| Author |
 Topic  |
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37354 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Caleb
Advanced Member
.jpg)
Greece
16206 Posts
Member since 01/07/2008 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37354 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 06/03/2015 : 20:20:23
|
Gledao ja prošli tjedan na ZagrebDoxu, pa sam na prethodnoj stranici postao ovo:
quote:
A ljubiteljima bizarnosti pa i morbidnosti preporučam U podrumu Ulricha Seidla, prikaz svega i svačega što Austrijanci rade u svojim podrumima, od filonacizma i plakanja nad Hitlerovim portretima preko držanja izuzetno uvjerljivih lutaka djece u kutijama do žestokih S/M igrica koje su sasvim eksplicitno prikazane, toliko da je dosta gledatelja tijekom projekcije izišlo iz dvorane.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
Caleb
Advanced Member
Greece
16206 Posts
Member since 01/07/2008 |
Posted - 06/03/2015 : 22:16:47
|
quote:
Originally posted by Poli
Ne znam, ja ne nađoh. 
Nisam ni ja, zato pitah.
Ako nadjes negde, napisi poruku. Isto vazi i za mene. |
Preveo: Goran Krickovic, Tekst interpretirali: Ljubiša Bacic, Nada Blam, Miroslav Bijelic, Vlastimir Ðuza Stoiljkovic i Nikola Simic, Magnetoskop: Miroslav Nikolov, Ton majstor: Rihard Merc, Realizacija: Slavko Tatic
https://www.youtube.com/watch?v=TkE5VYffiR0
|
|
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
|
VALTER
Advanced Member
Croatia
6361 Posts
Member since 21/07/2002 |
|
|
dante
Senior Member
.jpg)
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 20/06/2015 : 19:51:27
|
Vrlo dobar i izvedbeno prilično neobičan doks o velikom Lionelu Messiju, u režiji uvijek osebujnog Álexa de la Iglesije:
Messi, r. Álex de la Iglesia, Španjolska, 2014.
Kad je u večernjim satima 06. svibnja zgoditcima u 77. i 80. minuti prve utakmice poluzavršnice Lige prvaka na stadionu Camp Nou praktički Barcelonu odveo u finale i zapečatio sudbinu Bayerna u tom natjecanju za ovu godinu, Lionel Messi je još jednom iznimno efektno potvrdio status nogometnog božanstva. Ponovo je zasut panegiricima sa svih strana, sportske stranice i minute medija obilovale su napisima o njemu kao o nogometnom čudu, još jednom je gotovo jednoglasno proglašen najboljim nogometašem svih vremena, a čak ga je i poslovično euforični te u prosudbama ne uvijek realan komentator Drago Ćosić najprije vičući proglasio mesijom, a potom mirnije zaključio "Šuti, Drago, i divi se...". Premda je Ćosić tada parafrazirao riječi kojima je pokojni Boris Mutić popratio jednu pobjedu Janice Kostelić, ne može se poreći da fascinantna vještina Messijeva nogoloptanja uistinu ostavlja bez daha i da nogometni čarobnjak koji će 28. lipnja proslaviti 28. rođendan uistinu ne zaslužuje epitet mesije. Ne samo zbog toga, sasvim su umjesne usporedbe Argentinca Lionela Messija s najvećim igračima svih vremena, od legendarnog Peléa do Leovih sunarodnjaka Alfreda Di Stéfana i Maradone, a teško se i ne složiti s onima koji upravo Messija proglašavaju najvećim nogometašem ikad. Svakako, brojne Peléove bravure su i do danas ostale nedosegnute, a na strani Maradone su ne samo "božja ruka" iz utakmice s Engleskom na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986., nego i izražen temperament i karizma zahvaljujući kojima je "Mali zeleni" postao narodni junak ali i problematični pučki zabavljač. No kako ističu i sudionici dokumentarca "Messi" kojeg potpisuje ekscentričnostima sklon španjolski scenarist i redatelj Álex de la Iglesia, Lionel je izuzetno promišljen i staložen igrač kojeg upravo nevjerojatna posvećenost igri i nesklonost ispadima čine tako velikim, pa možda i najvećim.
