| Author |
 Topic  |
|
tex2
stripovi.com suradnik
.jpg)
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
 Posted - 03/01/2022 : 07:46:57
|
Topic gdje bi se stavljali zanimljivi članci o sportskim velikanima. Na jednom mjestu samo zanimljivi članci!
Linkovi su zbog slika i videa, koji se mogu naći u svakom od njih.
1. Matti Nykkanen
2. Crazy Gang
3. Verona
4. Brian Clough
5. Diego Armando Maradona
6. Stockton/Malone
7. Steaua-Duckadam
8. Svjetsko prvenstvo u nogometu USA 1994
9. Cole/Yorke
10. Borg/McEnroe
11. Kareem Abdul-Jabbar
12. Muhammad Alli
13. Bosman
14. Kaiserslautern
15. Il fenomeno Ronaldo
16. Kevin Garnett
17. van Basten
18. Senna
19. Condor
20. Blackburn
21. Zeman/Foggia
22. Puc
23. Genne Tunney
24. Portland Jail Blazers
25. John Aldridge
26. George Mikan
27. Bijeg u pobjedu - utakmica smrti
28. Batistuta
29. Andreas Goldberger
30. George/Jure Chuvalo
31. Tim Duncan
32. F1 Monte Carlo 1996 (Olivier Panis)
33. Krv u vodi (OI Melbourne 1956: vaterpolo:SSSR-Madžarska)
34. László Kubala
35. Najveći preokret u povijesti nogometa
|
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
Edited by - tex2 on 06/10/2022 12:59:21
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 03/01/2022 : 07:49:06
|
https://www.index.hr/sport/clanak/s-14-je-postao-alkoholicar-bio-je-striper-pornoglumac-i-najveci-skakac-ikad/2328717.aspx
S 14 je postao alkoholičar. Bio je striper, pornoglumac i najveći skakač ikad
KAD JE stao na pozornicu nekakve opskurne pivnice u Helsinkiju s mikrofonom u ruci, prije negoli će početi pjevati, samo je kratko prosiktao: "Smatrajte se sretnima što se ne zovete Matti Nykänen." Bio je to jedan od njegovih zadnjih nastupa prije nego što je u veljači 2019. umro. Imao je samo 55 godina, ali s obzirom na to kako je živio, nikome nije bilo jasno kako je uhvatio i te godine.
Nitko nikad nije letio tako dugo kao Matti, nitko nikad nije tako brzo pao kao Matti. U rekordno kratkom roku prešao je put od heroja nacije do pajaca koji je svojim ispadima više punio novine nego što je to radio dok je rušio rekorde i osvajao zlatne medalje.
Mase su ga obožavale, ali on je mrzio svoj život
Volio je pobjede, ali se s njima nije znao nositi. Bio je i ostao najveći u svom sportu svih vremena, mase su ga obožavale, ali on sebe nije volio. Može se reći da se Matti Nykänen jednostavno umorio od onoga što je bio i samo se predao. Umro je od života koji je mrzio.
U samo 10 godina aktivne karijere (od 1981. do 1991.) Plavi anđeo je osvojio sve što se osvojiti moglo u skijaškim skokovima. Njegova karijera je bila sinonim za zlato. Već u svojoj drugoj sezoni među velikim dečkima, sa samo 19 godina, uzeo je svjetsko zlato u Oslu. Bio je to tek početak. Na Zimskim olimpijskim igrama (1984. i 1988.) osvojio je pet medalja, od kojih četiri zlatne. Pet puta je bio svjetski prvak, a s tri zlata na Igrama u Calgaryju 1988. je uz nizozemsku brzoklizačicu Yvonne van Gennip bio najuspješniji sportaš čitavog natjecanja.
Najveći svih vremena
S Adamom Malyszom i Sarom Takanashi (u ženskoj konkurenciji) dijeli rekord s četiri naslova pobjednika Svjetskog kupa, a jedini je skijaš skakač u povijesti koji ima zlato u svih pet glavnih i najvažnijih natjecanja u ovom sportu.
Nykänen je imao bogodan talent, ali nije imao glavu da bi se znao nositi sa slavom. Kad je 2006. objavio autobiografiju, koju je nazvao Greetings From Hell (Pozdravi iz pakla), na promociji knjige je rekao: "Dovraga, ova knjiga ne može biti tako loša kao što je bio loš moj život."
Matti je imao samo osam godina kad ga je otac stavio na skije i pustio da poleti. Bilo je to na brdu u Jyväskyläu, gdje je odrastao, 150 kilometara sjeverno od Helsinkija. Toliko je uživao u skakanju da je postao opsjednut. Bio je hiperaktivno dijete i sport mu je postao ispušni ventil za sav njegov višak energije.
"Jedino što sam želio bilo je skočiti. I skočiti i skočiti opet", pričao je jednom.
Kako je njegovo brdo imalo i žičaru i reflektore, Matti je tamo bio po čitav dan i noć. Do svoje 12. godine trenirao je do 10 sati dnevno.
Nitko nikad nije letio kao Matti ni tako brzo pao kao on
Kad je s 19 godina uzeo svjetsko zlato u Holmenkollenu u Oslu, to je napravio po tako gustoj magli da je jedva mogao vidjeti kraj svojih skija, a kamoli dno padine na koju je doskočio. Nije se bojao jer je ionako skakao po instinktu. U mitskom dvoboju s njemačkom legendom Jensom Weissflogom osvojio je u Sarajevu 1984. svoje prvo olimpijsko zlato na velikoj skakaonici (na maloj je uzeo srebro, a zlato je otišlo Weissflogu), a totalnu dominaciju pokazao je četiri godine kasnije u kanadskom Calgaryju. Uzeo je sve. Malu skakaonicu, veliku i ekipno zlato. To nikad nitko u povijesti nije napravio. No već je tada njegova sklonost alkoholu predstavljala problem.
S 14 godina se zaljubio u alkohol, a on ga je uništio
Matti je trebao imati i puno više pobjeda, zlata i rekorda, da nije bilo čašice. Prema vlastitom priznanju, s 14 godina je prvi put probao alkohol i nikad ga se više nije mogao riješiti. Demoni izazvani alkoholnim parama bili su prejaki. Matti Pulli, njegov omiljeni trener i čovjek koji ga je učio skakati kad je bio dijete, u tri navrata ga je izbacio iz reprezentacije. Jednom jer je mrtav pijan pokušao skakati na Novogodišnjoj turneji u Garmischu, drugi put jer se, naravno, opet pijan, potukao s kolegama iz reprezentacije, a treći jer je provalio u kiosk te ukrao cigarete i gajbu piva.
"Ako je Matti pijan, a ti kažeš pogrešnu riječ, tada će te udariti", rekao je Jari Puikkonen, kolega iz reprezentacije, a njegov biograf Egon Thiener pričao je da je Nykänen imao "Jekyll i Hyde" osobnost.
"Kad je trijezan, on je jedan od najljubaznijih i najdruželjubivijih ljudi koje sam ikad sreo. Kad je pijan, opasan je i agresivan."
Prestao je skakati nakon Svjetskog prvenstva 1991. Bio je zadnji, 50. na velikoj skakaonici. Imao je samo 28 godina.
Dok je skakao, njegov divlji duh je dobri Matti Pulli donekle i znao kontrolirati, a Nykänen je svog trenera toliko cijenio da je ponekad i znao ukrotiti neodoljivu želju za alkoholom. Kad se ostavio skakanja, taj nagon više nije mogao nitko kontrolirati.
Dobio zlatnu ploču, radio kao striper, pojavio se u pornofilmu i mlatio je ženu
Odmah nakon što se ostavio skakanja, neki poslovni ljudi u Finskoj pokušali su iskoristiti Mattijevu popularnost i nagovorili su ga da se posveti pjevačkoj karijeri. Prihvatio je ugovor i 1992. objavio je svoj debitantski album Yllätysten yö, koji je prodan u više od 25.000 primjeraka, što je značilo da je dobio zlatnu ploču u Finskoj. Iduće godine je opet pokušao, snimio je album Samurai, ali on je doživio fijasko.
Šest puta se ženio, dva puta za Mervi Tapolu, kćer finskog kralja kobasica. Nesretna Mervi je podnosila zahtjev za rastavom braka čak 15 puta. Konačno su se rastali 2010., a Matti je bio optužen da ju je pokušao zadaviti i ubosti nožem. Bio je osuđen na 16 mjeseci zatvora.
U zatvoru je bio više puta zbog nasilničkih ispada, a zbog pokušaja ubojstva rođaka nožem osuđen je na 26 mjeseci zatvora. Ta priča možda najbolje oslikava kakav je život živio Matti nakon što mu je propala karijera. Naime, u Finskoj postoji jedan lokalni, kafanski sport u kojem natjecatelji jedan drugoga povlače za kažiprst. Matti je izgubio dvoboj i na vlastiti rod je potegao nož. Bio je toliko pijan da se ničega nije sjećao.
Probao je i s politikom, a kad je dotaknuo samo dno, okušao se i kao striper u jednom casinu u Helsinkiju. Publika ga je izviždala jer se odbio skinuti do kraja. Sve je više pio i sve mu je više trebalo novca. Prodao je sve svoje medalje da bi skupio novac za svakodnevna opijanja, a pojavio se i u jednom pornofilmu. Vrhunac apsurda Mattijeva života bio je posao koji je dobio kao telefonski savjetnik za bračne probleme.
Odlučio je da je dosta 4. veljače 2019.
I njemu je to bilo smiješno. "Ovih dana sam bračni savjetnik. Ako ti stvari u ljubavnom životu idu dobro, nazovi me. Mogu ga sjebati za sedam sekundi", rekao je sportskom novinaru Ianu Chadbandu.
Sve je više pio, kao da je odlučio završiti sve. Nije želio pomoć, nije želio ništa. Samo je htio utapati se u svojoj omiljenoj jabukovači do smrti.
"Pokušali smo sve kako bismo mu pomogli. Vodili smo ga i u klinike za odvikavanje, ali kad god bi se vratio, odmah bi počeo piti", kroz suze je pričao trener Pulli.
Agonija je okončana 4. veljače 2019. Samo tri dana nakon što je pjevao u nekakvoj Ravintoli u Helsinkiju.
Iza sebe je ostavio dvoje djece, Eveliinu i Samija, koji će kroz život odlučiti što im je bio otac - genij ili luđak. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
 |
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 03/01/2022 : 07:58:22
|
https://www.index.hr/sport/clanak/zvali-su-ih-crazy-gang-bojali-su-ih-se-protivnici-suci-navijaci-pa-i-suigraci/2281085.aspx
Skupina kvartovskih huligana koju je Engleska mrzila 1988. je napravila senzaciju
KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.
Danas ćemo se prisjetiti Crazy Ganga, generacije Wimbledona koja je 80-ih iz nižih liga došla do prve i dospjela do finala FA kupa 1988. godine. Igrali su ružno, prljavo i brutalno, bojali su ih se protivnici, suci, protivnički i domaći navijači, pa i suigrači. Bili su ekipa koju su svi uživali mrziti. Iako se drugim rezultatima nisu isticali, ostali su jedna od najkultnijih momčadi u povijesti nogometa.
TISUĆE navijača slijevalo se na mitski, stari Wembley 14. svibnja 1988. godine, na jednu od najvećih utakmica koje europski nogomet može ponuditi. Liverpool, u to vrijeme jedna od najboljih momčadi u Europi, koja je već bila osigurala naslov prvaka, igrao je protiv Wimbledona, skupine prosječnih nogometaša kojima nitko nije davao šanse.
U nekim drugim okolnostima čitava Engleska navijala bi za autsajdera, mali klub koji ima priliku ispisati povijest protiv velikana. No, nikad prije ni poslije nije vladala takva mržnja prema Davidu protiv Golijata kao što je bio slučaj te godine prema Vinnieju Jonesu i brutalnom nogometu koji je gajio "Crazy Gang".
Naslovnice engleskih novina vrištale s naslovima “Oni ne smiju pobijediti!”, “Bit će golijada”, “Barnes će uništiti Wimbledon” i slično. Televizijski komentatori u najavama utakmice govorili su da takvoj momčadi nije mjesto u hramu kao što je Wembley i da Liverpool “za dobrobit engleskog i nogometa općenito” mora pregaziti Wimbledon.
Nebitan klub koji je krenuo prema gore
Točno deset godina ranije Wimbledon FC bio je svjetlosnim godinama udaljen od Wembleyja, naslovnica i televizije. Taj nebitni klub je svoju prvu sezonu u četvrtoj diviziji završio na solidnom 13. mjestu. Sljedeće sezone senzacionalno je ušao u treću diviziju, ali je kao tipični “jo-jo” klub sljedećih godina ispadao iz treće lige pa se u nju vraćao sve dok momčad 1981. nije preuzeo tadašnji pomoćni trener Dave Bassett.
Pod njegovim vodstvom Wimbledon se stabilizirao u trećoj ligi i onda neočekivano 1984. ušao u Second Division. Svi su im predviđali ekspresno ispadanje, ali je Bassettova momčad, sastavljena od igrača iz vlastite akademije te iz poluamaterskih klubova, završila na 12. mjestu i onda 1986. senzacionalno ušla u prvu ligu iako je četiri godine ranije igrala u četvrtoj.
Bilo je to vrijeme vladavine Liverpoola i Evertona u staroj First Division. Everton pod vodstvom Howarda Kendalla i Liverpool s Kennyjem Dalglishom igrali su sjajan nogomet, a mladi i nadareni Alex Ferguson tek je bio došao u Manchester United.
Najbolji na teletekstu
Wimbledon ni po jednom kriteriju nije spadao među englesku elitu. Njegov stadion Plough Lane bila je rupetina u svakom smislu te riječi. Trošne i ružne tribine, odvratne i hladne svlačionice i teren koji je uglavnom izgledao kao oranica. Nogomet koji su igrali sjajno se uklapao u takvo okruženje. Wimbledonove utakmice bile su ružne za gledati, a bogami i za igrati, a stil nogometa koji je Dave Bassett gajio najbolje je opisao Gary Lineker.
“Njih jedino ima smisla gledati na teletekstu”, rekao je jednom.
Iako su im predviđali debakl u prvoj sezoni, Vinnie Jones, John Fashanu, Dave Beasant i ekipa su nakon pet kola bili prvi na tablici. Sve bi to bilo lijepo da su ti likovi igrali atraktivan nogomet, ali nakon samo nekoliko kola bilo je jasno da će ih čitava Engleska mrziti. Brutalni Wimbledon uništavao je protivnike fizičkom igrom, tučnjavom, užasnim startovima i - dugim loptama. Nije tu bilo nikakve imaginacije. Gurni loptu naprijed, centriraj i skači.
Nije Wimbledon takvu igru smislio samo za prvu ligu. Bassett je takav nogomet gajio od prvog dana otkad je došao u klub. U Wimbledonu je tih godina bilo normalno sve što nije normalno, od igre do načina na koji je klub funkcionirao.
Na Bassettovim treninzima igrači su trčali uokolo uzdignutih ruku i vikali: “Moć! Moć!”, a na kraju treninga se igrao nogomet bez ikakvih pravila s elementima ragbija. Slomljena rebra bila su normalna stvar, ali to je bio tek početak.
“Strašno dobro smo se zabavljali, ali kad smo radili onda smo - radili. Nisu igrači to sve doživljavali kao zajebanciju jer su jako dobro znali da ih za svako opuštanje čeka šest kilometara trčanja po kvartu. Disciplina je bila na vrhuncu. Na treninzima”, prisjetio se Bassett koji je znao sa suradnicima ići po autocesti i skupljati čunjeve kojih je nedostajalo za trening.
Golmana kupio za sto funti
Kad je on postao trenerom, vlasnik kluba, živopisni libanonski biznismen Sam Hammam digao je hipotekarni kredit od 100.000 funti na Bassettovu kuću i dao menadžeru otvorene ruke da dovodi igrače. Za 100 funti (slovima: stotinu funti) kupio je golmana Davea Beasanta. Stopera Nigela Winterburna plato je 15.000 funti Oxfordu, a veznjaka Lawrieja Sancheza 29.000 funti Readingu. Najveća investicija bio je John Fashanu koji je nakon ulaska u drugu ligu za 125.000 funti došao iz, kakve li slučajnosti, Millwalla. Fashanu ili “Fash” pokazat će se ključnim likom. Zlu (ne) trebalo, imao je i crni pojas iz karatea.
Do ulaska u prvu ligu Wimbledon je imao do detalja izrađenu taktiku iako je ona na prvi pogled izgledala kao “napucaj loptu naprijed pa što bude”. Bassett je znao da u momčadi nema pretjerano kreativne igrače jer za njih novca nije imao pa je odlučio ubrzati svoju igru. Svaki napad Wimbledona započeo je dugom loptom golmana ili stopera prema šesnaestercu. Bez iznimke. Centaršut, skok, gol glavom.
“Svi su stalno kukali da igramo ružan nogomet i da je najlakše napucavati loptu prema naprijed, a to je zabluda. Ključno je bilo odigrati loptu na pravo mjesto. Ne nužno da iz te akcije zabiješ gol, ali da dobiješ aut, korner ili prekid iz kojeg si opasan. To smo usavršili”, kazao je Bassett i dodao:
“U vrijeme dok drugi to nisu radili, ja sam gledao snimke utakmica naših protivnika i do detalja analizirao njihove slabosti. Na treninzima uoči utakmica bez lopte bih raspoređivao igrače i govorio im gdje moraju biti u trenutku kad duga lopta ide i koji prostor moraju koristiti. Nije to bilo tako jednostavno kako se činilo i nitko nam nije davao kredita za to. Ali, nije me bilo briga.”
I dok je Bassett slagao taktiku, a klub se uspinjao kroz englesku nogometnu piramidu, u momčadi je bilo, blago rečeno, zanimljivo. Wimbledonova svlačionica nije bila skupina običnih nogometaša kakve ste mogli naći u ostalim klubovima. To su bili tipovi s problematičnim djetinjstvom, odrastanjem i psihičkim stanjem i u takvom okruženju nije bilo lako opstati.
Uzmi ili ostavi
“Ne sviđa ti se naš način? Tamo su ti vrata. Nije bilo nikakve šanse da ćemo se mijenjati i samo najjači su opstali”, rekao je John Fashanu koji je uskoro postao alfa i omega Wimbledonove svlačionice.
Fashanu i Vinnie Jones, kasnije filmska zvijezda, bili su zaduženi za sve dobro i loše što se događalo. Nije bilo igrača koji nije morao proći inicijaciju, a one su često bile brutalne i maksimalno neugodne.
Eric Young, novi igrač koji je došao iz Brightona, na prvi trening ušao je u svlačionicu s torbom staroga kluba. To se, jasno, nije sviđalo Jonesu i ekipi pa su mu usred svlačionice zapalili torbu i plesali oko nje dok nije izgorjela te je bacili kroz prozor.
“Moj prvi dolazak na trening bio je šokantan. Do svlačionice sam morao proći kroz kafić u kojem su bili svakakvi tipovi. Nisi mogao ostaviti stvari u svlačionici pa sam je nosio sa sobom na teren. Bio sam tek par dana u klubu kad mi je netko čavlima zakucao kopačke za drveni pod u svlačionici. Nisi imao izbora. Ili ćeš to prihvatiti ili će te slomiti”, prisjetio se Nigel Winterburn.
“Uglavnom smo trčali po šumi sami, bez trenera. Tad se svašta događalo. Ako ti je bio rođendan, jao tebi. Čim bismo skrenuli iza ugla, svi bi skočili na tebe i skinuli te do gola. U klub bi se tako gol morao vraćati preko livade gdje ljudi šeću pse. Ljudi su s vremenom navikli na to. Ah, nekome je rođendan, komentirali bi prolaznici”, rekao je Gary Blissett.
Bilo je i onih koji su se mjesecima teško nosili sa specifičnim okruženjem. Terryju Phelanu vidno je smetao takav način “komunikacije”, što je Fashanuu i Jonesu bio samo još veći motiv.
“Terry je došao k meni jedan dan i rekao da više ne može. Znao sam da bi nam mogao biti jako koristan igrač i da ga moram zadržati. Bio je strašno brz pa sam pomoćnom treneru naredio da tog jutra ne treniraju ništa nego da organizira natjecanje u sprintevima. Satima su sprintali, a Terry je pobijedio u svakoj utrci. Kad su to vidjeli i shvatili koliko se trudi, prihvatili su ga”, rekao je Bassett.
Treneru bacili madrac u bazen
Cirkusa nisu bili pošteđeni ni on ni članovi njegova stručnog stožera. Tako su mu igrači na jednom putovanju bacili madrac kroz prozor u hotelski bazen, a Wally Downes, jedan od pomoćnih trenera, zavezao je fizioterapeuta za noge i privezao ga za brod da vidi kako će se snaći pod vodom.
Klupski vozač busa dao je otkaz nakon što mu je netko s leđa stavio kartonsku kutiju na glavu dok je vozio 100 km/h po autocesti, a u drugoj epizodi su mu na glavu u vožnju stavili kipuće pohane riblje štapiće. To mu je ipak bilo previše.
U takvom okruženju Wimbledon je dočekivao velikane u prvoj ligi koji su mrzili dolaziti na Plough Lane. Uvjeti su bili nemogući, dijametralno suprotni od Anfielda, Old Trafforda i ostalih stadiona.
“Mrzili su dolaziti nama u goste, a mi smo željeli da se tako osjećaju. Morali smo im učiniti gostovanje maksimalno neugodnim. Nismo im grijali svlačionice, maknuli smo sav toaletni papir iz njihovih WC-a, a iz odvoda im se znala dizati kanalizacija. Predsjednik je osobno u posude sa šećerom stavio sol kako bi si protivnici u poluvremenu posolili čaj. Mrzili su nas”, prisjetio se Vinnie Jones.
Kad su izašli iz svlačionice, gostujuće igrače tek je čekao pravi pakao. U prvoj minuti doživjeli bi neki brutalan start čisto da znaju gdje su. Igrači su Vinnieju Jonesu dali prikladni nadimak “Mesar”, a on se trudio da ga opravda na svakoj utakmici.
“Tunel prema terenu bio je naše tajno oružje. Ja, Vinnie i Wise bismo protivnike luđački gledali u oči. Neki od njih bili su ozbiljno prestrašeni. U tunelu nije bilo svjetla i u poluvremenu ili nakon utakmice bi stvarno znalo biti svega. Nisu znali hoće li ih netko udariti ili neće, a mi bismo nekad po ulasku u tunel na poluvremenu urlali na njih”, rekao je Fashanu.
Zovite mesara!
“Na početku utakmice bismo pratili tko se od protivničkih igrača stvarno ne osjeća ugodno. Onda bismo vikali po terenu: Evo jednoga ovdje!, Zovi Mesara!. Glavna stvar bio je mikser. Kad je netko viknuo: Nabaci loptu u mikser, znaš što slijedi. Visoka lopta, protivnik ide na skok, a onda dolazim ja i raznosim ga. Bilo smo užasno neugodni”, rekao je Jones.
Svaka Wimbledonova utakmica bila je obilježena krvničkim startovima, a često se definitivno pretjerivalo. Prednjačio je Jones koji je Garyju Mabbuttu iz Tottenhama laktom slomio jagodičnu i orbitalnu kost, a Garyju Stevensu je strašnim startom završio karijeru. U tunelu nakon utakmice s Manchester Unitedom je razbio arkadu Vivu Andersonu koji je dobio pet šavova.
“Jesmo li pretjerivali? Koliko znam, nitko nije poginuo”, kazao je u svojem stilu Fashanu.
Nepodopštine nisu bile ograničene samo na domaće utakmice. Wimbledon je takav bio i u gostima. Nisu poštovali nijedan stadion na koji su dolazili i redovito su sa sobom donosili ogroman kazetofon s kojeg je treštala muzika.
“Išli smo u goste Evertonu i znali su da ćemo donijeti radio pa su nam isključili utičnice u svlačionici. Amateri. Ponijeli smo baterije”, rekao je napadač Carlton Fairweather.
Takav nogomet, na rubu incidenta i često preko granica regularnosti, donio je Wimbledonu nevjerojatno šesto mjesto na tablici. No, s uspjehom je došla i cijena pa je trener Dave Bassett otišao u Watford, a na kraju sezone zamijenio ga je Bobby Gould. Na prvom sastanku s momčadi posjeo je igrače i krenuo im objašnjavati kako zamišlja njihovu igru.
“Bobby, ajde stani sad. Sjedni i slušaj”, prekinuo ga je jedan od igrača i ustao.
“Mi igramo ovako i to je dosad bilo jako uspješno. To se neće mijenjati”, kazao je i na ploču napisao broj 172.
“Znaš što ovo znači?”
“Ne”.
“Toliko puta moramo loptu ubaciti u napadačku trećinu”, rekao je igrač pa ispod 172 napisao 44.
“Znaš što ovo znači?”
“Ne.”
“Toliko puta naša krila moraju centrirati napadačima na utakmici. Ako to ne učine, u nedjelju imaju dodatni trening. To se neće mijenjati i sumnjam da ćeš nas promijeniti. Mogao si doći i iz engleske reprezentacije, nas nije briga. Jedini koji će se ovdje mijenjati si ti”, rekao mu je igrač.
Tako je i bilo.
Gould se nije miješao u ono što su igrači radili izvan terena, a igru je ostavio kakva je i bila. Tu i tamo mu je smetalo kad se u autobusu kartalo za novac, a znale su izbiti i tučnjave. Na jednom putovanju zabranio je da se igra za novac, a igračima je dao škare i rekao im da ulozi budu komadi odjeće. Nekolicina je iz autobusa izašla u dronjcima.
Strahovlada jednog čovjeka
Fashanu je za to vrijeme u svlačionici uspostavio strahovladu. Na vrhu piramide bili su Vinnie Jones, Dennis Wise i golman Dave Beasant, ali je Fashanu bio iznad svih.
“Da, vladao sam strahom. To je bio jedini način. To je bila moja svlačionica i ja sam bio gazda. Kome se nije sviđalo, nije morao biti s nama”, rekao je Fashanu koji je često pretjerivao.
Igrači Wimbledona prepričali su situaciju kad je jednog novog igrača zaključao u svlačionicu s nekolicinom igrača i premlatio ga. Bacao ga je po zidovima, cipelario ga je, a onda ga je digao u zrak i bacio na pod.
“Potkoljenica mu je prsnula. Mislim da je imao dvadeset šavova, nije mogao igrati mjesecima. To je bilo stvarno užasno”, rekao je Jones.
Iako je u svlačionici bilo svega, rezultati su i dalje bili jako dobri. Pomogao je tome i vlasnik Sam Hammam koji nije znao puno o nogometu, ali je imao smisao za vođenje kluba. Svi igrači su u ugovorima imali klauzulu prema kojoj moraju ići u operu ako izgube sa četiri ili više golova razlike.
“Dajte zamislite Jonesa i Fashanua u operi četiri sata. Pa to bi bilo sjajno! Uživao sam s tim likovima. Ponedjeljkom bih došao u klub na kavu samo da čujem kakvu spačku su napravili preko vikenda”, rekao je Hammam.
Gould i igrači znali su da vjerojatno neće biti prvaci Engleske, ali su se fokusirali na FA kup u sezoni 1987./1988.
Kolo po kolo redali su protivnike svojom prepoznatljivom igrom. U četvrtfinalu su sredili Watford 2:1, a u polufinalu su preokrenuli protiv Lutona i s 2:1 osigurali veliki finale protiv Liverpoola. Wimbledon, momčad kvartovskih huligana s trošnog stadiona stigla je do Wembleyja, hrama engleskog nogometa, na noge jednoj od najjačih momčadi na svijetu.
Dva sata prije utakmice igrači Wimbledona su u odijelima izašli na travnjak, a na tribinama je već bila većina od 98.000 navijača. Nekima od njih to je bio prvi posjet Wembleyju u životu.
"Usrali smo se"
“Kad smo izašli na teren, usrali smo se. Svi su govorili da smo klošari i da nam nije mjesto u tom finalu. Zazivali su ogroman poraz i Liverpoolovu golijadu. U jednom trenutku smo se zapitali hoće li ovo biti stvarno najveće poniženje”, prisjetio se Vinnie Jones i dodao:
“Noć prije finala nismo mogli spavati. Imali smo tremu. Bobby [Gould] nam je dao nešto novca i rekao nam da odemo na piće i da se malo opustimo. Ušli smo u prvi pub, a tamo je bila hrpa naših navijača. Nisu mogli vjerovati kad su nas vidjeli i dobro smo se zabavili. Ja i Dennis [Wise] ustali smo u pola 7 ujutro i otišli u šetnju. Ja sam otišao frizeru i napravio sam neku glupu frizuru.”
“Bili smo jako nervozni. Ali, u jednom trenutku smo sjeli svi zajedno, zagrlili se i odlučili da nećemo samo tako pasti. Da smo u tu utakmicu ušli individualno, pregazili bi nas”, prisjetio se Terry Gibson.
Kako se utakmica bližila, Wimbledonovi igrači bili su sve napaljeniji, a samopouzdanje je raslo iz sekunde u sekundu.
Pomoćni trener Don Howe je sve satove u Wimbledonovoj svlačionici vratio par minuta unazad kako bi Liverpoolovi igrači čekali u tunelu.
“U jednom trenutku su suci utrčali u svlačionicu i govorili nam da moramo izaći. Netko je viknuo: Odjebi! Neka čekaju!. Istrčali smo kao životinje iz svlačionice, a Liverpoolovi igrači su nas gledali u čudu. Siguran sam da su mislili da će nas biti strah, ali strah smo prevladali i željeli smo ih rastrgati”, rekao je Jones.
U prvom Liverpoolovom napadu Jones je na centru raznio Stevea McMahona. Uklizao mu je s dvije noge kad se ovaj već riješio lopte i složio ga na travnjak. To je dalo ton čitavoj utakmici koju je Wimbledon usmjerio na svoj mlin.
Igrala se 37. minuta kad je Wise izveo slobodan udarac s lijeve strane i ubacio u sredinu, a tamo je Lawrie Sanchez, kako drukčije, glavom pogodio za 1:0. No, nije izgledalo kao da će Wimbledon izdržati. I prije i poslije gola Barnes, Aldridge, Beardsley i ostali redali su šanse ispred Beasanta, ali lopta nije željela u gol.
Napokon, u 60. minuti Goodyear je u šesnaestercu srušio Aldridgea, odnosno igrač Liverpoola je dobro pao, i sudac je dosudio penal.
Prvi obranjeni penal u finalu u povijesti FA kupa
Aldridge je sam odlučio izvesti penal, ali nije znao da je Beasant u danima prije finala detaljno proučavao gdje koji igrač Liverpoola puca penal, a osobito Aldrigde koji je to najčešće radio. Kao i mnogo puta ranije, Aldridge je odlučio pucati u donji lijevi golmanov kut, Beasant se bacio i obranio. Opsada Wimbledonova gola je trajala do samoga kraja, ali je junačka obrana izdržala i Gouldova momčad je, kontra svake logike, senzacionalno osvojila FA kup.
“The Crazy Gang have beaten the culture club”, legendarna je izjava BBC-jeva komentatora Johna Motsona koji je Wimbledonu nadjenuo nadimak prema kojem će ga se u povijesti pamtiti.
Crazy Gang bila je popularna skupina britanskih komičara iz tridesetih godina, a 50 godina kasnije Crazy Gang zaista je pobijedio fine dečke iz Liverpoola napravivši tako jedno od najvećih iznenađenja u povijesti engleskog nogometa.
“I što se dogodi. Gol je baš morao zabiti Sanchez kojeg nisam podnosio u svlačionici. Nikakav odnos nisam s njim imao, nismo pričali godinama. Ali, nisam imao izbora. Morao sam zagrliti toga gada koji nam je donio naslov”, rekao je John Fashanu godinama kasnije.
Besant, Jones i on krenuli su prema svečanoj loži gdje im je pehar predala princeza Diana.
“Kad smo ustali ujutro na dan finala, Dennis i ja smo otišli u cvjećarnu. Kupio sam cvijeće i želio sam ga prošvercati na klupu da ga poslije dam Diani. Nevjerojatno, potpuno sam zaboravio. To je bila jedina stvar koju sam zajebao u karijeri u Wimbledonu”, rekao je Vinnie Jones.
Gazda rasprodao momčad
Diana je svejedno dala pehar kapetanu Beasantu, a on i suigrači krenuli su u počasni krug po Wembleyju. I dok su oni slavili, Sam Hammam je u još u tunelu Wembleyja rekao Gouldu, kojemu je Vinnie Jones prije toga gurnuo međunožje u lice:
“Samo da znaš, svi su na prodaju. Sad je idealno vrijeme”, rekao je Hammam.
Tako je i bilo.
Newcastle je platio 1.7 milijuna funti za Beasanta i Thorna. Leeds je Vinnieja Jonesa plato 650.000 funti, a Chelsea je za Dennisa Wisea dao 1.6 milijuna funti. Terry Phelan otišao je u City za 2.5 milijuna funti, a John Scales prodan je Liverpoolu za 3.5 milijuna.
Crazy Gang se raspao i, iako je klub u prvoj ligi bio još 12 godina, nikad više nije bio ni blizu takvog rezultata. Plough Lane je prodan 1998. godine, a Hammam je klub prodao dvije godine kasnije kad je ispao iz Premiershipa. Wimbledon FC bankrotirao je 2003. te je preseljen u Milton Keynes pod nazivom MK Dons.
Skupina navijača je iz protesta 2002. osnovala AFC Wimbledon koji danas igra u League One.
Wimbledonov rezultat 2016. će ponoviti i to na puno spektakularniji način Leicester, ali nikad poslije se u engleskom nogometu nije pojavio nitko sličan Crazy Gangu, skupini igrača koji su do krajnjih granica tjerali svoje protivnike i sami sebe.
“Bio sam sramežljiv i povučen, a ta svlačionica je od mene napravila čovjeka koji sam danas. Sve u životu je samo snaga volje i zvijezda vodilja Wimbledona. To je bio Wimbledon, ljudi koji su vjerovali u ono što rade i koje nitko nije mogao prestrašiti ni zaustaviti. Zauvijek ću tim dečkima biti zahvalan”, najbolje je Crazy Gang opisao Terry Phelan. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 03/01/2022 : 08:05:19
|
https://www.index.hr/sport/clanak/osvojili-su-najljepsi-i-najcisci-scudetto-u-povijesti-juric-ih-priblizava-toj-eri/2265023.aspx
Osvojili su najljepši i najčišći Scudetto u povijesti. Jurić ih približava toj eri
Priča o Veroni, klubu iz grada poznatog po romansi Romea i Julije, čija je senzacionalna titula prvaka Italije 1985. bila jedan od najboljih primjera istinske nogometne romantike.
IVAN JURIĆ završio je svoju prvu sezonu na klupi Verone na devetom mjestu, a u ovoj je osmi. Iako se to ne čini kao senzacionalan pothvat, bio bi to najbolji plasman Verone u Serie A nakon odlaska generacije koja je prije 36 godina napravila jedno od najvećih nogometnih čuda u povijesti.
Kad je Leicester City prije pet godina šokirao svijet osvojivši naslov prvaka Engleske, mnogi su tvrdili kako je bajkoviti uspjeh Lisica najveće čudo u povijesti nogometa, no naslov prvaka koji je mala Verona uzela 1985. u nogometnoj NBA, a to je Serie A u to vrijeme doista bila, bez dvojbe može stati u istu rečenicu s uspjehom Leicestera.
Postoje brojne sličnosti u ta dva naslova. Leicester i Verona su bili radničke momčadi, disciplinirane, taktički jako dobro vođene, bez superstarova na terenu i na klupi i, što je najvažnije, izuzetno karakterne. Obje te ekipe su u konkurenciji teškaša izdržale sve napade, boreći se i na terenu i izvan njega jer malo kome je odgovaralo da nogometni patuljci bez pravih zvijezda koje nose novac i pažnju medija uzmu naslov prvaka. Zato su ta dva naslova toliko posebna.
Kako je mala Verona potukla sve talijanske teškaše i šokirala svijet
Verona je 1984./85. završila uvjerljivo prva, s četiri boda više od Torina, pet od Intera i šest od četvrte Sampdorije (pobjeda je tada nosila dva boda). Juventus i Roma, u to vrijeme najjači talijanski klubovi, posve su podbacili. Stara dama, koja je te 1985. s Platinijem i Boniekom postala prvak Europe, bila je tek šesta, a moćna Falcaova Roma, koja je sezonu prije u finalu Lige prvaka od Liverpoola izgubila na penale, ostala je bez plasmana u Europu.
U Italiji su i danas spremni reći da do takvog raspleta nikad ne bi došlo da se nekoliko godina ranije u Italiji nije dogodio Totonero, veliki skandal s namještanjem utakmica u Serie A i Serie B 1980. godine. On je bio katalizator promjena koje su dovele do značajnih i za ono doba revolucionarnih odluka u sezoni 1984./85. Naime, ta je sezona bila prva i jedina u povijesti Serie A u kojoj su suci delegirani nasumičnim izvlačenjem, umjesto odabirom posebne komisije koja ih je određivala za svaku pojedinu utakmicu.
Nakon velike afere i brojnih uhićenja (Milan je izbačen u Serie B, a Paolo Rossi je kažnjen s dvije godine zabrane igranja), nogometne vlasti na Apeninima odučile su očistiti imidž dobrano zagađenog talijanskog nogometa i prekinuti s praksom sumnji i optužbi koje su desetljećima bile sastavni dio tamošnjeg nogometnog folklora. Ta se odluka pokazala izvanrednom i barem je na jednu sezonu donijela mir talijanskom klupskom nogometu te, što je najvažnije, neočekivanog prvaka.
Zašto je Veronina titula najljepša u cijeloj povijesti calcia
Navijači u Italiji su očekivali da će Veronino čudo biti okidač za nastavak promjena i totalnog čišćenja močvare kako bi u budućnosti calcio bio pošteniji, iskreniji i čišći. Naslov prvaka koji je Verona osvojila u jedinoj sezoni u kojem nogometna politika nije imala prste za mnoge ljubitelje nogometa na Apeninima dokazao je da su sve sumnje oko protekcija Juventusa, Rome i bogatih milanskih klubova bile ispravne. Ipak, ni do kakvih radikalnih promjena nije došlo.
Već sljedeće sezone izbor sudaca vratio se u ruke spomenute komisije, a naslov je uzeo Juventus. Takva praksa je trajala sve do 2006., kad je talijanski nogomet nakon afere Calciopoli doživio pravu katarzu, a Juventus je platio ceh za desetljeća prljavih poslova. Zato taj Veronin Scudetto i danas posebno i ponosno strši kao podsjetnik da sport u svom najčišćem i najpoštenijem obliku doista može pisati bajke i zato je ta titula vjerojatno najljepša titula u povijesti calcia.
Čovjek koji je došao iz anonimnosti postao je najveći talijanski vizionar
Samo šest godina prije nego što je osvojila svoj jedini naslov, Verona je ispala iz Serie A s tek 15 osvojenih bodova. Usporedbe radi, pretposljednja Atalanta je imala čak devet bodova više. U sljedeće dvije sezone Verona se grčevito borila da ne ispadne u treću ligu, a ključni trenutak za renesansu kluba dogodio se 1981. kad je bivši trener Cesene Osvaldo Bagnoli preuzeo klupu od Giancarla Cadèa. Bila je to prekretnica. Već u svojoj prvoj sezoni Bagnoli je klub koji je bio u ponoru odveo na sam vrh Serie B i Verona se vratila u elitni rang.
''Za Veronu je Osvaldo Bagnoli ono što je bio Bill Shankly u Liverpoolu - usrećio je ljude. Bio sam dijete i u mojoj kući on je bio više od trenera. Kad bi se pojavio na televiziji, bilo je to kao da slušamo propovijed svećenika. U njegovu se riječ i poruku nije sumnjalo. Bio je miran i pošten čovjek i sjajan trener. Bagnoli je izgradio solidnu momčad koja je igrala napadački nogomet. U Italiji je tih godina još uvijek postojalo snažno naslijeđe catenaccia. Verona je bila možda prva momčad koja je razbila bravu. I iz te taktičke ideje, koju je godinama razvijao, rodilo se čudo od Scudetta. No trijumf je najprije stigao zbog karaktera ekipe i moralnih vrijednosti te momčadi. Bagnoli je bio otac svojim dječacima'', kazao je Matteo Fontana, novinar Gazzette dello Sport koji je nedavno odlučio napisati knjigu o Bagnoliju i čudu iz Verone.
U strašno jakoj konkurenciji nitko Veroni nije davao ozbiljne izglede da opstane, no Bagnoli je imao drugačije planove. Strpljivo i pametno je gradio momčad po svom ukusu. Nisu mu trebali najbolji igrači, nego oni koji će slijediti njegovu viziju nogometa. Uglavnom je momčad popunjavao solidnim i vrlo dobrim igračima koji se nisu mogli izboriti za mjesto u nekom od velikih klubova. Verona je na iznenađenje nogometne Italije u prve dvije sezone u Serie A imala jako dobre rezultate.
Dolazak Briegela i Elkjæra promijenit će povijest Serie A
Prvu su sezonu završili četvrti, a drugu šesti. To su bili fenomenalni uspjesi za mali klub na koji nitko nije računao. A onda je uprava napravila potez koji će promijeniti povijest Serie A. U ljeto 1984. u klub su stigla dva igrača koja su Bagnoliju trebala da momčad iza sebe ostavi provincijski mentalitet pukog preživljavanja i da bezobrazno napadne sam vrh. Iz Kaiserslauterna je stigao standardni reprezentativac Zapadne Njemačke Hans-Peter Briegel, a iz belgijskog Lokerena fenomenalni danski napadač Preben Elkjær Larsen. Dolaskom moćnog dvojca Bagnoli je imao momčad za velike stvari.
Te sezone je u Italiju stigao Diego Maradona, a Verona je prvo kolo otvorila baš protiv Napolija. Svi oni koji su tog popodneva željeli vidjeti najboljeg i najskupljeg igrača svijeta na djelu bili su razočarani. Verona je rutinski slavila 3:1 i već se tada dalo naslutiti da se događa nešto ozbiljno. Briegel je uništio Maradonu, nije mu dao disati, a stigao je i zabiti gol.
Briegel je imponirao svojom svestranošću u veznom redu i energijom kojom je lomio rivale i zasluženo je dobio nagradu za njemačkog igrača godine. Postao je prvi koji ju je dobio igrajući za strani klub. Ipak, koliko god je Briegel bio sjajan, istinska zvijezda momčadi bio je Elkjær.
Član neponovljive danske generacije sredine osamdesetih bio je drugoplasirani i trećeplasirani u izboru za Zlatnu loptu 1985 i 1986. te preteča modernih napadača kakve danas gledamo u vrhunskim europskim klubovima. Brz, snažan, odličan u skoku i još bolji na tlu, odavao je dojam neuništivog igrača koji može zabiti kad poželi.
Premda je do Verone iskustvo skupljao u talijanskim niželigašima, do tada anonimni Bagnoli pokazao se kao fantastičan strateg i moderni vizionar čiji je način vođenja momčadi promijenio trenersku paradigmu u Italiji. Bagnoli je bio nenadmašan analitičar i taktičar, a prvi je u talijanski nogomet uveo skautiranje i analiziranje protivnika. Zbog svoje fanatične studiozne naravi dobio je nadimak Lo Svizzero, odnosno Švicarac. Ništa ga nije moglo iznenaditi. Uvijek je imao spreman plan B, pa i C, ako bi bilo potrebno.
Srušili Maradonu, a onda odigrali 14 utakmica bez poraza
Nakon pobjede protiv Napolija u prvom kolu Verona je odigrala 14 utakmica u nizu bez poraza. Većina pobjeda ostvarena je nakon preokreta i golovima zabijenim u posljednjim minutama. Bio je to dokaz da je momčad imala čvrstinu i mentalnu snagu potrebnu za titulu te da je Bagnoli od svojih igrača stvorio prave ratnike.
Jedan od presudnih trenutaka na putu k naslovu bila je pobjeda 2:0 protiv prvaka Europe Juventusa, a neobičan gol koji je zabio Elkjær bio je simbol jedinstvenog stila nogometa kakav je igrao Danac, ali i cijele Veronine sezone. Elkjær je primio loptu na lijevoj strani i projurio je pokraj Juventusovih braniča koji ga nisu mogli zaustaviti. U jednom trenutku je ostao bez kopačke, no ipak se uspio othrvati svim napadima i zabiti gol koji je bio vjerojatno najbolja metafora momčadi koja ne odustaje ni po koju cijenu.
Naslov su osigurali dva tjedna prije kraja prvenstva remijem kod Atalante. Kad su se vratili kući, cijeli je grad bio na nogama. Bagnoli i momčad dočekani su kao heroji. Navijači su danima slavili taj naslov, vjerojatno i sami shvaćajući da se nešto slično više nikad ne može dogoditi.
Veronski Scudetto je usmena povijest, baš poput priča bardova drevne Grčke
''To što se dogodilo 1985. nikad se neće zaboraviti. Ta je momčad stvorila povijest i ostavila je trag koji se nikad neće moći prebrisati. Verona je miran i prilično rezerviran grad, ali u danima nakon osvajanja titule pretvorila se u mali Rio de Janeiro. Više od tri desetljeća nakon titule očevi pričaju o tome svojim sinovima, djedovi unucima. Veronski Scudetto je usmena povijest, baš poput priča bardova drevne Grčke'', kaže Fontana.
Verona je u Kupu prvaka sljedeće sezone ispala u drugom kolu od branitelja naslova Juventusa, a u domaćem prvenstvu više nikad nije bila ni blizu vrhuncu koji se dogodio te čarobne 1985. Verona je bila hit, a talijanski divovi su kao lešinari krenuli čerupati šampionsku generaciju. Ofenzivni veznjak Pietro Fanna prvi je otišao u Inter, dok su Briegel, Garella i Galderisi otišli u Sampdoriju, Napoli i Milan.
