quote:

---

Originally posted by red cloud

Ta prica je dosla cini mi se u pravo vreme, jer su poslednje price o Zagoru pre Demona, bile znacajno losije nego inace, pracene uvek dosadnim reprintima. Bez konkurencije najbolja Zagorova prica ikad. Secam se naseg odusevljena povratkom Helingena, odusevljenjem sto je pet nastavaka...
Posle te price, jedina prica u ZS koja je bila zaista dobra je Sveti breg, Zakon predaka i Hiljadu lica straha. Ako se ne varam ti nastavci su izlazili preko leta 89 ili 90 godine, jedan od tih nastavaka sam, bar mislim tako, kupio na moru. Posle toga, price o Zagoru posle hiljaditog broja ZS su bile ispod ocekivanja, i ispod dotadasnjeg nivoa Zagorovih prica, koje su ga i dovele do toga da postane nekrunisani kralj stripa na ovim prostorima.

---

quote:

---

Originally posted by Zagor12

Danas sam se vratio na nivo petogodišnjaka i opet mi je Spider-Man najbolji.

---

quote:

---

Originally posted by samotnjak

pogodio si @herzegovina.boy naravno. Ali to i nije bitno. Evo jedne priče:

Svi mi koji smo odrastali uz romane, slažemo se da su nam oni djetinjstvo učinili ljepšim i bezbrižnijim. To nažalost nikada neće shvatiti oni koji se nikada na romane nisu ''navukli'', i koji su svoje djetinjstvo proveli uz neke druge ''poroke''. Međutim, šta mislite da li je moguće da su romani uništili nečije djetinjstvo i bili ključni razlog da život dotične osobe u konačnici zbog stripova bude upropašten?

Ja mislim da jeste, i skoro sam u to siguran. Naravno, nisu bukvalno romani upropastili nečiji život, već osobe koje su smatrale da su romani veliko zlo koje djeci treba strogo zabraniti. Pokušat ću ispričati priču iz djetinjstva kojoj sam bio svjedok i u kojoj i ja imam priličan udio, ali hvala Bogu, u njoj nisam glavna uloga.

Znam da se dugi postovi po pravilu ne čitaju već se samo nasumično ''prelete'', pa ću iz tog razloga nastojati biti što kraći i direktniji, premda mi to ovaj put vjerovatno neće poći za rukom jer je priča duga. Da počnem.

U mojoj generaciji je bio jedan tip (zvaću ga M. DŽ., a to su mu inicijali) koji je bio veliki stripoljubac. Išli smo i istu školu i bili smo generacija, samo što je on bio drugo odjeljenje. Bio je miran, tih i povučen, uglavnom potpuno bezazlen tip. Čak je imao i neku manu koja nije bila mnogo izražajna. Danas znam da je to bila vrsta ''tikova''. Donja vilica bi mu se svakih nekoliko desetaka sekundi kretala dole-gore što on vjerovatno nije mogao kontrolirati.

Redovno je navraćao kod mene da mijenjamo romane. Moja mama je bila skoro stopostotno liberalna po pitanju romana, i imao sam punu slobodu po tom pitanju. Kod njega nije bio isti slučaj, ali o tome malo kasnije. Ulazio bi mi u kuću i odmah kibicirao Zagorove romane koji sam imao priličan broj. To je bio period u kojem sam još uvijek gajio iluzije da ću sakupiti sve ZS i LMS romane, tako da sam u kolekciji znao imati i skoro 800 brojeva. On je bio veći strateg od mene i mnogo lukaviji, pa se odmah u početku fokusirao na sakupljanje isključivo Zagora. Zbog toga sam mu često davao Zagore za druge romane. Nudio je mnogo Blekovih, Markovih i drugih romana za jedan Zagorov. Tada sam mislio da mi se to isplati, jer sam velikom brzinom povećavao kolekciju.

Govorio mi je o svojoj kolekciji, ali je nikada nisam vidio svojim očima. Sve do jednog dana kada me je pozvao sebi u kuću. Sjećam sa da je od roditelja dobio ''specijalnu propusnicu'' za mene, a nikad nisam saznao kako ju je dobio. Možda je u školi malo popravio icjene jer je s tim uvijek imao problema. Roditelji su mu branili romane i uvijek su ih smatrali ključnim razlogom njegovih slabih ocjena u školi, što je naravno bila velika glupost. Uglavnom, ušao sam u njegovu sobu, te mi je otvorio vrata donjeg dijela ormara. Ostao sam bez teksta!!! Ne znam koliko je bilo brojeva ali ih je bilo mnogo. Skoro su stopostotno bili glanceri. Sjećam se da sam tada kod njega vidio komplet ''Svemirska braća'', legendarne epizode koju ja nikad nisam uspio kompletirati.