U ukratko opisanom kontekstu činilo bi se logičnijim da je ljubitelj bizarnosti i nadrealnosti te autor pomaknutih priča de la Iglesia realizirao doks o Maradoni, kojemu je po osobnosti i temperamentu znatno bliži, nego o mirnom i beskonfliktnom Messiju. Nakon isprva nezamijećene ali efektno socijalno angažirane akcijske SF-komedije "Acción mutante" iz 1993., de la Iglesia se ključno afirmirao dvije godine kasnije sa šest nagrada Goya ovjenčanom crnom komedijom s elementima fantastike "Dan zvijeri". Posegnuvši za križancem hiperbole i parodije, de la Iglesia se pozabavio temom biblijskog proročanstva te kreirao makabričnu priču o katoličkom svećeniku i profesoru teologije koji zaključi da je otkrio datum kad će nečastivi sići na ulice Madrida, te odluči to spriječiti pod svaku cijenu. I svojim sljedećim filmom, svojedobno kultnim satiričnim akcijskim krimićem "Perdita Durango", de la Iglesia se predstavio kao svakovrsnom pretjerivanju i eksploatiranju nasilja sklon majstor u kreiranju slikovitih likova i njihovih pomaknutih međuodnosa, baš kao i naglašeno bizarnih situacija kroz koje je sposoban manje ili više suptilno prikazati nehumanost i mizantropiju društva, odnosno socijalne malformacije i degeneracije. Ovom potonjem najkonkretnije će se posvetiti u satiričnoj crnoj komediji "Susjedi", u kojoj je s osloncima podjednako na almodovaróvsku uvrnutu poetiku kao i na tradiciju glasovitog britanskog studija Ealing stvorio grotesknu i izrazito mizantropsku storiju o stanarima jedne zgrade kod kojih će otkriće starog leša i bogatstva u njegovu stanu potencirati najgore osobine, od mizantropije do ubilačkih nagona. Napokon, u Srebrnim lavom 2010. godine nagrađenoj i energično režiranoj crnohumornoj akcijskoj ratnoj drami "Posljednji cirkus" autor se na vrlo intrigantan način pozabavio Španjolskom u vrijeme Franca, te realizirao politički intoniranu satiričnu alegoriju očekivano nadograđenu čestim nadrealnim ekskursima i mnoštvom bizarnosti, kao i eksplicitnim hipertrofiranim nasiljem i intenzivnim stilskim pretjerivanjima.
U kontekstu opisanog de la Iglesijina autorskog habitusa naslov "Messi" doima se prilično netipičnim pa i neočekivanim, jer u njemu nema ni alegorije ni pretjerivanja ni bizarnosti ni satire. S te je strane riječ o razmjerno konvencionalnom portretu neosporno najboljeg igrača današnjice, pametno koncipiranom u formi kolaža arhivskih snimaka i razgovora s brojnim ljudima iz Messijeve prošlosti i sadašnjosti. Oni su okupljeni u jednom restoranu za čijim stolovima komentiraju i analiziraju fenomen igračkog čuda poniklog u argentinskom gradu Rosariju, iz kojeg među ostalim potječu također glasoviti nogometaš César Luis Menotti i amblematski revolucionar Che Guevara. Dok u ugodnom društvu i dobrom raspoloženju jedu i piju, Johan Cruyff, Andrés Iniesta, Javier Mascherano, Gerard Piqué, César Luis Menotti i ostali velikani najvažnije sporedne stvari na svijetu kroz fragmente razgovora stvaraju portret igrača koji se u njihovu društvu nikad ne pojavi. U djelu realiziranom kao kombinacija dokumentarnog i igranog filma Messi je formalno prisutan kao odsutni drugi, onaj o kojem svi s praktički jednodušnim oduševljenjem i udivljenjem govore, no kojeg pred kamerom redateljeva stalnog suradnika Kika de la Rice nema.
