| Author |
 Topic  |
|
VALTER
Advanced Member
Croatia
6408 Posts
Member since 21/07/2002 |
 Posted - 29/04/2016 : 19:22:59
|
Pogledao svojevrsni slovenski 'Blairwitch project' - 'Houston, imamo problem'.
Simpatično, ali ništa više od toga. Gomila povijesnih netočnosti, poput one da je izvoz Yuga u Ameriku započeo još za Titova života, ili traljavosti poput relativno niske životne dobi jednog navodnog sudionika, jugoslavenskog generala Franca Hafnera, dovodi do toga da prosječan gledatelj niti jednoga trenutka neće pomisliti da nije riječ o fikciji. Iako teza da je Stari zajebo Amerikance zvuči uvjerljivo. |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 29/04/2016 : 19:40:16
|
Da ništa drugo ne znaš, čim na samom početku vidiš glumca Božidara Smiljanića iz Kapelskih kresova koji glumi Ivana Perića, jasno ti je da je riječ o lažnom dokumentarcu iliti o mockumentaryju. Zapravo o križancu lažnog dokumentarnog i igranog filma, jer je i Perićeva kći lažna, a vjerojatno i svi ostali osim Žižeka.
Ali jest zabavan, makar i predug i s padovima ritma.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 29/04/2016 20:04:26 |
|
|
|
dante
Senior Member
.jpg)
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 29/04/2016 : 20:50:53
|
Trailer je bio tako davno da sam vec zaboravio na to 
Ima li negdje na netu za pogledati? |
These pretzels are making me thirsty... |
Edited by - dante on 29/04/2016 20:51:08 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 29/04/2016 : 20:54:39
|
Od jučer je u kinima, a na netu ga nisam uspio pronaći.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/05/2016 : 11:42:44
|
Izvrstan dokumentarac "Abeceda straha" ("The Alphabet of Fear" / "Alfabet van de angst") Nizozemca Johna Alberta Jansena na intiman se i meditativan, intrigantan i neobično poetičan način bavi nobelovkom Hertom Müller, njezinim životom kao i književnim djelom.
Podrijetlom rumunjska Njemica iz dijela Banata u kojem se govori njemačkim jezikom, Herta Müller je kći čovjeka koji je tijekom Drugog svjetskog rata služio u SS-postrojbama, zbog čega je čitava njezina obitelj nakon rata bila izložena opresiji, a majka na pet godina smještena u sovjetski radni logor.
Odrastajući u Ceausescuovoj diktaturi, buduća osebujna književnica već je u djetinjstvu osjećala otpor prema autoritetima i ideologijama bilo koje vrste, znala je o čemu se izvan kuće ni u kom slučaju ne smije govoriti, a književnost i pisana riječ tada su joj predstavljale utočište.
Danas kaže da više nije tako, jer osjeća iznimnu odgovornost i prema prošlosti i prema riječima i njihovu značenju uopće, te se i u svojim djelima i u filmu inventivno, duhovito i značenjski često neuhvatljivo poigrava riječima te njihovim kombinacijama i semantičkim mogućnostima.
Herta pati od depresije, pa u jednom trenutku naglo prekida dotad smiren govor pred kamerom, impulzivno ustaje s nakanom prekida snimanja i uz viku da joj je sve skupa nepodnošljiv napor, da se u njoj kovitlaju misli i osjećaji te da nitko ne može razumjeti kako joj je.
Autor filma razgovara i s njezinim nekadašnjim sumještanima u banatskoj provinciji iz koje je emigrirala 1987. godine, a dok ona u offu priča o svojim roditeljima i vlastitoj mladosti, današnji seljani koji se o njoj i njezinoj obitelji izjašnjavaju isključivo pozitivno figuriraju i kao metaforičke prispodobe njezinih roditelja i nje same.
Književnica ni danas nije u stanju shvatiti kako je uopće mogla funkcionirati Ceausescuova diktatura, jer je on za razliku od primjerice Staljina ili Hitlera bio posve nekarizmatična osoba i očajan govornik, blijeda i otromboljena pojava bez imalo snage i životne energije.
Autori umjetničku osobnost Herte Müller učinkovito dočaravaju brojnim prizorima u kojima ona sama, dok u offu slušamo njezin glas, na svijetloj plohi kolažira riječi izrezane iz novina te njima kreira začudne, nadrealne, apsurdne i značenjski nedokučive, ali i ritmične i melodične rečenične konstrukcije s neobičnim prizorima i vizijama.
Toplo preporučam i ako niste ljubitelji književnog djela Herte Müller, koja u filmu progovara i o prirodi straha kao takvog i o njegovim manifestacijama.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 08/05/2016 11:43:28 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/05/2016 : 18:28:47
|
Obiteljsko zaleđe, vlastito podrijetlo i identitet u fokusu su dokumentarca "Titove naočale" ("Titos Brille") njemačke autorice Regine Schilling, svojevrsne ekranizacije istoimene autobiografske proze njemačke glumice i kazališne redateljice Adriane Altaras, Židovke podrijetlom iz Hrvatske u čijoj se obiteljskoj storiji oslikava mali dio trauma povijesti i društvenog uređenja u socijalističkoj Jugoslaviji.
