| Author |
 Topic  |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 06/07/2014 : 10:27:43
|
Večeras u 20:14 na HTV 1 Velo misto, r. Daniel Marušić, Hrvatska / Jugoslavija, 1980.
Kad krajem svibnja svake godine u novinama pročitam kratku vijest da je Programsko vijeće HRT-a jednoglasno usvojilo ljetnu shemu za predstojeću «sezonu kiselih krastavaca», priznajem da mi spomenuta novost uvijek izazove nedoumicu i čuđenje koje bi se u stripu ilustriralo golemim upitnikom nad glavom. Ljetna shema – pa što se tu ima usvajati, pogotovo jednoglasno? Znate i sami, program državne dalekovidnice svakog se srpnja, kolovoza i rujna iz dana u dan svodi na beskrajni niz repriza, predvidljivo prošaranih donedavno novom sezonom «Čarolije», «Bojama turizma», nekim mozaičnim i navodno zabavnim projektom inventivno naslovljenim «Malo misto» ili «+30 u hladu», te skraćenim snimkama kakvog lakoglazbenog festivala i izravnim prijenosima ispadanja domaćih nogometnih klubova iz prednatjecanja Lige prvaka i Kupa UEFA. Činjenica da komercijalne TV postaje, koje i tijekom ostatka godine grcaju u reprizama, ljeti u tom segmentu «nadvisuju» HTV (štoviše, sugeriraju nam da uz neprekidna i iritantna ponavljanja serijala «Naša mala klinika», «Svi vole Raymonda», «Zabranjena ljubav», «Bibin svijet», «Zauvijek susjedi» itd., naš žuđeni odlazak na primjerice Azurnu obalu uistinu ne bi imao smisla), previše ne mijenja na stvari.
Srećom, zvonari «Katedrale duha» u ljetnom periodu svakog nas sparnog srpnja obraduju (i zavaraju!) posezanjem u bogat HTV-ov fundus, odakle izvuku neki siguran zgoditak. Ljeto za ljetom «Naše malo misto» se tako izmjenjuje s «Velim mistom», a «Gruntovčani» s «Prosjacima i sinovima». Ovog je «lita vilovitog» izbor pao na, unatoč svim prigovorima ipak antologijsko, «Velo misto» legendarnog Miljenka Smoje i diletanta Daniela Marušića. Moguće je samo pretpostaviti što bi neki darovitiji redatelj napravio od izvrsna Smojina literarnog predloška, impresivne kronike «najluđeg grada na svitu» u koju je lucidni Mali Marinko ugurao sve stereotipe i opća mjesta o Splićanima (i šire Dalmatincima), o ljudima teška karaktera i vedra duha, o prznicama i fakinima, o lažnoj gospodi i šutljivim težacima, o farabutima i berekinima, o pojedincima «dritin ka konopi» i onima «šetebandjere». Unatoč drvenoj, teatralnoj, nimalo maštovitoj i upravo katastrofalnoj režiji (sjetite se samo nevjerojatno statičnih i nezanimljivih sekvenci nogometnih utakmica i masovnih prosvjeda, ili nepostojećeg drugog plana), potcrtanoj tragikomično realiziranim eksterijerima, očajnom maskom, neprestanim preglumljivanjima i traljavo izvedenom kazališnom scenografijom, što zajedno cjelini ponekad daje neželjeni prizvuk «trasha», sjajni Smojin tekst pun života, slikovitih karaktera i hajdučkog «dišpeta» ipak je uspio, makar vidno grogiran i uz pokoje sudačko odbrojavanje, preživjeti Marušićevu torturu i solidno izdržati test vremena.
Jer, seriju epskog zamaha kojoj se prije petnaest i više godina, jednako kao i Smoji, sasvim pogrešno i tendenciozno prigovaralo zbog ideološke opterećenosti i navodno pristranog prikaza povijesnih detalja sagledanih kroz «crvene orjunaške naočale», lako je odčitati ponajprije kao duhovito ismijavanje svih ideologija i režima, od austrougarskog preko onog kraljevine Jugoslavije do jasno naznačenih posljeratnih skretanja i «izdaje revolucije». S iznimkom proletera i poštenjačine Ferate, te neupitnog intelektualnog autoriteta Profesora, nitko tu nije pošteđen kritike i ironije. Ni «kraljevac» Tonči, ni naivni revolucionar Očalinko, ni propala buržujka Violeta, pa ni vrlo zadrti komunist Papundek, usukani i povučeni momak koji nakon rata neće odoljeti zovu moći. Istodobno je jasno da je Smoje čitavo vrijeme na strani «malog čovjeka», ponajprije oličenog u očinskom liku Meštra (preekspresivan i egzaltacijama sklon Boris Dvornik, kojeg je valjalo više obuzdati), ali i Marijetina oca težaka (uobičajeno izvrsni Fabijan Šovagović), te donekle i u osobi Njegove Visosti, žilavog i narodski mudrog Vlaja koji će preživjeti i nadživjeti sve povijesne mijene.
Napokon, u svjetlu trajnih posrtanja splitskog Hajduka i mafijom premreženog domaćeg nogoloptanja, vrijedi i s nostalgijom se prisjetiti svijetlih vremena «majstora s mora», iz razdoblja kad je nogomet nesumnjivo bio «više od igre».
Kompletna serija je odavno na YouTubeu, a ovo je današnja epizoda:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 06/07/2014 13:08:52 |
 |
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
.jpg)
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/07/2014 : 13:07:25
|
Osobno nigdje ovo nisam vidio, makar se na netu može naći nekoliko (različitih!) covera, recimo ovaj:
http://www.filmskimaraton.com/attachment.php?attachmentid=5079&d=1351157861
Mislim ipak da se samo netko samo poigrao photoshopom, jer bi se za tako nešto znalo.
Prije 5-6-7 godina je bilo nekih najava da HTV tada u suradnji s Jadran filmom planira krenuti s objavljivanjem antologijskih serija (Malo i Velo misto, Kuda idu divlje svinje, Gruntovčani, Prosjaci i sinovi...) na DVD-u, ali koliko znam do toga nikad nije došlo.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 06/07/2014 : 15:35:51
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Mislim ipak da se samo netko samo poigrao photoshopom, jer bi se za tako nešto znalo.
Prije 5-6-7 godina je bilo nekih najava da HTV tada u suradnji s Jadran filmom planira krenuti s objavljivanjem antologijskih serija (Malo i Velo misto, Kuda idu divlje svinje, Gruntovčani, Prosjaci i sinovi...) na DVD-u, ali koliko znam do toga nikad nije došlo.
Kad smo već pokrenuli, da iskoristim za jedno pitanje: jel znate koje su naše serije (generalno) uopće izašle na DVD-u? Meni trenutno padaju na pamet samo "Bitange i princeze", koje su objavljene na 4 DVD-a, i to samo prva sezona. |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/07/2014 : 17:15:03
|
Ovo mi izgleda jako skromno i jeftino napravljeno, crno-bijeli i moguće kopirani coveri, kao da je nastalo u kućnoj radinosti.
Moiguće da je netko snimao s TV-a i prebacio na DVD?
Edit: recimo na ovom gore nalazi se logo Blitza, a uz to piše "blic film", pa sam prilično siguran da ne postoji ili da je nekakav pirat.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 06/07/2014 17:16:37 |
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 06/07/2014 : 17:57:07
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Ovo mi izgleda jako skromno i jeftino napravljeno, crno-bijeli i moguće kopirani coveri, kao da je nastalo u kućnoj radinosti.
Moiguće da je netko snimao s TV-a i prebacio na DVD?
Edit: recimo na ovom gore nalazi se logo Blitza, a uz to piše "blic film", pa sam prilično siguran da ne postoji ili da je nekakav pirat.
da očito je home made |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/07/2014 : 16:38:09
|
Večeras u 22:58 na HTV 1 Izbavitelj, r. Krsto Papić, Hrvatska / Jugoslavija, 1976.
