forum.stripovi.com
forum.stripovi.com
Home | Profile | Register | Active Topics | Active Polls | Aukcije | Private Messages | Members | Search | FAQ
Username:
Password:
Save Password
Forgot your Password?

 All Forums
 www.stripovi.com - svaštara - off topic diskusije
 Film & TV
 Dokumentarci & co.
 New Topic New Poll New Poll
 Reply to Topic
Previous Page | Next Page
Author Previous Topic Topic Next Topic
Page: of 18

Amos
Senior Member



Croatia
2896 Posts

Member since 03/01/2011

Posted - 08/02/2014 : 01:36:44  Show Profile Show Extended Profile  Send Amos a Private Message  Reply with Quote
Kada sam tamo na topicu o člancima u novinama stavio link na "Veličanstvenu tišinu" sjetio sm se da je HTV nazad par godina nedjeljom ili tako nekako u kasnom terminu prikazivao starije dokumentarce iz svoje filmoteke.
Među njima je prikazan dokumentarac Rajka Grlića "Pleterje" o istoimenom kartuziju, iz serijala Žestoke priče, koji me se dojmio kao fenomenalan film. Isto tako i njegov "Vlašić".

Je li ima to negdje na internetu za pogledati ili je samo u arhivima Televizije?

Uža san gledati Inspektora Rexa, ali odusta san kad su prominili pasa.
Go to Top of Page

Risar_69
Advanced Member



Slovenia
11679 Posts

Member since 05/05/2008

Posted - 17/02/2014 : 00:18:21  Show Profile Show Extended Profile  Send Risar_69 a Private Message  Reply with Quote
Vrlo preporučujem ovaj dokumentarac:

dekadenca-zaton-zapadnog-svijeta-ameriska-dokumentarna-oddaja/






još ceo dokumentarac:

http://ffilms.org/decadence-decline-of-the-western-world-2011/




-

Kad pocneš crtati, uvek moraš imati na kraju olovke, srce, ruku i misli!

Edited by - Risar_69 on 17/02/2014 00:22:19
Go to Top of Page

lwood
Advanced Member



Colombia
47176 Posts

Member since 09/12/2005

Posted - 17/02/2014 : 14:44:37  Show Profile Show Extended Profile  Send lwood a Private Message  Reply with Quote
quote:
Originally posted by Risar_69

Vrlo preporučujem ovaj dokumentarac:

dekadenca-zaton-zapadnog-svijeta-ameriska-dokumentarna-oddaja/






još ceo dokumentarac:

http://ffilms.org/decadence-decline-of-the-western-world-2011/




-



Zapad propada več 100 godina

depresivni iskompleksirani primitivac i nadrkana budala kojeg financira stari i koji sa skoro 50 godina nema ni žene ni posla.Pa naravno da je ljut na sve, a narocito na one koji su uspješni.
Jbga Lwoode nisam ti ja kriv kaj nisi uspio u životu
Go to Top of Page

kiky
stripovi.com suradnik



7366 Posts

Member since 17/07/2003

Posted - 17/02/2014 : 19:15:07  Show Profile Show Extended Profile  Visit kiky's Homepage  Send kiky a Private Message  Reply with Quote
PERVERTITOV VODIČ KROZ IDEOLOGIJU



žižek ima novi dokumentarac, koji je svojevrsni nastavak PERVERTITOVOG VODIČA KROZ FILM, premda se u ovome više bavi ideologijom samom. točnije, kroz temeljitu analizu nekih od najpoznatijih filmova u povijesti žižek nam kazuje koliko su oni bili u službi prevladavajuće ideologije tog vremena.

ovoga puta su na meniju sljedeći naslovi: MOJE PJESME MOJI SNOVI, TITANIK, RALJE, TAXI DRIVER, ONI ŽIVE, THE DARK NIGHT... ali i kinder jaja, betovenova "oda radosti", rammstein, te propagandni filmovi nacističke njemačke i sovjetske rusije.

Go to Top of Page

Risar_69
Advanced Member



Slovenia
11679 Posts

Member since 05/05/2008

Posted - 23/02/2014 : 21:06:18  Show Profile Show Extended Profile  Send Risar_69 a Private Message  Reply with Quote

Kad pocneš crtati, uvek moraš imati na kraju olovke, srce, ruku i misli!
Go to Top of Page

dosada
Advanced Member



Croatia
9033 Posts

Member since 13/05/2009

Posted - 09/03/2014 : 22:46:42  Show Profile Show Extended Profile  Send dosada a Private Message  Reply with Quote
http://www.filmcomment.com/entry/billy-wilder-in-billy-how-did-you-do-it-volker-schlorndorf

"Billy, How Did You Do It?"


In 1988, Volker Schlöndorff, the director of The Lost Honor of Katharina Blum and The Tin Drum, brought a camera crew into Billy Wilder’s Los Angeles office. The goal, as Schlöndorff put it, was to record “an improvised conversation between friends.”

Urnebesan i vrlo informativan dokumentarac o stvaralaštvu jednog od velikana filma Billya Wildera (The Private Life of Sherlock Holmes,Irma la Douce, Stalag 17, Double Indemnity, Sunset Blvd., Some Like It Hot, The Apartment, Five Graves to Cairo i brojni drugi naslovi samo su dio njegovog opusa) koji nikako nemojte propustiti.

razmjena filmova za stripove!
http://forum.stripovi.com/topic.asp?TOPIC_ID=45640

Go to Top of Page

Tonto
Advanced Member



8303 Posts

Member since 11/02/2012

Posted - 21/03/2014 : 11:58:40  Show Profile Show Extended Profile  Send Tonto a Private Message  Reply with Quote
COSMOS: A Spacetime Odyssey

Pogledao prve dvije epizode... izkomercijalizirano, na trenutke patetično, možda čak i malo površno, slabo argumentirano... no jebiga svemir je svemir pa će se gledat i dalje.


The less I have the more I am a happy man
Go to Top of Page

Johnny Difool
Advanced Member



Croatia
13988 Posts

Member since 21/02/2010

Posted - 27/04/2014 : 22:04:15  Show Profile Show Extended Profile  Send Johnny Difool a Private Message  Reply with Quote



Prljavi ratovi (Dirty Wars), r. Rick Rowley, SAD / Afganistan / Irak / Kenija / Somalija / Jemen, 2013.


Za Oscara nominiran dokumentarac "Prljavi ratovi" Ricka Rowleya temelji se na istoimenoj knjizi Jeremyja Scahilla, istraživačkog novinara američkog dnevnog lista Nation koji se punih deset godina bavio problematičnim, nezakonitim pa i otvoreno kriminalnim aktivnostima pripadnika američke vojske u misijama u Afganistanu, Somaliji i Jemenu.
U fokusu zanimanja i pisca i redatelja su akcije Združene postrojbe za posebne namjene, jedinice zadužene za izvršavanje međunarodnih antiterorističkih operacija i ciljanih ubojstava odabranih pojedinaca poput Osame bin Ladena.
Ističući naoko paradoksalan podatak da su se takve operacije namnožile upravo za predsjednikovanja dobitnika Nobelove nagrade za mir i formalnog protivnika Busheve ratne doktrine Baracka Obame, autor donosi sugestivan prikaz tamnog naličja ratova niskog intenziteta koji se kontinuirano odvijaju na području Bliskog istoka.
Ti se ratovi formalno vode zbog "rušenja diktatura", "uspostava demokracije" i sličnih floskula kojima Zapad pokušava stvoriti alibi za faktičnu uspostavu kontrole nad izvorima i tokovima nafte, a u pozadini pa i u prvim redovima djeluju i psi rata koji sastavljaju liste za odstrel i bezrazložno ubijaju muslimanske klerike i njihovu djecu.
Kad novinari poput Jeremyja Scahilla ponekad i uspiju otkriti počinitelje takvih nedjela te u konačnici postići i njihovo izvođenje pred lice pravde, to se u dobroj mjeri doima kao Pirova pobjeda jer se u suštini ništa ne mijenja.
Angažiran, vrlo uznemirujući i odličan doks vrijedan najtoplije preporuke.