Elkjær je ostao najdulje, sve do 1988. kad se vratio kući u Vejle, a nakon što je Verona 1990. ispala u Serie B, u Genovu je otišao i trener Bagnoli. Bio je to posljednji čavao u lijesu jedne nevjerojatne generacije koja je ispisala neke od najljepših stranica ne samo nogometa nego i sporta općenito te pokazala da je nogomet toliko popularan zbog toga što baš u ovome sportu od svih momčadskih sportova autsajder ima najveću šansu.
Verona je to pokazala prije 36 godina.
Dvije godine nakon titule bila je četvrta, ali veći dio posljednja tri desetljeća provela je u drugoj, pa i četiri godine u trećoj ligi, a samo je 2000. bljesnula devetim mjestom u Serie A. Jurićeva Verona lani je izjednačila taj doseg, odnosno ga čak i nadmašila jer je osvojila šest bodova više, a ove sezone ima priliku ostvariti i službeno najbolji plasman kluba nakon raspada generacije koja je šokirala Italiju. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 03/01/2022 : 08:12:00
|
https://www.index.hr/sport/clanak/tasti-ludjak-i-genij-stvorio-je-najvecu-mrznju-u-povijesti-nogometa-i-napravio-cudo/2269111.aspx
Danas ćemo se prisjetiti Briana Clougha, jednog od najboljih trenera u povijesti nogometa, čovjeka koji je niželigaše pretvarao u engleske i europske prvake, ali i koji je pokazao koliko se razum može pomutiti kad se zbog jednog detalja ljubav pretvori u mržnju.
"NE KAŽEM da sam najbolji trener, ali sam sigurno u top 1", jedna je od legendarnih izjava Briana Clougha, ekscentrika, svadljivca, čudaka, ali i nogometnog genija. Možda i najvećeg u povijesti nogometne igre.
Osim vlastitih navijača i njegovih igrača, nitko ga nije volio baš zbog arogancije, sarkazma i brutalne iskrenosti koju nikad nije skrivao. Zapravo, obožavali su ga novinari jer su današnje presice Josea Mourinha u usporedbi s Cloughovima bile tihe mise. Za njegove verbalne vratolomije pročulo se i izvan Otoka, pa i u tada nogometno egzotičnoj Americi, a došle su i do najlegendarnijeg "lajavca" u povijesti sporta Muhammada Alija.
"Neki momak u Engleskoj, neki Brian Clough, čuo sam da priča previše. Kaže da je drugi Muhammad Ali. Postoji samo jedan Muhammad Ali. Sada, Clough, dosta mi je, prestani", u šali je u kameru govorio Ali. Naravno da je Clough prihvatio bačenu rukavicu.
Čovjek koji je dva puta napravio nemoguće
On je čovjek koji je napravio nemoguće. Derby County je od trećeligaša pretvorio u engleskog prvaka, a provincijski Nottingham Forrest je s dna druge lige odveo prvo do samog vrha države, a onda i do dvije titule europskog prvaka. Baš zato što je bio po svemu drugačiji od ostalih.
Najbogatiji klubovi su uvijek imali najbolje trenere, najveće zvijezde, najljepše stadione, ali Clough je funkcionirao drugačije. Nikad nije tražio najskuplje igrače, želio je samo one koji su mu trebali u datom trenutku i one koji će biti spremni prihvatiti njegovu definiciju odanosti i obitelji. Ti su ljudi bili spremni za njega dati život, a on je to znao i zato je neke od njih vodio sa sobom gdje god da je radio. Možda ti momci nisu bili najbolji igrači na svijetu, ali Cloughu su baš oni bili potrebni za trofeje.
Najveći pokretač u karijeri bio mu je izazov. Ništa ga u životu nije toliko motiviralo kao situacije kad bi ga svi otpisali, pa čak i ponizili. Pao bi na zemlju, a onda bi se digao jako visoko i šepurio da svi vide tko je jebeni Brian Clough.
Ekscentrik, svađalica, tašti genij i jedini čovjek kojeg se preplašio Crazy Gang
Kolege je vrijeđao i nazivao ih ‘’običnim prljavcima’’, suparničke igrače je prezirao i trudio se dati im to do znanja, a odluke vlastite uprave je ignorirao. Zato što se je smatrao najboljim trenerom na svijetu i taština ga je sputavala da posluša ikoga osim samoga sebe. Nitko ne može poreći da je bio arogantan, bezobrazan, ekstremno samouvjeren i taj ga je karakter puno puta skupo koštao. Ipak, te mane je znao pretvarati u vrline. Jedna anegdota možda najviše simbolizira tko je bio Brian Clough.
Na mitski City Ground, dom Foresta, početkom devedesetih stigao je Wimbledon, čuveni ‘’Crazy Gang’’ čijih su se igrača na čelu sa "psihopatom" Vinniejem Jonesom plašili i domaći i protivnički navijači, suci, novinari, pa čak i vlastiti suigrači.
Uoči utakmice Clough je pokušavao svojim igračima dati posljednje upute, no dok je crtao na ploči iz gostujuće svlačionice čula se glasna muzika iz golemog kazetofona koji je Wimbledon posvuda nosi sa sobom. Clough je kazao svom pomoćniku Alanu Hillu da ih zamoli da je stišaju. U šlapama i s mrkim pogledom otvorio mu je baš Vinnie Jones.
‘’Čuj, Vinnie, biste li ikako mogli smanjiti muziku? Znate, našem šefu smeta’’, pomalo uplašeno je kazao Hill.
‘’Da, da, naravno, nema problema’’, odgovorio mu je Jones, ali umjesto da stiša kazetofon, on ga je dodatno pojačao.
Clough je opet zamolio jadnog Hilla da ode i da im kaže da smanje muziku, no opet se ništa nije promijenilo. Tada je Clough odložio kredu i bez kucanja je uletio u najopakiju nogometnu svlačionicu u povijesti. I dok su ga Jones, Fashanu, Wise i Sanchez zbunjeno gledali, uzeo je kazetofon i razbio ga o pod.
‘’Sad slušajte jebenu muziku, momci’’, kazao im je i zatvorio je vrata.
Muda do poda, ego do plafona, nepromišljenost, ludost i hrabrost. Sve to skupa je bio Brian Clough.
Vodio je buran život, obilježen borbom protiv alkoholizma, skandalima, brojnim usponima i padovima. Ipak, ostavio je neizbrisiv trag u povijesti nogometa.
Trebao je biti najbolji golgeter u povijesti Engleske
Prije nego što je postao trener, Clough je imao impozantnu igračku karijeru u kojoj je za Middlesbrough zabio čak 197 golova u 213 nastupa, ali zbog ozljede koljena morao ju je završiti već s 29 godina. Bila je to sportska tragedija jer Engleska možda nikad u svojoj povijesti nije imala takvog golgetera, ali Clough nije previše očajavao. "Možda ne mogu više igrati, ali nogomet je moj život i planiram napraviti velike stvari", kazao je u bolničkoj postelji supruzi Barbari.
Iskra ne samo da se nije ugasila, već se pretvorila u buktinju koja će ubrzo zapaliti cijelu Englesku. Clough je prve trenerske korake napravio u omladinskoj akademiji Sunderlanda, a onda je dobio trenersku licencu i tehnički je mogao sjesti na klupu bilo kojeg profesionalnog kluba.
Telefonski poziv koji je promijenio povijest engleskog i europskog nogometa
Počeo je doslovce na samom dnu. Prvi trenerski posao je dobio u sedmoligašu Burton Albionu. Nakon korektnih rezultata 1965. stigao je poziv iz Hartlepoola, a Cloughu je prvi potez bio nazvati bivšeg suigrača iz Middlesbrougha Petera Taylora. Taj telefonski poziv bez dvojbe je najvažniji poziv u povijesti engleskog nogometa jer je te večeri stvoren tandem koji će u idućih 15 godina šokirati nogometni svijet.
Dvogodišnje iskustvo u Hartlepoolu, slabašnom četvrtoligašu bez realne perspektive, s momčadi bez ambicije, talenta i ikakve volje za progresom, poslužilo je kao temelj za uspjehe koji će uslijediti. Iako je Clough najbolje funkcionirao u takvim defetističkim okruženjima, kada treba "od govna napraviti pitu", posvađao se s upravom jer nije dopuštao da mu se nitko od čelnih ljudi kluba petlja u posao. No u tom je razdoblju dobio Johna McGoverna, 16-godišnjeg Škota koji je cijeli ostatak karijere proveo igrajući za njega - od Hartlepoola, Derbyja, Leedsa do Forresta s kojim je osvojio dvije uzastopne Lige prvaka.
Čudo u Derbyju
Vlasnik Derby Countyja, kluba koji je punih deset godina balansirao između druge i treće lige, Sam Longson praktički iz očaja je pozvao Clougha i Taylora, u tom trenutku ne shvaćajući da je napravio temelje za budućeg prvaka Engleske.
U Derbyju je Clough zatekao doslovce identičnu situaciju kao u Hartlepoolu. Pola momčadi je dolazilo na treninge samo da bi se nakon njih mogli opijati u obližnjim pubovima, a prvi napadač Ian Buxton paralelno je bio igrač kriketa, pa je Clough mogao računati na njega samo jedan dio sezone. Netko bi drugi poslao sve u vražju mater, upitao se što mu sve to treba, ali ne i Clough. John O'Hare nije bio neka posebna klasa napadača, ali Clough ga je poznavao još iz vremena dok su obojica bili u Sunderlandu i jako je dobro znao što mu ovaj može dati. Na sličan način je u Derby stigao i Alan Hinton i Clough je polako slagao kockice.
Ipak, nešto je nedostajalo. Tada je Peter Taylor pokazao zašto je bez njega i bez njegovih savjeta Clough bio bespomoćan. Dave Mackay je bio veteran koji je 11 godina igrao u Tottenhamu te se spremao zaključiti karijeru i postati trener u škotskom Heartsu. Clough i Taylor su mu pozvonili na vrata i nakon desetak minuta razgovora Derby je dobio igrača za domete koji su do prije godinu dana bili nezamislivi.
Kemija u momčadi je bila sjajna, Clough je od "družine od vješala" napravio obitelj i, kako je sam jednom rekao, "snaga i sloga koje je Derby tada imao mogle su poraziti i Hitlera 1939."
Derby je osvojio Drugu ligu u sezoni 1968./69., ali jedan događaj iz te sezone uvelike je utjecao na život i karijeru Briana Clougha. Odnosno, odredio ga je.
Leeds United je u to vrijeme bio najveća sila u Engleskoj. Moćna ekipa legendarnog Dona Revieja predvođena mitskim kapetanom Billyjem Bremnerom bila je najbolja momčad na Otoku i kad je ždrijeb FA kupa spojio Leeds i Derby, nitko nije bio sretniji od Clougha.
Kako je nastala najveća mržnja u povijesti engleskog nogometa
Vlastitim rukama glancao je zidove prljavih svlačionica želeći da kao pravi domaćin na najbolji mogući način ugosti klub koji je tada bio sinonim za uspjeh i blještavilo. Sve ono o čemu je sanjao. Clough je čak kupio najbolje vino i u svom uredu je planirao nakon utakmice počastiti Revieja kojem se divio. Leeds je tu utakmicu dobio 2:0, a trener Leedsa, ne znajući uopće tko je Clough, čestitao je Tayloru misleći da je on trener Derbyja. Od tog se trenutka sve promijenilo u Cloughu. Ljubav prema Revieju je prerasla u mržnju, a respekt i poštovanje u totalnu opsesiju. Brian je tada imao samo jedan cilj - plasirati se u Prvu ligu i biti bolji od Leedsa.
Upravo se to i dogodilo.
U svojoj debitantskoj sezoni u eliti Derby je bio sjajan, četvrti, a onda je Taylor povukao još jedan genijalan potez. Uvjerio je Clougha da im je nužan Archie Gemmill, omaleni Škot čiji se gol Nizozemskoj na SP-u 1978. smatra jednim od najljepših u povijesti i opjevan je u kutnom filmu Trainspotting.
Neviđenom brzinom Derby je izrastao u najveću silu engleskog nogometa, a 1972. osvojio je naslov prvaka putem porazivši i Leeds Dona Revieja.
Bio je opsjednut Reviejom i Leedsom, mrzio ih je, a oni su još više mrzili njega
Zgodan, elokventan i bez dlake na jeziku, Clough je preko noći postao najveća zvijezda engleskog nogometa, veća od bilo kojeg igrača u to vrijeme. Međutim, to mu nije bilo dovoljno. Previše ga je peklo ono poniženje iz FA kupa protiv Leedsa i stoga je kad je god bilo prilike vrijeđao Revieja i njegove igrače. Otvoreno je govorio da su divljaci i siledžije koji ne poštuju ljepotu nogometne igre već će za bodove prodati i dušu vragu. Clough je mrzio Leeds, a Leeds je mrzio Clougha.
Ipak, Brian se osilio, previše je poletio i uprava kluba više mu nije držala leđa. Pretjerivao je u javnim istupima, ponašao se kao da je veći od kluba, a dogovarao je transfere bez da je od ikoga tražio dozvolu. U svojoj samodopadnosti, a bez konzultacije s Taylorom, podnio je ostavku smatrajući da će ga Longson na koljenima preklinjati da se predomisli. Prevario se. Uprava kluba je prihvatila ostavku, a za trenera kluba je imenovala Davea Mackaya. Clough je bio u šoku i smatrao je to izdajom.
Taylor im je sredio angažman u tada ambicioznom trećeligašu Brightonu. Clough je to smatrao poniženjem, ali je ipak pristao.
Zatim se sve okrenulo. Reprezentacija Engleske se domaćim porazom od Poljske nije uspjela plasirati na SP u Njemačkoj 1974., a ceh je platio legendarni izbornik Alf Ramsey. Savez je izabrao Dona Revieja za novog izbornika, što je značilo da je Leeds ostao bez trenera.
Clough je za to vrijeme propadao u Brightonu. Bio je odvojen od obitelji i živio je u hotelu, a klub je gubio čak i od amaterskih klubova. Tada je izgledalo da je sve propalo, čak je i Clough, onako drčan i samouvjeren, polako gubio vjeru. Brighton se spremao na početak nove sezone kad je predstavnik Leedsa došao do Briana i ponudio mu je klupu koju je prezirao.
Najveća pogreška u karijeri Briana Clougha
U svojoj bolesnoj opsjednutosti Reviejem i fiksacijom da dokaže da i na klupi svog arhetipskog neprijatelja može napraviti bolje rezultate nego njegov prethodnik, Clough je zaboravio na razum i na sve uvrede koje je godinama slao na adrese igrača Leedsa i prihvatio je posao. Taylor ga je molio da odustane, ali bila je to nemoguća misija i suradnja je pukla. Taylor je ostao u Brightonu, a Clough je otišao u Leeds da doživi vjerojatno najveću sramotu u povijesti nogometa.
Revie je za igrače Leedsa bio drugi otac, a Bremner i ekipa nisu zaboravili kako ih je godinama častio Clough. Sabotaža je preslaba riječ za ono što je Clough doživio u Leedsu. Igrači su gubili sve utakmice, a kapetan Bremner je čak navodno namjerno zarađivao suspenzije samo da ne mora igrati za čovjeka kojeg je prezirao. Nesretna avantura Briana Clougha na Elland Roadu je trajala samo 44 dana.
Najveći klubovi nisu ga željeli. Znali su da ih može odvesti u visine, ali bilo im je jasno da je tempirana bomba koja se grozi bilo kakvog autoriteta. Nitko nije bio spreman riskirati osim kluba koji ionako nije mogao ništa izgubiti.
Propast u Leedsu, a onda novo čudo u Nottinghamu
Posao je našao u Nottingham Forestu, malom klubu bez ambicije i velike tradicije. Početak je bio grozan. Momčad je bila očajna i prvu sezonu su završili na 16. mjestu, jedva se spasivši od ispadanja u Treću ligu.
Prvi put u trenerskoj karijeri Clough je ostao sam, bez pomoći Taylora, i pod hitno je morao smisliti neko čudo. Tada je za Forest igrao John Robertson, veznjak s previše kilograma viška koji je bio na transfer listi. Debeli i za svijet oko sebe nezainteresirani veznjak proždirao je sve što bi našao, a navodno je pušio četiri kutije cigareta dnevno. Pivo mu nitko nije ni brojao. Ipak, trenerski genij Briana Clougha vjerovao je da u ovom Škotu ima nešto. Clough je mjesecima radio s Robertsonom, stavio ga je na strogu dijetu i maksimalno mu se posvetio. Trud se isplatio, a Robertson je za kratko vrijeme postao jedan od najboljih veznjaka na Otoku. Idući potez bio je dovođenje svojih miljenika McGoverna, O’Hare i Gemmilla te jednog od najboljih engleskih golmana u povijesti Petera Shiltona.
Nedostajao je još samo Taylor. Clough ga je nazvao, doslovce ga molio da mu se vrati, a dobri stari Peter je naravno pristao. Savršeni par se opet spojio. Spojio se da ispiše vjerojatno najluđu priču u povijesti klupskog nogometa.
Forest se plasirao u Prvu ligu, gdje nije znao za poraz na 26 utakmica sezone. Na tih 26 su nadovezali još 16 iduće sezone i bio je to rekord koji je tek 2004. srušila Arsenalova generacija The Invinciblesa. U konkurenciji najmoćnijeg Liverpoola ikad, koji je dvije godine uzastopce osvajao naslov prvaka Europe, Forest je već prve sezone uzeo titulu u Engleskoj, a onda i Kup prvaka.
Putem do finala Forest je rušio Köln, Grasshopper, AEK i aktualnog prvaka Liverpool, a u finalu u Münchenu je 1:0 pobijedio švedski Malmo. Gol za naslov prvaka Europe zabio je Trevor Francis, kojem je to bio debi u dresu Foresta i prva europska utakmica u karijeri.
Iduće sezone Forest je završio peti u prvenstvu, ali je opet dogurao do finala Kupa prvaka. Na Bernabeu je HSV Ike Buljana kojeg je s klupe vodio Branko Zebec bio bolji, ali je Shilton odigrao utakmicu života. Gol odluke je pao u 20. minuti, a zabio ga je John Robertson, isti onaj lik kojeg je klub par godina ranije zbog debljine želio otjerati. Clough je valjda jedini na svijetu vjerovao u njega, a ovaj mu je to vratio. U dresu Foresta ovaj je Škot odigrao 243 utakmice u nizu, bio je ključni igrač u osvajanju dvije uzastopne Lige prvaka (1979. i 1980.) i izabran je za najboljeg igrača Foresta u povijesti.
Sezonu kasnije Forest je počeo padati na ljestvici, a Peter Taylor se odlučio vratiti u Derby i spasiti klub koji je ponovno bio u rasulu. Nije uspio.
Tragedija na Hillsboroughu i smrt najboljeg prijatelja
Peter Taylor je nakon kratke i teške bolesti umro 4 listopada 1990. Kad je čuo vijest, Clough je poklopio slušalicu i neutješno plakao nekoliko sati. Svom najboljem i vjerojatno jedinom prijatelju posvetio je biografiju objavljenu 1994.
Clough je s Forestom u idućih nekoliko sezona imao solidne rezultate, ali bilo je jasno da bez Taylora to više nije to. Čak je i on izgubio žar koji ga je nosio cijelu karijeru. Polufinale FA kupa 1989. trebali su igrati njegov Forest i Liverpool, a umjesto praznika nogometa dogodila se tragedija. Clough je gledajući kako se broj mrtvih na travnjaku Hillsborougha povećava preklinjao navijače da se smire, a zatim je šokiran viđenim otišao sa stadiona. Nakon te tragedije i smrti Taylora bilo je jasno da je jedna od najvećih karijera u povijesti nogometa gotova.
Clough je ostao u Nottinghamu do 1993., kad je već dobrano bio načet alkoholom i tada je shvatio da je vrijeme za mirovinu. Stanje mu je bilo sve gore i 2003. je transplantirao jetru, no ni to nije pomoglo. Idućeg rujna prestalo je kucati srce čovjeka koji je obilježio ne samo engleski nogomet, već i popularnu kulturu Otoka 20. stoljeća. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
Jerry Krause
stripovi.com suradnik
Western Samoa
7285 Posts
Member since 12/11/2009 |
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 03/01/2022 : 09:40:06
|
https://www.index.hr/sport/clanak/najbolji-tandem-u-povijesti-kosarke-skoro-je-razdvojila-trudna-13godisnjakinja/2272926.aspx
Najbolji tandem u povijesti košarke skoro je razdvojila trudna 13-godišnjakinja
Danas ćemo se prisjetiti Johna Stocktona i Karla Malonea, najboljeg tandema u povijesti košarke, koji je osvojio sve osim ultimativne nagrade - šampionskog prstena. Njihova je dinamika skoro dva desetljeća fascinirala svijet, ali ne i Michaela Jordana, koji im je stao na put taman kad su pomislili da je konačno došlo njihovo vrijeme.
STANLIO i Olio. Mulder i Scully. Simon i Garfunkel. Xavi i Iniesta. Ćevapi i luk. Jin i jang. Pick i roll. Stockton i Malone.
Kombinacije koje se toliko savršeno nadopunjuju da jedno bez drugog ne idu. Ako i idu, nije to to.
John Stockton i Karl Malone igrali su po 19 godina u NBA ligi, od čega 18 zajedno. Pick and roll, odnosno igru dva na dva, doveli su do savršenstva i vodili Utah Jazz do najvećih uspjeha u povijesti, koje sad pokušava nadmašiti generacija čiji je važan dio Bojan Bogdanović.
Utah gotovo cijelu sezonu ima najbolji omjer u NBA ligi, ali tek u doigravanju treba dokazati da je na tragu momčadi koju su Stockton i Malone vodili do dva uzastopna finala, u kojima im je na kraj stala jedina veća sila te ere u obliku Michaela Jordana. Baš kao što je zaustavila Charlesa Barkleya, Patricka Ewinga, Reggieja Millera i mnoge druge velikane te ere, koji su karijeru završili bez toliko željenog šampionskog prstena.
A svijet možda nikad ne bi upoznao najdinamičniji od svih dua da u njihovo vrijeme društvo i zakoni nisu bili tolerantniji nego danas.
Drugi strijelac, prvi asistent i kradljivac lopti svih vremena
Ovaj je dvojac osvojio zaista sve osim ultimativne nagrade u NBA ligi. Malone je završio karijeru kao drugi najbolji strijelac svih vremena i dvostruki MVP, a Stockton kao uvjerljivo najbolji asistent i kradljivac lopti u povijesti. Zajedno imaju 24 nastupa na All-Star utakmicama i zajednički naslov MVP-ja 1993., 25 uvrštenja u neku od tri najbolje petorke lige i devet u jednu od dvije najbolje obrambene postave. Obojica su osvojila olimpijsko zlato s originalnim Dream Teamom u Barceloni i obranila ga četiri godine kasnije u Atlanti.
Da ih sudbina, odnosno trener i generalni menadžer Frank Layden, nije spojila 1985. godine, John Stockton i Karl Malone vjerojatno bi svejedno imali velike karijere. Ali ovako su, u 18 zajedničkih godina, postali najslavniji tandem u povijesti košarke. Međutim, Layden nije bio vizionar koji je predvidio ovu povijesnu suradnju. Ona se jednostavno usavršila kroz godine i godine suživota na parketu.
Franšiza je osnovana 1974. u New Orleansu i dobila ime Jazz, prikladno za grad u kojem je taj glazbeni žanr nastao, ali nakon pet godina s negativnim omjerom i niza loših odluka koje su ih koštale dolazaka Mosesa Malonea i Magica Johnsona preselila se u Salt Lake City, u potpuno drukčiju sredinu, s delte Mississippija u planine, iz crnačkog katoličkog u bjelačko mormonsko okruženje. "Prezime" je zadržala te i danas čini vjerojatno najbizarniju kombinaciju zemljopisne odrednice i simbola u svim američkim profesionalnim sportovima.
Prije preseljenja za generalnog je menadžera izabran Layden, koji je počeo slagati respektabilnu momčad. Dvije godine kasnije postao je i trener te 1984. Džezere odveo do prvog pozitivnog omjera (45-37), plasmana u doigravanje, pa čak i drugog kruga, za što je dobio nagradu za trenera godine.
Navijači su poludjeli kad je Layden odabrao nepoznatog sitniša
No uspješna sezona značila je niži izbor na draftu pa je Utah promatrala kako druge momčadi biraju Hakeema Olajuwona, Michaela Jordana, Charlesa Barkleyja i druge kasnije All-NBA i All-Star igrače poput Alvina Robertsona, Otisa Thorpea i Kevina Willisa. Utah je imala tek 16. izbor i odlučila se za krhkog, 185 cm visokog razigravača sa sveučilišta Gonzaga. Navijači nisu imali pojma tko je on pa su izbor popratili bučnim negodovanjem.
Stocktonov početak nije bio lagan, ne samo zbog navijača, neadekvatne građe za profesionalnu košarku i činjenice da je klub na mjestu razigravača imao Rickeyja Greena, koji je u prethodnoj sezoni bio All-Star i najbolji kradljivac lige, nego i zbog samog Laydena.
"Ja ne poklanjam minutažu, kod mene je moraš zaslužiti, moraš biti netko na terenu", rekao je svojedobno Layden, a Stockton je prihvatio izazov. Imao je prosjeke od 5.6 koševa, 5.1 asistencije i 1.3 osvojene lopte za samo 18 minuta na parketu, što ga je činilo najefikasnijim igračem lige u potonje dvije kategorije ako se gleda prosjek po minuti.
Utah je završila sezonu s omjerom 41-41 i opet ispala u drugom krugu play-offa, a na draftu je kao 13. pick izabrala 206 cm visoku nakupinu mišića zvanu Karl Malone, seljačko dijete iz Louisiane za kojeg su, kao i za Stocktona, očekivali da će biti dobar rotacijski igrač, ali ništa više.
Sve je počelo u zoološkom vrtu
Stockton i Malone upoznali su se godinu dana ranije, dok su se neuspješno pokušavali izboriti za mjesto u reprezentaciji za Olimpijske igre u Los Angelesu, ali nipošto se nisu poznavali. Stockton je bio zadovoljan njegovim izborom i kao starosjedilac ga je pozvao na druženje.
"Predložio sam mu da odemo u planine jer su prekrasne ili možda u zoološki vrt. Rekao mi je: 'ZOO? Zvuči odlično, idemo.' I proveli smo tamo divno poslijepodne", prisjetio se Stockton u jednom intervjuu.
Prvu zajedničku NBA utakmicu odigrali su 25. listopada 1985. protiv Houston Rocketsa s originalnim Twin Towersima Hakeemom Olajuwonom i Ralphom Sampsonom, a obojica su je započeli na klupi. Početak nije bio bajkovit. Stockton je dodao loptu Maloneu na rubu reketa, ali Sampson ga je faulirao. Međutim, Malone je promašio oba slobodna bacanja. Na drugo dodavanje izgubio je loptu.
Iz današnje perspektive ironija je u tome što su u prvoj uspješnoj međusobnoj kombinaciji zamijenili uloge. Malone je ukrao loptu, povukao kontru i dodao Stocktonu koji je položio. Uskoro je snažni krilni centar promašio još jedan šut na dodavanje svog budućeg "životnog partnera", a kombinacija koja će obilježiti idućih 18 godina NBA lige proradila je dvije minute prije kraja poluvremena. Ovaj put Stockton je povukao kontru, a Malone se sjurio na koš. I primio blokadu. Međutim, suci su označili silaznu putanju i Malone je prvi koš karijere postigao na najnespektakularniji način. Ali postigao ga je na dodavanje Johna Stocktona.
Dok se Malone nakon samo pet utakmica nametnuo kao starter, Stockton je tek nakon tri sezone istisnuo Greena i postao stalni član početne petorke. U toj sezoni 1987./88. skoro je udvostručio prosjek poena (sa 7.9 na 14.7), ali je bio drugi kradljivac lige, odmah iza Michaela Jordana, te postavio NBA rekord s 1128 asistencija uz sezoni (13.8 u prosjeku), koji će kasnije popraviti još dvaput. Obojica su te sezone uvrštena u drugu NBA petorku.
Početkom iduće sezone Frank Layden se zbog stresa povukao s klupe iako je Utah u tom trenutku bila vodeća momčad divizije s omjerom 11-6.
"U NBA ligi se osjećaš kao pas. Ostariš sedam godina unutar jedne. Ljudi su me provocirali da ih udarim samo kako bi me mogli tužiti. Amerika sport shvaća preozbiljno, sve je postalo previše intenzivno i vrijeme je da odem", objasnio je Layden, koji se do daljnjega fokusirao samo na ulogu generalnog menadžera, ali i nju je uskoro napustio.
Trener je pokušao na parket prošvercati navijača
Layden je bio karizmatičan tip, koji je zbog pretilosti imao zdravstvenih problema i težio je 140 kila. Jedanput je pokušao u momčad prošvercati navijača koji je pobijedio u šuterskom natjecanju na poluvremenu utakmice u kojoj je Utah gubila 25 razlike i zaista ga poslao na teren s četvoricom svojih igrača prije nego što su suci shvatili što se događa. Trenersku je karijeru završio isključenjem zbog urlanja na protivničkog igrača.
Za nasljednika je odabrao pomoćnika Jerryja Sloana koji će se mladom dvojcu na parketu priključiti kao istinska klupska ikona, koja je na klupi Jazza ostala sve do 2011. godine.
Dok je Sloan bio pomoćnik, već je postalo sasvim jasno da su Stockton i Malone izgradili posebnu kemiju i da su se razumjeli bolje nego bilo koji tandem u povijesti košarke. Naravno da im je kao trener dopustio da nastave neumorno igrati pick and roll koji su razvili do savršenstva i na njemu bazirati sve buduće uspjehe.
Malone je u jednom intervjuu priznao da je uspješnost te suradnje bila prvenstveno Stocktonova zasluga.
"Strpljenje, strpljenje, strpljenje. Ono je ključ uspješnog pick and rolla. A kad sam igrao, nisam ga imao previše.Ako playmaker radi svoj posao i ne misli o sebi, bit će strpljiv. Ako pogledate snimke, barem 75-80% vremena, dok je jednom rukom vodio loptu, drugu bi podizao. Ali nije zvao akciju, nego je gledao u mene i signalizirao mi da čekam. Ja sam nabrijan i uvijek spreman, ali ako playmaker doda loptu prebrzo, meni će dosuditi prekršaj u napadu. Tako da je svojim strpljenjem i mene štitio", objasnio je Malone kiruršku preciznost i pravovremenost kojom su vrtjeli najubojitiju akciju u košarci.
"Svi su znali što će se dogoditi i nitko nije mogao zaustaviti taj pick, sve zahvaljujući Johnu. U tome je bio najbolji svih vremena."
Zajedno su rušili rekorde, a bili su vrlo različiti tipovi
U idućih 10 godina Utah je bila sila na Zapadu. Stockton je devet godina zaredom bio najbolji asistent lige, a 1989./90. je s prosjekom od 14.5 postavio rekord koji i danas stoji, a Malone je redovito isporučivao 25-30 koševa, zbog čega je dobio nadimak Poštar. U tih deset godina Utah je samo jedanput sezonu završila s manje od 50 pobjeda, a sve je kulminiralo 1997. i 1998., kada je konačno došla do velikih finala, u kojima su je oba puta, kao i sve ostale protivnike u devedesetima, zaustavili Michael Jordan i Chicago Bullsi.
"Stockton to Malone", odnosno "Stockton za Malonea", postala je najčešće ponavljana fraza koju su komentatori Utinih utakmica izgovarali tijekom tih 18 godina. Njih su se dvojica tako savršeno nadopunjavala da su na parketu djelovali kao jedno biće razdvojeno na dvije individue, što je nevjerojatno s obzirom na to koliko su zapravo bili različiti. Ne samo fizički.
Stockton je bio sitan, ali žilav i čvrst. Malone je izgledao kao odlomljeni komad jedne od planina koje okružuju Salt Lake City. Jedan je bijelac, drugi je crnac. Jedan je mozak, drugi je snaga. Jedan je volio igrati golf, drugi voziti moćne motore i kamione i loviti medvjede. Jedan je bio uzoran građanin koji je oženio djevojku hrvatskog podrijetla, Nadu Stepovich, a drugi...
Maloneu su trebali presuditi grijesi iz mladosti
Malone nije bio cvijeće. Štoviše, zbog ponašanja izvan terena u današnjoj eri ne bi bio košarkaška zvijezda, nego robijaš.
Još dok je bio na sveučilištu Louisiana Tech, napravio je dijete 13-godišnjoj djevojčici u rodnom Summerfieldu. No njeni roditelji nisu željeli biti odgovorni za kraj karijere velike lokalne zvijezde, a računali su da će lakše doći do novca za potporu ako on zarađuje od košarke nego ako trune u zatvoru. Od njega su tražili samo 200 dolara mjesečno za pomoć u uzdržavanju, ali on je odbijao i poricao očinstvo, što je sasvim razumljivo, jer je ono posljedica protuzakonitog seksa s maloljetnicom. Naposljetku ga je sud proglasio ocem i odredio da plaća 125 dolara plus medicinske troškove, ali Malone je smatrao da je i to previše te se još tri godine potezao po sudovima i za sve je javnost saznala tek 1986. Za usporedbu, do tada je samo od košarke zaradio oko tri milijuna dolara. Slučaj je nakon tri godine riješen nagodbom.
Tek 1996. pristao je na DNK test koji je potvrdio da je Malone zaista otac djeteta, Demetressa Bella, koji je zahvaljujući Karlovim genima izrastao u gromadu i pet godina igrao u NFL-u.
Osim Demetressa, kao 16-godišnjak je napravio blizance vršnjakinji, a njih je kao djecu priznao tek 1998. Ženska polovica para blizanaca je Cheryl Ford, koja je bila jedna od najuspješnijih košarkašica svoje ere, trostruka WNBA prvakinja i četverostruka All-Star igračica.
S Demetressom je odnos bio puno škakljiviji jer je on bio plod nečeg protuzakonitog i Karl je toga bio svjestan. Kad ga je konačno upoznao, rekao mu je: "Prekasno je da ti budem otac. Morat ćeš se snaći sam." Bell je kasnije rekao da je život bez oca shvaćao kao da je majka bila u banci sperme i da ga je takvo odrastanje učinilo boljim čovjekom.
S vremenom su njih dvojica ipak razvili odnos, ali nikad se nisu zbližili. Malone je nakon završetka karijere više puta govorio kako žali zbog odnosa prema svojoj djeci. A osim spomenutih troje, u braku s bivšom Miss Idaha dobio ih je još četvero, među kojima se Karl Junior isticao kao vrlo dobar sveučilišni igrač footballa.
Stockton je, s druge strane, imao puno mirniji privatni život, a s Nadom ima šestero djece koja su se redom, s više ili manje uspjeha, bavila sportom. David je kratko igrao za Cedevitu i govorio o interesu da igra za hrvatsku reprezentaciju zbog majčinih korijena, no realno, bez obzira na dugogodišnje hrvatske probleme s playmakerima, nije igrač koji bi činio razliku. Bio bi tek kuriozitet jer bi igrao za zemlju koju je njegov otac pobijedio u olimpijskom finalu u Barceloni s Dream Teamom.
Tog ljeta u Barceloni Stockton i Malone bili su suigrači s Jordanom, čovjekom koji im se pet i šest godina kasnije ispriječio na putu do ultimativnog cilja svakog NBA košarkaša - šampionskog prstena. Sve osim njega Stockton i Malone već su osvojili.
Otišli su dalje nego ikad, ali preko Jordana nisu mogli
Koliko god su bili dobri zajedno, Utah je godinama zapinjala u doigravanju na jakom i izjednačenom Zapadu. U konferencijskom finalu 1994., u sezoni u kojoj se Jordan igrao bejzbola, zaustavili su ih Houston Rocketsi, a dvije godine kasnije Seattle SuperSonicsi. Konačno, 1997. su se probili u finale izbacivši baš Houston, kojem se te godine priključio Charles Barkley u nadi da će osvojiti taj željeni prsten. U šestoj utakmici serije, pri vodstvu Ute 3:2, Stockton je zabio tricu sa sirenom baš preko Barkleyjeve ispružene ruke i uveo Jazz u prvo, povijesno finale.
Utah je te sezone ostvarila klupski rekord od 64 pobjede, a Malone je proglašen MVP-jem, no Jordan je smatrao da ta titula pripada njemu i iskoristio ju je za dodatnu motivaciju.
Poštar ne isporučuje nedjeljom
Mnogi će reći da je baš Utah te godine bila najozbiljnija prijetnja Jordanovim Bullsima u svih šest njegovih finala, ali pritisak je slomio Malonea u jednom od ključnih trenutaka. Te je nedjelje, devet sekundi prije kraja, pri izjednačenom rezultatu, imao dva slobodna bacanja. Scottie Pippen mu je dobacio: "Poštar ne isporučuje nedjeljom." I zaista, Maloneu se skratila ruka, promašio je oba bacanja, a Jordan je na drugoj strani pogodio za pobjedu sa sirenom.
Iako je Chicago očekivano poveo 2:0, Džezeri se nisu predavali i uzvratili su s dvije domaće pobjede, a u posljednjoj minuti četvrte utakmice Stockton je izveo jedno od najikonskijih dodavanja u NBA povijesti, preko cijelog terena, a Poštar je ovaj put isporučio pobjednički koš.
Uslijedila je Jordanova slavna "flu game", utakmica pod temperaturom od 38 stupnjeva, za koju se kasnije otkrilo da je bila utakmica s otrovanim želucem jer nije želio dijeliti pizzu. U šestoj utakmici Utah je imala napad za izjednačenje ili pobjedu, ali Pippen je presjekao dodavanje Bryona Russella i lansirao u kontranapad Tonija Kukoča, koji je zakucao posljednji koš sezone.
Godinu kasnije u trećoj su utakmici finala protiv Bullsa postigli samo 54 koša, što je tada bio rekord, najmanje u NBA povijesti od uvođenja ograničenja napada, računajući regularni dio sezone i doigravanje. Ali ni jedna od preostalih pet nije završila s više od pet poena razlike. U šestoj se Jordan odgurnuo od nesretnog Russella i zabio za 87:86. Taj je koš označio kraj dinastije Bullsa, koji su se nakon tog finala razišli, ali i početak kraja dinastije Jazza.
Stockton u penziju, Malone u očajnički lov na prsten
Stocktonu je već bilo 36, a Maloneu 35 godina. Iako je Poštar i 1999. postao MVP, u doigravanju Utah više nije prošla ni u konferencijsko finale. Nakon tri uzastopna ispadanja u prvom krugu, Stockton se 2003. kao 41-godišnjak oprostio od košarke. Maloneu nije imalo smisla ostajati bez njega, već se odlučio priključiti trostrukim prvacima LA Lakersima, Shaquilleu O'Nealu, Kobeu Bryantu i Philu Jacksonu.
Bez njih dvojice stao je 20-godišnji Utin niz u doigravanju, koje Stockton i Malone nikad nisu propustili, ali prsten im je ostao nedosanjani san. Turbulentni odnos Shaqa i Kobea doveo je do implozije Lakersa i Detroit Pistonsi su u finalu 2004. napravili golemu senzaciju. Nakon toga i 41-godišnji Malone se pomirio sa sudbinom i povukao.
U Kuću slavnih primljeni su jedan za drugim, istim redoslijedom kojim su došli i otišli iz NBA lige. Obojica danas žive daleko od javnosti, obiteljskim životom. Čak i Malone, unatoč grijesima iz mladosti, a upravo supruzi je neizmjerno zahvalan što je ostala uz njega tijekom najtežih trenutaka. Čak su zajedno držali predavanja o obiteljskim vrijednostima, na kojima je Karl otvoreno govorio o svoj svojoj djeci.
Osim o Demetressu, koji mu je ostao najveća mrlja u životu. Puno veća od činjenice da veličanstvenu karijeru nikad nije uspio okruniti naslovom prvaka.
Treći najvažniji član fantastične Utine generacije, trener Jerry Sloan, ostao je u klubu sve do 2011., kad je morao otići nakon 23 godine na klupi zbog sukoba s tadašnjom zvijezdom Deronom Williamsom.
Deset godina kasnije, a 18 nakon odlaska veličanstvenog dvojca, franšiza je opet u usponu i podsjeća na najslavnije dane. Momčad čiji je važan dio Bojan Bogdanović gotovo je cijelu sezonu na vrhu Zapada. Iako je nitko ne smatra favoritom za prsten, ovo je prva generacija nakon Stocktona i Malonea koja ima legitimne šanse da ga osvoji. Između ostalog, i u čast dviju legendi koje su ostale kratke. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 03/01/2022 : 09:46:58
|
https://www.index.hr/sport/clanak/nakon-najcudesnije-golmanske-izvedbe-u-povijesti-nogometa-svijet-mu-se-potpuno-urusio/2274249.aspx
Nakon najčudesnije golmanske izvedbe u povijesti nogometa svijet mu se potpuno urušio
U SEVILLI su 7. svibnja 1986. za naslov prvaka Europe igrali veliki favorit Barcelona i Steaua. Nikad do tada neki klub iza ''Željezne zavjese'' nije osvojio pokal s ''klempavim ušima'' i mnogi su tvrdili da Rumunji nemaju šanse u srazu s moćnim Kataloncima.
Nakon 120 minuta igre nije bilo pogodaka, a onda je na scenu stupio veliki Helmuth Duckadam. Taj 193 centimetra visoki golman redom je skidao udarce Joseu Ramonu Alexanku, Angelu Pedrazi, Pichiju Alonsu i Marcosu te postigao nešto neviđeno u nogometnoj povijesti, barem na najvišoj razini. Steaua je nakon penala slavila 2:0, a Duckadam nije primio niti jedan gol.
Jedino finale Lige prvaka u povijesti koje se zove po jednom igraču
Bila je to najluđa individualna partija jednog igrača u povijesti elitnog nogometnog natjecanja. Ovo finale se u povijesti nogometa i danas zove Duckadamovo finale. Počast koju je od svih igrača koji su igrali u finalu Kupa ili Lige prvaka zaslužio samo ovaj brkati Rumunj.
‘’Kad sam bio dijete, uvijek sam sanjao da ću igrati veliku utakmicu i postati heroj pomažući svojoj momčadi da se proslavi. No, čak ni tada nisam se usudio sanjati da to baš bude u finalu Kupa prvaka. Penali su bili moja specijalnost. Ostajao sam nakon treninga satima sa suigračima, kladeći se koliko im penala mogu obraniti. Sva ta praksa dobro mi je došla u finalu’’, kazao je Helmuth Duckadam prisjećajući se najveće večeri svog života.
Na pogon obitelji Ceausescu Steaua je iskoristila izbacivanje Engleza i postala europska sila
Idućih nekoliko godina, sve do pada Berlinskog zida i raspada komunizma, Steaua se nametnula kao nova europska sila. Nakon tragedije na Heyselu i izbacivanja engleskih klubova iz eurokupova, u europskom klupskom nogometu nastao je vakuum, a Steaua je bila jedan od klubova koji je najbolje iskoristio novonastalu situaciju. Momčad iza koje je stajala obitelj Ceausescu dvije godine nakon osvajanja naslova prvaka Europe igrala je protiv Benfice polufinale elitnog natjecanja, a godinu potom i finale u kojem je Milan na nizozemski pogon bio prejak (4:0). Ironično, samo nekoliko mjeseci nakon što mu je klub igrao finale Kupa prvaka, na Božić 1989. Nicolae Ceausescu i supruga mu Elena pogubljeni su nakon narodnog puča kojim je svrgnuta obitelj koja je nekim hibridom monarhizma i komunizma desetljećima uništavala Rumunjsku.
Rumunjski nogomet, kako klupski, tako i reprezentativni, do te 1986. nikad nije imao neke zapaženije rezultate. Plasirali su se samo tri puta na svjetska prvenstva (1934., 1938. i 1970.), a na ta tri nastupa nisu napravili baš ništa. Rumunjska je do sredine osamdesetih bila država gimnastike, a nogomet je bio u drugom planu. Sve do 1983. kad je komunistička partija na vlasti shvatila da je nogomet sport koji na najbolji način privlači mase i da će eventualni uspjesi zamaskirati katastrofalnu situaciju u zemlji.
Nakon Drugog svjetskog rata dva kluba iz Bukurešta, Dinamo i Steaua, držali su duopol nad rumunjskim nogometom. Dinamo je bio pod patronatom obavještajne tajne policije, omražene Securitate, i vladao početkom osamdesetih, a u želji da popravi ravnotežu 1983. Ceausescuov sin Valentin uzeo je u svoje ruke Steauu od koje je odlučio napraviti projekt od najvišeg državnog interesa. U tome je uspio i Steaua je šest godina zaredom osvajala naslov državnog prvaka. Od lipnja 1986. do rujna 1989. Steaua nije izgubila 119 domaćih ligaških utakmica, što je u to vrijeme bio svjetski rekord, a do danas u Europi nitko nije imao takav niz.
Cijela država je bila u službi Steaue
U društvu u kojem je vlast strogo branila profesionalizam, igrači Steaue su ipak bili plaćeni. Možda su ti iznosi za današnje prilike bili skromni, no igrači Steaue živjeli su neusporedivo bolje od ostalih Rumunja. Bili su formalno zaposleni u vojsci, a od države su kao nagradu za dobre rezultate dobivali automobile, TV uređaje i videorekordere, u ono vrijeme luksuz o kojem je ostatak Rumunjske mogao samo sanjati.
‘’Valentin je zapravo odigrao veliku ulogu u našem uspjehu i osvajanju naslova prvaka Europe. Sve nas je odveo u planine na naš zimski trening-kamp. Do proljeća smo bili čvrsti poput bikova. Pomogao nam je da kod kuće treniramo pod reflektorima, što bi obično bilo nemoguće zbog ograničenja potrošnje električne energije koju je uspostavio komunistički režim. Na temelju svojih sjećanja na tu sezonu mogao bih napisati desetak knjiga. Domaća utakmica protiv Lahtija je posebna priča. Rumunjsku je tada pogodila strašna poplava. Cijela država je bila pod vodom, a u jednom trenutku voda na našem stadionu je bila visoka preko dva metra. Ipak, odigrali smo utakmicu. Kako? Rumunjska vojska je dobila naređenje da s nekoliko helikoptera suši teren’’, pričao je Duckadam.