Njezina nekad imućna i utjecajna obitelj tijekom Drugog svjetskog rata doživjela je sudbinu većina židovskih porodica, s oduzimanjem imovine, smještanjem u koncentracijski logor na Rabu, zbjegovima i odlascima u partizane, da bi otac, partizanski časnik i markantan muškarac kojeg Adriana duhovito prikazuje kao nepopravljivog ženskara, zbog prema njezinim riječima namještenog političkog procesa u poslijeratnoj Hrvatskoj izbjegao u Njemačku, a slijedile su ga supruga i kći.
Vodeći se nekovrsnim životnim credom svoje 94-godišnje tetke koja tvrdi "prošlost je sada", Adriana je odlučila sebe, supruga i dvojicu sinova tinejdžerske dobi suočiti s obiteljskom prošlošću, te je u prozi i u dokumentarcu krenula na svojevrsni križni put po postajama obiteljskog historijata.
Književna kritika tvrdi da su njezini zapisi trivijalna, konfuzna, ne osobito smislena i banalnim metaforama nakrcana proza bez fokusa, pa ako je to točno, zabavan doks kojeg nose Adrianin zarazan duh, tipični židovski humor, energičnost, nepretencioznost i spremnost na suočavanje s izazovima iz prošlosti i sadašnjosti pokazuje se uspjelijim od knjige.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/05/2016 : 18:32:57
|
Tko zna njemački i koga zanima, još malo o filmu, tu je i redateljica Regina Schilling, a i Adriana Altaras čita odlomke iz svoje knjige:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/05/2016 : 14:33:31
|
Kao što mu i naslov kaže, dokumentarac "Silovanje: Oruđe ratovanja" autorica Katie Forbert Petersen i Annette Mari Olsen angažirano tematizira masovno silovanje kao globalno rasprostranjenu ratnu strategiju, konkretno kroz priče o nekoliko višekratno silovanih Bošnjakinja tijekom rata u 90-ima.
One se na različite načine nose s traumama koje ne blijede ni nakon više od dva desetljeća, neke se u krugu kakvih-takvih obitelji i danas bore s noćnim morama, neke neumorno prikupljaju dokumentaciju o svojim slučajevima želeći prije ili kasnije pronaći krivce i istjerati pravdu, a neke poput nedavno napadnute Bakire Hasečić su aktivistice za prava žena silovanih u ratu, koje sa sebi sličnima prosvjeduju pred haaškim tribunalom.
Tijekom rata u BiH silovano je između 25 i 40 tisuća žena, a generalne podatke o tome i intimne storije nekih od njih autorice iznose vrlo obzirno i sućutno, uspješno se kloneći patetike i melodrame, ali i pukog iznošenja činjenica.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
VALTER
Advanced Member
Croatia
6408 Posts
Member since 21/07/2002 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 05/06/2016 : 15:48:55
|
U autobiografskom doksu "Dum spiro spero", pobjedničkom naslovu nedavnih Dana hrvatskog filma, književnik Pero Kvesić na duhovit, autoironičan i altruističan način stvara dnevnik svog umiranja.
Njemu je funkcionalno tek 20 posto pluća, sve otežanije diše i stepenice mu predstavljaju svakog dana sve veću prepreku, umrijet će zadesi li ga slabija gripa ili malo jača prehlada, a u vrijeme snimanja očekivao je da će živjeti možda još godinu dana.
No sve to nisu razlozi da što stvarno a što tek prividno zadrži normalnost života, da svakodnevno ne šeće sa starim, gluhim i slijepim psom Bablom koji će uginuti pred kraj filma, da ne piše, ne čita i ne pravi spisateljske planove, da unatoč zabrani liječnika ne puši te da verbalno i okom male digitalne kamere ne primjećuje erotičnost i zavodljivost svoje šogorice.
Sasvim razumljivo, u fokusu mu je ipak progresivno propadanje vlastitog tijela i svijest o sve skorijoj smrti, koju bi u nedostatku boljeg rješenja poput kod nas nelegalizirane eutanazije htio "prevariti" samoubojstvom.
Segment u kojem Pero, šećući svojom knjigama nakrcanom kućom u kojoj su na posebne police smještene poezija, proza, filozofski radovi, strip Alan Ford itd., razmišlja kako bi najbezbolnije i najpraktičnije mogao počiniti samoubojstvo, crnohumorni je i autoironični krešendo filma autora koji i te kako želi živjeti, i potrebno mu je da se vrijeme zaustavi na nekoliko godina da bi stigao napraviti sve što želi.
U razmišljanju o modalitetima mogućeg suicida ništa mu se ne čini dovoljno "čistim" i prihvatljivim, jer bi primjerice skokom s krova kuće traumatizirao punicu, vješanjem na tavanu ostavio loše uspomene 18-godišnjem sinu, a ni smrzavanje u škrinji nije zgodno jer ne podnosi hladnoću i ondje nema svjetla pa pred smrt ne bi mogao čitati.
Kvesić svoju moguću filmsku oporuku promišljeno ciklički oblikuje, jer ju otvara i zatvara prikazom stropa kojeg nakon buđenja vidi prvog a prije spavanja posljednjeg, na taj način navješćujući i skoro zatvaranje kruga vlastitog života.
