| Author |
 Topic  |
|
morski
Senior Member
2650 Posts
Member since 09/08/2014 |
|
|
Sarghan
stripovi.com suradnik
Croatia
1764 Posts
Member since 26/01/2011 |
 Posted - 21/04/2017 : 21:04:33
|
Jedan kolega s posla koji tu i tamo kupi pokojeg Dylana (većinom kiosk izdanja) nedavno je pročitao priču „Preko praga/Iza onih vrata“. Na stranu što mu se priča jako svidjela, to mu je ujedno bio i prvi susret s Xabarasovim likom (jer je tek prije nešto više od godinu dana iz dosade počeo povremeno kupovati Dylana) koji ga je toliko zainteresirao da me je zamolio ako bi mu idućeg tjedna donio sve priče u kojima se Xabaras pojavljuje kako bi pohvatao kontinuitet i kronologiju odnosa njegovog lika s Dylanom.
Svi znamo koliko je kontinuitet serijala kaotičan pa sam kolegi iz tog razloga planirao dati samo Sclavi-Stano kvadrologiju (#1, #25, #43 i #100) te brojeve vezane uz Zonu sumraka (#7, #57 i #77) čisto jer sam se sjetio da se u #7 spominjao Xabaras, a u #57 se čak i pojavio u nekom obliku. Namjerno sam izostavio Barbatičin #241/242 jer će to ionako izaći kod nas za godinu-dvije.
U početku mu nisam uopće planirao dati #77 „Posljednji čovjek na Zemlji“ iz očiglednog razloga što se Xabaras tu uopće ne pojavljuje te što priča nema ikakve veze s njim, ali tek kasnije sam shvatio koliko taj broj čini lijepu zaokruženu cjelinu Dylanovog „backstoryja“, ali i cijelog serijala (ako ništa drugo, barem do stotog broja). Još mi se više svidjelo ono što se dobije kad se tu priču stavi na kraj navedenih epizoda, iza broja 100.
Nakon malo razmišljanja o tome, ovaj broj bi mi u ovoj kombinaciji bio puno bolji, jači i efikasniji kraj „glavne“ mitologije serijala te puno više u duhu serijala do broja 100. Za početak, ta se priča nastavlja na broj #57 i kao takva zaslužuje da bude među ovim pričama. To što Xabarasa nema u tom broju je na neki način i razumljivo s obzirom na ono što se desilo u broju 100, ali i zbog činjenice što je, kronološki gledano, radnja #77 smještena u znatno daljoj budućnost. Iako postoje mnogo priča i različitih verzija Dylanovog kraja/smrti, ova je priča ipak nekako najprikladnija kao kraj za taj period i tu verziju Dylanovog lika ne samo po tome što je u tom periodu i postojao koliki-toliki kontinuitet, već i zbog njenog simboličnog značenja zašto Dylan kao serijal još uvijek nije došao svome kraju. Nešto u stilu, taj Dylan iz tog perioda je završio, a sve ovo sada je neki drugačiji Dylan, i po autorima i po sadržaju. A i zadnja stranica #77 mi je, kao cjelokupni kraj, također skroz dojmljiva i posve Dylandogovska.
TL;DR: „Posljednji čovjek na Zemlji“ kao "zadnji" broj meni osobno daje puno veći i jači dojam zaokruženosti „glavnom“ kontinuitetu i tom periodu do broja 100 unatoč tome što je po nekoj „službenoj“ verziji broj 100 „pravi“ kraj Dylana Doga. Kad bi se radila neka vrsta „Dylan Dog Essential“ izdanja gdje bi se na jednom mjestu sažeo/zaokružio neki „glavni“ backstory Dylanovog lika (i serijala), osobno smatram kako bi navedenih 7 (*wink* DD Unified theory Forever topicu) priča u ovom redoslijedu bili najbolji izbor za taj omnibus:
#001 Zora živih mrtvaca
#007 Zona Sumraka
#025 Morgana
#043 Ničija priča
#057 Povratak u Zonu sumraka
#100 Priča o Dylanu Dogu
#077 Posljednji čovjek na zemlji
Svjestan sam kako nisam otkrio ništa novo ili posebno pametno što već ranije nije rečeno o ovoj temi (mislim da je čak i u recenziji za #77 te drugim topicima detaljnije objašnjeno sve ovo), ali možda ipak nekome sve ovo bude novo ili barem zanimljivo za pročitati. No baš ću reći kolegi da pročita ovim redom navedene priče čisto da vidim njegove dojmove.
|
 |
|
|
solar
Moderator
.jpg)
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37320 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37320 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Deers
Advanced Member
Croatia
9199 Posts
Member since 29/03/2004 |
Posted - 26/04/2017 : 19:29:47
|
| Pa ideja je jako dobra. Da li Ratigher ima snagu izvesti je kako spada je već pitanje. Želim vjerovati! |
"Trzaj mišica i nad prazninom sam." |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
11344 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 27/04/2017 : 15:17:00
|
I evo posle duzeg vremena jedna solidna, dobra prica sa finim zapletom, interesantnom idejom i dobrim raspletom. Jos mi je i Fregijerijev crtez lepo legao. Opsirnije kasnije.