Messi je tu tek u arhivskim snimcima od kojih neki datiraju iz doba kad mu je bilo tek sedam godina, a neki dok je bio 13-godišnjak koji je kao igračkog uzora isticao upravo Maradonu. Riječi sudionika filma de la Iglesia i scenarist Jorge Valdano, također glasoviti nogometaš, ilustriraju igranim segmentima u kojima doznajemo detalje o Messijevu djetinjstvu, o tadašnjim problemima s rastom zbog kojih je bio podvrgnut hormonskoj terapiji, o odnosima s prijateljima i članovima obitelji te o prisnosti s preminulom bakom koja je možda i najzaslužnija za njegovo bavljenje nogometom, te kojoj i danas karakterističnim pokretima ruku i kažiprstima uperenima prema nebu posvećuje svaki svog pogodak. Kolažiranje razgovora s više od 30 sugovornika izvedeno je vrlo dinamično, de la Iglesia optimalno koristi zatvoreni prostor stvarne ili fiktivne sale restorana u kojoj su svi oni okupljeni, a arhivski snimci i igrani segmenti umetnuti su znalački tako da je riječ o dramaturški i narativno vrlo protočnoj cjelini. Možda jedini a svakako najveći problem jest taj što je Messijev lik predstavljen sasvim hagiografski, bez ijedne makar i minimalno tamnije, intrigantnije ili tjeskobnije nijanse, pa se stječe dojam da je posrijedi svetac kojeg bi mještani Rosarija a i svi Argentinci trenutno bili spremni beatificirati. Kako kaže jedan od sugovornika, Lionel Messi je bez obzira na svoj zvjezdani status i danas nogometaš koji igra "za ulicu" a ne "za plažu" poput Ronaldinha, njegova nekadašnjeg suigrača iz Barce. Naime, dok je Ronaldinho bio sklon ekshibicionizmu i samodokazivanju, Messi je timski igrač koji ima savršen pregled igre, koji će se uvijek naći na pravom mjestu za dodavanje i koji se i u formalno manje važnim utakmicama bori kao da su od životne važnosti. To i jesu neki od važnih razloga zbog kojih mu je Drago Ćosić početkom svibnja udijelio epitet mesije.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 26/06/2015 : 13:40:48
|
Vrlo intrigantan ali u cjelini ipak ponešto precijenjen doks o Edwardu Snowdenu, izvršnog producenta Stevena Soderbergha:
Citizenfour, r. Laura Poitras, SAD / Njemačka / Velika Britanija, 2014.
Podaci da je dokumentarac Citizenfour angažirane te izrazito intrigantnim i provokativnim temama zaokupljene redateljice Laure Poitras, među ostalim (su)potpisnice izvrsnih doksova Flag Wars o sukobima gay-pripadnika više srednje klase koji se doseljavaju u dominantno tamnoputim stanovništvom naseljenu radničku četvrt grada Columbusa u Ohiju, te za Oscara nominiranog My Country, My Country o američkoj okupaciji Iraka zbog kojeg je dospjela na "crnu listu", u ograničenoj domicilnoj distribuciji prikazan u svega 51 kino-dvorani gdje je uz posvemašnje medijsko ignoriranje i odbijanje većih kuća da preuzmu njegovu distribuciju, kao i uz očekivani izostanak bilo kakve promidžbene kampanje naposljetku uprihodio skromnih 800 tisuća dolara, dovoljno i sasvim jasno govore o kakvom je ostvarenju riječ. Čak ni upućeniji filmofili i ljubitelji angažirane dokumentaristike ni po čemu u američkim medijima i javnosti nisu mogli doznati da je ovaj doks uopće snimljen, s redateljicom kao ni s nekima od sugovornika nije objavljen niti jedan pa makar i vrlo kratak i površan razgovor, a od Laure Poitras upadljivo su zazirali i voditelji popularnih talk-showova inače znani po tome da se ne ustručavaju od obrada kontroverznih tema i javnih ličnosti, osobito iz svijeta politike. Izgradnja čvrstog i neprobojnog zida temeljite medijske šutnje o filmu Citizenfour, kojeg su tek neznatno naknadno uspjele probiti vijesti da je doks najprije nominiran za Oscara i nagradu BAFTA koje je naposljetku i osvojio, sa stajališta onih koji kreiraju i prepariraju američku javnost (tj. "javnost"), koji određuju o čemu se, kad i na koji način smije govoriti, koji poželjne i prihvatljive teme razlučuju od onih neželjenih i neprihvatljivih, a sve pod egidama "zaštite nacionalnih interesa" i "borbe protiv terorizma", sasvim je logična i razumljiva. Jer, posrijedi je djelo koje jednostavnim izražajnim sredstvima i povremeno čak pomalo suhoparno i redundantno, ali i izravno, neposredno i pohvalno bez imalo kalkuliranja gledateljima razotkriva razmjere agresije američke vlade na privatnost građana koja je jedno od temeljnih ljudskih prava, kao i na slobodu govora zajamčenu prvim amandmanom Ustava. Da je J. Edgar Hoover nekim slučajem živ, jamačno bi bio ponosan na razmjere paranoidnosti kojom je američka politika impregnirala tamošnje društvo, ali i ljubomoran na tajne službe i Nacionalnu sigurnosnu agenciju koje danas raspolažu sofisticiranom tehnologijom zahvaljujući kojoj se u svakom trenutku može doznati gdje je bilo koji građanin, kuda se kreće, što radi i kupuje, kakvi su mu afiniteti, koje telefonske brojeve poziva, tko su mu i kakvi su mu prijatelji, koje izložbe posjećuje i sve u tom smislu, doslovce svaki korak koji napravi tijekom dana.
