quote:

---

Originally posted by selanne

Rođen sam 1990. godine, dakle – poslije zlatne ere stripova u bivšoj državi. Ako se zlatnom erom može nazvati razdoblje u kojemu je dosta stripova bilo obogaljeno izbacivanjem stranica, a serije i nisu baš previše pratile originalne numeracije određenih junaka, naravno. Ipak, izgleda da su tada stripovi tada bili puno popularniji i dostupniji širim narodnim masama nego što je to slučaj danas.
Roditelji sa stripovima nisu imali apsolutno nikakve veze, u prvim godinama života nisam imao pojma što je Dnevnik, ZS, LMS, nisam nikad čuo za pustolovine nekog lika u crvenoj košulji bez rukava, koji se kao Tarzan baca tamo–amo po drveću, za sjedokosog američkog pilota u Brazilu, niti za rendžera koji sa svojim sinom i kompanjonima utjeruje zločincima strah u kosti širom Divljeg Zapada. Isto tako, nitko od rođaka mi nikad ništa nije spominjao, iako sam kasnije saznao da su neki imali svoje kolekcije, ali nije im padalo na pamet da bi se nekome malcu to moglo svidjeti. Pa kako je onda počelo?
Otac mi je rekao da sam kao mali na televiziji rado gledao kvizove Brojke i slova, te Kolo sreće. Da budem iskren, ovoga prvog se ne sjećam nikako, dok se Kola sreće i Olivera Mlakara sjećam. Doduše, mutno i kroz maglu, ali neke sam stvari upamtio. Pričao mi je da sam tako počeo učiti slova i čitati svoje prve riječi, prije osnovne škole. Kao što rekoh, većina tih sjećanja je obavijena maglom , ali ono čega se sjećam malo bolje je jedno ljeto u Zaostrogu, oko 1995. godine. Brat i ja smo ljetovali s roditeljima, i sjećam se da je majka povela mene da kupim sladoled, dok je mlađi brat ostao s ocem na plaži. Dok sam razmišljao koji okus da izaberem, jedna šarena sličica je privukla moju pažnju. Neki kauboj u žutoj košulji kleči i drži uperen pištolj u crnca koji sa kopljem trči prema njemu. Sladoled mi je već kapao po bosim nogama dok sam pokušavao sročiti naslov.
„T-ho-n-ga ti-ra-nin“ – zamuckivao sam, dok me majka lagano vukla za ruku da se vratimo na plažu. Naravno, tvrdoglav kakav jesam, pitao sam je što je to, pa se nije mogla izvući bez objašnjenja. Dobrodušni brkati prodavač joj je pružio strip da pregleda i odluči je li to za mene, a kako je bio poprilično jeftin (otprilike nekih desetak kuna), odlučila mi je udovoljiti tako da ga kupi, vjerujući kako će bar neko vrijeme imati mira na plaži dok ja budem zaokupljen najnovijom igračkom.
Rekoh, još sam uvijek učio čitati, pa mi je za strip od 112 strana trebao gotovo cijeli dan, ali taj dan nikad neću zaboraviti! Nekoliko minuta poslije otvaranja, oko mene odjednom nije više bilo roditelja, more i plažu Dalmacije su zamijenili kamenje i grmlje Arizone, a umjesto vike ostalih turista čulo se puškaranje i uzvici bandita. Odnešen sam preko oceana, tisuće kilometara zapadno i desetke godina unazad. Kao opčinjen sam vrtio stranicu za stranicom, pokušavao doviknuti dvojici rendžera odakle im prijeti opasnost i osjećao olakšanje svaki put kad bi se oni izvukli iz problema. Svijet iz neke druge dimenzije je nastao pred mojim očima, nisam bio svjestan što se događa oko mene dok sam bio udubljen u strip, nakon što sam pročitao sve, vrtio sam stranice nazad i uživao u slikama, a buđenje je uslijedilo predvečer kad su me roditelji poveli s plaže.
Jednostavno, tad sam znao da je to to! Sutradan sam uhvatio tatuza ruku i poveo ga na isti kiosk, a brkati prodavač se smiješio jer je vjerojatno shvatio što mi se dogodilo. Naravno, ja tad nisam imao pojma ni o čemu – nisam znao da postoje različiti junaci, da se u nekoj drugoj zemlji izdaju priče koje se kod nas prevode, da postoji i određeni redoslijed epizoda,... Meni je bilo važno samo da ponovo mogu osjetiti da se nalazim usred neke pustolovine i propinjao sam se koliko sam mogao da vidim ostale šarene sličice koje je prodavač izložio pred mene. Bilo je to vrijeme SD-a, kad si za dvadesetak kuna dobijao tri stripa i tata je nakon nekoliko minuta krenuo sa mnom nazad prema plaži, lakši za stotinjak kuna, ali s naramkom od pet komada po tri stripa u rukama. Većinom su to bili Zagor i Tex, početni brojevi Slobodne Dalmacije koje i danas čuvam.
Ostatak ljetnog odmora sam većinom proveo na način kao i prvi dan s Texom – trganje zaštitnog najlona, razgledavanje stripa, čitanje, ponovno gledanje slika,... Vjerujem da sam jedno od rijetke djece koje se tog ljeta nije kupalo gotovo nikako. Čitanje je išlo sve brže i brže, već sam i u glavi počeo povezivati neke pojmove, shvaćao da ima više junaka, da su neke epizode povezane, da se neke nastavljaju na prijašnje i slično.