Preporucujem! |
|
|
|
Sarghan
stripovi.com suradnik
Croatia
1764 Posts
Member since 26/01/2011 |
Posted - 27/04/2017 : 17:18:23
|
Nisam siguran je li mi je drago opet vidjeti M&G u redovnoj seriji...table me nisu baš dojmile...
@going going
Nisam još čitao ovu priču, ali pretpostavljam da se Di Gregorio (opet) bavi nekom vrstom prolaznosti u toj priči. Ako ti se ova priča svidjela, vjerujem da bi ti se mogla svidjeti i priča istih autora iz posljednjeg Ludensovog specijala, Zapisi u pijesku. Sumnjam da će ju VČ tako skoro objaviti u Superbook ediciji pa ako imaš priliku doći do nje, preporučujem ti da ju nabaviš. |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
11344 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 28/04/2017 : 01:33:39
|
Hocu Sarghane druze! Nabavicu taj specijal obavezno, deluje dobro a i verujem tvom ukusu i ukusu bonjovi4ever jer ste obojica hteli da pisete recenziju |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
11344 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 28/04/2017 : 02:03:02
|
A sto se tice epizode ..i budi lep les autora Di Gregorija i Fregijerija imam samo reci pohvale.
Nece nikoga raspametiti niti oduseviti ova epizoda ali u poplavi uzasnih epizoda koje se samo redjaju jedna za drugom ova se istice time sto ima vrlo lepo i koncizno ispricanu pricu koja je interesantna na vise nivoa.
Di Gregorio mi je postao izuzetno drag scenarista, ne pise on velike, krupne i bitne price koje ce promeniti serijal ili ostaviti neki dubok trag na Dilanu ali pise price koje su ne samo zabavne (sto je retkost za mnoge danasnje dd scenariste) vec uvek u sebi zadrze i valjanu kritiku drustva.
U meni vrlo dobroj epizodi ,,Prinudni rad" to je kritika kapitalistickog izrabljivackog sistema, u ,,Begunici" kritkuje ljudske predrasude i kako olako optuzujemo ljude samo na osnovu tih zatucanih predrasuda.
Ovde je to kritika industrije zabave. I to je odradio na odlican nacin prateci price 4 poznatih licnosti. Zamerka je sto je poznatih licnosti 4, mozda malo previse bilo bi dovoljno i da ih je samo dvoje ili troje jer se ne posveti dovoljno paznje pojedinacnom liku, nego se vise pažnje posvećuje ,,branši" zabave kojom se bavi ta licnost.
Takodje glavni negativac mi se bas svideo, bio je retko zastrasujuc na neki jeziv nacin sto odavno nismo videli na serijalu (i iako nije objasnjeno kako je izvodio to sto je izvodio to smatram plusom ovoj epizodi, ne treba sve da se objasni) i razresenje price mi je bilo krajnje neocekivano i osvezavajuce iako je i to vec mnogo puta vidjeno.
Fregijerijevi ostri kontrasti crne i bele savrseno gode atmosferi ovog stripa pogotovo u scenama koje se odvijaju u snu.
Dakle, dobili smo dobru, solidnu pricu ispripovedanu na interesantan nacin sa dobrim, zadovoljavajucim krajem. Ja prezadovoljan i preporucujem.
8/10 |
|
|
|
Sarghan
stripovi.com suradnik
Croatia
1764 Posts
Member since 26/01/2011 |
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4063 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 07/05/2017 : 17:58:56
|
Di Gregorio je jedan od rijetkih sadašnjih DD scenarista koji skoro uvijek prijatno iznenadi... i koji piše solidne epizode kakve bi trebale da budu osnovno tkivo mjesečnog serijala, umjesto niza promašaja. Da, nije napisao nijednu zaista sjajnu epizodu, ali nikada se ni ne stiče taj utisak - gori od čistog bijesa nad najpamtljivijim promašajima serijala - ravnodušnosti, gađenja, osjećaja uludo potrošenog vremena. Ne. Već da je vrijeme potrošeno na smislen način, na jednu priču koja zapravo ima šta da kaže.
