| Author |
 Topic  |
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
762 Posts
Member since 20/01/2021 |
 Posted - 19/02/2025 : 14:11:21
|
quote:
Originally posted by zeljko
jel ti ono bidaš kod knjige
slabo to nešto
Slabo se takmičim ili slabu robu uzimam?
Kako da bidam kad si sve pokupio što valja
:P
|
Škafiškafnjak |
 |
|
|
ridiculus
Senior Member
1707 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 19/02/2025 : 17:20:12
|
quote:
Originally posted by Salkan
Samo se ne slažem za tvoju interpretaciju korištenja linkanja. Ja ipak mislim da je izuzetno korisno, pa zar sve u životu ne bi trebalo imati mjeru, pa i to?
Ma naravno, nisam hteo da zvuči kao da odbacujem čitavu praksu. Ali ljudi postaju bahati u raspravama, pa se olako služe linkovima koje ni sami ne ispitaju do kraja.
Zamisli sada da raspravljam sa nekim o postojanju Boga, i taj neko izbaci svoj najjači argument: "Pročitaj Summa theologica, Akvinski je tamo sve dokazao!" I uzalud svako opiranje, jer bi to sagovorniku značilo samo opiranje najvišoj istini. U toj diskusiji više nema života. Ali, ako taj sagovornik još i tvrdi da je otvoren za svaku raspravu, budimo sigurni da nije iskren. Ono što radi je upravo bežanje od rasprave, kao da mu je ova dosadna, i prebacivanje problema negde drugde.
Naravno, nije to ništa novo, ali je hiperlinkovanje proširilo domet i ubrzalo proces. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
762 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 19/02/2025 : 19:35:31
|
I kako sad naći prave riječi koje će makar malo približiti silinu ove antologije čitaocu koji dvoji da li da se uhvati štiva koja je pisao jedan buntovnik, nesazreli čovjek, lutalica, pijanica, homić (primač), zaljubljenik u ljubav, prirodu, život?
Emerson je rekao: „Biblioteka je jedna čarobna soba sa mnogo začaranih ogledala, koja se bude samo kad ih zovnemo. Dok ne otvorimo knjigu, ona je samo sveska, stvar. Kad je otvorimo, i kada se otvori pred nama (čitaocima), tad dolazi do estetske činjenice“.
A Rembo kaže:
„Gdje raste žito i trava htio bih biti/ I stići ću tamo u ljetnju večer plavu/ Stopala će moja svježinu osjetiti/ Pustiću da mi vjetar kupa glavu // Neću govoriti ni misliti neću/ Odlutaću ko čergar ciganin daleko/ I osjetiću ljubav beskrajnu i sreću/ U Prirodi kao da sam sa ženom nekom“.
Ovo je prva u nizu poema koje je Rembo u svojoj kratkoj karijeri napisao, tačnije marta 1870., kada je imao samo 15 godina. Njegovo upoznavanje sa Svijetom koji okolo vrije i ne mari za dušama, uz usamljenost koju baštini u prvim spoznajama odveli su ga iz rodnih Ardena u Pariz u krevet tada već priznatom i poznatom Polu Verlenu. Nakon nekoliko dramatičnih povrataka kući, pa ponovo svom ljubavniku, Rembo se otrežnjuje od ljubavnog zanosa i „ostavlja“ poeziju, ali samo prvi put.
„...ne sjećam se više tako dobro njenog lica: ne zato da bih se sjetio njene ruke čiju sam kožu uhvatio sa dva prsta, ni njenih usta: moja su ih prekrila kao mali očajnički talas, koji beskrajno nešto potkopava. Oborio sam je u korpu sa jastucima i brodskim jedrima, u jednom crnom uglu. Sjećam se samo njenih gaćica sa bijelom čipkom. Zatim, o očajanja, zid je neodređeno postao sjenka drveća, i potonuo sam u ljubavnu tugu noći“.
1874.godine Rembo dovršava „Iluminacije“, zbirku kratkih priča, kojoj će ime dati upravo Verlen, prilikom prvog objavljivanja. U međuvremenu, Verlen se vraća svojoj ženi i u dva navrata iz pištolja puca u Remboa i ranjava ga. Odlazi u bajbokanu, dok se Rembo daje u Egipat, te skroz na jug do Jemena, gdje nakon pokušaja da se bavi trgovinom zaradi smrtnu bolest koja će ga konačno smiriti 1891.godine.
„Pustinje ljubavi“ od LOM-a iz 2019.godine daju mnoge uglove gledanja na nikad dovoljno razjašnjen lik Artura Remboa, mladog umjetnika koji je iza sebe ostavio neizbrisiv trag. Neki bi rekli da je Rembo jedan od radikalnijih romantičara francuske književnosti, a neki će ga staviti na sud zbog njegovog raskalašenog života – gdje nije birao ni alkohol ni narkotike ni ljubavne partnere ni mjesta gdje će se prepustiti hiru.
Znam samo da je Bodler rekao da je glavna parola „dendizma“ živjeti i umrijeti pred ogledalom; omaložavajući nepostojanje ideala u romantičarskoj sviti, a Kami je upravo Remboa i Verlena svrstao među takve umjetnike, koji će kao Ivan Karamazov reći: „ako nema vrline, nema ni zakona, prema tome: Sve je dopušteno!“. Na svakom čitaču je da otvori ovu knjigu i proba u njoj naći komad ogledala, ili barem da potvrdi nešto što je rekao čovjek koji se zvao A.C. Bradley (jedan od najpoznatijih tumača Šekspirovog djela), a to je da jedan od učinaka poezije mora biti utisak: ne da se otkriva nešto novo, već da podsjeti na nešto već zaboravljeno.
„Zagrlio sam ljetnju zoru. Ništa se još nije pomjeralo na pročelju dvorca. Voda je bila mrtva. Polja sjenki nisu napuštala put kroz šumu. Hodao sam, budeći žive i tople uzdahe; a drago kamenje je pogledalo i krila se bešumno uzdigoše...Tada sam, jedan za drugim, podigao velove...Bježala je kroz grad, između zvonika i kupola; i trčeći kao prosjak, ja sam je gonio preko kejova od mermera. Iznad druma, pored lovorove šume, omotao sam je njenim skupljenim velovima i na trenutak osjetio njeno neizmjerno tijelo. Zora i dijete pali su na dnu šume. // U času buđenja, bilo je podne“.
Platon kaže da je poezija „nešto lagano kao da ima krila, oštroumno i sveto“. Ali šta zna jedan stari Grk?
 |
Škafiškafnjak |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Knjige & co (popis recenzija u prvom postu)
