija, solidnija i zanimljivija su uglavnom ona čiji su autori tvrdili da su zapleti temeljeni na stvarnim događajima te koja su uspješno balansirala između kršćanske agende o navodno neupitnoj mogućnosti da čovjekovu dušu zaposjedne vrag i skeptičnijeg pristupa koji je pokušavao racionalno sagledati i relativizirati stvari.
Tim putem kroči i nažalost ipak dominantno mediokritetska horor-drama „Obred“ Šveđanina Mikaela Håfströma, potpisnika tek korektnih i ni po čemu pamtljivih naslova kakvi su romantični triler „Fatalni preljub“ i psihološka horor-drama „1408“. I ovdje je riječ o filmu koji fikcijski nadograđuje navodno istinitu priču u središtu koje je Michael Kovak (Colin O´Donoghue), mladić koji je odrastao radeći u pogrebnom poduzeću otuđenog oca Istvana (Rutger Hauer) i koji je odlučio postati svećenik. Četiri godine nakon početka školovanja, dok se približava trenutak njegova zaređivanja, Michael posumnja u svoju odanost vjeri i spremnost na žrtvu te odluči prekinuti svoje služenje Bogu. No tada ga njegov nadređeni, otac Matthew (Toby Jones), nagovori da otputuje u Rim i ondje pod mentorstvom oca Xaviera (Ciarán Hinds) i njegovog starog kolege, Lucasa Trevanta (Anthony Hopkins), krene na tečaj za egzorcista. Otac Lucas je jedan od najiskusnijih rimskih egzorcista koji iz trudne 16-godišnjakinje Rosarie (Marta Gastini) upravo pokušava istjerati demona i koji se u svom poslu služi vrlo neobičnim i često ekstremnim metodama. Teško prihvaćajući dvojbene načine rada oca Lucasa, Michael će se uskoro zateći u situaciji da će i starog svećenika zaposjesti demon, ta da upravo on mora obaviti egzorcistički obred. A da bi to napravio, Michael će biti prisiljen preispitati svoju odanost vjeri, zrelost, samopouzdanje i otvorenost prema novim saznanjima. Istodobno će shvatiti da njega presudno određuje traumatična prerana majčina smrt i zategnut odnos s ocem.
Mahom nevješto pokušavajući gledateljima ponuditi navodno nov, svjež i drugačiji pogled na zaposjednutost i egzorcizam, redatelja Håfström i scenarist Michael Petroni, među ostalim suscenarist filmova „Kraljica prokletih“ i „Kronike iz Narnije: Plovidba broda Zorogaza“, od samog se početka gube u nizanju klišeja i (pod)žanrovskih općih mjesta. Očekivano, pitanje vjere i odanosti Bogu tako se obrađuje kroz naglašenu prizmu odnosa sina prema ocu (pomalo zaboravljeni no uvijek rado viđeni Rutger Hauer), podjednako onom biološkom kao i zamjenskom u liku starog svećenika, a sam egzorcizam je manifestacija latentnog (djevojačkog) straha od silovanja s jedne, odnosno psihičke nestabilnosti, gubitka vjere i generalne grešnosti pojedinca s druge strane. Pojednostavnjena i vrlo plitka značenjska i simbolička razina kao i nametljivo izražen stav da nedostatak dokaza o nečemu nije ujedno i dokaz da to nešto ne postoji, nisu i jedini problemi filma realiziranog u mađarskoj suprodukciji. Naime, riječ je o zapletom isprva intrigantnom djelu kojem nedostaje šarma, redateljske konciznosti i energičnosti, stila i suvislosti, te koje je dodatno opterećeno trivijalnim specijalnim efektima i neobuzdanim preglumljivanjem oskarovca Anthonyja Hopkinsa. On je itekako karizmatičan glumac vrlo sugestivne izražajnosti, no ovdje mu se dopušta da u posljednjoj trećini nekontrolirano šmira i teatralno afektira. Paradoksalno, no to je možda i najzabavniji segment filma, makar Hopkins nije uvjerljiv kao prvotni pozitivac koji se spletom okolnosti postupno pretvara u negativca. Valja izdvojiti i zgodne sporedne uloge sjajnog i uvijek autoritativnog karakternog glumca Ciarána Hindsa („München“, „Djevojke s duplerice“, „Lara Croft: Tomb Rider“) i privlačne te sve traženije Alice Braga (Božji grad“, „Ja sam legenda“, „Repo Men“, „Predatori“). Ukratko, „Obred“ je film koji se zacijelo neće svidjeti ni najtvrdokornijim ljubiteljima žanra.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 18/01/2012 : 22:32:39
|
Ukleta kći (The New Daughter), red. Luiso Berdejo, SAD, 2009.
Početkom 90-ih godina Kevin Costner je bio jedna od najsjajnijih holivudskih zvijezda, producentska zlatna koka koja je stostruko vraćala svaki cent uložen u nju i hvaljeni oskarovac koji je od 3 nominacije za izvrstan redateljski prvijenac "Ples s vukovima" 1991. osvojio Akademijine nagrade za najbolji film i režiju te Zlatni globus u kategoriji najuspjelijeg filma. Činilo se tada da je ovaj markantni glumac nalik ikonama klasičnog Hollywooda sve čega se dotakne sposoban pretvoriti u suho zlato, od sportskih drama "Bull Durham" i "Polje snova", preko pop-interpretacije legende o junaku iz šervudske šume u hitu "Robin Hood: Princ lopova" i intrigantne političke drame „JFK“, do romantičnog trilera "Tjelohranitelj", biografskog vesterna "Wyatt Earp" i Eastwoodova remek-djela "Savršeni svijet". Danas, nakon kreativnog i komercijalnog promašaja "Vodeni svijet", podcijenjenog "Poštara" i niza osrednjih i slabo gledanih naslova, Costner je dobrano zaboravljen i na njega više ne računaju ni najokorjeliji filmofili, unatoč tome što se pored uspjelih uloga u političkom trileru "13 dana" i sigurnog nastupa u psihološkom trileru "Gospodin Brooks" u međuvremenu kao redatelj potvrdio i odličnim donekle revizionističkim vesternom "Daleka prostranstva". Na kraju prvog desetljeća 21. stoljeća Costner pozornost više privlači kao zapaženi country-pjevač, ljubitelj bejzbola i automobilističkih utrka NASCAR te gorljivi demokrat koji je u svojoj tvrtki Ocean Therapy Solutions razvio uređaj za odvajanje nafte iskorišten u nedavnoj havariji u Meksičkom zaljevu, nego kao glumac. Pitate li potpisanog kritičara, Costner i kao glumac još uvijek zaslužuje itekakvo poštovanje, što je razvidno i u psihološkom horor-trileru "Ukleta kći".
Ne osobito spretno prijevodno naslovljen film izvornog naslova "The New Daughter" (ako je doslovna "Nova kći" distributerima bila neprihvatljiva, što je nedostajalo sadržaju primjerenijoj "Ukletoj kući"?) derivativno je, klišeizirano i izvedbom konvencionalno, ali ipak ne sasvim nezanimljivo ostvarenje temeljeno na kratkoj priči Johna Connollyja, koje redateljski potpisuje španjolski scenarist ("Karantena") i redatelj Luis Berdejo Arribas. Riječ je o još jednoj varijaciji u žanru horora (pre)često korištenoj storiji o ukletoj kući na osami u šumi, u koju se useljava uspješni književnik John James (Costner) s kćeri tinejdžericom Louisom (Ivana Baquero) i sinčićem Samom (Gattlin Griffith). Johna i djecu je upravo napustila supruga i majka koja je otišla s drugim muškarcem, pa John pokušava pohvatati konce i u drugoj sredini započeti novi život. No Sama muči bojazan da je možda on kriv za majčin odlazak, a senzibilna Louisa je upravo ušla u kritičnu fazu odrastanja i sazrijevanja, kad se intenzivno sukobljava s ocem i preosobno doživljava sve u obitelji i oko sebe. Nakon što jednom na obližnjem šumskom brežuljku provede dio večeri, Louisino će se ponašanje drastično promijeniti, a pojave mučnina i iscrpljenosti ukazat će na mogućnost da je djevojka trudna. A kad naposljetku postane naglašeno introvertirana i agresivna, John će doznati za tragičnu sudbinu prethodnih stanara kuće te otkriti da brežuljak u šumi krije staro indijansko groblje oko kojeg se prema legendama okupljaju zli duhovi davnih indijanskih ratnika koji traže djevojku oplođivanjem koje bi mogli nastaviti "živjeti" i na ovom svijetu.