Ivan Gajski (Ivica Vidović) dobrodušan je, plah i siromašan mladi pisac, bivši student filozofije koji, sredinom 30-ih godina 20. stoljeća živeći u jednom mirnom srednjoeuropskom gradiću, oko sebe sve intenzivnije počinje primjećivati neobične događaje. Dok se zaljubljuje u privlačnu Sonju (Mirjana Majurec), kći zabrinutog profesora Martina Boškovića (Fabijan Šovagović), Ivan primjećuje pojavu ljudi neobičnih, rošavih lica, pomalo deformiranih tijela i zastrašujućih fizionomija. Društvo je u velikoj gospodarskoj krizi, pa je Ivan prisiljen svoje fakultetske knjige prodavati na tržnici, sve dok jedne večeri u pratnji čuvara parka ne dospije u zatvorenu zgradu Narodne banke gdje neočekivano naleti na zabavu štakorolikih ljudi koji preplavljuju grad. Kad ono što je vidio pokuša prijaviti policiji, Ivan naiđe na opće nepovjerenje a jedini koji mu vjeruje je profesor Bošković. Štoviše, on Ivana zamoli za pomoć u pronalaženju Indikatora B, sredstva zahvaljujući kojem će se prema njegovim riječima moći lako otkrivati i ubijati ljude-štakore. Naime, u kriznim vremenima štakori uvijek izmile na površinu, preuzimaju nadzor nad društvenim institucijama i pokušavaju osvojiti vlast, a njima vlada Izbavitelj, veliki i izuzetno opasni gvinejski štakor čiji je identitet još nepoznat. Kad ljudi štakori ubrzo ubiju profesore, Ivan i Sonja će shvatiti da se nalaze u smrtnoj opasnosti, ali i da su jedini koji mogu otkriti Izbavitelja i društvo spasiti od vladavine ljudi-štakora.
Temeljeno na motivima fantastične novele Aleksandra Grina, ruskog pisca najpoznatijeg po proznim romansama i kratkim pričama većinom smještenima u neimenovanu europsku zemlju koju su njegovi ljubitelji nazvali Grinlandija, djelo Krste Papića 1977. godine nagrađeno Zlatnom arenom za scenografiju i Srebrnom za fotografiju najuspjeliji je hrvatski film žanrovski fantastičnog i horor predznaka. Osim iznimno dojmljivom atmosferom, sugestivnom režijom, odličnim glumačkim nastupima, sjajno pogođenom glazbom Berislava Živkovića koja dodatno podcrtava dramatičnost zbivanja i impresivnom scenografijom koja Zagreb učinkovito pretvara u metropolu rađanja fašizma, cjelina izuzetno dobro funkcionira i kao snažna i naglašeno pesimistična politička metafora o represivnim i totalitarnim društvenim uređenjima bilo kojeg predznaka, kao i o nemogućnosti pojedinca da se odupre vladavini zla. Naime, u vrijeme premijere film je povoljno dočekan od publike, no znatno suzdržanije od kritike te društveno-političkih instanci koje su Papiću i suscenaristima Ivi Brešanu i Zoranu Tadiću zamjerile zbog pokušaja da pod formalnim prikazom rađanja fašizma zapravo oslikavaju stanje u dekadencijom i truleži impregniranom socijalizmu. Partijski moćnici vjerovali su da ih Papić, Brešan i Tadić neizravno prikazuju kao štakore, zbog čega je Papić i u realizaciji svojih budućih projekata nailazio na probleme.
Svakako vrijedi istaknuti sjajnu masku Berte Meglič i Vande Petrović koje su sve transformacije ljudi u štakore ostvarile isključivo maskom i trikovima u samoj kameri, a bez naknadne obrade slike. Iznimno dojmljiva vizualnost je dominantno izražajno sredstvo filma, a u njoj su zamjetne usklađenosti svjetla, scenografije, kostimografije i maske. Većina događaja odigrava se noću te u zamračenim i podrumskim prostorima, pa su i scenograf i direktor fotografije za fantastične ostvarene rezultate posve opravdano nagrađeni Zlatnom i Srebrnom arenom.
Na YouTubeu je čitav film:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/07/2014 : 19:59:22
|
Večeras u 22:06 na HTV 3 in memoriam Bobu Hoskinsu Crni petak za gangstere (The Long Good Friday), r. John Mackenzie, Velika Britanija, 1980.
Kroz čitavu povijest britanskog filma sve do današnjih dana njegova trajna i najvažnija obilježja su emotivnost, socijalna osviještenost, manje ili više izražene angažiranost i kritičnost, te kroz njih ispoljena dominantno lijeva idejna nagnuća i socijalne opservacije. Usmjerenost na društveni realizam i izraženiji angažman započeta je krajem 50-ih i početkom 60-ih godina britanskim novim valom i "realizmom kuhinjskog sudopera", koji se u znatnoj mjeri reflektirao i u književnosti, kazalištu, slikarstvu te na televiziji, a do danas je ostao možda najvrednija sastavnica otočke umjetnosti. Recesija koja je 70-ih i u prvoj polovini 80-ih godina zahvatila britansku kinematografiju pokazala se plodnim tlom za filmaše poput Mikea Hodgesa i Johna McKenzieja, potpisnika sjajnog "Crnog petka za gangstere" u kojem je nedavno preminuli Bob Hoskins ostvario probojnu filmsku rolu za koju je nominiran za nagradu BAFTA.
Osim kao besprijekoran predstavnik žanra "Crni petak..." odlično funkcionira i kao dojmljiva socijalna slika, jer Mackenziejevo djelo oslikava britansko društvo u vrijeme dok "čelična lady" Margaret Thatcher tek preuzima stvari u svoje ruke, tvrdeći da društvo zapravo ne postoji i provodeći suvremenom frazeologijom rečeno "bolne rezove" koji će dovesti do pauperizacije otočkog radništva. Kao glumac nevelika rasta kojem su savršeno ležale role prznica i kolerika koji teško potiskuju svoju agresivnost, što se na njima stalno vidi, Hoskins tumači Harolda Shanda, londonskog gangstera koji s već izgrađenom organizacijom i utjecajima odlučuje legalizirati svoje poslove. To namjerava postići kupnjom starih dokova na Temzi koje planira pretvoriti u srce poslovnog života novog Londona i promovirati ih pred najavljivane Olimpijske igre. No tim njegovim namjerama suprotstavit će se američka mafija, od koje je Shand posudio novac za njihovo ostvarenje, a njegovo će carstvo početi propadati kad u London stigne američki mafijaš Charlie (Eddie Constantine).
Izvrsno režiran i impresivno socijalno usidren "Crni petak za gangstere" na iznimno efektan način oslikava britansko društvo na prijelazu desetljeća, zajednicu u kojoj su u korupciju podjednako ogrezle i političke i policijske strukture, u kojoj se tradicionalna britanska industrija povlači pred sumnjivim poduzetnicima i "developerima", te u kojoj se formalni negativac Shand ispostavlja kao ako baš ne pozitivan, a ono kao najmanje negativan protagonist.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/07/2014 : 20:07:29
|
Večeras u 21:01 na HTV 2 Predmet ljepote (The Object of Beauty), r. Michael Lindsay-Hogg, Velika Britanija / SAD, 1991.