Tako "... i budi lep leš", kao što je većina čitalaca primjetila, predstavlja varijaciju potrošene teme zlog šou-biznisa i fetišizacije, idolizacije, tretiranja ljudi kao robe - svega što, naravno, neizbježno ide "u paketu" sa našim prihvatanjem osnovnih principa i vrijednosti modernog društva. Ali ipak uspijeva da udahne živost u ovu potrošenu temu (potrošenu zato što je ispričana mnogo puta, plitko-kritizerski, ne zato što nije aktuelna); npr. dovoljno je uporediti Manfredijeva bauljanja po svijetu šou-biznisa, sa otužnom sentimentalizacijom istog, poput u "Zločini u stilu plesnih koraka". Ne. Gregorio prije svega ovdje daje vrlo dobru sliku depresije - koliko god psihijatri i menadžeri i ostali u stripu insistirali da nije stvar u depresiji - i to jedne od najgorih vrsta, koja se javlja na pragu srednjih godina i pogađa četiri duboko narcistične ličnosti, prodrma ih do korijena, poremeti čitav dotadašnji način funkcionisanja. Jednog dana će slava izblijediti. I talenat. I ljubav masa. Jednog dana neće biti u stanju da održavaju sliku o sebi kao o Boginji, Virtuozu, Buntovnici, Satiričaru, da podstiču druge ljude - ne ljude, već mašine za divljenje i tapšanje - da ih veličaju i slave. Šta je san svakog narcisa? Statično stanje uživanja, vječitog uživanja u idealizovanoj, grandioznoj slici o sebi. Da vječno uživa u tom trenutku kada fantazija uspješno prekriva jezgro i srž unutrašnje nesigurnosti i straha od sloma; kada nema bilo kakve opasnosti da se ta slika, ideal, raj... poremeti i slomi vremenom, opadanjem, bolešću, drugim ljudima i hirovima sudbine. Sva živost i autentičnost, osjećaj života u svoje dvije ruke, koji raste i razvija se, bi se istog momenta trampio za nijemo i beskonačno savršenostvo, lišeno života, ali i rizika. Čovjek se gubi i pretače u sopstvenu masku slave, jer je on ipak nesavršen, lomljiv, a ideal hladan i veličanstven. Vječni trenutak... fotografija koja lebdi u limbu, samodovoljna i prelijepa, ali i u konačnici uzaludna i beskorisna.
Da, Gregorio zna o čemu piše, i njegova ideja o fotografijama zaista pokazuje jedan stepen razumijevanja koji rijetko viđamo kod Dilana ovih dana. Prodornosti u srž problematike. Nadovezivanje na ideju društva koje podstiče ove patologije - kome trebaju i infantilci i paranoici i narcisi (samo ne zna šta će sa shizoidnima, javlja mi se glasić) da bi funkcionisalo takvo kakvo je, ka ciljevima koje ni samo ne shvata, u slavu Mamona - donekle je naivno, sa sve bukvalnim Sotonom na kraju, gotovo tipski, ali ipak služi upotpunjavanju slike. Najveće zamjerke, pored ove, se mogu uputiti prevelikom broju likova koji remete tok priče, umanjuju njenu efikasnost i glatko poentiranje, i potpuno pasivna uloga Dilana. On nema nikakav stav prema onome što se dešava, vuče se od jedne scene do druge kao obični izvršilac: otkriti od tačke A do tačke B, uraditi C. I scene samoubistava zvijezda su mogle biti još ekstravagantnije; sa zamrzavanjem naživo se bilo na dobrom tragu, ali se nastavilo sa banalnom saobraćajnom nesrećom i "samoubistvo skokom prikazano kao san o letenju" scenom, viđenom bezbroj puta. Da ne spominjemo pojavljivanje đavola koji inače dobroj priči daje notu treša i nespretno naglašava ionako jasnu poentu "ugovor-prodavanje duše paklenim silama". No, dobro...
Fregijeri bi trebao da nacrta cijelu priču u svom stilu jakih crno-bijelih kontrasta, koji ovdje koristi samo za oniričke scene. Šteta. |
|
|
|
Giuda Ballerino
Senior Member
Japan
2593 Posts
Member since 02/03/2014 |
Posted - 07/05/2017 : 18:49:10
|
| Procitao sam upravo onaj noviji broj "Il giorno della famiglia" di je naslovnica preuzeta sa albuma Beatlesa. Debitira Secchi sa Nathan Nevera i to je uglavnom uvijek isti Dylan, osrednji, solidan za procitati i ubiti sat vremena i ciao, zaboravljivo, crtez isto takav, teska osrednjost. Nakon ohoho od pocetka novog ciklusa dojam je da je ista stvar pisali price Ruju, Di Gregorio, Gualdoni, De Nardo i Marzano ili Simeoni, Ambrosini, Baraldo i Accatino, ove neke nove cunjke sa colorfesta su mozda osvjezenje, ali novi guest starsi na redovnoj seriji kao Rathiger ili Casali su isto osrednji kao navedeni Ambrosini, Baraldo, Simeoni i Accatino. Barbato je prije nazalost bila bolja kad je pisala rjedje, sad je kao glavni pisac prilicno pala. O nekom povratku Sclavijevim snaznim pricama s porukom sa pocetka serijala se moze pricati samo kroz reprint Dylan Dog Tizijana Sclavija, sve ostalo je neozbiljno. |
Kaizoku ou ni ore wa naru! |
|
|
|
Sarghan
stripovi.com suradnik
Croatia
1764 Posts
Member since 26/01/2011 |
Posted - 07/05/2017 : 19:53:08
|
Lijep osvrt Mhejl. U potpunosti se slažem sa svime rečenim, osobito o Di Gregoriu.