![]()
Iako se danas mora zadovoljavati i ovakvim mediokritetskim projektima, Costner je vrlo karizmatičan glumac snažne histrionske osobnosti i upečatljive pojavnosti koji u svakom trenutku bez pol muke dominira kadrovima u kojima se pojavljuje. On vrlo sugestivno utjelovljuje razočaranog muža kojeg je upravo napustila nevjerna supruga i oca kojeg muče dvojbe o odgoju djece te koji postupno otkriva dijaboličnu prirodu mijena svoje kćeri. Te su mijene donekle tipične za tinejdžericu koja (traumatičnim) otkrivanjem spolnosti postaje svjesna vlastitog tijela i koja nesigurno kroči u svijet odraslih, no autori nažalost zanemaruju tu potencijalno provokativnu dimenziju zapleta. Umjesto toga sve se uglavnom svodi na ponešto repetitivno nizanje žanrovskih klišeja s lažnim plašenjem gledatelja i podizanje dramske tenzije korištenjem elipsi, kao i odlukom da se do samog kraja nikad otvoreno ne prikažu šumska čudovišta. Svakako, valja priznati da redatelj gdjekad sugestivno stvara ozračje tjeskobe, paranoje i straha od nepoznatog i nadnaravnog, što u kombinaciji s pesimističnom i mračnom završnicom te sigurnim Costnerovim nastupom ne pretjerano ambicioznim gledateljima može biti i dovoljno. Ostali će se morati zadovoljiti detektiranjem općih mjesta iz žanrovske početnice te s nekoliko efektno režiranih sekvenci. A za glumca Costnerova nekadašnjeg ugleda to i nije bog zna što.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/01/2012 : 18:56:37
|
Nakon što je u fantastičnom akcijskom hororu „Legija“ prvi put udružio snage s redateljem Scottom Stewartom, majstorom specijalnih efekata kojem je to bio debitantski dugometražni projekt, inače sjajni britanski karakterni glumac Paul Bettany („Gospodar i ratnik: Druga strana svijeta“, „Wimbledon“, „Da Vincijev kod“) nastupa i u drugom Stewartovu filmu sličnog žanrovskog predznaka. I ovaj put je riječ o produkcijski skromnoj, posve derivativnoj i neambicioznoj eksploatacijskoj priči, zbog čega Bettanyjev izbor ove uloge prilično čudi. On je vrlo darovit i karizmatičan glumac kojeg kamera voli, koji se odlično snalazi u svim ulogama, od nastupa u povijesnim romantičnim dramama kakve su „Sajam taština“ i spomenuti „Gospodar i ratnik“, preko izvrsne sportske romantične komedije „Wimbledon“ do akcijskih rola kakve su one u dva Stewartova filma, i koji je sposoban i iz najpovršnije i najtrivijalnije napisanog karaktera izvući maksimum. Međutim, u slučajevima niskobudžetnih Stewartovih filmova to svakako nije dovoljno, jer se njegova gluma gubi u posve klišeiziranim situacijama kojima nedostaje suspensa i drame, te koje nezahtjevnim gledateljima nude nimalo zanimljiv zaplet, puno mehaničke akcije i neuvjerljivih specijalnih efekata i ponešto zanimljive ikonografije.
Takav Bettanyjev izbor uloga čudi, no bit će da mu je financijski interes u ovim slučajevima u prvom planu, jer je uistinu teško uočiti nešto drugo što ga je moglo privući ovakvoj priči smještenoj u alternativnu postapokaliptičnu stvarnost. On utjelovljuje Svećenika, odvažnog i borbi izuzetno vičnog Božjeg ratnika, jednog od boraca koji su u ne tako davnom ratu ljudi i vampira ljudima donijeli pobjedu. Na opustošenoj i negostoljubivoj Zemlji ugroženoj radijacijom ljudi žive u primitivnim naseljima kakvo je grad Jerihon, a glavnu vlast u svojim rukama drži crkva predvođena arogantnim velikodostojnicima kakav je monsinjor Orelas (Christopher Plummer). Svećenika još uvijek more traumatična sjećanja na rat u kojem se borio s hrabrom kolegicom (Maggie Q) i u kojem je ostao bez najboljeg prijatelja i suborca (Karl Urban). No kad u iznenadnom napadu vampira budu ubijeni njegov brat Owen (Stephen Moyer) sa suprugom Shannon (Mädchen Amick), te kad napadači otmu bratovu kći Lucy (Lily Collins), Svećenik ispravno zaključi da vampiri kreću u novi rat. No u to ne vjeruju njegovi nadređeni, te monsinjor Orelas protjera Svećenika. Ipak, s njim u potragu za nećakinjom odluči krenuti lokalni šerif i Lucyn dečko Hicks (Cam Gigandet), a uskoro će im se pridružiti i neustrašiva Svećenica. No vampire u novom pohodu predvodi zagonetni Crni Šešir, netko koga Svećenik jako dobro poznaje.
Uistinu nije lako pronaći nešto solidnije i barem koliko-toliko intrigantnije u ovom filmu temeljenom na navodno vrlo solidnom stripu Južnokoreanca Hyung Min-wooa. Ako bi se pak morali izdvojiti određeni segmenti, to bi bile razmjerno atraktivna scenografija i s njom povezana ikonografska dimenzija djela. No i u tom je smislu „Sveti ratnik 3D“ posve derivativan, jer otvoreno potkrada mnoštvo neusporedivo superiornijih ostvarenja, od kultnog Scottova „Blade Runnera“ preko niza vesterna i špageti-vesterna, konkretno remek-djela „Rio Bravo“ i znamenite „dolarske trilogije“ Sergija Leonea, do recentnijih naslova kakvi su oni iz trilogije „Blade“ i nedavne „Knjige iskupljenja“ braće Hughes s Denzelom Washingtonom. Imalo upućeniji filmofil lako će detektirati koja je scena „posuđena“ iz kojeg filma, a da stvar bude gora toliko „prepisivanje“ nije nadograđeno ni bar donekle zanimljivim likovima, ni njihovim intimnim ili međusobnim dramama, ni uzbudljivijom akcijom, ni atraktivnijim specijalnim efektima (štoviše, isti se doimaju prilično jeftinima i na brzinu sklepanima), a naposljetku ni solidnijom glumom. Istina, nekakva je drama ipak naznačena u otkriću činjenice da Svećenika s otetom djevojkom Lucy povezuje najbliža krvna veza, a u profiliranju katoličke crkve kao organizacije koja uz geslo „Suprotstaviti se crkvi znači ići protiv Boga“ diktatorski vlada ljudima lako je detektirati i traljavi pokušaj nekakvog angažmana. Međutim, sve je to šuplje i nezanimljivo, pa i ne čudi da glumci poput Bettanyja, Maggie Q („Nemoguća misija 3“) i veterana Christophera Plummera („Moje pjesme, moji snovi“) u ovakvom filmu ostavljaju blijed dojam jer ne uspijevaju ništa izvući iz papirnatih likova. Dakako, tu je i otvoreni kraj, što znači da ćemo u slučaju kakvog-takvog financijskog uspjeha kroz koju godinu gledati i nastavak. Nadajmo se da se to ipak neće dogoditi. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/01/2012 : 18:58:58
|
Podatak da je premijera fantastičnog povijesnog akcijskog horora "Lov na vještice" prvotno bila najavljena još za ožujak 2010., da bi naknadno bila odgođena za punih devet mjeseci, te činjenica da film traje svega 90-ak minuta a ne 113 koliko je navedeno na IMDb-u, čemu su vjerojatno uzroci naknadna kraćenja i premontiranja, dosta govori o niskim očekivanjima producenata od ovog projekta. Djelo izvorno producirano od tvrtke Relativity Media, čiju je distribuciju nakon odgode premijere preuzela kompanija Rogue, drugi je zajednički projekt pomalo izgubljenog oskarovca Nicolasa Cagea, koji posljednjih godina kao na tekućoj vrpci niže isključivo neambiciozne, infantilne i trivijalne naslove u najboljem slučaju namijenjene jednokratnom gledanju i brzom zaboravu, i nekad obećavajućeg a danas bezličnog redatelja Dominica Sene, među ostalim potpisnika hitova "Nestali u 60 sekundi" i "Operacija Swordfish", čije najbolje ostvarenje u karijeri i dalje ostaje debitantski redateljski naslov "Kalifornija" s Bradom Pittom i Davidom Duchovnyjem.