Steaua je dolazila do cilja terorom, kriminalom, korupcijom i otmicama
Valentin Ceausescu znao je da može raditi što hoće i ponašao se kao nogometni diktator. Cilj je bio jasan - pretvoriti Steauu u europski moćnu momčad, a načini kojima se stizalo do tog cilja bili su nevažni.
Navijači su dolazili na utakmice znajući da su vjerojatno namještene, a država je čak određivala i novinare koji smiju izvještavati o utakmicama. Suci su, naravno, bili korumpirani.
"Protivnici Steaue i ostalih momčadi koje je podupirao Ceausescuov režim sa strahom su ulazili u svaku utakmicu plašeći se odmazde ako slučajno pobijede", kazao je Constantin Firanescu, rumunjski novinarski veteran.
U lipnju 1988. finale kupa igrali su gradski rivali Dinamo i Steaua. U samom finišu utakmice napadač Steaue Gavrila Balint postigao je gol iz čistog zaleđa. Ofsajd je bio toliko očit da je čak i sudac morao poništiti gol, no Valentin Ceausescu naredio je svojim igračima da se pokupe s terena i pehar je pripao Dinamu. No, slavlje momčadi koju je tada vodio slavni Mircea Lucescu trajalo je samo nekoliko sati. Obitelj Ceausescu ekspresno je sazvala sastanak Središnjeg odbora rumunjske komunističke partije, koji je pehar dodijelio Steaui.
Slučaj "otmice" najboljeg rumunjskog igrača svih vremena Gheorghea Hagija možda najslikovitije ilustrira stvarnu prirodu rumunjskog nogometa pod komunističkom diktaturom.
Kao prvak Europe Steaua je za trofej Europskog superkupa igrala protiv osvajača Kupa pobjednika kupova, Dinama iz Kijeva. Valentin Ceausescu je od Sportul Studentesca posudio Hagija kako bi za susret s Ukrajincima pojačao momčad. Utakmica je završila 1:0 za Steauu, jedini gol je zabio baš Hagi, koji je odmah nakon proslave još jednog naslova trajno prebačen u redove prvaka. Naravno, Sportul se tu ništa nije pitalo.
"Ukrali su nam Hagija i nisu nam zauzvrat dali ništa. Godinama se borimo sa Steauom oko tog slučaja. Bila je to čista krađa. Tražio sam odštetu na sudu, ali Steaua, podržana od nogometnog saveza, nikad nam nije odgovorila", govorio je Mac Popescu, predsjednik Sportul Studentesca.
U Bukureštu je Valentin Ceausescu složio sjajnu momčad
Premda se uspjesi Steaue u osamdesetim godinama prošlog stoljeća bez sumnje kose sa sportskom etikom, pa čak i sa zakonima, nitko ne može osporiti činjenicu da je obitelj Ceausescu stvorila fantastičnu momčad konkurentnu europskim velikanima.
Na vratima je bio Duckadam, obranom je zapovijedao Miodrag Belodedici, moderni libero, koji je svoju klasu dokazao i pet godina kasnije kad je s Crvenom zvezdom uzeo Kup prvaka, a Laszlo Boloni dirigirao je veznim redom. Za golove su bili zaduženi Victor Piturca i Marius Lacatus. Oni su bili osovina momčadi, a dolaskom Hagija ekipa je postala još i jača.
Ipak, koliko god momčad Emericha Jemeija bila dobra, nitko nije očekivao da može doći do naslova prvaka Europe. Čak ni sami igrači.
"Nisam ni sanjao da bi moglo biti moguće da Steaua iz Bukurešta podigne Europski kup. Tko je to mogao očekivati? U prethodnih šest pokušaja ispadali smo odmah u prvom kolu. Zaista nismo imali velika očekivanja. Samo smo željeli ugoditi onima koji su nas plaćali i podržavali - državi. Ali nikad nismo mislili da je moguće da postanemo prvaci Europe. Kad smo se plasirali u četvrtfinale u svlačionicu je ušao Valentin Ceausescu i rekao je da idemo do kraja. Šutjeli smo dok nije izašao, a onda smo se svi počeli smijati. Zvučalo je nemoguće", priča Duckadam.
Treba reći da je Steaua imala i puno sreće sa ždrijebom. U prvom kolu je izbacila danski Vejle, u drugom mađarski Honved, a u trećem finski Lahti. Prvi ozbiljan rival ju je čekao tek u polufinalu, tada moćni Anderlecht čuvenog Enza Scifa. Prvu utakmicu u Belgiji dobio je Anderlecht 1:0, a u uzvratu je Steaua pregazila rivala i s velikih 3:0 plasirala se u senzacionalno finale, gdje ju je čekala Barcelona predvođena Berndom Schusterom i Steveom Archibaldom.
"Bili smo totalni autsajderi. Igrači Barcelone su smatrali da su na višoj razini od nas i tako su se ponašali. Nisu ni slutili da bi se stvari mogle zakomplicirati. No, kako je sat otkucavao, postajali su sve nervozniji. Noge su im se odsjekle i u produžecima smo bili bolja momčad. Kad je sudac označio kraj produžetaka, pomislio sam: ‘Ovo je moj trenutak’. Nije me bilo briga tko će pucati za moju momčad. Bio sam sto posto fokusiran na svoj posao. Nisam ni gledao penale, samo sam promatrao reakciju publike", kaže Duckadam.
Steaua je imala lagani ždrijeb, a Barca se do finala napatila
Putem do finala Barcelona je imala neusporedivo teži posao od Steaue. U prvom kolu su na račun gola u gostima prošli prašku Spartu, a u drugom na isti način i Porto (momčad koja će iduće sezone osvojiti naslov prvaka Europe). U četvrtfinalu su Katalonci s ukupnih 2:1 izbacili branitelja naslova Juventus, a u polufinalu Barca je napravila jedan od najvećih podviga u povijesti natjecanja i nakon penala je izbacila švedski Göteborg. Šveđani su u prvoj utakmici kod kuće razmontirali Španjolce 3:0, ali na uzvratu na Camp Nouu hat Trickom Pichija Alonsa Barca je izborila penale. Šveđani su u petoj seriji imali i meč-loptu, ali Nilsson je promašio, a odmah iza njega i Mordt. Barca se u finale provukla kroz iglene uši i paradoksalno zvuči podatak da je u finalu dobila nominalno najlakšeg rivala u cijelom europskom pohodu te sezone.
"Kod priprema utakmica pomagala su nam dva naša novinara koji su nabavljali videosnimke naših protivnika preko ljudi koji su radili u stranim veleposlanstvima u Rumunjskoj. Ironično, jedina utakmica Barcelone koju nisam uspio pogledati bilo je njihovo polufinale protiv Göteborga, koje su izborili na penale. To je značilo da nisam znao kako su Angel Pedraza, Pichi Alonso i ostali izvodili jedanaesterce, ali možda se to zapravo pokazalo kao prednost. Vjerojatno su mislili da znam kako su pucali prošli put, a to ih je učinilo nesigurnijima", kazao je čovjek koji je igračima Barcelone ušao u glavu i obranio im sve udarce.
Građani Seville ljubili igrače Steaue na ulicama grada
Steaua je napravila čudo nad čudima i postala je prvak Europe. Igrači su bili u šoku. Nisu znali ni kako treba proslaviti naslov. Primili su pehar, vratili se u hotel i nakon jedne čaše šampanjca otišli su spavati. No, kad su sutradan prošetali ulicama Seville, postali su svjesni što se noć ranije dogodilo.
"Sevilla i Betis veliki su protivnici Barcelone i građani su nas grlili, tražili autograme na novcu ili salvetama, nudili nas pivom i hranom. S obzirom na to da smo došli iz jedne zatvorene komunističke zemlje, nismo mogli vjerovati što se događa", kaže Duckadam koji tog dana nije ni mogao slutiti da mu je utakmica u kojoj je obranio četiri penala i svojoj momčadi donio naslov prvaka Europe bila posljednja na vrhunskoj razini u karijeri.
Junak nacije je preko noći pao na dno i život mu se pretvorio u noćnu moru
Čim su se vratili kući, nastupili su problemi. Vlast je odmah nakon osvajanja naslova prvaka Europe obećala igračima da će svaki od njih dobiti automobil. Najprije je dogovor bio da će to biti rumunjski Moto, zatim su rekli da će biti Dacia, da bi tek nakon dva mjeseca prvaci Europe dobili ARO 4x4, automobil također rumunjske proizvodnje. Međutim, tu nije bio kraj razočaranjima.
"Na kraju smo dobili stare i rabljene ARO 4x4 automobile koje je vojska otpisala. Naš kapetan Stefan Iovan doživio je još veće iznenađenje. Njegov je ARO mehaničar sastavio od nekoliko različitih vozila. Nije bio najsretniji, ali mi ostali smo bili zadovoljni. ARO je bio korisno vozilo za pastire, pa smo ih prodali po pristojnim cijenama", ispričao je Duckadam kojeg su tek čekale prave nevolje.
Junaku nacije život se urušio doslovce preko noći. Najprije je pao u nemilost Partije kad je odbio igrati utakmicu za koju je cijela Rumunjska znala da je namještena. Igralo se posljednje kolo rumunjskog prvenstva, a napadač Steaue bio je u igri za najboljeg strijelca lige. Premda je zabio tri gola u toj utakmici, jedan mladić Sportula na kraju je s 31 golom ipak ponio nagradu. Zvao se Gheorghe Hagi.
Zbog odbijanja da nastupi u tom cirkusu Duckadam je dobio zabranu treniranja dva tjedna, a protiv njega je čak zbog toga pokrenut postupak na sudu koji je nadzirao Ilie Ceausescu, brat diktatora i vojni general. Duckadam je kažnjen s dvije mjesečne plaće, no to je bio tek početak noćne more.
Otkrivena mu je aneurizma u desnoj ruci. Uoči finala Interkontinentalnog kupa u Tokiju je operiran, a premda je putovao s momčadi u Japan, liječnici su zaključili da bi nastup bio prerizičan i da postoji mogućnost da ostane bez ruke.
"Istog dana sam izbačen iz vojske. Kao što je Ceausescu rekao: ‘Ako ne možeš igrati nogomet, nemaš što tražiti u vojsci'. Nisam mogao vjerovati što mi se događa. Preko noći sam sa samog vrha dotaknuo samo dno", priča slavni golman.
Pričalo se da mu je sin diktatora pucao u ruku
U Rumunjskoj se pričalo da je za sve kriva obitelj Ceausescu kojoj je smetala prevelika popularnost Duckadama među narodom. Najveći grijeh u tadašnjoj Rumunjskoj bio je zasjeniti slavu velikog vođe. To se nije toleriralo. Pričalo se da je Nicu Ceausescu, najmlađi sin rumunjskog diktatora i Valentinov brat, slavnom vrataru pucao u ruku, ali to nije bilo točno.
"Više od 30 godina negiram te priče kako mi je član obitelji Ceausescu pucao u ruku. To nije bilo točno, ali tada je u Bukureštu mržnja prema režimu bila ogromna. Kad bi netko nešto rekao u tvornici ujutro, makar to bila i laž, cijeli grad bi o tome brujao do ponoći", kazao je Duckadam koji je nakon tri godine pauze dvije sezone branio mrežu Vagonula, da bi kasnije sedam godina obavljao posao graničnog policajca.
Legende Steaue: Duckadam, Hagi i Popescu
Nakon rušenja Ceausescua u prosincu 1989. počeo je raspad Steaue. Baš kao i u brojnim drugim zemljama istočnog bloka, integracija slobodne trgovine i nagli prelazak na tržišni kapitalizam ostavili su razorni učinak na domaći nogomet. Rigidni režimi više nisu mogli nasilnim putem zaustaviti najbolje igrače da odu na bogati zapad, a masovno iseljavanje stvorilo je vakuum talenta te su klubovi tih država postali nekonkurentni u Europi. Steaua je jedna od najvećih žrtava tranzicije, a prije šest godina sudskim putem je izgubila pravo na ime i na grb.
Naime, nakon pada režima Nicolaea Ceausescua, klub se odvojio od vojske, odbacio "Vojni" iz naziva i s vremenom je potpuno privatiziran. Kada je Gigi Becali kupio klub, Ministarstvo obrane nije mu dalo dozvolu za korištenje imena i obilježja, a uskoro su krenule i tužbe. Lokalni i regionalni sudovi presudili su u korist kluba, ali Vrhovni sud bio je na strani Ministarstva obrane. Steaua je dobila zabranu zvati se Steaua i danas je poznata kao FCSB.
Od nekoć slavnog kluba gotovo da nije ostalo ništa. Ostale su samo krhotine te sjećanje na slavnu seviljsku noć i Duckadamovo finale. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
Jerry Krause
stripovi.com suradnik
Western Samoa
7285 Posts
Member since 12/11/2009 |
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
4815 Posts
Member since 26/12/2009 |
Posted - 03/01/2022 : 15:16:39
|
| Dobro je ovo sa Maloneom (dobar tekst), cuvenim sex predatorom. Kontrovezan lik, mozda se sada smirio ali brdo sranja iza njega. Jordan je veliki jer i ova dvojica nisu mogla preko njega. |
sangue navajo |
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 04/01/2022 : 07:52:50
|
https://www.index.hr/sport/clanak/kako-je-jedan-slucajni-transfer-1998-promijenio-europski-nogometni-poredak/2275890.aspx
Danas ćemo se prisjetiti Andyja Colea i Dwighta Yorkea, jednog od najboljih napadačkih tandema u povijesti nogometa, koji je pomogao Manchester Unitedu da dominira engleskim nogometom i 1999. osvojio senzacionalnu trostruku krunu, čiji je vrhunac stigao nezaboravnim preokretom u sudačkoj nadoknadi finala Lige prvaka protiv Bayerna.
KEMIJA je najvažnija. Bez kemije u nogometu, baš kao ni u životu, ne možete očekivati ništa. Legendarni dvojac iz Uniteda dokazao nam je da za velike rezultate nije nužno imati najbolje i najskuplje zvijezde. Ključ je pronaći dobitnu kombinaciju, a sir Alex Ferguson ju je pronašao sasvim slučajno.
Dwight Yorke i Andy Cole koncem devedesetih bili su vjerojatno najbolji tandem na svijetu baš zato što im se od prvog zajedničkog susreta u svlačionici Fergijevog Uniteda dogodio taj toliko potreban klik. Niti jedan od njih dvojice individualno nije bio najbolji, ni blizu, ali skupa su bili pakao za protivnika. Bila je to ljubav na prvi pogled, a kemija koja se dogodila između ova dva napadača donijela je slavnom klubu s Old Trafforda najuspješniju sezonu u povijesti.
Nogomet najsličniji telepatiji
Ako ste bar jednom vidjeli ovaj dvojac kako igra i kako mrcvari protivničke obrane, onda ćete se složiti da su njihov odnos i suradnja na terenu bili nešto najsličnije telepatiji što se u nogometu može postići.
Do Camp Noua 1999. Premiership je bio sporedan faktor u Europi, a onda se promijenio svjetski nogometni poredak
Do te 1999. engleski klubovi su u Europi uglavnom igrali sporednu ulogu. Posthejselovska trauma ostavila je traga i liga koja je sedamdesetih i osamdesetih dominirala Starim kontinentom morala je krenuti od nule. Početak je bio težak. Ispadanja u skupinama za Engleze u pionirskim danima Lige prvaka bila su standard, a poniženja svakodnevica za navijače.
United ni te 1998./99. nije bio favorit. Ferguson je složio dobru momčad, dovoljno jaku za Premiership, ali s puno upitnika što se tiče nastupa u Europi.
No, povijesno putovanje Manchester Uniteda te sezone koje je imalo vrhunac u finalu Lige prvaka na Camp Nouu kad je nestvarnim preokretom u zadnjim sekundama pao Bayern zauvijek je promijenilo ne samo engleski, već i europski nogomet. Manchester United je postao prvak, silni novac koji je uložen u Premiership počeo se isplaćivati, a od tog trenutka transferna politika na Otoku okrenula se za 180 stupnjeva. Umjesto isluženih zvijezda u Premiership su počeli dolaziti najbolji igrači svijeta, a vrlo brzo Englezi su vratili ono što im je oduzeto divljanjem huligana Liverpoola u glavnom gradu Belgije uoči finala Kupa prvaka protiv Juventusa - dominaciju.
Najmoćnije oružje Alexa Fergusona nastalo je sasvim slučajno
Andy Cole i Dwight Yorke bili su najmoćnije oružje Uniteda u ovoj zlatnoj avanturi, ali to partnerstvo nije bio vrhunac studioznog projekta perfekcionista Fergusona već slučajno stvorena veza koja je, eto, u dobroj mjeri promijenila svjetski nogometni poredak. Laički rečeno, udarni tandem Cole - Yorke uopće nije bio ono što je slavni Škot imao na umu. Štoviše, Ferguson na početku nije ni želio Yorkea. Jako dugo je vrbovao Patricka Kluiverta, no čudesni mladi ajaksovac radije je otišao u nizozemsku koloniju koju je na Camp Nouu osnovao njegov učitelj iz amsterdamskih dana Louis van Gaal. Tek kad je dobio košaricu od Kluiverta, Fergie je odlučio kupiti zanimljivog, ali ni po čemu posebnog napadača Aston Ville iz Trinidada i Tobaga, kojeg je spario s draguljem koji je već imao u svlačionici.
Cole je u Newcastleu preko noći od idola postao izdajnik. Zbog njega su navijači u bijesu džepnim nožićem gulili vlastitu kožu
Andy Cole je karijeru počeo u omladinskoj školi Arsenala koji ga je kao klinca slao na posudbe u Fulham i Bristol. Kad je shvatio da u Arsenalu neće dobiti pravu šansu, 1993. je potpisao za tadašnjeg drugoligaša Newcastle, što se pokazalo fantastičnim potezom. Bio je miljenik Kevina Keegana, a u paru s Peterom Beardsleyjem nametnuo se kao jedan od najpotentnijih napadača Engleske. Cole je u svojoj prvoj sezoni na St. James' Parku zabio nevjerojatna 34 gola u 41 utakmici u ligi, a Svrake su u povratku u elitni razred engleskog nogometa završile na sjajnom trećem mjestu. Newcastle je postao nova nadolazeća sila na Otoku, a Cole je i u drugoj sezoni nastavio trpati dokazavši da debi u eliti nije bio slučajnost.
Do siječnja 1995. Cole je postigao 15 golova u 27 utakmica u svim natjecanjima, uključujući četiri u Kupu UEFA. Dovoljno da zapne za oko Alexu Fergusonu. Škot je želio zamijeniti veterana Marka Hughesa mlađim, dinamičnijim napadačem koji se jako dobro snalazi na uskom prostoru. To je bilo važno jer su se sve momčadi na Old Traffordu igrajući bunker zatvarale i sužavale teren. Cole je Fergusonu bio potreban i slavni Škot je za njega u to vrijeme platio rekordni iznos u Engleskoj - šest milijuna funti plus Keith Gillespie.
Navijači Newcastlea doživjeli su šok. Idol im je preko noći postao izdajnik. Jedan je navijač džepnim nožićem ogulio cijelo bedro jer je na njemu imao veliku tetovažu Andyja Colea u dresu Svraka. Navijači su okupirali St. James' Park i Keegan i Cole su morali izaći pred njih kako bi objasnili odluku o transferu.
Reprezentacija mu nije bila suđena, Glenn Hoddle ga je mrzio
Cole je na Old Traffordu postajao kompletan igrač i tada je zaradio prvi poziv za reprezentaciju protiv Urugvaja. Međutim, unatoč impresivnoj statistici i fenomenalnom pedigreu, Andy Cole nikad nije napravio zapaženiju reprezentativnu karijeru. Za dres s tri lava na prsima je odigrao svega 15 utakmica. Glenn Hoddle koji je vodio Englesku od 1996. do 1999. godine nije bio Coleov fan i u javnosti je širio priču kako mu ne treba napadač kojem za jedan gol treba osam prilika.
Cole je igrao u paru sa Sheringhamom, ali nikad nisu progovorili ni riječ
Cole je bio razočaran, ali nije očajavao. Imao je podršku Fergusona i rastao je iz utakmice u utakmicu. Nakon što je u mirovinu otišao Eric Cantona, Cole je u napadu igrao u paru s Teddyjem Sheringhamom. Dvojac se javno nije volio. Cole je zamjerio Sheringhamu jer mu je odbio pozdrav pri zamjeni na njegovom debiju za Englesku u ožujku 1995. Navodno, nakon toga njih dvojica više nikad nisu progovorila ni riječ.
Unatoč animozitetu, tandem je odigrao odlično i zabio je 39 golova u sezoni 1997./98. Nažalost po navijače Uniteda, to nije bilo dovoljno da Crveni vragovi uzmu treći uzastopni naslov prvaka. Titula je otišla u ruke Arsenala. Cole je s 25 golova bio prvi strijelac lige, a proglašen je za drugog najboljeg igrača Premiershipa, odmah iza Dennisa Bergkampa. Ni to mu nije bilo dovoljno da dobije poziv za SP u Francuskoj 1998.
Slučajni transfer u ljeto 1998. promijenit će povijest engleskog i europskog nogometa
No, zadovoljština za Colea je stigla to ljeto kad je na Old Trafford u senzacionalnom transferu došao čovjek koji će njemu promijeniti život, a skupa s njim ispisati povijest Manchester Uniteda.
Ferguson je u napadu uz Colea imao još i Teddyja Sheringhama i Olea Gunnara Solskjaera, ali mudri Škot znao je da mu za veće domete od osvajanja domaće lige treba još jedan napadač drugačijih karakteristika. Fergie je taj transfer odradio prljavo, iza leđa Villi je sve dogovorio s Yorkeom. Kad je čuo da mu United uzima najboljeg igrača, Villin menadžer John Greggory bijesno je prosiktao.
"Ovo je izdaja! Da imam pištolj, ubio bih Yorkea."
Yorke je u ljeto 1998. stigao na Old Trafford, a transfer od 12.6 milijuna funti bio je najveći u povijesti kluba. Ipak, Yorke je došao kao velika nepoznanica. Čak su se i igrači Uniteda pitali je li bilo potrebno dovoditi ni po čemu posebnog napadača ako već imaju kvalitetan napad.
"Kad me Ferguson nagovarao da dođem na Old Trafford, bio sam malo skeptičan. United je tada imao nekoliko sjajnih napadača i pitao sam ga kako misli da mogu igrati u ovoj momčadi. Rekao mi je da me želi kao svoju devetku. Zatim sam ga upitao: ‘A što s njima?’ Samo mi je mirno odgovorio: ‘Ti si moj broj jedan.’ To mi je bilo dovoljno. To je sve što sam želio čuti", pričao je Yorke.
"Kad je Yorke potpisao, prijelazni rok je bio pri kraju. Sezona je već počela i njegov dolazak je bio iznenađenje. Došao je niotkuda. Znali smo da je igrao u Villi i da je bio dobar igrač, ali nismo mislili da će doći u United. Jednostavno, nismo bili svjesni koliko je dobar. Samo je Fergie to znao", pričao je kasnije legendarni vječni desni bek Uniteda Gary Neville.
Utakmica protiv Southamptona bila je početak, a ona protiv Leicestera promijenila je sve
U listopadu 1998. je United igrao ligašku utakmicu protiv Southamptona. Sheringham i Solskjaer su bili ozlijeđeni i Ferguson je po prvi put poslao Yorkea i Colea od početka na teren. United je slavio 3:0, a njih dvojica su se upisala u strijelce. Tog dana je rođen za mnoge najbolji napadački tandem ikad. U siječnju je United razbio Leicester 6:2, Yorke je postigao tri, a Cole dva gola. Za Nevillea ta je utakmica bila prekretnica. Nakon nje više ništa nije bilo kao prije.
"U prvih nekoliko tjedana nismo igrali zajedno. Bio sam u paru s Teddyjem, Oleom, pa čak i Giggsom, ali ne i s Coleom. Andy je sve to gledao s klupe i vjerojatno je pomišljao: ‘Zašto ne mogu igrati s ovim tipom?’ Ja sam razmišljao jednako. Samo smo čekali da se prilika dogodi. Nismo znali što će se dogoditi, ali jednostavno je sve eksplodiralo", prisjećao se Yorke.
Vrhunski napadači su uglavnom egoisti, samo su njih dvojica slijedila filozofiju Tonija Kukoča
Za napadače vrijedi pravilo da su egoisti, da ispred sebe vide samo gol i da im je u glavi jedino kako da zavuku loptu u mrežu. Naravno, to nije negativna osobina za nekoga kome je primarni posao zabijati golove. Međutim, Yorke i Cole bili su drugačiji. Jedna od slavnih izjava Tonija Kukoča glasi: "Više me raduje asistencija nego koš. Kod koša se raduje samo jedan igrač, a kod asistencije dva." Možemo kazati da je Unitedov tandem slijedio Kukočevu mantru.
"Taj susret protiv Leicestera mi je ostao u pamćenju. Bila je to utakmica nakon koje se nešto dogodilo. Kliknuli su. Zbližili su se i postali su nerazdvojni. Kako na terenu, tako i izvan njega. Poštivali su jedan drugoga. Jedinstvena stvar kod njih dvojice je bila ta da im je bilo svejedno tko će postići pogodak. Bili su sretni kad bi to napravio bilo tko od njih. Čak bih rekao da su se više radovali kad bi ovaj drugi zabio. Toliko su bili vezani", priča Neville.
United je te 1999. osvojio naslov prvaka Europe, ali malo je nedostajalo da ne prođe ni skupinu. Bayern je bio uvjerljivo prvi, a Crveni vragovi i Barcelona su se borili za drugo mjesto. Ključna utakmica igrala se na Camp Nouu. Tada je cijela Europa vidjela na djelu tandem Cole - Yorke. Gary Neville je pričao da nikad neće zaboraviti tu utakmicu.
"Nikad nisam vidio nešto slično. Primili smo tri pogotka, ja sam igrao stopera. Bilo je jako teško, ali smo i zabili tri. Zapravo, njih dvojica su zabila sve golove. Onaj prvi je bio spektakularan. Te noći su briljirali. Kad sam postao član Uniteda, tu su bili Eric Cantona i Mark Hughes, zatim su u napadu igrali Yorke i Cole uz Sheringhama i Olea, a onda je teret u napadu pao na Ruuda van Nistelrooya kojem je pomagao Paul Scholes. Zatim je stiglo vrijeme Waynea Rooneyja i Carlosa Teveza koji su bili također senzacionalni. Ipak, ako bih morao odgovoriti na pitanje koji je tandem Uniteda bio najbolji, onda bez dvojbe mogu reći da su to Yorke i Cole. Ne samo zbog one čudesne sezone kad smo uzeli sve, već zbog načina na koji su igrali zajedno. Zapalili su cijelu Englesku, zapalili su cijelu Europu", rekao je Neville.
Akcija protiv Barcelone u najvažnijoj utakmici sezone najbolje pokazuje kako su igrali Cole i Yorke
Jedno naizgled bezazleno dodavanje Roya Keanea prema Yorkeu na rubu kaznenog prostora Barce bio je začetak jedne od najljepših akcija sezone, majstorije koja je slikovito dočarala način na koji je ovaj dvojac surađivao. Yorke je propustio loptu kroz noge jer je znao da mu je iza leđa Cole. Ovaj je odmah proigrao svog partnera, da bi mu Yorke vratio pas i izbacio ga u situaciju jedan na jedan s vratarom.
Braniči Barcelone nisu znali gdje se nalaze, a ovaj gol bio je samo krasan pokazatelj kakav su moćan tandem njih dvojica bili. Bili su na istoj valnoj duljini i međusobno su se razumjeli. Znali su unaprijed gdje će tko od njih biti bez potrebe za uputama, vikanjem na terenu i gestikulacijama koje bi olakšale posao obrani. Njihov nogomet rušio je kruta pravila trenerskih šablona, bio je to nogomet uma, inteligencije i urođenog osjećaja. Cole i Yorke su igrali kao da se nalaze na školskom igralištu šaljući jedan drugome nečujne signale koje rivali nisu bili u stanju dekodirati. Bio je to nogomet osjećaja koji se nije mogao naučiti ni uvježbati.
Jamie Carragher, jedna od ikona Liverpoola i igrač koji je u dresu Redsa igrao protiv brojnih majstora nogometa, priznaje da su mu Yorke i Cole bili ogroman problem.
"Ne znam s kim sam imao više problema. Obojica su bila pakleni igrači. Yorke je uvijek bio ispred mene, a Cole je stalno gledao da mi pobjegne iza leđa. Niste se mogli opustiti niti jedne sekunde. Sjajno su surađivali. Uvijek sam smatrao da je Andy Cole igrač kojeg je najteže čuvati, a Dwight Yorke je bio najbolji igrač", kazala je legenda Redsa.
Njihova velika prednost bila je ta što su se perfektno znali prilagoditi protivniku i stalno su mijenjali pozicije te tako razarali obrambene linije rivala. Nijedan nije želio monopolizirati ulogu prve špice. Igra im je bila fluidna i nitko tko je igrao protiv Uniteda nije znao odakle mu prijeti opasnost.
"Kad smo počeli igrati zajedno, bilo je to kao kad upoznaš posebnu ženu, kad se zaljubiš. Sve je odjednom bilo kako treba biti. Nikad se nismo porječkali, a kamoli povisili ton. Na terenu smo razmišljali jednako", rekao je Cole u razgovoru za FourFourTwo 2017.
Na terenu klonovi, u stvarnom životu kao jin i jang
Zanimljivo, premda su na terenu izgledali kao klonovi, u stvarnosti su bili totalno različiti. Možda su se zato tako dobro i slagali.
"Dwight i ja smo totalno različiti. Sve što on voli, ja ne volim. I obratno. Mi smo jin i jang. I dalje smo dobri prijatelji i volim ga kao brata. Zato se tako dobro i slažemo. Bio je daleko najbolji igrač s kojim sam ikad igrao. Teško je objasniti kako, ali imamo ovu jedinstvenu vezu", u jednom intervjuu je pričao Andy Cole.
To je bilo točno. Cole je bio podcijenjeni napadač koji je znao kako izvršiti zadatak sa što manje buke. Uglavnom je stajao sa strane i klonio se blještavih svjetala reflektora. S druge strane, Yorke je bio gizdavi strijelac koji se i na terenu i izvan njega ponašao pomalo pompozno. Tako je i slavio pogotke šepureći se poput pauna. Zaštitni znak mu je bio podignuti ovratnik i drski smiješak. Zato je dobio nadimak Nasmiješeni ubojica.
Možda pojedinačno i nisu imali puno toga zajedničkoga, ali na terenu su disali kao jedan. Bili su jedan mozak u dva tijela.
United je u četvrtfinalu izbacio Inter, da bi u polufinalu, opet na pogon svog ubitačnog napadačkog tandema, šokirao apsolutnog favorita Juventus. U finalnoj utakmici Bayern je vodio sve do sudačke nadoknade, a tada su na scenu stupili aduti s klupe - Sheringham i Solskjaer.
United je te sezone uzeo trostruku krunu, a Cole i Yorke su zajedno zabili 53 gola, od čega 35 u Premiershipu. Iduće sezone Crveni vragovi su osvojili još jedan naslov prvaka Engleske, a njih dvojica su kombinirano postigla 46 golova. Nakon te sezone, sir Alex je po svom starom dobrom običaju u kojem nije bilo mjesta za empatiju i život na starim zaslugama doveo Ruuda van Nistelrooya i započeo novu eru na Old Traffordu. Cole i Yorke su shvatili da za njih u klubu više nema mjesta i napustili su klub ostavivši navijačima Uniteda, i ne samo njima, uspomenu na jednu savršenu sezonu i primjer kako bi jedan napadački tandem trebao izgledati.
Zajedno su otišli u Blackburn i ta suradnja nije bila loša. Yorke je u 60 utakmica u dvije sezone zabio 12 golova, a Cole 27 u tri. Ipak, daleko je to bilo od zvjezdanih dana na Kazalištu snova. Čarolija je postajala sve slabija i slabija, a njihova nogometna moć polako se gasila.
Obojica su se još nekoliko godina vucarala po engleskim nogometnim travnjacima prve ili druge divizije dok nisu odlučila reći da je dosta. Andy Cole je to napravio u rodnom Nottinghamu u dresu Foresta 2008., a Dwight Yorke u Sunderlandu godinu dana kasnije.
Danas kad su u zasluženoj mirovini vjerojatno klincima zaraženim Messijem, Neymarom i Ronaldom pričaju o vremenima kad su oni bili najbolji napadači na svijetu. I bili su. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 04/01/2022 : 07:55:43
|
https://www.index.hr/sport/clanak/svedski-robot-i-americko-superderiste-bili-su-puno-slicniji-nego-sto-je-svijet-mislio/2277797.aspx
Jedan je bio led, a drugi vatra, ali nitko tada nije znao koliko su bili slični
Danas ćemo se prisjetiti Bjorna Borga i Johna McEnroea, čije je "rivalstvo leda i vatre" 80-ih godina prošlog stoljeća bilo najznačajniji element u pretvorbi tenisa iz "dosadnog" sporta za društvene elite u jedan od najpopularnijih sportova današnjice.
PITATE li danas mlađe teniske navijače koji je meč najbolji u povijesti, velika je vjerojatnost da će vam reći da je to ono sad već epsko finale između Federera i Nadala u Wimbledonu 2008. Bio je to fantastičan meč, koji je na kraju Španjolac dobio nakon 9:7 u petom setu. Nadal je tada prekinuo niz od čak pet Federerovih titula na najvažnijem turniru na svijetu.
No, ako isto pitanje postavite nešto starijim fanovima, onda nema sumnje da će se priča vratiti 41 godinu u prošlost kad su na centralnom terenu All England Cluba 5. srpnja 1980. rekete ukrstili u tom trenutku prvi i drugi tenisač svijeta - Bjorn Borg i John McEnroe. Taj meč je postao mit, nešto puno više od same igre.
ESPN je taj meč proglasio najboljim finalom Wimbledona ikad i jednom od tri ili četiri najvažnija sportska događaja u povijesti. U velikoj anketi TV postaje Channel 4 britanska javnost uvrstila ga je na deseto mjesto na popisu najvećih 100 sportskih događaja u povijesti, a teniski stručnjak New York Timesa Neil Amdur napisao je 2011. godine: "Pratio sam finale Wimbledona 1980. između McEnroea i Borga. Do klasika Nadal - Federer iz 2008. taj dvoboj bio je najveći teniski meč koji sam ikad vidio. Nakon što sam pogledao film Borg vs McEnroe opet sam u iskušenju da kažem da je taj meč ponudio najviše čarolije u povijesti sporta."
Peterostruki uzastopni vladar Wimbledona protiv nadolazeće zvijezde. Hladni švedski robot protiv američkog razmaženog derišta. Ili, kako su ga engleski mediji nazivali - superderišta. Borg je bio neka vrsta božanstva, čisto savršenstvo bez emocija.
S druge strane, kako je tada formulirao BBC, McEnroe je imao status najgoreg predstavnika američkih vrijednosti još od Ala Caponea. Borg je bio malj koji je svoje rivale gazio snagom i moći, dok je McEnroe bio žilet koji bi protivnika lagano rezuckao sve dok ovaj ne bi iskrvario. Čak im i stil igre nije mogao biti različitiji. Šveđanin je carevao na osnovnoj liniji igrajući dvoručni bekend, a igra Amerikanca bila je servis - mreža i bekend jednom rukom. Lijevom, dok je Borg bio dešnjak.
Bio je to sukob dvaju svjetova za titulu u Wimbledonu, meč koji je postao opće mjesto ne samo sporta već i popularne kulture jer je stvorio rivalstvo koje je promijenilo kako svijet tenisa tako i živote ove dvije sportske legende.
Do početka sedamdesetih tenis je bio relativno dosadan sport rezerviran samo za elitu koju zapravo događanja na terenu previše nisu ni zanimala, već su dolazili na stadione jer je to bila stvar prestiža. Tenis tada nije imao prave junake, zvijezde koje su bile mnogo više od pukih udarača loptice i to ljude jednostavno nije zanimalo.
Neki novi klinci oslobodili su tenis rigidnih pravila i približili ga masama
A onda, nešto se počelo događati. Pojavili su se klinci koji su se usudili testirati rigidna pravila u do tada ukočenom sportu i postavili su neka svoja koja su tenis u kratko vrijeme učinili globalno popularnim. Rumunjski "klaun" Ilie Nastase svojim je ekscentričnim ponašanjem na terenu prvi probio led. Zatim su došli i ostali. Argentinski šarmer Guillermo Vilas, zločesti američki dečko Jimmy Connors, dobroćudni veseljak Vitas Gerulaitis, partijaner, standardni asortiman čuvenog Studija 54 te vlasnik najslavnije izjave u povijesti tenisa ("Nitko ne pobjeđuje Vitasa Gerulaitisa 17 puta zaredom", kazao je legendarni litvanski Amerikanac kad je 1980. nakon 16 poraza zaredom nekako uspio dobiti Connorsa). I naravno, Borg i McEnroe. Tenis je u samo nekoliko godina postao fenomen, a njegova glavna imena najveće svjetske zvijezde.
Ipak, vrhunac opće zaluđenosti tenisom dogodio se tog 5. srpnja 1980. kad je na teren izašao dvojac koji na prvi pogled nije mogao biti različitiji, a nitko nije znao koliko su zapravo slični. Najmlađi pobjednik u povijesti Roland Garrosa i Wimbledona te miljenik londonske publike protiv drskog balavca i štetočine koja je kvarila status tenisa kao gospodskog sporta.
George R. R. Martin je napisao Pjesmu leda i vatre, a rivalstvo Borga i McEnroea u povijesti tenisa ostalo je notirano kao "rivalstvo leda i vatre".
No, kako smo već napisali, dvojac je bio sličniji nego što je itko mogao zamisliti.
Borg je rođen 1956. u Stockholmu, a djetinjstvo je proveo u Sodertaljeu, predgrađu glavnog grada Švedske. Otac Rune bio je vrlo dobar stolnotenisač i za nagradu za osvojeno prvo mjesto na nekom lokalnom turniru dobio je teniski reket koji je poklonio devetogodišnjem sinu, a Bjorn se zarazio. Kako je često igrao s ocem stolni tenis, pravi tenis je igrao tehnikom ping-ponga koristeći zglobove i reket je morao držati s dvije ruke jer mu je bio pretežak. Sate i sate potrošio je lupajući u vrata garaže samo dva udarca. Tvrdoglav kakav je bio, nije prihvaćao savjete da mora promijeniti tehniku i proširiti asortiman udaraca. Legendarni John Newcombe, kad je prvi put vidio Borga kako igra, kritički je rekao da vjeruje da će vrlo brzo imati ozbiljnih problema sa zglobovima i ramenima. Čak i kad je osvajao najveće turnire, brojni stručnjaci su tvrdili da takav stil igre nije racionalan i da će Borga koštati apsurdna količina energije koju je trošio za svaki udarac. Međutim, te je udarce doveo do savršenstva.
Premda su mu otac i majka Margaretha bili velika podrška, mladi Bjorn je imao problem s autoritetima i disciplinom. Kada je kao 13-godišnjak pobijedio najboljeg švedskog 18-godišnjaka, voditelj teniske akademije u Stockholmu je Bjornovoj majci rekao da drugi roditelji ne žele da im djeca treniraju s njenim sinom i da bi bilo možda najbolje da se mladić prebaci na neki drugi sport u kojem će njegova strast i vulkanski temperament bolje proći nego u tenisu.
"Tenis nije za sve sojeve društva. Neka se bavi nekim drugim sportom", kazao je Bjornovoj majci.
Trener je Borga doveo do ruba. To je bilo najbolje što mu se moglo dogoditi
Tako bi vjerojatno i bilo da Bjorna neko vrijeme nije pažljivo proučavao Lennart Bergelin, do tada najbolji švedski tenisač svih vremena i aktualni izbornik Davis Cup reprezentacije. Iskusni trener je znao da u ruke uzima komad užarene lave, no pristao je na to jer je u neukrotivom mladiću vidio nešto drugačije. Tijekom treninga namjerno bi ga provocirao testirajući mu strpljenje i dovodio bi ga rub pucanja. Vrijeđao ga je, ponižavao, u mečevima s ostalim švedskim igračima krao bi mu poene želeći ga slomiti. Sve kako bi ga naučio najvažniju lekciju koju je Bjorn ikad dobio u životu.
Nakon što je vulkan eruptirao, a podivljali Borg je porazbijao sve oko sebe, Bergelin ga je posjeo i rekao mu je jednu rečenicu. Možda najvažniju rečenicu u povijesti tenisa.
"Obećaj mi da više nikad, ma što se dogodilo, nećeš pokazati niti jedan osjećaj, niti jednu emociju. Prihvatiš li to, napravit ću od tebe broj 1. Ako ne, možeš skupiti stvari i otići."
Sve dalje je povijest. Borg je od užarene stijene postao ledena santa koja je nekim hibridom tenisa, budizma, zena, joge, tko će ga znati čega sve tu nije bilo, postao simbol i najbolji igrač svijeta.
S 15 godina Bjorn je dobio šansu da zaigra u Davis Cup meču protiv Novog Zelanda, a protivnik mu je tada bio Onny Parun, u to vrijeme 20. tenisač svijeta. Borg ga je dobio u pet setova. Nakon toga više ga nitko nije mogao zaustaviti. Nešto kasnije iste te 1972. godine osvojio je juniorski Wimbledon, a u prosincu i neslužbeno juniorsko prvenstvo svijeta Orange Bowl, pobijedivši u finalu Vitasa Gerulaitisa. Iduće godine zaigrao je u seniorskoj konkurenciji, a već u travnju igrao je i prvo finale u Monte Carlu u kojem je izgubio od tada prvog igrača svijeta Nastasea. Godinu je završio na 17. mjestu, ali ovaj meteorski uspon bio je samo predigra za ono što će se dogoditi iduće godine. U finalu Roland Garrosa je u pet setova pobijedio Španjolca Manuela Orantesa. Bio je to prvi od šest French Opena koje će osvojiti do 1981.
Njegova izdržljivost i čelični fokus učinili su Borga praktički nepobjedivim na zemlji Roland Garrosa i travi Wimbledona. U Bergelinu je Borg imao puno više od trenera. Bio mu je drugi otac i najbolji prijatelj koji ga je štitio i pazio da Bjornovi unutarnji demoni, koji naravno nikad nisu nestali, nego su samo postali kontrolirani, ostanu najstrože čuvana tajna. Jer su baš ta nevjerojatna hladnoća i odsustvo svih emocija bili aduti kojima je Bjorn dominirao svjetskim tenisom.
"Bjorn nikad nije bio jedan od nas. Bio je drugačija vrsta. Znao bih odigrati nevjerojatan poen ili izvesti neku glupost na terenu, a on se ne bi ni nasmiješio. Na neki način, takvo njegovo ponašanje davalo je šarm mečevima protiv mene ili McEnroea. Mi bismo tada podivljali, izgubili razum, a on bi samo mirno sjedio naslonjen na klupi kao da se nalazi na nedjeljnom pikniku", kazao je veliki Connors, a McEnroe, kojem je Borg bio dječački idol, premda je Šveđanin samo tri godine stariji, priznao je da je neko vrijeme pokušavao skidati taj Borgov stil, no to je jednostavno bilo nemoguće.
"Imao je u sebi nešto što se ne može racionalno objasniti. Ne znam zašto je to bilo tako, ne znam čak ni što je to, ali to je tako bilo. Postoje ljudi koji posjeduju karizmu, da im se ljudi dive, a da pri tome ne moraju ništa napraviti. Ne znam, nekad sam u mečevima protiv njega imao dojam da je preko puta mene sam Superman. Pokušao sam biti poput njega, ali nisam uspijevao i jednostavno sam odustao. Mislim da je puštanje emocije prema van puno zdravije nego kupljenje u sebi", kazao je Big Mac, dok je sam Borg prilično precizno secirao i objasnio jedan od najvećih fenomena svjetskog sporta.
"Moji suparnici nikad nisu znali o čemu razmišljam i kako se osjećam. Smijem li se ili plačem, jesam li razočaran ili sretan. Nisu znali jer im nisam dozvolio da znaju. Držao sam to za sebe. To što sam prema vani izgledao smiren, ne znači da u sebi nisam kipio, ali nikad ne bih dopustio da to netko vidi."
Bos bi gazio po reketima, namjestio termostat na 12 stupnjeva, skinuo se gol i otišao spavati
Sportaši su često praznovjerni. Tenisači, sportski nomadi i usamljenici pogotovo. Kad je Goran osvojio Wimbledon 2001., cijeli je svijet pisao o njegovim ritualima. Teletubbiesi svako jutro, pišanje uvijek u jedan te isti pisoar, parkiranje na isto mjesto, iste loptice pri servisu… Borg je po tom pitanju bio još radikalniji. Njegovo praznovjerje postalo je legendarno i pokazalo je da kameno lice nije bilo samo nužno odraz unutarnje smirenosti, već i opsjednutosti ritualima. Žice na reketima morale su biti savršeno našpanane. Noć prije meča, tik pred polazak na spavanje, Bjorn i Bergelin na pod sobe bi stavili 50 reketa i po njima bi bosi hodali. Zatim bi Borg na termostatu postavio temperaturu na 12 Celzijevih stupnjeva, skinuo se gol i otišao spavati.
Borg je u to doba bio vjerojatno prvi sportaš koji je postao seks-simbol. Sa svojom dugom plavom kosom, savršeno isklesanim licem i hladnim samopouzdanjem izgledao je kao superheroj iz stripa i izazivao je histeriju gdje god da je došao. Djevojke su kampirale pred njegovim hotelom, a često bi neke od njih uspjele pronaći način da dođu do njegove sobe i ispred nje ostanu cijelu noć ako treba.