Bilo je tu svega i svačega. Ja sam se skoro izgubio, neću reći od zavisti, već jednostavno od tuge jer ja nisam imao svo to blago. Ne znam kako sam doteturao do kuće, ali znam da sam bio kao uboden. Možda je taj pogled na tu predivnu kolekciju Zagora i bio ključni motiv da se i ja fokusiram samo na prikupljanje Zagora i kasnije Mister-Noa.

Dani su prolazili, a on je svoju kolekciju samo uvećavao. Bio je neumoran, stalno je hodao u potrazi za novim brojevima. Bog zna koliko je stotina (možda i hiljada) kilometara prešao u potrazi za Zagorovim epizodama, i uvijek je bio korak ispred mene. Ja mu nisam bio ni do koljena. Jednostavo nisam mogao shvatiti gdje je i kako uvijek uspio da nabavi neki novi glaner i da me nanovo oneraspoloži...

Tako je bilo sve do jednog kobnog dana kada sam čuo strašnu vijest. Nakon jednog odlaska u školu na informacije, mama mu se izuzetno razljutila zbog slabih ocjena, te je odlučila da sto puta izrečenu prijetnju praktično sprovede u (ne)djelo. Došla je kući i sve Zagore izbacila napolje. Potpalila je vatru i uništila sve i jedan broj! To mora da je bila velika vatra.
Šta mislite kako se osjećao moj jadni prijatelj? Zamislite jadnog dječaka od nekih 12-13 godina kako zaključan u sobi čuje pucketanje vatre koja nemilice guta plod njegovog dugogodišnjeg rada? (Možda je sve gledao kroz prozor) Stotine sati rada, nade i straha, pretvara se u pepeo. Siguran sam da je preživio jednu veliku noćnu moru koja će obilježiti njegov život, jednom zauvijek.

Roditelji to nisu kontali. Ja bi ih nazvao primitivnim seljačinama koje su svome djetetu nanijeli toliko boli koje ja ne bih poželio ni svome neprijatelju, a kamoli vlastitom djetetu. Hvala Bogu kada ja nisam imao takvu mamu (oca nisam imao, rođen sam tek nakon njegove smrti).

Međutim, M.Dž. se nije predao. Iako od toga dana više nije bio isti, ipak je opet počeo da sakuplja Zagora. Krenuo je s nule, i vjerovali ili ne, u relativno kratkom vremenu je u velikoj mjeri obnovio izgorjelu kolekciju. Mislim da me nije bio stigao jer sam se i ja posvetio samo Zagoru i Mister –No-u. Preuzeo sam njegovu taktiku i životnu filozofiju, te sam sve junake davao za ova dva spomenuta. Broj romana se smanjivao ali je kvalitet kolekcije rastao. Redovno je navraćao kod mene i nastavljao raditi ono što je najbolje znao: sakupljati i arhivirati Zagora.

Ali budućnost mu je donijela nova iskušenja i duševnu patnju. Vjerovali ili ne, tragediju koju sam maloprije opisao, doživio je još jednom, nekako pred rat. Roditelju su mu po drugi put spalili obnovljeno kolekciju! Ne znam šta je ovaj put bio razlog, ali vjerovatno ocjene kao i prvi put. Od tada više M.DŽ.-a, nisam prepoznavao.

Počeo je neki svoj novi život. U općoj ekonomskoj i ratnoj krizi, prvo su došle cigarete, pa alkohol pa i ''trava''. Iako smo skoro postali stranci, ipak me svaki put pri susretu pozdravljao riječima ''đe si''. Na sve to, mobiliziran je pred sami kraj rata i prošao tešku obuku. Ja sam to izbjegao jer sam bio mlađi od njega godinu dana ili samo nekoliko mjeseci, (bili smo različito godište -on '76 a ja '77) iako smo išli u istu generaciju. U krvavom bratoubilačkom ratu i Bosanskoj krajini je bilo svega. On je završio na pogrešnoj strani i u pogrešnoj armiji koja je bila izdajnička. To naravno nije bila njegova greška niti njegov izbor, već samo ''prst sudbine'' koji mene hvala Bogu nije pritisnuo. Uglavnom, skoro pred Dejton, teško je ranjen i jedva je preživio. Nakon rata se vratio drogi koju je uživao sve do zločina kojeg će počiniti. Postao je jako agresivan i nasilan, pogotovo kada se napije. Po gradu je stalno pravio probleme, i psihički je skroz ''odlijepio''. Sada se više nismo ni pozdravljali. Prošao bi pored mene kao mumija i ne bi prozborio ni riječi. Iskreno, bojao sam ga se jer je bio totalno nepredvidiv. Jednom je po gradu polupao nekoliko centralnih izloga pa ga je policija po ko zna koji put privela. Roditelji su bili u stalnom strahu jer je kod kuće pravio najviše problema. Pričali su mi ljudi iz čaršije u koje imam povjerenje, da je jednom za sitnu opkladu potpuno go protrčao gradom!