Unatoč lošoj karmi i svim nevoljama koje su pratile njegov nastanak, "Lov na vještice" nije uopće loš film. U djelu snimanom na lokacijama u Austriji i Mađarskoj, čija je jedna scena tijekom jednog poslijepodneva snimljena i na rtu Kamenjak u Istri, porezima i financijskim problemima opterećeni Cage tumači odvažnog križarskog viteza Behmena, poštenog i pravednog čovjeka koji sredinom 14. stoljeća, nakon 12-godišnjeg služenja katoličkoj crkvi u pokoravanju islamskog svijeta, nakon pokolja žena i djece shvati da sudjeluje u suštinski nečasnom i bezbožnom pohodu. Stoga u pratnji svog najboljeg prijatelja i kolege Felsona (Ron Perlman) smjesta otkaže poslušnost njihovom zapovjedniku, te se dvojica boraca vrate u Europu. No Francuskom i ostatkom Europe hara kuga, a vlasti za izbijanje epidemije optužuju vještice među kojima je i mlada djevojka (Claire Foy), koju kardinal D´Ambroise (Christopher Lee) želi spaliti na lomači. Vjerujući da je cura još jedna iz neznanja pogrešno za vještičarenje optužena žena, Behmen i Felson predlože da ju sprovedu u udaljenu opatiju gdje će svećenici nad njom obaviti obred egzorcizma. Kad kardinal prihvati njihov prijedlog, Behmen i Felson sa svećenikom Debelzaqom (Stephen Campbell Moore), osvetoljubivim vitezom Eckhartom (Ulrich Thomsen) kojem je ubijena kći, odvažnim mladićem Kayom (Robert Sheehan) i varalicom Hagamarom (Stephen Graham) krenu na dug, iscrpljujući i vrlo opasan put. Tijekom puta sukobit će se s krvoločnim vukovima i drugim pogibeljnim opasnostima, a zatočena će djevojka početi pokazivati svoje drugačije, zastrašujuće lice.
Film izvornog naslova "Season of the Witch", što bi bila "Sezona lova na vještice", kao da je riječ o nekom crtiću sa Zekoslavom Mrkvom, jedno je od onih ostvarenja koja počinju obećavajuće, intrigantno pa čak i provokativno, da bi ubrzo počela gubiti dah i popuštati pod teretom predvidljivosti, klišeja i gomilanja specijalnih efekata. Vrlo solidan početak s atmosferičnom i sugestivnom sekvencom pogubljenja triju vještica, nakon čega slijede atraktivni, raskošno producirani i uzbudljivi prizori križarskih pohoda, navješćuje i određenu, prilično zamjetnu dozu otvorene kritike katoličke crkve i njezine dvojbene povijesne uloge. Premda i ti žalci s vremenom ponešto otupljuju, kritika katoličke crkve, širenja vjere ognjem i mačem te licemjernog religijskog moraliziranja ostaje konstanta tijekom čitavog filma. U skladu sa spomenutim popuštanjem pod konvencijama i općim mjestima, kad se šestoro muškaraca s navodnom vješticom zapute prema izoliranoj opatiji, priča postaje klasičan horor u kojem će na svakoj prepreci stradati po jedna osoba. A kad preživjeli napokon stignu na cilj, uslijedit će orgija ne baš uvjerljivih i razmjerno jeftinih CGI efekata (to su valjda oni produkcijski problemi), tijekom koje će se pokazati da naši junaci imaju posla sa sotonom osobno.
Ipak, unatoč svim zamjerkama, kojima se može pribrojiti i svojevrsna mizoginija jer u filmu sve do samog kraja nema nijednog pozitivnog ženskog lika (štoviše, ni u jednom se trenutku ne dovodi u pitanje "vještičja ćud" žena), "Lov na vještice" je jedan od korektnijih Cageovih i Seninih projekata u posljednje vrijeme. To se može zahvaliti ponajprije vrlo sugestivnom ugođaju gotičkog horora, efektnim scenografskim rješenjima s prijetećim eksterijerima kojima dominiraju zlokobni dvorci, ruševne crkve i šume u magli, ali i dovoljno raspoloženim nastupima Cagea, uvijek pouzdanog Rona Perlmana ("Hellboy", "Ime ruže"), markantnog Urlicha Thomsena ("Festen", "Kraljevstvo nebesko", "International") i drugih, s iznimkom epizode Christophera Leeja mahom anonimnih glumaca. Ukratko, križarski pohodi, srednjovjekovna Europa, progon vještica i uzbudljiva akcija dovoljan su razlog za gledanje ove nepretenciozne razbibrige.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/01/2012 : 19:01:14
|
Kad se 2000. godine u kinima pojavio fantastični horor-triler „Put bez povratka“ („Final Destination“) redatelja i suscenarista Jamesa Wonga te suscenarista Glena Morgana i Jeffreya Reddicka, vrlo solidni financijski rezultati na američkim i svjetskim kino-blagajnama kao i prateće uglavnom povoljne kritike bile su znak da su i publika i kritika dobro prihvatile zanimljivu i razmjerno svježu, premda ne i originalnu priču o skupini studenata koji pukim slučajem izbjegnu smrt u zrakoplovnoj nesreći, da bi ubrzo shvatili kako su smrti ostali dužni te da će taj dug svi što prije morati platiti. Izvorni „Put bez povratka“ bio je debitantski kino-projekt scenarista Glena Morgana i Jamesa Wonga, dvojca koji je tijekom 90-ih potpisao scenarističke predloške nekih od najboljih epizoda kultnog serijala „Dosjei X“ Chrisa Cartera, a s Carterom je surađivao i na dosta popularnoj no i dobrano podcijenjenoj seriji „Milenij“. U spomenutim projektima Morgan i Wong ponajviše su tematizirali neka od ključnih pitanja zapadnjačke filozofije i morala, poput osjećaja odgovornosti i krivnje, pa je posve logično da su se tome posvetili i u „Putu bez povratka“. Oslonjen na tradiciju mahom prilično neuspjelih nadnaravnih filmova katastrofe kakvi su „The Night My Number Came Up“ Leslieja Normana iz 1955. godine, „The Survivor“ Australca Davida Hemmingsa iz 1981., „Sole Survivor“ Thoma Eberhardta iz 1983., kao i na niz zapletima srodnih televizijskih filmova, „Put bez povratka“ je ponudio zgodnu fantastičnu storiju o putniku koji doživi mračnu proročansku viziju neizbježne avionske nesreće koju sa skupinom suputnika uspije izbjeći, da bi uskoro shvatio da se smrt ne može prevariti jer ona uporno prije ili kasnije stiže na poravnavanje računa.
Premda je prvi nastavak zasad petodijelnog serijala sadržavao i sekvencu koja je snažno asocirala na klasični horor „Ljudi mačke“ Vala Lewtona iz 1942., te premda se radilo o zgodno koncipiranom i uzbudljivom ostvarenju intrigantne premise te sugestivnog tjeskobnog ozračja, već je posve derivativan i kakvoćom ponešto inferiorniji „Put bez povratka 2“ iz 2003. godine pokazao da je posrijedi brzo potrošiva formula koju spasiti može samo vješta redateljska ruka kakva je ona Davida R. Ellisa („Zmije u avionu“), nekadašnjeg kaskadera u čijem je portfelju i remek-djelo „Lice s ožiljkom“ Briana De Palme, kao i niz hitova poput „Invazije tjelokradica“, „Živjeti i umrijeti u Los Angelesu“ i „Smrtonosnog oružja“. U trećem nastavku serijala zamor materijala je već bio posve razvidan, a u četvrtom su najveći mamac za gledatelje predstavljale 3D atrakcije. U tom kontekstu zasad posljednji nastavak u režiji kino-debitanta Stevena Qualea, supervizora specijalnih efekata i redatelja druge ekipe na megahitovima „Titanic“ i „Avatar“ Jamesa Camerona s kojim je supotpisao i zapaženi dokumentarac „Aliens of the Deep“, vraća povjerenje u serijal. Štoviše, pred nama je naslov kakvoćom ravnopravan prvom dijelu, za što zasluge snosi i scenarist Eric Heisserer („Strava u Ulici brijestova“), angažiran i na scenariju prepravka remek-djela „Stvor“ Johna Carpentera koji bi premijeru trebao doživjeti tijekom ove godine. Priča filma dobro je poznata, a prati tragične sudbine skupine djelatnika tvrtke Presage Paper iz Vancouvera koji se spremaju za vikend team-building. Pored mladog Sama Lawtona (Nicholas D´Agosto), darovitog kuhara koji sanja o karijeri u Parizu, tu su njegov najbolji prijatelj Peter (Miles Fisher), Peterova djevojka Candice (Ellen Wroe), atraktivna Olivia (Jacqueline MacInnes Wood). A tu su i privlačna Molly Harper (Emma Bell), djevojka s kojom je Sam nedavno prekinuo vezu, potom njihov arogantni šef Dennis Lapman (David Koechner), te tvornički radnik Nathan (Arlen Escarpeta) i egoistični ženskar Isaac (P.J. Byrne). Nakon što Sam tijekom putovanja doživi zastrašujuću viziju rušenja mosta preko kojeg njihov autobus treba prijeći, kao i pogibije svih njih, zahvaljujući njegovu upozorenju osmero ljudi uspije izbjeći tragične smrti. No to je dakako tek početak stravičnog slijeda događaja u kojem će Sam i ostali shvatiti da smrt ne voli kad ju se vara.