Odličan dokumentarac koji najtoplije preporučam.
Na YouTubeu je petominutni kolaž sekvenci iz radne verzije filma, bez Kvesićeva glasa u offu:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/06/2016 : 09:17:02
|
Za upoznavanje s puno humora i ironije predočenog odnosa 64-godišnjeg Sylvaina Biegeleisena i njegove tri desetljeća starije majke koju u doksu "U suton života" ("Twilight of a Life") promatramo praktički na samrtnoj postelji, nije nužno poznavati njihovu obiteljsku pretpovijest, makar je ista neosporno zanimljiva.
Naime, autor je s majkom nakon više desetljeća šutnje prvi put porazgovarao kad je njoj bilo 87 godina, jer je sve dotad ona progonjena traumama iz vlastite prošlosti odbijala bilo kakvu međusobnu komunikaciju.
Takva relacija očekivano nije bila jednosmjerna, pa je i on njoj zamjerao zbog mnogo vlastitih životnih pogrešaka, da bi naposljetku, u suton njezina života, shvatio da takva barijera i bilo kakva ljutnja nemaju smisla.
O tom dijelu njihova odnosa i svođenju životnih računa Biegeleisen je snimio film "Posljednja karta" s uspjehom 2009. godine prikazan na ZagrebDoxu, a u novom filmu se autor i na metaforički i na doslovan način oprašta od majke.
Ona je nepokretna za krevet vezana starica koja nije uvijek sasvim svjesna svog stanja i stvarnosti koja ju okružuje, koja ponekad zapada u kritične faze i gotovo s obje noge u grobu lebdi između života i smrti, no koju unatoč tomu ni u jednom trenutku ne napuštaju smisao za humor i sposobnost da se isceri u lice smrti, ali i životu.
Nešto od spomenutog predodnosa sina slikara i glazbenika s majkom može se naslutiti iz njihovih razgovora, iz njezine znatiželje o njegovoj prošlosti i njegove potrebe da joj izvodi svoje šansone, a autor cjelinu oblikuje kao naglašeno altruističko djelo u kojem u praktički svim prizorima, od njegova spravljanja hrane za majku preko njezine naslućivane i iza osmjeha skrivene sjete do pogleda na ogoljene grane drveća pred prozorom i stihove njegovih pjesama, izbija ljubav prema životu, ma kakav on bio.
Prikaz filma s insertima i razgovorom s autorom u informativnoj emisiji izraelske televizije i24news:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 14/06/2016 : 21:48:32
|
U doksu "Žena zmaj", koji izvedbenim konceptom dijelom podsjeća na film "Nije ti život pjesma Havaja" Dane Budisavljević, debitantica Ivana Sansević opisuje svoje suočavanje sa šokantnom spoznajom da joj je starija sestra Ana čitavo desetljeće bila anoreksičarka i bulimičarka.
Prihvaćanje svijesti da osoba koja joj je praktički čitavog života bila oslonac, idol i uzor ima psihofizičkih problema, bila je samo prva autoričina stepenica u osvještavanju potencijalno tragičnih načina na koje se neke djevojke odnose prema vlastitom tijelu.
Potom je uslijedio Ivanin osjećaj krivnje, jer je smatrala da je neprimjećivanje sestrinih problema bilo njezina greška, a onda se počela rađati ideja o potrebi pronalaženje načina za kanaliziranje te krivnje i ukazivanja na probleme djevojaka koje egzistencijalnu nesigurnost, tjeskobu i anksioznost vode u anoreksiju i bulimiju.
Također, odlučila je i poraditi na razbijanju predrasude po kojoj su takve djevojke same krive za svoja stanja, budući im u određenim kritičnim razdobljima odrastanja nije dostupna ili nije pružena potrebna savjetodavna i medicinska pomoć.
Rezultat toga je razoružavajuće intiman i emotivan te angažiran doks u kojem autorica izlaže i sebe, vlastita stanja, predrasude i strahove, u kojem se razgovor između nje i sestre kao središnji motiv inteligentno odvija za stolom punim hrane koja se priprema i jede, te u kojem su izložene slične priče još dviju mlađih djevojaka koje su nedavno izišle iz pakla anoreksije i bulimije.
Vrlo dobar doks koji toplo preporučam.
Trailer na Vimeu:
https://vimeo.com/46149822
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/06/2016 : 18:22:31
|
Još jedan odličan doks, (auto)biografski "Mama i ja" ("Mom & Me") autorice Lene Macdonald.
Ona je mlada dokumentaristica koja u profesionalnom smislu slijedi put svoje majke, nekad također angažirane dokumentaristice koja je otkrivajući svijet američke subkulture 70-ih i 80-ih te živeći u njemu završila u paklu droge te postala beskućnica ovisna o cracku.
Iz toga se pakla nikako nije mogla spasiti, a tijekom razdoblja od 10 godina koliko je nastajao ovaj doks Lena će s majkom proći različite turbulentne faze složenog odnosa.
I kad se u jednom periodu činilo da se majka uspjela skinuti, to se pokazalo privremenim pa možda i lažnim jer je uslijedio recidiv.