In other news, još jedan plakat za CRŠ.
Marco Soldi
 |
|
|
|
karlitos
New Member
.jpg)
243 Posts
Member since 29/10/2016 |
Posted - 07/05/2017 : 19:56:11
|
quote:
Originally posted by Mhejl
Di Gregorio je jedan od rijetkih sadašnjih DD scenarista koji skoro uvijek prijatno iznenadi... i koji piše solidne epizode kakve bi trebale da budu osnovno tkivo mjesečnog serijala, umjesto niza promašaja. Da, nije napisao nijednu zaista sjajnu epizodu, ali nikada se ni ne stiče taj utisak - gori od čistog bijesa nad najpamtljivijim promašajima serijala - ravnodušnosti, gađenja, osjećaja uludo potrošenog vremena. Ne. Već da je vrijeme potrošeno na smislen način, na jednu priču koja zapravo ima šta da kaže.
Tako "... i budi lep leš", kao što je većina čitalaca primjetila, predstavlja varijaciju potrošene teme zlog šou-biznisa i fetišizacije, idolizacije, tretiranja ljudi kao robe - svega što, naravno, neizbježno ide "u paketu" sa našim prihvatanjem osnovnih principa i vrijednosti modernog društva. Ali ipak uspijeva da udahne živost u ovu potrošenu temu (potrošenu zato što je ispričana mnogo puta, plitko-kritizerski, ne zato što nije aktuelna); npr. dovoljno je uporediti Manfredijeva bauljanja po svijetu šou-biznisa, sa otužnom sentimentalizacijom istog, poput u "Zločini u stilu plesnih koraka". Ne. Gregorio prije svega ovdje daje vrlo dobru sliku depresije - koliko god psihijatri i menadžeri i ostali u stripu insistirali da nije stvar u depresiji - i to jedne od najgorih vrsta, koja se javlja na pragu srednjih godina i pogađa četiri duboko narcistične ličnosti, prodrma ih do korijena, poremeti čitav dotadašnji način funkcionisanja. Jednog dana će slava izblijediti. I talenat. I ljubav masa. Jednog dana neće biti u stanju da održavaju sliku o sebi kao o Boginji, Virtuozu, Buntovnici, Satiričaru, da podstiču druge ljude - ne ljude, već mašine za divljenje i tapšanje - da ih veličaju i slave. Šta je san svakog narcisa? Statično stanje uživanja, vječitog uživanja u idealizovanoj, grandioznoj slici o sebi. Da vječno uživa u tom trenutku kada fantazija uspješno prekriva jezgro i srž unutrašnje nesigurnosti i straha od sloma; kada nema bilo kakve opasnosti da se ta slika, ideal, raj... poremeti i slomi vremenom, opadanjem, bolešću, drugim ljudima i hirovima sudbine. Sva živost i autentičnost, osjećaj života u svoje dvije ruke, koji raste i razvija se, bi se istog momenta trampio za nijemo i beskonačno savršenostvo, lišeno života, ali i rizika. Čovjek se gubi i pretače u sopstvenu masku slave, jer je on ipak nesavršen, lomljiv, a ideal hladan i veličanstven. Vječni trenutak... fotografija koja lebdi u limbu, samodovoljna i prelijepa, ali i u konačnici uzaludna i beskorisna.