Kao što pred kamerom u jednoj hotelskoj sobi u Hong Kongu kaže Edward Snowden, jer o njemu je u filmu riječ, taj svaki pojedinčev korak bilježi se zahvaljujući tehnološki superiornim uređajima koji na temelju njegovih plaćanja kreditnim karticama, otvaranja pojedinih sajtova, "guglanja" određenih pojmova, komunikacije na društvenim mrežama, biranja konkretnih telefonskih brojeva i gledanja pojedinih televizijskih sadržaja stvaraju cjelovit profil koji bilo kakve priče o pravu na privatnost i slobodu izražavanja čini sasvim besmislenima. No dok je to ono što se u današnjem svijetu koji su suvremeni vidovi komunikacije praktički doslovce pretvorili u McLuhanovo "globalno selo" zapravo i podrazumijeva, i na što smo svi manje ili više dragovoljno tj. nemajući izbora pristali, ono na što nitko nije pristao jest praćenje, prisluškivanje i bilježenje telefonskih razgovora više od milijun i dvjesto tisuća u konkretnom slučaju američkih građana, kao i prisluškivanje tko zna koliko milijuna ljudi u svjetskim razmjerima, što je osobito aktualno postalo nakon otkrića da je prisluškivana i njemačka kancelarka Angela Merkel.
Naslov Citizenfour mjestimice poput trilera uzbudljiv doks duguje nicku pod kojim je Snowden uspostavio kontakt elektronskom poštom s autoricom, a zahvaljujući takvoj njihovoj korespondenciji dio filma je realiziran kao svojevrsni elektronski epistolarni dokumentarac. U vrijeme izbijanja afere kao i snimanja filma Snowden je bio donekle plah 29-godišnjak "štreberskog" izgleda, čovjek prema vlastitim riječima istodobno i nesiguran jer je svjestan u kakav se rizičan pothvat upušta i da više ne može planirati nikakvu budućnost, ali i smiren i odlučan jer mu baš ta neizvjesna budućnost daje slobodu djelovanja i pruža mogućnost za akciju. Manje iz njegove komunikacije s autoricom a znatno više iz razgovora s istraživačkim novinarom i kolumnistom američkog izdanja Guardiana Glennom Greenwaldom te s reporterom britanskog The Guardiana Ewenom MacAskillom, Snowden nam biva predstavljen i kao čovjek, ali i kao američki profesionalac užasnut spoznajom do koje se razine može ilegalno i protuustavno prisluškivati i pratiti ljude te gaziti njihova ljudska prava. Činjenica, pak, da je u prosincu 2014. umirovljeni mornarički časnik i naftni biznismen Horace Edwards "u ime američkog naroda" protiv producenata filma podnio sudsku tužbu zbog "suradnje" sa Snowdenom, te da je pokušao osporiti i osvojenog Oscara, tek je još jedna cigla u prethodno spomenutom neprobojnom zidu potpunog prešućivanja i ignoriranja doksa Laure Poitras. U situaciji u kojoj se na prste jedne ruke mogu izbrojati američki mediji koji se usude spomenuti mogućnost da je Snowden, koji danas živi u ruskom azilu gdje mu se pridružila i djevojka, "možda ipak" napravio dobru i korisnu stvar, posve je logično da i film o njemu podijeli sudbinu sličnu njegovoj.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 26/06/2015 : 13:44:28
|
Sasvim očekivano, Citizenfour je izazvao prilične polemike, osporavanja i pokušaje minoriziranja problema u američkom društvu:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 26/06/2015 : 13:46:38
|
Vrlo su zanimljive i tribine i razgovori s autoricom filma Laurom Poitras:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 26/06/2015 13:47:12 |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
11350 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 26/06/2015 : 16:00:03
|
E Citizenfour bas zelim da pogledam ali se vise ne daje u domacim bioskopima. Steta. Moracu da ga nadjem negde na netu.