U odnosu na prethodne nastavke novi „Put bez povratka“ uvodi neke nove dramske detalje, primjerice onaj da neki od likova smrt može pokušati prevariti tako da sam postane ubojica, odnosno da u ime smrti uzme tuđi život. Takvo stvaranje tenzije među likovima koji više nisu samo pasivne žrtve već mogu postati i zločinci dobrodošlo je i zanimljivo, makar se dramaturgija filma i dalje praktično u potpunosti svodi na nizanje prizora usmrćivanja protagonista koji često pogibaju na posve bizarne i nezamislive načine. Pozitivna je i činjenica da u tom nizanju sve više prevladavaju apsurd i groteska, što peti „Put...“ pretvara u možda najzabavniji nastavak. Dakako, ono „najzabavniji“ valja shvatiti sasvim uvjetno i u naglašenom tamnom tonu, uz oslonac na dosta sugestivan tjeskobni ugođaj, vrlo solidan ritam te sigurnu režiju. Paranoidnu priču odlikuje i zamjetna doza crnog humora koji film čini komunikativnijim i gledljivijim, jer zaplet i ovog dijela ne odstupa od dosadašnje formule. U vrline filma valja ubrojiti i povremeno uistinu impresivne CGI efekte, recimo u sekvenci rušenja mosta, potom naglašavanje činjenice da je upravo ljudski faktor najslabija karika u lancu tragičnih zbivanja, apostrofiranje mizantropije kao i površno ali ipak zamjetno bavljenje pitanjima osjećaja krivnje i moralne odgovornosti. Ono gdje je „Put...“ uobičajeno tanak jesu posve plošni i klišeizirani karakteri protagonista koji u boljim slučajevima bivaju definirani kroz suočavanje s tragedijom i odlučnost da se suprotstave smrti, a u gorima tek kroz scene u kojima smrt dolazi po njih. Zgodan je i svojevrsni obrat u završnici u kojem se otkriva vrijeme zbivanja tragičnih događaja, čime se serijal zapravo vraća na početak što opet narušava unutarnju logiku čitavog koncepta. Ipak, „Put bez povratka 5“ je dosta uspio i na makabričan način vrlo zabavan horor-triler, pa ako i jest riječ o posljednjem nastavku serijala franšiza njime dobiva solidan i efektan završetak.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 22/01/2012 : 11:50:58
|
I prije glasovitog horora „Projekt: Vještica iz Blaira“ Daniela Myricka i Eduarda Sáncheza iz 1999. godine filmaši su se u oblikovanju svojih djela često koristili metodom „found footagea“. Komponiranje filmova od pravih ili lažnih „pronađenih fotografija“ često je u dokumentaristici i eksperimentalnom filmu, a zahvaljujući „Vještici iz Blaira“ tijekom posljednjeg se desetljeća razvila čitava struja dominantno holivudskih filmova, u pravilu horora i akcijskog SF-a, koji eksploatiraju dosjetku o lažnim dokumentarnim zapisima. Ne samo što je „Vještica....„ u međuvremenu dobila inferioran nastavak, već su se zaredali filmovi poput primjerice „Cloverfielda“ Matta Reevesa koji spretno varira dosjetku o haranju godzile New Yorkom koje se snima digitalnom kamerom, ili pak naslova kakvi su „Invazija svijeta: Bitka Los Angeles“ Jonathana Liebesmana i recentni „Skyline“ braće Strause koji više ili manje uspješno žanrovske konvencije SF-a pokušavaju nadograditi lažnom dokumentaristikom te tako svojim djelima osigurati dodatnu intrigantnost i uvjerljivost. Nažalost, s razmjernom iznimkom „Cloverfielda“ svi spomenuti filmovi u tim pokušajima ostaju na razini uglavnom trivijalnih i nerazrađenih dosjetki, te se iscrpljuju u mahom bezidejnom eksploatiranju premise o lažnom dokumentarizmu koja se dominantno oslanja na žanrovske konvencije i već dobrano izraubane obrasce. Srećom, s filmom „Lovac na trolove“ koji kao svoj drugi scenaristički i redateljski projekt potpisuje anonimni Norvežanin André Øverdal ipak nije takav slučaj.
Prava je zagonetka kako domaći distributeri odlučuju koje će naslove pustiti u kina, jer je uistinu nejasno kako u dvorane multipleksa dospijevaju bezvezni „Promatrač“ ili pak ovaj film, norveška produkcija derivativnog zapleta i ne baš uvjerljivih specijalnih efekata koja će zacijelo ostvariti vrlo skromnu gledanost, dok će se načekati oni koji bi barem na legalnom DVD-izdanju željeli pogledati primjerice Eastwoodov za Oscara nominirani „Hereafter“ s Mattom Damonom u glavnoj ulozi. U svakom slučaju, priča „Lovca na trolove“ je vrlo jednostavna i dobro poznata, a protagonisti su studenti Kalle (Tomas Alf Larsen), Johanna (Johanna Mørck) i Thomas (Glenn Erland Tosterud) koji su za fakultetski video-projekt 2008. godine odlučili slijediti i snimati lovokradicu Hansa (Otto Jespersen), da bi uskoro nestali a među njihovim stvarima bile pronađene 283 minute sirovog snimljenog materijala. Naime, Hans je lovac na medvjede, a u Norveškoj je to strogo zabranjeno za sve koji nemaju valjanu licencu. Nakon što ih je grubi lovokradica isprva odbio, trojka ga je odlučila tajno pratiti u šume zapadne Norveške, ne znajući da će se time ubrzo dovesti u smrtnu opasnost. Hans, naime, ne lovi medvjede nego trolove, mitska bića iz skandinavskih bajki i legendi koja nisu nimalo dobrodušna i ne zavitlavaju ljude s krila zrakoplova. Upravo suprotno, trolovi su čudovišta nerijetko divovska rasta, u osnovi se dijele na šumska i planinska s nekoliko podvrsta, hrane se kamenjem i životinjama koje im ljudi ostavljaju, a pobijediti se mogu ponajprije snopom jarkog svjetla pod kojim se ili pretvaraju u kamen, ili pak rasprsavaju. Čini se, međutim, da su im omiljena meta iskreni kršćani, ljudi koji nisu samo deklarativni vjernici, a upravo bi se to moglo pokazati kobnim za Thomasa i njegove kolege kad se nađu na putu krupnog troglavog tusseladda i divovskog raglefanta.
Premda je posrijedi kvalitativnim dometima skromno te u cijelosti prilično neuvjerljivo, naivno i infantilno djelo s podosta logičkih rupa, određene vrline se „Lovcu na trolove“ ipak ne mogu zanijekati. Ponajprije valja izdvojiti autoritativan nastup Otta Jespersena, navodno vrlo popularnog norveškog komičara koji ulogom grubog profesionalca Hansa dokazuje da je sposoban i za ambicioznije glumačke zadatke. Potom, metoda „found footagea“ unatoč čestoj iskorištavanosti još se uvijek doima dovoljno zanimljivom i poticajnom, cjelina se odlikuje solidnim ritmom s nekoliko predugih dijaloških pasaža i previše objašnjavanja, priči ne nedostaje sugestivnosti i intrigantnosti a akcijskim i horor scenama uzbuđenja i dramatike, dok su naturščici u rolama studenata dovoljno uvjerljivi. Pored klišeiziranosti i neelaboriranosti protagonista, s iznimkom Hansa redom sasvim blijedih i nezanimljivih papirnatih likova, ono što ponajviše bode oči su mnoge ishitrenosti i nejasnoće, koje se podjednako odnose na trolove i ljude, te zbrzana i naglo odrezana završnica koja na mnoga pitanja ne nudi odgovore. Problematičan je i nasilno nakalemljeni i suvišni satirično-ironični epilog s obraćanjem javnosti norveškog premijera, čime se nakon svega sugerira da smo upravo odgledali parodiju a ne makar koliko-toliko ambiciozni film. Ipak, André Øvredal je neosporno darovit autor koji bi nas jednog dana mogao ugodno iznenaditi.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 22/01/2012 : 11:52:37
|
U holivudskom / američkom hororu, kao i u ambicioznijim filmovima koji slične zaplete koriste za stvaranje ambicioznijih i društveno kritičnijih djela, postoji pravi podžanr koji bi se uvjetno mogao nazvati gorštačkim hororom. Riječ je o arhetipskoj priči o skupini ljudi mlađe ili srednje životne dobi, najčešće budalastih studenata a u obzir dolaze i razmaženi sredovječni poslovni ljudi ili pak vojnici na vojnoj vježbi, koji negdje u zabiti daleko od civilizacije postaju lake mete nerijetko krvoločnog lokalnog stanovništva lakog na oružju i sklonog nemilosrdnom masakriranju nesretnika koji ponekad bivaju konzervirani i za zimnicu. Bez obzira radilo se o kultnim naslovima poput „Teksaškog masakra motornom pilom“ Tobea Hoopera i „Brda imaju oči“ Wesa Cravena (odnosno o njihovim novijim prepravcima), o serijalu „Petak 13.“, o remek-djelima „Južnjačka utjeha“ Waltera Hilla i „Oslobađanje“ Johna Boormana, o čitavom nizu recentnijih horor-naslova kakvi su „Pogrešno skretanje“ i „Koliba straha“, ili pak o sjajnoj „Zimskoj kosti“ Debre Granik s nedavnog kino-repertoara, provodna nit svih tih filmova je tematiziranje dubinskog nerazumijevanja „urbane“ i „ruralne“ Amerike i opasnosti koju druga predstavlja za prvu.