Neodgovorni Jake (John Malkovich) i njegova djevojka Tina (Andie MacDowell) Amerikanci su željni ležernog života i zabave koji žive u skupom londonskom hotelu. Dok je Jake umiješan u propali posao s pošiljkom kakaoa, Tina je bivši model iza koje je brak sa sredovječnim Larryjem (Peter Riegert). Znajući da zbog kroničnog nedostatka novca nisu u mogućnosti platiti luksuzan smještaj, Jake počne Tinu nagovarati na prodaju njezine 20 tisuća funti vrijedne brončane skulpture Henryja Moorea, poklona od bivšeg supruga. Kad ona na to ne pristane, te nakon što ubrzo stigne visoki hotelski račun, oboje odluče skupocjenu skulpturu sakriti, osiguravajućem društvu javiti da je nestala te tako pokupiti 50 tisuća dolara na koliko je skulptura osigurana. Ne znaju, međutim, da će im plan pokvariti gluhonijema hotelska spremačica Jenny (Rudi Davies), djevojka koju skulptura privlači zbog ljepote a ne novčane vrijednosti. Sve će se dodatno zakomplicirati kad se u priču umiješaju lokalni kriminalci predvođeni grubim Frankiejem (Roger Lloyd-Pack).
Šarmantna i zabavna romantična krimi-komedija „Predmet ljepote“ treći je kino-projekt u karijeri cijenjenog Michaela Lindsaya-Hogga (serije „Potkazivač“, „Igra dana“), američkog mahom televizijskog autora dijelom afirmiranog i radom na nizu glazbenih dokumentaraca, od Oscarom i nagradom Grammy ovjenčanog naslova „Let It Be“ o Beatlesima iz 1970. do filmova o Neilu Youngu, Simonu i Garfunkelu te Rolling Stonesima. Redateljevo današnje ostvarenje efektno je stilizirano, atmosferično, sigurno režirano i raspoloženo glumljeno ostvarenje koje estetikom i stilizacijama u dobroj mjeri uspijeva prikriti određene nedostatke poput nepostojanja intrigantnijeg zapleta, razmjerno sporog ritma s ponešto praznog hoda i činjenice da protagonisti nisu osobito simpatični. Cjelina je dramski konstruirana oko odnosa triju najvažnijih likova prema skupocjenoj skulpturi, pri čemu je jedan od njih vidi kao priliku za zaradu, drugi kao uspomenu na prošlost a treći kao umjetninu za sebe, a zanimljiv je i pokušaj konstruiranja socijalnog konteksta oličenog u upravi i posluzi hotela te sitnim kriminalcima. Ravnopravne glavne role tumače John Malkovich i Andie MacDowell, a njihovi su partneri darovita Lolita Davidovich („Guverner i striptizeta“, „Udri do kosti“), sjajni karakterni glumac Joss Ackland („Smrtonosno oružje 2“, „Lov na Crveni oktobar“) te znani i odnedavno nažalost pokojni Roger Lloyd-Pack („Ženska prava hoću“), najpoznatiji po ulozi Brzog u kultnoj humorističnoj seriji „Mućke“.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 08/07/2014 : 01:37:54
|
Večeras je na RTL-u bio i "Policajac s Beverly Hillsa", prvi dio.
Kak je Murphy izgledao ko dječarac tijekom 80-ih  |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/07/2014 : 08:29:58
|
I kad je bio odličan i komičar i glumac, kad je nizao hit za hitom i kad se činilo da ne može promašiti i da mu je samo nebo granica.
A danas je sinonim za negledljive debilne komedijice u kojima iz nekog razloga često glumi više uloga, sve jednu gluplju od druge, i u kojima su mu partneri animirane životinje i iritantna djeca.
Ali uvijek će mu ostati Kolo sreće, 48 sati, prvi pa i drugi Policajac i u dobroj mjeri Princ otkriva Ameriku.
Što je najgore, ulogom u precijenjenom Dreamgirls za koju je bio nominiran za Oscara i glasovnom ulogom u Shrekovima pokazuje da bi i danas mogao biti onaj od nekad, ali hebi ga.
Od Policajca je prošlo čitavih 30 godina, bemti, a kao jučer da je bilo kad sam ga odmah u kinu pogledao 3-4 puta i kad sam do iznemoglosti pjevušio onu odličnu stvar sa soundtracka.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 08/07/2014 : 17:34:55
|
| A čuj, to je više nego dovoljan pokazatelj da se lik istrošio, odnosno da je njegovo vrijeme već odavno prošlo. Njegov posljednji najbolji film (igrani) mi je bio dobri stari Luckasti profesor, prvi super, drugi nešto manje, al eto, to je sve bilo prije kojih 15 - ak godina. Lik već od tada, odnosno od početka prošlog desetljeća živi na staroj slavi. |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/07/2014 : 18:30:27
|
Meni je i Luckasti profesor bio gnjavaža, a zadnji stvarno jako dobar Bowfinger.
Praktički sve poslije toga je rasprodaja stare slave. Točno, teško se s 50 + glupirati kao s 20 i nešto, ali treba znati i dostojanstveno stariti.
OK, treba i platiti režije, alimentacije, malo kavijara na kruhu i što sve ne, ali sumnjam da su mu noviji filmovi dovoljni za to.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/07/2014 : 18:37:31
|
Večeras u 20:01 na HTV 3 Žena bez ljubavi (Una mujer sin amor), r. Luis Buñuel, Meksiko, 1952.
Senzibilna Rosario (Rosario Granados) privlačna je mlada žena zarobljena u braku bez ljubavi sa starijim i bezosjećajnim Don Carlosom Monterom (Julio Villarreal). Don Carlos je dobrostojeći ali prilično grubi i distancirani trgovac starinama za kojeg se Rosario još u tinejdžerskoj dobi udala po nalogu svojih roditelja, i s kojim ima sinčića Carlosa (Jaime Calpe). Nakon što Don Carlos sina jednog dana zbog sitne krađe u školi kazni zatvaranjem u sobu, dječak uspije pobjeći te dospije na gradilište na kojem radi markantni geolog Julio Mistral (Tito Junco). Kad Julio dječaka vrati roditeljima, između njega i Rosario rodi se ljubav na prvi pogled, te njih dvoje odluče skupa s malim Carlosom pobjeći u Brazil. No Rosario će u tome spriječiti Don Carlosov srčani udar i njena obveza da ostane uz bolesnog supruga. A kad se Don Carlos oporavi, Rosario odluči prekinuti vezu s Juliom i skrbiti o mužu i djetetu, na što razočarani geolog sam otputuje u Brazil. Četvrt stoljeća kasnije Rosario je majka dvojice liječnika, Carlosa (Joaquín Cordero) i mlađeg Miguela (Xavier Loyá), koja jednog dana dozna da je Julio preminuo u Brazilu, te da je Miguelu ostavio veliko nasljedstvo. To će saznanje unijeti veliki razdor između Carlosa i iznenada bogatog Miguela, a sve će se dodatno pogoršati kad Miguel oženi bratovu bivšu djevojku Luisu (Elda Peralta), koju Carlos još uvijek voli.
ntrigantna i vrlo zanimljiva melodrama koju je veliki Luis Buñuel („Viridiana“, „Diskretni šarm buržoazije“, „Taj mračni predmet želja“) snimio 1952. godine tijekom boravka u Meksiku, prilično je uspjela adaptacija romana „Pierre i Jean“ glasovitog francuskog književnika Guya de Maupassanta („Bel Ami“, „Jedan život“). Plodan i kontroverzan naturalist Guy de Maupassant u svojim se djelima intenzivno bavio kompleksnim muško-ženskim odnosima, u širem kontekstu kojih je često oslikavao mizoginiju, korupciju te općenito širu socijalnu patologiju ne samo francuskog društva. Iako je adaptaciju de Maupassantova romana „Pierre i Jean“ sam Buñuel držao svojim najslabijim djelom, to je još jedan dokaz redateljeve izražene samokritičnosti i težnje za savršenstvom, jer je posrijedi očekivano odlično režirano, vrlo atmosferično, naglašeno emotivno, efektnom crno-bijelom fotografijom Raúla Martíneza Soilaresa („Povratak u mladost“) snimljeno te izuzetno raspoloženo glumljeno ostvarenje. U naslovnoj ulozi nastupa sjajna Rosario Granados, velika zvijezda iz tzv. „zlatnog razdoblja“ meksičke kinematografije, a njezini su partneri naočiti Julio Villareal („Tuđa djevojka“, „Savršena žena“) i znani Tito Junco („Anđeo uništenja“).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/07/2014 : 18:43:27
|
Večeras u 22:00 na HTV 3 Pismo nepoznate žene (Letter From an Unknown Woman), r. Max Ophüls, SAD, 1948.