A krajem ove godine valjda izlazi i film Olivera Stouna o Snoudenu sa Joseph Gordon-Levittom u glavnoj ulozi. |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Sneaksie Thiefsie
Advanced Member
4208 Posts
Member since 22/04/2008 |
|
|
VALTER
Advanced Member
Croatia
6361 Posts
Member since 21/07/2002 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 09/03/2016 : 22:27:27
|
Evo malo s ovogodišnjeg ZagrebDoxa:
Iznad i ispod (Above and Below), red. Nicolas Steiner, Švicarska / Njemačka / SAD, 2015.
Doks "Iznad i ispod" vrlo je atmosferična, produkcijski raskošna i slikovitim te slojevitim karakterima napučena mozaično dramaturški strukturirana storija odličnog narativnog ritma o nekoliko ljudi koji su okrenuli leđa konvencionalnoj svakodnevici te većinom žive pod zemljom, a tek u jednom slučaju vođeni istim motivima maštaju o odlasku s planeta Zemlja.
S iznimkom posljednje osobe, rubno sredovječne April koja se nakon traumatične vojne službe pridružila lažnoj marsovskoj koloniji izgrađenoj u pustinji, sve ostale bi se konvencionalno i prilično opravdano moglo nazvati izrazito asocijalnim i barem psihički nestabilnim a moguće i hendikepiranim ljudima.
Dok April usavršava vještine preživljavanja i života na Marsu, o letu na koji sanja, nekadašnji obiteljski čovjek Dave zavjetovao se Bogu i živi u starom bunkeru u pustinji Nevade, također nekadašnji obiteljski ljudi Cindy i Rick životare u kanalima za odvod vode u Las Vegasu, a u kanalizacijskim tunelima Las Vegasa preživljava i ekstremno asocijalni Lalo.
Dok njega u pokretu vidimo tek na samom kraju kad jedne večeri izlazi na ulicu, nakon što je prethodno o svojoj sudbini ne sasvim suvislo pripovijedao isključivo iz postelja na različitim podzemnim lokacijama, ostali su znatno pokretljiviji i aktivniji, a Dave u svom bunkeru posjeduje i čitav set bubnjeva koje intenzivno udara.
On posjeduje i laptop i televizor i Facebook-profil, i najbliži je nekom konvencionalnom zamišljanju života, osim što ne podnosi ljudsko društvo i kontakte s bilo kim.
O nekim likovima dosta doznajemo iz pisama, mailova i Facebook-poruka koje izmjenjuju sa suprugama i djecom, pa tako Daveova supruga od njega ne može dobiti potpisane dokumente za razvod jer on živi bez adrese, a neki od petero Cyndine djece su se majke i odrekli jer je napustila obitelj i otišla živjeti u kanale.
Ondje je našla novog partnera Ricka, kojeg naziva ljubavlju svog života, a njihova međusobna ljubav, predanost i požrtvovnost snažne su gotovo do opipljivosti.
Teško je zamisliti lomove koji su se morali dogoditi u njihovim psihama, ali u svojim pomaknutim stanjima oni zvuče čak i racionalno, i kad rastom nevelika Cindy na otpadu pronađe upotrebljiv kauč koji će se skladno uklopiti u njezin i Rickov privremeni dom, i kad ona maskirana u Mojsija pred Noć vještica po kućama "žica" slatkiše, i kad se nakon velike kiše njih dvoje prisilno s nekoliko najlonskih vrećica sele pred bujicom, i kad Dave ustvrdi da uživa u svakom zalasku Sunca, jer "nitko ne može znati hoće li Sunce i sutra izići".