"Bilo mi je žao tih djevojaka. Jednom je jedna cura u Japanu cijelu noć spavala pred našim vratima. Kad sam je vidjela, rekla sam joj: Uđi, pozdravi Bjorna i onda možeš otići", pričala je kasnije Mariana Simionescu, bivša rumunjska tenisačica i prva Borgova supruga s kojom je bio u vezi od 1976.
Prema vani je sve izgledalo savršeno. Borg je izgledao prekrasno, igrao je fantastičan tenis, na travi Wimbledona bio je nepobjediv, a londonska publika ga je obožavala. Nešto slično kao danas Federera. Prema vani izgledalo je kao da Šveđanin nema manu, no bila je to samo krinka. Unutar svoja četiri zida unutarnji demoni koje je skrivao na terenu izlazili su vani. Znao bi urlati na Marianu i Bergelina, kojeg je čak usred tog Wimbledona 1980. i potjerao iz svog stožera. Bio je nesiguran i pucao je pod pritiskom. "Pet Wimbledona zaredom. To nikad nitko nije napravio. To je nemoguće", govorio je sam sebi. Znao je da poraz mora doći, a onda bi to značio kraj.
"Uvijek je bio vrlo smiren, osim ako bi izgubio meč. Tada nitko s njim nije smio razgovarati nekoliko dana. Nije mogao podnijeti poraz", kazala je Simionescu, a nešto slično je rekao i Bergelin:
"Bjornu je drugo mjesto na svijetu ista stvar kao i 12. ili 1012. Kad počne gubiti, gotovo je."
Sve je to Borga gušilo. Iako je imao samo 24 godine.
McEnroe je u djetinjstvu nakupljao bijes i oslobađao ga na terenu
Za razliku od Borga, McEnroe je imao sasvim drugačiju priču. Rodio se u Njemačkoj gdje mu je otac radio u američkoj vojsci i od malih nogu roditelji su od njega tražili da bude savršen. Vrlo dobro nije bila opcija, tražili su isključivo izvrsnost.
U filmu "Borg vs. McEnroe" redatelja Janusa Metza scena kad majka šiša malog Johna i sa smiješkom na licu ga pita kako je prošao kontrolni iz geografije najbolje oslikava pod kakvim je stresom i pritiskom McEnroe odrastao. Znajući što se sprema, John se počinje tresti od straha i gotovo jecajući kaže da je imao 96 posto riješenosti. Majka ga, ne skidajući pasivno agresivni osmijeh, pita: "A što je s tih četiri posto?". John joj, sad već gotovo u suzama, kaže da je imao najbolji rezultat u razredu, na što će ona: "Koliko vas je u razredu Johne? 30. Stvarni svijet ima puno više od 30 ljudi." Na obiteljskim večerama roditelji su Johna tjerali da rješava teške matematičke operacije doslovce ga predstavljajući kao čudo od djeteta. Ili nakazu, kako god hoćete.
Odrastajući u takvom okruženju, McEnroe je izgradio obrambeni mehanizam. Branio se agresijom i bijesom koji je akumulirao čitav život. Drugim riječima, postao je ono što je Borg bio kao dječak. Toliko različiti, a zapravo toliko slični.
Na stranu što je bio jedan od najboljih tenisača svih vremena, povijest sporta ga pamti najviše kao vulgarnog idiota koji je vrijeđao suce, protivnike, skupljače loptica, novinare, čak i navijače.
Međutim, nikad se nije ponašao tako kad je igrao protiv Borga. Na ATP-u su odigrali 14 mečeva (7-7), a divlji Amerikanac u tim dvobojima nikad nije napravio niti jedan najmanji incident.
"Nikad se nisam ponašao kao kreten kad sam igrao protiv njega. Previše sam ga cijenio", priznao je McEnroe.
Čak ni u finalu Wimbledona 1980. kad je za većinu stručnjaka bio favorit. Obožavao je Borga i bio je opsjednut njim.
Publika koja ga je prezirala McEnroea je ispratila ovacijama
Šveđanin taj turnir nije igrao dobro, mučio se, dok je Amerikanac relativno lagano došao do finala. Tog 5. srpnja 1980. McEnroe je prvi zakoračio na centralni teren. Cijeli stadion se orio od zvižduka. Nije ni trepnuo. Kad je ušao Borg, uslijedile su ovacije. Nakon nešto više od četiri sata cijeli All England Club bio je na nogama. Borg je u epskom meču slavio 1:6, 7:5, 6:3, 6:7 (16), 8:6 i napravio je nešto nestvarno - osvojio je peti Wimbledon zaredom. Kad je McEnroe primio trofej za drugo mjesto, svi koji su tog dana bili na stadionu ustali su na noge i naklonili se čovjeku kojeg su samo nekoliko sati ranije prezirali. Nagradili su ga za džentlmensko ponašanje i fantastičan tenis. Posebice u kultnom tie-breaku četvrtog seta kad je spasio čak sedam meč lopti.
"O ovom meču se i danas priča kao jednom od najboljih ikada, pa me to zasigurno uzdiglo na puno različitih načina iako sam izgubio", kazao je kasnije Amerikanac.
Godinu dana kasnije na istom mjestu slavio je McEnroe. Borg je imao 25 godina i bio je totalno potrošen. Izgorio je od silnih letova, besmislenih mečeva, ozljeda.
"Kad smo se rukovali na mreži, Bjorn je izgledao kao da mu je laknulo što je izgubio", pričao je McEnroe.
Borg je napustio teren i izašao sa stadiona prije nego što su započele ceremonije i konferencija za tisak. Otišao je ravno na aerodrom u teniskoj opremi. Nije ga zanimalo biti broj dva na svijetu. Ili prvi ili ništa. Znao je trenutak kad treba prestati. Nije se želio izložiti poniženjima i porazima od nadolazećih zvijezda.
"Najčudnije od svega bilo je to što sam, od svih finala Wimbledona koje sam dobio, najlakše mogao slaviti u tom finalu koje sam izgubio. Osjećao sam da sam puno bolji igrač. Ali nisam bio fokusiran. Kad sam izgubio, najviše me šokiralo to što se nisam ni najmanje uznemirio. Mrzim gubiti, ali tog dana laknulo mi je što je meč gotov. John me nagovarao da se vratim, da nastavimo naše rivalstvo, ali jednostavno više nisam imao želju", nedavno je u jednom intervju priznao Borg.
Šveđanin se prevario kad je mislio da će mu život biti lakši bez tenisa. Bez reketa u ruci izgubio je karizmu superheroja. Postao je slabašan čovjek. Tri godine kasnije raspao mu se brak nakon što je bio u aferi sa 17-godišnjom starletom, koja mu je rodila sina Robina. Uslijedile su optužbe za konzumiranje kokaina, a novi brak s deset godina starijom talijanskom pjevačicom Loredanom Berte nije potrajao dugo. Zatim je poslovno krahirao, ostao je bez svega. Njegova se tvrtka Bjorn Borg Design Group raspala i bio je prisiljen prodati skoro sve što je imao kako bi isplatio milijune dolara poreza i poslovnog duga. Neokrunjeni kralj Wimbledona dotaknuo je samo dno i 1991., u 34 godini života, napravio je potez koji nitko nije očekivao. Odlučio se vratiti na turniru u Monte Carlu. Pokušao je vratiti vrijeme i na zemljani teren izašao je u staroj opremi s antiknim drvenim reketom male glave. Naravno da nije imao nikakve šanse protiv Španjolca Aressea. Izgubio je 6:2, 6:3.
Mnogi su povratak shvatili kao rasprodaju ugleda, ali Borg je konačno pronašao mir
"Samo sam želio opet igrati tenis. Nakon što sam se povukao, sedam ili osam godina gotovo da nisam uzeo reket u ruke. Tada sam odlučio pokušati. Nisam se ni pripremao niti sam trenirao, samo sam se pojavio jer sam živio tada u Monte Carlu. Znao sam da ne mogu igrati dobro i da ću izgubiti. Ne mogu objasniti, ali kad sam vidio da se i Connors vratio, odlučio sam pokušati", pričao je Borg koji je nakon tog meča odigrao još njih par prije nego što je ponovno rekao tenisu zbogom. Ovaj put zauvijek.
Bez obzira na težak poraz, bilo je nešto posebno u tom potezu koji je bio puno više od obične želje za povratkom. Bjorn je tog dana na "šljaci" Monte Carla izgledao poput ostarjelog junaka koji se odlučio osloboditi od duhova ubijajući vlastitu legendu. Mnogi su tvrdili da je povratak uništio njegovu hladnu mistiku. Naprotiv, taj potez je pokazao koliko mu je igra značila i sad je napokon mogao pronaći mir koji je tražio čitav život.
Ironično, za razliku od svog najvećeg rivala, prijatelja i vjenčanog kuma Johna McEnroea, koji se cijelu karijeru borio protiv krutih regula teniskog establišmenta, a koji je danas istaknuti član iste te elite, Borg, čija je karijera bila pojam teniske savršenosti, daleko je od cijelog tog glamura. Wimbledon je, prema vlastitim riječima, posjetio samo jednom od svog umirovljenja, za tisućljetnu Paradu prvaka.
Vratio se doma u Švedsku, gdje se 2002. oženio treći put, s Patricijom Oestfeldt. Živi u Stockholmu i trenira neke nove klince valjda tražeći barem jednog kojem će i on moći reći onu rečenicu koju je njemu davne 1972. rekao Lennart Bergelin. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 04/01/2022 : 07:58:42
|
https://www.index.hr/sport/clanak/amerika-mu-je-zamjerila-kad-je-odbacio-robovlasnikovo-ime-bio-je-preteca-blma/2279679.aspx
Amerika mu je zamjerila kad je odbacio robovlasnikovo ime. Bio je preteča BLM-a
Danas ćemo se prisjetiti velike karijere Kareema Abdul-Jabbara, koji je i danas najbolji strijelac NBA lige svih vremena, osvojio je jednako naslova prvaka kao Michael Jordan, a po društveno-političkom angažmanu i upozoravanju na problematiku rasizma u SAD-u bio je preteča pokretu Black Lives Matter pola stoljeća ranije.
DA JE kojim slučajem u kultnoj Kviskoteci Kareem Abdul-Jabbar bio postavljen kao odgovor u igri asocijacija, autorima bi najteži zadatak bio odabrati samo četiri tražena pojma koja podsjećaju na njega. Jedan bi, očito, bila košarka. Ali ostali? Izbor je golem.
Udica. Točnije, nebeska udica, ili skyhook. Kasnije su to bili Jordanova i Dirkova verzija fadeawaya, a danas Hardenova ili Dončićeva stepback trica, a u to je vrijeme Kareemov mekani izbačaj koji bi loptu vinuo barem još metar u zrak bio šut koji je jednostavno nemoguće braniti.
Naočale. Nosio ih je većim dijelom karijere zbog učestalih udaraca koje je dobivao u oko, a na terenu su njegovu 218 cm izduljenu figuru činile još osebujnijom i prepoznatljivijom.
Islam. Njegovo rodno ime je Lew Alcindor, a u 21. godini ga je promijenio u Kareem Abdul-Jabbar, odnosno Plemeniti Sluga Svemoćnoga, kada je u potrazi za identitetom postao musliman.
Pilot. Ako niste gledali kultnu komediju Ima li pilota u avionu?, prvom prilikom ispravite taj propust.
Los Angeles. Grad u kojem je proveo četiri godine na sveučilištu i 14 od 20 profesionalne karijere.
Bruce Lee. Njegov mentor koji mu je usadio Jeet Kune Do kao životnu filozofiju, kojoj je kasnije zahvaljivao košarkašku dugovječnost.
Rekord. Da, ali koji? Recimo, 38.387, odnosno broj poena koje je postigao u NBA ligi, koji do danas nitko nije dostigao, a ako ne uspije LeBron James, izvjesno je da neće nitko još desetljećima. Ili 57.446, broj odigranih minuta? Šest titula najkorisnijeg igrača? Tri uzastopna naslova sveučilišnog prvaka i MVP-a turnira? To su samo najglamurozniji iz niza rekorda koje je Abdul-Jabbar postavio, a mnogi i danas stoje.
Aktivizam. Više od 50 godina prije pokreta Black Lives Matter Kareem se borio za istu stvar, jednakost crnaca u američkom društvu. U eri daleko prije društvenih mreža trebalo je zaista opravdati "aktiv" u riječi aktivizam, djelima upozoravati na probleme, a on je na ovaj upozorio bojkotom Olimpijskih igara 1968. Budući da prije Dream Teama 1992. profesionalci nisu smjeli na Igre, tako je propustio jedinu priliku osvojiti najvrjedniji preostali trofej u karijeri, olimpijsko zlato.
Koza? Većina će za GOAT-a ipak odabrati Michaela Jordana, neki su skloni LeBronu Jamesu, ali i oni koji bi zastupali slučaj Lewa Alcindora imali bi što za reći.
Na sveučilištu debitirao s 56 koševa. Uslijedila je neviđena trogodišnja dominacija
Rodio se s 57 centimetara i skoro šest kila. U sedmom razredu bio je dvometraš i zakucavao. U srednjoj školi već je pokazivao o kakvom se pobjedniku radi. Vodio je momčad do niza od 71 pobjede i dva naslova državnog prvaka u tri godine. Na sveučilištu UCLA kao brucoš nije smio igrati, a onda je na debiju zabio 56 koševa. U sljedeće tri godine vodio je Bruinse do 88 pobjeda u 90 utakmica i tri naslova NCAA prvaka, sva tri puta kao najbolji igrač turnira, a dvaput i kao sveučilišni igrač godine.
Brzo je izrastao u vrhunskog košarkaša, ali na UCLA-u se izgrađivao kao osoba, a posebno mu je smetala problematika podređenosti crnaca u američkom društvu, odnosno rasizam.
Zašto je Lew postao Kareem?
"Crnim Amerikancima sve je bilo nametnuto, čak i ime. Alcindor je prezime koje su moji preci dobili po svojem robovlasniku. Iz ropstva smo izašli prilično oštećeni i mogli smo se uzdignuti samo ako ustanovimo vlastiti identitet. Bio sam kršćanin, monoteist, ali ime sam želio promijeniti u skladu s monoteizmom koji prakticiraju u Africi. Počeo sam se zanimati za islam i postao sam musliman", ispričao je Abdul-Jabbar prilikom promocije svoje knjige Postajući Kareem. "Nije to bio istup protiv Amerike, nego nešto što sam učinio zbog sebe kako bih uspostavio svoj identitet umjesto onoga koji mi je nametnut."
Osjećao je restriktivnost i na vlastitom primjeru na samom parketu. Budući da je dominirao visinom i atleticizmom, NCAA je pokušala natjecanje učiniti ravnopravnijim zabranom zakucavanja, koja se održala čak 10 godina. Uvriježeno je bilo mišljenje da su crnci genetički atletičniji i češće su zakucavali, pa su ih takvom odlukom, doslovno i figurativno, spustili na zemlju.
Mnogima su tako zaista oduzeli najjače oružje, ali ne i Kareemu. On nije morao zakucavati da bi dominirao. On je imao svoju udicu.
Pokušao bi driblati, a druga djeca bi mu samo uzela loptu iz ruku
"Imao je 12 godina i skoro dva metra. Svi su htjeli da igra košarku, ali nije bio dobar. Bio je vrlo nespretan. Kad bi primio loptu, pokušao bi driblati, a druga bi mu je djeca jednostavno uzela iz ruku", prisjetio se George Hejduk, koji je došao na trening njegove škole i odlučio mu pokazati nekoliko osnova. Bacao mu je loptu visoko, upozoravao ga da je ne spušta i ne dribla, nego samo odradi tri jednostavne stvari. Korak, pogled, udica.
"Tom čovjeku dugujem sve", i danas je odlučan Jabbar. Pola sata zajedničkog treninga bila su dovoljna da mu posadi sjeme jedne vještine koju će kroz godine dovesti do savršenstva, do nezaustavljivosti.
UCLA Bruinsi s njim su ustanovili dominaciju bez presedana i dobili su 88 od 90 utakmica na putu do tri uzastopna naslova. Jedan od ta dva poraza doživjeli su od Houstona kad se Alcindor tek vratio nakon što je propustio dvije utakmice zbog ozljede oka, koju je doživio kad mu je protivnik zagrebao rožnicu. Nekoliko godina kasnije, tijekom profesionalne karijere, u predsezonskoj utakmici mu se ponovila ista ozljeda, što ga je toliko razljutilo da je udario konstrukciju koša i slomio šaku. Propustio je prvih 16 utakmica sezone, a vratio se noseći zaštitne naočale, koje su mu postale i zaštitni znak.
Tijekom 20-godišnje NBA karijere odigrao je 1560, a propustio samo 80 utakmica. Jedanput je morao mirovati dva mjeseca jer je na protivnikov lakat reagirao šakom i ponovno je slomio. Praktički pola utakmica u karijeri propustio je zbog izljeva bijesa, a ne neke uobičajene košarkaške ozljede, poput koljena, mišića ili Ahilove tetive. Svoju neuništivost zahvaljuje legendi jedne sasvim drukčije branše.
Za dugovječnost su krivi Bruce Lee i njegova supruga Linda
"Na trećoj godini koledža počeo sam učiti orijentalne borilačke vještine. Jedan je novinar predložio da treniram s Bruceom Leejem. Otišao sam kod njega i razgovarali smo. Onda mi je rekao da udaram vreću što snažnije mogu, a on je stajao iza nje i pridržavao je. Nakon nekog vremena me je zaustavio i rekao: 'U redu, zanimljivo.' Onda je pozvao svoju suprugu Lindu i rekao da će ona sad udarati vreću, a da je ja pridržavam. U redu, ništa strašno, pomislio sam. Jedanput ju je udarila nogom, a ja sam odletio na drugu stranu. Imala je možda 55 kila, a mogla je stvoriti takvu silu. Odmah me je pridobio. Trenirao sam s njim sljedeće četiri godine", prisjetio se Abdul Jabbar.
Od borilačke legende naučio je cijelu filozofiju Jeet Kune Doa, posebnu pažnju počeo je posvećivati istezanju, a kasnije se posvetio i jogi. Njima pripisuje takvu dugovječnost. Baš kao udicu, od Leeja je naučio jednu vještinu, a onda ju inteligentno prilagodio sebi i usavršio.
Zahvaljujući njemu, debitirao je i na filmu, u Igri smrti iz 1972., kad je glumio Leejeva protivnika i pokazao što je sve od njega naučio tijekom dugogodišnjeg poznanstva, koje je izraslo u prijateljstvo i mentorstvo. Osam godina kasnije ostvario je i puno poznatiju ulogu u kultnoj komediji Ima li pilota u avionu?, a i danas se često pojavljuje kao gost u raznim serijama, pa je tako u posljednjoj sezoni Teorije velikog praska s junacima serije igrao Dungeons & Dragons.
Bio je glumačka zvijezda prije Michaela Jordana i Space Jama. Bio je simbol košarkaša koji ne želi "šutjeti i driblati" puno prije LeBrona Jamesa, današnjeg predvodnika generacije društveno i politički osviještenih sportaša koji svoju platformu koriste kako bi širim masama ukazivali na problematiku crnaca u Americi.
Jordan i James danas su najčešći subjekti razgovora o najvećem košarkašu svih vremena, ali Kareema praktički ni u čemu nisu nadmašili. Poput Jordana, osvojio je šest naslova prvaka - jedan s Milwaukee Bucksima 1972. i pet s LA Lakersima osamdesetih. Postigao je više koševa i osvojio više titule MVP-ja nego itko u povijesti. Bio je oličenje izvrsnosti i dugovječnosti puna dva desetljeća. Dominirao je protiv Wilta Chamberlaina na početku, a Olajuwona i Ewinga na kraju NBA karijere. Patentirao je jedan od najubojitijih poteza u košarci svih vremena i bio ogroman dio nezaboravnog rivalstva Lakersa i Celticsa osamdesetih.
Njegovo košarkaško naslijeđe je izuzetno, vrijedno svrstavanja među najveće svih vremena, pa i na sam vrh na centarskoj poziciji, koja je kroz povijest dala najviše velikana.
Najveći dio razloga za to što ga se ne smatra GOAT-om je banalan. Abdul-Jabbar u prvom dijelu karijere nije bio osobito popularan. Nije razgovarao s novinarima, što je na njih ostavljalo loš dojam te je o njemu stvorena slika popriličnog seronje.
"Nitko mi nije objasnio važnost odnosa s javnošću. Na koledžu je bila takva potražnja za mnom među novinarima da im je trener John Wooden potpuno zabranio da razgovaraju sa mnom.Tako da mi je to bilo normalno kad sam došao u NBA. Primarni fokus uvijek mi je bio na napornom radu da budem što bolji, a sve ostalo bilo je manje bitno, pa u društvenim situacijama možda nisam bio najugodniji, a u razgovorima sam bio rezerviran", objasnio je Abdul-Jabbar u intervjuu prije desetak godina.
Uz Magica je postao pobjednik
Njegovu imidžu nije pridonijelo ni forsiranje trejda iz neuglednog Milwaukeeja u glamurozni Los Angeles 1975., ali to će se pokazati kao vrhunski potez četiri godine kasnije, kada su mu Lakersi na draftu pridružili klinca iz Michigana s osmijehom preko cijelog lica. Do njegova dolaska nizao je titule najkorisnijeg igrača, a nakon njega šampionske prstenove. Magic Johnson imao je karizmu koja je ukrala šou Kareemu, ali napravila ga cijelom svijetu. Upravo su Lakersi s njima dvojicom u rivalstvu s Birdovim Celticsima najzaslužniji za globalnu popularizaciju košarke, koja je buknula nakon pojave Dream Teama u Barceloni 1992.
Bili su potpune suprotnosti, ali su zato tako dobro funkcionirali. Jedan tmuran i strogo profesionalan, drugi lepršav i spektakularan, a obojica genijalni.
"U njegovoj prvoj utakmici ja sam zabio za pobjedu, a on je poludio od sreće kao da smo postali prvaci. Srušio me je na parket, bacio se je na mene i grlio me je. Rekao sam mu da se smiri jer imamo još 81 utakmicu poslije ove", prisjetio se Kareem.
Bilo je jednostavno, jedan drugome olakšavali su život.
"Najjednostavnija taktika kad igraš s Kareemom je da mu daš loptu", ukratko je sročio dinamiku tog odnosa Magic.
Još kao 38-godišnjak Abdul-Jabbar je u prosjeku postizao 23.8 koševa, a tek u posljednje tri sezone pao je ispod 20. Međutim, tri od svojih šest naslova osvojio je u zadnje četiri sezone i tako stvorio savršen odgovor na dugogodišnje kritike starog rivala Wilta Chamberlaina.
Legendarni Wilt osjećao se ugroženo dolaskom novog dominantnog centra u NBA te ga je kritizirao svakom prilikom, posebno nakon odlaska u mirovinu, valjda u strahu da će ovaj u konačnici nadmašiti njegovo naslijeđe. Govorio je da Kareem ne čini dovoljno za pobjedu, da ne zabija koliko bi trebao, da premalo skače, da ne igra obranu, što je zvučalo poprilično licemjerno od tipa koji je dominantne brojke pretočio u samo dva naslova prvaka, od kojih jedan u sutonu karijere.
Uništio Wilta za kraj karijere
Nakon što mu je Abdul-Jabbar srušio NBA rekord, preskočivši ga na vrhu liste strijelaca svih vremena, Chamberlain mu je poručio da mu je vrijeme za penziju. Međutim, Kareem je nastavio igrati još pet godina i s nove tri titule nadmašio je njegovu ostavštinu kao najboljeg centra svih vremena, ako ju je ikada i imao u konkurenciji trofejnog Billa Russella.
"Naravno da si želio da odem, jer bi to bilo u tvom stilu, nakon poraza u finalu, odustajanjem, kao što si ti odustajao svaki put kad bi nailazio na prepreku i onda krivnju svaljivao na sve oko sebe. Ali odlučio sam da mogu još puno dati i osvojio sam još tri naslova u četiri godine. Razumijem tvoju ljubomoru, nikad nisi obranio naslov, tvoji Lakersi nikad nisu pokazali kontinuitet i nisi želio da te moji nadmaše. Pamtit će se da sam ja radio sa suigračima i pomagao momčadi da pobjeđuje, dok ćeš ti zauvijek biti cmizdravac koji sakuplja statistiku i odustaje", napisao mu je Abdul-Jabbar u otvorenom pismu nakon što je okončao karijeru.
U pisanju se pronašao i nakon košarkaških dana. Izdao je bestselere, poput druge autobiografije Postajući Kareem, ali i povijesne knjige, poput Crnih profila u hrabrosti, koji su mnogi američki učitelji uvrstili u svoje satove povijesti, a redoviti je kolumnist najuglednijih svjetskih medija, poput Timea i Guardiana.
Na parketu je bio stroj za koševe i pobjednik, izvan njega veliki mislilac. Kompletan paket. Da se rasprava o GOAT-u vodi i izvan dosega na parketu, da se gleda cjelokupna ostavština na košarku, ali i društvo, Kareem Abdul-Jabbar i na Jordana i na LeBrona gledao bi s visine koju su dosezale njegove udice. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 04/01/2022 : 08:01:50
|
https://www.index.hr/sport/clanak/fantomski-udarac-alija-je-usmjerio-na-vrh-a-listona-u-smrt-kazu-da-je-kriva-mafija/2299367.aspx
Fantomski udarac Alija je usmjerio na vrh, a Listona u smrt. Kažu da je kriva mafija
Danas ćemo se prisjetiti noći u kojoj je rođen Muhammad Ali, u kojoj je prethodno pobijedio neomiljenog razarača Sonnyja Listona, te revanša godinu dana kasnije, koji je do danas ostao jedan od najmisterioznijih boksačkih mečeva u povijesti.
Nije nimalo pretjerano zaključiti da su te olujne večeri u veljači 1964. godine samo izazivač i njegov trener vjerovali u iznenađenje u polupraznom Miami Beach Convention Centeru. Očekivala se uvjerljiva pobjeda zastrašujućeg i ne odveć omiljenog šampiona, fantastičnog nokautera, koji je svog prethodnika Floyda Pattersona srušio u prvoj rundi, a onda to ponovio i u uzvratu u srpnju 1963. Ambiciozan, brbljav i sve popularniji olimpijski pobjednik u poluteškoj kategoriji iz Rima 1960. svakako je bio odličan boksač, ali kakve su mu šanse protiv svjetskog prvaka ako se osam mjeseci ranije na Wembleyju jedva spasio od poraza protiv osrednjeg i istrošenog Britanca Henryja Coopera?
Međutim, kao i toliko puta u sportu, a pogotovo u profesionalnom boksu, pred 8297 gledatelja u Miami Beachu dogodilo se iznenađenje, gotovo senzacija. Cassius Clay pobijedio je Sonnyja Listona i time postao svjetski prvak u teškoj kategoriji, ali i otvorio sasvim novu stranicu u svome životu. Dan nakon meča Cassius Clay pojavio se u Convention Centeru i novinarima rekao da se pridružuje Naciji islama, tada kontroverznoj vjerskoj i političkoj organizaciji Afroamerikanaca. Desetak dana kasnije, odbacujući robovsko podrijetlo, 22-godišnjak iz Louisvillea u američkoj saveznoj državi Kentuckyju promijenio je ime u Muhammad Ali, pod kojim će se u sljedećim godinama prometnuti u vjerojatno najutjecajnijeg, najpopularnijeg i jednog od najvećih sportaša svijeta.
U tjednima prije dvoboja u Miami Beachu malo je toga ukazivalo na to da će Liston ostati bez titule. Clay nije imao mnogo pobornika. Na kladionicama je sedam dolara uloženih na Listona donosilo samo dolar zarade, a u internoj anketi među 46 nazočnih novinara samo su trojica vjerovala da izazivač može pobijediti.
Svjetskom prvaku bilo je nešto više od 30 godina. Ni danas se ne zna točan datum njegova rođenja, pa čak ni godina. Njegov rodni listi nije sačuvan, a njegova je majka u različitim prilikama iznosila različite datume rođenja. Vjeruje se da je rođen imenom Charles između 1930. i 1932. u Arkansasu. Bio je 24. po redu među 25 djece Tobea Listona i jedno od 10 djece koje je dobio s tadašnjom suprugom Helen Baskin. Bili su toliko siromašni da je Sonny morao početi raditi u polju već kao 8-godišnjak.
Liston se s boksom upoznao u zatvoru
Do kasnih tinejdžerskih godina bio je nepismen, a, kao i mnogi boksači nakon njega, rukavice je prvi put navukao u zatvoru, u Jefferson Cityju u Missouriju. Ukupno je uhićen 19 puta za razna djela, od oružane pljačke do napada na policajca. Problema sa zakonom imao je još godinama nakon što je započeo profesionalnu boksačku karijeru, sve do početka 60-ih godina.
Liston je bio snažne građe, visok 186 cm i težak 99 kg, ali ono što ga je izdvajalo od ostalih teškaša je obujam šake od čak 36 cm. Obilježen teškim djetinjstvom i robijaškim nasljeđem, neobrazovan i nepovjerljiv prema ljudima, Liston je bio povučena osoba i rijetko je razgovarao s novinarima.
No, zato je bio vrlo uvjerljiv u ringu. Do veljače 1964. godine postigao je 35 pobjeda i pretrpio samo jedan poraz, i to podijeljenom odlukom bodovnih sudaca. Većinu svojih suparnika je nokautirao, mnogima je slomio čeljust ili im nanio druge ozljede, a neke je čak udarcima izbacio iz ringa. Već samom svojom pojavom kod suparnika je izazivao strah.
"Sparing s Listonom najopasnije je što sam učinio u cijelom svom životu. Liston je bio jedini čovjek koji me mogao nagnati da ustuknem", rekao je slavni američki boksački profesionalac George Foreman, olimpijski pobjednik u teškoj kategoriji u Ciudad Mexicu 1968.
Zanimljivo je da Liston nije uživao podršku Afroamerikanaca, unatoč rasnim tenzijama i borbi protiv segregacije u SAD-u polovicom 20. stoljeća. S druge strane, bijeli Amerikanci bili su sumnjičavi prema njemu zbog povezanosti s organiziranim kriminalom.
Clay je bio njegova sušta suprotnost. Desetak godina mlađi, agilniji i ambiciozniji izazivač, drzak i govorljiv, uživao je u pozornosti kamera i medija i lako pronalazio riječi samohvale. Izrugivao se svome suparniku, iskorištavao njegovo nesnalaženje u javnosti, vrijeđao ga je na svakom koraku, nazivao velikim i ružnim medvjedom. Otišao je tako daleko da je ispred Listonova kampa u Floridi demonstrativno postavio zamku za medvjede.
"Liston je nula. Ne zna govoriti, ne zna boksati. Trebaju mu govorne vježbe i boksačke lekcije", razmetao se Clay pred kamerama i mikrofonima, da bi na službenom vaganju jutro prije meča svjetskom prvaku dobacio: "Znam da se bojiš, champ! Nisi ti nikakav div. Ti si samo ružan!"
No, nazočni novinari bili su uvjereni da mladi izazivač glumata agresiju zbog vlastita straha. Ionako su ga smatrali čudakom, jer je odskakao od stereotipnih afroameričkih sportaša iz sredine 20. stoljeća. Tijekom kratkog liječničkog pregleda nakon vaganja pokazalo se da je Cassiusov puls dvostruko brži od normalnog, a krvni tlak bitno povišen. Liječnik je medijima rekao da je izazivač nasmrt preplašen.
Navečer u ringu, međutim, bilo je sasvim drukčije. Pred očima svog boksačkog idola Sugara Raya Robinsona Clay se pokazao i više nego ravnopravnim suparnikom. Svjetski prvak teško se nosio s njegovim brzim kombinacijama i preciznim pojedinačnim udarcima, dok je, s druge strane, mladi izazivač uglavnom lako eskivirao njegove napade. Situacija se promijenila otprilike u trećoj rundi, a tada su krenule i kontroverze oko meča u Miami Beachu.
Clay je dobro otvorio rundu, gotovo se poigravao s Listonom i nanio mu ozljedu ispod lijevog oka. No, kad je na kraju runde krenuo prema svom kutu, u kojem je bio slavni trener Angelo Dundee, požalio se na žarenje u očima. Sljedeće dvije runde boksao je suznih očiju i zamućena vida. U petoj rundi bio je na rubu poraza, bježao je po ringu od goropadnog Listona, koji je vidio priliku za pobjedu.
Što je bilo na Listonovim rukavicama?
Nikad nećemo sa sigurnošću ustanoviti jesu li Listonove rukavice bile premazane nekim nedopuštenim sredstvom. Jedan od Listonovih trenera, Joe Pollino, navodno je novinaru Jacku McKinneyju kasnije priznao da je na rukavice utrljao nešto što izaziva iritaciju očiju. Živih neposrednih svjedoka više nema, a Clay se čudesno oporavio u šestoj rundi.
Bila je to prava rapsodija, potpuno je preuzeo kontrolu nad borbom, plesao ringom i bez puno muke pogađao frustriranog suparnika. Titula je klizila u Clayeve ruke, postali su toga svjesni i novinari i publika. A onda je uslijedio šok. Dogodilo se nešto nezamislivo za branitelja svjetskog naslova. Liston je odustao. Navodno je u pauzi uoči sedme runde svojem kutu rekao: "To je to!" Pritom je ispljunuo zaštitnu gumu, što je bio jasan znak da je za njega borba završena.
Cassius Clay postao je svjetski prvak tehničkim nokautom, iako je kod trojice bodovnih sudaca rezultat bio izjednačen (58-56, 56-59, 57-57). "Ja sam kralj svijeta! Ja sam ljepotan! Ja sam zao! Potresao sam svijet! Potresao sam svijet! Potresao sam svijet!" uzbuđeno je vikao usred ringa. Jaz između onoga što se dogodilo i što se trebalo dogoditi bio je toliko dubok da su odmah krenule mnoge teorije o tome zašto je Liston ostao bez svjetskog naslova.
Liston je kasnije tvrdio da je morao odustati zbog ozljede ramena, što nije nemoguće, ali ništa tijekom meča nije ukazivalo na to da ima zdravstvenih problema. Mnogi i danas vjeruju da je predao meč pod pritiskom mafije, u čijem je zagrljaju bio još od 1953. Štoviše, danas se zna da su poznati mafijaši Frankie Carbo i Blinky Palermo bili njegovi menadžeri, praktički njegovi gazde (i ne samo njegovi), sve do njihova odlaska u zatvor početkom '60-ih godina. S obzirom na to da je na kladionicama bio izrazit favorit, izdašna oklada na Listonov poraz mogla je Carbu, Palermu i njihovim partnerima donijeti pravo bogatstvo.
"Neke su borbe u to vrijeme bile namještene. Neki su suci bili potplaćeni. Neke su borbe bile spektakularne jer je Carbo posjedovao oba borca. Znao je njihove stilove i dogovarao je mečeve za koje je znao da ih ne može izgubiti. The Republic of Carbo dobro je poslovala. Zarađivalo se bez obzira na pobjednika u meču, u njihovim rukama bile su i titule i boksači i suci", napisao je poznati američki novinar Jerry Isenberg u knjizi Once There Were Giants: The Golden Age of Heavyweight.
Uzroci Listonova poraza i razočaravajućeg nastupa možda su ponajprije vezani za sport. Šampion nikad nije bio poznat po sportskom životu, a dvije lake i uvjerljive pobjede protiv Pattersona i činjenica da su ga svi smatrali zastrašujućim dale su mu lažnu sigurnost. Bio je uvjeren da klinac iz Kentuckyja ne predstavlja prijetnju i moguće je da se nije adekvatno pripremio. Svjedoci čak tvrde da je Liston noć prije meča proveo uz alkohol. Osim toga, tijekom tri godine prije dvoboja u Miami Beachu svjetski prvak u četiri je meča proveo u ringu manje od šest rundi. Istodobno je Clay boksao više od 80 rundi u 14 mečeva. Te tri godine bile su možda i ključne u njegovu tjelesnom, mentalnom i tehničkom razvoju.
U revanšu je odlučio fantomski udarac. Što se zapravo dogodilo?
U svibnju 1965. godine isti suparnici ponovno su se našli u ringu u gradiću Lewistonu u saveznoj države Maine, pod još opskurnijim okolnostima i s još kontroverznijim završetkom. U Central Maine Youth Centeru okupilo se manje od 4000 gledatelja. Svjetski prvak, tada već pod imenom Muhammad Ali, nokautirao je Listona famoznim "fantomskim udarcem" već u prvoj rundi. Na snimci je teško ustanoviti je li Alijev udarac bio toliko jak da suparnik padne. Konfuziji i novim optužbama za namještanje pridonio je i sudac u ringu, nekadašnji svjetski teškaški prvak Jersey Joe Walcott, koji je isprva dopustio Listonu da nastavi, a onda kad su ga upozorili da je izazivač na podu ostao najmanje 17 sekundi, prekinuo je meč i proglasio Alija pobjednikom.
Pobješnjeli Ali stajao je nad Listonom i vikao: "Trebao si biti gadan suparnik! Nitko neće vjerovati u ovo!" Fotoreporter Neil Leifer uhvatio je taj trenutak na čuvenoj fotografiji.
Jedan od Listonovih trenera kasnije je rekao da se bivši prvak bojao napada Alijevih sljedbenika iz Nacije islama. Novinar Sports Illustrateda Mark Kram, pak, ovako je prenio Listonove riječi: "Ali je luđak i nisam želio imati posla s njim, kao ni s njegovim muslimanskim pratiteljima. Kome to treba? Zato sam legao. Nije me pogodio."
Alijevoj reputaciji nije posebno naštetilo to kako je došao do titule i odradio prvu obranu. U sljedećih 15-ak godina postao je ne samo najveći boksač u povijesti nego i globalna sportska ikona, čija su popularnost i utjecaj nadilazili granice njegova sporta.
Liston je krenuo nizbrdo. Tijelo su mu našli tjedan dana nakon smrti
Listonova je budućnost bila kudikamo mračnija, a njegova smrt obavijena kontroverzom, kao i cijeli njegov život. Nakon poraza u Lewistonu bio je na dnu, zbog financijskih obaveza prema organiziranom kriminalu ubrzo je ostao bez novca i postao je utjerivač dugova u Las Vegasu. Pokušao se vratiti boksu i do 1969. ostvario 14 uzastopnih pobjeda, da bi u prosincu te godine izgubio nokautom od Leotisa Martina. Bilo mu je blizu 40 godina i bio je to znak da se više nema čemu nadati u boksu.
Listonova supruga Geraldine pronašla je njegovo beživotno tijelo 5. siječnja 1971. po povratku kući s višednevnog putovanja. Policija je pronašla heroin u njihovu domu, ali ne i injekcije. Njegovi su prijatelji tvrdili da smrt predoziranjem nije izgledna jer se Liston panično bojao igala. Obdukcija je pokazala da količina heroina u njegovu tijelu nije bila dovoljna da izazove smrt, pa je liječnicima preostalo jedino da kao uzrok smrti navedu zatajenje srca.
Malotko je vjerovao u to obrazloženje. Javnosti je bila uvjerljivija priča da ga je smaknula mafija zato što, unatoč uputama koje je dobio, nije izgubio posljednji meč protiv Chucka Wepnera. Sahranjen je u Las Vegasu, a ispod njegova imena na ploči stoji samo "A Man". |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 04/01/2022 : 10:01:29
|
https://www.index.hr/sport/clanak/oslobodio-je-nogometase-i-donio-im-milijarde-zauzvrat-su-mu-unistili-zivot/2307708.aspx
Oslobodio je nogometaše i donio im milijarde. Zauzvrat su mu uništili život
"JOŠ ČEKAM da mi kažu 'hvala'. Ronaldo, Beckham, svi oni. Napravio sam nešto što nijedan ministar ne bi napravio političkim putem", u intervju za Daily Mail rekao je prije šest godina Jean-Marc Bosman, čovjek koji je promijenio nogomet kao nitko nikad prije ni poslije.
U utorak su na Parku prinčeva najskuplju utakmicu na svijetu odigrali PSG i Manchester City. S jedne strane pariški, a s druge mančesterski petrodolari. S jedne strane vjerojatno najmoćniji napadački tandem u povijesti (Messi, Neymar, Mbappe), s druge godinama brižljivo slagana skupocjena igračka Pepa Guardiole.
Ništa od svega toga ne bi bilo moguće da prije 31 godinu jedan nogometaš Standarda iz Liegea nakon isteka ugovora nije poželio promijeniti sredinu.
Kako je jedan neuspjeli transfer iz Liegea u Dunkerque postao najvažniji transfer u povijesti nogometa
Jean-Marc Bosman nikad nije bio zvijezda. Barem ne na nogometnim terenima. Bio je korektan, pristojan nogometaš, ali ni po čemu se nije isticao. U redu, bio je i kapetan belgijske U-21 reprezentacije te je bio izabran za najboljeg igrača nekog turnira mlađih kategorija u Engleskoj. Ali, to bi bilo nekako to. Ako je i imao neki igrački potencijal, nikad ga nije do kraja realizirao i karijera mu je sve više propadala. U Standardu iz Liegea nije puno igrao, a onda je 1990. stigla ponuda koja će iz temelja razdrmati njegov život, ali i nogomet kao igru. Ništa više neće biti isto.
Tadašnji francuski drugoligaš Dunkerque želio je potpisati s 25-godišnjim Bosmanom, kojemu je istekao ugovor sa Standardom. No, prema tadašnjim pravilima, igrač nije bio slobodan otići, iako mu je ugovor istekao, ako klub koji ga želi ne isplati odštetu. Cifra koju je Standard tražio bila je ogromna i Francuzi su odustali, a matični klub se osvetio buntovniku Bosmanu smanjivši mu plaću za čak 75 posto.
Bosman je ostao u svojevrsnom limbu i pravdu je potražio na Europskom sudu pravde, gdje je tužio Belgijski nogometni savez, Standard i UEFA-u.
''Igračima se trgovalo kao da su stoka''
"Kad danas govorite ljudima o starom sustavu, o ondašnjim pravilima koja su vladala u nogometu, oni vam ne vjeruju. No, u to vrijeme igrači su pripadali klubu. Njima se trgovalo poput stoke. Duboko u sebi znao sam da to nije u redu. Iako nisam znao mnogo o pravu EU, znao sam da je to u suprotnosti s osnovnim europskim, ali i ljudskim pravima. Odlučio sam otići na sud jer nisam imao izbora. Da to nisam napravio, karijera bi mi bila gotova. Mislio sam da će postupak trajati nekoliko tjedana, na kraju je sve skupa trajalo punih pet godina", pričao je Bosman.
OSvet UEFA-e i nogometnih moćnika je bila strašna
Bosmanovi odvjetnici pred sudom su citirali Rimski ugovor iz 1957., koji je priznavao prava igrača bilo gdje u Europi. Proces je trajao punih pet godina, a u međuvremenu mu se srušila karijera i život mu se okrenuo naopako. Belgijski savez ga je suspendirao jer je odbio produljiti ugovor sa Standardom, a iz straha od osvete nogometnih moćnika, jer se usudio promijeniti tadašnji nogometni poredak, svi ostali profesionalni klubovi su ga se klonili. Nitko nije želio biti ni blizu njega. Bosman je preko noći postao odbačen i izoliran kao da je gubav.
David Ginola, bivši francuski reprezentativac te nekadašnja zvijezda PSG-a, Tottenhama i Newcastlea, prije nekoliko godina snimio je dokumentarni film posvećen Bosmanu pod imenom Bosman, čovjek koji je primijenio nogomet. Ginola je tijekom snimanja filma razgovarao s brojnim akterima čitavog slučaja te Bosmanovim suigračima. Benoit Thans, nekadašnji igrač Standarda s kojim je Bosman dijelio svlačionicu, možda je najbolje opisao paranoičnu i šizofrenu atmosferu koja je vladala u tom trenutku.
"Nismo htjeli da nas netko ne vidi s njim, igrači su se jako bojali da ih netko ne poveže s Bosmanom", rekao je Thans pa dodao da se jako kaje jer je odbijao brojne telefonske pozive svog bivšeg suigrača i što ga nikad nije posjetio.
"Bosman je postao netko kužan, netko s kim se ne želite viđati. Svijet nogometa je vrlo čudan. Ako ostanete na sredini puta, to je u redu. Ako ne talasate, to je isto u redu. No, ako odlučite otići lijevo ili desno ili naglasiti određen problem, nogomet tada kaže: 'Vau, dobri ste s loptom u nogama, ali ne mijenjajte ništa što mi, donositelji odluka, nismo odobrili. Igraj nogomet, šuti i čini ono što mislimo da je dobro za tebe'", kazao je Ginola, da bi nešto kasnije poentirao jednom moćnom izjavom:
''Nikada nije kasno da shvatimo da nekome trebamo pomoći. Nikad nije kasno da klubovi i igrači shvate da ako su osvojili silne titule i postali slavni, da se to možda nikad ne bi dogodilo da nije bilo Bosmanove presude. Ti igrači bi se trebali zamisliti i reći si: 'Zarađujem milijun eura mjesečno, dužnost mi je pomoći nekome tko me učinio bogatim.' Mislim da bi agenti danas svojim igračima trebali objasniti tko je Jean-Marc Bosman i što je točno promijenio, kako bi razumjeli da to što mogu bez problema prelaziti iz kluba u klub nije palo s neba. Igrači su danas toliko zaštićeni, a pojma nemaju tko stoji iza svega toga.''
Odluka Suda u Luksemburgu je u prosincu 1995. promijenila nogomet
Bosman je pobijedio na sudu, a presuda koju je 15. prosinca 1995. donio Europski sud pravde u Luksemburgu bila je tsunami koji je pomeo sva dotadašnja pravila u svijetu nogometa. Presuda je dala slobodne ruke igračima da po isteku ugovora prijeđu iz jednog u drugi klub bez odštete, a ukinuta su i sva ograničenja broja stranih državljana u klubovima unutar Europske unije.
