quote:

---

Usamljeno putovanje od tisuću kilometara (Qian li zou dan qi), r. Yimou Zhang, Hong Kong / Kina / Japan, 2005.


Osim što je 1993. godine u domaćim kinima prikazan Canneski pobjednik «Zbogom moja konkubino» redatelja Chena Kaigea, kineska je kinematografija hrvatskim filmofilima u vrijeme svog najvećeg uzleta od sredine 80-ih do kraja 90-ih godina ostajala potpunom nepoznanicom. S izuzetkom rijetkih sretnika koji su u tom razdoblju posjećivali europske filmske festivale, suvremeni je kineski film ovdašnjim filmofilima gotovo čitavo desetljeće i pol bio «terra incognita», nepoznata zemlja koju nismo imali prilike upoznati možda ponajviše zahvaljujući mentalitetu kulturnog kolonijalizma koji se u Hrvatskoj njeguje bez obzira na vladajuće stranke i režime. Čast da prekine praktički posvemašnju dominaciju holivudskog filma na ovdašnjem tržištu 1998. je godine zahvaljujući nešto liberalnijoj video-distribuciji pripala stiliziranoj i prilično dojmljivoj gangsterskoj drami «Šangajska trijada» Yimoua Zhanga, možda najznačajnijeg suvremenog neameričkog redatelja kojeg se drži predvodnikom tzv. «pete generacije kineskog filma».

Sin časnika zloglasnog kuomintanga, Zhang je u mladosti bio obilježen kao dijete izdajnika koje će, zahvaćeno turbulentnom kulturnom revolucijom Mao Ze-Donga, biti osuđeno na život u provinciji i obavljanje teških fizičkih poslova poput rada u poljima i u tekstilnoj industriji. Ipak, zahvaljujući sklonosti fotografiji, a budući je za studij režije bio odveć nepodoban, Zhang 1978. godine kao 28-godišnjak uz mnogo problema uspijeva upisati studij filmske kamere na ponovo otvorenom Nacionalnom institutu za film u Pekingu. Naknadno tvrdeći da ga je na upis akademije prvenstveno motivirala želja za bijegom od teškog života u provinciji, Zhang će poslije završetka fakulteta opet biti poslan u provinciju, ovaj put kao nastavnik na filmskoj školi u Guangxi. Tijekom boravka u slikovitoj multinacionalnoj regiji usavršit će snimateljski dar, prometnuti se u najvažnijeg kineskog snimatelja, među ostalim i suradnjom sa spomenutim Chenom Kaigeom na filmovima «Žuta zemlja» i «Velika parada», ali i razviti senzibilitet za socijalnu tematiku, kulturnu raznolikost i teme iz kineske povijesti. Uz povremene glumačke nastupe, poput onog u hitu «Terakota ratnik» iz 1990., Zhang je u redateljski stolac prvi put zasjeo tek 1988. godine, možda i donekle kompromiserski prihvativši se ekranizacije romana «Crvena raž» Mo Yan, kojom je osvojio berlinski filmski festival i otvorio si mogućnost izlaska na međunarodnu scenu. Riječ je bila o snažnoj drami smještenoj u 30-e godine prošlog stoljeća, u kojoj se, u pozadini obiteljskih sukoba uzrokovanih srazom feudalnog društvenog uređenja i sve primjetnijih utjecaja Zapada, naznačuju velike političke i gospodarske promjene u kineskom društvu. Glavnu ulogu glumila je Gong Li, tada redateljeva buduća supruga, a lik naizgled krhke, no karakterno vrlo snažne i čvrste protagonistice postat će jedno od osnovnih obilježja gotovo svih Zhangovih filmova.

Međunarodni uspjeh ponavlja dvije godine kasnije, kad vizualno impresivnom socijalnom krimi-dramom «Jou Dou» osvaja oskarovsku nominaciju i neslužbenu nagradu u Cannesu. Postaje, međutim, trn u oku kineskim cenzorima, koji će ubuduće zabranjivati distribuiranje njegovih filmova u domovini, ali (dijelom zahvaljujući i koprodukcijama) ne i u svijetu. Impresivna, tjeskobna i iznimno slojevita obiteljska drama «Podignite crvenu svjetiljku» iz 1991. zacijelo je dosad najuspjeliji Zhangov film, kojim osvaja Srebrnog lava u Veneciji, da bi slijedeće godine za «Priču o Qui Ju», komediju iz suvremenog kineskog života, na Lidu bio nagrađen i Zlatnim lavom. Zahvaćen cenzorskim škarama u domovini, Zhang je prisiljen sve više se okretati hongkonškom kapitalu, zahvaljujući kojem 1996. godine i nastaje spomenuta «Šangajska trijada».