Doks "Iznad i ispod" prikazuje tjeskobno naličje američkog sna, ljudske sudbine koje unatoč snažnom kontrastu osobito apostrofiranom u samoj završnici, kad Cindy i Rick obilaze blještavu kockarnicu, gledatelj ne doživljava pretjerano tužnima i uznemirujućima, već ih percepira kao neizbježne posljedice njihovih teško je reći koliko svjesnih izbora.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 11/03/2016 : 14:07:30
|
Zemlja kartela (Cartel Land), red. Matthew Heineman, Meksiko / SAD, 2015.
Ako se kaže da je među izvršnim producentima za Oscara nominiranog doksa "Zemlja kartela" Matthewa Heinemana i oskarovka Kathryn Bigelow, te da je riječ o autentičnoj priči koja kao da je poslužila za fikcijsku obradu u triler-drami "Sicario" Denisa Villeneuvea, i površniji pratitelji dokumentarne produkcije mogu naslutiti o čemu je riječ.
Posrijedi je u mnogim izvedbenim segmentima uistinu impresivan zapis o pravom ratu koji se u području uz granicu Amerike i Meksika, konkretno u državi Michocán, vodi između narko-kartela i najčešće samo formalno predstavnika reda i zakona.
Štoviše, sve strukture vlasti i policije na svim razinama u toj su državi toliko premrežene korupcijom i povezanošću s organiziranim kriminalom, da i postrojbe formalnih čuvara zakona funkcioniraju kao karteli, isto vrijedi i za neformalne skupine civilne samozaštite koje prerastaju u paramilicije, a guverner se postupno ispostavlja kao najutjecajniji mafijaški šef.
To možda zvuči pretjerano i odveć dramatično, no tijekom filma se nameće kao jedini i neizbježan zaključak. Kao svojevrsni protagonist "Zemlje kartela" profilira se liječnik José Mireles, kako je prikazano pošten i iskreno idealima vođen čovjek fizionomijom nalik glumcu Johnu Russellu iz Eastwoodova "Blijedog jahača", koji se zgađen terorom koji nad stanovništvom provode podjednako karteli i snage zakona stavlja na čelo naoružanog pokreta za samoobranu.
Taj će pokret razmjerno brzo prerasti gotovo u revoluciju, a karizmatični Mireles zahvaljujući uspješnom čišćenju područja od kartela u narodnog junaka usporedivog s Panchom Villom i u pravu medijsku zvijezdu.
Očekivano, taj će rast rezultirati stvaranjem podzapovjednika i niže rangiranih vođa poput onog s nadimkom Papa Štrumpf, da bi Mireles nakon moguće ne slučajne zrakoplovne nesreće shvatio da je čitava stvar izmakla kontroli.
A kad ga na čelu pokreta zamijeni spomenuti Papa Štrumpf, koji je čini se sklopio dogovor s guvernerom, Mireles će se pretvoriti u bjegunca kojeg mnogi žele ubiti. On tvrdi da se pokret za samoobranu pretvorio u kartel koji nadzire trgovinu drogom i ljudima, a da taj kartel nadzire sam guverner.
Njegovi argumenti su jaki, kao i čitav film predočeni prilično sugestivno, dinamično i energično, a zahvaljujući režiji Matthewa Heinemana vrlo uzbudljiv doks koji pruža najneposredniji mogući uvid u problematiku doima se poput trilera.
Važna sastavnica tog trilera je i druga skupina naoružanih ljudi preko granice u Arizoni, zapravo paravojna postrojba koju vodi razočarani i nezaposleni ratni veteran Tim Foley, koja se prema njegovim riječima bori i protiv kartela, i protiv ilegalne trgovine ljudima, ali i protiv američke vlade koja sve to tolerira i dopušta.