U Mostar se vratio drugi Nikola. Taj Nikola je od tog trenutka počeo češće posjećivati kioske blizu svoje kuće, koje prije nije toliko ni primjećivao. Prodavači su me upamtili, znali su što tražim i uvijek su nove primjerke ostavljali za mene. Naravno, nije bilo interneta i nisam imao previše informacija o tome koje su epizode izašle prije, jedino što sam znao je koja je naslovnica iduće epizode. Tom razdoblju pripadaju i neki od najljepših trenutaka mog života, koje nikad neću zaboraviti. Koliko sam samo vikenda proveo kod svoje bake na selu, uvijek dolazeći s hrpom stripova pod ramenom, po danu bih se igrao sa susjedima, a uvečer uz toplo mlijeko i kekse gutao nove pustolovine Texa i Zagora... Trenuci iščekivanja nove epizode nakon napetog završetka stare su tada bili nevjerojatno dugi, a osjećaj otvaranja novog stripa nemjerljiv s nečim drugim.
Idućim godinama je došlo do mog boljeg upoznavanja sa svijetom stripa, već sam poprilično dobro znao tko je što u tom svijetu, što mi nedostaje, što trebam nabaviti, što mi se sviđa više, a što manje. Neki likovi (poput Nathana ili Martina) me nisu uspjeli toliko privući, na njihovo su mjesto došli neki novi (Mister No i Lazarus), koji su mi bili više nego odlični, dok je Tex bio i ostao prva ljubav.
Situacija se mijenjala s godinama i što se tiče okoline. Ispočetka je svima bilo simpatično vidjeti dečkića koji se zabavlja uz stripove, ali s dolaskom srednje škole i puberteta, pogotovo u maloj sredini, lako postajete čudak ako radite nešto što nije baš mainstream. Djetetu koje se tek razvija u mladića nije baš lako slušati komentare i trpjeti čudne poglede dok na kiosku uzima nove brojeve svojih omiljenih junaka, a ako tome dodamo i činjenicu da sam morao učiti za poprilično tešku srednju školu i trenirati dva puta dnevno, te propast strip-izdavaštva SD-a, koja mi je tad bila jedini izvor stripova, dobit ćete koliko-toliko uvjerljivo objašnjenje i opravdanje zašto sam prestao čitati. Ludens je došao na tržište sa poprilično neredovnim ritmom izlaženja, pogubio sam se nakon pauze koju su napravili nakon što je SD stala, pa su stripovi kod mene malo maknuti u stranu.
Međutim, takvoj ljubavi se čovjek mora vratiti kad-tad. Sve češća upotreba interneta me je jednog dana dovela do stranice www.stripovi.com. To je bio pozitivni šok koji me ponovo naveo na prašnjave puteve Arizone, močvare Darkwooda i uzdigao u trošnom Piperu na nebo iznad Amazonije. Sve one kockice koje su prijašnjih godina nedostajale u mozaiku su sada sjedale na svoje mjesto, svaki dan je slika postajala potpunija. Uz mnoštvo informacija o raznim edicijama, redoslijedu epizoda, novim izdavačima, te uz virtualno društvo ostalih ljudi – pravnika, inženjera, ekonomista – sve redom „čudaka“ poput mene, vratio sam se na put kojim sam koračao prije tri-četiri godine. Nije bilo lako popuniti kolekcije određenih junaka nakon toliko duge pauze, ali većinu zacrtanih ciljeva sam odradio, što je velikim dijelom zasluga rukometa i nekih novaca koje sam u njemu zaradio. Svaki dan su se stare uspomene sve više i više nadopunjavale novim informacijama, omogućujući mi povezivanje mog djetinjstva sa sadašnjošću.
Došla su neka druga vremena, stripovi se sada češće čitaju skenirani, kupuju preko striparnica ili naručuju na internetu, epizode se vežu u knjige i nema više napetog iščekivanja nastavka, ali osjećaj kad u ruke dobiješ novi strip i trenutak kad te iz naslonjača u koji si udobno zavaljen ponese kroz prostor i vrijeme je uvijek isti i nikad ga ništa neće promijeniti. Sada sam u godinama kada završavam fakultet, spremam se za posao, ako Bog da, kroz određeno vrijeme i za ženidbu i za djecu, nisam više bezbrižni klinjo. Međutim, svaki novi strip me uvijek vrati u jedno veselo ljeto sredinom devedesetih, jedan kiosk pored plaže u Zaostrogu, opet vidim malca kojemu sladoled kapa po nogama dok on bulji u sliku čovjeka u žutoj košulji s pištoljem, zamuckuje čitajući naslov, nemajući pojma da će mu taj jedan slučajni pogled promijeniti i obogatiti život. To je najveće bogatstvo koje su mi dali stripovi, to se ne može kupiti ničim i na tome ću im uvijek biti zahvalan!