A onda se i to desilo. To je bila glavna vijest tog dana. M.DŽ. je nožem na smrt izbo svog jarana, narkomana kao i on. Dvadeset sedam puta ga je uboo kuhinjskim nožem, i onda otišao u obližnju kafanu da se napije. Ni za ubicom ni za ubijenim niko nije mnogo žalio. Ubijeni je bio teški kriminalac i narkoman koji je bio na teretu cijelom gradu i društvu uopće, a ubica isto tako. Roditelji su ga se ''riješili'' na duže vrijeme, a možda i zauvijek. To se desilo prije par godina, i od tada prijatelja iz djetinjstva više nisam vidio niti sam išta u vezi njega čuo. Povremeno mu vidim starijeg brata, ali mi nezgodno da išta pitam.

Nakon svirepog ubistva svi koji su M. DŽ.-a poznavali iz djetinjstva, čudili su se šta se desilo s tim nekad mirnim i povučenim dječakom iz komšiluka. Šta je to što ga je za relativno kratko vrijeme preobrazilo u nasilnog i napasnog tipa od kojeg je zazirao cijeli grad, pa i svi mi koji smo djetinjstvo proveli s njim? Svi su imali neke svoje teorije i skoro stopostotno su to vezali za traume iz rata. Međutim, ja imam svoju teoriju. Njegov problem je nastao prije rata, a rat je samo finalizirao totalni razumski krah koji je nastao onog trenutka kada je vidio i čuo kako mu u plamenu nestaje Zagorova vrijedna kolekcija. Zagor i Čiko su gorjeli na lomači, a on im nije mogao pomoći. Kako bi se vi osjećali? Kasnije je istu traumu doživio još jednom, a onda je došao rat...

Ne znam u kakvom bosanskom kazamatu leži moj drug. Vjerovatno je to neki zatvor za psihičke bolesnike (ako takav uopće kod nas postoji). Samo Bog zna šta sve tamo proživljava. Odavno mi je na um pala jedna ideja, ali će se najvjerovatnije sve zadržati samo na ideji, jer život nije film niti roman sa sretnim završetkom. Nešto sve mislim, da mu je sada, nakon toliko godina bez romana, pokloniti cijelu kolekciju Zagora (najbolje bi bilo da je to ZS i LMS jer je ta edicija obilježila njegovo djetinjstvo), kako bi se osjećao? Da li bi se desilo čudo, i da li bi njegova duša i um opet progledali? (kao što je progovorila ona djevojka u Zagorovom romanu ''Tajna manastira'' i ''Živi zakopani'') Da li bi mu se na lice barem za trenutak vratio dječački osmjeh a dušom zavladao osjećaj neizmjerne radosti koju smo mi osjećali kada bi se nekim čudom uspjeli dokopati nekog Zagorovog romana, niske cijene i broja? Ne znam, ali mislim da ne bi. Kako rekoh, život često nije bajka a traume iz djetinjstva se baš i ne liječe tako lako. Ipak, da imam priliku, možda bi mu poslao barem DVD-ove na koje bih spržio čitavu kolekciju, ali ko zna da li bi je imao priliku pregledati jer sigurno nema pristup računaru.

Eto to je bila priča o mom drugu kojem su po mom skromnom mišljenju roditelji uništili djetinjstvo, a samim tim i život. O njemu često mislim, a ovo je jedan vid prisjećanja na njega. To vjerovatno nikada neće saznati, ali sam s vama podijelio teret koji me tišti. Možda će nekom ove riječi biti od koristi.

Izvinite na dugom postu, ali kraće nisam mogao.

---

quote:

---

Originally posted by masni

Tako je meni otac zapalio kolekciju zivih slicica oko 5000 komada koje smo ja i brat zaradili tapkajuci. Znate "ono stavis dve slicice pa udaris, ako se okrene ,nosis". Posto smo ja i brat postali profesionalci u tome i gotovo nismo imali konkurenciju, i po ceo dan smo se time bavili,proucavali taktike i strujanje vazduha kad otvoris koji prst, itd.... otac je video da je djavo uzeo salu i zapalio nam slicice, ali smo ja i brat opet za nekih 1-2 meseca zaradili 1000 komada slicica.

---

quote:

---

Originally posted by velka031

Svaki novi strip na kiosku vraća nas u najljepše dane...