Nestankom Hong Konga redatelj gubi financijski oslonac, a razvodom s Gong Li na neko vrijeme i glumačku muzu, koju će ubrzo pronaći u mladoj i izuzetno darovitoj Zhang Ziyi. Naklonost kineskih vlasti napokon stječe filmom «Svatko je najvažniji», nestiliziranom i vizualno skromnom, no socijalno naglašeno angažiranom pseudodokumentarističkom dramom suvremene tematike koju se neopravdano smatralo Zhangovim pokajničkim i prorežimskim filmom. Naprotiv, riječ je bila o turobnoj, onespokojavajućoj i nimalo uljepšanoj slici života u siromašnoj kineskoj provinciji, u kojoj su osnovnoškolci prisiljeni napustiti školu zbog posla, a ambicije nesigurne učiteljice, gotovo vršnjakinje onih kojima predaje, sudaraju se s oskudicom i očajnim uvjetima održavanja nastave u kojoj je i kreda pravi luksuz.

Iznimno stiliziran i koloristički fascinantan povijesni spektakl «Heroj» Zhangovo je djelo koje su u vrijeme premijere mnogi bili skloni pretpostaviti glasovitom «Tigru i zmaju» Anga Leeja, s kojim je dijelio žanrovsku pripadnost. I «Heroj» je predstavnik podžanra «wuxia», borilačkih filmova čiji emotivni protagonisti, dosegnuvši određenu razinu ratničke vještine i svijesti zahvaljujući čemu postaju doslovce srođeni s oružjem, stječu sposobnost prkošenja gravitaciji, letenja i hodanja po vodi. U tom se kontekstu za Zlatni globus i Oscara u kategoriji najbolje fotografije nominirana «Kuća letećih bodeža» doimala svojevrsnim derivatom «Heroja». Opet se radilo o visokostiliziranom povijesnom filmu, akcijskoj romantičnoj drami koja plijeni veličanstvenim prizorima borbi, a čiji složeni zaplet počiva na političkim spletkama. Svoje tragične junake i njihove osjećajno izuzetno kompleksne odnose nalik onima u grčkim tragedijama, redatelj smješta u vizualno i koloritom impresivno okruženje nerijetko snolike ugođajnosti.

U prilog spomenutom ovdašnjem mentalitetu kulturnog kolonijalizma govori i činjenica da su sljedeći Zhangov film, tjeskobnu obiteljsku pustolovnu art-melodramu «Usamljeno putovanje od tisuću kilometara», malobrojni hrvatski kino-posjetitelji dobili priliku pogledati tek pune četiri godine nakon njezina nastanka. Nažalost, i to možemo zahvaliti isključivo drugom ciklusu suvremenog kineskog filma koji je tijekom rujna 2009. godine prikazan na Tuškancu i u riječkom art-kinu Croatia. Premda svakako ne spada u kvalitativni vrh dosadašnjeg Zhangova opusa, «Usamljeno putovanje...» je izuzetno emotivno, maestralno režirano, vrlo poetično i vizualno dojmljivo ostvarenje kojim se autor na određeni način vraća korijenima, odnosno tematskim preokupacijama, intimnijim storijama i uvjetno rečeno jednostavnijim projektima kakve je radio prije svjetske afirmacije. Štoviše, može se reći da je pred nama svojevrsna zrcalna slika Zhangova filma «Put do kuće», u kojem sin nakon očeve smrti tijekom katarzičnog putovanja u malo selo u kojem je odrastao otkriva mnoštvo detalja koje nije znao o pokojniku, te shvaća da oca zapravo i nije poznavao. U «Usamljenom putovanju...» uloge su zamijenjene, a središnja figura je ona japanskog ribara Gou-ichija Takate, otuđenog oca koji na vijest o neizlječivoj bolesti i skoroj smrti sina jedinca Ken-ichija odluči krenuti na dug put u kinesku provinciju, te ondje završiti sinov nedovršeni posao. Dok Ken-ichi gubi bitku s rakom jetara, distanciran, prilično krut i donekle asocijalan gospodin Takata od njegove supruge dozna da mu je sin kao profesor na tokijskom sveučilištu proučavao stare kineske narodne običaje, te da mu je žarka želja bila snimiti izvedbu folk-opere pod maskama naslovljene «Usamljeno putovanje od tisuću kilometara». Dakako, odlazak u selo Lijiang u provinciji Yunna ubrzo će se pretvoriti u pravu Odiseju tijekom koje će započeti Takatina potraga za vlastitom dušom i nekim izgubljenim obilježjima ljudskosti. A kad uz pomoć nespretnog vodiča i prevoditeljice pokuša u međuvremenu utamničenog pjevača Jiamina Lija privoljeti na suradnju, zbivanja će poprimiti obrise teatra apsurda. Natruhe humora koji eksploatira kulturološke razlike Kineza i Japanaca te se bazira na komediji karaktera i situacije, Zhangu su ponajprije aduti kojima gledatelje dodatno i razmjerno sugestivno uvlači u priču i vezuje uz protagoniste. To osobito dolazi do izražaja kad se Takata u divljini kineske provincije izgubi s neposlušnim dječakom Yang Yangom, Lijevim sinom bez susreta s kojim pjevač odbija nastupiti čak i u krugu zatvora. Tijekom jednodnevnog druženja s klincem Takata će u njemu u određenoj mjeri nakratko pronaći supstitut za sina kojeg zauvijek gubi, a kojeg je realno izgubio još na početku njihove svađe prije čitavog desetljeća.