Da, Gregorio zna o čemu piše, i njegova ideja o fotografijama zaista pokazuje jedan stepen razumijevanja koji rijetko viđamo kod Dilana ovih dana. Prodornosti u srž problematike. Nadovezivanje na ideju društva koje podstiče ove patologije - kome trebaju i infantilci i paranoici i narcisi (samo ne zna šta će sa shizoidnima, javlja mi se glasić) da bi funkcionisalo takvo kakvo je, ka ciljevima koje ni samo ne shvata, u slavu Mamona - donekle je naivno, sa sve bukvalnim Sotonom na kraju, gotovo tipski, ali ipak služi upotpunjavanju slike. Najveće zamjerke, pored ove, se mogu uputiti prevelikom broju likova koji remete tok priče, umanjuju njenu efikasnost i glatko poentiranje, i potpuno pasivna uloga Dilana. On nema nikakav stav prema onome što se dešava, vuče se od jedne scene do druge kao obični izvršilac: otkriti od tačke A do tačke B, uraditi C. I scene samoubistava zvijezda su mogle biti još ekstravagantnije; sa zamrzavanjem naživo se bilo na dobrom tragu, ali se nastavilo sa banalnom saobraćajnom nesrećom i "samoubistvo skokom prikazano kao san o letenju" scenom, viđenom bezbroj puta. Da ne spominjemo pojavljivanje đavola koji inače dobroj priči daje notu treša i nespretno naglašava ionako jasnu poentu "ugovor-prodavanje duše paklenim silama". No, dobro...
Fregijeri bi trebao da nacrta cijelu priču u svom stilu jakih crno-bijelih kontrasta, koji ovdje koristi samo za oniričke scene. Šteta.
Odličan osvrt  |
|
|
|
Jocko
stripovi.com suradnik
Serbia
1138 Posts
Member since 22/11/2016 |
Posted - 09/05/2017 : 20:25:06
|
quote:
Originally posted by Sarghan
TL;DR: „Posljednji čovjek na Zemlji“ kao "zadnji" broj meni osobno daje puno veći i jači dojam zaokruženosti „glavnom“ kontinuitetu i tom periodu do broja 100 unatoč tome što je po nekoj „službenoj“ verziji broj 100 „pravi“ kraj Dylana Doga.
Slažem se. Evo baš juče sam pročitao broj 100 i pomalo sam razočaran. 77 mi je potpuno bolja epizoda kao Dylanov kraj. Kod 100 mi nešto ozbiljno ne štima. |
|
|
|
|
Sarghan
stripovi.com suradnik
Croatia
1764 Posts
Member since 26/01/2011 |
Posted - 10/05/2017 : 10:54:49
|
DD CF 17
Baba Jaga
Moram priznati da nisam očekivao ovakav tip priče od Paole Barbato. Detaljno i krajnje doslovno se bavi obradom slavenskog folklora na apsurdan način čime me ova priča podsjetila na manje brutalnu verziju Golconda triologije. Preciznije, najviše me podsjetila na priču "Div", upravo zbog tih bajkovitih elementa. Mada, i dalje se vide karakteristike Paolinog rukopisa u ovoj "crnoj bajci", no sveukupno to ne djeluje previše ambiciozno već više...apsurdno, ali na zabav način. Definitivno će se više svidjeti onima koji znaju više detalja o babi Jagi, a ostalima će to biti prosječno, pa možda čak i razočaravajuće s obzirom da je ipak u pitanju Paola Barbato. Saudelli također ne pridonosi boljem dojmu već baš suprotno, mada ovdje boja čini njegov crtež koliko-toliko prosječnim, i to bliže donjoj granici prosjeka.
6/10
DD CF 18
Nova zora živih mrtvaca
Odličan primjer koji pokazuje koliku je uslugu Stano napravio serijalu time što je imao čast nacrtati (međuostalom) prvi broj Dylana te 400+ naslovnica. Nije ovdje problem što Recchioni relativno uspješno prepričava prvi broj iz drugačije perspektive već što njime nije postigao apsolutno ništa. Najveći problem ovdje je odličan Mammucari koji nikako ne odgovara Dylanu te koji, u kombinaciji s bojom, nije uspio stvoriti apsolutno nikakvu atmosferu koja je bila jedna od glavnih prednosti originalnog prvog broja. Većim djelom je ovo u potpunosti ista priča iz prvog broja, ali razlika između ove priče i prvog broja je dan i noć, kao dva različita stripa. Djole je to savršeno sažeo u svojoj recenziji ove priče. Ukratko, stvarno bespotreban remake.
4/10
Dnevnik ubojica
O Eccheru sam čuo samo riječi hvale tako da sam bio jako zainteresiran kako će pristupiti ovom remakeu. Ne samo da je opravdao očekivanja, već ih je u određenoj mjeri i nadmašio. "Dnevnik ubojica" je i remake, ali i nadopuna na "Ubojice" iz pesrpektive grupe reportera. Za razliku od Recchionija koji je u prošloj priči doslovno prepričao cijelu priču prvog broja iz druge perspektive, Eccher drugu perspektivu koristi tako da nadopunjuje originalnu priču stavljajući u prvi plan događaje i likove iz pozadine "Ubojica" dok pritom u u pozadinu "remakea" ubacuje sve kultne momente i na njih se nadovezuje. Cijela priča ustvari je video snimka na kojoj je dokumentirana cijela epizoda "Ubojice" iz perspektive vanjskih osoba koje nisu uključene u priču, a Dylan je ovdje većinom pozadinski lik koji se na isti način i pojavljuje na snimci: većinom u pozadini. Brindisi odličan, zbog boje i efekta kamere ga skoro nisam prepoznao.