Odnos majke i kćeri mijenja se kroz desetljeće, kojem je za potrebe snimanja filma prethodilo petogodišnje istraživanje obiteljske anamneze, no većinom je takav da tjelesno ruinirana majka koja izgleda znatno starije od svoje dobi i autorica mijenjaju funkcije.
Lena je ona koja poput majke brižno i požrtvovno bdije nad neodgovornom i psihički nestabilnom ženom koja joj nikad u punom smislu nije bila majka, jer se autorica i zajedničkih dana iz djetinjstva sjeća kao povišenih stanja na neprestanom "speedu".
Intimistički, neposredno i bez kalkulacija, za preporuku.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 23/06/2016 : 23:03:47
|
Jedan hrvatski vrlo slab doks, k tome i puko produživanje doksa iz 2002. za točno pola sata:
Gnothi Seauton (upoznati samog sebe), red. Bruno Kovačević i Ranko Varlaj, Hrvatska, 2015.
Priča o obitelji Kostelić i sportskim, a s tim dakako neodvojivo povezanim i osobnim, intimnim i ljudskim uspjesima kao i neizbježnim sumnjama, padovima i neuspjesima najuspješnije alpske skijašice u povijesti Zimskih olimpijskih igara Janice Kostelić i njezina brata Ivice, osvajača Velikog kristalnog globusa i svojedobno najsvestranijeg svjetskog skijaša, kao i njihova oca Ante bez čije vizije, energije i upornosti čitave priče vjerojatno ne bi ni bilo, iznimno je zanimljiva, potentna i u određenim segmentima intrigantna. Takva priča svakako zaslužuje više dokumentarnih obrada (u Hollywoodu bi dosad zacijelo dobila i igranu inačicu), iz različitih motrišta i s različitim fokusima, od zasebnih storija o Janici, Ivici i Anti s intimističkim portretima i poniranjima duboko "pod kožu" svakog od njih, preko snažnog i u svakom smislu neosporno presudnog obiteljskog okvira u kojem je bitnu ulogu odigrala i majka odnosno supruga Marica, do impresivne kronologije sportskih podviga s osvajanjima često realno nedostižnih odličja i "povratcima otpisanih" koji ne da su graničili s nemogućim, već su uistinu zalazili u područje fantastičnog.
I priča o Janici, najmlađoj alpskoj skijašici na Olimpijadi u Naganu 1998. koja je četiri godine kasnije u Salt Lake Cityju osvojila tri zlata i srebro te nakon osvajanja po jednog zlata i srebra u Torinu 2006. na vrhuncu karijere donijela odluku o povlačenju, i priča o Ivici, koji je na Olimpijadama u Torinu, Vancouveru i Sočiju nanizao četiri srebra u disciplinama slaloma, kombinacije i super kombinacije, te koji se nakon složenih operacija i dugotrajnih oporavaka baš kao i Janica vraćao i kad mu nitko nije davao ni najmanje izgleda za to, i priča o upornosti, spartanskom duhu, vjeri, krajnjoj požrtvovnosti i nadi njihova oca Ante čijim je životnim motom, latinskom sentencom o nužnosti upoznavanja i spoznavanja samog sebe, naslovljen dokumentarac scenarista Brune Kovačevića i redatelja Ranka Varlaja, zavređuju i zasebne dokumentarce u kojima bi se podrobnije pozabavilo svim aspektima životnih i sportskih putova članova najtrofejnije hrvatske obitelji. No ti bi dokumentarci, ako bi osim visokoj gledanosti koja bi im već zbog samih protagonista bila zajamčena, stremili i višim kvalitativnim razinama te izraženijoj i trajnijoj relevantnosti i izvan kruga sportskih fanova i programa državne dalekovidnice, morali biti oslobođeni patetike, gdjekad do iritantnosti naglašeno fanovskog i hagiografskog pristupa sportskim velikanima kojima se bave, artificijalnosti i neuvjerljivosti podjednako u kreiranju pseudodokumentarnih segmenata s pisanjem dnevnika uz kičast odsjaj i pucketanje vatre u kaminu u pozadini, kao i u popratnom tekstu koji nerijetko zvuči poput zapisa u pučkoškolskom spomenaru.
Ti bi doksi morali biti i dramaturški i narativno uredniji i pregledniji, s akcentiranjem ključnih trenutaka u uspjesima i dramama svakog od članova obitelji Kostelić, a ne da se kao u Kovačevićevu i Varlajevu ostvarenju preko njih prelazi monotono i nekako flah, uz nabrajanje i s isključivom dimenzijom fasciniranosti ostvarenim rezultatima i snagom volje pojedinaca i obiteljske zajednice. U tim bi dokumentarcima Janica, Ivica i Ante, pa i Marica koja se ovdje pojavljuje u nekoliko izjava, pred gledateljima trebali zaživjeti kao stvarni ljudi od krvi i mesa s čijim sumnjama, strahovima, nadama i radostima suosjećamo i koje razumijemo, a ne kao tinejdžerski idoli kojima se pišu ode i skladaju ditirambi u slavu njihove veličine, jedinstvenosti i nadljudskih sposobnosti. Potonji pristup, koji je nažalost glavno obilježje doksa Gnothi Seauton (upoznati samog sebe) – što je naslov na špici filma koji se u kinima i medijima najavljuje s dijelom netočnim naslovom upoznaj samog sebe – kontraproduktivan je i pogrešan, o protagonistima ne otkriva ništa novo niti nepoznato, jednolično niže biografske i sportske epizode i detalje o Kostelićima, te u cjelini rezultira ubrzanim opadanjem gledateljskog interesa te konačnim gubitkom istog.