Dotad su klubovi mogli u prvih 11 imati maksimalno trojicu stranih igrača, u nekim ligama samo dvojicu, a od tog 15. prosinca 1995. nogomet se počeo igrati po nekim sasvim drugim pravilima. Tada još toga nismo bili svjesni, no bila je to najradikalnija odluka u povijesti nogometa.
Danas svaki igrač u zadnjih šest mjeseci svog ugovora ima pravo započeti pregovore s nekim drugim klubom nakon što mu istekne postojeći ugovor i, k tome, potpisati ga može šest mjeseci unaprijed. Pojednostavljeno, sad nogometaši mogu raditi klubovima sve ono što su klubovi mogli raditi njima prije 15. prosinca 1995. - ucjenjivati ih. Mogu prijetiti da će napustiti klub kao slobodni igrači kad im istekne ugovor ako im se ne poveća plaća ili poboljša ugovor. Ukidanje pravila o tri stranca i pravo da igrač može slobodno otići po isteku ugovora doveli su do toga da je broj transfera danas u odnosu na vrijeme prije Bosmana višestruko veći, kao što je i znatno porasla sveukupna vrijednost transfera, kao logična posljedica tajkunizacije nogometa i milijarda od TV prava.
Ukratko, danas su nogometaši, barem oni vrhunski, bogataši, a ništa od toga ne bi bilo moguće da nije bilo jednog Belgijca koji je prije 31 godinu samo želio po isteku ugovora zamijeniti prvoligaški belgijski klub s francuskom drugoligašem.
Učinio je igrače bogatašima, zbog toga su mu uništili život i sad je socijalni slučaj
Bosman je promijenio nogomet, revolucionizirao ga je, omogućio je igračima da postanu milijunaši, ali njegov život je krahirao.
Odštetu od nešto više od pola milijuna eura je jako brzo spiskao i ostao je bez ičega. Brak mu se raspao, vratio se kod roditelja i dvije je godine živio kod njih u garaži. Trenirao je i nadao se vratiti nogometu, ali to se nikad nije dogodilo. Jednostavno, nitko ga nije želio. UEFA i FIFA su se morale pokoriti zakonu Suda u Luksemburgu, no to ne znači da su prešle preko toga što je napravio Bosman.
"Svi su bježali od mene. Moje je ime za njih bilo otrov. Pokušavali su se praviti da ne postojim. Danas igrači imaju agente i menadžere koji će im pomoći u karijeri, kao i nakon što im završe igrački dani. Ja nisam imao nikoga. Na kraju sam ipak odigrao devet mjeseci na francuskom otoku Réunion. Ali moji igrački dani su prošli", pričao je Bosman Ginoli.
Imao je samo 31 godinu i bio je na dnu. Izoliran, stigmatiziran i uništen u svakom pogledu, ogrezao je u alkohol i depresiju, što je za posljedicu imalo i čak tešku optužbu za obiteljsko nasilje prije osam godina. Bio je osuđen na godinu dana zatvora (kazna je kasnije preinačena u društveno korisni rad) jer je fizički napao kćerku tadašnje partnerice koja mu je odbila natočiti još jednu čašu.
Čovjek koji je za moderni nogomet napravio možda više od Johana Cruyffa danas je nezaposlen i živi od socijalne pomoći, koju u obliku naknade dobiva od FIFProa, organizacije koja pruža pomoć bivšim profesionalnim nogometašima koji su nakon karijere ostali bez svega.
"Ne znam kako ću platiti grijanje i ne mogu priuštiti zalijevanje bazena u vrtu. U njemu sad žive žabe", kazao je Bosman za Bild prije dvije godine.
Ipak, Ginolin dokumentarac donio mu je jednog prijatelja u svijetu današnjeg nogometa, igrača Juventusa i francuskog reprezentativca Adriana Rabiota.
Veronique Rabiot, majka francuskog nogometaša, vidjela je u filmu kroz što je prošao Bosman i odlučila mu je pomoći. Obitelj Rabiot dala mu je 13 tisuća eura kao poticaj da ustane na noge.
''Sve bih napravio jednako''
Jean-Marc Bosman zbog svojih je uvjerenja proživio golgotu i uništio si je život, no danas kaže da ništa ne bi mijenjao te da bi napravio istu stvar.
"Možda svi misle da bih nakon svega što sam prošao rekao 'ne'. Ipak bih to opet napravio. Tada sam vidio nešto što nije bilo u redu. Netko je morao ustati. Danas, kad ljudi govore o Bosmanovoj presudi, znam da to znači slobodu. I zbog toga sam ponosan."
Neki kažu da bi nogometaši danas trebali jedan dan u godini posvetiti Jean-Marcu Bosmanu i slaviti Bosmanov dan.
Možda bi zaista i trebali. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 04/01/2022 : 10:05:18
|
https://www.index.hr/sport/clanak/bili-su-povijesna-senzacija-njemacke-kod-njih-se-uvijek-igralo-39-minuta-nadoknade/2309487.aspx
Bili su povijesna senzacija Njemačke. "Kod njih se uvijek igralo 39 minuta nadoknade"
Danas ćemo se prisjetiti najveće senzacije u povijesti njemačkog nogometa, koju je 1998. godine priredio Kaiserslautern, i to u prvoj sezoni nakon povratka iz druge u prvu ligu.
IGRALA SE 80. minuta i gosti su upravo izborili slobodan udarac s desne strane.
Ciriaco Sforza je savršeno nabacio na peterac, a tamo je stoper Michael Schjonberg glavom pogodio za 0:1. Olimpijski stadion u Münchenu je utihnuo, a čulo se samo slavlje gostujućih navijača. Kaiserslautern, klub koji se tek vratio iz druge u prvu ligu, Schjonbergovim golom upravo je šokirao moćni Bayern u 1. kolu prvenstva.
Nije to bio prvi put da su Bavarci izgubili kod kuće od nekog autsajdera, ali nije se baš događalo svaki dan, a osobito ne od novog prvoligaša. Za veliki Bayern, megazvijezdama nakrcani "FC Hollywood", to je bila svojevrsna sramota jer nitko, baš nitko nije očekivao da će ta pobjeda Kaiserslauterna na otvaranju prvenstva biti najava jedne od najvećih senzacija u povijesti modernog nogometa.
Godina je 1997. i odnosi snaga u Bundesligi bitno su drukčiji nego danas. Bayern je tih godina i dalje bio najbogatiji njemački klub i aktualni prvak, ali je naslov osvojio nakon dvije uzastopne titule dortmundske Borussije, koja je nekoliko mjeseci ranije osvojila i Ligu prvaka. Devedesetih su po jednu titulu osvojili i Werder i Stuttgart, a vrlo jaki bili su i Schalke i Leverkusen. Junak naše priče, Kaiserslautern, bio je prvak 1991. godine, ali je od tada uglavnom bio prosječan, a 1996. ispao je iz lige. U prijevodu, uz Bayern je bilo dosta kandidata za naslov prvaka, ali među njima nipošto nije bio Kaiserslautern, predvođen genijalnim trenerom Ottom Rehhagelom.
Rehhagel vratio Kaiserslautern odmah u prvu ligu
Schjonbergov gol i pobjeda u prvom kolu bili su satisfakcija i za Rehhagela, koji je do 1996. bio trener Bayerna, da bi ga Uprava zbog loše situacije u prvenstvu i svađe s igračima smijenila samo četiri dana prije finala Kupa UEFA-e. I dok je Bayern slavio titulu u Kupu UEFA-e, Rehhagel je tog ljeta preuzeo posrnuli Kaiserslautern i ekspresno ga vratio u Bundesligu. Drugu ligu su premoćno osvojili s deset bodova prednosti ispred Wolfsburga i bez poraza na svojem Fritz-Walter-Stadionu, koji je smješten na brdu i vidljiv praktički iz bilo kojeg dijela grada.
Kad je preuzeo klub, Rehhagel je doveo atraktivnog brazilskog veznjaka Ratinha, iz Borussije je stigao Thomas Franck, a iz danskog Odensea spomenuti Michael Schjonberg. Nakon što je osigurao povratak u Bundesligu, iz Intera je vratio Ciriaca Sforzu, od Stuttgarta je kupio Andreasa Bucka, a iz Levskog je došao odlični Marian Hristov. Zadnjih dana prijelaznog roka iz malog Chemnitzera došao je izvjesni Michael Ballack. Njih su u svlačionici dočekale klupske legende, Andreas Brehme, Pavel Kuka i Olaf Marschall, čime su napravili savršen spoj nešto malo mladosti i jako puno iskustva i mudrosti, kako na terenu tako i na klupi.
Kaiserslauternu se predviđao siguran ostanak u ligi, a uz malo sreće mogli su se možda potući za neko mjesto u Kupu UEFA-e, iako je to malo tko očekivao. No, od prvoga kola vidjela se dotad neviđena energija u Rehhagelovoj momčadi, koja je na trenutke djelovala kao današnji Liverpool ili Borussia Dortmund.
Kaiserslautern je lomio protivnike golemom količinom trke i strašnim presingom, koji je na trenutke izgledao kao ono što su dvadesetak godina kasnije počeli igrati Liverpool, Borussia i Manchester City.
"Otto nam je dao slobodu na terenu. On bi samo izdiktirao sastav, a svaki igrač znao je što mu je činiti. Svi smo igrali obranu i svi smo igrali napad. Čim smo izgubili loptu, naganjali smo je kao manijaci ne bismo li je vratili. Otto je imao nevjerojatan osjećaj kako izgraditi momčad i naći pravu formulu”, prisjetio se legendarni strijelac Olaf Marschall, a Ciriaco Sforza dodao:
"Dok sam bio na odmoru, telefon mi je bez prestanka zvonio. Otto je imao stalno neke ideje. Kad on nešto želi, nema šanse da će te ostaviti na miru."
Češki libero ključan kotačić
Rehhagel je igru, osim na nevjerojatnoj fizičkoj spremi, temeljio na kreativnosti Ratinha i Sforze, koji su uza se stalno imali radnike Roosa i Schafera. Tu su po potrebi bili i Ballack i Brehme, no možda ključan igrač u Rehhagelovoj ratničkoj momčadi bio je Miroslav Kadlec. Čeh je bio za ono doba tipični libero, igrač iza zadnje linije koji je zahvaljujući nevjerojatnim fizičkim predispozicijama često ulazio i u veznu liniju te tako pomagao u presingu i zgusnutoj sredini, kroz koju je bilo praktički nemoguće proći.
"Najvažniji dio čitave priče bio je Kadlec. Libero je tih godina jako dobro funkcionirao u njemačkoj reprezentaciji i Rehhagel je tu taktiku preslikao kod nas. Miroslav je bio ključ. On je tad bio vjerojatno najbolji libero u Europi, ali je bio jako povučen i trebala mu je podrška trenera, koju je i dobio. U toj momčadi svatko je bio šef, bez da je bio iznad ostalih. Nitko nije bio ljubomoran na ovoga do sebe i svi smo igrali za momčad. To su bile zvijezde, ali nitko nije glumio megazvijezdu niti je poletio. Šokirali smo Njemačku", prisjetio se krilni igrač Martin Wagner.
39 minuta sudačke nadoknade
Nakon što je izgubio od Kaiserslauterna u 1. kolu, Bayern je sljedećih 15 kola bio bez poraza i puhao je za vrat autsajderu, za kojeg su svi samo čekali kad će pasti. No, Bayern je krajem studenog posrnuo protiv Leverkusena 4:2, da bi tjedan dana kasnije u paklu stadiona Fritz-Walter autogolom Didija Hammana i golom Hristova izgubio 2:0 i našao se sedam bodova iza Kaiserslauterna. Rehhagelova momčad igrala je od prve do zadnje sekunde u istom ritmu i tako često lomila protivnike. Čak šest utakmica riješila je golovima u sudačkoj nadoknadi, kod kuće je osvajala u prosjeku 2.41 bod, a u gostima čak 1.59, što je na kraju bilo ključno.
"Kad su igrali kod kuće, imao sam osjećaj da se tamo uvijek igra 39 minuta sudačke nadoknade. Kaiserslautern je često znao igrati petkom, a mi u Bayernu bismo zajedno gledali utakmice. Nevjerojatno je koliko puta su okretali rezultat, to je čak i za nas u Bayernu bilo fascinantno", prisjetio se tadašnji igrač Bayerna Mario Basler.
"Ako želiš biti prvak Njemačke, moraš pobijediti Bayern dvaput. Mi smo to ostvarili, ali ja sam uvijek potiho govorio: 'Moramo im pobjeći dok još ne shvate što im se događa'", rekao je Rehhagel na 20. godišnjicu titule.
Pa ipak, Njemačka je i dalje bila skeptična može li Kaiserslautern otići do kraja. Svi su samo čekali kad će puknuti i kad će ga Bayern preskočiti. No, prvi su pukli baš Bavarci koji su izgubili tri utakmice kroz veljaču i ožujak, a ključni okršaj odigrao se u 32. kolu, kad je Kaiserslauternu u goste stigla Borussia iz Mönchengladbacha. Gosti su u 43. minuti šokantno vodili 2:0 i činilo se da je to kraj i da će Bayern konačno izbiti na vrh. No, onda se ukazao Olaf Marschall, fantastični napadač prepoznatljive frizure i brka, koji je do poluvremena smanjio, pa u 61. zabio za 2:2 nakon velike pogreške golmana i onda kompletirao hat-trick za veliku pobjedu. Naravno, u sudačkoj nadoknadi.
"Tu utakmicu nikad neću zaboraviti. Tad smo znali da možemo do kraja", rekao je Marschall, koji i dalje radi u klubu.
Fešta trajala tjedan dana
Potvrda povijesnog naslova prvaka stigla je u sljedećem kolu, ovaj put bez ikakve drame. S još dva gola Marschalla - kojemu će titula najboljeg strijelca na kraju pobjeći za jedan gol (osvojio ju je Ulf Kirsten) - te po jednim Wagnera i Rischea pregazili su Wolfsburg 4:0 i kad je na Fritz-Walteru javljeno da je Bayern kiksao kod Duisburga, veliko slavlje moglo je početi.
Fešta u gradu s nešto manje od 100.000 stanovnika trajala je doslovno tjedan dana. Grad je bio potpuno pijan, a čak je i veliki Otto priznao da je u tom ludilu popio nekoliko čaša vina. No, za epski uspjeh Kaiserslauterna nije bio zaslužan samo on.
"Ottova supruga Beate odigrala je vrlo važnu ulogu. Bila je stalno uz momčad i jako puno se družila sa suprugama igrača i trudila se sve održati na okupu. Stvorena je obiteljska atmosfera u kojoj su se svi osjećali jednakima, a čak i kad je bilo nekih trzavica, pomagala je da se one brzo izglade i bez puno pompe. Otto i Beate strašno su se trudili i to je bilo vrlo važno za naš uspjeh", rekao je Wagner.
Rehhagel se na 20. godišnjicu titule okupio sa svim svojim igračima u klubu.
"Imao sam strašno dobre igrače s kojima nisam žurio, nego smo išli korak po korak i zato smo bili prvaci. Miroslav Kadlec igrao je kao Franz Beckenbauer, bio je fantastičan igrač. Danas bi on vrijedio najmanje 50 milijuna eura. Kaiserslautern je te godine ostvario nešto što se u Njemačkoj više nikad neće ponoviti jer za to više jednostavno nema uvjeta. Odnosi su se promijenili", rekao je Rehhagel.
Kaiserslauternova bajka nije trajala još predugo. Na kraju šampionske sezone Andreas Brehme je otišao u mirovinu, a Kadlec se vratio u Češku. Sljedeće sezone bili su peti, iako su u Ligi prvaka premoćno osvojili skupinu ispred Benfice, PSV-a i HJK-a, prije nego što su u četvrtfinalu ispali od Bayerna s 2:0 i 4:0. No, na kraju sezone Sforza se posvađao s Rehhagelom, a Michael Ballack je prodan Leverkusenu. Kaiserslautern će 2001. godine doći do polufinala Kupa UEFA-e, ali već tad je klub bio na putu prema dolje zbog prevelikih i nerealnih ambicija klupskih čelnika.
Nakon što je početkom novog tisućljeća uspio izbjeći ispadanje, Kaiserslautern je 2006. ispao iz prve lige, u kojoj je do danas bio još samo dvije sezone. Od 2018. klub je u trećoj njemačkoj ligi, nije bio ni blizu druge, a trenutačno je na desetome mjestu.
A Rehhagel?
Njemački genijalac u Kaiserslauternu je bio do 2000. godine, do kad su potpuno oronuli odnosi i s Upravom i s igračima te je sam odstupio s mjesta glavnog trenera. Godinu dana kasnije postao je izbornik grčke reprezentacije, s kojom je 2004., po mišljenju brojnih stručnjaka, nadmašio sam sebe tako što je tu malu reprezentaciju u Portugalu odveo do naslova europskog prvaka pobijedivši superjakog domaćina na otvaranju Eura i u finalu. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 04/01/2022 : 10:09:35
|
https://www.index.hr/sport/clanak/morao-je-biti-najveci-nogometas-ikad-ali-sedam-prokletih-minuta-promijenilo-je-sve/2311167.aspx
Morao je biti najveći nogometaš ikad, ali sedam prokletih minuta promijenilo je sve
Danas se prisjećamo originalnog Ronalda, strelovitog uspona i vrhunca u Interu, u kojem je djelovao kao najbolji nogometaš svih vremena, te stravičnih ozljeda koje su ga spriječile da to uistinu i postane.
BIO je 12. travnja 2000. Na Olimpijskom stadionu u Rimu prvu utakmicu finala talijanskoga kupa igrali su Lazio i Inter. Inter je bolje otvorio utakmicu i u osmoj je minuti poveo golom Clarencea Seedorfa. Domaćin je najprije izjednačio preko Pavela Nedveda u 29. minuti, a onda je poveo golom Diega Simeonea u 51. minuti.
Trener Intera Marcelo Lippi nije gubio nadu jer je na klupi imao Ronalda. Brazilac je u igru ušao u 59. minuti, prvi put nakon šest mjeseci koje je propustio zbog teške ozljede patelarne tetive u desnom koljenu, koja je djelomično pukla. Najbolji napadač svijeta u igru je ušao s euforičnom željom da svima dokaže da su ozljede iza njega i da je i dalje Il Fenomeno, kako su ga prozvali tri godine ranije, kad je stigao na Apenine.
Slike užasa koje su obišle svijet
U igri je proveo samo sedam minuta, a onda je koljeno popustilo, tetiva mu je puknula, a bolan urlik i suze te očaj igrača Intera sugerirali su da se dogodilo najgore. Slika uplakanog Ronalda koji vrišti u agoniji te prizori izbezumljenih i šokiranih mu suigrača obišli su svijet.
"Bila je to najgora ozljeda u nogometu koju sam ikad vidio. Kad bih vam pokazao fotografije njegovog koljena, ne biste vjerovali. Odmah nakon operacije koljeno mu je bilo veličine nogometne lopte. U koljenu su mu bile tri cijevi koje su ispuštale krv koja je samo liptala. Bilo je stravično. Bolovi su bili takvi da je u nekoliko navrata tražio morfij da zaustavi bol", u razgovoru za FourFourTwo prije tri godine kazao je Milton Petrone, bivši Ronaldov osobni fizioterapeut.
"Jednog dana usred noći nazvao me i rekao: 'Reci mi da ću moći ponovo igrati nogomet, nemoj mi lagati.' Bio sam tamo na početku rehabilitacije, kada je cijeli svijet govorio da se nikad više neće vratiti. Znanost je rekla da je to nemoguće. Jedino je on u to vjerovao", dodao je Petrone.
Vratio se nakon samo 17 mjeseci.
"Nikad nisam razmišljao o prekidu. Čak ni tada. Nogomet je bio moj život, a ta me ljubav nikad nije iznevjerila", pričao je kasnije za mnoge najveći igrač koji je ikad igrao nogomet.
Ronaldo je srušio znanost, ali nikad više nije bio isti
Ronaldo je uspio srušiti znanost, vratio se nogometu i nastavio je zabijati. Za Inter, kasnije Real, Milan, čak i za Corinthians na samom kraju, a Brazil je samo dvije godine nakon stravične ozljede s osam golova odveo do naslova prvaka svijeta. Ipak, nije to više bilo to. Nakon tog kobnog 12. travnja 2000. Ronaldo je i dalje bio dobar, zapravo, bio je sjajan, ali bio je to drugi Ronaldo. Puno teži, puno sporiji. Više nije bio neukrotiv kao prije, a nogometnu genijalnost isporučivao je tek na mahove.
"Ronalda sam u Milan doveo 2007. Bio je vidno izvan forme. Imao je prilično kilograma viška i rekao sam mu da se najprije pripremi, vrati u optimalno stanje i da će igrati. Ljutito mi je odgovorio: 'Jesi li me doveo da trčim ili da zabijam golove?' Stavio sam ga u igru i nakon par minuta na terenu je zabio. Samo me pogledao i nasmiješio se. Nisam mu imao što odgovoriti", kazao je Carlo Ancelotti o Ronaldu.
Ronaldo je u svom primeu bio tornado, razarajuća sila prirode. Svijet do tada nikad nije vidio takvog igrača. Nevjerojatan dribler, fantastičan trkač, fizički dominantan i nestvarno precizan. Njegov nogomet bio je nešto najbliže virtualnom nogometu. Činilo se kao da nije s ovog planeta, ali tog 12. travnja 2000. izgledao je poražavajuće ljudski. Jednostavno, onih sedam minuta tragedije s Olimpica promijenilo je puno toga.
Vjerojatno i povijest te budućnost nogometa jer Il Fenomeno je imao sve da bude najveći svih vremena.
Desetljeća luzerstva Intera trebalo je prekinuti brazilsko čudo od djeteta
Od sredine 80-ih, nakon tragedije na Heyselu, kad su engleski klubovi na pet godina izbačeni iz Europe, status nogometne NBA lige preuzela je Serie A. Najprije Juventus, pa Maradona i Napoli, a onda se pojavio Milan koji je na pogon novca Silvija Berlusconija čitavo desetljeće dominirao talijanskim, ali i europskim nogometom.
Inter, europski gigant iz 60-ih, stajao je nekako po strani. Ne samo da nije bio prvi u Italiji nego ni u svom gradu. Navijači su u očaju promatrali kako se gradski rival kočoperi i pred nosom im odnosi trofeje, dok njihov miljenik godinama tavori u prosječnosti sredine Serie A.
A onda se nešto počelo događati 1995. Massimo Moratti je preuzeo klub i odlučio je posrnulog giganta vratiti tamo gdje pripada - na vrh Europe. Moratti je potrošio silan novac kako bi od bolesnog diva napravio klub koji će promijeniti talijanski nogometni poredak i najbolji svjetski igrači počeli su stizati u Milano.
Unitedov Paul Ince prvi je probio led, a njemu se onda pridružila povorka sjajnih igrača. Moratti je kupio Yourija Djorkaeffa, Ivana Zamorana, Arona Wintera, Nwankwa Kanua, Benoita Caueta i Diega Simeonea. Odlična momčad, fenomenalna skupina igrača, ali je li to bilo dovoljno za napad na Scudetto? Nije. Nedostajalo je oružje s kojim bi Inter bio nepobjediv. Ronaldo Luis Nazario de Lima, ili samo Ronaldo. Brazilsko čudo je bilo to nešto, taj začin koji je Moratti nužno trebao kako bi Inter postao njegovo životno djelo.
Dječak koji je zaludio cijeli Brazil
Rijetki su nogometaši koji su od malih nogu bili predodređeni da postanu najveći. On je bio taj. Kao klinac od 12, 13 godina toliko je odskakao od vršnjaka da nisu bile rijetke utakmice na kojima bi zabijao po 10, 11 golova. Legendarni Jairzinho, član one čuvene postave Brazila koja se 1970. prošetala do svjetskog zlata, odveo je nevjerojatnog klinca u Cruzeiro, a ono što se događalo u sljedeće dvije godine bilo je nešto veličanstveno i raritetno u svijetu nogometa.
Ronaldo je u samo jednoj profesionalnoj sezoni (1993./94.) toliko raspametio čitavu državu da je, neovisno o klupskoj pripadnosti, cijeli Brazil bio zaluđen dječakom od 17 godina. Kako je dominirao u mlađim kategorijama tako nije imao pravu konkurenciju ni kad je kao dječak stigao među odrasle muškarce. Maradonina tehnika i lucidnost, Peleova brzina i kontrola lopte te Cruyffova taktička potkovanost i inteligencija. Sve je to imao Ronaldo, savršen nogometaš, rođen da bude najbolji ikad.
Pele, škrt na pohvalama i zaljubljen u svoju veličinu, prvi je put za nekoga rekao da je njegov legitimni nasljednik i da može postati bolji od njega. Bio je to ogroman pritisak na dječaka koji još nije bio punoljetan. Mnogi bi pod teretom očekivanja puknuli, a Ronaldo je samo nastavio raditi ono što je najbolje znao. Možda i ključan trenutak koji je od njega stvorio famu dogodio se na derbiju Cruzeira i Sao Paula. Cruzeiro je zabio šest golova velikom rivalu, a Ronaldo je pet puta tresao mrežu.
"Ovo što sam upravo vidio bilo je nešto nevjerojatno. Nikad nešto slično nisam vidio. Ovaj mladić je fenomen", kazao je legendarni Cafu, u toj utakmici desni bek Sao Paula koji je vjerojatno, iako je izgubio utakmicu, s užitkom promatrao nasmijanog mladića kako na nogometnom terenu radi nešto što nitko nikad nije radio.
Bio je to tek početak. Ronaldo je do tada prosječni Cruzeiro s 44 gola u 47 utakmica odveo do dva trofeja i natjerao izbornika Brazila Carlosa Alberta Parreiru da ga pozove na SP u Americi. Čitava nacija je željela vidjeti čudesnog mladića u vrhu napada kako nakon 24 godine vraća Brazilu ono što je svaki stanovnik te zemlje smatrao da mu pripada - naslov svjetskog prvaka. U pomalo histeričnu kampanju se uključila čak i majka brazilskog izbornika, ali Parreira je imao drugačije planove. Vjerovao je Romariju i Bebetu, a Ronaldo je učio s klupe. Brazil je postao prvak, a golobradi tinejdžer primio je zlatnu medalju. Tog ljeta je Europa pozvala mladića k sebi.
U Nizozemskoj je stasao, a u Barceloni odrastao
Za 17-godišnjeg Brazilca u redu je čekala sama krema tadašnjeg europskog nogometa. Milan, Inter, Juventus i Ajax, svi su oni željeli dovesti Ronalda. Ipak, mladić je i tada pokazao zrelost koja ga je krasila na terenu. Na preporuku sunarodnjaka Romarija krenuo je njegovim stopama. Odlučio se za najmanje glamurozan klub od svih prosaca. Ronaldo je potpisao za PSV. U Eindhovenu se zadržao samo dvije sezone, ali formativne godine privikavanja na europski nogomet bile su krucijalne za ono što će se dogoditi u ljeto 1996. Nakon što je u svojoj debitantskoj sezoni u Nizozemskoj zabio 35 golova u 36 utakmica, stigao je poziv velike Barcelone koja ga je dovela za 15 milijuna eura.
Premda na Camp Nouu nije osvojio naslov prvaka, nego ''samo'' Kup pobjednika kupova, Kup kralja i španjolski superkup, Brazilac je u dresu Barcelone igrao nevjerojatno. Bila je to čista nogometna čarolija.
"Ronaldo je bio veličanstven. Doveo sam ga iz PSV-a i zajedno smo bili u Barceloni nešto manje od godinu dana. Nije bio s ovog svijeta. Bio je bog, apsolutno veličanstven. Imao je nevjerojatne sposobnosti. Bio je prekrasan mladi sportaš, pun poštovanja i poniznosti. Jako mi je žao što smo skupa radili samo osam mjeseci. Bio je tako snažan, jednostavno je na leđima nosio suparnike i jurio bi pokraj njih. Radio je što god je poželio. On je klasičan primjer moći i vještine'', kazao je tadašnji trener Barce, Sir Bobby Robson.
Ronaldo je u samo jednoj sezoni koju je odigrao za Barcu u 49 utakmica zabio 47 golova, ali još je više impresionirao načinom na koji je igrao. Godine 1996. osvojio je Zlatnu loptu kao najmlađi igrač kojem je to uspjelo i brojni stručnjaci su bili sigurni da će Katalonci s njim u vrhu napada godinama dominirati svjetskim nogometom.
Međutim, već sljedećeg ljeta Brazilac je otišao u Inter i šokirao cijeli nogometni svijet. Nikome nije bilo jasno zašto je to napravio. Inter ga je u ljeto 1997. platio 28 milijuna eura, što je tada bio svjetski rekord.
"U Barceloni me tada nisu dovoljno cijenili. Nakon odlične sezone nudili su mi novi ugovor koji je bio zaista nedovoljan. Stigla je ponuda Intera i odlučio sam je prihvatiti. Ondje su pokazali koliko me cijene jer su mi dali sve što sam htio", nedavno je objasnio Ronaldo odluku koju je donio prije 24 godine.
Kako je Ronaldo postao Il Fenomeno
Moratti je dobio što je želio. Inter je izgubio titulu luzerskog kluba, prestao je biti Milanova druga momčad, a najbolji igrači svijeta željeli su slijediti Il Fenomena. Hegemonija Berlusconija i Milana je gotova. U grad je stigao novi kralj. Barem je tako vjerovao Moratti, posebice u prvoj Ronaldovoj polusezoni u Interu. Crno-plavi su gazili sve pred sobom, a Brazilac je uredno trpao. U prvih 12 utakmica bili su bez poraza i s Juventusom su vodili mrtvu trku za Scudetto. Trener Luigi Simoni izgradio je momčad koja je igrala disciplinirano, brzo, i atraktivno. Ronaldo je bio jedini igrač koji nije imao zadatke u obrani. Njegov jedini posao je bio tempom, snagom i agresijom mrcvariti protivničke obrane.
Ronaldo je došao u ligu u kojoj je bilo užasno teško zabijati golove, driblati i koristiti prostor. Znalo se kako igraju Talijani. Njegov dolazak u Serie A promijenio je cijelu paradigmu talijanskog nogometa, baš kao i ulogu napadača. Bio je prvi vrhunski napadač koji se jednako dobro snalazio na svakom dijelu terena. Nije sidrio u kaznenom prostoru, već je aktivno sudjelovao u igri. Nije samo trpao već je i kreirao. Nije čekao da mu suigrači namjeste šansu, sam ih je sebi stvarao. Došao bi do centra, tražio loptu u noge, a onda bi upalio motore i krenuo. Otud i ona sad već antologijska izjava Siniše Mihajlovića, tada igrača Lazija:
''Krene Ronaldo u kontru, a ja i Nesta sami u obrani.''
Čuvari mu nisu mogli ništa. Nisu ga mogli markirati, nisu ga mogli zonski braniti. Nisu mu mogli baš ništa. Jednog po jednog je činio smiješnima i zabijao je s neodoljivom lakoćom. Dolazak jednog Brazilca u ligu potpuno je promijenio filozofiju načina na koji se desetljećima igralo na Apeninima.
Čudesna pariška noć i 90 minuta čiste nogometne ljepote
U prvoj sezoni u Interu zabio je 25 ligaških golova, ali ipak nije mogao do naslova. Juve je bio prejak, no u jednoj od najboljih individualnih utakmica u povijesti nogometa, u finalu Kupa UEFA-e, Ronaldo je sam srušio moćni Lazio 3:0. Bila je to nepodnošljiva lakoća igranja, a čitav svijet te se noći naklonio genijalcu jer je svjedočio 90 minuta čiste nogometne ljepote.
"Ronaldo je najbolji napadač protiv kojeg sam ikad igrao. Bilo ga je nemoguće zaustaviti. Najgore iskustvo u karijeri bilo mi je igrati protiv njega u finalu Kupa UEFA-e 1998. u Parizu. Bio je nevjerojatan. Više sam puta gledao snimku te utakmice kako bih otkrio gdje sam pogriješio. Izgubili smo 3:0, ali i danas sam uvjeren da ni za što nisam bio kriv. Jednostavno, bio je nezaustavljiv. Toliko je bio brz da smo pokraj njega izgledali kao promatrači", kazao je Alessandro Nesta, legenda talijanskog nogometa te jedan od najboljih braniča u povijesti.
Uništavanje Neste na toj utakmici ostalo je u sjećanju i Zinedineu Zidaneu, u to vrijeme zvijezdi Interu omraženog Juventusa, a kasnije suigraču u madridskim Galacticosima.
''Obožavam Ronalda, ostavio je neizbrisiv trag u nogometu, ali nikad neću zaboraviti ono što je radio Nesti u finalu Kupa UEFA-e 1998. Taj potez uz samu aut-liniju, taj mali dribling, po mom mišljenju definira Ronalda kao nogometaša. Samo nekoliko igrača na svijetu tako nešto može napraviti. Uglavnom su to Brazilci, ali nitko ne može to napraviti tako brzo kao on tu večer. Rođen je s tim genijem u sebi. Nije postojao sustav ili taktika koji su ga mogli zaustaviti. S loptom u nogama trčao je 2000 kilometara na sat. Trčao je brže s loptom u nogama nego većina igrača bez nje.''
Gol koji je postigao za konačnih 3:0 bio je možda i najspektakularniji u cijeloj njegovoj karijeri. Izašao je pred vratara Lazija Luce Marchegianija i s nestvarnom lakoćom ga je slomio, zaobišao i gurnuo loptu u praznu mrežu. Taj potez je kasnije postao njegov zaštitni znak.
"Ronaldo je bio fenomenalan. Dokazao je da je te sezone bio iznad ostalih. Sjećam se njegova pogotka protiv Lazija. Bacio je njihova golmana na leđa a da nije ni dodirnuo loptu. Bilo je to nevjerojatno, ali takve stvari je radio na svakom treningu pa smo mi navikli na to", pričao je Youri Djorkaeff, slavni francuski veznjak i Ronaldov suigrač u Interu.
Premda Inter nije stigao do toliko sanjanog Scudetta, Moratti se nakon te čudesne pariške noći nije previše uzrujavao. Vjerovao je da je to bio samo početak bajke koja će trajati jako dugo. Ronaldo je tog ljeta kao neokrunjeni kralj nogometa stigao u Francusku na Mundijal i vodio Brazil do finala. No, noć prije finalne utakmice protiv domaćina nešto nije bilo u redu. Godinama kasnije slušali smo i čitali brojne teorije, od toga da je imao epileptični napad do toga da je čak bio i otrovan. Kako je kasnije sam priznao, tada su počeli prvi ozbiljni problemi s koljenom, problemi koji će uništiti ili barem skratiti karijeru jednog od najvećih svih vremena. Izbornik Zagallo je želio Ronalda ostaviti na klupi i u vrh napada staviti Edmunda, no najbolji igrač svijeta želio je igrati po svaku cijenu. Očito je pogriješio. Bio je samo sjena igrača koji je prije samo par mjeseci u istom gradu sam pregazio Lazio i donio Interu europski trofej.
Samo su ga ozljede mogle zaustaviti da ne postane najveći ikad
U Milano se vratio ozlijeđen. Dobar dio sezone je proveo na rehabilitacijama, a Moratti je tada već bio zabrinut. Čovjek koji mu je trebao biti smrtonosno oružje postao je žrtva samonametnutog paklenog tempa života. Svi udarci koje je tijekom karijere primio došli su na naplatu. Premda se onako jak i stamen doimao kao nepoderiv stroj, Ronaldo je bio samo čovjek od krvi i mesa. Ozljede su ga uništavale, a bolne grimase zamijenile su onaj prepoznatljiv smiješak koji ga je krasio dok je zabijao. Također, i navijači su počeli gubiti strpljenje. Nitko nije znao što se točno događa s Brazilcem i sve češće su padale optužbe da ga ozbiljan nogomet više ne zanima, da umjesto na travnjaku igra po noćnim klubovima i da mu je Moratti pružio poseban tretman.
Nakon što je propustio gotovo cijeli prvi dio prvenstva, vratio se u proljeće 1999., ali bio je daleko od prave forme. U derbiju protiv Milana dobio je crveni karton zbog udaranja Roberta Ayale, a nakon golijade protiv Leccea od 6:0, kad je napokon zabio gol, ono isto koljeno je opet popustilo. Propustio je pola godine, a onda se vratio 12. travnja 2000.
Bilo bi bolje da nije jer se povijest nogometa mogla sasvim drugačije pisati.
"Ronaldo je bio moj heroj. Bio je najbolji napadač kojeg sam ikada vidio. Bio je toliko brz da je mogao zabiti ni iz čega, a s loptom je mogao ono što nije mogao nitko", kazao je Lionel Messi.
Kad GOAT to kaže, onda je valjda to tako. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 04/01/2022 : 10:23:45
|
https://www.index.hr/sport/clanak/kako-je-21godisnji-klinac-postao-najbogatiji-americki-sportas-i-promijenio-nba/2312591.aspx
Kako je 21-godišnji klinac postao najbogatiji američki sportaš i promijenio NBA
Danas se prisjećamo Kevina Garnetta i njegovog utjecaja na promjenu povijesti NBA lige. On je 1997., samo dvije godine nakon završetka srednje škole, potpisao najunosniji ugovor u američkom sportu. Posljedica toga bio je lockout koji je prvi put u povijesti skratio NBA sezonu, ali i donio brojne promjene u načinu na koji liga funkcionira.
LEBRON JAMES prošle je sezone postao košarkaš s najvećom ukupnom zaradom od NBA ugovora u povijesti. Vrijednost ugovora tijekom njegovih 19 NBA sezona, uključujući ovu, bit će 387.384.119 dolara. Iako (još) nije pretekao Michaela Jordana kao najveći svih vremena, igra u puno unosnijoj eri pa je njegov rekord očekivan.
Prije njega rekorder je bio Kevin Garnett s 334.304.240 milijuna dolara zarade tijekom 21 godine NBA karijere. Bio je prvak, bio je MVP, bio je najbolji defenzivac lige i 15 puta All Star. Karijeru je završio među 20 najboljih strijelaca i blokera te deset najboljih skakača svih vremena. Na parketu je ostavio ogroman trag u NBA ligi, ali još veći izvan njega.
Upravo ugovor koji su mu 1997. dali Minnesota Timberwolvesi pokrenuo je velike promjene u NBA svijetu. Bio je povod za prvi lockout zbog kojeg je otkazan dio sezone, a nakon njega postavljeni su brojni standardi prema kojima NBA i danas funkcionira.
Dvije godine nakon odlaska iz srednje dobio najveći ugovor u povijesti američkog sporta
Danas najbolji NBA igrači zarađuju i više od 40 milijuna po sezoni, ali tada su cifre bile znatno manje jer je priljev novca u ligu bio znatno manji, a time i salary cap, odnosno granica do koje klubovi smiju trošiti. Za usporedbu, te je sezone Michael Jordan iznimno zarađivao 33.1 milijun, ali Patrick Ewing, drugi najplaćeniji, bio je daleko ispod s 20.5 milijuna, a samo su devetorica imala više od 10 milijuna po sezoni.
A Garnett, mladić koji je samo dvije godine ranije još bio u srednjoj školi, dobio je tada najunosniji ugovor u povijesti američkog sporta, novac koji je i najvećim superzvijezdama bio nezamisliv. Ali ne samo igračima nego i klubovima, jer vlasnici su smatrali takav ugovor presedanom koji će ohrabriti igrače na puno veća potraživanja. Garnettov ugovor nije bio uzrok lockouta, ali bio je najveći povod, pa se i danas krivnja za najdulji prekid jedne NBA sezone svaljuje na njega. A on je samo bio na pravome mjestu u pravo vrijeme.
KG nije morao čekati dvije godine i pregovore oko tog povijesnog ugovora da postane NBA pionir. Te 1995. prošlo je već 20 godina otkako je Moses Malone postao prvi i do tada jedini košarkaš koji je na draft izašao odmah nakon srednje škole. Garnettu to nije bio plan, namjeravao je ići na koledž, ali na preliminarnom ispitu nije postigao dovoljan rezultat koji bi mu omogućio da igra za košarkašku momčad.
Iako je test mogao proći i naknadno, odlučio se prijaviti na draft i potpuno preskočiti sveučilište. Na odluku ga je nagovorio košarkaški guru Sonny Vaccaro, koji je imao nevjerojatno oko za rano prepoznavanje talenata, s kojima se onda povezivao i pomagao im u ranoj fazi karijere, posebno na koledžu.
"Rekao sam mu: 'Kevine, čak i ako ne znaš igrati, ako zasereš, zaradit ćeš barem 15 milijuna. Bože sačuvaj da ti se nešto dogodi na koledžu, nećeš dobiti ništa.' Pitao me mislim li da će ga netko uzeti na draftu, a ja sam mu odgovorio da ne mogu biti sto posto siguran, ali da će biti izabran među prvih deset", ispričao je Vaccaro za Bleacher Report 2015. godine.
Garnett je i službeno bio najbolji srednjoškolski košarkaš u SAD-u. Na 211 cm nosio je nepunih 100 kilograma, bio je mršav, ali žilav, ogromnog raspona ruku, neprirodno brz i pokretljiv za svoju visinu, s odličnim pregledom igre. Uza sve to, igrao je s neusporedivim intenzitetom. Tada je bio avangarda, preteča današnjim zvijezdama poput Kevina Duranta i Giannisa Antetokounmpa.
Četiri velike sveučilišne zvijezde i jedan srednjoškolac
Jedan srednjoškolski trener iz Chicaga povezao ga je s NBA agentom Ericom Fleischerom, koji mu je organizirao treninge i workoute protiv starijih igrača, na kojima je Garnett dominirao i zaintrigirao NBA klubove. Ipak, nitko se nije činio odlučan da potroši visoki pick na srednjoškolca, ma koliko dobar bio. Tim više što su na raspolaganju bile velike sveučilišne zvijezde Joe Smith, Antonio McDyess, Rasheed Wallace i Jerry Stackhouse.
Prije workouta pred trenerima i generalnim menadžerima NBA klubova, Flip Saunders i Kevin McHale iz Minnesota Timberwolvesa dogovorili su se da će Garneta, bez obzira na to kakav bio, hvaliti na sav glas jer su se nadali da će im netko od gorenavedene četvorke pasti u ruke na petome mjestu drafta. A onda su ga vidjeli uživo i ostali bez teksta.
"Njegov intenzitet, energija, kombinacija vještina, sve je bilo iznad svake očekivane razine. Da ste doveli najboljih 10 igrača i vidjeli što mogu, rekli biste da je on broj jedan. To je bio vjerojatno najbolji workout koji sam vidio u životu. I Kevin i ja zaključili smo da nema nikakvog rizika, samo smo se nadali da će još biti dostupan kad dođemo na red", ispričao je pokojni Saunders, ondašnji trener Timberwolvesa.
Imali su sreće. Bio je dostupan.
"Vlasniku kluba objasnio sam da nam se zaista sviđaju četiri igrača, ali da ima i jedan dečko koji bi zaista mogao biti poseban. Odgovorio mi je da radije ne bi draftirao igrača izravno iz srednje škole. Rekao sam mu da mi je olakšao posao jer bih se zaista mučio s odlukom", prisjetio se John Nash, ondašnji generalni menadžer Washington Bulletsa, koji su birali četvrti.
Smith, McDyess, Stackhouse i Wallace nanizali su se kao prva četiri picka, a Minnesota je kao petog odabrala Garnetta. Već na prvom treningu ostavio je suigrače u čudu.
"Nakon svakog treninga smo trčali sprinteve, a on je bio brži od svih, i od bekova. Želio je pobijediti u svemu, biti najbolji u svakoj vježbi, a bio mu je tek prvi dan. Pomislio sam: 'Kvragu, kako ću protiv ovog tipa svaki dan zabijati na treningu'", rekao je Sam Mitchell, Garnettov suigrač i dugogodišnji mentor.
On i Saunders bili su ključni ljudi u njegovu razvoju u NBA superzvijezdu. Sredinom prve sezone Garnett je postao starter i završio s pristojnim prosjecima od 10.4 koša i 6.3 skoka, prilagođavajući se ogromnoj razlici u razinama košarke u srednjoj školi i NBA ligi. U drugoj sezoni, uz pomoć rookieja Stephona Marburyja, već je vodio Wolvese do prvog nastupa u doigravanju s prosjecima od 17 koševa i osam skokova. Ali više od brojki imponirao je njegov način igre, suludi intenzitet i pokretljivost njegovog izduženog, krakatog tijela. Nije bilo sumnje da će KG i na NBA razini biti čudovište.
Timberwolvesi su još bili mlada franšiza i prvi put su okusili uspješnu sezonu, prvi put su u svojim redovima imali igrača koji ih je mogao ne samo staviti na košarkašku kartu i pretvoriti u snažan i respektabilan klub nego možda i voditi do naslova prvaka. U tandemu s Marburyjem izgledao je posebno impresivno i Wolvesi su bili spremni učiniti sve da ga zadrže.
I tako dolazimo do ljeta 1997. s početka priče.
Pregovarali su dva mjeseca, dogovorili se sat prije isteka roka
Garnett je u NBA stigao u idealnom trenutku, u kratkom periodu u kojem su novaci bili vezani za svoj prvi klub samo tri godine i u kojem nije bilo ograničenja visine ugovora. Postojao je salary cap, ali kao i danas, klubovi su ga mogli prelaziti produljujući ugovore svojim igračima.
Wolvesi su u kolovozu svojoj mladoj zvijezdi ponudili 102 milijuna dolara za šest godina vjernosti, što bi bio jedan od najvećih ugovora u NBA povijesti. Ali tog je ljeta Alonzo Mourning potpisao sedmogodišnji ugovor vrijedan 105 milijuna dolara, a Juwan Howard šestogodišnji za malo više od 100. Agent Fleischer je smatrao da KG vrijedi više.