9/10
Diabolo the Great
Nedavno sam počeo čitati Daredevila od samog početka, od onih početnih, naivnih brojeva iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Upravo u stilu tih brojeva je Accatino "preradio" Velikog Diabla i to na nevjerojatno uspješan način. Od samog koncepta i strukture američkih sveski, priče ispripovjedane od strane pripovjedača (i to ovdje u liku Tiziana Sclavija kao "čuvara kripte"), starinskog kolora sa svim svojim prednostima i manama (mjestimice isprana boja i preljevanje izvan linija) do samog efekta žučkastog, starog papira (ovo je ipak strip u stripu kojeg čita dječak iz ove priče)...doslovno, kako bi izgledala priča Veliki Diablo da je izašla u Americi početkom druge polovice prošlog stoljeća. Ono što me najviše začudilo je kako je Accatino cijelu originalnu priču uspio strpati u nekih 20-ak stranica stripa što me potaklo na razmišljanje koliko ustvari današnji Bonelli scenaristi s formatom od 94 stranice uopće ne iskorištavaju kvalitetno taj prostor te većinom zbog istog razvodne priču. Uglavno, odličan remake prvenstveno zbog boljeg tempa te što je ispravio (to jest, izbacio) sve one slabije dijelove originalne priče.
10/10 |
Edited by - Sarghan on 10/05/2017 10:55:40 |
|
|
|
Djuro
New Member
Serbia
273 Posts
Member since 29/03/2006 |
Posted - 10/05/2017 : 13:34:34
|
Zanimljivi komentari na CF 18. Citajuci ove komentare, kao i Marcelov tekst za ediciju obojeni program i Djoletovu recenziju, interesantno je da niko ne pridaje paznju jednom, po meni vaznom aspektu, Nove Zore, a to je povezivanje niti serijala i pokusaj uspostavljanja kontinuiteta. To je po meni, bio glavni Rekjoniev scenaristicki cilj kada je pisao ovu epizodu. Slozicu se da je vecim dijelom price, ona prije svega prost remake, sa dosta lose uspjelim pokusajem modernizacije, sa slabijim tempom i atmosferom. Medjutim, posljednih par strana daju zanimljiv obrt. Abraksas je donio kutiju u Safaru, on je znao da ce je Dilan naci i da ce je iskoristiti protiv njega. On omogucava Dilanu deus ex machina resenje prve epizode, a sve u cilju dalje izgradnje odnosa sa njim kao svojim sinom.
Dakle, ako se posmatra sa tog aspekta, originalna Zora zivih mrtvaca prestaje da bude jedan od najgorih neprijatelja pokusaja uspostavljanja kontinuiteta u DD serijalu. Rekjoni pokusava da tu prvu epizodu predstavi kao Abraksasovu meta dimenzionalno-vremensku inscenaciju, orkestraciju prvog susreta sa sinom nakon duze vremena, koji ce biti uvod u pokusaj njihovog priblizavanja i korak u konacnom razresenju napetosti koja izmedju njih vlada vec nekoliko vjekova, a koja je u dobroj mjeri uzrokovan i edipalnim odnosom Dilan-Morgana.
Kao i svaki pokusaj naknadnog peglanja kontinuiteta i ovaj nije bez zamjerki, ali meni licno vise prija od mnogih pokusaja Paole Barbato, a da ne pominjemu muceni broj 300 i Rujuove egzibicije. Dakle, iskljucivo sa ovog aspekta i sa aspekta omaziranja i korekcije Sclavijevih pocetaka, mislim da ova epizoda ne zasluzuje toliko lose ocjene, a cinjenica i da je uvod u mnogo uspjelije Dnevnik ubojica i Diabolo the Great daje Rekjoniju neke dodatne poene za ovaj pokusaj.
Dnevnik ubojica je prije svega zanatlijski zanimljiv proizvod i vjerujem da bi je bilo interesantno citati zajedno sa originalnom epizodom, ali meni licno ne budi neke prevelike emocije, kao sto mi ni originalna epizoda nije bila medju omiljenim.