Dok bolesna od tifusa leži na samrtnoj postelji, 27-godišnja Lisa Berndle (Joan Fontaine) glasovitom pijanistu Stefanu Brandu (Louis Jourdan) šalje posljednje pismo. Ono počinje riječima „kad ti ovo budeš čitao, ja ću već biti mrtva“, a u nastavku Lisa otkriva Stefanu da je u njega snažno zaljubljena još od svoje tinejdžerske dobi. Stefan će pismo primiti večer uoči dvoboja koji ga ujutro očekuje, a zbog kojeg planira tijekom noći otići iz grada. Dok on polako čita Lisinu ispovijed, priča se vraća u doba kad je njoj bilo 14 godina i kad se Stefan doselio u zgradu u kojoj je njezin otac bio domar. Lisa se tada na prvi pogled zaljubila u Stefana, a nakon što joj je umro otac njezina se majka (Mady Christians) preudala, te se čitava obitelj preselila u Linz. Kad je Lisa napunila 18 godina, očuh ju je predstavio poručniku Leopoldu von Kultneggeru (John Good), po njegovom mišljenju odličnom potencijalnom ženiku za kojeg se djevojka odbila udati upravo zbog ljubavi prema Stefanu. Kad se Lisa napokon vratila u Beč i zaposlila u krojačkom salonu svoje tetke, gospođe Spitzer (Sonja Bryden), jedne je večeri konačno susrela Stefana, a iz njihove veze za jednu noć nakon koje je on otputovao u Milano rodio se sin. Lisa je Stefanu odlučila prešutjeti rođenje djeteta, da bi se nakon devet godina udala za bogatog diplomata Johanna Stauffera (Marcel Journet).
Sjajna romantična melodrama glasovitog Maxa Ophülsa („Lola Montès“, „Vrtuljak“), adaptacija istoimene novele Stefana Zweiga, najuspjelije je holivudsko ostvarenje filmaša koji je kao njemački Židov pred Drugi svjetski rat izbjegao najprije u Francusku a potom u Ameriku. Riječ je o dojmljivo stiliziranoj, iznimno sugestivno režiranoj i naglašeno emotivnoj priči o „prokletoj ljubavi“ romantične mlade Bečanke prema uglađenom ali nesigurnom pijanistu. Posrijedi je film u kojem Ophüls na savršen način, maksimalno skrupulozno i izuzetno pedantno pristupa prozi pjesnika, prevoditelja, romanopisca, dramatičara, biografa, kritičara i putopisca Stefana Zweiga. Književnik koji je stvarao pod utjecajem bečkog impresionizma i psihoanalize Sigmunda Freuda, i u romanu „Pismo nepoznate žene“ je zaokupljen ljudskom psihom i slojevitim profiliranjem karaktera osebujnih likova, a suptilne karakterizacije na impresivan su način utkane u dramsko i pripovjedno tkivo djela. Zweigova proza, koja se izdvaja i stilskim savršenstvom i svježinom pristupa u obradi univerzalne tematike o neuzvraćenoj ljubavi, pod redateljskom palicom Maxa Ophülsa koji je nepotpisan s oskarovcem Howardom Kochom („Narednik York“, „Casablanca“) surađivao i na scenariju filma, zadobiva ruho raskošne holivudske melodrame koja podjednako osvaja fascinantnom fotografijom pet puta za Oscara nominiranog Franza Planera („Praznik u Rimu“, „Velika zemlja“), izvrsnom glazbom Danielea Amfitheatrofa („Pjesma juga“, „Lassie se vraća kući“) i odličnim glumačkim interpretacijama. U naslovnoj ulozi nastupa oskarovka Joan Fontaine („Rebecca“, „Sumnja“), a njezin je partner markantni Louis Jourdan („Gigi“, „Octopussy“).
Odlična kopija čitavog filma je na YouTubeu:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 09/07/2014 : 18:48:20
|
Večeras u 20:00 na HTV 3 Prepustite je nebu (Leave Her to Heaven), r. John M. Stahl, SAD, 1945.
Dok poslije odslužene dvogodišnje kazne izlazi iz zatvora, markantni novinar Richard Harland (Cornel Wilde) se na putu kući prisjeća prošlosti. Jednog se dana vozeći vlakom, Richard je prije nekoliko godina upoznao privlačnu i otmjenu Ellen Brent (Gene Tierney), mladu ženu koja se u njega zaljubila na prvi pogled. No Richard tada nije znao da je Ellen privukao isključivo zbog svoje sličnosti s njenim pokojnim ocem, s kojim je ona bila opsesivno povezana. To je išlo čak dotle da je Ellen očev pepeo nakon njegove smrti rasula krajem neobuzdano jašući na konju. Iako je u vrijeme upoznavanja Richarda bila zaručena za ambicioznog političara Russella Quintona (Vincent Price), Ellen je odlučno prekinula njihove zaruke te pričom o velikoj žalosti za pokojnim ocem Richarda privoljela na ženidbu. No ubrzo poslije vjenčanja počele su se manifestirati njezine ljubomora i posesivnost, zbog kojih se ona vrlo grubo odnosila prema svakome u Richardovu društvu. Među ostalima, tu su bili i njegov mlađi brat, invalid Danny (Darryl Hickman), te njezina posvojena sestra Ruth (Jeanne Crain) za koju je Ellen posumnjala da je Richardova ljubavnica.
Godine 1946. od četiri nominacije za Oscara, ukljkučujući onu za najbolju glavnu žensku ulogu, ovjenčana Akademijinom statuom za najuspjeliju fotografiju, izvrsna melodrama uglednog Johna M. Stahla („Besmrtni narednik“, „Veličanstvena opsesija“) izuzetno je uspjela adaptacija istoimenog romana američkog književnika Bena Amesa Williamsa. Scenarij filma naslovljenog citatom iz Shakespeareova „Hamleta“ potpisuje cijenjeni Jo Swerling („Čamac za spašavanje“, „Divan život“), za predložak remek-djela „Ponos Yankeeja“ Sama Wooda nominiran za Oscara. Jedan od 36 suutemeljitelja američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, John Michael Stahl je najpoznatiji kao redatelj za tri Oscara nominirane melodrame „Imitacija života“ iz 1934. i žanrovski srodne te podjednako uspjele „Veličanstvene opsesije“ iz 1935. godine, filmova čije će sjajne prepravke dva desetljeća kasnije snimiti Douglas Sirk. Njegov današnji film je provokativno i pomalo apsurdno ostvarenje narativno razdijeljeno na poglavlja, koje melodramski okvir spretno nadograđuje elementima sapunice te imponira sugestivnom i atmosferičnom režijom, suptilnim psihološkim nijansiranjem likova i elaboriranjem njihovih međuodnosa, impresivnom fotografijom četverostrukog oskarovca Leona Shamroya („Kleopatra“, „Planet majmuna“) i odličnom glazbom čak deveterostrukog oskarovca Alfreda Newmana („Pjesma Bernadette“, „Kralj i ja“). U glavnoj ulozi nastupa sjajna i za Oscara zasluženo nominirana Gene Tierney („Nebo može čekati“, „Laura“), a pored pouzdanog Cornela Wildea („Pjesma za sjećanje“, „Najveća predstava na Zemlji“) njezini su partneri ikona horora Vincent Price („Maska crvene smrti“, „Pad kuće Usher“) i darovita Jeanne Crain („Pismo trima ženama“, „Pinky“).