U navedenim filmovima ruralna Amerika naseljena primitivnim, vrlo agresivnim i često iznimno okrutnim spodobama koje su samoodabrani otpadnici od civilizacije ili pak mikrozajednice koje je ta civilizacija ispljunula, onoj urbanoj donosi samo smrt, razaranje i uništenje, istodobno funkcionirajući i kao kolektivno nesvjesno (podsvjesno) mračno naličje idealiziranog američkog sna. Horori i drugi spomenuti filmovi taj američki san pretvaraju u noćnu moru, a horor-komedija „Tucker i Dale protiv zla“ izvrće stereotipe iz takvih filmova i poigrava se njima. Isprva se čini da su protagonisti i ovdje budalasti mladi ljudi koji, neobuzdani, arogantni te puni predrasuda i bez imalo razumijevanja za bilo kakav način života osim vlastitog, stižu u brdski predio Zapadne Virginije planirajući vikend provesti u noćnim zabavama, opijanju i seksu. Njih predvodi egoistični i agresivni Chad (Jesse Moss), a među njima je i plaha Allison (Katrina Bowden), atraktivna cura koju Chad pokušava osvojiti. Već na putu do šume cure i dečki će susresti nespretnog Dalea (Tyler Labine) i njegovog najboljeg prijatelja Tuckera (Alan Tudyk), momke koji za vikend idu u svoju novu „kuću za odmor“, zapravo ruševnu baraku boravak u kojoj može biti i opasan po život. Premda su Tucker i Dale dobrodušni, simpatični i krajnje dobronamjerni „brđani“, Chad i ostali smjesta će ih proglasiti potencijalnim ubojicama i krvolocima. A kad Dale tijekom noćnog kupanja prestraši Allison koja pri padu u jezero ozlijedi glavu, te kad joj on i Tucker odluče pomoći u svojoj baraci, Chad i ostali zaključit će da su „brđani“ započeli svoj krvavi pohod. Krenuvši osloboditi Allison i osvetiti se njenim otmičarima, nespretne cure i dečki počet će ginuti od vlastitih ruku i u slučajnim bizarnim samoubojstvima. No to je tek početak tragičnog spleta događaja tijekom kojih će se pokazati da sve nije onakvim kakvim se čini i da urbano ovaj put predstavlja ogromnu prijetnju ruralnom.
Načelno valja pohvaliti odluku redatelja Elija Craiga i debitanta suscenarista Morgana Jurgensona da se poigraju konvencijama žanra te križanac horora i crne komedije nadograde romantičnim podzapletom o ljubavi dvoje prividno nespojivih marginalaca koji će usred krvave orgije prouzrokovane kobnim nesporazumom shvatiti da su zapravo srodne duše. Premda duhovitih fora ne nedostaje, makar je dominantni mizantropski ton uglavnom zabavan te iako je dramski okvir formalno zanimljiv a likovi središnjih protagonista slikoviti i efektno pomaknuti, „Tucker i Dale protiv zla“ u cjelini je ipak tek osrednje ostvarenje koje nezgrapno balansira među žanrovskim odrednicama, ne uspijevajući optimalno eksploatirati ni horor ni komediju. Imamo li na umu da su jedine uspjele horor-komedije, zapravo parodije, filmovi iz serijala „Zla smrt“ Sama Raimija, to nimalo ne čudi, jer su za ovakvu vrstu filmova nužni jasni i promišljeni izvedbeni koncepti te snažnije autorske osobnosti. Craig i Jurgenson to ipak nisu, pa njihov film nije ni dovoljno strašan ni dovoljno smiješan, štoviše horor-scene ne posjeduju nimalo suspensa i uzbuđenja, baš kao što ni komične dionice nisu dostatno duhovite. Ono što funkcionira jesu farsa i kritika gluposti i ispraznosti mladih ljudi, no to nije dovoljno da bi film bio uspješan, osobito sjetimo li se načina na koji je Wes Craven budalaste i arogantne tinejdžere superiorno ismijavao u serijalu „Vrisak“ čiji četvrti nastavak uskoro stiže u kina. Među loše strane ovog djela valja ubrojiti i konvencionalnu završnicu s apostrofiranjem genetski predodređenog zla glavnog negativca, kao i nedovoljno eksploatiranje apsurda i komedije zabune. Svakako, valja istaknuti da glumci, osobito Tyler Labine („Antitrust“, „Zack i Miri snimaju pornić“) i Alan Tudyk („Ja, robot“, „U 3 i 10 za Yumu“) raspoloženo i s ironijskim odmakom interpretiraju dobrodušne „brđane“ koji ne razumiju što im se to događa, te da ljubavnom podzapletu ne nedostaje šarma. No to je ipak premalo za višu ocjenu ovog filma. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 22/01/2012 : 11:54:08
|
Kad se kaže da je bizarni žanrovski križanac izvornog naslova „Sucker Punch“, film koji bi se okvirno moglo nazvati fantastičnim psihološkim akcijskim trilerom, najslabije ostvarenje u dosadašnjoj redateljskoj karijeri darovitog Zacka Snydera, red je tu tvrdnju i obrazložiti. Nakon što je pozornost filmofila privukao vrlo solidnim debijem „Zora živih mrtvaca“, inteligentno koncipiranom, uzbudljivom, uznemirujućom, slojevitom i subverzivnom osuvremenjenom preradom kultnog niskobudžetnog horora Georgea A. Romera iz 1978. godine, Snyder se prihvatio adaptacije glasovitog stripa „300“ Franka Millera. I snimio vizualno atraktivno, očekivano napadno stilizirano te brutalnom akcijom i specijalnim efektima pretrpano doslovno filmsko čitanje stripa koje je ponajprije bilo namijenjeno ljubiteljima osebujnog Millerova djela. Isto vrijedi i za pomalo pretenciozne „Watchmene“, jakim simboličkim nabojem obilježenu no u cjelini površnu, trivijalnu i nedomišljenu adaptaciju znamenitog stripa Alana Moorea o „realnim“ superjunacima, u kojoj Snyder nije uspio dočarati kompleksnost, mizantropiju, pesimizam i značenjsko bogatstvo Mooreova „grafičkog romana“. Zack Snyder je filmaš sklon netipičnim zapletima koji, vidljivo je to i iz iznadprosječno uspjelog crtića „Legenda o Čuvarima“, neosporno posjeduje vrlo zanimljivu umjetničku osobnost i sposoban je praktički svaki svoj film obogatiti bombastičnom vizualnošću, postmodernističkim citiranjem i pastiširanjem doslovce svega i svačega, crnim humorom, melodramskim elementima, slikovitim pulp-protagonistima, mnoštvom zabavnih bizarnih detalja pa čak i elementima grčke tragedije. No u njegovom izraženim feminizmom obojanom recentnom ostvarenju kod nas nezgrapno prevedenog naslova „Sucker Punch - Babydoll uzvraća udarac“, ta je formula došla do svog ekstrema i prvi put ozbiljno zakazala.