Foley izgleda i govori poput tipičnog PTSP-om pogođenog umirovljenog vojnika kojemu bilo kakva vojnička aktivnost djeluje poput terapije, koji je mjesecima živio u automobilu i kojemu svakodnevica u odori i s oružjem u rukama predstavlja jedini smisao života.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 11/03/2016 : 14:10:28
|
Redatelj Matthew Heinman o doksu "Zemlja kartela", o radu na njemu i očekivanoj recepciji, te studijski razgovor o filmu:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 13/03/2016 : 21:32:41
|
Ruski djetlić (The Russian Woodpecker), red. Chad Gracia, Ukrajina / Velika Britanija / SAD, 2015.
U doksu "Ruski djetlić" autora Chada Gracije ponajviše će uživati ljubitelji teorija urote, ali i svi oni koji žele doznati više o stvarnoj ali i mogućoj pozadini nuklearne katastrofe u Černobilu prije tri desetljeća.
Glavni autorov sugovornik je mladi ukrajinski multimedijski umjetnik Fedor Aleksandrovič, prilično nekonvencionalna i neukrotiva umjetnička osobnost koju je zaintrigirala priča o tzv. Ruskom djetliću.
Riječ je o golemom antenskom sustavu Duga izgrađenom pored Černobila, čija je funkcija trebala biti registriranje kompletne antenske, radijske, televizijske i ine komunikacije na gotovo čitavom planetu, no koji nikad nije profunkcionirao u potpunosti i na zadovoljavajući način.
Izgradnja beskorisnog sustava stajala je stotine milijardi rubalja, a Aleksandrovič je pronašao znanstvenike i političke dužnosnike iz onog vremena koji podupiru njegovu tezu da je jedan visoko rangirani sovjetski političar nuklearnu katastrofu namjerno izazvao samo da bi prikrio nefunkcionalnost sustava za čiju je izgradnju i djelovanje bio zadužen, odnosno da bi spasio živu glavu jer bi zbog svega vjerojatno bio osuđen na smrt.
Dok gledate "Ruskog djetlića", kako su zbog oblika signala zvali sustav Duga, ova teorija vam se čini pretjeranom i nemogućom, no onda stignu informacije o izuzetno ozbiljnim prijetnjama koje su upućene Aleksandroviču i njegovoj obitelji, prijetnjama zbog kojih se on počeo ponašati kao progonjena zvijer, da bi naposljetku zajedno s obitelji pobjegao iz zemlje.
Priču o Ruskom djetliću i Fedoru Aleksandroviču autor pametno i suptilno širi na priču o Ukrajini i stanju u njoj, podjednako današnjem kao i onima kroz povijest.
Ukrajina je uvijek bila država u kojoj i oko koje su se sukobljavali interesi Rusije i Zapada, zemlja trajno osuđena na nesreću i jad, koja je prema Aleksandrovičevim riječima puna duhova.
Zbog svega toga, u iznesenu teoriju urote, koju Chad Gracija izlaže vrlo sugestivno, dramaturški i narativno skladno te povremeno nenametljivo poetično, nažalost i nije nemoguće povjerovati.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/03/2016 : 12:37:31
|
Čopor (The Wolfpack), red. Crystal Moselle, SAD, 2015.
U dokumentarcu "Čopor" autorica Crystal Mosella nas u konačnici na ipak ponešto površan način upoznaje sa sedmero mladih članova njujorške obitelji Angulo, koje dobrano fanatizirani roditelji sve donedavno nisu puštali iz stana na Manhattanu.
Naime, otac Oscar, nerelaizirani glazbenik i zagriženi pripadnik sekte Hare Krišna podrijetlom iz Perua, te njegova supruga Susanne, priprosta žena s američkog srednjeg zapada, šestorici sinova i jednoj kćeri dali su drevna sanskritska imena, te ih od svega lošeg što im se u životu i društvu može dogoditi odlučili sačuvati trajnim izoliranjem u stanu.
Svi žive od socijalne pomoći, otac je opsjednut drogom, nemoralom, kriminalom i svakovrsnim opačinama koje vrebaju s druge strane vrata te se protiv kapitalizma bori posvemašnjim neradom, a sedmoro mladih uživa u gledanju filmova i u prostorijama stana snima parafraze omiljenih naslova poput "Paklenog šunda", "Viteza tame" i "Nema zemlje za starce".