Noam Chomsky, Jeremy Scahill i Amy Goodman opširno o knjizi:





Scahill o knjizi:





Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti...

Edited by - Johnny Difool on 27/04/2014 22:04:53
Go to Top of Page

Johnny Difool
Advanced Member



Croatia
13988 Posts

Member since 21/02/2010

Posted - 14/05/2014 : 19:26:47  Show Profile Show Extended Profile  Send Johnny Difool a Private Message  Reply with Quote



Slatkica i boksač (Cutie and the Boxer), r. Zachary Heinzerling, SAD, 2013.


Slatkica iz naslova za Oscara ove godine nominiranog doksa Zacharyja Heinzerlinga je Noriko Shinohara, njujorška slikarica japanskog podrijetla te životna i umjetnička suputnica 80-godišnjeg Ushija Shinohare.
On je osebujan artist kojem je nadimak Boksač te koji kao naglašeno ekspresionistički slikar stvara pod utjecajem Jacksona Pollocka, dok mu kiparska djela stvorena od svakovrsnog otpada pripadaju neodadaizmu.
Boksač je nadimak dobio po tome što slika tako da bojom natopljenim kistovima kao boksačkim rukavicama udara po platnu, a njegove umjetnine otkupljuje i muzej Guggenheim.
Slatkica je od njega mlađa 21 godinu, svjesna je da je čitav život proživjela u suprugovoj sjeni, a povijest njihova ne uvijek sretna i često turbulentna odnosa upoznajemo kroz stare fotografije i filmske zapise te kroz efektno animacijom oživljene Slatkičine crteže u kojima se s osloncem na njezinu autoironiju i cinizam oslikavaju faze njihove veze.
I kad nije uspijevala razumjeti svog kao umjetnika često neshvaćenog i necijenjenog supruga, i kad je zbog njegovog alkoholizma i neodgovornosti bila dovođena do ruba te prisiljavana na život u velikoj oskudici, Slatkica je kao ključni argument u njegov prilog isticala potpunu predanost umjetnosti u koju toliko vjeruje.
Slikovit, efektno napravljen i vrlo dobar dokumentarac o paru kojeg unatoč svim preprekama i razlikama čvrsto povezuje snažna ljubav, kako ona međusobna tako i ona prema umjetnosti.





Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti...
Go to Top of Page

Johnny Difool
Advanced Member



Croatia
13988 Posts

Member since 21/02/2010

Posted - 18/05/2014 : 12:15:40  Show Profile Show Extended Profile  Send Johnny Difool a Private Message  Reply with Quote



Natprosječan, r. Igor Bezinović, Hrvatska, 2008.


U doksu "Natprosječan" iz 2008. godine Igor Bezinović donosi sugestivno režiran, efektno neposredan i dojmljivo autentičan portret Mirka Kapovića, slikovitog i vrlo simpatičnog klošara sa zagrebačkog jezera Jarun.
Mirko je čovjek koji svu svoju imovinu pohranjenu u jednoj većoj najlonskoj vrećici čuva u grmu kraj staze pokraj jezera, govoreći "pa tko će to tamo tražiti", koji jabukama pronađenima u otpatcima nudi prolaznicu koja ga odbija riječima da je upravo sad pojela jednu, te koji za sebe tvrdi da je po svemu iznadprosječna osoba i vrlo sretan čovjek.
Sretam je zbog toga što smatra da ga ne mora materijalne i egzistencijalne brige koje muče sve ostale ljude, i što se svakog jutra budi zdrav i uvjeren da će mu novi dan biti još ljepši od jučerašnjeg a manje lijep od sutrašnjeg.
Iznadprosječnim se smatra stoga što drži da ga u odnosu na druge ljude odlikuju superiorna naobrazba, inteligencija, kultiviranost i mudrost, pa zna što u životu valja i kako treba živjeti, te da nije pametno zamarati se nepotrebnim i prolaznim stvarima.
Dok s autorom hoda uz jezero čarape čisteći trljanjem među rukama i uklanjajući prljavštinu među nožnim prstima, pri čemu u dijalogu njih dvojice Bezinović bilježi samo njegovo živopisno odgovaranje na pitanja, Mirko pripovijeda kako je 78 puta bio privođen i saslušavan na policiji, pa ga i to čini natprosječnim Zagrepčaninom.
Pri tome nikad i ni za što nije bio kriv, ´78. je priveden i zbog nacionalizma, a ono što ga je naročito smetalo bio je nadmeni i ponižavajući odnos policajaca prema njemu, jer ga oni nikad nisu tretirali kao sebi ravnog čovjeka.
Mirko Kapović je bistar, u granicama svog svijeta i svoje inteligencije oštrouman, prema svemu tolerantan pa i duhovit čovjek koji će vas ako ga sretnete možda nečim ponuditi, a vi mu svakako dajte koju kunu sitniša.


Čitav 19-minutni doks je na YouTubeu:





Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti...
Go to Top of Page

ken2
stripovi.com suradnik



Croatia
8172 Posts

Member since 30/07/2002

Posted - 21/05/2014 : 23:05:09  Show Profile Show Extended Profile  Send ken2 a Private Message  Reply with Quote
sinoć bio na festivalu tolerancije i gledao film andrea singera: past će noć
film je još u izradi i bit će dovršen za 3 tjedna, tako da je zagrebačka publika imala privilegiju vidjeti ga prije svih
a ta privilegija nije nimalo ugodna
to je ustvari dokumentarac o dokumentarcu kojeg je organizirao i snimao sidney bernstein, a u kojeg je nakratko bio uključen i hitchcock
nakon oslobađanja koncentracijskog kampa bergen belsen, britanci su ušli u njega i snimili gomilu šokantnog materijala
bernstein je proširio materijale na američke snimke iz buchenwalda, te na sovjetske iz majdaneka i auschwitza
dokumantarac nikad nije dovršen, jer su se političke prilike promijenile u nekoliko mjeseci
političari su procijenili da je dovoljno materijala prikazano i da ne treba nijemcima to dodatno nabijati na nos, pogotovo što im je u razrušenoj europi trebala suradnja njemačkog naroda, a i odnosi među saveznicima su se promijenili
nakon projekcije je organiziran kratak razgovor s autorom, a za kraj je branko lustig održao kratak i emotivan govor

u biti, tko može, neka svrati na festival, puno je sjajnih i filmova i dokumentaraca, a sutra je projekcija schindlerove liste, koja obilježava 20 godina, uz prisustvo ralpha fiennesa i naravno, branka lustiga, dječaka koji je preživio i auschwitz i bergen belsen

if you tolerate this, then your children will be next

Edited by - ken2 on 21/05/2014 23:06:54
Go to Top of Page

Johnny Difool
Advanced Member



Croatia
13988 Posts

Member since 21/02/2010

Posted - 15/06/2014 : 09:58:58  Show Profile Show Extended Profile  Send Johnny Difool a Private Message  Reply with Quote



Zašto? Josipa Viskovića, Gorana Vrbanića i Svena Gorjanca Fabića iz 2010. godine.
Film nam približava život jednog društvenog otpadnika i marginalca, mentalnim hendikepom i narkomanskom ovisnošću obilježenog Đoke Stipanovića iz jednog baranjskog sela.
Đoko je Srbin koji tvrdi da do 1991. nije bio ni svjestan svoje nacionalnosti, a da je dvije godine kasnije olako kao naivni 18-godišnjak mobiliziran u vojsku vjerujući u obećanja o ostvarenju Velike Srbije.
Prema vlastitim riječima nekad je bio pošten i dobrodušan mladić s određenim životnim planovima, no njih mu je najprije poremetio rat a kasnije kako kaže i slučajno ubojstvo djevojke koju je volio, a koju je ustrijelio neoprezno rukujući puškom.
Zbog toga je odslužio četverogodišnju zatvorsku kaznu, tijekom koje su ga "mlatili k´o konja", a od izlaska na slobodu životari na ulici, manjim dijelom od sitne ilegalne preprodaje oružja, a većim od pomoći prijatelja i prosjačenja.
Dok kamera dominantnim krupnim planovima te s naglašenom autentičnošću i neposrednošću bilježi njegovu u pravilu nekontroliranu mimiku, riječi i ponašanje, Đoko se pita zašto "živi k´o pacov", zašto se baš njemu sve to dogodilo i zašto mu je život otišao u pogrešnom smjeru.
Dok je Đoki u prvoj polovini filma zanimljiv sugovornik Sven Gorjanc-Fabić, koji pazi da mu ne preotme film a da ga ipak i pjesmom Riblje čorbe opusti i privoli na otvaranje, u posljednjoj četvrtini u kadar ulazi pretjerano teatralni i samoisticanju sklon Goran Vrbanić koji bespotrebno napada i vrijeđa sugovornika.
No to ipak previše ne umanjuje ukupno vrlo pozitivne dojmove o ovom doksu.