Prvog dana listopada, sat vremena prije isteka roka za produljenje, Garnett je potpisao ugovor bez presedana, ne samo u NBA ligi, nego u američkom profesionalnom sportu uopće - 126 milijuna dolara za šest godina. Za usporedbu, bilo je to više nego dvostruko od cifre koju je Michael Jordan zaradio do tada u cijeloj karijeri.
"Mislio sam da će ga klubovi s velikih tržišta pokušati odvesti. Franšiza je od početka bila na dnu, a navijači su sada konačno vidjeli nadu. Zato sam se odlučio na ulaganje koje ni financijski ni poslovno vjerojatno nije bilo pametno, ali nije se radilo samo o tome. Ja sam iz Minnesote, živim tu, želio sam to za ovaj klub", objasnio je vlasnik Wolvesa Glen Taylor.
Vlasnik Wolvesa Glen Taylor, Flip Saunders, Kevin Garnett i Kevin McHale
Cijela liga bila je u šoku. Kako je klinac, koji je prije samo dvije godine bio srednjoškolac, mogao dobiti toliki novac, veći nego ijedan košarkaš prije njega? Drugi igrači bili su ljubomorni, vlasnici drugih klubova bojali su se eksplozije njihovih visokih zahtjeva, a analitičari su se pitali kako će Wolvesi dovoditi nove igrače ili zadržati svoje kad na samo jednog troše toliki udio budžeta.
Vlasnici klubova, zabrinuti za svoj novac, imali su i druge razloge za nezadovoljstvo, ali upravo su Garnettov ugovor istaknuli kao dokaz da aktualni sustav ne funkcionira. Iskoristili su klauzulu iz kolektivnog ugovora iz 1995. da ga mogu raskinuti nakon tri godine ako više od 51.8% košarkaških prihoda odlazi na plaće igrača.
Uslijedio je treći lockout u četiri godine, ali dok je prvi završen nakon dva mjeseca, a drugi za samo tri sata, ovaj put pregovori vlasnika i sindikata igrača bili su puno tvrđi i otegnuli se na čak šest mjeseci. Vlasnici su željeli postaviti granicu na visinu ugovora, produljiti razdoblje u kojem mogu zadržati draftirane igrače i također im ograničiti ugovore, ukinuti Pravilo Larryja Birda, koje je igračima omogućavalo da potpisuju visoka produljenja sa svojim klubovima bez njihova podlijeganja limitima salary capa...
Zvijezde su bile najupornije, prosječni igrači su popustili
I bili su čvršći, ujedinjeniji. U udruzi igrača došlo je do razdora jer je ograničavanje visine ugovora na štetu išlo samo najvećim zvijezdama, koje su pritom već imale najviše novca i lakše izdržavale lockout. Mnogi drugi željeli su se samo vratiti na posao i dobivati plaću, koga briga što će elita ostati bez par desetaka milijuna kad je to iznos o kojem sami mogu samo sanjati.
Lockout je okončan 20. siječnja 1999., sezona je spašena, iako se igralo 50 umjesto 82 utakmice, a otkazan je i All Star vikend. Vlasnici su pobijedili i ustanovili brojna pravila prema mnogima od kojih NBA i danas funkcionira. Određena je ljestvica rookie ugovora za njihovih prvih pet sezona u ligi. Visina ugovora ograničena je na temelju staža igrača u ligi. Pravilo Larryja Birda je ostalo, ali također s ograničenjima. No i igrači su uspjeli progurati neke zahtjeve, poput iznimki prema kojima klubovi mogu dovesti igrača unatoč limitima salary capa, blago su povećane minimalne plaće, a i izborili su se za 55% udjela od zarade od košarkaških prihoda. Ustanovljen je i porez na luksuz, koji plaćaju klubovi koji previše premašuju salary cap, a taj se novac raspodjeljuje među konzervativnijim potrošačima.
Ironično, Timberwolvesi su davanjem rekordnog ugovora sami sebi iskopali jamu. Dugoročnim vezivanjem Garnetta riješili su pola plana, ali si uskratili ostvarivanjem druge polovice. Drugi dio njihovog tandema budućnosti zatražio je trejd.
Stephon Marbury bio je strašno ljubomoran na Garnettov novac, koji on više nije mogao zaraditi zbog novih ograničenja koje je upravo on posredno uzrokovao. I on i Minnesota su mu se zgadili.
"Ne mogu igrati s njim kad on zarađuje 20 milijuna, ja devet, a kod mene je lopta kad se rješavaju utakmice", rekao je Marbury, prema sjećanjima trenera Saundersa.
Garnett i Wolvesi u zenit su ušli 2004., taman na vrijeme za novi stomilijunski ugovor
Wolvesi su razmijenili Marburyja u New Jersey Netse, gdje se razvio u All Star igrača, ali ostao je samo dvije godine, prije nego što su ga Netsi poslali u Phoenix za Jasona Kidda i u iduće dvije sezone došli do NBA finala.
Minnesota je i dalje bila dobra, ali bez Marburyja imala je niži plafon. Svake je godine ulazila u doigravanje i uredno ispadala u prvom krugu, sve do 2004. Slučajno ili ne, bila je to posljednja sezona Garnettova kontroverznog ugovora. Uz iskusne prinove Latrella Sprewella i Sama Cassella Wolvesi su ostvarili rekordnih 58 pobjeda, prošli prvu, a onda i drugu seriju doigravanja i pali tek u finalu Zapada protiv LA Lakersa. Garnett je te sezone imao rekordne prosjeke od 24.2 koša i 13.2 skokova te zaradio jedinu titulu MVP-ja. Imao je tek 27 godina i ulazio u zenit karijere.
Naravno da mu je Glen Taylor dao sve što je mogao, odnosno što mu je prema novim pravilima bilo dopušteno - petogodišnji ugovor na okruglih 100 milijuna, koji je dodatno pomogao Garnettu da sve do lani bude igrač s najvećom ukupnom zaradom u NBA povijesti.
Ipak, ispostavilo se da je sezona 2003./2004. bila labuđi pjev Wolvesa u Garnettovoj eri. U idućoj su propustili doigravanje iako su sakupili 44 pobjede, a u naredne dvije još padali i KG je 2007. izgubio strpljenje te zatražio odlazak nakon punih 12 godina na sjeveru.
Tada je još jedanput ušao u povijest postavši prvi košarkaš u povijesti koji je razmijenjen za sedam igrača. Boston Celticsi za njega su Minnesoti dali doslovno pola svog rostera, ali isplatilo im se. Osim njega, Paulu Pierceu su pridružili i Raya Allena te odmah u prvoj zajedničkoj sezoni osvojili naslov prvaka.
Iako je na odlasku iz Minneapolisa rekao da jedino žali što u tih 12 godina nije klubu donio naslov prvaka, prilikom primanja u Kuću slavnih rekao je da najviše žali što se nije ranije priključio Celticsima.
S Bostonom je došao do finala i 2010., ali ovaj put Lakersi su bili bolji. Tog se ljeta u Miamiju okupila velika trojka - LeBron James, Dwyane Wade i Chris Bosh - a Bostonova je već ozbiljno zašla u tridesete godine. Uslijedio je pad, trejd Garnetta i Piercea u Brooklyn Netse, koji je završio debaklom, a KG je karijeru završio tamo gdje ju je i započeo.
Glen Taylor i Garnett
Vratio se u Wolvese odigrati još sezonu ili dvije, a onda planirao dijelom od ogromnog novca koje je kroz godine dobio od kluba kupiti vlasnički udio, zajedno s trenerom Saundersom. No taj je plan propao krajem 2015., tijekom posljednje Garnettove sezone, kad je Saunders preminuo od posljedica Hodgkinova limfoma. Odnosi između Garnetta i Taylora su znatno zahladili. KG je još lani isticao da bi želio potpuno otkupiti klub, umjesto da samo uđe u vlasničku strukturu, ali Taylor tvrdi da mu se nikad nije javio s ponudom.
Garnett je u 21 godinu u NBA ligi ostavio ogroman trag, kako na terenu, tako i svojom ulogom u lockoutu i pregovorima koji su promijenili ligu, ali posredno je odgovoran za još jedno pravilo koje vrijedi i danas.
Otvorio je srednjoškolcima put koji su si sami zatim zatvorili
Naime, nakon što je učinio nezamislivo i direktno iz srednje škole izašao na draft, godinu poslije to je učinio i Kobe Bryant. Ohrabreni njihovim uspjesima, brojni su mladići odlučili preskočiti koledž i direktno iz srednjoškolskih klupa doći u NBA. U idućih osam godina slijedilo ih je čak 37 srednjoškolaca, pa iako je među njima bilo vrlo uspješnih (LeBron James, Dwight Howard, Tracy McGrady), većina ih je opet završila na - klupi.
To je postao trend, najbolji mladi igrači gotovo su odlaskom na sveučilište priznavali da nisu dovoljno dobri. Toj je pošasti NBA stala na kraj 2005., točno deset godina nakon Garnettova ulaska u ligu, pravilom da igrači moraju čekati barem godinu dana od završetka srednje do prijave na draft.
To je rezultiralo eksperimentima među klincima, pa je Brandon Jennings umjesto na koledž otišao u Europu i sezonu proveo kod Jasmina Repeše u Lottomatici. Neki su odlučili godinu dana samo trenirati i pripremati se za draft. LaMelo Ball je već sa 16 godina na nagovor oca otišao igrati u Litvu, a zatim i Australiju prije izlaska na draft. I sama NBA je otvorila momčad u Razvojnoj ligi namijenjenu baš igračima koji nakon srednje odmah žele u profesionalce.
Sve zbog Kevina Garnetta. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 12/01/2022 : 10:40:30
|
https://www.index.hr/sport/clanak/njegova-igra-nogometu-je-donijela-ljepotu-i-eleganciju-njegova-zrtva-ga-je-spasila/2313784.aspx
Bez ozljede koja je Van Bastenu prekinula karijeru ne bi bilo ni legendarnoga gola
Bio je to jedan od najtužnijih dana u povijesti mitskog San Sira. Toga 18. kolovoza 1995. cijeli stadion je plakao. Navijači, igrači Milana, čak i vječno hladni i kruti Fabio Capello. Ni on nije mogao suspregnuti emocije i na klupi se slomio u suzama.
Noć kad je San Siro bio okupan suzama
Na terenu je Marco van Basten, odjeven u košulju, hlače i smeđi sako, pozdravljao navijače opraštajući se od nogometa. Imao je tek 30 godina.
"Tog dana sam se osjećao kao da se nalazim na vlastitom sprovodu. Ne kao čovjek, već kao nogometaš. Mislim da su osjetili svi. Moji kolege, navijači na stadionu, čak i oni koji su kod kuće gledali na televiziji. Bio je to jedinstven trenutak u povijesti nogometa. Trenutak kad sam umro kao nogometaš", kazao je jedan od najboljih napadača u povijesti nogometa.
Marco van Basten je bio fenomen, bio je nogometaš koji je stilom igre, gracioznošću, lepršavošću i nevjerojatnom učinkovitošću odskakao od svega što je ondašnji nogometni svijet nudio. Bio je najbolji nogometaš svijeta, kojem su ozljede bile jedini protivnik kojeg nije mogao pobijediti.
U gležnju više nije imao hrskavicu i u posljednjoj pravoj sezoni, 1992./93., jedva je stajao na terenu. Jasno je bilo da je priča došla kraju, a nogomet je ostao uskraćen za toliko toga divnoga.
''Nisam mogao stajati bez bolova. Nakon četvrte operacije bilo mi je jasno da je moja karijera gotova. Nije bilo nikakvog pomaka. Ne znam koliko su mi doktori uopće pomogli. Nisam siguran da su te operacije imala ikakvog učinka. Nakon svake od njih osjećao sam se sve gore'', pričao je Marco.
Bolovi u desnom zglobu prestali su tek nakon operacije 1996., kad su mu ugrađene metalne šipke kako bi mogao hodati i voditi normalan život.
''Plakao sam kad sam čuo da je završio karijeru. Marco je bio najelegantniji nogometaš kojeg sam ikad vidio. Međutim, ako je Bog odlučio da je dosta, da je gotovo, onda je to napravio valjda zato što je smatrao da će Van Basten potrošiti sve lijepe golove i da neće nikome ništa ostaviti za kasnije'', rekao je svojedobno Maradona, a ta izjava možda i najbolje objašnjava kakav je igrač bio Labud iz Utrechta.
Najkompletniji napadač svih vremena i preteča Ronalda i Weaha
Van Basten je bio preteča onoga što su nekoliko godina kasnije igrali brazilski Ronaldo i George Weah. Bio je možda i najkompletniji napadač svih vremena. Bio je avangarda i nogometaš puno ispred svog vremena. Imao je sve. Visinu, tehniku, viziju, inteligenciju, kreaciju, eleganciju. Za voljeti nogomet kakav je igrao Nizozemac niste trebali čak nužno biti zagriženi nogometni fan, dovoljno je bilo da ste znali prepoznati da je nešto lijepo, estetski savršeno. Van Basten je zabijao na sve načine koji se u nogometu mogu zamisliti. S obje noge, iz daljine, iz blizine, škaricama, volejima, glavom… Najbolje od svega je činjenica da je to radio na prekrasan način. Svaki njegov gol bio je poseban.
Gol Sovjetima u finalu Eura 1988. odavno je prestao biti samo dio nogometne povijesti i sastavni je dio opće kulture, a gol glavom Realu u prvom susretu polufinala Kupa prvaka 1989. jedan je od onih poteza koji se jako teško mogu objasniti i shvatiti kako je to netko uopće mogao izvesti. Takve je golove jedino zabijao Van Basten.
"Za mene je najbolji igrač svih vremena Maradona, ali najteži rival protiv kojeg sam ikad igrao u karijeri bio je Van Basten. Maradonu sam mogao barem u skoku nadmašiti, Marcu nisi mogao baš ništa", prije tri godine je izjavio legendarni branič Intera i Azzura Giuseppe Bergomi.
Dok je odrastao u predgrađu Utrechta, "Van Bastena su zanimali mnogi sportovi, ali njegove su prirodne sposobnosti odgovarale nogometu. Počeo je s gimnastikom i bio je jako dobar, ali malo po malo, na radost svog oca Joopa, zavolio je loptu i posve joj se posvetio. Presudan trenutak koji je usmjerio dječaka bio je 1971., prvi od tri Ajaxova uzastopna naslova prvaka Europe.
Sa šest godina postao je član lokalnog amaterskog kluba EDO, no već iduće godine, kad je bilo jasno da je za nekoliko koplja bolji od svojih vršnjaka, otišao je u Utrecht, u kojem je ostao devet godina.
Još kao klinac je bio fenomen
Još kao klinac Marco van Basten u sebi je imao ono nešto što će ga na kraju dovesti među samu elitu svjetskog nogometa. Bila je to urođena glad za pobjedama. Bio je opsjednut trijumfima i gnušao se poraza. Kako bi udovoljio svom golemom apetitu za nogometom, Van Basten je igrao gdje je god mogao - na treninzima, na ulicama Utrechta, u svom dvorištu s bratom Stanleyem. Bio je toliko dobar da je frustrirao svoje čuvare koji su ga gazili. Na terenu mladi igrači odrastu kad je najteže, a Marco je shvatio da mora napredovati kako bi izbjegavao udarce. Naučio je pucati s obje noge, savladao je kontrolu lopte, dribling mu je bio savršen, a nikad nije igrao s više od dva do tri dodira.
Cruyff ga je u Ajaxu uzeo pod svoje
U Ajax je stigao kao 17-godišnjak, iste sezone kad se u klub vratila najveća legenda i ikona Kopljanika Johan Cruyff. Otac Totalnog nogometa vratio se u matični klub završiti karijeru i pomoći u razvoju mladih igrača. Leo Beenhakker je bio prvi trener, ali stvarni gazda je bio Cruyff, koji je odmah nestvarno nadarenog igrača uzeo pod svoje.
Simbolično, u svom debiju za Ajax Van Basten je u igru ušao baš umjesto Cruyffa i zabio je već nakon deset minuta igre. Bio je to tek početak.
Od 1983. do 1987. osvajao je trofej za najboljeg strijelca lige, a u sezoni 1985./86. u 26 ligaških utakmica zabio je čak 37 golova. Dovoljno za Zlatnu kopačku Europe. U svojoj posljednjoj sezoni za Ajax, prije odlaska u Milan, zabio je jedini gol u finalu Kupa pobjednika kupova protiv Lokomotive Leipzig.
Trenutak kad se popeo na vrh, bio je i početak pada
To ljeto ga je kupio Silvio Berlusconi, koji je u čudesnom mladiću iz Utrechta prepoznao ključnu kockicu oko koje će slagati najmoćniji klub idućeg desetljeća. U tom je trenutku Van Basten bio na vrhu, ali tada je počeo i pad.
Godinu dana ranije Ajax je igrao protiv Groningena. Iz Kanade je na susret stigao i stariji brat Stanley i Marco ga je želio impresionirati. Očito je pretjerao i nakon utakmice je prvi put počeo osjećati da nešto nije u redu s gležnjem.
"Najveći problem je bio taj što mi je klupski liječnik rekao da bez problema mogu igrati i da ozljeda nije strašna. Poslušao sam ga, nastavio sam igrati, a stalno sam osjećao bol", pričao je Van Basten.
Unatoč velikim problemima s ligamentima gležnja, Cruyff, tadašnji Ajaxov trener, forsirao je Van Bastena da mora igrati. Vjerovao je liječniku koji je postavio pogrešnu dijagnozu.
"Liječnik mu je rekao da igranje neće pogoršati ozljedu, pa sam morao igrati. Nije bilo lako jer je Johan imao puno iskustva. Osjećao sam da će znati što treba učiniti. Postigli smo kompromis, dogovorili smo se. Jedan dio utakmica sam preskakao, ali neke sam morao igrati jer su bile prevažne", kazao je Marco, koji je priznao da je to bio početak kraja, ali nikad nije krivio Cruyffa za agoniju koja ga je čekala.
"Johan mi je bio inspiracija. Htio sam biti poput njega. Bio je moj heroj. Bio mi je učitelj. Objasnio mi je sve što je bilo važno u nogometu. Imali smo poseban odnos. Od prvog dana se zanimao za mene. Zato mu ništa ne zamjeram."
U prvoj sezoni na San Siru Van Basten je uzeo naslov prvaka, prvi Milanov nakon osam godina, ali Nizozemac je odigrao samo 11 utakmica te sezone. Bolovi su bili preveliki i morao je na operaciju.
Ozlijeđen stigao u Njemačku, sve ostalo je povijest
U ljeto 1988. Nizozemska je nakon deset godina izbivanja s velikih natjecanja zaigrala na Euru u Njemačkoj, a Van Basten je prvo kolo (poraz od SSSR-a 1:0) gledao s klupe. Prva napadačka opcija Rinusa Michelsa bio je John Bosman. Veliki strateg je u drugom kolu protiv Engleske na teren poslao nedovoljno oporavljenog Van Bastena, a ovaj mu je uzvratio hat-trickom. Iz drugog plana Marco je odigrao turnir savršeno i bilo je to nešto najbliže Maradoninom trijumfu dvije godine ranije u Meksiku.
U polufinalu protiv domaćina Van Basten je najprije iznudio kazneni udarac, a onda je u samoj završnici susreta nadmudrio Jurgena Kohlera i zabio za veliku 2:1 pobjedu. U finalu je Nizozemsku čekao strašni SSSR, koji ju je već pobijedio u grupi, ali toga dana igrači Valerija Lobanovskog nisu imali nikakve šanse. Najprije je Gullit zabio za 1:0, a onda je došla 57. minuta utakmice.
''Arnold Mühren ubacio je s lijeve strane. Planirao sam primiriti loptu i dodati je Gullitu. Druge opcije nisam imao, ali pomislio sam: 'Baš me briga, opalit ću je pa što bude.' I ušla je. Bio sam umoran. Zatvorio sam oči i opalio. Nisam znao što je bilo. To se vidjelo po mom izrazu lica. No čuo sam navijače i znao sam da je gotovo", poslije je pričao veliki Marco van Basten.
Nikome nije bilo jasno što se upravo dogodilo, a zaprepašteni Rinus Michels nije mogao vjerovati kakav je gol upravo vidio. Slika šokiranog nizozemskog trenera kako se u nevjerici i ekstazi drži za glavu obišla je svijet i postala je ikonska.
‘’Ne možete pucati iz tog kuta, jednostavno ne možete. Osim ako se ne zovete Marco van Basten. Marco je donio odluku i ostao je pri njoj. Najveći igrači su oni koji su potpuno sigurni u svoju odluku, ma koliko god ona teška bila. Ne čekaju, ne kompliciraju, ne sumnjaju u sebe i svoje sposobnosti. To je bio Marco van Basten", kazao je Ronald Koeman, a nesretni sovjetski vratar Rinat Dasajev, inače jedan od najboljih golmana svog vremena, i danas se divi potezu genijalca:
''Bio sam tada u životnoj formi. Međutim, ono nisam mogao obraniti. Ono nitko na svijetu nije mogao obraniti. Bio je to sretan gol, ali takve sretne golove mogao je zabijati jedino Marco van Basten.''
Zabio najljepši gol u povijesti Eura zbog oštećenog gležnja
Najveća ironija leži u činjenici da je Van Basten zabio jedan od najljepših golova u povijesti nogometa baš zbog oštećenog gležnja.
"Nakon operacije 1987. moj se gležanj nije mogao do kraja pomicati. Možda sam ga mogao pomaknuti na nekih 80 posto. Upravo to ograničenje mi je pomoglo kod onog šuta protiv Sovjetskog Saveza. Bez tog ograničenja nikad ne bih zabio takav gol", otkrio je Van Basten u jednom intervjuu za Sky Sports.
Odjednom je Van Basten postao nacionalni heroj. Te je godine osvojio prvu od tri Zlatne lopte, premda je propustio više od pola sezone. Nakon proslave u Nizozemskoj morao se vratiti u Milan, gdje je ostao dužan puno toga. Milan je igrao jako dobro i bez njega, a kasnije je priznao da mu je u toj prvoj sezoni najviše pomogao Ruud Gullit.
"Imao sam sreću da je Ruud stigao sa mnom u Milan. Odigrao je fantastičnu sezonu i nitko se nije žalio na moju lošu godinu, a bila je zaista loša. Bio sam ozlijeđen prije nego što sam uopće stigao u Italiju. Prvih pola godine sam paničario, ali Ruud je igrao toliko dobro da je sva pažnja bila na njemu i to mi je dalo mir da se oporavim."
U Milanu ga je dočekao kulturološki šok i goli Ancelotti koji priča o parmskom pršutu
Mir je nakon podviga koji je napravio na Euru u Njemačkoj bio gotov. U Italiji su ga nestrpljivo čekali da opravda kvalitetu i renome zbog kojih je došao na San Siro.
Arrigo Sacchi, nekadašnji prodavač cipela, dobio je u ruke jednu od najboljih ekipa u povijesti nogometa, no početak talijanske avanture za Van Bastena nije bio lagan. Ne samo zbog ozljeda.
"Sacchi je bio dobar trener. Ne kažem da nije. Ali, bio je totalno drugačiji od Cruyffa. Mislim da je način na koji je Johan pristupao igračima bio onakav kakav vole nogometaši. Stalno je govorio o igri kao o zabavi. Ako igrate, onda želite napadati, zar ne? Uvijek je bila riječ o nečem pozitivnom, o stvaranju i kreaciji. Kod Sacchija je bilo drugačije. Obrana je bila u prvom planu. Sacchi je bio discipliniraniji, dok je Johan bio spektakularniji. Bile su to dvije različite filozofije nogometa."
Život u Italiji bio je općenito velik kulturološki šok za Nizozemca. Van Basten, tihi i samozatajni napadač, bio je sušta suprotnost suigračima koje je zatekao na San Siru. Bio je zatečen i šokiran. U svlačionici je prvi put vidio sušila za kosu, otmjene vreće za pranje dresova. Sve je bilo novo za njega.
"U Nizozemskoj smo u svlačionici pričali o nogometu ili bismo samo šutjeli. Odjednom sam se zatekao u situaciji da mi Carlo Ancelotti prekriven samo ručnikom oko pasa objašnjava kako na najpravilniji način rezati parmski pršut."
Ipak, Van Basten se jako brzo adaptirao, a Milan je postao najveća sila u svijetu klupskog nogometa. Dvije uzastopne titule prvaka Europe i dvije uzastopne Zlatne lopte za Nizozemca.
Treća Zlatna lopta i početak agonije
U sezoni 1991./92. postigao je 25 golova. Nitko ih u jednoj sezoni Serie A nije toliko zabio u više od četvrt stoljeća. Ako znamo da su u to vrijeme braniči mogli vraćati loptu vrataru u ruke te da je Serie A bila liga u kojoj se igrala brutalna obrana, onda ovaj pothvat dobiva dodatno na težini. Koncem te godine dobio je i treću Zlatnu loptu, no još jedna operacija gležnja bila je presudna. Marco van Basten više nikad nije bio isti.
Zdravstveno stanje bilo je sve gore i gore, a bolovi sve oštriji i stalni. Na vlastitom vjenčanju je bio na štakama, a kasniji zahvati i tretmani bili su sve gori.
Iz očaja je koristio čak i hipnoterapiju i akupunkturu, a najstrašniji od svega bio je Ilizarov aparat, koji se koristio za preoblikovanje kosti u slučaju teških prijeloma. Bolovi su bili užasni. Taj je aparat nosio mjesecima, povremeno okrećući vijak koji mu je virio iz noge kako bi pomogao procesu preoblikovanja. Ništa nije pomoglo, a zaradio je i nekoliko teških infekcija.
"Pokušao sam puno različitih stvari kako bih spasio karijeru, ali kost je postajala toliko krhka da je postajala opasnost da se pretvori u prah. Na kraju, samo sam želio da bol nestane. Jedan prijatelj mi je savjetovao da odem u Indiju i da razgovaram s iscjeliteljem. Tada sam shvatio da je gotovo."
Gležanj mu je bio kao u čovjeka od 80 godina
Problemi nisu više bili samo fizički. Šok koji je nastupio kad je Marco shvatio da je karijera gotova, uzrokovao je depresiju. Povukao se i tjednima nije ni s kim razgovarao. Štoviše, nije želio ni izaći iz kuće. Nije se mogao igrati sa svojom djecom, nije mogao spavati bez jakih tableta za bolove. Liječnici su mu kasnije rekli da su slična oštećenja na zglobu vidjeli samo kod ljudi starijih od 80 godina.
"Živio sam u tami. Kad sam igrao, ozljeda je bila samo fizički izazov. Kad sam prestao igrati, one su postale i mentalni problem jer sam imao samo 32 godine i nisam više mogao igrati nogomet. Mislio sam da će mi karijera trajati barem do 36. godine. Zapravo, nisam mislio da ću ikad prestati. Nogomet je bio moj život. Jeo sam i spavao nogomet. Zato je bilo jako teško prihvatiti realnost. Nisam više mogao igrati, ali nisam mogao ni hodati'', napisao je Van Basten u svojoj autobiografiji.
Tek 1996. bolovi su prestali. Još jedna operacija, ovaj put kod kirurga Nieka van Dijka, spasila mu je nogu. Nakon dugo vremena mogao je opet hodati. Van Dijka Van Basten smatra jedinim liječnikom koji mu je pomogao u životu.
"U mom je životu opet bilo sunca", izjavio je čovjek zbog čije je sudbine FIFA povukla neke poteze koji su revolucionarizirali igru.
Van Bastenovo prijevremeno umirovljenje dovelo je do široke debate u nogometnom svijetu o tome treba li grube startove s leđa zabraniti kako bi se što učinkovitije zaštitili najbolji igrači. Već na SP-u u Americi 1994. svaki takav faul je značio izravan crveni karton, a ta je odluka FIFA-e kolokvijalno postala poznata kao "Van Bastenov zakon". Njegova je žrtva spasila nogomet. Zbog Van Bastena su uklonjeni siledžije i mesari iz elitnog nogometa.
Šteta samo da se ta odluka donijela koju godinu prekasno, jer nikad nećemo saznati kako je mogla završiti karijera jednog od najvećih majstora koji su ikad koračali zelenim terenima. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 12/01/2022 : 10:42:41
|
https://www.index.hr/sport/clanak/tog-je-dana-po-pljusku-sve-ostavio-za-puni-krug-svijet-je-upoznao-kisnog-covjeka/2316099.aspx
Tog je dana po pljusku sve ostavio za puni krug. Svijet je upoznao Kišnog Čovjeka
Danas se prisjećamo Ayrtona Senne, odnosno njegove prve pobjede u karijeri, suludo dominantne izvedbe u suludo teškim, kišnim uvjetima. Tog je dana u Estorilu 1985. rođen Kišni Čovjek. Devet godina kasnije poginuo je na stazi u Imoli, ali na ovoj je utrci za fanove Formule 1 i sporta općenito započela legenda koja ga je zapravo učinila besmrtnim.
KIŠA JE padala toliko jako da su se na stazi stvarale goleme lokve kroz koje su vozači teško prolazili, još teže ih obilazili i svima je na pameti bilo samo kako živi doći do cilja, a ne koji će završiti.
Skoro svima. Dok su se Alain Prost, Keke Rosberg, Nigel Mansell i ostali okretali, razbijali i sudarali, crno-zlatni Lotus je poput demona jurio kišnom stazom i krug po krug neobjašnjivo povećavao svoju prednost.
Tek druga utrka u Lotusu
Godina je 1985. i druga utrka sezone Formule 1 vozi se u portugalskom Estorilu. Ayrton Senna je mjesec dana ranije napunio 25 godina i ovo mu je druga sezona među elitom u karijeri. Dotad je nevjerojatni Brazilac već slovio za rijetko viđeni talent nakon što je 1984. triput bio na podiju, a s nekoliko fantastičnih nastupa skrenuo je pozornost na sebe. Na kraju sezone prešao je u Lotus, zanimljivi bolid koji je po nekim karakteristikama bio među najboljima na gridu, ali je generalno bio nepouzdan, što se vidjelo i na prvoj utrci 1985. kad je Senna kod kuće, u Brazilu, morao odustati zbog problema s elektronikom.
U drugoj utrci sezone, u Estorilu, Senna je potpuno rasturio kvalifikacije i osvojio prvi pole position u karijeri s gotovo pola sekunde ispred Alaina Prosta i sekundu ispred momčadskoga kolege Elija de Angelisa. No to je bilo ništa u usporedbi s onime što je Brazilac napravio sljedećeg dana po kiši po kojoj Senna nikad nije testirao novi bolid.
Vremenska prognoza bila je dosta loša i znalo se da će se utrka voziti uglavnom po kiši. Jutro je bilo sunčano, no kako se bližio start, uvjeti su postajali sve lošiji. Do 13:30, pola sata prije starta, nebo se otvorilo i kiša je doslovno lijevala. No, osamdesete su i utrke se ne odgađaju kao danas, osim ako ne padaju sjekire, što ipak nije bio slučaj. U vrijeme bez traction controla, telemetrije, komunikacije s boksom i svih ostalih vragova koji danas bolide čine svemirskim brodovima, u takvim uvjetima igrao je samo čisti vozački instinkt.
A Kišni Čovjek u takvim situacijama nije imao konkurencije.
U prvom krugu dvije i pol sekunde prednosti
Ayrton Senna bio je poznat po nevjerojatnim nastupima po kiši, ali nijedan se nije mogao mjeriti s onime što je napravio tog poslijepodneva u Estorilu. Uostalom, to je i sam nekoliko puta rekao. Kad je utrka krenula, Senna je startao savršeno, a iza njega je počinjao kaos. Keke Rosberg nije mogao pogoditi brzinu i njegov Williams je ostao stajati na stazi. Sennin momčadski kolega De Angelis brzo se probio na drugo mjesto, svi su proklizavali i pravo je čudo da već u prvom krugu nitko nije izletio.
Senna je nakon prvoga kruga imao dvije i pol, da, dvije i pol sekunde prednosti ispred De Angelisa, a prednost je nevjerojatnom brzinom rasla iz kruga u krug. Do desetog De Angelis na stazi više uopće nije vidio Ayrtona, a do 15. kruga već je šest vozača odustalo. Kiša se pojačavala, a bolidi koji su imali Pirellijeve gume nisu imali nikakve šanse. Jacques Laffite, čovjek koji je godinu dana ranije na utrci u Dallasu na trening došao u pidžami, u 15. krugu je zaključio da ni Pirelli ni ova utrka, a ni život kao takav nemaju previše smisla. Zaustavio je bolid kraj staze i mrtav-hladan, po pljusku, odšetao do bokseva. Putem je vidio Kekea Rosberga kako izlijeće sa staze i zabija se u ogradu, a kad je došao u boks, nagovorio je momčad da njegovom kolegi Nelsonu Piquetu sugeriraju da odustane jer bi mogao ozbiljno stradati.
Keke Rosberg odbio se od ograde na stazu i pobjegao iz bolida koji je ostao nasred puta drugim vozačima te je sucima trebalo jako puno vremena da ga maknu. Kad se par trenutaka kasnije parsto metara dalje razbio i Mauro Baldi, vozači su doslovno morali voziti slalom kroz krš i dijelove bolida razbacane po stazi.
Piquet šest puta ušao u boks
Napaćeni Piquet dotad je već šest puta bio u boksu i mijenjao očajne gume koje su bile potpuno neupotrebljive. Ljutit, bijesan i izmoren, u četvrtom ulasku u boks opušteno je izašao iz bolida dok su mu mijenjali gume i otišao u svlačionicu po novo vozačko odijelo jer mu je ovo bilo potpuno natopljeno vodom. Žurbe nije bilo jer ionako nije imao nikakve šanse, a onda se u 28. krugu sam vratio u boks i odustao.
A Senna? Dok su njegovi konkurenti doslovno preživljavali, Brazilac je do 30. kruga napravio pola minute prednosti ispred pratnje. Nikakve šanse nije bilo da ga bilo tko stigne, a Ayrton je mogao pobijediti jedino sam sebe. Kakvi su uvjeti bili, najbolje je pokazalo izlijetanje Alaina Prosta koji se na ravnoj traci za ulazak u boks izvrtio i završio u zidu.
"Znate, svi vozači u Formuli 1 su brzi, ali nitko tome nije bio tako posvećen kao on. Dane je provodio u garaži, želio je znati sve o bolidu, raspitivao se, i na kraju krajeva, i sugerirao. U takvim uvjetima, kakvi su bili u Estorilu, u vodu pada sva priprema bolida. Ostaje samo vozač, njegovo poznavanje bolida, vozačko umijeće i instinkt. Po tome mu nitko nije bio ni blizu", rekao je tadašnji Sennin inženjer u Lotusu Steve Hallam.
"Tadašnji bolidi bili su iznimno jaki. To je bila sirova snaga, potpuno drukčija od današnjih bolida. Nije bilo nikakve elektronike i vozači su morali jako dobro paziti kako ih koriste. Po takvoj kiši ključno je bilo stalno voziti u što višoj brzini kako kotači ne bi proklizavali, ali to nisu svi radili. Senna jest", dodao je Hallam.
Drugoplasirani zaostao minutu i dvije sekunde
U nikad prije ni poslije viđenoj demonstraciji vozačkog umijeća, Senna je savršeno pronalazio manje mokre dijelove staze i ništa ga nije moglo zaustaviti. Bilo je to vrijeme bez safety cara i nije bilo šanse da se utrka prekine iako je i sam Brazilac nekoliko puta rukama sugerirao sucima da prekinu tu travestiju koja je, pokazalo se, odgovarala samo njemu. Prema tadašnjim pravilima, utrka je završavala ili kad se odvoze svi krugovi ili nakon dva sata. Suci su nakon dva sata signalizirali Senni da će 67. krug biti zadnji i Brazilac je znao da mu je prva pobjeda u karijeri u džepu.
Kad je prošao ciljem, Senna je otkopčao pojas i napola izašao iz bolida slaveći svoju pobjedu. Nikome nije smetao jer iza njega nije bilo apsolutno nikoga. Michele Alboreto, koji se junački borio čitavu utrku, u cilj je ušao minutu i dvije sekunde kasnije te je ujedno bio jedini vozač kojega Senna nije pretekao za čitav krug. Jedini. Nigel Mansell, Stefan Bellof i Derek Warwick zaostali su dva, Stefan Johansson pet, a Piencarlo Ghinzani, posljednji koji je završio utrku, čak šest krugova, odnosno više od šest minuta. Kad je došao pred bokseve, Sennu su dočekali oduševljeni članovi momčadi i mehaničari. Slavilo se kao da se osvojilo Svjetsko prvenstvo.
"Sve emocije izašle su iz nas i svi smo isto mislili. ‘Ovo nije slučajnost, ovaj dečko je poseban.’ Senna je u toj utrci svima pokazao kako moraju voziti po kiši i stavio se na mapu Formule 1. Ostalo je povijest", rekao je Hallam.
Rođenje Kišnog Čovjeka
"Ne znam ni sam koliko puta sam skoro izletio sa staze u toj utrci. Govorili su da sam se spašavao nevjerojatnim vozačkim umijećem. Iskreno, imao sam jako puno sreće", rekao je Senna nakon utrke.
Senna je u karijeri odvozio na desetke spektakularnih utrka, a osam godina kasnije u Donningtonu je briljirao po kiši. Pitali su ga je li mu to najbolja utrka u životu.
"Ma, budite ozbiljni. U Donningtonu sam imao traction control i taj bolid je bilo puno lakše voziti. Bila je to dobra pobjeda, ali u usporedbi s Estorilom 1985. je bila dječja igra", rekao je Senna.
Tog dana u Portugalu rođen je Kišni Čovjek kojemu je to bila prva od 41 pobjede u veličanstvenoj karijeri koja je 1994. godine naprasno završena pogibijom na utrci u Imoli. Do tad je po mišljenju mnogih napravio dovoljno da, unatoč tome što je osvojio "samo" tri naslova svjetskog prvaka, četiri manje od Michaela Schumachera i Lewisa Hamiltona, ostane zapamćen kao najveći vozač u povijesti.
Kiša je uvijek bila omiljeni "teren" nikad prežaljenog Brazilca. Godinu dana ranije je kao "rookie" u nekonkurentnom Tolemanu po kiši s 13. startnog mjesta po uskim ulicama Monte Carla došao do druge pozicije i nitko nakon utrke nije pričao o pobjedi Alaina Prosta, nego o nestvarnoj vožnji mladog Brazilca.
U jednom krugu prošao četiri vozača
Godine 1991. slavio je u svojem Brazilu iako je 11 krugova prije kraja ostao bez četvrte brzine, a pred sam kraj i bez treće i šeste. No po kiši koja je jačala to mu je išlo na ruku jer je bolid manje proklizavao pa je uspio doći do cilja i pobijediti. Dvije godine kasnije u spomenutom Donningtonu na startu je pao na peto mjesto, da bi u jednom krugu nevjerojatnim manevrima pretekao četvoricu vozača koji su u engleskoj kiši izgledali kao da stoje. Zasjeo je na prvo mjesto i sačuvao ga je do kraja.
Do te proklete Imole 1994. godine Senna je imao status božanstva među fanovima Formule 1, a u sedmom krugu Velike nagrade San Marina otišao je u vječnost kad se s 300 kilometara na sat zabio u betonski zid zavoja Tamburello. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 12/01/2022 : 10:52:34
|
https://www.index.hr/sport/clanak/kondor-si-je-izrezao-lice-samo-da-ode-na-svjetsko-prvenstvo-razotkrio-ga-je-fotograf/2317639.aspx
Kondor si je izrezao lice samo da ode na Svjetsko prvenstvo. Razotkrio ga je fotograf
Danas se prisjećamo jednog od najvećih skandala u nogometnoj povijesti, koji je danas poznat kao drugi Maracanazo, a rezultirao je izbacivanjem Čilea iz kvalifikacija za SP 1994., uništio karijeru vrhunskoga golmana i uvrstio nove izraze u tamošnji urbani rječnik. Sve je započelo kad je atraktivna navijačica bacila baklju.
U NOGOMETNOJ mitologiji postoje dva Maracanaza. Prvi je onaj poznatiji i datira iz 1950. kad je Urugvajac Alcides Ghiggia "ukrao" Brazilu naslov prvaka svijeta natjeravši 200 tisuća gledatelja na Maracani i nekoliko desetaka milijuna širom zemlje na očaj epskih razmjera.
Drugi se dogodio 3. rujna 1989., a taj čileanski Maracanazo je FIFA kasnije nazvala najvećom nogometnom prevarom svih vremena. Taj Maracanazo uskratio je mogućnost cijeloj jednoj sjajnoj generaciji čileanskih nogometaša poput Ivana Zamorana da nastupi na Mundijalu u Americi 1994., uništio je karijeru najboljeg čileanskog golmana svih vremena Roberta Rojasa i bacio je toliku ljagu na čileanski nogomet da se ta sramota desetljećima nije mogla isprati.
Playboyeva zečica s bakljom, žilet u rukavici i najveća nogometna prevara u povijesti
Događaji s Maracane te večeri imaju elemente najluđe filmske fikcije. Dramatično zadnje kolo kvalifikacija, vratar koji je spreman prekršiti sva pravila kako bi svoju zemlju odveo na Svjetsko prvenstvo, fotograf precizne ruke i još preciznijeg oka te Playboyev model s bakljom u ruci akteri su jedne od najapsurdnijih nogometnih priča ikad ispričanih.
Riječ condoro u španjolskom jeziku znači ozbiljnu nespretnost, a kolokvijalno se koristi kao označavanje izrazito glupih pogrešaka koje su se morale izbjeći. Tu riječ posebno često koriste Čileanci, a porijeklo termina condoro pripisuje se Robertu Rojasu zvanom Kondor, koji je tog 3. rujna 1989. postao najveći condoro ikad.
Roberto Rojas rođen je 8. kolovoza 1957., a svoju profesionalnu karijeru započeo je 1976. u Deportes de Aviaciónu, malom klubu iz Santiaga. Odlične partije odvele su ga 1982. u najpopularniji klub u zemlji, Colo-Colo, i osigurale mu debi za reprezentaciju Čilea u porazu 1:0 od Argentine. Zbog svog akrobatskog stila branjenja dobio je nadimak Kondor, po ptici iz Anda koja se nalazi u službenom grbu Čilea. S Colo-Colom je osvojio dva naslova prvaka, a bio je ključni igrač Čilea u pohodu u finale Copa Americe 1987. Čile je u grupnoj fazi pomeo Brazil 4:0, a čudesne obrane su mu osigurale transfer u slavni Sao Paulo.
Nakon bronce s Mundijala 1962., kad su bili domaćini, Čile nije imao pretjerano dobrih rezultata u reprezentativnom nogometu. I kad bi se plasirao na svjetsku smotru, ne bi uspijevao proći skupinu. Zato je finale Cope 1987. ulijevalo nadu navijačima da napokon imaju generaciju koja može napraviti nešto veliko na SP-u u Italiji 1990.
Južnoameričke momčadi dobile su tri automatska mjesta na Svjetskom prvenstvu plus jedno četvrto koje bi se odlučivalo u utakmici protiv momčadi iz Oceanije. No, budući da se Argentina automatski kvalificirala kao branitelj naslova, samo dvije ekipe su direktno išle u Italiju.
Devet ekipa je bilo podijeljeno u tri skupine, najbolja dva pobjednika skupina su išla izravno u Italiju, a najlošiji pobjednik je morao u dodatne kvalifikacije protiv pobjednika Oceanije. Čile je bio u grupi s Brazilom i Venezuelom. U prvom kolu Čile je u gostima 3:1 dobio slabašnu Venezuelu, a u drugom je kod kuće remizirao s Brazilom (1:1). Kako su i Čile i Brazil bez problema prošli Venezuelu, jasno je bilo da će pobjednik skupine biti odlučen nakon zadnjeg kola na Maracani.
Brazil je želio osvetu za Copu 1987., vodio je, a onda se dogodilo nešto nezamislivo
Brazil je jedina nacija koja nikad nije propustila nastup na SP-u, a željni osvete zbog poniženja na Copi, čak 160 tisuća gledatelja stiglo je na Maracanu kako bi svjedočilo uspjehu Brazila. Domaćinu je zbog bolje gol-razlike bio dovoljan i remi, dok je Čileu igrala samo pobjeda. Ukratko, Čileu je trebala senzacija, a nakon što je Brazil u 49. minuti poveo golom Carece, jasno je bilo da je sad Rojasu i društvu bilo potrebno čudo da izbore vizu za Italiju. Rojas je to shvatio i napravio je nešto što nikad nitko nije izveo u povijesti nogometne igre.
Patricio Yanez se uhvatio za genitalije i ušao u legendu
Rosenery Mello do Nascimento, velika navijačica Fluminensea, utakmicu je promatrala s tribine odmah iza Rojasovih leđa. Sretna što je Brazil na koračić do plasmana na SP, u 67. minuti bacila je baklju na teren, koja je pala blizu golmana Čilea. Rojas se srušio na travu, a lice mu je bilo obliveno krvlju. U tom trenutku nikome nije bilo jasno što se događa, a igrači Čilea okružili su svog golmana i odlučili da neće nastaviti susret.
Čileanac Patricio Yanez tada je napravio potez koji je i danas na cijelom južnoameričkom kontinentu poznat kao ‘’izvođenje Patoa Yaneza’’. Bijesan zbog ozljede svog vratara, okrenuo se prema navijačima Brazila i uhvatio se za međunožje. U tom je trenutku taj čin postao dio tamošnje urbane kulture.
Argentinski sudac Juan Carlos Loustau nekoliko je minuta pokušavao uvjeriti Čileance da se vrate i završe utakmicu, ali je njegov pokušaj bio neuspješan. Brazilci nisu mogli vjerovati što se događa. Bilo je jasno da će CONMEBOL za zelenim stolom pobjedu dati Čileu i da će Brazil prvi put propustiti Mundijal.