Nažalost, u slučaju ovog filma jedna je činjenica osobito problematična, a riječ je o tome da njegove dvije trećine čini doks Dnevnik pobjednika istog autorskog dvojca iz 2002. godine. Taj najgledaniji dokumentarac u povijesti HRT-a praktički bez ikakvih autorskih intervencija, tek s dvije-tri naknadno snimljene izjave Janice i Ivice u trajanju od po nekoliko sekundi i u crno-bijelu fotografiju prebačene razgovore s u međuvremenu preminulim sugovornicima poput Juana Antonia Samarancha, doslovce zauzima prve 63 minute djela koje traje 93 minute. Preostalih pola sata opet razmjerno površno i repetitivno obrađuje proteklih 14 godina, s bilježenjem novih Janičinih uspjeha i njezine odluke o okončanju karijere te s nepotrebnim učestalim ponavljanjem Ivičinih riječi iz razdoblja dugotrajnih oporavaka o tome da sanja olimpijsko odličje nakon osvajanja kojeg se planira povući. I u novom je dijelu opet prisutan naslovni motiv iz Dnevnika pobjednika, samo što ovog puta taj dnevnik uz vatricu u kaminu ne piše Ante nego Ivica Kostelić. Svakako, Ivica u međuvremenu jest od skijaša koji itekako obećava postao pobjednikom, no i on i Janica kao i njihovi roditelji ipak zaslužuju barem jedan ambiciozniji, zaokruženiji, sugestivniji, promišljeniji, dokumentaristički kompetentniji te pretjeranog udivljenja i hagiografije oslobođen dokumentarac.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
xilrion
Advanced Member
.jpg)
Croatia
3023 Posts
Member since 16/12/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38104 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/07/2016 : 11:41:42
|
Na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma nagrada Oktavijan za najbolji dokumentarac zasluženo je pripala izvrsnom autobiografskom ispovjednom doksu "Iza lica zrcala" Katarine Zrinke Matijević, koja na skoroj Puli predstavlja igrani dugometražni prvijenac, dramu "Trampolin".
"Iza lica zrcala" je vizualno i autoričinim glasom u offu neobično poetično i razoružavajuće intimno djelo koje podjednako imponira u pravilu fascinantnim krajobrazima Like snimljenim u različitim godišnjim dobima, kao i postupnim autoričinim otkrivanjem tjeskobnih pa i traumatičnih detalja o njezinu životu obilježenom četirima pobačajima, nošenjem s epilepsijom, propalim brakom i ostalim životnim gubicima.
No Matijević je stoik i hrabra žena koja voli i cijeni život sa svim njegovim dobrim i lošim stranama, te koja je s protokom vremena i autorefleksivnim odmakom i u teškim nevoljama sposobna pronaći barem malo pozitivizma i ljepote, o čemu svjedoči ovaj povremeno izniman film.
Kratak ali efektan uvid u doks:
https://vimeo.com/87958230
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
dcopic
stripovi.com suradnik
Croatia
6221 Posts
Member since 20/01/2005 |
Posted - 18/07/2016 : 09:46:33
|
Pogledao sam ova dva dokumentarca od MIchaela Moorea.
Capitalism: A Love Story je već dosta star, iz vremena kada je Obama dolazio na vlast. Nisam ga gledao prije iz razloga što ne volim politiku. Michael Moore je poznat po razotkrivanju korupcije na svim nivoima u svojoj državi, pa nakon što je popljuvao masovno naoružavanje građana, 9/11 događaje, zdravstvo, osiguravajuće kompanije, na red je došao i film koji prikazuje propadanje demokracije, američkog sna i srednjeg sloja u SAD-u i kako se je kapitalizam oteo kontroli. Ima dosta trenutaka u ovom filmu koji su šokantni, a izdvojio bih jedan. Naime, Neke velike kompanije kao Val Mart osiguravaju svoje zaposlenike i u slučaju njihove smrti dobiju veliki novac. Naravno, tugujuća obitelj neće vidjeti niti cent. Tako im radnik vrijedi više mrtav nego živ, a najviše im vrijede mlade žene, jer pošto se očekuje da će one i najduže živjeti najviše dobiju njihovom smrču. Užas!