Na YouTubeu je čitav film:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/07/2014 : 18:56:36
|
Večeras u 22:10 na HTV 3 Kalifornija (California), r. Michele Lupo, Italija / Španjolska, 1977.
Amerika u proljeće 1865. godine, na samom kraju građanskog rata. Nakon što bude oslobođen iz unionističkog logora, vojnik Konfederacije Michael Random zvan California (Giuliano Gemma) krene u besciljno lutanje. Kad ubrzo susretne mladog i također nedavno oslobođenog suborca Willyja Prestona (Miguel Bosé), California simpatičnog momka pristane primiti kao suputnika. Dok zajedno jašu, između Californie i Prestona počne se razvijati prijateljstvo koje će se pokazati važnim kad uskoro uslijede nevolje. Naime, za oslobođene vojnike Konfederacije kao što su oni raspisane su ucjene, i zemljom haraju plaćenici koji bivše vojnike poput njih ubijaju za novac. Jedan od takvih plaćenika je i sadist Rope Whittaker (Raimund Harmstorf), nemilosrdni i uporni lovac na glave pred kojim će se California i Preston skloniti u napušteni grad. No kad ih tu iznenade Sjevernjaci obuzeti mržnjom prema konfederalistima, te kad nesretni Preston bude ustrijeljen i obješen, California će shvatiti da mora otići u Georgiju te mladićevim roditeljima i sestri Helen (Paola Dominguín) javiti za njegovu smrt.
Film redatelja Michelea Lupoa (serijal o Macisteu, „Spartakova osveta“, „Čovjek zvan Buldožer“, „Šerif u svemiru“), koji je među ostalim tijekom 70-ih i na samom početku 80-ih godina prošlog stoljeća potpisao niz i kod nas vrlo popularnih akcijskih komedija s Budom Spencerom u glavnoj ulozi, jedan je od posljednjih hvaljenih i „klasičnih“ predstavnika podžanra špageti-vesterna. Realiziran 1977. godine, u vrijeme kad je špageti-vestern kao podžanr već prošao svoj zenit, film s markantnim Giulianom Gemmom („Boccaccio ´70“, „Gepard“), jednim od amblematskih glumaca čitavog podžanra u glavnoj ulozi, atraktivno je, dinamično i energično režirano ostvarenje. U njemu se spretno barata općim mjestima, mitskim odrednicama i žanrovskim konvencijama „pravog“ vesterna, koje se nadograđuju prenaglašenim nasiljem, nizom slikovitih i pomaknutih karaktera te demitologizacijom žanra vesterna. Cjelina obiluje prizorima tučnjava i revolveraških obračuna, glazba iskusnog Giannija Ferrija ("Zaručnici" Ermana Olmija, "Živjela tvoja smrt") spretno oponaša morikoneovske motive, većina likova su „ružni, prljavi i zli“, a Giuliano Gemma još jednom uspješno potvrđuje status žanrovske ikone. Pored Williama Bergera („Sabata“, „Keoma“, „Herkul“), njegovi su partneri u ono vrijeme popularni španjolski glazbenik i glumac Miguel Bosé („Suspiria“, „Kraljica Margot“), te njegova sestra Paola Dominguín („Pričaj s njom“).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 11/07/2014 : 18:30:10
|
Večeras u 20:56 na HTV 1 Srcolomac, (L´arnacoeur), r. Pascal Chaumeil, Francuska / Monako, 2010.
Mladi Alex Lippi (Romain Duris) šarmantan je i duhovit momak specijaliziran za razdvajanja parova. Naime, ako mu se netko obrati s tvrdnjom da je nezadovoljan i nesretan u vezi, Alex je sposoban zahvaljujući svom šarmu i rječitosti u svega nekoliko tjedana zavesti njegovu djevojku, zaručnicu ili suprugu, te tako klijenta poštedjeti neželjenog života u paru. Alexu u poslu pomažu njegova sestra Mélanie (Julie Ferrier) i njen suprug Marc (François Damiens), a jedino pravilo kojeg se sve troje drže jest da on smije zavoditi samo nesretne i nevoljene djevojke. Alex se dosad nikad nije zaljubio u djevojke koje je službeno zavodio, što smatra dokazom svoje profesionalnosti, No kad na zahtjev gospodina Van der Becka (Jacques Frantz) pristane njegovu privlačnu kći Juliette (Vanessa Paradis) odvojiti od njenog zaručnika Jonathana (Andrew Lincoln), Alex će na kušnju staviti i svoj profesionalizam i poštivanje pravila. Jonathan je bogataš koji se Van der Becku nimalo ne sviđa, pa svoju kći želi spasiti od braka s njim. Alex za obavljanje ovog posla ima i dodatni razlog, jer je srpskoj mafiji dužan veliku sumu novca. Kad upozna neodoljivu Juliette, Alex će se u nju snažno zaljubiti.
Godine 2011. nominirana za prestižnu francusku filmsku nagradu César u pet kategorija, uključujući one za najbolji film i glavnog glumca, dinamična, šarmantna i izuzetno zabavna romantična komedija „Srcolomac“ debitantski je i zasad najuspjeliji kino-film darovitog francuskog redatelja Pascala Chaumiela („Savršen plan“). Chaumiel je iskusan filmaš čija karijera traje već četvrt stoljeća, pa je tako kao pomoćnik redatelja surađivao i na hitovima „Léon profesionalac“, „Peti element“ i „Ivana Orleanska“ Luca Bessona, a tijekom posljednjeg desetljeća režirao je i brojne epizode popularnih francuskih televizijskih serija. Naslovni lik je isprva ne pretjerano simpatičan profesionalni zavodnik koji se u interpretaciji Romaina Durisa („Španjolski apartman“, „Otkucaj koji je moje srce preskočilo“) tijekom filma uvjerljivo mijenja, dakako pod utjecajem glazbenice i glumice Vanesse Paradis („Djevojka na mostu“, „Čudovišna priča u Parizu“) u ulozi romantične djevojke zahvaljujući kojoj Alex otkriva pravu ljubav. Posrijedi je uspio križanac komedije situacije i karaktera koji Chaumiel spretno režira i nadograđuje frivolnošću, a u kontekstu se razabiru i suptilno provedeni socijalni komentari. U sporednim ulogama nastupaju markantni britanski glumac Andrew Lincoln („Zapravo ljubav“, serija „The Walking Dead“) i znana Julie Ferrier („Mr. Bean na praznicima“), a za uspjeh filma zaslužna je i estetizirana fotografija čestog Bessonova suradnika Thierryja Arbogasta („Nikita“, „Peti element“, „Grimizne rijeke“).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 11/07/2014 : 18:35:42
|
Večeras u 23:19 na HTV 1 Nikotina - život bez filtra (Nicotina), r. Hugo Rodríguez, Meksiko / Argentina / Španjolska, 2003.
Mladi Lolo (Diego Luna) domišljati je računalni haker koji svoju vještinu koristi i za uhođenje atraktivne susjede Andree (Marta Belaustegui), kojom je doslovce opsjednut. Kada mu se za pomoć obrate znanci i sitni kriminalci Tomson (Jesús Ochoa) i Nene (Lucas Crespi), Lolo pristane u zamjenu za dijamante opasnom ruskom mafijašu Svóbodi (Norman Sotolongo) omogućiti pristup računima u švicarskim bankama. No on ni ne sluti da će se time uvaliti u grdne nevolje, jer će im svima spletom okolnosti planove ubrzo poremetiti nekoliko ljudi. Priliku za izvlačenje koristi iz čitave situacije najprije će uočiti susjed farmaceut Beto (Daniel Giménez Cacho), koji supruzi Clari (Carmen Madrid) laže da je prestao uživati u nikotinu, a potom i pohlepna frizerka Carmen (Rosa María Bianchi) i njen plahi i skromni muž Goyo (Rafael Inclán). A kad se pokrene kovitlac nepredvidljivih događaja s nasiljem i pucnjavama, Lolo, Tomson i Nene shvatit će da se na kocki nalaze i njihovi životi.