Film traje 32 i pol minute i čitav je ovdje:


http://vimeo.com/63533044


Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti...
Go to Top of Page

Caleb
Advanced Member



Greece
16410 Posts

Member since 01/07/2008

Posted - 15/06/2014 : 11:32:53  Show Profile Show Extended Profile  Visit Caleb's Homepage  Send Caleb a Private Message  Reply with Quote
Pogledao sam ga. Tuzno za gledati.
Nije mi jasno, je l ovaj celavi lik u fazonu glumi sve ovo (u sustini, shvatam da ne glumi, ali mi deluje kao da ga podjebavaju i provociraju sve vreme) ili je u slicnoj situaciji kao i Djoko?
A mislim da bi se lik izvukao kad bi dobio strucnu pomoc, jer nije glup i svestan je svojih problema... jbg..

Preveo: Goran Krickovic, Tekst interpretirali: Ljubiša Bacic, Nada Blam, Miroslav Bijelic, Vlastimir Ðuza Stoiljkovic i Nikola Simic, Magnetoskop: Miroslav Nikolov, Ton majstor: Rihard Merc, Realizacija: Slavko Tatic
https://www.youtube.com/watch?v=TkE5VYffiR0

Edited by - Caleb on 15/06/2014 11:50:57
Go to Top of Page

Johnny Difool
Advanced Member



Croatia
13988 Posts

Member since 21/02/2010

Posted - 15/06/2014 : 11:54:39  Show Profile Show Extended Profile  Send Johnny Difool a Private Message  Reply with Quote
Ovaj ćelavi je Sven Gorjanc Fabić, naveden je kao suautor iako ne znam koliko je to formalno točno, jer što kažeš doima se previše sličan Đoki i preblizak je s njim da bi bio tek službeno distancirani filmaš koji bilježi nečiju priču.
Pretpostavljam da on poznaje Đoku i da je Viskovića doveo do njega, pa ga je ovaj naveo kao suautora.


Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti...
Go to Top of Page

Caleb
Advanced Member



Greece
16410 Posts

Member since 01/07/2008

Posted - 15/06/2014 : 12:34:07  Show Profile Show Extended Profile  Visit Caleb's Homepage  Send Caleb a Private Message  Reply with Quote
Moguce, jer je i on u debelom u kanalu. U svakom slucaju, takvih slucajeva ima podosta.

Preveo: Goran Krickovic, Tekst interpretirali: Ljubiša Bacic, Nada Blam, Miroslav Bijelic, Vlastimir Ðuza Stoiljkovic i Nikola Simic, Magnetoskop: Miroslav Nikolov, Ton majstor: Rihard Merc, Realizacija: Slavko Tatic
https://www.youtube.com/watch?v=TkE5VYffiR0
Go to Top of Page

Poli
Advanced Member



Slovenia
38104 Posts

Member since 26/10/2007

Posted - 22/09/2014 : 14:37:36  Show Profile Show Extended Profile  Send Poli a Private Message  Reply with Quote

"Winter Soldier" (1972)


http://en.wikipedia.org/wiki/Winter_Soldier_(film)


http://www.allmovie.com/movie/v155354


"Winter Soldier is a 1972 documentary film chronicling the Winter Soldier Investigation which took place in Detroit, Michigan, from January 31 to February 2, 1971. The film documents the accounts of United States soldiers who returned from Vietnam, and participated in this war crimes hearing."




"In testimony by Joseph Bangert, he describes traveling in a "truckload of grunt Marines" when "there were some Vietnamese children at the gateway of the village and they gave the old finger gesture at us. It was understandable that they picked this up from GIs there. They stopped the trucks -- they didn't stop the truck, they slowed down a little bit, and it was just like response, the guys got up, including the lieutenants, and just blew all the kids away. There were about five or six kids blown away, and then the truck just continued down the hill."



Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See

Edited by - Poli on 22/09/2014 14:42:41
Go to Top of Page

jaki
Advanced Member



Croatia
26835 Posts

Member since 13/03/2004

Posted - 01/10/2014 : 23:47:37  Show Profile Show Extended Profile  Send jaki a Private Message  Reply with Quote
Ko zna njemački da nam napravi prijevod ovoga?:
http://www.ardmediathek.de/tv/Reportage-Dokumentation/Mord-in-Titos-Namen-Geheime-Killerkomm/Das-Erste/Video?documentId=23812596&bcastId=799280

I bez sranja molim vas lijepo.

Ja sam fetišist papira!

Edited by - jaki on 01/10/2014 23:48:06
Go to Top of Page

Johnny Difool
Advanced Member



Croatia
13988 Posts

Member since 21/02/2010

Posted - 24/12/2014 : 12:54:42  Show Profile Show Extended Profile  Send Johnny Difool a Private Message  Reply with Quote



Ovrha, Hrvatska, 2013.


U svom ne osobito uspjelom cjelovečernjem igranom prvijencu Bogorodica iz 1999. godine, snimljenom prema scenariju redateljeva oca Hrvoja Hitreca, baš kao i u drugom i dosad najboljem dugometražnom filmu Snivaj zlato moje, 2005. s pet Zlatnih arena ovjenčanoj ekranizaciji romana Još Hrvatska ni propala Ivana Pahernika, te u zasad posljednjem igranom naslovu Čovjek ispod stola, nezgrapnoj i ne sasvim artikuliranoj adaptaciji zbirke priča Vjekoslava Dominija, Neven Hitrec je demonstrirao nekoliko prepoznatljivih autorskih osobina. On je filmaš sposoban promišljeno komponirati kadar s uporabom drugog plana, baš kao i iskošenih rakursa, dubinskih kompozicija i nerijetko poetskih vizura, dok pretjerano i ne drži do dramaturških urednosti i preglednosti cjelina, kao i njihovih kompaktnosti. Na tematskom ga pak planu zanima svakodnevica „malih“ i „običnih“ ljudi s margine društva, ljudi koji su uvijek, bilo da je riječ o Zagrebu 1940-ih godina, o tragičnim događajima iz Domovinskog rata ili o aktualnim tranzicijskim zbivanjima, izloženi ozbiljnim egzistencijalnim ugrozama te prisiljeni na suočavanje sa sviješću o neznatnosti vlastitih sudbina.

U tom se smislu doks Ovrha skladno tematski i idejno nastavlja na dosadašnji Hitrecov opus, jer je i ovdje riječ o neveseloj i traumatičnoj sudbini „običnih malih“ ljudi. U izrazito komornom filmu koji se s iznimkom nekoliko bez riječi realiziranih završnih kadrova, u kojima kamera prikazuje druge dijelove interijera koje dotad nismo vidjeli, bez riječi čitav odigrava u kuhinji i dnevnom boravku obiteljske kuće, pred kamerom su supružnici Marina i Nenad Medak. Nenad je prije više od 16 godina bio sudužnik susjedu i nekadašnjem prijatelju čiju kuću Marina donekle opisuje dok je kamera ne prikazuje, a taj je susjed prema Nenadovim riječima i prvostupanjskoj sudskoj presudi falsificirao njegov potpis na ugovoru ključnom za realizaciju stambenog kredita. Prema tom ugovoru teret otplate kredita u slučaju dužnikova neplaćanja snosi upravo jamac Nenad, kojem je iz banke ubrzo nakon sklapanja ugovora najprije stiglo nekoliko opomena, da bi mu nedugo potom bilo zaprijećeno i ovrhom.