U Brazilu je vladala histerija i panika, a Rosenery Mello do Nascimento, kasnije prozvana Fogueteira do Maracana (Petarda s Maracane), bila je uhićena i u tom je trenutku bila državni neprijatelj broj jedan. Cijeli Brazil je želio njenu glavu jer je mislio da je ona krivac za ozljedu Rojasa i izgledno izbacivanje reprezentacije.
"Bio sam prestravljen. Odmah sam pomislio da gubim priliku za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Bilo je užasno’’, godinama kasnije rekao je brazilski kapetan Ricardo Gomes za CNN.
Cijeli Brazil je bio u šoku, a onda je jedan Argentinac spasio stvar
No, već idući dan dogodio se nevjerojatan preokret, a za njega je zaslužan brazilski fotograf Ricardo Texeira. On je u trenutku pada baklje bio uz sam teren, vidio je kako Rojas pada obliven krvlju, ali je bio siguran da ga projektil nije pogodio. Međutim, nije imao dokaze.
"Rojas je pao u oblaku dima i nakon toga, na sljedećoj fotografiji koju imam, bio je sav u krvi. Imao sam dojam da ga to nije pogodilo. Međutim, otkud toliko krvi ako nije bio pogođen? Nije imalo smisla’’, pričao je kasnije.
No, srećom po Brazil, dokaze je imao argentinski fotograf Ricardo Alfieri, koji je uspio uhvatiti ključan trenutak.
Alfieri je radio za jedan japanski časopis i imao je zadatak da iste večeri pošalje fotografije u Tokio. Texeira je bio siguran da mu je kolega uhvatio trenutak pada baklje i uvjerio ga je da prije nego što pošalje filmove u Japan zajedno pogledaju što je snimljeno. Sumnja je bila opravdana.
Na fotografiji se jasno vidjelo da je baklja pala bar dva metra dalje od Rojasa i da ga ona nije ozlijedila. Texeira je odmah odnio fotografije predsjedniku Brazilskog nogometnog saveza Ricardu Texeiri i poslao ih svim novinskim kućama u Brazilu.
Sljedećeg jutra, dok je predsjednik saveza jurio u Švicarsku kako bi FIFA-i predočio dokaze, cijeli svijet je vidio fotografije s Maracane. Daljnji liječnički nalazi potvrdili su da Rojasove ozljede nisu posljedica udara baklje, a stisnut u kut, golman Čilea nije imao izbora, već je priznao što se zapravo dogodilo. Rojas je u rukavici imao žilet i kad je vidio baklju koja je pala pokraj njega, sam je sebi izrezao lice vjerujući da nitko neće primijetiti prevaru. I ne bi, da nije bilo Ricarda Alfierija.
Rojas: Kriv sam sam, ali to sam napravio zbog Čilea
"Da, kriv sam. Bio je to rez na mom dostojanstvu. Nakon toga mi se život urušio. Brak mi se raspao, suigrači su mi okrenuli leđa, bio sam crna ovca cijelog Čilea. Bio sam doživotno izbačen iz nogometa. Kriv sam, ali da sam Brazilac, Argentinac i Urugvajac, nema šanse da bih bio tako drastično kažnjen. Zašto sam to napravio? Iz strasti, želio sam da Čile dobije priliku da nastupi na SP-u. Cijelo vrijeme su nas krali. Pogriješio sam, ali kad netko napravi takvu grešku, obično dobije priliku za iskupljenje. Ja tu šansu nikad nisam dobio", priznao je kasnije Rojas.
Rojas, kapetan Čilea Aravena, dokapetan Astengo i još nekoliko članova stručnog stožera Čilea odlukom FIFA-e iz prosinca 1989. doživotno su izbačeni iz nogometa, a Čileu je zabranjen nastup u kvalifikacijama za SP 1994.
"Žao mi je Rojasa zbog suspenzije jer je bio sjajan vratar. Bio je sjajan sportaš i zbog jedne fotografije je suspendiran. Ali nisam učinio ništa drugo nego ispunio svoju novinarsku misiju i kao fotograf’’, rekao je Alfieri.
Sredinom 2001., dvanaest godina nakon incidenta, FIFA je amnestirala Kondora. Tada je imao 43 godine.
"Pravda je zadovoljena. Platio sam za svoje greške. U mojim godinama teško da ću ponovno igrati, ali oprost je način da opereš dušu i umiriš obitelj’’, izjavio je Rojas nakon FIFA-ine odluke, a posebno je zanimljiva današnja izjava Patoa Yaneza, igrača Čilea koji je postao planetarno slavan po pokazivanju genitalija navijačima Brazila.
"Okolnosti su bile takve. Vidio sam suigrača koji leži na travu obliven krvlju, a igrači i navijači Brazila su tražili da se susret nastavi. U tom trenutku takvo što nije dolazilo u obzir i bio sam bijesan. Danas, kad znam što se dogodilo, naravno da ne mislim jednako kao tada. Ta je gesta nastala spontano i nešto slično sportaš ne bi smio nikad napraviti, neovisno o okolnostima. Sram me kad čujem da djeca u Čileu govore kako su nekome pokazali ‘Pato Yanez'."
Je li Rojas bio u dosluhu s nekim iz Brazila?
Sergio Stoppel, koji je te 1989. bio šef reprezentacije Čilea, i danas tvrdi da nikakve zavjere nije bilo i da je Rojas napravio to na svoju ruku. Štoviše, dodao je da su mu neke stvari jako sumnjive i da ne isključuje mogućnost da je golman Čilea bio u dosluhu s nekim iz Brazila.
"Za mene je Rojas bio najbolji golman na svijetu, ali njegova inteligencija je bila obrnuto proporcionalna njegovoj nogometnoj kvaliteti. Mislim da nikad nije bilo zavjere, već je sve isplanirao i proveo Rojas, za osobnu korist. No, neke stvari su bile jako čudne. Najprije, Brazilci su u sjedište FIFA-e u Zurichu donijeli fotografije i videozapise na kojima se vidi da raketa nikada nije pogodila Rojasa. Samo su oni imali takve dokaze. Kako to? Zatim, Rojas nije htio ići svjedočiti. Zašto, ako je govorio istinu? Treće, slavna Fogueteira ne samo da je puštena iz zatvora sljedeći dan već su joj platili i tisuće dolara i proslavili je. Četvrto, Rojas je navodno pokušavao nauditi Brazilcima, a oni su ga kasnije primili raširenih ruku. Neobično, zar ne? Peto, liječnici iz Rija odmah su stigli u svlačionicu i oni su jedini mogli dokazati da je rana lažna. Tko ih je poslao?" pita se i danas Stoppel.
Fogueteira do Maracana i njena nevjerojatna priča
Zaista, Rosenery Mello do Nascimento je preko noći postala najslavnija žena u Brazilu. Za 40 tisuća dolara pozirala je za brazilsko izdanje Playboya, no tih 15 minuta slave brzo je završilo. Novac je profućkala, imala je nekoliko ljubavnih afera koje su loše završile i vratila se u Rio živjeti s bratom. Ironično, do smrti od aneurizme mozga u 45. godini 2011. za život je zarađivala prodajom pirotehnike koja ju je i proslavila.
Nevjerojatno je da skandal, baš kako je rekao i Stoppel, nije utjecao na Rojasov položaj u Brazilu. Godine 1994. angažirao ga je Sao Paulo kao trenera golmana gdje je pod svoje okrilje uzeo mladog Rogerija Cenija. Kondor više nije smio braniti, ali je mogao raditi kao trener. Par je radio zajedno gotovo cijelo desetljeće, a Ceni će uvijek reći da je za njegovu čudesnu karijeru najviše zaslužan Rojas.
Rojas je na kraju završio u novinarstvu. Zamijenio je trenerski posao onim nogometnog analitičara i komentatora na jednoj čileanskoj televiziji, a oni koji su ga slušali tvrde da nikad Čile nije imao boljeg stručnjaka. Godinama se borio s hepatitisom C, a preživio je zahvaljujući transplantaciji jetre.
‘’Vidio sam se u lijesu’’, rekao je čovjek koji je i danas, 32 godine kasnije, obilježen kao tužni antijunak vjerojatno najapsurdnijeg događaja u povijesti nogometa. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 02/02/2022 : 10:38:55
|
https://www.index.hr/sport/clanak/ni-protivnici-nisu-slavili-pobjedu-nad-njima-bili-su-najveca-senzacija-do-leicestera/2335515.aspx
Ni protivnici nisu slavili pobjedu nad njima. Bili su najveća senzacija do Leicestera
Leicesterova titula 2016. godine najveća je senzacija u modernom klupskom nogometu i teško će je netko nadmašiti u skorije vrijeme. No, dok čudesna momčad Claudija Ranierija nije rasturila Premier ligu prije šest godina, tu titulu držali su Blackburn Roversi, koji su 1995. godine senzacionalno osvojili naslov prvaka Engleske.
Kad je Leicester osvojio svoju titulu i oduševio čitav nogometni svijet, brojni novinari vukli su paralele upravo s Roversima, koji su 21 godinu ranije šokirali tadašnje velikane engleskog nogometa iako je njihova priča dosta drukčija od Leicesterove.
Ranierijeva momčad, sastavljena od anonimusa i otpisanih igrača, dominirala je praktički čitavu sezonu, dok je Blackburn u jednoj od najdramatičnijih završnica engleskog nogometa prvo sve imao u rukama, onda sve prosuo i na kraju ipak prvi prešao crtu i osvojio naslov.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih Liverpool je bio daleko najveći engleski klub s 18 naslova prvaka i nijedan drugi nije izgledao kao da bi tako skoro mogao prekinuti tu zastrašujuću dominaciju. Titula koju je osvojio 1990. godine bila je Liverpoolu 18. u povijesti, a Arsenal je sezonu kasnije došao do svojeg tek desetog naslova, čime je bio drugi klub po uspješnosti u Engleskoj.
Ferguson počeo stvarati moćni United
No početkom devedesetih stvari su se počele mijenjati. Alex Ferguson stvarao je jaki Manchester United, koji je 1993. godine osvojio svoj prvi naslov prvaka nakon 28 godina i prvi od šest koliko će ih osvojiti do kraja tisućljeća. Bila je to prva sezona novoosnovane Premier lige i prva sezona u elitnom razredu za Blackburn, koji je godinu dana ranije osigurao plasman u prvu ligu nakon 26 godina.
Roversi su prvenstvo završili na odličnom šestome mjestu, ali to nije bilo dovoljno vlasniku Jacku Walkeru, koji je u klubu bio već drugu godinu. Walker je bio lokalni dugogodišnji navijač Blackburna koji se obogatio u biznisu s čeličanama i u njegovoj prvoj sezoni Blackburn je u drugoj ligi završio na 19. mjestu, no već uoči sljedeće sezone omogućio je klubu milijune za dovođenje novih igrača,.
Ključan potez povukao je kad je u listopadu 1991. godine doveo Kennyja Dalglisha za trenera. Blackburn je u sezoni 1991./1992. bio šesti u drugoj ligi, ali je u Premier ligu ušao kao pobjednik play-offa.
"Želim da Manchester United kraj nas izgleda siromašno", rekao je Walker uoči ulaska u društvo najboljih.
Walker je već tad bio dosta omražen u engleskoj nogometnoj javnosti jer je izgledao kao tip s puno love koji želi kupiti naslov prvaka. Osim toga, živio je u Jerseyju, autonomnom otoku pod engleskom krunom nedaleko od Britanije, koji je bio porezna oaza, a na utakmice je dolazio privatnim avionom.
Rekordni transferi
Kao potvrdu da misli ozbiljno, Walker je ostvario najveći transfer u povijesti engleskog nogometa tako što je za rekordnih 3.5 milijuna funti kupio Alana Shearera. Sjajnog 22-godišnjeg napadača Southamptona željeli su brojni klubovi iz Premier lige, a osobito Fergusonov United.
No Fergie nije želio dati Sheareru plaću koju mu je nudio Walker i najtalentiraniji engleski napadač je umjesto na Old Traffordu završio na Ewood Parku. Shearer je u svojoj prvoj sezoni Roversima zabio odličnih 16 golova te je bio najzaslužniji za solidno šesto mjesto.
Od 1991., kad je Walker preuzeo klub, do početka sezone 1994./1995. Blackburn je na nove igrače potrošio 20 milijuna funti. Danas je to smiješno, ali u vrijeme kad se igrače kupovalo i za šesteroznamenkaste cifre, to je bio ogroman novac. Pametna ulaganja dovela su Blackburn 1994. do drugog mjesta s osam bodova iza Uniteda. Shearer je zabio čak 31 gol, ali mu je titulu najboljeg strijelca uzeo Newcastleov Andy Cole, koji je zabio tri gola više.
Krajem te netom završene sezone Dalglish je ostao bez odličnog napadača Kevina Gallachera, koji je slomio nogu, i trebao mu je netko tko bi pravio društvo Sheareru u napadu. Izbor je pao na 21-godišnjeg Chrisa Suttona, koji je za Norwich zabio 25 golova u prvenstvu i također ga je željelo pola Engleske. Godinu dana nakon što je Shearer bio najskuplji igrač u povijesti, taj rekord srušio je Sutton.
Roversi su ga platili nestvarnih pet milijuna funti, Shearer je dobio idealnog partnera u napadu i stvoren je legendarni tandem "SAS", "[S]hearer [A]nd [S]utton", iako je bolja kratica bila ona "Special Air Service", odnosno specijalna postrojba britanske vojske.
"Nije mi bio najdraži suigrač, ali smo na terenu funkcionirali jako dobro. Ne mogu reći da smo bili prijatelji, ali smo jedan drugome u igri odgovarali. On bi se nekad spustio niže po loptu, ja bih vezao stopere i bilo je jako teško igrati protiv nas. Izvan terena se nismo družili, ali to nije bilo ni bitno", rekao je Shearer.
Dalglish uvjeravao igrače da će se boriti za titulu
"Ja sam se uvijek zafrkavao da sam najzaslužniji za taj naslov. Da ja nisam slomio nogu, Sutton ne bi došao i ne bi bilo SAS-a. No velika je stvar da je uprava uspjela dovesti sve te igrače. Znam da su Walker i Dalglish svim igračima s kojima su pregovarali govorili da će se boriti za naslov. Tako je i bilo", rekao je Gallacher.
Nešto ranije, u studenom 1993., iz Leedsa je za 2.4 milijuna funti došao Tim Flowers, koji je postao najskuplji golman u povijesti engleskog nogometa. S njim je stigao i David Batty, a obojica su bila jedni od nositelja igre Leedsove momčadi koja je 1992. osvojila naslov prvaka. Iz Lensa je doveden Robbie Slater, a usporedbe radi, United je tog ljeta na nove igrače potrošio tek milijun i pol funti.
Iako je dovodio igrače koji su tad bili zvijezde i koji su puno koštali, Dalglish je ostatak momčadi stvorio od vrlo jeftinih igrača koje je našao odličnim skautiranjem. Čitava zadnja linija vrijedila je manje nego što je Newcastle na početku sezone platio za Darrena Peackocka, a čitava vezna linija vrijedila je manje od Leedsove nove akvizicije Carltona Palmera.
Walker je uoči sezone potpuno obnovio trošni Ewood Park, na kojemu se počela stvarati jako dobra momčad i jako dobra atmosfera. Za nju su najzaslužniji bili Kenny Dalglish, kojeg su svi igrači jako voljeli, te njegov pomoćnik Ray Harford.
"Strašno smo se zabavljali s njima dvojicom. Iako je bio trener, Kenny je pokušavao biti jedan od nas i to se svima svidjelo. Jednom smo autobusom išli na gostovanje kod West Hama i bilo nam je užasno dosadno. Netko je smislio užasno glupu igru s onim čekićem kojim se razbija staklo u slučaju nužde", prisjetio se veznjak Mark Atkins i nastavio:
"Onaj koji je prvi uzeo čekić morao je kucnuti u prozor, dati čekić igraču do sebe i on je morao kucnuti jače. Naravno, nasred autoputa netko je udario dovoljno jako da je staklo prsnulo. Kenny je sjedio naprijed i došao je do nas otraga da vidi što se dogodilo. Samo nas je sve pogledao, okrenuo se i nije ništa rekao. Mike Newell je do Londona sjedio kraj razbijenog prozora s četiri jakne."
Ferguson doveo zvijezdu kako bi se mogao nositi s Roversima
U takvoj atmosferi Blackburn je nakon 11 kola bio osam bodova iza Newcastlea, ali se počeo dizati i nakon 11 pobjeda u 12 kola sredinom siječnja je bio prvi s pet bodova ispred Uniteda. Ferguson je prihvatio izazov i srušio Suttonov rekord kad je za šest milijuna funti iz Newcastlea kupio Andyja Colea. Dalglish je odgovorio dovođenjem Jeffa Kenne iz Southamptona za milijun i pol funti.
Grad je živio san. Nogometni klub bio je glavna tema svih razgovora u tom malom gradu, a euforiju nisu pokušavali stišati ni vlasnik Jack Walker ni predsjednik Coar, obojica rođena u Blackburnu i obojica navijači kluba koji sad vode prema povijesti.
"Blackburn je radnički grad koji nije imao puno razloga za sreću od kad su se ugasile brojne industrije u modernom dobu. No, svi su bili izvan sebe zbog našega kluba. Pričalo se samo o Roversima, o Sheareru i Suttonu, i to je bilo nešto što je trebalo građanima", rekao je Coar.
Nogomet koji je Blackburn igrao nije bio pretjerano atraktivan. Nije bio ni previše inovativan. Dalglisheva momčad igrala je klasičnih 4-4-2 sa sjajnim krilima Wilcoxom i Ripleyem koji su imali jedan jedini zadatak. Doći dovoljno blizu da mogu uputiti kvalitetan centaršut u šesnaesterac gdje će SAS odraditi ostatak posla.
Momčad je bila vrlo kohezivna, s jasnim zadacima na terenu i s takvim pristupom i razaračima u napadu bilo ih je jako, jako teško pobijediti. Krajem travnja Roversi su s 2:1 pobijedili Crystal Palace i pobjegli Manchester Unitedu na sad već golemih osam bodova prednosti uz utakmicu više.
Pomogao je i Cantona
United je gubio korak nakon što je Eric Cantona u epskoj sceni 25. siječnja nokautirao navijača Crystal Palacea i dobio osam mjeseci suspenzije. No nisu ni Roversi bili bez problema. Gallacher, koji se tek vratio nakon ozljede, ponovno je slomio nogu, a vrlo važno krilo Jason Wilcox pokidao je križne ligamente.
"Incident s Cantonom nam je jako pomogao jer je pitanje bismo li izdržali da je on i dalje igrao. No United nije odustajao, a doveli su i Colea, koji je zabijao kao na traci. Rasturili su Ipswich 9:0 i tako nadoknadili gol-razliku, znali smo da ne smijemo izgubiti korak", prisjetio se Atkins.
No ono što je uslijedilo nisu očekivali ni najveći pesimisti. U 39. kolu Blackburn je izgubio u gostima kod West Hama, a United pobjedom protiv Coventryja smanjio zaostatak na pet bodova. Nakon što su Roversi pobijedili Newcastle 1:0, United je nadoknadio utakmicu minusa i pobjedom protiv Southamptona uoči zadnjega kola došao na samo dva boda zaostatka. Blackburn je gostovao kod Dalglisheva Liverpoola, a United je bio na Upton Parku kod West Hama.
"Četiri dana ranije bio sam među navijačima Southamptona, koji je igrao s Unitedom. Nadao sam se da će nam naš bivši klub pomoći, ali nije uspio. Zadnje kolo je odlučivalo. Kad je naš autobus dolazio na Anfield, navijači Liverpoola su nas bodrili i pljeskali nam. Nisu željeli da United osvoji i treći naslov prvaka u nizu. Svi su bili uz nas", prepričao je Kenna.
"Ja, Gallacher, Gale i Wilcox došli smo u svlačionicu sat i pol prije utakmice. Nismo igrali zbog ozljeda, ali smo željeli biti tamo. Dalglish je došao do nas i rekao nam: ‘Poludjet ćete ako ćete ovdje čekati, idite u kafić’. Otišli smo gore u ložu i definitivno smo previše popili jer smo za vrijeme utakmice sjedili na klupi i samo razmišljali o WC-u", rekao je Atkins.
Šokantnih 90 minuta na Anfieldu
Računica je jasna. Blackburn je prvak s pobjedom protiv Liverpoola, koji nije igrao ni za što. U slučaju remija i pobjede Uniteda naslov bi osvojila Fergusonova momčad zbog bolje gol-razlike. Igrači Blackburna bili su vidno nervozni kad je utakmica počela. Griješili su, nisu uspijevali naći ritam i Liverpool je skoro poveo u 15. minuti, ali je kapetan Tim Sherwood s crte očistio udarac Clougha.
Onda je SAS odradio svoje. Ripley je pet minuta kasnije probio stranu i vratio povratnu loptu u sredinu, gdje je Alan Shearer zabio svoj 34. prvenstveni gol i trasirao Roversima put prema tituli. U sljedećem napadu je Shearer promašio veliku šansu, ali ni to sad više nije bilo bitno jer se Anfieldom prolomila vijest da je West Ham poveo protiv Uniteda.
No Blackburn je nastavio s napadima pa je i Sutton promašio jednu dobru šansu. Početkom drugog poluvremena United je izjednačio u Londonu, a Blackburn je dominirao i trebao je voditi barem tri razlike. Igrala se 65. minuta kad je Mark Kennedy centrirao, Flowers loše izašao na loptu i John Barnes zabio za 1:1.
Shearer je malo kasnije promašio još jednu dobru šansu i igrači Blackburna počeli su se gubiti. Znali su da im bod nije dovoljan ako United pobijedi jer ima bolju gol-razliku. Nervoza je rasla, da bi u 90. minuti Batty srušio McManamana u opasnoj zoni. Loptu je namjestio Jamie Carragher.
"Kad je Barnes zabio za 1:1, sve se nekako promijenilo na terenu. Ja sam stajao na kraju živog zida i točno se sjećam kako mi je lopta prohujala kraj uha. Pogledao sam preko ramena i vidio da ide u gol. Točno se sjećam kako sam pomislio - zajebali smo", rekao je Jeff Kenna.
Iako se golovi u 90. minuti za pobjedu na Anfieldu uglavnom euforično slave, na legendarnom stadionu Carragherov gol prihvaćen je - polovično. Navijači Blackburna bili su u šoku što bi mogli ostati bez naslova, a većina domaćih navijača nije željela da United osvoji titulu.
Vijesti s radioprijamnika
"Mi smo profesionalci i tog dana smo željeli pobijediti. To ti je u krvi i tako moraš razmišljati, bez obzira na to tko se bori za naslov. Bio je to jedan od najčudnijih trenutaka u mojoj karijeri. Zabio sam gol u 90. minuti za pobjedu, a praktički nitko nije slavio", rekao je Jammie Carragher.
Bilo je to vrijeme prije pametnih telefona i mobitela općenito pa je jedini izvor informacija bio poneki radioprijamnik na tribinama i onaj koji su imali na klupi Blackburna. Šokirani Dalglishevi igrači jednim okom gledali su što rade na terenu, a drugim prema klupi, očekujući vijest da je United zabio ili da je utakmica na Upton Parku završila.
Liverpool i Blackburn su još igrali kad je klupa Roversa eksplodirala. Iz Londona je stigla vijest da su West Ham i Manchester United odigrali 1:1 i da šokantni poraz od Liverpoola na kraju nije ništa značio.
Srećom po Dalglisha i igrače da nisu gledali utakmicu s Upton Parka jer bi vjerojatno doživjeli nekoliko srčanih udara da su vidjeli silne promašaje Andyja Colea i ostalih igrača Uniteda koji nisu uspjeli probiti West Hamov bunker. Blackburn Rovers, klub koji je četiri godine ranije skoro ispao u treću ligu, postao je prvak Engleske.
"Kad je sudac odsvirao kraj, Shearer i Sherwood mahali su vlasniku Jacku Walkeru da siđe na teren, a u tome su mu pomogli domaći navijači. Liverpoolov predsjednik je u svojem uredu pripremio šampanjac za Jacka i mene. Kad ga je otvorio, rekao nam je: ‘Znate, bio bih jako ljut na vas da nisam imao priliku otvoriti ovu bocu’", prisjetio se Coar.
Trofej prvaka u svakoj školi
Dolje u svlačionici reporter Sky Sportsa pokušavao je dobiti izjavu od Alana Shearera, prvog strijelca lige s 34 gola. No to baš nije išlo. Prvo Shearera, a onda i novinara, ostali igrači Blackburna zalijevali su pivom od kojeg je uskoro i kamera bila mokra. U kratkim trenucima mira Shearer je uspio reći:
"Sad će se United sigurno žaliti na ozljede ovog i onog igrača, ali pogledajte tko je nama sve nedostajao. Bili smo loši danas, West Ham nam je pomogao i drago mi je da je konačno gotovo. Osjećaj je predivan, presretan sam", rekao je Shearer.
Ispred svlačionice Kenny Dalglish davao je intervju također za Sky. Trenera Blackburna zafrkavali su da je tijekom sezone davao dosadne odgovore koji su uglavnom bili "idemo utakmicu po utakmicu" pa je sad uzeo mikrofon Nicku Collinsu i on njega ispitivao o Blackburnovoj sezoni.
Sljedećeg dana organizirana je parada u gradu i na ulicama je bilo svih 100.000 stanovnika. Nije bilo škole u gradu u koju nije stigao pehar pobjednika, a škole su učenicima organizirale i fotografiranje s peharom budući da, kako smo rekli, nije bilo smartphonea s kamerama. Grad je sanjao i dočekao je da mu se san ostvari.
Blackburn je bio na vrhu engleskog nogometa, s puno novca na raspolaganju i, smatralo se, svjetlom budućnosti. Navijači su razmišljali koga će bogati gazda kupiti tog ljeta kako bi se klub što bolje predstavio u Ligi prvaka. No nitko nije stigao na kraju sezone, a Kenny Dalglish je s klupe otišao u ured i postao je direktor kluba.
Njegov zamjenik Ray Harford nije se dobro snašao, a nastup u Ligi prvaka bio je debakl. U skupini sa Spartakom, Legijom i Rosenborgom Blackburn je osvojio samo dva boda. Sutton se ozlijedio u pola sezone, Blackburn je igrao jako slabo i sezonu je završio na sedmome mjestu.
Pad u formi i ispadanje
Klub je obećavao da će sljedeće sezone biti bolji, ali nakon što je Alan Shearer poslije Eura 1996. prodan Newcastleu za rekordnih 15 milijuna funti, kola su krenula nizbrdo, i to velikom brzinom. Klub je 1997. bio 13. i, iako će oporavkom Suttona i dolaskom Thomasa Dahlina 1998. osvojiti sedmo mjesto, Blackburn je 1999., četiri godine nakon epske titule, ispao iz lige kao 19. momčad Premiershipa.
Iako je Jack Walker preminuo 2000., klub se nakon dvije sezone vratio u Premier ligu te je 2002. osvojio Liga kup. No dani slave i borbe za naslov prvaka bili su prošlost te je Blackburn 2012. ponovno ispao iz lige. Walkerova obitelj je klub 2010. prodala indijskoj obitelji Rao, čija se tvrtka Venkateshwara Hatcheries bavi uzgojem pilića i ima lanac fast food restorana "Venky’s".
Ono što su Indijci radili nalikovalo je na scenarij nekakve komedije, ali navijačima Blackburna nije bilo smiješno. Čim su došli, otpustili su Sama Allardycea. Željeli su dovesti Ronaldinha, Beckhama i Raula, a na kraju su doveli Maura Formicu, Rubena Rochinu i Mylesa Andersona. Novi trener Steve Kean morao je jednom mjesečno letjeti u Indiju na sastanak s vlasnicima.
Kad je klub ispao iz lige 2012., Kean je dobio otkaz i u sljedeće četiri sezone Roversi su promijenili šest trenera. U međuvremenu su se našli i u trećoj ligi sve dok Indijci nisu shvatili da ne rade posao najbolje, pa su ga prepustili onima koji to znaju, iako su i danas vlasnici.
Za direktora je postavljen Steve Waggott, koji je na klupu doveo Tonya Mowbraya, a on je na klupi već pet godina, duže nego što je bio Kenny Dalglish. Blackburn je prije nekoliko dana pobijedio Middlesbrough i skočio na drugo mjesto Championshipa, koje izravno vodi u Premier ligu. Nakon deset godina čekanja i muke s Indijcima Blackburnovi navijači opet sanjaju. Ako ništa drugo, barem prvu ligu. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 02/02/2022 : 10:42:27
|
https://www.index.hr/sport/clanak/treninzima-na-parkiralistu-stvorio-je-stroj-koji-je-nadrealnom-igrom-sokirao-italiju/2319660.aspx
Treninzima na parkiralištu stvorio je stroj koji je nadrealnom igrom šokirao Italiju
Danas se prisjećamo kultnog češkog trenera Zdeneka Zemana, koji je prije tri desetljeća izbezumio najjaču i najtvrđu ligu svijeta forsirajući atraktivan napadački nogomet, potpuno suprotan onome što je Serie A tada prezentirala.
JEDNA od prvih asocijacija u svakoj priči o modernom nogometu je visoki presing ili Kloppov "gegenpressing", ofenzivno postavljeni bekovi, stalni ulasci iz drugog plana i krila koja igraju na "krivoj" strani u odnosu na dominantnu nogu te ulaze u sredinu. Vrijeme korpulentnih i fizički dominantnih napadača je uglavnom prošlost i nogomet je danas dijametralno suprotna igra u odnosu na ono kako je izgledao prije dva ili tri desetljeća.
Ali prije točno 30 godina jedan mali klub imao je sve to, a nogomet koji je igrao potpuno je šokirao tada najjaču ligu svijeta.
Serie A nekad je bila ono što je danas Premier liga. Talijansko prvenstvo bilo je bez konkurencije najjače na svijetu i svi igrači sanjali su da jednog dana nose dres Milana, Juventusa, Intera, Napolija i ostalih velikana. Koncentracija kvalitete u toj ligi bila je analogna onoj koju danas vidimo u vrhu Premier lige, a samim time i nesrazmjer između najjačih i najslabijih bio je golem. Stariji ljubitelji nogometa nisu propuštali rijetku priliku da tu i tamo pogledaju neku utakmicu Serie A ili skupljaju sličice "Calciatiori" sa svim igračima iz prve tri talijanske lige.
Bunkeraši protiv velikih
Najjači talijanski klubovi privlačili su najbolje igrače na planetu i manji klubovi iz donjeg doma tablice nisu im igrom mogli parirati. Za razliku od današnjih ekipa, vodeće talijanske momčadi iz toga doba igrale su vrlo zatvoreno i čvrsto, a iznimna kvaliteta u napadu omogućavala im je da rješavaju utakmice. Mali klubovi u toj igri nisu imali šanse i postavljali su se sa samo jednom idejom - da prime što je manje moguće. Njihov jedini plan bio je stari, dobri bunker ili "catenaccio" pa - tko živ, tko mrtav. Uglavnom su bili mrtvi, budući da su ligom dominirali tipovi poput Diega Maradone, Marca van Bastena, Roberta Baggija, Gabriela Batistute, Gianfranca Zole i ostalih majstora koje je teško uopće pobrojati.
No, jedan klub i jedan čovjek odbili su biti kanta za napucavanje te su se talijanskim gigantima i čitavoj ligi suprotstavili nogometom koji je u to vrijeme bio bogohuljenje, a njegov izumitelj samo što nije bio proglašen heretikom.
Spomenuti klub je Foggia Calcio (danas Calcio Foggia 1920), a heretik je Zdenek Zeman, češki nogometni vizionar koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih napravio dar-mar u Serie A.
Zeman nikad nije ozbiljno igrao nogomet. U rodnom Pragu ga se ostavio kad je imao 16 godina i okrenuo se odbojci i rukometu, u kojima je bio povremeni reprezentativac u mlađim kategorijama. Bavio se i hokejom na ledu, pa čak i bejzbolom, što će mu sve skupa kasnije itekako koristiti. U ljeto 1968. godine došao je na ljetne praznike na Siciliju, gdje mu je živio ujak Čestmir Vycpalek, koji je nakon igračke karijere u Juventusu, Parmi i Palermu postao trener. Zeman se namjeravao vratiti u Čehoslovačku, ali u kolovozu su Rusi upali u njegovu zemlju i Zdenek je zaključio da mu je bolje ostati u Italiji.
U Palermu je upisao fakultet, a budući da mu je ujak postao trener, i sam se bacio u te vode. Prvo je radio kao trener U-12 momčadi, da bi nakon još četiri godine u Palermu po završetku studija preuzeo Licatu, mali klub u četvrtoj ligi. Već tad Zeman je napravio radikalan zaokret u pristupu nogometu, što će mu postati zaštitni znak u karijeri. Okrenuo se mladim igračima, od kojih je napravio životinje, igrao je potpuno napadački nogomet i 1985. osvojio Serie C2 zabivši 58 golova u 34 utakmice, što je u to vrijeme bilo ravno čudu. Godinu dana kasnije tražio je novi izazov.
Klub preuzeo lokalni moćnik
Foggia je u to vrijeme bila klub koji je životario u trećoj ligi, nakon što je u šezdesetima i sedamdesetima uglavnom ulazio i ispadao iz Serie A. No, nakon što je 1978. ispala u treću ligu, Foggia se nikako nije uspijevala vratiti, a zbog namještanja utakmica umalo je bila izbačena i u četvrtu ligu. Bolji dani za klub došli su 1986. godine, kad ga je preuzeo Pasquale Casillo, lokalni moćnik koji se obogatio na uzgoju žita i, kao svaki biznismen koji je u to vrijeme u Italiji držao do sebe, kupio si je nogometni klub. Karizmatični Casillo odmah je na svoju stranu pridobio navijače, a za sportskog direktora postavio je Peppina Pavonea i rekao mu da mora naći novog trenera. Casillo nije bio pretjerano oduševljen kad mu je Pavone rekao da je izvjesni Zdenek Zeman idealno rješenje, ali 36-godišnji Pavone je znao što radi.
Taman je završio igračku karijeru, u kojoj je nekoliko puta igrao protiv Zemanove Licate i iz prve ruke iskusio njegov nogomet. Pavone je bio oduševljen načinom igre te energijom i zalaganjem koju su klinci iz Licate prikazivali i želio ga je na klupi Foggie, što se i dogodilo. No, stvari su se ubrzo promijenile nakon što je Casillo pred kraj sezone saznao da je Zeman bio na ručku s ljudima iz tadašnjeg drugoligaša Parme i to je doživio kao klasičnu izdaju. Zeman se pravdao da je to bilo samo prijateljski ručak, da bi, nakon što mu je Casillo dao otkaz, zaista i preuzeo Parmu.
Tamo se zadržao samo sedam utakmica jer njegov nogomet nije sjeo igračima koje je zatekao pa je preuzeo Messinu. Njegova nova momčad igrala je potpuno napadački nogomet te je s 23 gola Tota Schilaccija, kojeg je potom kupio Juventus, završila na odličnom osmome mjestu. Otkaz Zemanu u Foggi pokazao se nelošim potezom jer se klub napokon dočepao Serie B, ali je Pavone i dalje sanjao Zemana na klupi. Nagovarao je Casilla da mu oprosti i Zemana da se ipak vrati i - uspio je. Čeh je 1989. ponovno došao u Foggiu i on i Pavone počeli su slagati momčad.
U njoj je već tad bio mladi Giuseppe Signori, kasnije poznatiji kao Beppe, koji nikako nije ispunjavao očekivanja. Foggia je financijski bila stabilna, ali si nije mogla priuštiti preskupe igrače pa se Pavone, poput današnjeg Brentforda, okrenuo jeftinim i nepoznatim igračima koji su negdje putem razočarali. Tako je iz trećeligaša Perugie na lijevo krilo došao dešnjak Roberto Rambaudi, a na lijevo je iz Napolija stigao Francesco Baiano, kojega je klub konstantno šikanirao i posudio ga Foggi.
Navijači Zemanu okrenuli leđa
Krenulo je grozno. Navijači nisu prihvaćali "izdajicu" Zemana, a igrači su teško prihvaćali njegovu ideju. Zaredali su se porazi i utakmica protiv Monze bila je označena kao ključna za Zemanovu budućnost. Ako izgubi - gotov je. Foggia nije izgubila jer je Monzin stoper neoprezno vratio loptu, Signori ju je presjekao i zabio za remi. Zeman se spasio, a ostalo je povijest.
"Na prvom sastanku na kojem smo se susreli pozdravio me s 'Dobrodošao, bombarderu'. Imao je više povjerenja u mene nego što sam ja ikad imao u samoga sebe. Iz svih nas je uvijek izvlačio maksimum", rekao je jednom Signori.
U prvoj Zemanovoj sezoni, 1989./1990., Foggia je završila na osmome mjestu s gol-razlikom 45:38, što će biti uobičajeno u budućnosti. Foggia je zabila šest golova više od trećeplasiranog Cagliarija, koji je otišao u Serie A, ali bodova ju je stajala nepotpuno uigrana obrana. To se promijenilo već sljedeće sezone. Nije Foggia bolje igrala obranu, nego je dodatno usavršila napad, pa je u sezoni 1990./1991. pomela konkurenciju u Serie B. U ligi koja je bila još više bunkeraška od Serie A, osvojila je prvo mjesto zabivši 67 golova, čak 19 više od Udinesea, sljedeće najefikasnije ekipe. Kakvu obranu su igrali, dovoljno govori podatak da su primili čak 36 golova, jedan manje od Reggine, koja je ispala.
Zastrašujući trojac u napadi Rambaudi - Signori - Baiano terorizirao je protivničke obrane, a tempo koji je Foggia nametala nitko nije mogao pratiti. Čitava Italija, pa i svijet, u to vrijeme igrali su neku od varijacija sustava 3-5-2, no Zeman je od prvog dana forsirao svoj 4-3-3, koji je usavršio još u Licati. Krila nisu bila klasična krila, nego "invertirani" napadači koji su igrali usko na malom prostoru, a njima su se pridruživali brzi i prodorni bekovi pa je tih 4-3-3 češće izgledao kao 2-3-5. Zeman je već tad vidio golemi potencijal u 19-godišnjem golmanu Francescu Manciniju, kojeg je Pavone također doveo za sitniš. Budući da je igrao iznimno otvoreno, Zeman je inzistirao na Mancinijevu igranju nogometa te da, po potrebi, odglumi trećeg stopera ili libera te očisti poneku opasnost - upravo ono što danas rade Neuer, Ter Stegen, Ederson, Alisson ili Maignan.
"Čarobna Foggia" bio je jedan od nadimaka koje su joj dodijelili talijanski mediji, ali nastao je jedan po kojemu će Foggia i Zdenek Zeman kasnije biti poznati. Rođena je "Zemanlandia".
Čitava Italija nestrpljivo je čekala Zemanlandijin povratak u Serie A jer je sve zanimalo hoće li Zeman promijeniti filozofiju među "velikim dečkima". Igrati takav nogomet protiv Milana, Juventusa, Napolija i ostalih bilo je ravno samoubojstvu, ali Zemanu nije padalo na pamet da mijenja nešto u svojem pristupu.
Od anonimusa složio paklenu ekipu
"Meni je draže izgubiti 5:4 nego odigrati 0:0. Ovdje svi samo razmišljaju kako da ne izgube i puštaju protivnike da igraju umjesto da oni samo diktiraju igru. To je kilometrima daleko od onoga kako ja doživljavam nogomet", govorio je Zeman.
I on i Pavone znali su da moraju osnažiti momčad za Serie A, ali Foggia si nije mogla priuštiti renomirane igrače. Zeman se malo raspitivao pa je iz moskovskog Dinama i Spartaka doveo dva Igora; Šalimova i Kolivanova, a iz Steaue je stigao desni bek Dan Petrescu. Zeman bi sa svojom filozofijom treninga danas vjerojatno završio u zatvoru, ali od svojeg pristupa nije odustajao. Foggia nije imala nikakav trening-centar, samo jedan pomoćni teren na kojemu su trenirale sve kategorije, pa je Zeman svoje igrače često izvodio na parkiralište. Nije se treniralo uvijek s loptom, nego je dečke tjerao da trče kilometrima noseći utege u rukama i na leđima, a jedna od omiljenih metoda bilo mu je sprintanje po stepenicama na tribinama stadiona.
"Moje metode su prebrutalne? Koliko znam, nitko nije umro od njih", rekao je jednom Zeman kad su ga pitali nisu li njegovi treninzi ipak preteški za tako mlade igrače.
Ispred tada 22-godišnjeg Mancinija na golu, lijevog beka igrao je Maurizio Codispoti, desnog 23-godišnji Dan Peterscu, a stoperski par činili su 27-godišnji Angelo Consagra i 20-godišnji Salvatore Matrecano, kojeg je Zeman doveo iz četvrtoligaša Turrisa. Veznjak Onofrio Barone imao je također 27 godina, Mauro Picasso 26, a novak Šalimov samo 22 godine. U napadu su Signori i Baiano imali po 23, a Roberto Rambaudi 25 godina i Foggia je s prosjekom od 24.3 godine bila jedna od najmlađih momčadi u ligi. Zeman je gazio i mlade i stare igrače, ali kad je sezona počela, oni su bili kao pušteni s lanca.
Talijanski mediji i navijači u čudu su gledali čaroliju Zemanlandije, kojoj se u prvih deset kola malo tko mogao oduprijeti. Već u 1. kolu Foggia je na San Siru odigrala 1:1 s Interom, a u tih prvih deset kola izgubila je samo od Juventusa i tada jakog Torina. Nadrealna energija, visoki presing i nevjerojatna želja Zemanovih klinaca uništavali su protivnike, a pritom su Foggine utakmice bile iznimno zanimljive za gledanje. Zeman je iz svojih igrača izvlačio ono što ni oni sami nisu znali da imaju i ultrakonzervativnu Serie A kao da je pogodio uragan.
Ideju uzeo iz rukometa
I dok su ostali novaci u ligi oprezno igrali bunkere i pokušali spasiti što se spasiti da, Zemanlandia se nadigravala sa svakim protivnikom, bio to Cremonese ili Milan nakrcan s Maldinijem, Baresijem, Rijkaardom, Van Bastenom i Gullitom. Mali Foggin stadion Pino Zaccheria bio je pakao u kojem Inter nije uspio sačuvati prednost 2:0, Gabriel Batistuta je hat-trickom spasio Fiorentinu poraza (3:3), a Verona je u festivalu Zemanlandijinog nogometa dobila pet komada. Jasno, Foggia nije imala individualnu kvalitetu Milana ili Juventusa pa je takva visokorizična igra rezultirala i s nekoliko jako teških poraza, ali Foggia je bila antipod čitavom talijanskom nogometu, koji se teško nosio sa Zemanovim nogometom, koji je Čeh s klupe uz teren gledao s cigaretom u ustima i oblakom dima oko sebe. Kad su ga pitali odakle mu ideja za takav nogomet, Zeman je rekao da ju je preuzeo iz rukometa i načina na koji obrane u rukometu stišću protivnički napad.
"Zeman, ti mali vraže", bio je naslov na jednim dnevnim novinama nakon što je Foggia u lokalnom derbiju pregazila Bari 4:1, nakon čega su rezultati malo posustali jer je brutalan Zemanov tempo rezultirao i ozljedama glavnih igrača.
Do četiri kola prije kraja Foggia je bila u igri za Europu, ali nije uspjela nadoknaditi zaostatak za Napolijem. Od 26. do 33. kola ni od koga nije izgubila jer su konkurenti već polako bili umorni od naporne sezone, a Zemanovi klinci i dalje su letjeli terenom. Bari su pobijedili još jednom, i to u gostima 3:1, kod Atalante su odigrali 4:4, Verona je dobila pet komada, a pao je i Napoli, iako ta pobjeda nije Foggi bila dovoljna za plasman u Europu.
Spektakl protiv Milana
U zadnjem kolu na Pino Zacchariju stigao je moćni Milan Fabija Capella, koji je već osigurao titulu prvaka, ali je Silvio Berlusconi momčadi poručio da želi završiti prvenstvo bez ijednog poraza. Zeman je to znao, ali nije previše mario pa je utakmicu počeo praktički s pet napadača. Uz već spomenuti trojac, bekovi Petrescu i Codispoti igrali su vrlo visoko, ali prvi je poveo Milan, u 22. minuti preko Maldinija. Rasterećena Foggia se čitavo prvo poluvrijeme doslovno za*ebavala. Visoko su stiskali moćnu Milanovu zadnju liniju, njihova obrana je stalno ispadala, ali su dvaput uhvatili na spavanju goste i s dva krasna gola Signorija u 39. i Baiana u 41. minuti s 2:1 otišli na poluvrijeme, koje je golman Mancini zaključio tako što je izveo sombrero preko Van Bastena, što je potpuno razbjesnilo Capella.
"Mi smo bili prvaci Italije, a izgledali smo kao budale. Berlusconi je želio da završimo prvenstvo bez poraza i rekao sam igračima u svlačionici da se maksimalno uozbilje", rekao je godinama kasnije Capello.
Sva ljepota i tragedija te hedonizam i mazohizam u igri Zemanlandije najbolje su bili opisani u toj utakmici. Zemanova momčad mogla je pobijediti svakoga, ali je od svakoga, zahvaljujući svojem stilu igre, mogla i izgubiti. Dobro, nije Milan baš bio bilo tko, ali ni najveći navijači Rossonera nisu očekivali da će Capellova momčad u nastavku zabiti sedam komada i nevjerojatnom pobjedom 8:2 zaključiti svoju i Fogginu sezonu.