Realizirana u produkciji dijela tima koji je 2000. godine producirao remek-djelo „Pasja ljubav“ Alejandra Gonzáleza Iñárritua, žestoka crna krimi-komedija redatelja Huga Rodrígueza („Violina“) dinamično je, zabavno, efektno pomaknuto i tarantinovskom poetikom nadahnuto ostvarenje. Koncipirana kao adrenalinsko djelo koje bi na gledatelja trebalo djelovati gotovo poput droge iz naslova te ga izbaciti iz ravnoteže, „Nicotina“ nudi atraktivnu, bizarnim situacijama i slikovitim likovima napučenu, naglašeno stiliziranu i brojnim pop-kulturnim utjecajima obilježenu priču koja se odlikuje i nepredvidljivošću. U prividnoj dramaturškoj i narativnoj zbrci itekako ima smisla, a pored energične režije Huga Rodrígueza koji koristi i zamagljenu sliku, i podijeljeni ekran i ekran u ekranu, za to je zaslužan i vješto sročen scenarij Martína Salinasa („Ne u mojoj obitelji“, „Gaby: Istinita priča“), koji se spretno poigrava redom ekscentričnim likovima i njihovim međuodnosima. U glavnoj ulozi nastupa daroviti Diego Luna („Frida“, „Terminal“, „Milk“), jedan od najcjenjenijih meksičkih glumaca mlađe generacije, a njegovi su partneri među ostalima i znani Jesús Ochoa („Zrno utjehe“, „Uhvati gringa“) i markantni Daniel Giménez Cacho („Loš odgoj“, „Zona“).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 13/07/2014 : 01:08:09
|
| Danas je na HTV1 bio film "Velika pljačka vlaka". Taman prije utakmice je dobro došlo za gledanje |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 13/07/2014 : 10:08:12
|
Danas u 12:00 na HTV 3 Nitko ne zna (Dare mo shiranai), r. Hirokazu Koreeda, Japan, 2004.
Kao što su se mogli uvjeriti svi posjetitelji drugog One Take Film Festivala 2004. godine, na kojem su prikazana četiri filma cijenjenog i iznimno darovitog japanskog producenta, montažera, scenarista i redatelja Hirokazua Koreede, ovaj nekad hvaljeni dokumentarist potpisnik je tematski intrigantnih, uznemirujućih i ugođajem neopisivo sugestivnih djela. Riječ je o intimnim egzistencijalnim ljudskim dramama s maestralno karakterno i psihološki profiliranim protagonistima, filmovima stanja a ne zbivanja koji imponiraju polaganim ritmom, promišljenim i minucioznim redateljskim i montažnim postupcima, pedantnom naracijom, fascinantnim i do najsitnijih detalja elaboriranim vizualnim prosedeima te iznimno temeljitim radom s glumcima.
Koreedina su djela elegične i pomalo filozofične egzistencijalističke drame, karakterne studije koje vrlo dojmljivim poetskim realizmom te zanimljivim spojem staromodnosti i modernizma svog autora predstavljaju kao dostojna današnjeg parnjaka redateljskim velikanima poput Andreja Tarkovskog, Michelangela Antonionija i Yasujira Ozua. Koreeda je senzibilan, obrazovan i filmofilski vrlo potkovan umjetnik trajno zaokupljen temama suvremenog i u pravilu urbanog života, poput odnosa života i smrti, osamljenosti, otuđenosti, besperspektivnosti, egzistencijalne praznine i složenih međuljudskih relacija. Primjerice, u izvrsnoj egzistencijalnoj drami Sablasna svjetlost iz 1995. godine, adaptaciji kratke priče japanskog književnika Terua Miyamotoa, Koreeda se na naglašeno poetičan, suptilan i elegičan, no nimalo patetičan način bavi temama povezanosti čovjeka i prirode, smrti, gubitka najdražih te tugom, tjeskobom i očajem koji iz toga slijede, što ga čini bliskim glasovitom tajvanskom filmašu Hou Hsiao-hsienu kojeg često navodi kao svog uzora.
Temama umiranja, suočavanja s odlaskom s ovog svijeta, svođenja životnih računa te odnosa života i smrti Koreeda se na znatno izravniji, ali ne manje uspio i poetičan način bavi i u žanrovski srodnom i podjednako impresivnom ostvarenju Zagrobni život, a pronicljivo oko, istančan senzibilitet i zaleđe vrsnog dokumentarista razvidni su i u impresivnoj egzistencijalističkoj drami Nitko ne zna, u Hrvatskoj na DVD-u objavljenom filmu temeljenom na tragičnoj istinitoj priči čije je otkriće davne 1988. godine potreslo japansku javnost. Djelo za glavnu ulogu u kojem je mladi Yuya Yagira 2004. nagrađen na kanskom festivalu, a koje je Koreeda prema vlastitim riječima pripremao punih 15 godina, storija je o četvero malodobne djece koji se jedne jeseni sa samohranom majkom Keiko većim dijelom ilegalno useljavaju u iznajmljeni tokijski stan. Keiko je nezrela i posve neodgovorna žena stalno opterećena besparicom i ljubavnim problemima, egoistična osoba koja muškarce mijenja brže od čarapa i kojoj su djeca isključivo opterećenje i suvišna briga. Štoviše, ta djeca baš kao ni Keiko ne mogu sa sigurnošću reći tko su im očevi, jer sa samoživom majkom u bijegu od njenih dugova i neplaćenih računa često mijenjaju adrese i od potencijalnih otaca pokušavaju izvući nešto gotovine.
Nedostatak novca osnovni je razlog zašto Keiko starijeg 12-godišnjeg sina Akiru novim i zasigurno privremenim susjedima predstavlja kao svoje jedino dijete, dok njegova brata Shigerua te mlađe sestrice Kyoko i Yuki u skromno namješten stan useljava potajice, skrivene u putnim torbama. Akira je i jedino Keikino dijete koje isprva ide u školu, jer je njemu namijenjena uloga formalno zamjenskog a suštinski glavnog skrbnika bratu i sestrama, dok majka želje za pohađanjem nastave drugoj djeci osporava riječima da postoji mnoštvo slavnih ljudi koji su nepismeni i neobrazovani. Unatoč svojim godinama Akira je najzreliji i najozbiljniji protagonist filma, bistar i sućutan klinac koji gotovo da skrbi i o nepodnošljivo infantilnoj majci, te koji na njezinu objavu da se ponovo zaljubila zabrinutim i tužnim glasom odgovara riječima "ne opet". To je situacija koja se očito učestalo ponavlja, jer majka sa svakim novim zaljubljivanjem hladnokrvno i bez imalo grizodušja napušta djecu, odnosno s nešto ih ostavljenog novca prepušta samima sebi i ulici, da bi se naknadno vratila zacijelo odbačena od ljubavnika i s novim djetetom na putu.
Dugim statičnim kadrovima, smirenom režijom te poetično no ipak realistično i vizualno iznimno promišljeno predočavajući svakodnevicu napuštene djece, uz tek povremenu uporabu izvanprizorne glazbe oslikavajući njihova emotivna stanja i psihološko-karakterne mijene, Koreeda slojevito gradira tjelesno propadanje i duhovnu degradaciju djece koja se suočavaju sa spoznajom da se majka nikad neće vratiti. Dok ih u stanu okružuje sve veća hrpa smeća, a nakon prispijeća obavijesti zbog nepodmirenih računa bivaju im isključene struja i voda, njihova odjeća postaje sve trošnija a koža i kosa sve blatnjavije i prljavije. Odlučivši većinu priče smjestiti unutar zidova stana koji će za mlađu djevojčicu Yuki postati smrtonosna klopka, autor je ponešto izmijenio stvarni tijek zbivanja te kao vrlo zanimljiv sporedni lik pridodao Akirinu vršnjakinju Saki, klinku koja zanemaruje školu i koja možda dijeli sudbinu sličnu onoj Keikine djece. Time cjelina dobiva određene humanije i intimističkije tonove, koji su dodatno apostrofirani velikim brojem krupnih i blizih planova dječjih lica u kontrapunktu s polutotalima i totalima susjedstva i gradskih ulica.