Film počinje u stilu Tima Burtona, vizualno zavodljivom i prilično intrigantnom dužom „rekapitulacijskom“ sekvencom u kojoj doznajemo razloge zbog kojih je 20-godišnja Baby Doll (Emily Browning) dospjela u psihijatrijsku bolnicu Lennox House u Vermontu. Ona je djevojka iz disfunkcionalne obitelji koja se nakon smrti majke odlučila fizički suprotstaviti grubom i nasilnom očuhu, koji je pretpostavljivo godinama seksualno zlostavljao Baby i njenu mlađu sestru. No 50-e su godine prošlog stoljeća i u Americi se provodi žestoka opresija nad lažno optuženim, „neposlušnim“ i „svojeglavim“ djevojkama i ženama, a nad njima se često izvodi i zastrašujuća lobotomija. Kad dozna da u korupcijom premreženi Lennox House za 5 dana stiže liječnik (John Hamm) koji bi i nju trebao lobotomizirati, Baby se prebaci u svijet svog uma u kojem stvari stoje posve drugačije. U tom je svijetu Lennox House elitni muški klub nalik bordelu, u kojem se djevojke posebno uvježbavaju da plesom i drugim „uslugama“ zadovolje sve prohtjeve bogatih klijenata. Glavni bolničar (Oscar Isaac) tu je svodnik Blue Jones koji nemilosrdno iskorištava djevojke, glavna sestra Vera Gorski (Carla Gugino) je instruktorica baleta koja cure podučava zavodljivom seksi plesu, a pacijentice postaju djevojke za zabavu zvane Sweet Pea (Abbie Cornish), Rocket (Jena Malone), Blondie (Vanessa Hudgens) i Amber (Jamie Chung). No u takvom je svijetu sve moguće, pa tako i to da je Baby vrhunska plesačica koja senzualnim izvedbama opčinjava publiku i tjera ju na plač. Stoga ona Sweet Pea, Rocket, Blondie i Amber predloži da njen ples iskoriste za pokušaj bijega iz bolnice. Za to se potrebno prebaciti još dublje u snove, gdje djevojke postaju odvažne ratnice koje će se uz pomoć svojevrsnog mentora Mudraca (Scott Glenn) dokazati u brojnim borbama, od onih s divovskim samurajima iz Japana u 15. stoljeću preko bitaka u Prvom i Drugom svjetskom ratu do sukoba sa zmajevima, te tako prikupiti stvari potrebne za bijeg. No to će se pokazati vrlo teškim zadatkom koji bi djevojke mogao stajati i života.
Iz ukratko prepričanog sadržaja (kažem ukratko, jer je sva zbivanja na ekranu jednostavno nemoguće prepričati, barem ne suvislo), ne može se ni naslutiti što je sve Snyder, koji film potpisuje i kao suscenarist i suproducent, u njega utrpao. Od spomenutog burtonovskog mračnog i tjeskobnog uvoda, preko eksploatiranja igrice „Tomb Rider“ i mnoštva pop-kulturnih referenci iz područja književnosti, filma, stripa i glazbe, do izvrsnog soundtracka kojim odjekuju hitovi bendova Eurythmics, Jefferson Airplane, Roxy Music, Def Leppard, Led Zeppelin, Queen itd. Pri tome citatnost i derivativnost nisu problematične, jer je zabavno primijetiti da zombi-nacisti iz WWII nalikuju onima u stripu / filmu „Hellboy“, da se u akcijskim prizorima otvoreno potkradaju Tarantino i Robert Rodriguez, da namjeran šund poprima obilježja trasha i parodije slične onoj u „Kick-Assu“, te da cjelina dosta baštini i od filma „Gospodar neba i svijet sutrašnjice“. Ono što jest problematično odnosi se na dramaturški i narativni kaos u kojem se gledatelj lako i često gubi, na gomilanje bizarnosti i nepodnošljivo bučnih te specijalnim efektima prekrcanih scena, na povremeno neizdrživo frenetičnu spotovsku režiju zbog koje je teško razlučiti bitno od nebitnog, kao i na kakofoniju slika i zvukova koju je jednostavno nemoguće podnijeti u trajanju od čitavih 122 minute. Jasno, zbog toga pate i fluidni i zapravo nedefinirani likovi kao i dramska tenzija, a ponajviše značenjska razina djela. Naime, „Sucker Punch“ u osnovi angažirano i naglašeno kritički govori o opresiji nad ženama u Americi 50-ih, o neprihvatljivom seksizmu i mizoginiji tada i danas te o stravičnoj praksi lobotomiziranja, na način da jasno afirmira feminističko suprotstavljanje suštinskom totalitarizmu, jer s iznimkom Mudraca u interpretaciji Scotta Glenna u filmu nema ama baš nijednog pozitivnog muškog lika. No da bi gledatelj došao do tih dubljih značenjskih slojeva mora istrpjeti sve prethodno navedeno, čime cjelina gubi smisao i svrhu. Pohvalno je da se publici u multipleksima pod formom pop-corn hita podmetnu angažman i stav, no to je trebalo učiniti na promišljeniji i suvisliji način.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 13/02/2012 : 22:48:13
|
Piranja 3D (Piranha), red. Alexandre Aja, SAD, 2010.
Kad se u svjetskim kinima davne 1978. godine pojavila fantastična crnohumorna horor-komedija "Piranja" redatelja i montažera Joea Dantea ("Gremlini"), scenarista Johna Saylesa ("Grad nade") i producenta Rogera Cormana ("Pad kuće Usher", "Njihalo strave"), nepretenciozna eksploatacijska storija o skupini ljudi koji se u zabačenim predjelima Teksasa suočavaju s krvoločnim u laboratoriju stvorenim ribama uzgojenim s namjerom korištenja u vijetnamskom ratu, doživjela je priličan gledateljski uspjeh i mahom pozitivne reakcije kritičara. Dok je publika očekivano hrlila na šarmantno, dinamično, uzbudljivo i duhovito djelce koje je obilovalo autoreferentnim dosjetkama, kritičari su isticali crnohumorni camp-odmak i posrednu kritiku američke vojne politike te angažmana u Vijetnamu (Steven Spielberg je film navodno proglasio najuspjelijim derivatom njegovih "Ralja"), a prigovarali tek zbog ne baš uvjerljivih specijalnih efekata. Uspjeh "Piranje" na svjetskim kino-blagajnama tri je godine kasnije potaknuo snimanje nastavka u kojem je kao redatelj debitirao James Cameron, koji se naknadno zbog drastičnih producentskih intervencija (kao suredatelj koji je prekrajao Cameronovo djelo nepotpisan je figurirao stanoviti Osvaldo G. Assonitis) i nezadovoljstva konačnim rezultatom odrekao filma. Također, na valu uspjeha izvorne "Piranje" već je 1979. godine snimljen promašeni horor-triler "Ribe ubojice" u režiji anonimnog Antonija Margerithija, no ovaj naslov nema veze s originalnom duologijom.
Posve je razumljivo da je pred kraj prvog desetljeća 21. stoljeća, na valu razvoja i ekspanzije 3D-tehnologije i prepravaka manje ili više kultnih horora iz 70-ih i 80-ih godina ("Noć vještica", "Magla", "Strava u Ulici brijestova"...), realizirana nova verzija Danteove "Piranje". Nažalost, remake se i u ovom slučaju pokazao znatno slabijim od originala. Premda je riječ o neosporno najkrvavijem hororu godine kojeg se zbog velikog broja eksplicitnih erotskih scena gdjekad na rubu meke pornografije, i mnoštva najčešće degutantnih prizora kasapljenja atraktivnih mladih tijela, titulira "grešnim gledateljskim zadovoljstvom", ostvarenje mladog francuskog filmaša Alexandrea Aje ("Krvava romansa", "Brda imaju oči") ni približno ne posjeduje odlike izvornika. Kad u uvodnoj sekvenci ugledate Richarda Dreyfussa, junaka Spielbergovih "Ralja" koji u odjeći iz spomenutog filma peca usidren u barci na izmišljenom jezeru Victoria u Arizoni, te koji će ubrzo postati prva žrtva dva milijuna godina starih pirana pomicanjem tla neočekivano oslobođenih iz velike podvodne pećine, zaključujete da je pred vama zabavna filmofilska zafrkancija "trash" predznaka. Donekle i jest tako, jer film dosta dobro funkcionira kao slasher u kojem se slobodni erotski prizori pravilnim ritmom izmjenjuju s crnohumornom orgijom krvi, otkinutih udova i specijalnih efekata, te u kojem malu ulogu tumači glumac ("Otporan na smrt", "Nemilosrdni gadovi") i redatelj Eli Roth ("Koliba straha", "Hostel" 1 i 2). U središtu zbivanja je obitelj privlačne čuvarice zakona Julie Forester (Elisabeth Shue), energičnog šerifa i samohrane majke troje djece. Kad jata pirana počnu komadati neobuzdanu studentariju koja na jezeru provodi proljetne praznike, te kad na brodu arogantnog porno-producenta Derricka Jonesa (Jerry O´Connell) budu ugrožena i Julieina djeca predvođena tinejdžerom Jakeom (Steven R. McQueen, unuk legendarnog Stevea McQueena), u borbi protiv nezasitnih riba Julie će se pridružiti njen zamjenik Fallon (Ving Rhames), mladi znanstvenik Novak (Adam Scott), njegov stariji kolega Goodman (Christopher Lloyd) i još nekoliko ljudi.