---

quote:

---

Originally posted by velka031

quote:

---

Originally posted by selanne

To je najveće bogatstvo koje su mi dali stripovi, to se ne može kupiti ničim i na tome ću im uvijek biti zahvalan!

---

jako lijepa priča

---

quote:

---

Originally posted by emirem

quote:

---

Originally posted by velka031

quote:

---

Originally posted by selanne

To je najveće bogatstvo koje su mi dali stripovi, to se ne može kupiti ničim i na tome ću im uvijek biti zahvalan!

---

jako lijepa priča

---

+1

---

quote:

---

Originally posted by selanne

Pa naravno, nije puno trebalo da zauvijek ostane najdraži junak.

---

quote:

---

Originally posted by raic1922

Sad kad citam ove postove, bas mi je zao sto se nisam rodio u to vrijeme..

---

quote:

---

Originally posted by DODSFERD

quote:

---

Originally posted by raic1922

Sad kad citam ove postove, bas mi je zao sto se nisam rodio u to vrijeme..

---

I mladost ima neke svoje prednosti, meni nekada dođe žao što nisam 10-ak godina mlađi jer nije isto imati 25 ili 35, osjeti se to itekako.
Ako mi se bude dalo sutra ću napisati nešto o svojim sjećanjima iz djetinjstva i kako je uslijedio povratak stripovima nakon 14 godina pauze.

---

quote:

---

Originally posted by DODSFERD

Ja sam 1979. godište a stripove sam počeo čitati u drugoj polovici 80-ih, prvi pročitani strip mi je bio "Povratak Supermikea" pa zato još i danas ta epizoda visoko kotira kod mene iako će mnogi reći da je promašena. Naravno, ispočetka si nisam mogao priuštiti da ih kupujem već sam posuđivao od drugih, većinom starijih kolega. Iako dolazim iz vrlo malog mjesta, u to vrijeme nije bilo teško nabavljati stripove jer su ih gotovo svi mladi čitali razmjenjujući ih međusobno. Danas je takvo nešto nezamislivo; ovdje kod mene ih više nitko ne čita jer su ovi stariji, vjerojatno zbog drugih prioriteta, potpuno odustali od toga a novi klinci imaju sasvim drugačije oblike zabave.
U vrijeme Dnevnika najviše sam čitao Zagora i Mister Noa a odmah iza njih su bili Blek i Miki a najteže dostupni su mi bili Mark i Kit Teller pa sam njih samo povremeno konzumirao. Texa Willera nisam volio jer mi je tada bio preozbiljan i dosadan a Dylan Dog opet prekrvav pa sam zazirao od njega. Jednom prilikom sam posudio od nekoga Zagorovu epizodu "Zver iz Valoka" koja me je toliko fascinirala da sam odlučio da nastavak moram sam kupiti od svog skromnog džeparca. "Tonkino prokletstvo" i "Hogalova magija" su tako bili prvi stripovi koje sam osobno kupio i mome zadovoljstvu nije bilo kraja. Nastavio sam kupovati po svojim mogućnostima koliko sam mogao ali postojao je drugi problem; nisam ih smio pokazivati pred roditeljima koji su smatrali "da tamo neki bezvezni romani odvlače moju pažnju od školske knjige". Tada sam počeo sakrivati stripove kod djeda koji je imao kuću odmah do moje, on je razumio moju situaciju i nije nikome ništa govorio iako su roditelji već počeli sumnjati zašto ja stalno idem kod njega. Unatoč tome, daljnjih neprilika nije bilo sve do 1991. kada je već počeo bjesniti rat i trebalo je prisilno otići od svoga doma. Sjećam se da sam u autobusu za odlazak čitao Nicka Raidera i to mi je još uvijek zadnji pročitani Nick, nakon toga se više nisam susretao s tim junakom.
U razdoblju 1991-1997 sam živio u Zagrebu, odmah na početku sam bio izgubio sve svoje prijašnje stripove pa se nisam sretao s njima sve do 1994. kada sam na kiosku ugledao Zagora "Lov na vuka". Nisam se ni trenutka dvoumio već sam ga odmah kupio, mojoj sreći nije bilo kraja jer sam nakon 3 godine ponovo imao priliku čitati svog omiljenog junaka. Kupio sam nekih 5-6 brojeva koje sam držao skrivene u kutiji ispod kreveta. Brzo je toj sreći došao kraj jer je jednom prilikom mama pretresla tu kutiju i pobacala sve što nije imalo veze sa školom. Srednja škola je po njezinom mišljenju bila puno ozbiljnija nego osnovna pa nije bilo vremena za čitanje nevažnih stvari. Nakon toga više nisam imao ni snage ni volje opet kretati ispočetka pa sam se pomirio s time da stripovi više nisu za mene i ubrzo ih potpuno zaboravio. To je trajalo skoro slijedećih 14 godina, sve dok se nije sasvim slučajno ponovo pokrenula nezaustavljiva lavina koja traje još i danas...

---

quote:

---

Originally posted by red cloud

Evo u ovom novogodisnjem raspolozenju da napisem par reci.
Pre nekoliko dana sam kod mene kuci okupio 7-8 ljudi koji su iz mog grada, u negde isto vreme kao i ja skupljali stripove, znaci period negde 84-92. Moram priznati da odavno, ne racunajuci porodicu, nisam tako uzivao u drustvu meni generacijski i po strasti prema stripovima, bliskim ljudima.
Bilo je uzivanje slusati price vezane za stripove, prisecanje zaboravljenih dogodovstina oko stripova koje sa ove vremenske distance izgledaju bezazleno i smesno, ali u vreme desavanja, imalo je potpuno drugi prizvuk. Uz meze i pice, prisecanje na stripove, albume sa slicicama, ponike, zmurke, pravljenje kolibice u obliznjoj sumi, pracki, rivalstva sa decom iz drugih ulica i delova grada...
Prisetio sam se da sam upravo jednom od tih prijatelja dao 50 stripova za tri video igrice, zbog cega sam se kasnije pokajao, ali sam na kraju dobro prosao jer je kasnije zeleo nazad te igrice za koje je morao da "iskesira" okruglo 100 stripova. Prisetili smo se kako je moj glavni rival u skupljanju stripova uspeo da mi ukrade Zagor "Mars ocajnika", a da ja to danima nisam primecivao, posto je to bilo u vreme kada sam imao najveci broj stripova, negde preko 700 primeraka. Mada ako bi racunao i duplikate ta cifra bi narasla na preko 800 komada. On se za tu kradju poverio jednom drugu iz mog odeljenja, koji mi je to odmah preneo. Strip sam vratio, iako se taj rival pravio nemust, ali je uz nekoliko "prijateljskih" samara i nekoliko cvrgi, popustio i vratio strip.
Jedan deo tih prijatelja je jednokratno krenuo da skuplja stripove, nekoliko meseci ili godinu dana. U tom periodu su nabavljali jos stripova sa raznih strana, da bi nakon sto bi im stripovi dosadili, ja otkupljivao te stripove od njih po povoljnim cenama. Tu mislim malo na pare, a vise na neke autice, figure junaka iz Hi-mena, postera rok grupa, i slicnih stvari. Jedan drug je svoje stripove drzao u auto radionici koju je drzao njegov cale, pa su mu se stripovi stalno osecali na gvozdjuriju i auto ulje.
Podsecanje na kupovinu novog stripa na kiosku i mrzovoljne prodavacice, neprocenjivo. Ranci u skoli pored knjiga su obavezno bili "opremljeni" bar jednim losije ocuvanim stripom, onako za svaki slucaj...Podsecanje na omiljene price, najbolje epizode, crteze, stripovima koji su mnogima ostali nedosanjani san.
Jedini lik koji je desetak godina stariji od nas, a od koga smo masovno kupovali stripove je takodje bio prisutan ovom "skupu". On je pricao kako je on skupljao stripove, a mi smo ga i sada posle toliko godina slusali kao deca. Poceo je da skuplja stripove 76 godine, brzo se navukao, i poceo je redovno da ih kupuje, i da uporedo nabavlja one brojeve koji su izasli pre nego sto je krenuo da ih skuplja. Rece da je i tada dosta ljudi skupljalo stripove, a da se on odlucio za zs i lms zato sto su njegovi drugovi skupljali neke druge edicije i junake, pa je onda od njih uzimao te druge stripove na citanje, naravno i on je svoje stripove drugima davao na citanje. Sad se kaje sto je prodao tu sjajnu kolekciju, za male pare. Razlog je bio sto vise nije imao mesta gde da ih drzi, a vec je razmisljao i o zenidbi, tako da je zbog toga rasprodao sve. Danas skuplja aluminijumske felne i to one kvalitetne, rece da ih ima 15-16 komada.
Naravno, ovo veteransko stripovsko okupljanje nije moglo da prodje bez razgledanja moje trenutne kolekcije, u kojoj osim raznih drugih edicija i junaka, ima i pozamasna brojka zs i lms, najvise Zagora, zatim Marka i Bleka, ostalih manje. Odusevili su se i izgledom i kvalitetom izdanja sadasnjih izdavaca, a najvise cinjenicom da ja i danas posle toliko vremena to ponovo skupljam i kupujem. Deo njih je najavio reaktiviranje i ponovno skupljanje stripova u skladu sa mogucnostima. Iskreno, nisam siguran koliko ce istrajati u toj nameri, jer sam se i ja prilicno dugo lomio da li ponovo da krenem sa skupljanjem stripova ili ne. Verujem da ce periodicno kupiti strip na kiosku, cisto da se prisete bezbriznog perioda, i tog divnog i neponovljivog osecaja. U svakom slucaju, bilo je lepo videti sve te ljude kako se kao nekada kao deca, odusevljavaju prelistavanjem stripova.

---

quote:

---

[i]Originally posted by teller
lep post...
koliko puta pomislim.."kad bi samo ljudi znali koliko ljepog propuštaju u životu kad prolaze pored stripova na kioscima..."
a tako su jim blizu, na kioscima i ne preskupi.
umjesto da uživaju oni kupe skupe cigare ili neke tričarije časopise ili nedajbože neke novine pune politike i lopovskih nesposobnih politika.
umjesto da se opuste,zabave i razonode, oni se zamore totalno.
ko jim je kriv, kad oni nisu mi.

---

quote:

---

Originally posted by red cloud

quote:

---

[i]Originally posted by teller
lep post...
koliko puta pomislim.."kad bi samo ljudi znali koliko ljepog propuštaju u životu kad prolaze pored stripova na kioscima..."
a tako su jim blizu, na kioscima i ne preskupi.
umjesto da uživaju oni kupe skupe cigare ili neke tričarije časopise ili nedajbože neke novine pune politike i lopovskih nesposobnih politika.
umjesto da se opuste,zabave i razonode, oni se zamore totalno.
ko jim je kriv, kad oni nisu mi.

---

za strip moras biti rodjen, ne moze svako voleti strip, samo odabrani!

---