Tragična sudbina osamljene i od društva potpuno izolirane djece gledateljima je približena u najvećoj mogućoj mjeri, pri čemu svako dijete izlaz iz nepodnošljive situacije pokušava pronaći na drugačiji način. Uravnoteženija Kyoko to radi zatvaranjem u ormar što funkcionira kao simbolički regresijski bijeg u majčinu utrobu, zaigrani Shigeru čestim izlascima na balkon, a Akira bezuspješnim pokušajima zbližavanja sa školskim vršnjacima. Bezuspješnim jer je obilježen vonjem truleži i neimaštine koji ga okružuje i obilježava poput kužnosti. Jasno je da Akira nije sposoban u potpunosti odigrati povjerenu mu ulogu zrele glave obitelji i njezinog skrbnika, jer ga i samog muče čežnja za majkom i spoznaja njezine prave prirode. Uz Akirin zategnut odnos sa Saki, s kojom bi u drugačijim okolnostima možda mogao doživjeti prvu ljubav, to će se odraziti i na tragediju u završnici, jer će Yuki spletom nesretnih okolnosti poginuti dobrim dijelom zahvaljujući dječakovom prepuštanju njegovim godinama primjerenoj igri bejzbola i zabavi s prijateljima. Breme skrbi o obitelji prevelik je teret i za puno starije i zrelije osobe, pa je sasvim neumjesno Akiru kriviti za sestrinu smrt.
Koreeda to ni ne čini, on čak pretjerano ne krivi ni neodgovornu majku, već sve koristi za nizanje opservacija o ljudskoj prirodi i životima pojedinaca uvjetovanih teškim okolnostima kojima nisu dorasli. U interpretiranju takvih likova mali se glumci, redom naturščici kojima je ovo prvo pojavljivanje pred kamerama, snalaze izvrsno, dijelom i stoga što im je Koreeda ostavio veliku slobodu improvizacije i nadopisivanja scenarijem koncipiranih protagonista. To dodatno rezultira životnošću, uvjerljivošću i punoćom filma vrijednog svake preporuke.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 13/07/2014 : 15:44:30
|
Išao je jutros ali repriza je večeras u 23:34 na HTV 1 Pobuna na brodu Caine (The Caine Mutiny), r. Edward Dmytryk, SAD, 1954.
Ambiciozni Willie Keith (Robert Francis) idealima je vođen mladi mornarički časnik koji nakon stjecanja diplome na Princetonu tijekom ratne 1943. godine pos službi bude raspoređen na brod Caine, razarač i minolovac kojim zapovijeda iskusni poručnik Philip Francis Queeg (Humphrey Bogart). Caine je brod manje vojne važnosti koji pored Queega vode pošten ali ne osobito bistar prvi časnik Steve Maryk (Van Johnson), neodgovorni skiper DeVriess (Tom Tully), te smireni poručnik Tom Keefer (Fred MacMurray), časnik zadužen za komunikacije koji je u civilnom životu književnik. Nakon što njihov brod dospije na pučinu, Keefer će prvi primijetiti iracionalno ponašanje izuzetno i često bezrazložno strogog Queega, neurotičnog čovjeka prijeke naravi. A kad Queeg zbog ukradenih jagoda izazove priličnu gužvu, u njegovu će mentalnu stabilnost posumnjati i Maryk. Nakon što u skorom naletu tajfuna Queeg potpuno podlegne panici te se pokaže nedoraslim za nošenje sa zahtjevnijim situacijama, Maryk će preuzeti zapovjedništvo, a kao svog pomoćnika odabrat će upravo Willieja. Sve će ovo naposljetku dovesti do procesa pred vojnim sudom.
Godine 1955. nominirana za sedam Oscara, uključujući one za najbolji film, scenarij te glavnu i sporednu mušku ulogu, i nominirana za dvije nagrade BAFTA, izvrsna ratna sudska drama uglednog Edwarda Dmytryka („Opsesija“, „Mladi lavovi“, „Slomljeno koplje“) izuzetno je uspjela adaptacija Pulitzerovom nagradom ovjenčanog istoimenog romana američkog književnika Hermana Wouka („Vjetrovi rata“, „Rat i sjećanja“). Wouk je isprva trebao potpisati i scenarij filma, no nakon što ga je zbog neslaganja oko koncepta priče otpustio producent Stanley Kramer, rad na scenariju je preuzeo Stanley Roberts („Smrt trgovačkog putnika“, serije „Bonanza“, „Žena policajac“), koji je također odustao od projekta nakon što je zbog predugog trajanja odlučujući nadzor nad njim preuzeo moćni Harry Cohn, šef studija Columbia Pictures. Posao je naposljetku završio Michael Blankfort („Slomljena strijela“), koji je film skratio i sveo na trajanje od dva sata. No to nisu bili jedini problemi u realizaciji, jer je američka mornarica otkazala suradnju tvrdeći da se sličan događaj u njihovim redovima nikad nije dogodio, zbog čega se snimanje znatno odužilo a proračun je narastao na za to doba visoka dva milijuna dolara.
Unatoč svim nevoljama, pouzdani Edward Dmytryk je snimio intrigantno djelo sugestivnog tjeskobnog ozračja, efektno profiliranih karaktera i njihovih složenih međuodnosa, izvrsne glazbe glasovitog trostrukog oskarovca Maxa Steinera („Casablanca“, „Zameo ih vjetar“), dojmljive fotografije višestruko za Oscara nominiranog Franza Planera („Praznik u Rimu“, „Doručak kod Tiffanyja“) i odličnih nastupa glumačke postave predvođene slavnim Humphreyem Bogartom („Blago Sierra Madre“, „Otok Largo“), čiji su partneri cijenjeni José Ferrer („Moulin Rouge“, „Lawrence od Arabije“), pouzdani Van Johnson („Posljednji put kada sam vidio Pariz“) i markantni Fred MacMurray („Dvostruka obmana“, „Apartman“).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 16/07/2014 : 17:51:09
|
Večeras u 23:21 na HTV 1 Imamo papu (Habemus Papam), r. Nanni Moretti, Italija / Francuska, 2011.
Tijekom posljednja dva desetljeća Nanni Moretti je u autorskom smislu možda ključna osobnost talijanske kinematografije koja kao da je nestala s platna europskih i svjetskih kino-dvorana. Pored još krajem 90-ih obećavajućeg oskarovca Roberta Benignija, koji se u međuvremenu izgubio u mediokritetskim projektima poput posve infantilne i nepotrebne ekranizacije „Pinocchija“ te naglašeno humanističke i antiamerički usmjerene ali dobrano promašene humorne romantične antiratne drame „Tigar i snijeg“, upravo Nanni Moretti u paru sa Silvijem Soldinijem, potpisnikom uspjelih naslova „Kruh i tulipani“, „Agata i olua“ te „Giorni e nuvole“, suvremenom talijanskom filmu trajno jamči zanimljivost i vitalnost. U tom trolistu Moretti je posve neovisna i gotovo apartna umjetnička osobnost koja se u angažiranim djelima, u kojima figurira kao redatelj, scenarist, producent i glumac, ne libi društvene kritike i jasnog iznošenja lijevih političkih stavova. Spoj politiziranosti i ironije, humanizma i socijalne kritičnosti te subverzije i manje ili više suptilnog humora, uz melankoličnu ugođajnost, intimističke redateljske prosedee i kreiranje bogatih unutarnjih svjetova u pravilu osebujnih protagonista, odlike su Morettijeva autorskog rukopisa.