I sve od tada, dakle punih 16 godina, traje borba bračnog para Medak s bankama i puževski sporim hrvatskim pravosuđem, borba za dokazivanje da su žrtve prevare tijekom koje je ratnom vojnom invalidu i umirovljeniku Nenadu te neprestano uplakanoj Marini dodatno narušeno zdravlje. To je lako zaključiti na temelju toga što Marina stalno plače, gubi živce i lomi se, a Nenad s povremenim mehaničkim kiselim osmijehom praznim pogledom neprekidno bulji preda se. Njezin permanentni živčani slom, njegovu nesigurnost i trajan osjećaj egzistencijalne ugroženosti oboje, redatelj prikazuje vrlo sugestivno i s naglašenim dramskim intenzitetom, cjelinu efektno pretvarajući u gotovo igrani film, u psihološku egzistencijalnu dramu dvoje psihički nestabilnih i donekle ruiniranih ljudi. Redateljski to postiže vještom izmjenom blizih planova i detalja, u čemu se oslanja na rad pouzdanog montažera Slavena Zečevića, baš kao i inzistiranjem na jedinstvu mjesta zbivanja s fokusiranjem na stol za kojim Marina i Nenad sjede, te ostvarivanjem prilično dojmljivog ugođaja egzistencijalne nelagode i besperspektivnosti. Dok slušamo ispovijedi i dijaloge supružnika koji su kivni i na neučinkovitu državu i na spregu banaka s moguće korumpiranim pravosudnim sustavom, kao zvučna kulisa neprekidno otkucava zidni sat, na dovratku visi krunica a u drugom planu povremeno se vide fotografije predsjednika Tuđmana i generala Gotovine koje vise na zidu.

Sve to u kombinaciji s Marininim suzama i Nenadovim izgubljenim pogledom jasno sugerira dramski kontekst u kojem se odražava i stanje čitavog društva. Pogrešno naslovljen film kojem bi primjerice Prijevara ili Prizori iz dužničkog života bili točniji naslovi, tehnički je nesavršen jer se povremeno javljaju problemi s osvjetljenjem (kao da je riječ o snimanju mobitelom koji se prilagođava prirodnom svjetlu), a tijekom prvih 20-ak minuta suprugu se nimalo ne razumije što govori. No potonje se ne pokazuje osobito problematičnim, nego čak i dodatno pridonosi oslikavanju njenog uznemirujućeg psihičkog stanja koje, obzirom da je film sniman pune dvije godine, svakako predugo traje. Za njih pozitivna prvostupanjska presuda daje određene nade da bi kalvarija Marine i Nenada mogla jednog skorog dana i završiti, no to su možda ipak odveć optimistična očekivanja.


Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti...
Go to Top of Page

Johnny Difool
Advanced Member



Croatia
13988 Posts

Member since 21/02/2010

Posted - 24/12/2014 : 12:58:35  Show Profile Show Extended Profile  Send Johnny Difool a Private Message  Reply with Quote



U braku sa švicarcem, r. Arsen Oremović, Hrvatska, 2013.


Odsutnost "druge strane" zamjetna u Ovrsi postaje znatno ozbiljniji problem u filmu U braku sa švicarcem Arsena Oremovića, koji je zbog toga jednostran i pretjerano tezičan film realiziran u formi ispovjednog doksa. Pred kamerom se nižu autorovi manje ili više znani sugovornici, od na jeziku i peru uvijek britke književnice Vedrane Rudan, preko više žrtava velikih promjena tečaja švicarskog franka iz raznih dijelova Hrvatske, do čelnice udruge Franak Petre Rodik i odvjetnice Nicole Kwiatkowski, a svi oni u škrtim crtama i pomalo anegdotalno opisuju svoje egzistencijalne, bračne i obiteljske drame prouzročene klizećim tečajem „švicarca“. Pri tome su neki razočarani i rezignirani, neki se oslanjaju na ironiju i crni humor, a neki ne mogu nikako pobjeći od tragedije. Takav je slučaj s roditeljima djevojke koja je nedugo prije svoje udaje, dok je privodila kraju posljednje pripreme i izbor vjenčanice, iznenada preminula prema roditeljskim riječima izmučena brigom i stresom zbog svijesti o nemogućnosti vraćanja podignutog kredita.

Kako oni tvrde, njihova je kći tako umjesto u planiranom braku završila u onom kobnom sa švicarskim frankom, a upravo je te riječi Oremović izabrao za naslov svog filma. On je u cjelini sasvim korektno napravljen, izvedbena kompetentnost u razmjerno skromnim granicama, baš kao i aktualnost i intrigantnost ne mogu mu se poreći, a pored spomenute tezičnosti koju autor opravdava neizbježnošću i nužnošću zauzimanja strana u borbi Davida oličenog u običnom čovjeku i Golijata u liku banaka, nedostaci su i statičnost, razmjerna suhoparnost te određena monotonost i repetitivnost u neosporno zanimljivim ispovijedima kreditnih dužnika. Kao i protagonisti Ovrhe, i Oremovićevi su sugovornici za njih pozitivnom prvostupanjskom presudom zasad izvojevali određenu zadovoljštinu i pravo na nadu u konačan pozitivan ishod. No ta bi se nada kao i u toliko slučajeva dosad mogla pokazati lažnom i utopijskom.


Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti...
Go to Top of Page

Risar_69
Advanced Member



Slovenia
11679 Posts

Member since 05/05/2008

Posted - 25/01/2015 : 13:08:34  Show Profile Show Extended Profile  Send Risar_69 a Private Message  Reply with Quote
A jedva čekam i taj film. Kome se da pogledati ovaj dokumentarac.
https://www.youtube.com/watch?v=sa60fr2lKoo

Kad pocneš crtati, uvek moraš imati na kraju olovke, srce, ruku i misli!
Go to Top of Page

Johnny Difool
Advanced Member



Croatia
13988 Posts

Member since 21/02/2010

Posted - 28/01/2015 : 14:13:15  Show Profile Show Extended Profile  Send Johnny Difool a Private Message  Reply with Quote
Sinoć je na Al Jazeeri emitiran dokumentarac "Bilo jednom u Sarajevu" autorice Jacky Rowland, o kultnoj "Top listi nadrealista".
Uz suradnju redatelja Micaha Garena i Marie-Helene Carleton autorica je pokušala poslije toliko godina na jednom mjestu okupiti Neleta, Đuru i Zenita Đozića, ali nije uspjela, a rezultat svega je ovo:


http://www.lupiga.com/vijesti/istinska-tragikomedija-kako-se-nadrealisti-nisu-digli-iz-pepela





Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti...

Edited by - Johnny Difool on 28/01/2015 14:15:56
Go to Top of Page

Johnny Difool
Advanced Member



Croatia
13988 Posts

Member since 21/02/2010

Posted - 01/03/2015 : 16:55:05  Show Profile Show Extended Profile  Send Johnny Difool a Private Message  Reply with Quote
Ovaj sam tjedan proveo na ZagrebDoxu i pogledao hrpu pametnih, angažiranih, hrabrih, izvedbeno originalnih i svježih, i kojekakvih redom odličnih dokumentaraca, a među njima i 7-8 hrvatskih.

A u jednom od njih, doksu Besplatno Vlatke Vorkapić, koji se bavi stvarno ili tek fiktivno besplatnim stvarima u današnjem društvu, kao i odnosom ljudi prema njima, u jednom segmentu Marko Dješka s ekipom iz zagrebačke volonterske udruge koje je član priprema besplatne obroke koje dijeli ljudima na Cvjetnom trgu.

Marko je skroman tip, i moguće mu neće biti drago što ga ovdje spominjem, ali mislim da tako nešto svakako zaslužuje itekakav respekt pa i naklon nas koji smo preinertni da se odlučimo na takvo nešto.