---

quote:

---

Originally posted by Risar_69

Potpisujem zadnje riječi.
Svaki strip koji vidim na kiosku, i meni se zasmije. Iako je moj pokojni otac, bio veči strip fan nego ja,
pomalo mi je žao za neka izdanja, koja nemam više, jer su me i podsečali na njega.
Zato sam počeo skupljati bar albume sa sličicama, nekako te odnese nazad.
Ali, idemo dalje.
Ako nemaš bar trunke prošlosti u sebi, teže je živjeti za ubuduče.
I u duhu moraš imati djetinstvo, bez toga je prazno

---

quote:

---

Originally posted by velka031

quote:

---

Originally posted by Risar_69

Potpisujem zadnje riječi.
Svaki strip koji vidim na kiosku, i meni se zasmije. Iako je moj pokojni otac, bio veči strip fan nego ja,
pomalo mi je žao za neka izdanja, koja nemam više, jer su me i podsečali na njega.
Zato sam počeo skupljati bar albume sa sličicama, nekako te odnese nazad.
Ali, idemo dalje.
Ako nemaš bar trunke prošlosti u sebi, teže je živjeti za ubuduče.
I u duhu moraš imati djetinstvo, bez toga je prazno

---

Bravo
Mi djeca iz bivše Juge stvarno možemo reći da smo u cjelini imali jako lijepo i sretno djetinjstvo, prožeto stvarno vrijednim (ne u novčanom smislu) i lijepim stvarima... Ne može ti danas ovaj ili onaj ipad ili ipod probuditi one najdublje emocije, jadna su ova današnja djeca, lišena svih onih lijepih i toplih, rekao bih ljudskih stvari koje su činile naše "male" dane...

---

quote:

---

Originally posted by -ARAGORN-

Sada sam se sjetio još jedne epizode o romanima,odnosno na koji način smo sve dolazili do njih. Sjećam se da je bilo ljeto ( za vrijeme škole se čitalo skrivećki) i da smo se ja i moj brat uputili na razmjenu romana po onom najvećem suncu. Mogu Vam samo reći da smo tada ostali kratkih rukava za nekoliko romana. Upali smo u neku ekipu, uigranu i dok smo se mi okrenuli , nestade par romana. U biti skužili smo na putu kući. Nismo ni došli doma kako treba skovala se osveta i plan kako vratiti romane od "bandita iz najgore noćne more". A kako drugačije misliti o nekome tko te opljačkao za nešto najvrijednije. Kako sam u prijašnjem postu spomenuo, a sada ponavljajm imao sam spisak romana dotada izašlih brojeva, a sa sigurnošću sam znao da one lopuže za to uopće nisu imale pojma. To su više bili kao stariji momci i njima je bila veća fora nokoga pokrasti nego šta bi to napravio iz potrebe. Plan je bio sljedeći ( nevjerovatno koliko se činjanica prisjećam dok ovo pišem ),: Imao sam roman o komadant marku ( broj 444 ) koji se zvao Mark protiv mumije i sa korektorom smo izbrisali prvu i zadnju četvorku, a na iznos od 10 din iz novina smo izrezali i zaljepili 2nd. Sa unutarnje strane korice smo naljepili nekakve naljepnice ( mislim čak one što su se ljepile na bilježnice), da se na svijetlu ne vidi da se išta maskiralo. Znali smo da na 3,33 i 66 stranici ima broj stripa te smo to pokidali jer kao strip je dosta star. Nije da se hvalimo, ali to je moglo propasti samo tko je znao da Mark nije mogao biti broj 4 , ali i sami znate kako je malo bilo informacija. Treba napomenuti da smo žrtvovali roman koji je u to vrijeme isti bio vrijedan. I idemo mi nakon nekoliko dana opet u razmjenu , opet sunce, opet vruće, a sada osjećam kako mi je srce lupalo od uzbuđenja da nas ne provale. Kad smo došli do njih i pokazali "prastari" roman i ono kulerski da nas nije briga za njega, samo su počela nekakva šaputanja i dogovori kako će nas zalevatiti. Točno se i sada sjećam onih pogleda i cerekanja ( kao ove dvije budale nemaju pojma i sada ćemo ih opet izraditi ) Napravili smo zamjenu za tri stripa ( veliki blek- treći ovjek 6 dinara, Zagor-stari sat 4 dinara i nisam siguran, ali mislim da je treći bio Zagor Sura Stena 8 dinara ) Svaki vrijedi kao malo bogastvo .Mislim da smo mogli i još bolje proći , ali jedva smo čekali odmagliti i proslaviti našu prevaru stoljeća. Pa probajte zamisliti osjećaj zadovoljstva kad se na takav način nekome "osvetiš". Znali smo i poslje napraviti slične prevarice, ali o tom neki drugi put.

---

quote:

---

Originally posted by Tutta

moj najveci grijeh-kad sam se ozenio,bacio sve stripove. 250-300 komada,zs i lms.

---

quote:

---

Originally posted by Zagor12

quote:

---

Originally posted by Tutta

moj najveci grijeh-kad sam se ozenio,bacio sve stripove. 250-300 komada,zs i lms.

---

Još bolje, što će ti ta starudija

Kill it, kill it with fire!

---