Where to Invade Next je novi, prošlogodišnji njegov uradak, nešto zabavnijeg karaktera nego svi ostali, gdje Michael Moore dolazi u evropu u svom stilu, sa zastavom preko ramena i gdje obilazi države kako bi prisvojio njihove najbolje ideje i implementirao ih u američki sustav. Pa tako je u Italiji oduševljen sa pravima radnika, u Francuskoj proučava što djeca jedu u školama i spolni odgoj, u Finskoj je na red došlo obrazovanje koje je jedno od najboljih na svijetu! Došao je i u Sloveniju, gdje ga je oduševilo besplatno studiranje za sve, pa je upoznao i američke studente u Ljubljani koji si ne mogu priuštiti studij u svojoj državi, a zanimljivo je kako jedna amerikanka tvrdi da su Slovenske srednje škole mnogo teže od američkih viših škola i kako su studenti pomogli rušenju vlade nakon što je htjela naplaćivati školovanje. Bio je na razgovoru i sa predsjednikom Borutom Pahorom. Posjetio je i Njemačku i proučio njihova radnička prava i kako se bore i odnose sa svojom tamnom nacističkom prošlošću. U Portugalu se je čudio kako je legalizacijom droga smanjeno njeno korištenje, a u Norveškoj na njihov odnos prema osuđenicima kako bi se što prije rehabilitirali. Iz Tunisa prikazuje kako su žene izborile svoja prava, a nakon toga i uspješne žene na Islandu i kako su se obračunali sa bankarima. Na kraju završava pred ostacima Berlinskog zida.
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/07/2016 : 10:41:02
|
Fašizam Inc. (Fasismos A.E.), red. Aris Hatžistefanou, Grčka / Njemačka / Italija / Španjolska / Velika Britanija, 2014.
Vrlo intrigantan i uspio dokumentarac "Fašizam Inc." grčkog scenarista i redatelja Arisa Hatžistefanoua gledao sam posljednje večeri prošlogodišnjeg trećeg izdanja Festivala alternative i ljevice Šibenik, koji je osim sedamdesetoj godišnjici završetka Drugog svjetskog rata bio posvećen i novoj fazi buđenja fašizma diljem Europe. Štoviše, i sam je autor bio gost festivala održanog u znaku broja 1316, što je broj šibenskih partizana koji su sudjelovali u ključnoj bitci Drugog svjetskog rata, onoj na Sutjesci, a tijekom večeri u kojoj je prikazan film s autorom se poveo dug i iscrpan razgovor o temi njegova filma, kao i o njegovim dvama prethodnim zapaženim i razmjerno kultnim doksima "Dugokracija" i "Katastrojka". Hatžistefanou je naglašeno angažiran neovisni novinar i dokumentarist koji se u svemu čime se bavi, od novinskih reportaža preko radijskih emisija do dokumentaraca, intenzivno i sa strašću posvećuje aktualnim i gorućim grčkim, šire europskim pa i svjetskim problemima poput dužničke krize, štetnih utjecaja mjera štednje i erozije demokratskih standarda u "Dugokraciji" i "Katastrojci", te ponovnog jačanja fašizma i njegovih stalnih i neraskidivih veza s kapitalizmom tijekom posljednjih 80-ak godina. Riječ je o ostvarenju koje donekle odveć strastveno i u određenoj mjeri proistrano, ali promišljeno, inteligentno i provokativno kopa po tamnom pa i mračnom naličju ne samo današnjeg društva, te na tapetu kojeg su europske i svjetske multikorporacije i njihova gotovo stoljetna povijest, dominantno obilježena čvrstom povezanošću pa i impregniranošću s fašističkim idejama, strankama, pokretima i režimima.
Kad su neposredno po završetku Drugog svjetskog rata pokušale shvatiti fenomen fašizma, američke tajne službe su odlučile posegnuti za Karlom Marxom, odnosno za njegovim idejama i učenjem. Stoga su u Washington pozvale tri ugledna pripadnika Frankfurtske škole, hegelijance Herberta Marcusea, Franza Neumanna i Otta Kirchhmeiera, koji su ustvrdili da su fašizam i nacizam proizišli iz same srži krizom pogođenog gospodarskog sustava u Italiji i Njemačkoj 30-ih godina. Prema njima, fašizam i nacizam su predstavljali moduse kroz koje su poglavito Njemačka ali i Italija obavile tranziciju u kapitalizam i prihvatile ga, te da su fašizam i nacizam bili režimi koji kapitalizmu ponajviše, zapravo idealno odgovaraju. A kad se 1946. godine pojavila svijest o potrebi kažnjavanja ne samo neposrednih izvršitelja dotad nepojmljivih ratnih zločina i genocida nego i njihovih medijskih zagovornika i izdavača kao i financijskih pokrovitelja i velikih gospodarskih ratnih profitera, Marcuse je sastavio popis njemačkih industrijalaca koji bi svakako morali biti kažnjeni. No kad su se na tom popisu našle i utjecajne korporacije poput Kruppa i IG Farbena, iz kojeg će kasnije nastati velike tvrtke Bayer, AGFA i BSF, te kad se poteglo pitanje slizanosti s fašizmom Giovannija Agnellija i njegova FIAT-a, shvatilo se da bi se na optuženičkoj klupi morao naći i sam europski kapitalizam kao takav. Dakako da se to pokazalo sasvim neprihvatljivim, pa se smjesta krenulo s razvodnjavanjem i ublažavanjem čitave priče, u tolikoj mjeri da je Washington kao visokog predstavnika u Njemačkoj angažirao bankara Johna McCloya, nekadašnjeg Hitlerova znanca i odvjetnika IG Farbena čiji je zadatak bio osiguravanje najmanjih mogućih kazni za sponzore nacizma, koji su naposljetku gotovo sasvim ekskulpirani od odgovornosti.