Pored gomilanja degutantnih horor-scena koje s vremenom postaju odbojne, zamorne i kontraproduktivne, te prevelikog broja površno profiliranih, antipatičnih ili nesimpatičnih protagonista za čije sudbine ne marimo, najveći problemi filma leže u činjenici da su autori svjesno odabrali (dobitnu?) strategiju nepoštivanja niti minimalnih granica dobrog ukusa, kao i u tome što je prvotno čini se dvodimenzionalno snimljeno djelo tek naknadno prebačeno u 3D. Kad u jednoj sceni, nakon što umiruća žrtva zavapi da su mu pirane odgrizle spolovilo, ugledate ribu koja pohlepno proguta penis da bi ga ubrzo ispljunula uz nekovrsno podrigivanje dok gleda u kameru, neizbježno se počnete pitati gdje su granice morbidnosti i kome je film uopće namijenjen. A kad u određenom broju sekvenci počnete uočavati zamućenu sliku i dvostruke linije likova, požalite što je 3D-tehnologija trenutno toliki hit da bez nje čini se ne može nijedan naslov s hitoidnim pretenzijama, osobito horor.
Sve u svemu, "Piranja 3D" nezahtjevnim gledateljima dobrog želuca nudi solidnu "trash" zabavu. Onima osjetljivijima uputnije je potražiti neki drugi repertoarni film.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 26/02/2012 : 20:55:34
|
Rupa straha 3D (The Hole 3D), r. Joe Dante
Tijekom 80-ih godina potpisniku ovog teksta Joseph Joe Dante je bio jedan od dražih redatelja. Bilo je to desetljeće u kojem je ovaj filmaš, neosporno spretan u inteligentnom i zabavnom spajanju horora, znanstvene fantastike i komedije, tri godine nakon što je 1978. snimio hit "Piranja", realizirao kultni horor "Zavijanje" (oba filma po scenarijima kasnijeg glasovitog neovisnog redatelja Johna Saylesa), poslije kojeg je uslijedilo sudjelovanje u omnibusu "Zona sumraka", pa njegov prvi veliki hit "Gremlini", potom zabavni "Istraživači", pa pametni i duhoviti "Unutrašnji svemir", te nakon promašenih "Amazonki na Mjesecu" podcijenjeni "The ´Burbs" i konačno zaključni uspjeh s "Gremlinima 2". Osamdesete su neosporno predstavljale Danteovo "doba vina i ruža", razdoblje u kojem je ovaj bistar i film(ofil)ski vrlo pismen i obrazovan umjetnik ugled stjecao ne kao autor u klasičnom smislu (nikad nije film realizirao po vlastitom scenariju), već kao redatelj koji je preuzimao gotove predloške i iste prilagođavao svojim artističkim vizijama. U određenom smislu po tematskim preokupacijama i nekim stilskim obilježjima blizak Stevenu Spielbergu i Rogeru Cormanu – sam kao redateljske uzore pored Cormana navodi i Franka Tashlina, Jamesa Whalea, Chucka Jonesa i Jeana Cocteaua – Dante je stvorio skupinu glumaca koji su do danas ostali najpoznatiji po ulogama u njegovim djelima (Phoebe Cates, Martin Short, Kathleen Quinlan, itd.). Nažalost, 90-ih je njegova zvijezda počela tamnjeti, jer su poslije odlične "Matineje" uslijedile nezamijećene "Odbjegle kćeri", vrlo dobri "Mali vojnici" i "Drugi građanski rat", ali i promašaji poput naslova "Gospodar rata: Bitka za galaktiku" i "Looney Tunes: Ponovo u akciji".
Zajednička obilježja većine Danteovih uspjelih ostvarenja su smještanja zapleta u idilična predgrađa čiji mir poremete fantastični i/li zastrašujući događaji, sklonost crnom humoru, satiri i davanju filmofilskih posveta B-filmovima te odabir djece i djetinjastih protagonista koji uvijek spašavaju stvar. Dakako, tu su i pomahnitale lutke odnosno bića nalik lutkama ("Gremlini" 1 i 2, "Mali vojnici"), ismijavanje društvenih konvencija i nesposobnosti odnosno militarizma američke vojske, kao i posredna kritika otuđenih i disfunkcionalnih obitelji u kojima često nedostaje jedan od roditelja, što u određenoj mjeri postaje izvor drame i katalizator zbivanja. U kontekstu navedenog "Rupa straha 3D" je nažalost tipičan Danteov film.
Protagonisti su očekivano prilično mladi, tinejdžer Dane (Chris Massoglia) i njegov mlađi brat Lucas (Nathan Gamble), koji sa samohranom majkom Susan (Teri Polo) doseljavaju u miran provincijski gradić, očito bježeći od nečega ili nekoga. Kad u podrumu kuće u koju su uselili otkriju neobična podna vratašca koja nepromišljeno otvore, u društvu lijepe susjede i Daneove vršnjakinje Julie (Haley Bennett) shvatit će da je riječ o prolazu kroz koji na javu izlaze duhovi mrtvih i svojevrsne sile mraka. S vremenom će postati jasno da je riječ o bićima koja su materijalizacije njihovih strahova i loše savjesti, i koja ih mogu dovesti u smrtnu opasnost. A kad Julie počne progoniti duh poginule prijateljice iz djetinjstva, te kad Lucasa napadne ubilački nastrojen lutak-klaun, Dane će priznati da se još uvijek boji nasilnog oca koji je zlostavljao čitavu obitelj i koji je nedavno izišao iz zatvora.
Unatoč ne uvijek spretno naknadno dodanoj 3D-tehnologiji "Rupu straha" odlikuju staromodan ugođaj i redateljska izvedba, što u dobroj mjeri izgleda simpatično i šarmantno. Puno problematičnije je Danteovo gomilanje svih mogućih žanrovskih klišeja i općih mjesta, od lažnih plašenja gledatelja i (namjerno?) razmjerno trivijalnih i neuvjerljivih specijalnih efekata do nezanimljivih posveta žanrovskim ikonama u rasponu od "Dječje igre" i Chuckyja preko novog japanskog horora (duh dugokose mrtve djevojčice kreće se u stop-motion animaciji) do filmova Tima Burtona i Terryja Gilliama. Ipak, valja biti pošten i priznati da završnica koja se odigrava u paralelnom, burtonovsko-gilliamovskom svijetu dizajniranom po uzoru na legendarni "Kabinet dr. Caligarija" Roberta Wienea, a u kojem se Dane bori protiv svog najvećeg straha, znatno popravlja konačni sud o filmu. Zbog tog efektnog ekspresionizma u završnici vrijedi zažmiriti na jedno oko i zasad posljednjem ostvarenju Joea Dantea dati ocjenu više.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/03/2012 : 10:13:28
|
Stravične legende (Urban Legend), r. Jamie Blanks, SAD / Francuska, 1998.
Vozeći se automobilom opustjelom cestom jedne olujne noći, studentica Michelle Mancini (Natasha Gregson Wagner) odluči zaustaviti se i na benzinskoj postaji natočiti gorivo. Kad ju mucavi prodavač (Brad Dourif) agresivno pokuša zaustaviti i nagovoriti da ne nastavi vožnju, Michelle jedva uspije pobjeći. Ne zna, međutim, da ju je uzbuđeni čovjek samo želio upozoriti da se na stražnjem sjedalu njezina automobila krije maskirana osoba naoružana sjekirom, te da će ubrzo postati prvom žrtvom okrutnog serijskog ubojice. Vijest o njezinu umorstvu sutradan izuzetno uznemiri sve studente koledža Pendleton, a osobito mladu i senzibilnu Natalie Simon (Alicia Witt). Michelle je tijekom srednje škole bila Natalieina odlična prijateljica, a djevojke su se razišle zbog tragičnog događaja od prije dvije godine. Naime, tada je zbog njihove naizgled nedužne šale u automobilskoj nesreći poginuo mladić David Evanson, a Michelle i Natalie su dobile policijske dosjee. Ta je tragedija ostavila posljedice na Natalie, koja je postala toliko šutljiva i povučena da se ni naočitom Paulu Gardeneru (Jared Leto), ambicioznom uredniku fakultetskih novina, ne usudi priznati da joj se sviđa. Za nevolju, Paul privlači i Natalieinu najbolju prijateljicu, brbljavu i temperamentnu Brendu Bates (Rebecca Gayheart), koja momka stalno pokušava osvojiti. Istodobno, Natalie se upucava arogantni Damon Brooks (Joshua Jackson), s kojim ona jedne večeri pristane otići na spoj. Nakon što Damon tijekom noći bude nemilosrdno ubijen pred njenim očima, a sama jedva spasi živu glavu, Natalie zaključi da koledžom hara manijakalni ubojica odjeven u zimsku jaknu s kapuljačom. Čini se da u izvršenju zvjerskih zločina netko oponaša stravične legende, navodno izmišljena ubojstva o kojima im predaje profesor William Wexler (Robert Englund). Dok Natalie uz Paulovu pomoć odlučuje tijekom vikenda istražiti pozadinu čitavog slučaja, zločinac kreće u lov na njihovu prijateljicu Sashu Thomas (Tara Reid), njezinog dečka Parkera Rileya (Michael Rosenbaum) i druge...