Tu je interview s Vorkapićkom u kojem ona detaljnije govori o filmu:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Kultura/tabid/81/articleType/ArticleView/articleId/275736/Default.aspx


Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti...
Go to Top of Page

VALTER
Advanced Member



Croatia
6408 Posts

Member since 21/07/2002

Posted - 01/03/2015 : 21:27:15  Show Profile Show Extended Profile  Send VALTER a Private Message  Reply with Quote
Čini mi se da je ovogodišnji ZagrebDox slabiji nego prethodna dva. Doduše, pogledao sam tek 'Virungu', 'Kainovu djecu', 'Snovolovku', i'Lijepo mi je s tobom', ali čini mi se da nema jakog filma kao što je prošlogodišnja 'Pjesma iz šume' ili 'Detropia', a pogotovo ne kao 'Čin smaknuća' koji je bio u konkurenciji '13.

'Virunga' - lijepi kadrovi, zanimljiva politička priča u koju su umiješane britanske naftne kompanije, pobunjenici sumnjivih ciljeva, planinske gorile i pripadnik belgijske kraljevske kuće koji je upravitelj nacionalnog parka i izigrava poštenjačinu.

'Kainova djeca' - spor ritam, nekoherentno, dosadno.

'Snovolovka' - naporna je ova Kim Longinotto i njezin feminizam. Također sam zaspao.

'Lijepo mi je s tobom' - osvježavajuć i nepretenciozan studentski rad, kojim se redateljica i snimateljica iskupljuje za osjećaj stida u odnosu na bolesnu sestru.
Go to Top of Page

Johnny Difool
Advanced Member



Croatia
13988 Posts

Member since 21/02/2010

Posted - 01/03/2015 : 22:05:11  Show Profile Show Extended Profile  Send Johnny Difool a Private Message  Reply with Quote
Meni je recimo Virunga odličan doks koji je ponekad uzbudljiv poput trilera, kombinacija istraživačkog, prirodoslovnog i ratnog dokumentarca s angažmanom i za spas planinskih gorila i protiv terora naftne korporacije SOCO koja poseže za svakakvim prljavim stvarima, od korumpiranja na svim razinama do plaćanja paravojnih i revolucionarnih milicija za osvajanja teritorija nacionalnog parka.

Ona novinarka i aktivistica je izvrsna, kad snimi one koji pričaju o "jebenim majmunima" zbog kojih se ne može ostvariti zarada od stotina milijuna dolara.

Meni sporiji ritam Kainove djece ne smeta, jer su sva trojica zanimljivi sugovornici, a osobito mi je intrigantno uspoređivati njihove riječi prije 30 godina i danas. Jedan se stvarno promijenio i želi se promijeniti zbog žene i djece, drugi bi htio ali ga jebe život, a treći - onaj koji je ubio oca - sad priča drugu verziju nego nekad.

Od Snovolovke sam i zbog ugleda autorice i zbog teme očekivao više, ali sve u svemu je sasvim pristojno, s najzanimljivijim segmentom o onoj trudnoj bjelkinji kojoj Brenda pomaže.

Kod Lijepo mi je s tobom najviše mi se svidjela Mijina zrelost u razmišljanjima, smisao za humor i inteligencija, jer praktički ni po čemu ne ostavlja dojam hendikepirane osobe. Eva se trudi oko nje, a nekako joj je najviše žao što je se kao tinejdžerica, kad su je počeli zanimati dečki, sramila i držala po strani. Lijep, topao i intiman film.

Žao mi je što nijednu nagradu nije osvojio odličan Vlak duhova (Ghost Train), 14-minutna priča o starcu koji umire od raka i istodobno skrbi o ženi pogođenoj Alzheimerom, pa nam otkriva da je prijateljicu našao u mladoj varijetetskoj zabavljačici koja će nakon njegove smrti preuzeti skrb o udovici i zauzvrat postati njihova nasljednica. Crno-bijeli doks s lažiranim "arhivskim" snimcima, poetičan, nježan i s elementima eksperimentalnog filma.

A ljubiteljima bizarnosti pa i morbidnosti preporučam U podrumu Ulricha Seidla, prikaz svega i svačega što Austrijanci rade u svojim podrumima, od filonacizma i plakanja nad Hitlerovim portretima preko držanja izuzetno uvjerljivih lutaka djece u kutijama do žestokih S/M igrica koje su sasvim eksplicitno prikazane, toliko da je dosta gledatelja tijekom projekcije izišlo iz dvorane.

Ima tu još hrpa odličnih naslova, recimo Brat i sestra, Drugačija Mađarska, Werka, a osobito sjajan Bolji život, film o životu sirotinje na golemom odlagalištu smeća pored Moskve koji je sniman punih 14 godina, od godine u kojoj protagonistica Jula ima 10 godina do one kad rađa drugo dijete, nakon što je prvo, da ne bi i ono kao ona odrastalo na hrpi smeća, ostavila u rodilištu. Uf, i sad se naježim kad se sjetim.


Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti...
Go to Top of Page

Poli
Advanced Member



Slovenia
38104 Posts

Member since 26/10/2007

Posted - 02/03/2015 : 09:41:05  Show Profile Show Extended Profile  Send Poli a Private Message  Reply with Quote
Sutra u 21.00 sati na TV Slovenija 1 u okviru Mednarodna obzorja dokumentarac "Fronte Kurdistana", slovenskog novinara Erika Valencica, koji je bio vise puta u Siriji u proteklim godinama, izmedju ostalog i u Kobaniju dok je bio jos pod opsadom (jednom prilikom je skoro popio metak od islamofasistickog snajperiste).



link do dokumentarca: http://ava.rtvslo.si/predvajaj/fronte-kurdistana/ava2.174322988/






Intervju iz Mladine (6. 2. 2015) sa Erikom Valencicem: http://www.mladina.si/164042/erik-valencic/


Slovensko sudstvo sada progoni i Erika zbog emisije u kojoj se progovorilo o vezama neonacista sa strankom SDS koju vodi Janez Jansa. Za veze se zna vec dugo ali su one bile izbrisane iz izvjesca Sove (Slovenska obveščevalno-varnostna agencija), koju su tada vodili SDS-ovci. Zna se da su neonacisti na poligonima slovenske vojske gdje vjezbaju, clanovi su vojske, ali nikome nista.

http://www.rtvslo.si/slovenija/tozilstvo-nadaljuje-pregon-novinarjev-na-muhi-tudi-erik-valencic/356571






I jedan noviji intervju s Erikom ...

"V celi njihovi zgodovini ni Kurdov nobena stvar poenotila toliko kot Kobane"

Intervju z avtorjem dokumentarne oddaje Fronte Kurdistana Erikom Valenčičem
3. marec 2015 ob 06:13
Ljubljana - MMC RTV SLO


Kobane spominja na Vukovar, je po vrnitvi iz kurdskega mesta ob sirsko-turški meji, ki ga oblega Islamska država, dejal novinar Erik Valenčič. Na fronti mu je pomagala visoka morala Kurdov, pravi.

Valenčič je decembra in januarja preživel skoraj mesec v Iraku in Siriji, kamor se je odpravil, da bi dokumentiral kurdski boj proti Islamski državi. Iraški del Kurdistana mu je dobro znan, saj se tja vrača že od leta 2006. Na tokratnem potovanju je bil v Erbilu, Kirkuku, gori Sindžar, znani po preganjanju jezidov s strani Islamske države (IS), in kot eden redkih novinarjev tudi v Kobaneju, kurdskem mestu v Siriji. Kobane je bil že tik pred tem, da popolnoma pade v roke IS-ja, a so kurdske sile z ameriško pomočjo IS le izgnale iz mesta, ki pa je še vedno oblegano s treh strani. Valenčič je v mestu pred njegovo osvoboditvijo preživel en teden.

V intervjuju za MMC po vrnitvi s frontnih položajev v Iraku in Siriji je Valenčič podrobneje predstavil izkušnjo iz Kurdistana. Presunila ga je visoka morala kurdskih borcev, ki se borijo v težkih razmerah, poleg tega pa so še žrtev geopolitičnih preigravanj. Kobane je postal simbol združenega kurdskega boja za avtonomijo, pravi Valenčič, ki je o Kurdistanu za Televizijo Slovenija posnel dokumentarno oddajo Fronte Kurdistana. V Kurdistan se bo vrnil kmalu, je odločen.