Neke od njih vidljive su i u filmu „Imamo papu“, za koji valja reći da je u vrijeme domicilne premijere bez ikakve osnove izazvao prosvjede nekih Vatikanu bliskih medija. U listu Avvenire redatelj je tako optužen da blagim humornim pristupom Petrovu namjesniku na Zemlji podriva „stijenu na kojoj je Isus utemeljio svoju crkvu“, a postavljeno je i pitanje zašto bi katolici ikakvu pozornost pridavali film koji vrijeđa njihove vjerske osjećaje, te ga tako podupirali. No takve su zamjerke i pitanja sasvim promašeni, jer je posrijedi ostvarenje koje baš ništa i nikoga ne podriva niti vrijeđa. Upravo suprotno, čini se da je autor odlučio namjerno ublažiti svoje stavove i film osloboditi bilo kakve kritike, zbog čega ga se u medijima s pravom naziva novopečenim ministrantom koji se „prodao“ i izdao vlastite gledatelje. Djelo koje nekim elementima zapleta asocira na recentnog oskarovca „Kraljev govor“ posve benigno i nažalost ne osobito duboko zadire u suštinska pitanja sposobnosti i spremnosti na potpunu predanost vjeri i služenju Bogu, isključivo u smislu propitkivanja čvrstine i dubine vlastite religioznosti pape te njegova pristajanja na odricanja od malih ljudskih slabosti i sitnih zadovoljstava.
Nakon prologa s dokumentarnim snimcima sahrane pape Ivana Pavla Drugog, Moretti nas vodi iza vatikanskih zidina gdje se u apostolskoj palači saziva konklava s kardinalima koji međusobno biraju novog papu. Dok se svatko od njih tijekom glasovanja u sebi obraća Bogu da izbor ne padne baš na njega, među članovima konklave postupno se kristalizira ime kardinala Melvillea u izvrsnoj interpretaciji 85-godišnjeg Michela Piccolija. A kad se na radost okupljenog mnoštva nad Vatikanom zavijori bijeli dim, kardinal Melville će netom prije obraćanja „gradu i svijetu“, doživjeti napad malodušnosti i pobjeći s vlastite promocije. To njegove kolege i moguće najbliže suradnike smjesta dovede u veliku nevolju, pa oni odluče Melvillea privremeno izolirati te mu omogućiti susret s psihijatrom Brezzijem u ne baš odgovarajućoj ulozi samog redatelja. No Brezzija muči nedavni razvod od kolegice koja se osjećala inferiornom, teško mu pada višednevna izolacija a u radu preferira duge intimne razgovore.
No u ovom slučaju to neće biti moguće, jer osim što Brezzi ne smije znati s kim razgovara ni izabrani papa mu neće dugo biti na raspolaganju. Melville, naime, spretno uspije umaknuti nadzoru kardinala i švicarske garde te se iskrade iz Vatikana i krene u razgledavanje Rima, uz česte razgovore sa slučajnim prolaznicima. Istovremeno, vatikanski glasnogovornik izabere gardista koji će skriven iza zavjese „glumiti“ papu, a psihijatar kardinale odluči zabaviti organiziranjem turnira u odbojci. Tijekom filma pred gledateljima se tako postupno profilira osobnost nesigurnog, plahog, blagog i sumnjama mučenog izabranog pape koji se s nostalgijom sjeća mladosti i građanskog života, ali i grupni portret kardinalskog zbora sastavljenog od redom bezazlenih, djetinje zaigranih i krajnje dobrodušnih ljudi koji uživaju u neuobičajenoj situaciji i neočekivanoj igri. I na to se nažalost svode sva provokativnost i nepostojeća subverzivnost Morettijeva filma, na oslikavanje sasvim ljudskih želja visokog svećenstva da izbjegne dodatne dužnosti i odgovornosti, i na još ljudskije preispitivanje vlastite nutrine i odanosti vjeri nesuđenog pape koji, kad se već sve čini riješenim, u trenucima obraćanja „urbi et orbi“ okupljenima na Trgu svetog Petra objavljuje svoju odluku o povlačenju. Umjesto ničim utemeljenih optužbi za podrivanje katoličke crkve i vrijeđanje vjerskih osjećaja gledatelja, Nanniju Morettiju se opravdano može prigovoriti zbog manjka dramske tenzije i potpunog izostanka provokativnosti.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 16/07/2014 17:52:42 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 16/07/2014 : 17:59:56
|
Večeras u 20:00 na HTV 3 Bogati i čudni (Rich and Strange), r. Alfred Hitchcock, Velika Britanija, 1931.
Nakon osam godina braka odnos dobrodušnog ali slabo plaćenog uredskog službenika Freda (Henry Kendall) i šarmantne Emily Hill (Joan Barry) pomalo je zašao u slijepu ulicu, jer u njemu više nema nekadašnje strasti i uzbuđenja. No to će se ubrzo promijeniti kad Fred dozna da mu je njegov ujak, bogat čovjek koji leži na samrti, ostavio veliku sumu novca. Želeći promijeniti svoju učmalu svakodnevicu i maknuti se iz Londona, Fred i Emily zaključe da je pravi trenutak za put oko svijeta. Nakon što najprije posjete Pariz, krenu na krstarenje luksuznim brodom na palubi kojeg će Fred vrlo brzo shvatiti da pati od morske bolesti. Dok on većinu vremena provodi u sobi, Emily uživa u razgledavanju broda i društvu zapovjednika Gordona (Percy Marmont), otmjenog svjetskog putnika i prilično imućnog neženje. A kad se Fred malo oporavi, upoznat će lakomislenu Princezu (Betty Amann) koja traga za bogatim ženikom. No Fred će uskoro postati meta ne baš privlačne stare služavke (Elsie Randolph), koja vjeruje da su on i Gordon prave prilike za ženidbu.
Temeljena na istoimenoj noveli australskog književnika Dalea Collinsa, dinamična, zabavna i povremeno izuzetno duhovita romantična komedija velikog Alfreda Hitchcocka („Psycho“, „Vrtoglavica“, „Ptice“) ležerno je i iznimno šarmantno ostvarenje iz prijeratne britanske faze majstora suspensa i trilera kojemu je nakon 6 neuspjelih nominacija za Oscara 1968. godine dodijeljena počasna akademijina nagrada Irving G. Thalberg. Osim što je izuzetno vješto poigravanje formom i prepletanje trilerskih, hororskih i (crno)humornih dionica pretvorio u jedno od ključnih obilježja svog opusa, Hitchcock je bavljenje vlastitim strahovima, manama i fobijama poput mizoginije, Edipova kompleksa i neprestane sumnje u moralnu ispravnost svojih postupaka, usađene tijekom pohađanja londonskog koledža svetog Ignacija, pretvorio u općeprihvaćene teme i motive u kojima je publika prepoznala i svoje potisnute osobine. Slikovitim likovima napučen naslov „Bogati i čudni“ očekivano je odlično režirano djelo u kojem Hitchcock ismijava pripadnike onodobne britanske buržoazije, plahe i blazirane socijalne elite prema kojoj je redatelj bio vrlo kritičan, a tome je pridodan ironičan prikaz protagonista koji se s nelagodom pokušavaju snaći u društvenom okruženju kojem zapravo ne pripadaju. Pored odličnog ritma i raspoloženih glumačkih nastupa, filma odlikuje i sjajna fotografija Hitchcockova čestog suradnika Jacka E. Coxa („Ucjena“, „Dama koja nestaje“).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Danas na TV-u