Nije nimalo čudno da su fašizam i nacizam režimi koji najbolje odgovaraju kapitalizmu, jer je riječ o režimima čija su bitna obilježja gaženje radničkih prava, gušenje sindikata i spuštanje cijene rada, uz posljedično gušenje za kapitalizam trajno neugodne ljevice i lijevih ideja koje su uvijek na strani radničke klase i rada. U tom su kontekstu i koncentracijski logori predstavljali savršene eksterne proizvodne pogone kapitalističkih korporacija, jer su obilovali besplatnom, obespravljenom, lako nadoknadivom i potrošnom radnom snagom, a u istom se smislu može promatrati i eksproprijacija trgovina židovskih vlasnika, kao unatoč gospodarskoj krizi najživljeg segmenta gospodarstva trgovine. O tome koliko je daleko sezalo divljenje nekih Europljana nacističkom inačicom kapitalizma oslobođenog svih socijalnih balasta govori i pismo koje je Winston Churchill 1936. uputio Hitleru, a u kojem mu se divi kao fantastičnom i genijalnom vođi njemačkog naroda, uz tvrdnju da bi, da je kojim sretnim slučajem rođen kao Nijemac, i sam Churchill svim srcem bio uz Hitlera.
Utemeljitelj FIAT-a Giovanni Agnelli je slične izraze divljenja upućivao Benitu Mussoliniju, a ljubav između između krupnih kapitalista i žestokih desničara filofašističkog i filonacističkog tipa nastavila se i nakon rata, zapravo sve do danas. U Grčkoj su tako tijekom vojne hunte i "režima pukovnika" u drugoj polovini 60-ih i prvoj polovini 70-ih godina najveći ljubitelji i saveznici pa dakako i profiteri režima bili industrijalci i brodovlasnici s Aristotelom Onasisom na čelu, a najznačajniji sponzori Zlatne zore danas su grčki tajkuni i poslovnjaci. No kako i u filmu i u razgovoru tvrdi Aris Hatžistefanou, ključni problem zbog kojeg se ne može ostvariti čvršća javna sprega grčkog krupnog kapitala i fašizma jest taj što su tamošnji desničari iz Zlatne zore i srodnih stranaka nedovoljno inteligentni i što se ne znaju kontrolirati, pa uz izazivanje nereda i zlostavljanje imigranata s vremena na vrijeme ubiju nekog ljevičarskog aktivista poput repera Pavlosa Fisasa, zbog čega se onda i u poslovnom i u medijskom svijetu svi od njih moraju ograđivati. Dakako, tek formalno i deklarativno, jer i velike korporacije i njihovi interesno povezani medijski adoranti samo čekaju da protok vremena i zaborav odrade svoje, pa da se sprega kapitala i fašizma nesmetano nastavi. O tome u kojoj se mjeri i na koje načine slične pojave i trendovi mogu detektirati u hrvatskom društvu, primjerice u novinskim komentarima i sugestivno opremljenim naslovnicama te donacijama u izbornim kampanjama, svakom je gledatelju prepušteno da donese vlastite zaključke.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 27/07/2016 : 12:31:11
|
Janis (Janis: Little Girl Blue), red. Amy J. Berg, SAD, 2015.
Nažalost, popis glasovitih i iznimno darovitih glazbenika koji su umrli u dobi od 27 godina prilično je dug, a među inima u njemu su Kurt Cobain, Amy Winehouse i Janis Joplin. Karijere i privatni životi takvih uistinu posebnih i jedinstvenih umjetnika, izuzetno senzibilnih i praktički bez iznimke autodestruktivnih osoba koje ekstravagantnim životom „na rubu“ i preko njega s jedne strane prikrivaju vlastite nesigurnosti i krhkosti, problematična obiteljska zaleđa i pogrešne životne odabire, a s druge nerijetko očajničku želju za odobravanjem, prihvaćanjem, razumijevanjem i pripadanjem, upravo zbog izraženih kontrasta, jezgrovitosti i sažetosti najvažnijih razdoblja njihovih života u rasponu od svega nekoliko godina, uz što idu i koncentriranosti životnih drama i lomova koji se odvijaju pred očima javnosti i uz intenzivnu nazočnost medija, predstavljaju zahvalne materijale za filmaše različitih profila i ambicija. Podjednako za one koji se u obradama intrigantnih biografija velikih i bez iznimke kontroverznih glazbenika ne ustručavaju slobodnijih pristupa materijalu a ponekad dijelom i fikcijske nadogradnje istog, primjerice u biografskoj glazbenoj TV-drami Elvis Johna Carpentera i u recentnom žanrovski srodnom ostvarenju Love & Mercy u kojem se redatelj Bill Pohlad pozabavio likom i djelom Briana Wilsona iz benda The Beach Boys, kao i za darovite i ambiciozne dokumentariste kojima je cilj gledateljima približiti osobnosti i životne kontekste znamenitih umjetnika koji su poput kometa zabljesnuli na zvjezdanom nebu te iznenada zgasnule u tragičnim okolnostima. Neka obilježja umjetničkih i osobnih habitusa svih njih, od Jima Morrisona (The Doors Olivera Stonea) i Jimija Hendrixa (Jimi: All Is by My Side Johna Ridleyja) do Briana Jonesa (Stoned Stephena Woolleyja) i troje prethodno spomenutih, su identična i čvrsto zadana, od neprilagođenosti i sklonosti konfliktima preko ovisnosti o alkoholu i drogama do manje ili više izraženih buntovnosti i „razgolićavanja“ u pjesmama u kojima su često opisivali svoja psihička stanja, traumatične životne epizode i intimne drame, te kroz suočavanje s osobnim demonima u tekstovima i glazbi slali pozive u pomoć i nažalost uzaludne vapaje da ih se zaustavi na putu samouništenja.