Milan je osvojio titulu bez poraza i s osam bodova (pobjeda je tad bila dva boda) prednosti ispred Juventusa. No, pravi heroji sezone 1991./1992. bili su igrači Foggie, koji su prvenstvo završili s omjerom 12-11-11 i gol razlikom 58:58. Više golova od njih zabio je samo Milan (74), a blizu im je bio samo četvrti Napoli, koji je zabio 56. Kakav nogomet se u Italiji igrao, dovoljno govori podatak da je drugoplasirani Juventus zabio 45, Torino 42, a Roma samo 37 golova u 34 kola. Koliko je Zemanlandia bila luda ekipa, isto tako govori podatak da je više golova od nje primio samo posljednjeplasirani Ascoli (68). Sjajni Francesco Baiano završio je prvenstvo kao treći najbolji strijelac sa 16 golova. Prvi je bio Van Basten s 25, drugi Roberto Baggio s 18, a iza Baiana ostali su Careca (15), Gabriel Batistuta (13) i Gianfranco Zola s 12 golova, dok je Baianov momčadski kolega Beppe Signori zabio 11 puta.
Na kraju sezone velikani su očerupali Zemanov strašan stroj koji je ostao bez gotovo svih igrača. Signori je otišao u Lazio, Šalimov u Inter, Fiorentina je kupila Baiana, a Rambaudi je prešao u Atalantu. No, iako su ostali bez svojih glavnih aduta, Pavone i Zeman opet su složili solidnu ekipu od anonimnih igrača. Sljedeće sezone Foggia je bila 12., a sezonu 1993./1994. završila je na devetome mjestu i do zadnjega kola borila se za Kup UEFA-e, ali je izgubila od Napolija i ostala bez Europe. Ako je netko sumnjao, Foggia je sezonu završila s gol-razlikom 46:46, zabivši čak deset golova više od prvaka Milana.
Duh Zemanlandije zaživio i u Laziju
No, 1994. priči je došao kraj. Casillo je uhićen zbog navodne suradnje s Camorrom, momčad se još jednom rasprodala i Zeman je odlučio da je vrijeme za nova iskušenja. Otišao je u Lazio, gdje je zatekao Signorija i Rambaudija i njegova momčad opet je bila najatraktivnija u ligi. Uz njih je u napadu bio i Pierluigi Casiraghi, a Lazio je zabijao čak dva gola po utakmici. Napoli i Padovu razbili su 5:1, Zemanov bivši klub Foggia stradao je 7:1, Fiorentina je dobila osam komada, aktualni prvak Milan je na Olimpicu pao 4:0, Juve u Torinu 3:0, a Inter je u dvije utakmice kombinirano izgubio 6:1.
Zeman je opet povjerenje dao mladim igračima pa je tako u prvu momčad gurnuo 19-godišnjeg Alessandra Nestu, kojeg je klub želio posuditi nekome u treću ligu. Nestu je uvjerio da ima sve za seniorski nogomet i dao mu je 11 utakmica u Serie A, nakon čega je Nesta postao standardni član Lazijeve prve momčadi.
"Svakom mladom igraču na svijetu želim da ima trenera kakav je Zdenek bio prema meni", rekao je jednom Nesta.
Zeman je iz Lazija otišao u Romu, u kojoj je naišao na Francesca Tottija. Pod njegovim vodstvom Totti je dobio dres s brojem 10 i kapetansku traku, a kasnije je rekao da je upravo češki genijalac igrao ključnu ulogu u njegovu nogometnom odrastanju. Iako nije ništa osvajao, Zeman ni u jednom trenutku nije odustajao do svoje filozofije rođene u Zemanlandiji, od želje za guranjem mladih igrača i želje za nadigravanjem i uništavanjem protivnika.
Vječni protivnik establišmenta, Zeman je 1998. digao glas protiv komercijalizacije nogometa i onoga u što će se on godinama kasnije pretvoriti, a nakon toga je javno prozvao sve klubove da prestanu s korištenjem dopinga, što je rezultiralo istragom i suspenzijama 2004. godine. Bez dlake na jeziku, uvijek je govorio što je mislio, a to ga je, kako je sam rekao, koštalo veće karijere.
Još nekoliko ludih sezona
"Mogao sam vjerojatno voditi Milan, Inter ili Real Madrid. No, taj sustav je rekao: Mi te ne želimo.' Ne žalim ni za čime u karijeri, a jedino što sam uvijek želio je da moje ekipe budu atraktivne, da zabavljaju ljude i da u njima bude emocije. Mislim da sam u tome uspio", rekao je Zeman.
Iz Rima je otišao u Fenerbahče, da bi se potom opet vratio u Italiju. S Lecceom je sezonu 2004./2005. u Serie A završio na 11. mjestu s nevjerojatnom gol-razlikom 66:76. Zabio je gol manje od prvaka Juventusa (kojemu je naslov kasnije oduzet), a primio čak 27 golova više od Bologne, koja je ispala iz lige. Godine 2010. Pasquale Casillo je ponovno preuzeo Foggiu, za sportskog direktora opet doveo Giuseppea Pavonea, a na klupu je vratio Zemana. Čeh je skoro ušao u play-off za Serie B, a Zeman je nakon toga otišao u Pescaru i sa sobom iz Foggie poveo Cira Immobilea, Lorenza Insignea i Marca Verrattija, s kojima je izborio plasman u Serie A.
Brutalna Pescara srušila je rekord lige te je u 42 kola zabila 90 golova i ušla u prvu ligu. Zeman je nakon toga otišao u Romu, Cagliari, Lugano i Pescaru, da bi 2018. godine otišao u mirovinu s naslovom prvaka Serie C s Licatom te po jednim u Serie B s Foggijom i Pescarom.
Foggia je na kraju sezone 2011./2012. upala u financijske probleme te je ubrzo bila ugašena. Na ljeto je osnovan novi klub Foggia Calcio, koji je krenuo iz Serie D i trenutačno se natječe u Serie C. Ovog ljeta trebala je novog trenera. Imate jedan pokušaj da pogodite tko je uskočio.
Zemanlandia je opet živa. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 02/02/2022 : 10:45:18
|
https://www.index.hr/sport/clanak/zabio-je-najvazniji-gol-u-povijesti-hrvatskog-rukometa-a-skoro-nije-ni-usao-u-igru/2332710.aspx
Zabio je najvažniji gol u povijesti hrvatskog rukometa, a skoro nije ni ušao u igru
Donosimo vam priču o Iztoku Pucu, legendi koja je igrala za tri reprezentacije, i njegovom golu koji je Zagrebu donio naslov europskog prvaka.
DO KRAJA ostale su samo tri sekunde. Na semaforu u Frankfurtu stajao je rezultat 22:17 za Wallau. Identičan rezultat kojim je Zagreb u Ledenoj pobijedio njemačkog prvaka u prvoj finalnoj utakmici Kupa prvaka.
Suci su dosudili prekršaj za Zagreb i svi su čekali samo da prođe preostalo vrijeme kako bi se u produžetku odlučilo tko će biti prvak Europe - strašni Wallau najpoznatijeg rukometnog brka Heinera Branda ili će naslov obraniti Zagreb, koji je godinu dana ranije u dvije utakmice deklasirao španjolsku Teku za prvu titulu.
Norveški suci su cijelu utakmicu otvoreno držali stranu Nijemaca, donosili su neke čudne odluke i svakome tko je gledao utakmicu jasno je bilo da će Zagreb, ako dođe do produžetaka, biti u velikom problemu. Zato je bilo potrebno susret okončati u regularnom tijeku. Ali, kako? Do kraja su ostale samo tri sekunde.
Neno Kljajić uzeo je loptu, Slavko Goluža izašao je iz igre, a s klupe je na parket, ciljano i sa zadatkom, ušao Iztok Puc. Svi u dvorani i pred malim ekranima znali su da će hrvatski Slovenac ili slovenski Hrvat, kako hoćete, uzeti zadnji šut. Znali su to dobro i igrači Wallaua, ali nije bilo pomoći.
Lopta se sa zvukom sirene zakucala u donji kut legendarnog Petera Hoffmana. Prepuna dvorana u Frankfurtu je zanijemila, a Iztok Puc je s rukama u zraku te s pola momčadi Zagreba na leđima euforično trčao po parketu, dok je Božo Sušec u ekstazi urlao kako Puc mora dobiti rukometno odlikovanje.
Najvažniji gol u povijesti hrvatskog rukometa
I bio je u pravu. Taj gol je najvažniji gol u povijesti hrvatskog rukometa zato što je direktno donio titulu prvaka Europe jednoj hrvatskoj momčadi. Bilo je važnih golova i prije i kasnije u hrvatskom rukometu.
Onaj gol Bože Jovića preko glave Andreja Lavrova u Atlanti otvorio je put Hrvatskoj da kasnije dođe do olimpijskog zlata. No, nije ga direktno donio. Hrvatska je nakon te pobjede protiv Rusije kasnije izgubila od Šveđana u skupini, a onda je u polufinalu dobila Francuze, a u finalu Švedsku.
Važan je bio i gol Blaža Lackovića u polufinalu Eura 2008. u Norveškoj protiv Francuske. Zabio ga je u zadnjoj minuti za veliku pobjedu, no taj gol ipak nije donio titulu. U finalu je bolja bila Danska. U slavnoj povijesti hrvatskog rukometa bilo je važnih golova, ali samo je Puc zabio gol za zlato. I to na kakav način. Zato je i zaslužio rukometno odlikovanje.
Planski stvarana najbolja momčad Europe
Iz današnje perspektive, kad rukometaši Zagreba služe europskim velikanima kao vreća za napucavanje u Ligi prvaka, neobično odzvanja da je Zagreb prije 30 godina bio najbolja momčad Europe. Domaća momčad koja se planski i sustavno gradila i ništa nije bilo prepušteno slučaju.
Bio je jasan put do krova Europe i nije se preskakala ni jedna stepenica do vrha. Ta je momčad stvorena na bazi zagrebačkih klinaca s ekstra pojačanjima u Pucu, Pušniku, Joviću, Ćavaru ili Goluži. Važno je kazati da je najveći dio momčadi bila generacija koja je zajedno u dresu jugoslavenske juniorske reprezentacije 1987. u Rijeci osvojila svjetsko zlato.
Ono što je te 1987. nogometašima bio Čile, a košarkašima Bormio, rukometašima je bila Rijeka.
Većina te generacije je u godinama koje su slijedile osvajala i prve velike medalje za Hrvatsku. Broncu na prvom Euru 1994. u Portugalu, svjetsko srebro na Islandu 1995., a kulminacija se dogodila u Atlanti 1996., kad je u Hrvatsku stiglo njeno prvo olimpijsko zlato. Iztok Puc je sudjelovao u svim tim trijumfima.
Pohod Zagreba prema obrani naslova prvaka Europe
Sustav natjecanja je te 1992./93. bio drugačiji nego što je danas i bila je to zadnja sezona kad se igralo po klasičnom kup-sustavu. Zagreb je u avanturu obrane titule prvaka Europe počeo u Celju i u dvije je utakmice bio uvjerljiv protiv najbolje slovenske momčadi. Idući rival je bio izraelski Maccabi, koji je pometen s 18 golova razlike u dvije utakmice.
Ambiciozna portugalska Braga, koja će iduće godine igrati finale Lige prvaka, uspjela je čak i pobijediti Zagreb na domaćem terenu, ali u Ledenoj nije imala nikakve šanse. U polufinalu je u Zagreb stigao Lyon, nakrcan igračima koji su godinu dana ranije osvojili olimpijsko srebro i koji će dvije godine kasnije Francuskoj, baš protiv Hrvatske, donijeti prvo muško loptačko zlato u povijesti. Zagreb je Francuze razbio u obje utakmice i ušao je u finale, u kojem je čekao boljeg iz megadvoboja Wallau - Barcelona.
Bio je to dvoboj teškaša i finalista je odlučio samo jedan pogodak. Taj je gol otišao na stranu momčadi iz Frankfurta.
Ledena dvorana bila je kompletno u bijeloj boji, puna i raspjevana satima uoči finala, a Boysi su u svom dijelu dvorane napravili atmosferu koja se vjerojatno nikad više nije ponovila u rukometnim dvoranama.
Goluža je izašao, Puc je ušao, a sve ostalo je povijest
U prvoj utakmici Zagreb je slavio s pet golova razlike. Fina prednost, ali ni izbliza priča nije bila gotova. Trebalo je preživjeti pakao Frankfurta. Wallau se nije predavao i na krilima nevjerojatnog Finca Mikaela Källmana te uz veliki poguranac norveškog sudačkog para polako je grickao prednost Zagreba, dok ga nije i dostigao. No, do kraja su ostale tri sekunde.
"Dogovor je bio da ja pucam posljednji napad, ali je veći problem bilo ući u igru jer sam tada bio na klupi. Jedva su me čuli", rekao je Puc nakon utakmice. Srećom, čuo ga je Slavko Goluža, koji je odjurio na klupu i pustio u igru čovjeka koji će za koji trenutak zaslužiti rukometno odlikovanje.
Pehar francuskog L’Equipea i danas je u Zagrebovim vitrinama, bio je prijelazni, a kao posljednjem osvajaču kapetan Bruno Gudelj ga je donio u Zagreb da tamo trajno ostane i bude podsjetnik novim generacijama da se u Ledenoj nekoć igrao najbolji rukomet u Europi.
Junak ove priče, veliki Iztok Puc, u karijeri je igrao za tri reprezentacije, i sa sve tri je nastupio na olimpijskim igrama. S Jugoslavijom je u Seulu 1988. osvojio broncu, s Hrvatskom 1996. u Atlanti zlato, a Sloveniju je baš preko Hrvatske odveo u Sidney 2000.
Osvojio je sve s Hrvatskom, a onda ju je u Zagrebu u drami izbacio s Igara. Nitko u punom Domu sportova mu nije zamjerio
Nekoliko mjeseci ranije na Euru u Zagrebu za peto mjesto i za zadnju vizu za Sydney igrali su Hrvatska i Slovenija. U dramatičnoj utakmici Slovenija je slavila 25:24 i aktualnog prvaka je ostavila doma. Pucu te večeri nitko nije ništa ružno dobacio.
Navijači, premda tužni i razočarani, naklonili su se velikom Iztoku i zahvalili mu za sve što je napravio za hrvatski rukomet. A napravio je puno. Da je samo zabio onaj gol u Frankfurtu, bilo bi dosta. A zabio ih je puno više. Iztok Puc, jedan od najboljih šutera u povijesti rukometa, preminuo je u San Diegu od teške bolesti u 45. godini.
Bio je to jedan od najtužnijih dana u povijesti hrvatskog sporta. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 02/02/2022 : 10:52:04
|
https://www.index.hr/sport/clanak/ostao-je-na-podu-14-sekundi-i-pobijedio-nitko-nije-toliko-zaradio-u-iducih-50-godina/2333815.aspx
Ostao je na podu 14 sekundi i pobijedio. Nitko nije toliko zaradio u idućih 50 godina
Danas odlazimo u povijest dublje nego ikad pričom o jednom od najpoznatijih boksačkih mečeva u povijesti, iz daleke 1927., kada je Gene Tunney u kontroverznoj borbi poznatoj kao Long Count (Dugo odbrojavanje) pobijedio Jacka Dempseya i postao prvi sportaš u povijesti koji je u jednom danu zaradio milijun dolara.
BILO je to zlatno doba sporta. Razuzdane dvadesete godine, razdoblje gospodarskog blagostanja te kulturološkog, društvenog i umjetničkog prosperiteta, koje će završiti Velikom depresijom dvije godine kasnije, bile su na vrhuncu u Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnoj Europi.
Legendarni Babe Ruth bio je na vrhuncu bejzbolske karijere, a njegov kolega Lou Gehrig uspinjao se prema slavi, Johnny Weissmuller osvajao je olimpijske medalje u plivanju, Glenna Collett i Bobby Jones ispisivali su povijest golfa, dok se Bill Tilden borio za tenisku dominaciju s francuskim zvijezdama kao što su Rene Lacoste, Jean Borotra i ostali.
Babe Ruth je zarađivao 50.000 dolara godišnje. Tunney je uzeo milijun za pola sata
Ali pravi kraljevski status u to vrijeme uživali su boksači. Dvadesetih godina Ruth je u New York Yankeesima mogao zaraditi oko 50.000 dolara po sezoni, Tilden i Lacoste igrali su samo za slavu i prestiž, a jedan je boksač 22. rujna 1927. godine zaradio milijun dolara za samo 30 minuta akcije.
Takvo što moglo se dogoditi samo u posebnim okolnostima. Dva vrhunska i iznimno popularna boksača, entuzijastična i znatiželjna američka publika, iznenađenje u njihovu prvom susretu u ringu, sposoban promotor i ponešto kontroverze stvorili su idealnu mješavinu i pripremili teren za povijesni boksački dvoboj.
Uzvratna borba za svjetski naslov u teškoj kategoriji između Amerikanaca Genea Tunneya i Jacka Dempseya na Soldier Fieldu u Chicagu bila je upravo takva. Boksački zaljubljenici i analitičari danas je svrstavaju među tri najveća meča u povijesti; zajedno s uzvratnom borbom Joea Louisa i Maxa Schmelinga 1938. te legendarnim susretom Muhammada Alija i Georgea Foremana u Kinshasi.
Tunney je još početkom 20-ih godina, boksajući kao poluteškaš, postao opsjednut Dempseyem, smatrajući da ima recept za pobjedu svjetskog prvaka u najtežoj boksačkoj diviziji. Kao i mnogi vrhunski poluteškaši prije njega, poput Boba Fitzsimmonsa i Georgesa Carpentiera, u međuvremenu je prešao u tešku kategoriju. Prije suočavanja s Dempseyem pretrpio je samo jedan poraz, odlukom bodovnih sudaca u svibnju 1922. protiv Harryja Greba. Ali tada je još bio poluteškaš.
"Tata nam je cijelog života govorio da je sve bilo pitanje boksačkog stila, da je cijelo vrijeme znao kako će njegov način boksa biti poguban po Dempseya. Trebala mu je samo prilika da se nađu u ringu", rekao je godinama kasnije Geneov sin John Tunney, losanđeleški odvjetnik i senator iz Kalifornije.
Nisu mogli biti različitiji
Do sredine 20-ih godina Dempsey je djelovao kao da mu je pomalo dosta boksa. Bavio se svime i svačime, snimao filmove, reklamirao razne proizvode, putovao, trošio i partijao. Tako je upoznao i svoju drugu suprugu, holivudsku glumicu Estelle Taylor, kojom se oženio 1925. godine. Tri godine nakon što ga je Argentinac Luis Angel Firpo u prvoj rundi izbacio iz ringa, da bi ga onda svjetski prvak nokautirao u drugoj, 31-godišnji Dempsey se odlučio vratiti boksu i u rujnu 1926. braniti naslov protiv dvije godine mlađeg Tunneya.
Suparnici teško da su mogli biti različitiji, podrijetlom, karakterno i boksačkim stilovima. Dempsey je rođen 24. lipnja 1895. u Manassi u Coloradu kao deveto od 13 djece u siromašnoj mormonskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo potucajući se s roditeljima po rudarskim gradićima Colorada i Ute, a sa 16 godina otišao je od kuće. Boksom se počeo baviti da bi preživio, tražeći kavgu za pet ili 10 centi po saloonima američkog zapada. Nije bio boksač strategije ili istančane vještine, ali imao je snažan ubilački instinkt. Njegov je napad bio toliko razoran da je kod suparnika u pravilu izazivao strah i povlačenje.
Tunney je rođen 25. svibnja 1897. u njujorškom Greenwich Villageu u obitelji irskih imigranata. Boksati je naučio u gradskim dvoranama od kvalificiranih trenera. Brzo je shvatio da je izbjeći udarac najvažnija boksačka vještina. Dok se Dempseya, vjerojatno nepravedno, optuživalo zbog izbjegavanja regrutacije, Tunney je služio kao marinac u Prvom svjetskom ratu. Međutim, frontovske borbe nije iskusio, nego je kao vrhunski amaterski boksač postao prvak savezničkih ekspedicijskih snaga u Europi u poluteškoj kategoriji.
Dempseyeva jedina mana bila je što nije previše razmišljao
Kao profesionalac bio je pronicljiv, elegantan i uglađen, kako u ringu tako i izvan njega. Nije bio školovan, ali je govorio glasom i manirima profesora. Izgledao je poput filmske zvijezde. Čitao je Platona, recitirao Shakespearea i dobro se snalazio u visokim društvenim krugovima. Dempsey je, pak, bio zapadnjački grub i neotesan, mrgodan i nepovjerljiv prema strancima.
"Dempseyeva jedina mana zapravo je bila njegova vruća glava. Nije bio borac koji rezonira i previše razmišlja", rekao je Tunney godinama kasnije.
Malo tko se nadao da će izazivač pobijediti u meču održanom pred 120.000 gledatelja u Philadelphiji. I to još na bodove. Kladionice su za dolar uložen na Tunneya nudile koeficijent 4. Iako se radilo o svjetskom naslovu, boksalo se 10 rundi umjesto uobičajenih 15, što je vjerojatno trebalo pogodovati već pomalo usporenom i potrošenom Dempseyu.
Po kiši i uz zaglušujući huk s tribina u međuvremenu srušenog Sesquicentennial Stadiuma, Tunney se poigravao sa svjetskim prvakom. Već od prve runde bilo je jasno da će Dempsey izgubiti titulu koju je držao od 1919. godine i pobjede nad Jessom Willardom.
Kad se nakon neočekivanog poraza vratio u svoju svlačionicu, Dempsey je ovako objasnio neuspjeh svojoj supruzi Estelle: "Draga, zaboravio sam se sagnuti." Istu rečenicu 55 godina kasnije izgovorio je tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan kad ga je supruga Nancy posjetila u bolnici nakon atentata.
Podijelili milijun i pol dolara
U prvom meču branitelj naslova zaradio je tada rekordnih 718.868 dolara, a Tunney 200.000. Dobro je zaradio i promotor Tex Rickard, prijatelj Wyatta Earpa i organizator brojnih važnih mečeva i drugih sportskih događaja tog doba. Publiku je zanimalo je li Dempseyevo vrijeme zaista prošlo i scena za veliki uzvrat time je bila postavljena. Rickardu, inače graditelju Boston Gardena, bivšem vlasniku Madison Square Gardena i osnivaču NHL momčadi New York Rangersa, nije trebalo puno da Tunneya i Dempseya nagovori na uzvrat. I nije ni čudo, jer trebali su podijeliti tada fantastičnih milijun i pol dolara. Ovaj put kladionice su im davale podjednake šanse.
U iščekivanju drugog meča s Tunneyem, Dempsey je nokautirao budućeg svjetskog teškaškog prvaka Jacka Sharkeyja i tako ponovno pokazao šampionsku ambiciju i formu. Rickard je uzvrat odlučio organizirati u Chicagu, što je odmah privuklo pažnju tamošnjeg mafijaškog bossa Ala Caponea. Kasnije je Capone novinarima ispričao kako se odlučio uplesti u meč nakon što je shvatio da se brat ringovnog suca Davyja Millera samouvjereno kladi na Dempseya. Onda je i Capone stavio novac na pobjedu bivšeg prvaka, ali to se odmah pročulo, pa je neposredno prije borbe Miller zamijenjen Daveom Barryjem.
Kako se bližio 22. rujna, interes javnosti je eksplodirao. Poznati proizvođač luksuznih željezničkih vagona Pullman objavio je da su prvi put u povijesti sva njegova kola na putu prema Chicagu, a tog četvrtka svih 30.000 hotelskih soba u gradu bilo je zauzeto. Radijski prijenosi još su bili u začecima, ali procjenjuje se da je najmanje 50 milijuna ljudi diljem svijeta iščekivalo meč uz svoje prijemnike.
Postoje svjedočenja da se prijenos slušao u pariškim restoranima, barovima Buenos Airesa, među američkim vojnicima na Pacifiku i na znanstvenoj postaji na Grenlandu. Njujorčani su iznosili aparate na prozore kako bi njihovi sugrađani mogli čuti prijenos, diljem Sjeverne Amerike obitelji su se okupljale uz glas radijskog reportera Grahama McNameea.
Na stadionu su, prema službenim izvorima, dvojicu šampiona dočekala 104.943 gledatelja. No, nijedan reporter s lica mjesta nije išao ispod procjene od 140.000 navijača. Uz zaglušujuće ovacije s tribina, prvi je u ring ušao 32-godišnji Dempsey (87.3 kg), a potom i Tunney (86 kg), uz očito slabiju reakciju navijača. Sudac je boksače pozvao na sredinu ringa točno u 22:07.
O sedmoj rundi pričalo se desetljećima
Aktualni prvak boksao je suvereno i bio uvjerljivo bolji u prvih šest rundi. Iako je bio agresivniji, činilo se da je Dempsey prespor i neprecizan. A onda se u sedmoj rundi dogodio kontroverzni incident o kojem se pričalo još desetljećima i koji je bivšeg prvaka možda koštao povratka na tron.
Tunney se povlačio na lijevu stranu kad ga je Dempsey pogodio prvo desnim, pa onda i lijevim direktom. Bili su to dobro odmjereni, iako ne i posebno razorni udarci, ali Tunney je izgubio ravnotežu i počeo teturati unatrag na užad. U tom trenutku suparnik ga je pogodio lijevim krošeom u vrh brade, potom je prvak svijeta primio još dva udarca i našao se na podu, držeći se lijevom rukom za srednji konopac.
Foto: Profimedia
U ovom trenutku ringovni sudac Barry trebao je početi s brojanjem, ali, umjesto da se povuče u udaljeniji neutralni kut, kako je nalagalo novo pravilo, Dempsey je manevrirao iza Barryja i stao u kut najbliži uzdrmanom Tunneyu.
"Dempsey me pokušao zaobići i doći iza Tunneya. Gurnuo sam lijevu ruku ispred njega i naredio mu: 'Jack, idi u neutralni kut.' Dempsey je ustrajao i pokušao me zaobići s druge strane. Zatim se, očito shvativši da sam sebi čini štetu, okrenuo i brzo krenuo prema jugoistočnom kutu. Odmah sam započeo s odbrojavanjem", objasnio je kasnije Barry.
Tunney se brzo pribrao i ustao kad je sudac nabrojio do devet. Međutim, snimka meča pokazuje da je zbog izazivačeve pogreške šampion na podu ostao punih 14 sekundi. Unatoč tome, smatrao je da mu zapravo nije prijetio poraz i da nije bio posebno uzdrman.
"Glupo je reći kako sam bio u opasnosti da budem nokautiran. Odlučio sam pričekati do devet. Sve vrijeme dok sam bio na podu bio sam potpuno svjestan svega i spreman nastaviti borbu. Znao sam što se događa i pažljivo sam pratio brojanje", rekao je Tunney.
Kao da se ništa nije dogodilo
I zaista, branitelj naslova sedmu je rundu izdržao bježeći po ringu. A zatim je, kao da se ništa nije dogodilo, glatko pobijedio u posljednje tri runde i obranio naslov. Štoviše, u osmoj rundi srušio je nakratko Dempseya udarcem desnicom u uho.
"Što god da se dogodilo, Tunney je ustao kad je trebalo. A to bi svaki pametan borac učinio. U boksu moraš uzeti ono što ti daju", zaključio je Dempsey.
Dvoboj je ostao poznat pod nazivom Long Count (Dugo odbrojavanje), a kontroverze i rasprave oko toga što bi se dogodilo da je Dempsey na vrijeme pošao u svoj kut potrajale su još desetljećima, i to iz prilično bizarnog razloga. Naime, snimka meča postala je dostupna široj javnosti tek 15-ak godina kasnije.
Federalni zakon iz 1912. godine zabranjivao je transport boksačkih filmova i snimki preko granica saveznih država jer su projekcije pobjede nokautom crnačkog svjetskog prvaka Jacka Johnsona protiv bjelačkog izazivača Jima Jeffriesa 1910. godine izazvale rasne nerede širom SAD-a. Ovaj zakon ukinut je tek 1940. godine i, kako je sve više ljudi gledalo meč tako su rasprave uglavnom utihnule. Većina navijača prihvatila je da bi Tunney pobijedio u svakom slučaju.
"Da su se borili 10 puta, Tunney bi pobijedio svih 10 puta. U njihova dva meča Tunney je bio bolji u 19 od 20 rundi. Bio je to klasičan slučaj kad veliki boksač potpuno ponizi velikog udarača. Danas je teško vjerovati kako je itko mogao pomisliti da će Dempsey nakon tri godine pauze moći konkurirati Tunneyu", rekao je boksački povjesničar Jimmy Jacobs, inače menadžer Mikea Tysona sredinom 80-ih.
Rekord u prihodu od ulaznica stajao je pola stoljeća
Nakon meč Tex Rickard je napravio konačni obračun. Brojke su za ono vrijeme bile fantastične, a impresivne su i danas. Prihod od prodaje ulaznica iznosio je čak 2.658.660 dolara. Trebalo je proći više od pola stoljeća da taj rekord bude srušen. Tek 1978. godine zabilježen je veći prihod od ulaznica za jedan boksački event - 4.806.675 dolara. U ringu u Superdomeu u New Orleansu našli su se tom prilikom Muhammad Ali i Leon Spinks.
Kad je Rickard nazvao Tunneya i rekao mu da je u Chicagu zaradio 990.445 dolara, svjetski prvak mu je poslao ček na 10.000 dolara i zamolio ga da mu isplati milijun. Tako je postao prvi sportaš u povijesti koji je u jednoj večeri zaradio sedmeroznamenkasti iznos. U današnjem novcu bilo bi to 16 puta više. I taj rekord održao se desetljećima, ni Joe Louis, ni Rocky Marciano, ni Floyd Patterson nikad nisu bili ni blizu takvoj zaradi. Boksačke gaže porasle su na višemilijunske iznose tek pojavom Alija, Foremana i Joea Fraziera.
Ni Dempsey nije loše prošao, zaradio je 447.500 dolara, čime se njegova ukupna zarada u karijeri popela na gotovo 3.2 milijuna dolara. Međutim, kraj meča na Soldier Fieldu označio je i kraj njegove karijere. Njegove su najbolje godine odavno prošle i više se nije mogao motivirati za natjecateljske mečeve.
Tijekom Velike depresije ostao je bez većeg dijela svoga bogatstva, ali je zadržao svoj popularni restoran u New Yorku koji je, kako je rekao, bio njegov "zlatni rudnik" tijekom sljedećih 40 godina. Umro je u New Yorku 1983. u dobi od 87 godina.
I Tunneyeva karijera potrajala je još samo 10 mjeseci. U srpnju 1928. godine u borbi za svjetski naslov nokautirao je Novozelanđanina Toma Henneya, a onda održao obećanje svojoj zaručnici i bogatoj nasljednici Polly Lauder i ostavio se boksa neporažen u teškoj kategoriji. Iste godine su se vjenčali i pošli na medeni mjesec u Europu. Među ostalim mondenim destinacijama posjetili su i Brijune. Bio je mudriji u investicijama od svog slavnog suparnika, pa je sačuvao zarađene milijune i potom se desetljećima bavio investicijama i poduzetništvom. Umro je 1978. u 80. godini. Do smrti je ostao u kontaktu i u dobrim odnosima s Dempseyem. |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
tex2
stripovi.com suradnik
Croatia
31158 Posts
Member since 17/09/2006 |
Posted - 02/02/2022 : 10:55:48
|
https://www.index.hr/sport/clanak/kobea-i-shaqa-izbacili-bi-99-od-100-puta-a-postali-su-skupina-sitnih-kriminalaca/2330854.aspx
Kobea i Shaqa izbacili bi 99 od 100 puta, a postali su skupina sitnih kriminalaca
Danas vam donosimo priču o fascinantnoj generaciji Portland Trail Blazersa, koja je po količini talenta mogla dominirati NBA ligom, ali je zbog disfunkcionalnosti svlačionice i konstantnih problema igrača sa zakonom posprdno prozvana Jail Blazers.
KOBE BRYANT i Shaquille O'Neal od 2000. do 2002. vodili su LA Lakerse do tri uzastopna naslova NBA prvaka i bili jedan od najdominantnijih tandema koji je ikad igrao košarku. Povijest kao njihove glavne rivale na Zapadu u tom razdoblju pamti Sacramento Kingse, koji su ih dvaput u te tri godine odvukli do majstorice.
Osim njih, to je uspjelo samo Portland Trail Blazersima u konferencijskom finalu 2000. Oni su nadoknadili zaostatak 3:1 u seriji i izborili sedmu utakmicu, u kojoj su 10 minuta prije kraja vodili čak 15 razlike. Činilo se da je utakmica riješena i da će Portland u prvo finale nakon 1992., kada ga je zaustavio Michael Jordan. Ali Blazersi su promašili sljedećih 13 šuteva, često otvorenih, a Lakersi se vratili serijom 15-0 i pobijedili 89:84.
"Ništa ne bih promijenio. U istim okolnostima ovo bismo dobili 99 od 100 puta", govorio je trener Mike Dunleavy.
Nešto mladosti i puno iskustva
Blazersi su bili fantastična momčad, s kombinacijom dokazanih zvijezda poput Scottieja Pippena, Arvydasa Sabonisa i bivšeg rookieja godine Damona Stoudamirea, uvaženih veterana poput Detlefa Schrempfa, Stevea Smitha i Grega Anthonyja te talentiranih mladića kao što su Jermaine O'Neal i Bonzi Wells, koji su okruživali aktualnog All-Stara Rasheeda Wallacea.
Nije bilo razloga da iduće sezone ne pokušaju ponovno srušiti Lakerse, kada su već bili tako blizu. No napravili su veliku pogrešku. Nakrcali su momčad novim zvijezdama, ne razmišljajući o njihovoj kompatibilnosti, te pretvorili svlačionicu u uzavreli čobanac pregolemih ega.
Nisu vodili računa ni o karakterima novih igrača i kroz samo dvije, tri godine jedna od najopasnijih momčadi tog doba NBA lige pretvorila se u nasumičnu nakupinu problematičnih likova, koji su zloglasno posprdno prozvani Portland Jail Blazers. Ne bez razloga. Svakih nekoliko mjeseci netko od igrača završio bi u zatvoru zbog trave, oružja, zlostavljanja životinja, obiteljskog nasilja...
Generalni menadžer Bob Whitsitt nije se složio s trenerom Dunleavyjem da ništa ne bi mijenjao, pa je odlučio pojačati momčad, ali ponašao se kao da igra videoigru, gomilajući jaka imena i računajući da će tako kvalitetni dijelovi dati jednako kvalitetan proizvod.
Prvo je tražio centra koji će se moći nositi sa Shaquilleom O'Nealom dok se Sabonis odmara. Doveo je Shawna Kempa, nekad nebeskog letača koji je briljirao u tandemu s Garyjem Paytonom u Seattleu i namučio Michaela Jordana i Bullse u finalu 1996. No tijekom lockouta 1998. potpuno se zapustio, navukao se na alkohol i kokain te je tada težio čak 145 kila. Talentiranog Jermainea O'Neala, kojeg su Blazersi 1996. draftirali direktno iz srednje škole, Whitsitt je dao Indiani u zamjenu za All-Stara Dalea Davisa, koji se kroz povijest dobro nosio sa Shaqom.
Previše startera u borbi za samo pet mjesta
No Kemp i Davis nisu se dobro nosili s ulogom pričuve, a ni Steveu Smithu nije sjelo kad je nakon pada forme izgubio mjesto startera od mladog Wellsa. Anthony se ozlijedio, ali bio je na putu oporavka kada je Whitsitt kao slobodnog igrača vratio bivšu zvijezdu Blazersa Roda Stricklanda. Startni razigravač Stoudamire uplašio se za svoju minutažu i počeo sumnjati vjeruje li Uprava u njega.
Iako su do tada, unatoč napetostima u svlačionici, Blazersi igrali iznimno dobro i bili na samom vrhu Zapada, Stricklandov povratak označio je početak pada. Izgubili su prvih pet utakmica s njim u sastavu i u doigravanje ušli kao tek sedmi nositelj, ali tek nakon niza incidenata na terenu i izvan njega.
Kemp je cijelu sezonu kasnio na treninge, pa i letove, a u travnju je napustio momčad i konačno se prijavio u kliniku za odvikavanje od droge. Pippen je izgubio poštovanje prema treneru Dunleavyju, kojeg je javno verbalno i fizički omalovažavao, kao nekoć omraženog Jerryja Krausea u Bullsima. Mladi Wells teško je ozlijedio koljeno i završio sezonu.
Rasheed Wallace, koji je zbog sukoba sa sucima doslovno na svakoj drugoj utakmici dobivao tehničku, poludio je na Sabonisa zbog slučajnog udarca laktom u glavu, kojim mu je odlomio komad zuba, i to nakon što je na sličan način tijekom sezone već zaradio masnicu na oku. Urlao je na njega pred cijelom dvoranom i bacio mu ručnik u lice, dok je legendarni Litvanac u sebi kiptio. Wallace je nastavio vikati i u svlačionici i prijetio je da će ga sjebati.
Sabonis ga je doslovno namjeravao ubiti
"Sabonis je sjedio pored mene, okrenuo se i smirenim, dubokim glasom mi rekao: 'Ubit ću ga.' Kao Ivan Drago iz Rockyja. Pogledao sam ga u oči i vidio da zaista to misli, da namjerava ugušiti život u njemu. Povikao sam na Sheeda da prestane pričati jer će ga Sabas zaista ugušiti. 'Sereš', odgovorio mi je, a ja sam Sabasu samo rekao: 'OK, dohvati ga.' Wallace ga je zatim pogledao i shvatio da ga ovaj zaista namjerava ubiti i smjesta je prestao", ispričao je tadašnji Blazer Antonio Harvey.
Bilo je i drugih verzija te priče, a prema jednoj, suigrači su svim silama pokušavali zadržati sukobljene strane, a trener Dunleavy je sa strane suflirao da puste Wallacea da ga udari. No u tu je verziju teško povjerovati, posebno kada se zna da je Dunleavy zbog incidenta suspendirao svoju temperamentnu zvijezdu na jednu utakmicu.
Nakon takvog slobodnog pada u posljednjih mjesec i pol dana sezone Blazersi su naletjeli na Lakerse odmah u prvom krugu doigravanja. Ne samo da ih ni ovaj put nisu izbacili nego im nisu ni zaprijetili. izgubivši sve utakmice dvoznamenkastom razlikom.
Kerr je uživao iznutra promatrati tu disfunkcionalnost
Dunleavy je dobio otkaz, a Whitsitt je pokušao počistiti nered koji je stvorio u svlačionici. Otišli su Strickland, Anthony i Smith, a Sabonis se umirovio. Ali prva igračka prinova dala je naslutiti da stvari neće krenuti nabolje. Nitko drugi nije želio Rubena Pattersona, koji je bio na sudu zbog pokušaja silovanja obiteljske dadilje, ali Blazersi su mu dali drugu priliku. Na draftu su izabrali budućeg All-Stara Zacha Randolpha, a doveli su i Stevea Kerra, člana šampionskih Bullsa i Spursa, današnjeg trenera Golden State Warriorsa.
"Kakvo je to samo iskustvo bilo! To mi je bila vjerojatno najzabavnija sezona u ligi. Samo gledati tu disfunkcionalnost... Takvo što nikad nigdje drugdje nisam vidio", rekao je Kerr puno godina poslije. Očito, stvari nisu krenule nabolje, iako ozbiljnih incidenata nije bilo.
Kemija u momčadi bila je katastrofalna, igrači su se bahatili i međusobno svađali, a s takvom se momčadi teško poistovjetiti, pa su navijači pokazivali svoje nezadovoljstvo, ne samo zbog prosječnih rezultata.
"Nije nas uopće briga što oni misle o nama. Mogu nas vrijeđati svaki dan, ali opet će nam prilaziti na ulici i tražiti nas autograme. Zato su oni navijači, a mi NBA igrači", prokomentirao je Bonzi Wells i dodatno distancirao ljude koji plaćaju da bi ih gledali.
U doigravanju su opet na početku naletjeli na Lakerse pa iako su se ovaj put bolje držali, opet su ispali s glatkih 3:0, a Kobe i Shaq su treću godinu zaredom preko njih odjurili do prstena.
Najozbiljniji prekršaj koji su igrači Blazersa te sezone napravili izvan terena bila je manja količina marihuane pronađena kod Stoudamirea. Pokazalo se, međutim, da je to bilo samo zatišje pred uragan od sezone 2002./03.
Wallace policajcima: Ne morate tražiti travu, sve smo već popušili
Wells je pljunuo protivničkog igrača nakon što ga je ovaj rasistički uvrijedio, ali titulu 'budala mjeseca' izborili su Wallace i Stoudamire. Policija ih je zaustavila zbog prebrze vožnje i namirisala marihuanu. Wallace im je, kaže legenda, rekao: "Ne morate tražiti, sve smo već popušili." No ipak su tražili. I pronašli.
Patterson je i dalje bio na uvjetnoj zbog spomenutih optužbi pokušaja silovanja dadilje kada je uhićen zbog napada na suprugu, koja je kasnije ipak povukla optužbu.
Jedan od rijetkih svijetlih trenutaka bio je Wallaceov koš sa sirenom za pobjedu protiv Golden Statea, ali doslovno je potrajao samo trenutak, jer već u idućem nastala je gužva na terenu nakon što se Wells zakačio s protivničkim igračem. Netko od gledatelja pogodio je temperamentnog Wallacea žvakaćom gumom u glavu, a ovaj se pokušao popeti na tribine i dohvatiti ga.
Rasheed se nastavio obračunavati i sa sucima, a jedan ga je optužio za pokušaj fizičkog napada, za što je suspendiran na sedam utakmica. Usput, ugroženi sudac bio je Tim Donaghy, koji je kasnije izbačen iz lige zbog namještanja utakmica.
Jail Blazersi su uporno nastavili padati s travom. Rookie Qyntel Woods doživio je istu sudbinu kao Wallace i Stoudamire, no bio je još anoniman košarkaš i incident bi prošao nezapaženo da policiji za identifikaciju nije pokazao svoju kolekcionarsku NBA karticu. Umjesto vozačke dozvole, koju nije imao.
Opet su počeli i dobri, stari sukobi među suigračima, pa je Randolph Pattersonu šakom u glavu slomio kost u licu, a sve je ostalo samo na tome isključivo zato što je ovaj još bio na uvjetnoj i nije mu smio uzvratiti. Randolph se poslije danima skrivao u kući Dalea Davisa u strahu da će ga Patterson doslovno ubiti.
Unatoč svim problemima, momčad uopće nije igrala loše, pa su krenule šale kako Blazersi više nisu najopasnija momčad lige samo iz policijskog kuta gledanja. Dobili su utakmicu više nego u prethodnoj sezoni, ali opet su ispali u prvom krugu doigravanja, iako su nadoknadili zaostatak od 3:0 u seriji protiv Dallasa, prije nego što su izgubili u majstorici i propustili napraviti povijesni preokret.
Upakirao travu u aluminijsku foliju pa prošao kroz detektor metala
Ljeto je donijelo promjene u Upravi, Whitsitta je zamijenio John Nash, ali navike igrača ostale su iste. Stoudamire je opet pao s marihuanom, opet zbog nevjerojatne nemarnosti, jer je pokušao proći kroz aerodromski detektor metala s travom zapakiranom u - aluminijsku foliju.
Kriminalne radnje njihovih igrača Blazerse nisu spriječile da na draftu izaberu Travisa Outlawa, čovjeka čije prezime znači "odmetnik" (ili, ako se rastavi, doslovno - "izvan zakona"). Ironično, s njim nikad nije bilo problema.
Ali Wells se opet svađao s navijačima, pa i s trenerom Mauriceom Cheeksom. Randolph se priključio nizu suigrača uhvaćenih s marihuanom. Wallace je nastavio gomilati tehničke i Nashu je prekipjelo. Trejdao je prvo Wellsa, a zatim i Wallacea, a Blazersi su prvi put nakon 1989. propustili doigravanje. Wallace je odlično prošao i nekoliko mjeseci nakon odlaska osvojio naslov s Detroit Pistonsima, baš protiv Lakersa koji su mu u Portlandu toliko puta okončali sezonu.
Tučnjava 221 cm visokog Korejca i još višeg Bosanca
Preostali "Jail Blazersi" izmišljali su nove i sve gore prijestupe, pa je Woods kod kuće organizirao borbe pasa, a osuđen je na godinu dana uvjetno nakon što su u blizini pronašli šest zlostavljanih pitbulla. Klub ga se smjesta riješio. Ali ni novopridošli igrači nisu mogli bez izgreda. Na pripremama su se zakačila dva njihova gorostasna izbora na draftu - 221 cm visoki Korejac Ha Seung-jin i još centimetar viši Bosanac Nedžad Sinanović. Gotovo cijela momčad bila je potrebna da se razdvoje takvi divovi, ali Korejac je imao posljednju riječ, jer je nakon svega primio drvenu šipku za rastezanje i mlatnuo Sinanovića po rebrima.
Te su sezone na draftu Blazersi izabrali Sebastiana Telfaira, eksplozivnog razigravača, koji je danas također poznat po problemima sa zakonom. Dvaput je uhićen zbog posjedovanja napunjenog oružja u automobilu, a prije nekoliko mjeseci i zbog prevare sa zdravstvenim osiguranjem. No sve se to događalo nakon što je već napustio Blazerse.
Portland se od Jail Blazersa oporavljao skoro cijelo desetljeće
U Portlandu je brzo dobio priliku razvijati se, na račun dugogodišnjeg startnog playmakera Stoudamirea, koji je na kraju sezone otišao po isteku ugovora, u potrazi za boljom minutažom. Njegovim odlaskom u Memphis nestao je i posljednji član generacije koja bi Lakerse s Kobeom i Shaqom u onoj sudbonosnoj utakmici 2000. pobijedila "99 od 100 puta".
Iako je era Jail Blazersa i službeno završila, loša karma pratila je klub još godinama. Njihova dva supertalentirana mlada igrača, Brandon Roy i Greg Oden, vrlo su rano završila karijere zbog uništenih koljena, a tek su sa sadašnjom zvijezdom Damianom Lillardom 2014. prošli u drugi krug play-offa, prvi put nakon te serije s Lakersima. Ali finalu se više nikada nisu tako približili |
"Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati."
"The puck is in! The home team wins!", the good ol' hockey game
|
|
|
|
Topic |
|
|
|
Sportski velikani