Diabolo the Great je sa druge strane pravi biser, prije svega zbog tih metanarativnih momenata i iskonske, iskonske strave koje zadnjih par strana donose. Akatino je zaista veliki talenat, a mislim da mu posebno leze ove kratke price kao sto je pokazao pricom Zatvorenik u CF 13. |
|
|
|
Djuro
New Member
Serbia
273 Posts
Member since 29/03/2006 |
Posted - 10/05/2017 : 13:43:40
|
Dodatno, vidim i dosta pozitivnih komentara na Di Gregoriovu epizodu ...i budi lep les, sto mi je takodje zanimljivo. Prihvatam znacaj i aktuelnost teme koja je obradjena, ali tesko da mogu da vidim veliki doprinos Di Gregoria ovom epizodom cije su osnovne mane neuvjerljiv negativac i isprani i sterilni Fregjeriev crtez. Inace, jako je zanimljivo vidjeti kako Fregjeri blista u Hellnoiru, a na Dilanu ulazi u repeticiju i dosadu. Ovo je za mene jedna od prosjecnih Dilanovih epizoda koje nisu za pljuvanje ali sigurno se ni ne urezuju u pamcenje.
Utisak je da poslije zanimljivih pokusaja Ambrozinija i Ene, koji su daleko od perfekcije, ali nude inovativna resenja i prije svega atmosferu (posebno Ambrozinijeva prica) Rekjonijeva "revolucija" malo gubi na zamahu sa osrednjim djelima Kaveleta, Minjaka i Di Gregoria koji uz povremene bljeskove nikada nisu ni imali neku veliku tezinu na serijalu. Nekako se najveci napredak vidi na naslovnicama koje su vidno bolje od ranijeg perioda, cemu je kod Veselog cetvrtka doprinio i veoma uspjeli redizajn. |
|
|
|
morski
Senior Member
2650 Posts
Member since 09/08/2014 |
|
|
Sarghan
stripovi.com suradnik
Croatia
1764 Posts
Member since 26/01/2011 |
Posted - 10/05/2017 : 19:13:30
|
Inače se namjerno trudim izbjegavati spoilere kad pišem komentare na priče, ali ajd da, vezano za ovaj Djurin post, malo (pre)detaljnije obrazložim lošu ocjenu za "Novu zoru...". Čisto diskusije radi. 
quote:
Originally posted by Djuro
...vaznom aspektu, Nove Zore, a to je povezivanje niti serijala i pokusaj uspostavljanja kontinuiteta.
Moram priznati da nisam razmišljao o tome kao o pokušaju uspostavljanja kontinuiteta. To što je Recchioni pokušao s kutijom sam više shvatio kao izgovor/pokušaj opravdavanja deus ex machine iz prvog broja kako bi on, ali i prvi broj, bio uvjerljiviji (jer osobno smatram kako je upravo taj deus ex machina s kutijom jedan od problematičnijih djelova originalne zore). Ako taj Recchionijev pokušaj s kutijom sagledamo kao pokušaj uspostavljana kontinuiteta, definitivno stoji da je to pohvalno za Recchionija, no ipak mislim da je povezivanjem Xabarasa i kutije napravio više štete nego koristi, i to ne samo kontinuitetu, već i Xabarasovom liku, i to zbog...
quote:
Originally posted by Djuro
Medjutim, posljednih par strana daju zanimljiv obrt. Abraksas je donio kutiju u Safaru, on je znao da ce je Dilan naci i da ce je iskoristiti protiv njega. On omogucava Dilanu deus ex machina resenje prve epizode, a sve u cilju dalje izgradnje odnosa sa njim kao svojim sinom.
...ovog gore boldanog.
Znači, Recchioni se ovdje nadovezao na ono što je Paola Barbato par puta napravila u svojim pričama sa Xabarasom i Safarom, no u Paolinim pričama je taj odnos između Xabarasa i Hamlina većinom bio strogo poslovan i, koliko se sjećam, nije implicirao da Xabaras preko Hamlina "ostavlja" nešto Dylanu. Na vrhu pameti mi je broj 200 gdje je Xabaras prodao galiju jer je vjerovao kako se, parafraziram, "njegov sin vjerojatno nikad ne bi igrao s njome" te nigdje nije bilo implicirano da se Xabaras nada da bi to moglo završiti u Dylanovim rukama. Još je nešto bilo i u Čarobnom frulašu s Xabarasom i Hamlinom, no mislim da tamo isto ništa nije išlo u tom smjeru u kojem je Recchioni implicirao te da Dylan nije imao nikakve koristi od toga.