..................................................................

Na Bližnjem vzhodu se prepleta množica različnih narativov in perspektiv, tako političnih kot verskih in etničnih. Zakaj si tokratno potovanje posvetil Kurdom?
Kurdi so največji narod na svetu brez svoje države. Nihče pravzaprav ne ve, koliko jih je, ocene so med 25 in 40 milijonov. Živijo v štirih državah, Iranu, Iraku, Turčiji in Siriji. V Kurdistan hodim že 11 let, večinoma v Turčijo, bil pa sem tudi v Iraku. Že leta 2006 sem začel ugotavljati, da bodo Kurdi postali izjemno pomemben dejavnik na Bližnjem vzhodu. Bolj ko Bližnji vzhod razpada, lažje je udejanjiti stvari, kot je lastna država oziroma vsaj neke vrste paradržava. Dokaz tega so vzpostavitve avtonomnih kurdskih oblasti v Iraku in Siriji.

V kurdski, severni del Iraka, se redno vračaš od leta 2006. Ta del države je dolga leta veljal za najbolj mirnega in stabilnega. Kakšno je stanje danes in kako vidiš razvoj dogodkov v tem delu Iraka?
Za moje pojme Irak sploh ne obstaja več, ravno tako kot Sirija. Kaj se je dogajalo s Kurdistanom v Iraku? Po prvi zalivski vojni leta 1991 so dobili Kurdi avtonomijo pod zaščito ZDA. Iraška letala niso smela leteti nad tem območjem in ga bombardirati. Po drugi zalivski vojni in strmoglavljenju Sadamovega režima leta 2003 je država de facto razpadla. V Kurdistan so bežali kristjani iz celega srednjega Iraka, Kurdi pa so jih sprejemali in zaščitili. Tja je pobegnilo tudi ogromno Arabcev, ker je najbolj varen in najbolj stabilen del na tem območju. Američani so se od Kurdov učili, ko so se sami soočali z gverilo v preostalih delih Iraka, saj niso znali braniti večjih mest. Eden od mojih prijateljev, general Najif Bavar, zdaj sicer upokojen, je bil zadolžen za varovanje Erbila, ki velja za tamkajšnjo neuradno prestolnico. Njegov prvi ukaz je bil zbrati vse bagerje v mestu in skopati ogromen jarek okoli mesta. Tovrstne stvari resda spominjajo na srednji vek, vendar delujejo. Jarek je onemogočil teroristične napade v Erbilu z avtobombami. Od Kurdov so se Američani marsikaj naučili. Naifa so tako spraševali, kako naj zaščitijo večja mesta, kot je Mosul. Stabilni pa so tudi zato, ker ščitijo manjšine, Arabce, kristjane, jezide, Turkmene in tako naprej. Zato nima nihče od njih želje, da bi to destabiliziral, saj živijo pod njihovo zaščito. In pomembno je tudi to, da čeprav so Kurdi sunitski muslimani, islam v njihovi družbi nima velike, kaj šele prevladujoče vloge.

Prepotoval si precejšen del te, kot pravi ena izmed sogovornic v oddaji, de facto države Kurdistan. Kako se varnostne in siceršnje razmere razlikujejo? Kako je videti potovanje iz enega dela Kurdistana čez državne meje v drugega?
Nekatere meje obstajajo. Meja med Sirijo in Irakom ne obstaja več, obstajajo pa turško-sirska meja, turško-iraška meja in iransko-turška meja in iransko-iraška meja. To so zelo militarizirane meje, ker so to militarizirane države. A Kurdi teh meja ne percipirajo. En primer: Aziz, moj voznik v turškem kraju Suruč na drugi strani meje od Kobaneja, je pobegnil pred Islamsko državo iz Sirije v Turčijo, a vas njegove družine je v Turčiji, ker je njegov oče to vas pred desetletji zapustil, da bi se izognil služenju vojaškega roka v Turčiji, in je odšel do sorodnikov v Sirijo. Nato je ta meja postala nepredušno zaprta s prihodom stranke Baas na oblast leta 1963, zato se ni mogel vrniti. Aziz tako ne ve, ali je begunec v drugi državi ali pa se je samo vrnil domov. Bili smo pri njegovi družini in jaz ga ne vidim kot begunca. Zaradi tega Kurdi ne razumejo meja na tak način kot mi.

Situacija v Iranu pa je taka: tam se še vedno upira kurdska gverila, a o iranskem Kurdistanu vemo zelo malo, saj novinarji v Iranu ne moremo svobodno delati in zato je pomanjkanje informacij od tam. Iraški Kurdistan je de facto država oziroma zelo avtonomna provinca. V Siriji se borijo za lastni obstoj, tam so zaradi ofenziv Islamske države izgubili ogromno tal pod nogami. Medtem pa Turčija ostaja ta večna uganka. Turški Kurdistan lahko najbolj zakomplicira celotno situacijo. Tam živi največ Kurdov, po nekaterih ocenah med 15 in 20 milijonov. Tam lahko pride spet do destabilizacije. Ne pozabimo, da je divjala zelo krvava državljanska vojna od leta 1984, premirje pa je bilo sklenjeno leta 2013. Mislim, da bo do vojne spet prišlo, saj se stvari ponovno zaostrujejo.

Posebna zgodba je bil gotovo prehod turško-sirske meje, da si prišel v Kobane. Kako prehodna je ta meja tako za novinarje kot kurdske borce?
Glede kurdskih borcev so mi v Kobaneju povedali, da jih je veliko umrlo na mejnem prehodu, ki je sicer v glavnem zaprt, ker jih Turki niso spustili čez mejo v Turčijo. Turška vojska pa je skozi isti mejni prehod 29. novembra spustila avtomobil bombo Islamske države, ki ga je vozil samomorilski napadalec in je pobil kar nekaj ljudi v Kobaneju. Kot borec moraš nezakonito prečkati mejo, kar se počne ponoči. Ti povem, kako sem prišel čez mejo. Ob enajsti uri zvečer me je poklicala starejša ženska in mi povedala, da me potrebuje. To sem razumel kot signal, zato sem odšel do mošeje v vasi tik ob meji, kjer me je čakal kombi, poln kurdskih borcev in streliva. Odpeljali smo se v neko drugo vas, kjer smo na nekem vrtu zelo blizu meje, govorim o nekaj deset metrov, čakali na prehod meje. Kako to izgleda? Gre za trimetrski nasip, po katerem lahko vozi džip turške vojske oziroma policije, obdan pa je z bodečo žico. Čez to žico se je položila navadna lesena paleta, čez naslednjo bodečo žico tudi, in tako smo prečkali mejo.

Turški džip nas je oplazil z lučjo, takoj začel drveti proti nam in dejansko se je ustavil približno štiri metre stran od nas, ko je zadnji iz naše skupine prečkal bodečo žico. Razložili so mi, da če pride turški džip, bodo vojaki kričali, da bodo streljali, a da se pod nobenim pogojem ne smeš ustaviti. Nikoli se ne smeš ustaviti. Mi smo vse te njihove grožnje s streljanjem ignorirali in v ravni vrsti za enim človekom, ki je poznal pot, tekli čez minsko polje do prvih kurdskih položajev pred mestom, ki so bili oddaljeni med 500 in 1000 metri. Korakati smo morali čez neka polja z ilovnato zemljo. Na nogah se nam je nabralo toliko blata, da nismo mogli normalno teči. Ko smo tekli, je bilo videti, kot da tečemo v počasnem posnetku. To ti pobere vse moči in na cilj prideš res izčrpan. Nazaj je bilo enako.