U spomenutoj zahvalnosti njihovih međusobno neraskidivo povezanih i do posljednjeg djelića isprepletenih intimnih i umjetničkih biografija koje se neizostavno stapaju u jedno, podjednako za medij filma i televizije kao i za književnost i strip, može se detektirati pozadina nekovrsnog mini-trenda snimanja provokativnih i barem iznadprosječno uspjelih, pa i izvrsnih dokumentaraca unatrag nešto više od godine dana. Tako smo nakon nagrađivanog no kod nas nedistribuiranog prošlogodišnjeg naslova Cobain: Montage of Heck autora Bretta Morgena, te sjajnog i zasluženo Oscarom i nagradom BAFTA ovjenčanog doksa Amy redatelja Asifa Kapadije, također prošle godine dobili i tek za nijansu slabiji biografski glazbeni dokumentarac Janis (izvorno i točnije Janis: Little Girl Blue odnosno Tužna djevojčica) redateljice Amy Berg, koji je napokon stigao i do ovdašnjih kino-dvorana. Činjenice da se film distribuira tijekom ljeta, kad je apriori osuđen na slabiju gledanost, te da doks o Cobainu u Hrvatskoj nije ni distribuiran, govore ponešto o stanju u domaćoj kulturi i njezinu samoizabranom reduciranju, no to je tema za neki drugi i drugačiji osvrt.
Kao ikona i možda najmarkantnija predstavnica blues rocka, koja je kao vlastite neponovljive zaštitne znakove etablirala istodobno hrapav i vrlo opor ali i nježan i začudno emotivan glas, sparen s osebujnim nastupima u kojima je znala zaplesati i tango s bocom žestice, na pozornicama iskazujući iznimno bogat raspon emocija u kojima je bez kalkuliranja i do kraja razotkrivala vlastitu nutrinu i ogoljivala dušu, Janis Lyn Joplin je još za života ušla u legendu, a prerana smrt od predoziranja heroinom u kombinaciji s alkoholom trajno je zacementirala status legende koja je kao i ostali iz „kluba 27“ bila predestinirana na tragičan kraj. Priču o njoj Amy Berg, ugledna dokumentaristica koja se u najprovokativnijem i najuspjelijem te za Oscara nominiranom filmu Oslobodi nas zla (Deliver Us from Evil) iz 2006. godine pozabavila slučajem svećenika pedofila Olivera O´Gradyja iz 70-ih godina prošlog stoljeća, sugestivno i kompaktno gradi kolažiranjem obiteljskih fotografija i filmskih zapisa iz arhiva sestre Laure i brata Michaela, televizijskih reportaža i isječaka iz Janisinih intervjua u talk-showu Dicka Cavetta, novinskih napisa i razgovora s nizom slavnih kolega i prijatelja poput Jerryja Garcije, Krisa Kristoffersona i Boba Weira iz benda The Grateful Dead, te dakako snimaka koncertnih nastupa koji su i gotovo pet desetljeća kasnije podjednako impresivni. Kroz taj kolaž Janis pred gledateljima oživljava iznimno plastično, njezina ne-sreća i autodestruktivnost suptilno i vrlo učinkovito bivaju gradirane ne samo dok u traganju za autentičnijim i samostalnijim glazbenim izričajem prekida suradnju s bendom Big Brother and the Holding Company, nego i u trenucima kad se u razgovoru s Cavettom neobuzdano i gotovo histerično smije, a gledatelj postaje bolno svjestan unutarnjih nemira, tjeskobe i bezuspješnih pokušaja bijega od same sebe, od „tužne djevojčice“ iz izvorna naslova koju su u djetinjstvu razredne kolege maltretirale i ponižavale. No taj bijeg je nemoguć, neće joj ga omogućiti ni heroin ni alkohol, ni veze s Davidom Niehausom i s Peggy Casertom koju Amy Berg zaobilazi, niti putovanje po Brazilu tijekom kojeg se pokušala osloboditi ovisnosti. O dubini Janisine tuge govore i njezine riječi nakon antologijskog nastupa na Woodstocku 16. kolovoza 1969., kad je rekla da je na pozornici vodila ljubav s 25 tisuća ljudi, ali da sama odlazi kući.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 27/07/2016 : 12:41:14
|
Još malo o doksu Janis, razgovori s autoricom Amy J. Berg, Janisin intervju s Dickom Cavettom koji se pojavljuje u filmu, i još jedan, znatno neambiciozniji doks o Janis:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Dokumentarci & co.