Međutim, očev pokušaj iskupljenja dolazi prekasno i biva uzaludnim, baš kao što je uzaludna i besmislena bila i njegova zavada sa sinom. Kad ga snaha još tijekom boravka u Kini iznenadi viješću da je Ken-ichi umro, gospodin Takata je spreman povjerovati i u njezinu laž da mu je sin pred smrt sve oprostio i pozdravio ga. Naposljetku, tisuću kilometara dugo usamljeno putovanje u ponor vlastite savjesti, kao i druženje s dječakom Yangom Yangom te sama tragična činjenica sinove smrti, za Takatu predstavljaju etape na putu katarzičnog iskupljenja tijekom kojeg on ipak postaje mirnija, zrelija i bolja osoba. U tom smislu valja pohvaliti Zhangov izbor Kena Takakure, sjajnog glumca znanog iz filmova «Crna kiša» i «Yakuza», koji Takatu utjelovljuje s dojmljivim stoicizmom i autoritativnošću.

Ono što se filmu može prigovoriti jest da mu uz povremeno gubljenje ritma i natruhe manipuliranja gledateljevim osjećajima mjestimice nedostaje i energije, te da ne posjeduje onaj u pravilu lako prepoznatljiv Zhangov umjetnički dodir. Navedeno je neke kritičare nagnalo na pretjeran zaključak da je riječ o možda najslabijem, najzamornijem i najpretencioznijem redateljevu filmu. U cjelini, «Usamljeno putovanje od tisuću kilometara» je gorko-slatka intimistička karakterna studija središnjeg protagonista, film ceste u kojem krajobrazi negostoljubive kineske provincije kojom se Takata kreće oslikavaju pustoš i grubost njegove vlastite nutrine. To putovanje možda jest predugo i ne pretjerano značenjski intrigantno, no Zhang ga svakako zna vrlo rafinirano i likovno zavodljivo uobličiti.

---

quote:

---

Večeras u 22:20 na HTV 2, Gomora (Gomorra), r. Matteo Garrone, Italija, 2008.