Recchioni je ovdje napravio da Xabaras vjeruje/nada se/zna da će kutija završiti u Dylanovim rukama ako je proda Hamlinu. Možda je Hamlin neće izravno prodati Dylanu, ali će je opet prodati nekome tko će na kraju dovesti kutiju do Dylana. No u Recchionijevom slučaju je Safara namjeravani posrednik između Dylana i Xabarasa dok je u Barbatičinom slučaju Safara samo dućan kojeg i Dylan i Xabaras posjećuju bez namjera stupanja u kontakt jedan s drugim. Ovo sam sve napisao samo zato jer mi je Barbatičina verzija uvjerljivija. Recchionijeva verzija bi bila također uvjerljiva da je u pitanju bio bilo koji drugi predmet osim te kutije. Ovako je... dodatno zakomplicirao Xabarasov lik.
Dylanova reakcija kad mu je Hamlin rekao za bombu u kutiji je: "Šalite se? I vi ste mu povjerovali?". Kutija također spominje "Je li to bila šala? Koliko smješni, toliko i pravovremeni deus ex machina?". Pa čak i sam Xabaras kaže: "Ha! Ha! Ha! Pa zašto bi netko stavio bombu u kutiju za klarinet?"
Na stranu što mi djeluje da čak i Recchioni shvaća koliko je taj deus ex machina neuvjerljiv i (tragi)komičan, ali upravo ovo gore što Xabaras izgovara je ne samo neuvjerljivo nego i kontradiktorno ako je on doista ostavio tu kutiju Hamlinu. Baš zato što je kutija za klarinet s bombom toliko neuobičajen predmet je kontradiktorno Xabarasovom ponašanju u originalnoj priči. Kao netko (te vjerojano i kao jedina osoba) tko je samostalno izradio nešto takvo jedinstveno, Xabaras je trebao znati da se Dylan ne šali, osobito ako je to očekivao. Ono, čak je u Novoj zori prikazano kako Xabaras osobno Dylanu predaje kutiju s klarinetom... Da li je zaboravio na kutiju, da ju je izradio ili kako izgleda? Moguće (ali ne vjerujem), no čisto sumnjam da je se ne bi sjetio kad mu je Dylan ispričao za bombu u klarinetu...
A čak i ako je znao da Dylan ne blefira, koji je onda bio Xabarasov plan s tom kutijom? Da ga Dylan raznese bombom kako bi ga kasnije u "Morgani" preko Morgane dovukao natrag u Undead kako bi se oživio pomoću Dylanove krvi? Čemu to?
Svjestan sam da tražim logiku tamo gdje je ne bi trebalo biti, ali to s kutijom mi je totalno neuvjerljivo ako je Xabaras planirao da ona dođe do Dylana. Štoviše, cijeli taj deus ex machina iz prvog broja mi u tom slučaju djeluje još više problematičnije nego prije. Iz tog razloga...
quote:
Originally posted by Djuro
Rekjoni pokusava da tu prvu epizodu predstavi kao Abraksasovu meta dimenzionalno-vremensku inscenaciju, orkestraciju prvog susreta sa sinom nakon duze vremena, koji ce biti uvod u pokusaj njihovog priblizavanja i korak u konacnom razresenju napetosti koja izmedju njih vlada vec nekoliko vjekova, a koja je u dobroj mjeri uzrokovan i edipalnim odnosom Dilan-Morgana.
Slažem se da je vrlo pohvalno ako je to doista bio njegov plan, no upravo zbog gore navedenih razloga mislim da je to trebao napraviti preko bilo čega drugoga osim preko kutije s bombom. Štoviše, na kraju ispada da je ovo gore boldano Barbatica puno bolje ostvarila (i to nesvjesno) upravo s galijom u broju dvjesto (kronološki prije broja 1) te samim time nije bilo potrebe za upletanje kutije u prvi broj. Za uspostavljanje kronologije u tom prvom broju je ipak trebao ići preko nečega drugoga.
quote:
Originally posted by Djuro
Kao i svaki pokusaj naknadnog peglanja kontinuiteta i ovaj nije bez zamjerki, ali meni licno vise prija od mnogih pokusaja Paole Barbato, a da ne pominjemu muceni broj 300 i Rujuove egzibicije. Dakle, iskljucivo sa ovog aspekta i sa aspekta omaziranja i korekcije Sclavijevih pocetaka, mislim da ova epizoda ne zasluzuje toliko lose ocjene,...
Vjerujem kako su neke od stvari koje sam gore nabrojao upravo zamjerke koje si spominjao ovdje, no mislim da su te zamjerke iz ranie navedenih razloga puno "teže" te iz tog razloga ipak ostajem pri ranijoj ocjeni. Prvi bih pohvalio i dao ocjenu više da su te korekcije bile uspješne, no osobno mi sada cijeli taj deus ex machina iz prvog broja djeluje još više neuvjerljivije po ovom scenariju.
|
|
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
|
Topic |
|
|
|
Dylan Dog