Godine 1996. legendarni je majstor horora Wes Craven hitom Vrisak, zabavnom postmodernističkom metafilmskom igrarijom koja je ubrzo dobila dva a nedavno i treći nastavak, uspješno reanimirao dobrano posustali žanr koji je krajem 80-ih i tijekom prve polovine 90-ih godina dospio u kreativnu slijepu ulicu, zaglibivši u nemaštovitom, nezanimljivom, posvema derivativnom, neuzbudljivom i neatraktivnom nizanju nastavaka serijala Noć vještica, Petak 13., Hellraiser i kultne Cravenove Strave u ulici brijestova. Među kvalitetnijim predstavnicima novog uzleta žanra izdvaja se upravo horor Stravične legende, nastao u producentskoj radionici Neala H. Moritza (Znam što si radila prošlog ljeta 1 i 2) i pod redateljskom palicom debitanta Jamiea Blanksa (Valentinovo), dotadašnjeg montažera i skladatelja filmske glazbe. Naime, zadovoljan Blanksovom montažom foršpana za hit Znam što si radila prošlog ljeta u režiji Jima Gillespieja, Moritz je tada mladom filmašu odlučio povjeriti režiju svog novog projekta. Jednako kao što je Cravenov Vrisak, u kojem je redatelj uvodnom sekvencom dao svojevrsnu posvetu hororu Kad stranac nazove Freda Waltona iz 1979. godine, bio efektno (auto)ironično poigravanje žanrovskim odrednicama i klišejima, ali i kritika egoistične, narcisoidne i ignorantske mladeži, tako se i Stravične legende, priču Vriska križajući s onom spomenutog filma Znam što si radila prošlog ljeta, elementima zapleta, dostatno sugestivnim ugođajem, crnohumornim odmakom i postuliranjem likova očito naslanjaju na Cravenov kultni horor, hommage kojem je dan i epizodnim angažmanom glumca Roberta Englunda, tumača zloglasnog Freddyja Krugera. U vrijeme snimanja uglavnom anonimnu, no danas poznatu mladu glumačku postavu predvodi Alicia Witt (Dina, Četiri sobe, Opus gospodina Hollanda, Građanka Ruth, Cecil je poludio, Nebo boje vanilije, Dva tjedna za ljubav), a njezini su partneri markantni Jared Leto (Tanka crvena linija, Klub boraca, Prekinuta mladost, Američki Psycho, Rekvijem za snove, Soba panike, Aleksandar Veliki, Gospodar rata), atraktivne Rebecca Gayheart (Ništa za izgubiti, Vrisak 2) i Tara Reid (Veliki Lebowski, Okrutne namjere, Sve njegove žene, Američka pita 1 i 2), poznati Joshua Jackson (Savršeni učenik, Tajno društvo, Trač, Zebra trkačica, serije Dawson´s Creek, Fringe) i simpatična Loretta Devine (Stanley i Iris, Čekajući izdisaj, Svećenikova žena, Što žene vole, Ja sam Sam, Fatalna nesreća).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/03/2012 : 10:20:46
|
Stravične legende 2 / Stravične legende: Završni rez (Urban Legends: Final Cut), r. John Ottman, Kanada / SAD, 2000.
Mlada Amy Mayfield (Jennifer Morrison) senzibilna je studentica filmske režije koja se, želeći si otvoriti vrata Hollywooda, na akademiji Alpine odluči natjecati za prestižnu Hitchcockovu nagradu. Iako je poput svog oca, cijenjenog pokojnog autora dokumentarnih filmova, sklona dokumentarcima, Amy za svoj diplomski rad pod mentorstvom šarmantnog profesora Solomona (Hart Bochner) odabere horor s temom urbanih legendi, mitskih događaja koji su se navodno uistinu zbili. Međutim, probleme joj smjesta počne stvarati arogantni kolega Toby Belcher (Anson Mount), mladić također zainteresiran za obradu teme urbanih legendi. Da stvar bude gora, ubrzo nakon početka snimanja protagonisti Amynog filma počnu nestajati, odnosno ginuti u sumnjivim okolnostima. Nakon što okrutni ubojica s maskom mačevaoca zvjerski pred filmskom kamerom izmasakrira njezinu prijateljicu Sandru Petruzzi (Jessica Cauffiel), te nakon što bude ubijen i njen dobar znanac Travis Stark (Matthew Davis), u kojeg je bila potajno zaljubljena, Amy postupno počne shvaćati da su urbane legende poslužile kao inspiracija hladnokrvnom serijskom ubojici. Kad nova žrtva manijaka postane egocentrični snimatelj Schorm «Simon» Jabusco (Marco Hofschneider), Amy upozna naočitog Trevora Starka (Matthew Davis), brata blizanca pokojnog Travisa. Odlučivši s Trevorom istražiti pozadinu čitavog slučaja, Amy ni ne sluti da će nemilosrdni zločinac uskoro ugroziti živote njezinih prijatelja Vanesse Valdeon (Eva Mendes) i Stana Washingtona (Anthony Anderson), ali i nje same. Srećom, za sigurnost akademije odnedavno se brine tamnoputa policajka Reese Wilson (Loretta Devine), ljubiteljica glumice Pam Grier i njezine akcijske junakinje Foxy Brown...
Nakon što se 1998. godine horor Stravične legende, križanac hitova Vrisak Wesa Cravena i Znam što si radila prošlog ljeta Jima Gillespieja, razmjerno neočekivano prometnuo u hit, bilo je logično da će djelo Jamieja Blanksa ubrzo dobiti nastavak. Međutim, horor redatelja Johna Ottmana (Lion´s Den), cijenjenog montažera i skladatelja filmske glazbe (Nepodnošljivi gnjavator, Noć vještica: H20, Zbogom ljubavniče, Lake Placid, Gothika, Cellular, Igra skrivača, Kuća voštanih figura, Fantastična četvorka), koji je s Bryanom Singerom surađivao na realizaciji njegovih hvaljenih naslova Public Access, Privedite osumnjičene, Savršeni učenik, X-Men 2 i Povratak Supermana, pri čemu je za montažu ingenioznog trilera Privedite osumnjičene osvojio prestižnu nagradu BAFTA, povezuje tek pripadnost žanru horora, okvirna tema, nazočnost glumice Lorette Devine u ulozi simpatične policajke Wilson i svojevrsno iznenađenje u završnici. Za razliku od Cravenove trilogije Vrisak, Stravične legende 2, od strane američke Akademije znanstveno-fantastičnih, fantasy i horor filmova 2001. godine nominirane za nagradu Saturn, nude sasvim novu priču i likove, istodobno se uz manje autoironičnog odmaka u odnosu na izvornik intenzivno metafilmski poigravajući prirodom samog medija te odnosa filma i stvarnosti. Kritičari neskloni Ottmanovu djelu prigovarali su zbog neuredne dramaturgije, donekle suhoparne režije, velikog broja nelogičnosti i razmjerno klišeiziranih protagonista, a te sasvim opravdane prigovore ne uspijeva nadomjestiti ipak pristojna količina suspensa i uzbuđenja, što je zasluga scenarističkog dvojca Paula Harrisa Boardmana i Scotta Derricksona (Love in the Ruins, Hellraiser: Inferno, Egzorcizam Emily Rose). U glavnoj ulazi nastupa atraktivna Jennifer Morrison (Raskrižje, Čudo u 34. ulici, Kako preživjeti Božić, Gospodin i gospođa Smith, Ratnik, serija Dr. House), a njezini su partneri markantni Matthew Davis (Zemlja tigrova, Pearl Harbor, Plavuša s Harvarda), Hart Bochner (Umri muški, Bulworth) te u vrijeme snimanja anonimna, a danas slavna Eva Mendes (Dan obuke, Prebrzi i prežestoki, Bilo jednom u Meksiku, Zauvijek zajedno, Hitch: lijek za modernog muškarca).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Topic |
|
|
|
HororFilm Playground predstavlja...