Nakon što je 2006. godine objavio bestseler «Gomorra», nefikcijsku prozu u kojoj se stilom vrsnog novinskog reportera detaljno pozabavio poslovima navodno najmoćnije svjetske zločinačke organizacije Camorre, te učinkovito razotkrio modalitete njezina djelovanja i možda presudan utjecaj na talijansko gospodarstvo, 29-godišnji Napolitanac Roberto Saviano našao se na udaru moćnog klana Casalesi. Kad su mu šefovi spomenutog klana zaprijetili da neće živ dočekati Božić, Saviano je uz tjelohranitelja kojeg mu je dodijelio ministar unutarnjih poslova Giuliano Amato dobio i potporu šestorice uglednih nobelovaca. Solidariziravši se s hrabrim mladićem koji je naposljetku odlučio napustiti Italiju, književnici Günter Grass, Orhan Pamuk i Dario Fo, političari Mihail Gorbačov i Desmond Tutu te neurologinja Rita Levi Montalcini u tekstu objavljenom u dnevniku La Repubblica ustvrdili su da Savianov slučaj nije samo policijski već i problem demokracije u cjelini. Premda je filmu Mattea Garronea to priskrbilo dodatni publicitet, prilično nezasluženo mu je izmaknula očekivana nominacija za Oscara, što samo još jednom govori o neujednačenim kriterijima i dvojbenom sustavu vrijednosti kojim se vode glasači Američke filmske akademije.

Premda film, u čijem se naslovu baš kao i u kvalitativno ipak superiornoj knjizi «Gomorra» igrom riječi i jasnom asocijacijom Napulj uspoređuje s drugim od dvaju gradova iz Starog zavjeta, biblijskim simbolom nemorala i razvrata koji je upravo zbog toga i uništen, svakako nije djelo bez mana, njegove vrline daleko nadvisuju određene nedostatke. U Savianovu beskompromisnom i brutalnom iskrenošću napisanom romanu, podjednako kao i u Garroneovu dojmljivo naturalističkom filmu, rubne četvrti Napulja i njegova okolica uistinu su prispodobivi Gomori, jer je riječ o zapuštenom, neurednom i kojekakvim smećem zatrpanom gradu kojem toksični otpad predstavlja opasnost koliko i onaj ljudski. Nakon što je kompromitirajući pojam Camorra tijekom posljednjih nekoliko godina izbačen iz uporabe i zamijenjen prihvatljivijom i bezličnijom, da ne kažem politički korektnijom imenicom Sustav, zločinačka organizacija koja vlada područjem Campanije pretvorila se u svojevrsnu multikorporaciju koja svoje pipke širi na čitav planet, koja se doima poput karcinoma koji tkivo društva uništava istodobno ubijajući i sebe, te u kojoj je nemoguće razlučiti koliko se bogatstva stvara razgranatim financijskim operacijama, a koliko uličnim nasiljem i svakodnevnim prolijevanjem krvi. No ti su modusi rada najčešće i neodvojivi, o čemu jasno, kroz dramaturški mozaično isprepletenih pet priča o najčešće nesretnim i tragičnim sudbinama šestorice u zločinačkoj hijerarhiji više ili niže pozicioniranih ljudi, svjedoče i Savianova knjiga i Garroneov film. Pri tome i prozni prijedložak i njegova nadahnuta adaptacija ne idu putem koji su utabali Coppolini «Kumovi» i Scorsesejevi «Dobri momci», odnosno ni u jednom trenutku ne afirmiraju niti uljepšavaju kriminalni polusvijet, njegove protagoniste i nasilje kojem olako pribjegavaju.

U analizi slojevitog celuloidnog epa «Gamorra» jedna je sekvenca osobito ilustrativna. Nakon što u društvu novopečenog suradnika kojeg namjerava uvesti u posao stigne u zapušteni kamenolom, novu lokaciju za odlaganje toksičnog otpada kojim upravlja, elegantni i slatkorječivi gospodin Franco, neraskidivo s mafijom povezan poslovni čovjek kojeg impresivno minimalističkom glumom utjelovljuje cijenjeni karakterni glumac Toni Servillo, shvaća da je zbog nesretnog slučaja suočen s pobunom vozača transportnih kamiona. Odlučan što prije završiti posao i riješiti se otpada, gospodin Franco kao privremene vozače angažira skupinu djece beskućnika koji sjedanjem za upravljače kamiona nastave istovar spremnika s opasnim sadržajem. Zakopani u jame u kamenolomu, ti spremnici s vremenom trunu, a toksični se otpad širi tlom i podzemnim vodama te ih kontinuirano truje. Nešto kasnije, kad mu preko nesuđenog pomoćnika dobrodušna starica pokloni veću količinu naizgled sočnih breskvi, izražavajući tako zahvalnost navodnom dobrotvoru koji na određeni način gospodarski spašava njezin kraj, gospodin Franco će poslije kratke vožnje suradniku naložiti da smjesta baci voće koje nepodnošljivo zaudara. Opisana sekvenca na crnohumoran način govori o cinizmu talijanskog organiziranog kriminala čiji šefovi potencijalno smrtonosni otpad s razvijenog i bogatog industrijskog sjevera zemlje odlažu na nerazvijeni ruralni jug, svjesni da, kako kaže gospodin Franco, jedan problem rješavaju stvarajući novi, ali i da je to najjednostavniji način njihovog osobnog bogaćenja.