Možda je problem u brojnosti likova i temeljnoj sličnosti njihovih osobnih priča, no elaboriranje neobičnog "čopora" zadržava se na površini, bez zadiranja u psihofizičke i općenito zdravstvene posljedice života u takvim okolnostima i radikalnoj izolaciji, kao i bez podrobnijeg bavljenja pojedinim likovima, pa i majke koja je vođena ljubavlju pristala na takav život.
Autorica priču o obitelji Angulo koristi kao metaforu socijalnog i svakog drugog autizma, no iznimno intrigantnu storiju zadržava uglavnom tek na pojavnoj razini, što je slučaj i u posljednjem dijelu kad dvojica sinova odlaze od kuće, jedan odlučan da ni oca ni stan više nikad ne vidi.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 15/03/2016 12:44:40 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/03/2016 : 12:44:08
|
Zahvaljujući uspjehu filma "Čopor" braća Angulo su prvi put doputovala u Los Angeles, gdje su se susrela s Davidom O. Russellom i Williamom Friedkinom, koji su kako kažu snažno utjecali na njihovu kreativnost u rekonstruiranju filmskih sekvenci.
Tu je i razgovor s autoricom Crystal Moselle.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 18/03/2016 : 11:47:03
|
Pjesnik na poslovnom putu (Shi ren chu chai le), red. Anqi Ju, Kina, 2015.
Doks Pjesnik na poslovnom putu kineskog redatelja Anqija Jua izvedbom je jednostavno ali i jedinstveno crno-bijelo ostvarenje snimljeno prije više od 13 godina, no montirano i završeno tek tijekom jeseni 2014. godine.
Riječ je o dokumentarnom filmu ceste čiji je naslovni protagonist 30-godišnji šangajski pjesnik Xianbo Hou, kako će se s vremenom pokazati prilično nekonvencionalan i slobodouman mladić koji je u rujnu 2002. odlučio u vlastitom aranžmanu krenuti na poslovni put kroz provinciju Xinjiang.
Naime, na poslovne putove, kako im i naziv kaže, kreću isključivo poslovni ljudi, a Xianbo je odlučio proživjeti jedno takvo iskustvo, makar je on skroman i formalno gledano nezaposlen pjesnik.
Tijekom tog putovanja koje je trajalo kraće od mjesec dana i koje se doima kao da ga je tijekom 80-ih u vremenu realizacije filmova Neprekidni praznici i Čudnije od raja koncipirao Jim Jarmusch, Xianbo je napisao 16 pjesama mahom introspektivne, egzistencijalne i romantične tematike.
Te pjesme u razmjerno pravilnim razmacima predočene na zatamnjenom ekranu na kineskom i engleskom jeziku, u dramaturškoj i narativnoj strukturi djela funkcioniraju kao svojevrsne postaje ili odmorišta, jer su u njima sublimirani doživljaji i iskustva, preciznije rečeno asocijacije i emocije, sa samog putovanja.
Na samom početku, na prvoj od stvarnih postaja pjesnika zatječemo u krevetu s prostitutkom, a taj će se motiv ponoviti i kasnije, u posljednjem dijelu doksa u kojem će druga prostitutka Xianbou predložiti zajednički život i brak u Šangaju.
U tom segmentu scenarist i redatelj Anqi Ju poseže za otvorenom pornografijom, koja baš kao i raniji naturalistički prizori obavljanja nužde doksu kojem crno-bijela fotografija i jeftinoća produkcije u samom startu jamče izvedbenu dojmljivost i sugestivnost, osigurava dodatnu intrigantnost i provokativnost.
No one se ne iscrpljuju samo na tome, jer je čitav film dosta impresivna, iako i ponešto preduga te pokojim suvišnim detaljem opterećena socijalna freska, mjestimice neobično naturalistički poetična slika kineske provincije koju nastavaju siromašni i nezaposleni ljudi koji maštaju o boljem životu i budućnosti, u kojoj redukcije struje znaju trajati i nekoliko dana te koja krajobrazom i arhitekturom asocira na neke hrvatske predjele poput Like i Dalmatinske zagore.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
xilrion
Senior Member
.jpg)
Croatia
2974 Posts
Member since 16/12/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Topic |
|
|
|
Dokumentarci & co.
Sta sve ljudi rade i drze po podrumima ... u stilu njegovih filmova.