Po mesecih spopadov v Kobaneju so kurdske sile z ameriško pomočjo izrinile sile Islamske države iz mesta. V kakšnem stanju je sploh zdaj Kobane in ali je zares osvobojen?
Mesto je osvobojeno, ljudje se vračajo. Avtonomna oblast kantona Kobane pa zaustavlja ljudi, naj se ne vračajo prehitro, saj so številne hiše še vedno minirane. Tudi trupla džihadistov tam gnijejo, ker se jih nihče ne dotika, saj so tudi trupla minirana. Situacija je zelo nevarna, a ljudje se vračajo. Dve najpogostejši besedni zvezi, ki jih slišiš v Kobaneju, sta "Islamska država", naslednji dve pa "humanitarni koridor". Od kurdskih prijateljev v Kobaneju sem slišal, da poskušajo nekatere stvari normalizirati, med drugim kolikor toliko redno dobavo vode, seveda ne prek vodovodnih cevi, dobavo hrane, elektrike in tako naprej. Turčija jih pri tem zelo ovira. Kobane je namreč obkoljen s treh strani, na četrti je pa meja. Turčija ne spušča dovolj, velikokrat pa prav nič pomoči v Kobane. Mesto je osvobojeno, a ostaja oblegano. Ne moremo izključiti možnosti silovite ofenzive Islamske države, ker IS gotovo namerava zavzeti Kobane, saj ga potrebuje za moralno zmago.

Za kako veliko mesto sploh gre?
Dobil sem občutek, da gre za mesto velikosti Sežane. Izjemno majhno je glede na velik sloves, ki ga uživa.

V kakšnem stanju je Kobane po vseh mesecih boja? Naj pomislimo na slike iz Alepa, Homsa ...?
... in Vukovarja. Popolnoma je razrušeno. Česar niso uničili ulični spopadi in obstreljevanje IS-ja, je uničilo ameriško zračno obstreljevanje. To so res silovite detonacije. Mesto je popolnoma sesuto. Avtomobili so stopljeni skupaj z ruševinami. Treba je razumeti, kaj je IS sploh delal. Ne gre samo za obstreljevanje in granatiranje. IS je recimo v enem samem navalu uporabil 40 samomorilskih napadalcev, ki so se na različnih točkah razstrelili v relativno majhnih ulicah. Kurdi ocenjujejo, da bodo potrebovali dve leti, da ga obnovijo, mislim pa, da bo trajalo veliko več let. Slišal sem tudi razmišljanja v smeri, da bi mesto takšno, kot je, ohranili, in poleg zgradili nov Kobane, tega pa obdržali kot simbol oziroma spomenik času, kjer so se zbrali Kurdi iz vseh delov Kurdistana in zmagali.

V oddaji Fronte Kurdistana se posvečaš tudi vsakodnevnemu življenju kurdskih borcev na prvi bojni črti. Kako nam lahko opišeš dan na fronti v Kobaneju?
Naj začnem pri noči. Bil sem prepričan, da ne bom mogel spati, če bo nenehno potekalo granatiranje in streljanje. A tega se pravzaprav hitro navadiš. Ko se zjutraj zbudiš, vidiš, da je zunaj popolna norišnica. Morda ne neposredno v tvoji bližini, ampak kilometer stran. Granate so padale vsepovsod, najhujše pa je bilo seveda na prvih obrambnih linijah, ker so bili položaji IS-ja in Kurdov na nekih točkah ločeni tudi samo 15 metrov in so lahko drug drugega klicali in si grozili. Mraz je bil peklenski. Kako so Kurdi to vse zdržali? Ena od prvih stvari za dvigovanje morale, ki sem jih videl, je bila ta, da borci pôjejo drug drugemu. Skupina borcev na južni fronti poje borcem na vzhodni fronti, ko pri njih potekajo spopadi, silovitejši kot na južni. Na frontnih linijah spijo, jejo, se umivajo, živijo in umirajo.

Bil sem v srednji šoli, kjer so bile neke učilnice, ki niso preveč uničene, spremenjene v začasna bivališča. Borci so spali na odejah po tleh, jedli so tam. Videl sem, da so dobro založeni predvsem s piškoti in cigaretami. Enote pešmerge, ki so prišle iz Iraka, so s seboj privlekle težko orožje. Zveni sicer malo kontraditkorno, češ Turčija pomaga IS-ju, dovolila pa je prehod pešmergi iz Iraka v Sirijo čez svoje ozemlje, a to je bilo storjeno po res hudih pritiskih Zahoda. Pešmerga tam skrbi za to, da s težkim orožjem odbija napade IS-ja, ker Ljudske obrambne enote, torej sirski Kurdi, težkega orožja nimajo. Pri borcih pešmerge sem videl, da se čez dneve v glavnem dolgočasijo. Nastanjeni so v svojem oporišču v severozahodnem delu mesta in čakajo na klice s prvih bojnih linij. Ko so potrebni, dobijo koordinate in z raketami katjuša in topovi uničujejo tarče. Oni se dolgočasijo.

Vojna je tudi dolgčas. Ko padajo granate, ne smeš iti ven, ni pomembno, ali si na prvi bojni liniji ali nisi. Ulice so bile vedno prazne, na njih sem srečal zelo malo ljudi. Vsi so bili v ruševinah, zakloniščih ali na prvih bojnih črtah. Predvsem je veliko čakanja. Zvok granat, kot sem rekel, ponotranjiš in ne preostane ti drugega, kot da kadiš cigarete. Jaz sem recimo ure in ure igral nek bilijard na mobilnem telefonu, ki mi ga je dal jezidski borec na gori Sindžar v Iraku deset dni prej. To sem počel ure in ure, ker nisem vedel, kaj naj drugega počnem.

Od kod vse prihajajo kurdski borci in kakšni sploh so? Gre za izurjene enote ali so med njimi tudi prostovoljci? Kakšen vtis so pustili nate?
Sirski Kurdi v Kobaneju so seveda najbolj motivirani, to je njihovo mesto, njihov kanton. Osvoboditi morajo še kakšnih 300 vasi. Oni so najbolj motivirani, čeprav so imeli marsikateri izmed njih na voljo samo 3-4 dni za najosnovnejše urjenje, preden so šli na fronto. Ne govorimo o nekih izurjenih borcih, ampak v glavnem o kmetovalcih, prisiljenih v boj.

In najstnikih, kot pokažeš v oddaji.
Točno. Ogromno je mladih. Resnično na prvih bojnih črtah prevladujejo najstniki. Tega sicer nisem smel posneti, a vem, da njihovo urjenje vodi Kurdska delavska stranka (PKK) iz Turčije. Pri tem urjenju ne gre samo za to, da znaš uporabljati kalašnikov in ostalo orožje, ampak gre tudi za ideologijo PKK-ja, Abdulaha Očalana. Pešmerga je najbolje podkovana, ker ima težko orožje. To je nekdanja gverila, ki se je oblikovala proti režimu Sadama Huseina, ko je ta poskušal iztrebiti Kurde. "Pešmerga" dejansko pomeni "obsojen na smrt", ker biti pripadnik pešmerge je včasih pomenilo, da dolgo pač živel ne boš. Danes so regularna kurdska vojska v Iraku in so izjemno dobro opremljeni. Potem so tu še iranski Kurdi. V Kobaneju so danes vsi Kurdi.

To je to, kar je najbolj zanimivo. V celi njihovih zgodovini, in ta je zelo dolga, ni Kurdov nobena stvar poenotila toliko kot Kobane. Niti Halabža (kemični napad na Kurde v Iraku leta 1988, op. a.) niti Sadam Husein niti gverilski boj PKK-ja v Turčiji vsa tista desetletja. Zdaj pa so vsi v Kobaneju. V kurdskem kraju Suruč na turški strani meje srečaš ogromno Kurdov, ki prihajajo iz diaspore, iz Anglije, Nemčije, ZDA. Pomagajo organizirati stvari na turški strani meje. Delujejo podtalno, skrbijo za zdravila, strelivo, prehod borcev. Vsi so Kurdi in so od vsepovsod. Na turško-sirsko mejo prihajajo organizirani avtobusi mladih Kurdov iz cele Turčije in od drugod, ki tam bodrijo svoje borce čez mejo.