Ipak, Saviano i Garrone se u konstruiranju svoje brutalne, sirove i uznemirujuće socijalne i kriminalne freske usredotočuju na niže razine hijerarhijski strogo podijeljene organizacije. Ponajprije na dječaka Totoa, bistrog klinca i raznosača namirnica koji, nesvjestan okrutnog života koji ga okružuje kao ni smrti čija će ga ruka zacijelo dostići u nedalekoj budućnosti, bolnim inicijalnim obredom dokazivanja hrabrosti ulazi u polusvijet kojeg je jedan od gospodara i gospodin Franco. Spreman pred ubojičin pištolj izvesti i mladu ženu s kojom se sprijateljio i koja mu želi pomoći, Toto će možda već u tinejdžerskoj dobi skončati izrešetan mecima, onako kako ginu dvojica agresivnih, izrazito nezrelih i odveć ambicioznih mladića koji su povjerovali da je stvarnost oko njih film u kojemu je njima namijenjena uloga Tonyja Montane iz De Palmina «Lica s ožiljkom». No puno sretnija sudbina ne očekuje ni marginalne igrače, plašljivog camorrina kurira i plahog krojača s obiteljskim zaleđem, ljude koji će živote spasiti po cijenu potpunog gubitka dostojanstva i doživljenog neopisivog straha.

Prethodno spomenuti nedostaci filma očituju se ponajviše u karakterno površno predočenim protagonistima, koji se doimaju poput šahovskih figura u inteligentno zamišljenoj i promišljeno odigranoj no i donekle hladnoj partiji, u pedantnoj i izuzetno detaljnoj slici zločinačke organizacije kojoj, međutim, nedostaje suptilnosti i duše. Prateći kretanja tih figura, gledatelj može samo registrirati njihove sudbine, ne i suosjećati s njima. Slično glasovitom Raymondu Chandleru, koji je jednom rekao da, kad pri pisanju tvrdokuhanih krimića ne zna kako razriješiti određenu situaciju, na scenu uvede čovjeka s revolverom čiji hitac rješava problem, i Saviano i Garrone u svoje scene prečesto uvode ljude naoružane pištoljima i pretjerano lake na okidaču. Ipak, unatoč navedenim prigovorima, «Gamorra» je djelo vrijedno najtoplije preporuke, možda ne velik no svakako iznimno značajan film koji vraća povjerenje u dobrano posustalu talijansku kinematografiju.

---

quote:

---

Originally posted by mladjo
Ne treba se na to obazirati. Takve ljude upravo ignoriranje najviše boli.

---

quote:

---

Originally posted by dosada

quote:

---

Originally posted by mladjo
Ne treba se na to obazirati. Takve ljude upravo ignoriranje najviše boli.

---

to vrijedi za svaku situaciju koja vas ljuti, ali problem je kaj to mogu smo psihički jake osobe....osobe bez ikakvih kompleksa. Zato mi je uvijek fora kak ljudi svojim reakcijama otkrivaju koliko su iskompleksirani i bez samopouzdanja!

---

quote:

---

Originally posted by Dule

Poštovani i dragi Difool,
" na osnovu čega si ti "filmski kritičar"?

---

quote:

---

Originally posted by lwood

quote:

---

Originally posted by dosada

quote:

---

Originally posted by mladjo
Ne treba se na to obazirati. Takve ljude upravo ignoriranje najviše boli.

---

to vrijedi za svaku situaciju koja vas ljuti, ali problem je kaj to mogu smo psihički jake osobe....osobe bez ikakvih kompleksa. Zato mi je uvijek fora kak ljudi svojim reakcijama otkrivaju koliko su iskompleksirani i bez samopouzdanja!

---

ne mora značit,nema svak živaca za se natizat

---

quote:

---

Originally posted by dosada

točno, vestern da ali ne špageti....ti ga smatraš špageti vesternom?

---