Si s Kurdi v Kobaneju govoril o Islamski državi? Kako vidijo svoje sovražnike?
Vidijo jih popolnoma pravilno, in sicer kot absolutno zlo. IS ve, kaj dela, ko pobije celo vas. Ko so okoli Sindžarja v Iraku lani pobili na tisoče ljudi, in to zelo zverinsko, jih žive zakopali in obglavljali, so vedeli, zakaj to počnejo. Ko pridejo na novo območje, ljudje pred njimi enostavno bežijo. To se zdaj dogaja s kristjani v provinci Rožava na severovzhodu Sirije, ki bežijo h Kurdom, da jih zaščitijo. To je bila prva reakcija. Ljudje so pred njimi bežali. Nato so neke vasi poskušali obdržati, pa ni šlo. Potem pa so IS potegnili v Kobane, v samo mesto. Računali so namreč, da IS v mestu ne bo mogel uporabiti svojega težkega orožja in da se mu bodo lahko bolj enakovredno zoperstavili. Razumejo jih kot popolno zlo. Ena izmed stvari, ki me je najbolj pretresla, je center za pomoč beguncem v kraju Suruč, kjer so razstavljene risbe otrok. Otroci, stari od 7 do 10 let, rišejo džihadiste, kako ljudem režejo glave. Rišejo stvari, ki so jih videli.

Popolnoma se strinjam s Kurdi, da je to zlo, ki ga predstavlja IS, možno poraziti samo tako, da se tako imenovano Islamsko državo popolnoma uniči. Kot muslimani - kar so, čeprav jim vera ni osrednja stvar v življenju - so res užaljeni zaradi tega imena "Islamska država". Kurdi borcem IS-ja ne priznavajo vere, ne priznavajo jim, da verjamejo v boga. Pravijo, da je njihova vera genocid. Zdaj, ko so premagali IS v Kobaneju, pri čemer je ta tam uporabil težko orožje, zaseženo sedmim korpusom v Iraku in enemu v Siriji, se Kurdi IS-ja več ne bojijo. Zdaj se že začenja umik IS-ja. Kurdi bodo osvobodili svoje ozemlje, zagotovo. Ampak to bo še zelo krvavo.

Kako pa Kurdi na fronti gledajo na delovanje Zahoda, tako na ameriško obstreljevanje položajev IS-ja kot na domnevno podporo Zahoda tej isti skupini?
V Kobaneju sem bil en teden, dovolj časa, da sem tudi sam ocenil, da so ameriška letala tam posredovala približno desetkrat na dan. Ko so džihadisti nadzirali samo še približno 15 odstotkov mesta, govorimo o nekaj ulicah, bi lahko Američani te ulice zmleli v prah in IS-ja v Kobaneju ne bi več bilo. Lahko bi bolj silovito obstreljevali njihove položaje. Za mesto Sindžar ob gori z istim imenom recimo še vedno potekajo spopadi med Kurdi in IS-jem. Ta tja neovirano vsak dan pošilja tovornjake z novimi vojaki in orožjem iz Sirije. Ne razumem, zakaj Američani te ceste ne bombardirajo, saj tam sicer posredujejo. Kurdi imajo občutek, da jim ZDA pomaga, ameriško posredovanje je marsikaj rešilo tako v Iraku kot v Siriji, a ne dovolj. Kot da si ZDA želijo nek status quo, da bi ta vojna trajala čim dlje. Morda tudi zaradi pritiska Turčije, ki je vendarle članica Nata in Američani tam imajo svoje baze in Turčijo potrebujejo.

Mislim, da Turčija računa na to, da se bodo Kurdi izčrpali v boju proti Islamski državi. Turčija zelo dobro ve, da so leta 2013, ko je prišlo do umika borcev PKK-ja iz Turčije, ti borci odšli v Irak. Niso pa samo v Iraku, ampak tudi v Siriji, kjer se borijo s svojimi brati in sestrami. Ko bo enkrat prišlo do zmage nad Islamsko državo, se bodo ti Kurdi vrnili v Turčijo in zahtevali vsaj to, kar so si izborili v Siriji in kar v Iraku že imajo. V tej igri Američani popuščajo Turčiji, češ naj ta vojna traja. A to je zelo kratkovidna politika. Kurde bo ta boj še bolj poenotil. Razkroj Bližnjega vzhoda vidijo v tej smeri, da če Irak ne obstaja več, in če Sirija ne obstaja več, zakaj potem ne bi v tem vakuumu nastal Kurdistan. Zakaj ne bi imeli svoje države? Nobena od držav, v katerih so živeli, ni z njimi ravnala človeško, medtem ko oni z drugimi pripadniki manjšin ravnajo zelo človeško in jih ščitijo pred genocidom. Zaslužijo si svojo državo, če jo že hočejo.

Kaj se ti je v slabem mesecu v Kurdistanu najbolj vtisnilo v spomin?
To potovanje je bilo velik preizkus zame. Ali sem zmožen psihično vse to prenesti, ali sem zmožen prenesti tri fronte v treh tednih? Zadal sem si ta načrt in ko sem prišel v Irak, mi ni bilo jasno, kako mi bo uspelo to uresničiti. Predvsem me je zanimalo, kako bo v Kobaneju, majhnem mestu, na katero je na dan padlo na stotine granat. Neki osrednji nagon po preživetju, iz katerega izvira nepotreben strah, sem pustil nekje ob strani in šel na te fronte, s kurdsko vojsko v Kirkuk, na goro Sindžar in v Kobane. Podvržen sem bil podhranjenosti, dehidraciji, neprespanosti, peklenskem mrazu – iz Kobaneja sem si še najbolj zapomnil mraz. Zlomilo pa me ni zaradi visoke morale med Kurdi.

Na prvih bojnih linijah, vseh treh, sem srečal nasmejane ljudi, ljudi, ki so marsikoga izgubili. V Kobaneju ni družine, ki ne bi izgubila vsaj enega člana. A oni so odločeni, da živijo v zgodovinskem trenutku, da so se pripravljeni žrtvovati za Kurdistan, da se bodo njihovi otroci lahko učili tudi v kurdskem jeziku, ne več samo v arabščini, perzijščini ali turščini. Ta morala jih žene, da se spopadajo s trenutno najbolj blaznimi, krvoločnimi in nevarnimi ljudmi na svetu. Za to moraš imeti zelo veliko poguma in zelo visoko motivacijo. Oni pa imajo oboje. V spomin se mi je vcepilo recimo, da so mi kurdske borke v Kobaneju prepevale pesmi na prvi bojni liniji, medtem ko so okrog nas padale granate. Spomnim se punce, ki je delno naglušna, ker od vseh teh detonacij ne sliši več dobro - ogromno ljudi tam je praktično že invalidov -, a ostala je nasmejana in se bori naprej.

Ljudje v naši družbi mislijo, da je vojna to, kar nam prodaja Hollywood. Ni. Tudi mediji velikokrat popolnoma narobe razumejo vojno. Vojna niso samo bombe, detonacije, streljanje, obglavljanja, begunci in tako dalje. Vojna je v prvi vrsti psihološka stvar. Veš, kdaj si na vojnem območju, tudi če ni slišati niti ene granate ali metka. Veš, ker je kolektivna psiha popolnoma drugačna. Vedno sem bil navajen napetosti, paranoje, občutkov zaprepadenosti v očeh ljudi, tu pa sem doživel nekaj popolnoma drugačnega. Visoka morala kurdskih borcev in njihov boj za pravično stvar sta bistveno pripomogla k temu, da sem fizično in psihično zdržal ves pekel, ki sem ga dal skozi v tistih treh tednih decembra in januarja. Ko me je na koncu voznik oziroma prijatelj Aziz peljal na letališče v Urfi, sem bil izjemno nesrečen, ker še nisem hotel oditi domov in pustiti svojih ljudi, ki so me resnično posvojili, za seboj. Toda istočasno sem tudi vedel, da jih bom kmalu spet obiskal. In jih tudi bom.

Boris Vasev




Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See

Edited by - Poli on 06/03/2015 18:13:17
Go to Top of Page
Page: of 18 Previous Topic Topic Next Topic  
Previous Page | Next Page
 New Topic New Poll New Poll
 Reply to Topic
Jump To:
forum.stripovi.com © 2000-2002 Snitz Communications Go To Top Of Page
This page was generated in 0.31 seconds. Snitz Forums 2000