quote:

---

Originally posted by nikotin

---

quote:

---

Originally posted by Ted Miller

svaka čast na postu :) jedva cekam procitati epizodu i slazem se s Terminatorom također, jako ugodno iznenađenje vulture peak

---

quote:

---

Originally posted by Qwertz

Prvi dio analize moje najdraže Zagorove epizode:
Zimska Zmija. Za mene najbolja Zagorova epizoda u kojoj ...

---

quote:

---

Originally posted by stinky

ZIMSKA ZMIJA KAO KLASIK

Prema uobičajenoj definiciji klasikom se smatra djelo koje se održalo kao trajno, vrijedno i uzorno. Priču koju ovdje čitamo pod naslovom The Red Sand, fanovi zovu jednostavno – Zimska Zmija. Objavljena davnih sedamdesetih prošloga stoljeća (1974.-75.), Zimska Zmija redovito ulazi u top-liste Zagorovih epizoda. Štoviše, u vrhu omiljenih priča, mogli bismo reći jedna od dvije-tri koje se (neformalno) smatraju najboljim epizodama ikad (vidi rasprave na hrvatskom sajtu stripovi.com ili statistiku ocjena čitatelja http://www.stripovi.com/index.asp?page=reviews-custom-stat&Hero=ZG&Sort=2&SortOrder=DESC&Num=25&submit=Tra%9Ei ; koliko čujem, i na talijanskim forumima je slična situacija).
Dakle, naš je Igor (urednik i izdavač Epicenter Comics Zagora) mogao s potpunim pravom u recenziji Zimske Zmije rabiti riječ «klasika», premda je zadržava tek na pojedinim scenama. Ovdje ćemo pokušati proširiti pojam na cijelu epizodu: što je to zbog čega nas Zimska Zmija susreće još i danas, zbog čega je nezaobilazna u Zagorovom opusu, pa je zapravo temelj za kasnije ozbiljne pokušaje propitivanja Zagora (recimo, jedan od čuvenijih je Sclavijev Demon ludila, koji jednom nogom stoji na ramenima Nolittine Vječne magije, a drugom upravo na ovo priči). Zbog čega je «trajna, vrijedna i uzorna».



Kuća

Spomenuli smo da je epizoda izvrsno primljena od strane publike. No, sam autor (Guido Nolitta) također daje povoda shvaćanju da se ovdje radi o izuzetnoj epizodi. To je dotadašnja najduža priča (400 str.), ujedno 'najepskija' premda ili upravo zbog toga što je Zagorov svijet prikazan 'realistički'. Glavni junak ne drži konce u rukama: umjesto da bude «veći od stvarnosti» (kako je to uobičajeno) događa se suprotno i svijet postaje složeniji, raslojeniji. To je najveće iskušenje koje će Zagor morati proći. Spoznati da je svijet velik, «više od» (nekoliko njegovih «zakona»), da drugi jesu, važe, imaju motive i ne samo da ih imaju već ih iznose; da su drugi osobe i zahtijevaju… sve, pa i potvrdu «glavnog junaka serijala». Nakon 100 brojeva, 100 pustolovina, junak je na početku. Izbrisane sve zasluge, čitav 'staž' te se mora ponovo dokazivati. I Zagor kaže: «Pa, dobro.»

Priča počinje standardnim nolitijanskim uvodom sa Chicovim gegovima: Zagoru se ruši kuća. Pa ipak će se taj uvod pokazati znakovitim. Uskoro će sve biti na kocki, Darkwood u pitanju, a radnja razvijena u tragediju epskih razmjera. Rušenje 'kuće' je model stavljanja na dnevni red teme «propitivanje osnovnih postavki stripa» (mnogi će varirati temu). No, Zagor će ponovo (iz)graditi 'kuću'. Samo, ovoga će puta to biti naočigled svih: i aktera i publike.



Autoritet

Da je Zagor gospodar Darkwooda, jedna je od tih pretpostavki. Pogotovo je njegovo djelo i lik neupitan kod Indijanaca. Zagor se pouzdaje u tu činjenicu:

«I ove godine se želim pojaviti na svoj način… Moram ponovo izazvati njihovo strahopoštovanje i time potvrditi slavu čuvenog «Duha Sa Sjekirom»»

Na Chicovu opasku da se radi o «drugorazrednim trikovima», Zagor odgovara «Što ćeš, sva su sredstva dobra za hvalevrijedne ciljeve.» Dakle, on je svjestan situacije (kasnije ćemo se vratiti na pojam «situacije») i zna da je metodika ostvarivanja «Duha Sa Sjekirom» važan, zapravo, nužan uvjet njegovog projekta.

I onda prvi – paf… Na proljetnom skupu plemenskih poglavica, kada je izlazak na scenu već uspio, Zagor je presječen odlučnim tonom:

«O kakvom ti to miru govoriš, Zagor-Te-Nay?»


Izazovan, snažan, ponosan, drzak, poglavica Zimska Zmija osporava Zagora na njegovom terenu. Težak udarac i to dvostruko: 1. pred onima kojima obično ulijeva «strahopoštovanje» i 2. postavlja se pitanje «mira». Kakav je to mir, koji Zagor provodi; je li to dobro rješenje za Indijance ili se radi o lažnoj utjehi?
Kakav je to mir o kojem Zagor govori? To je pregnantno izražena sumnja, stavljena sada na uvid svima i Zagora mora potresti, jer stvar ide u meso, u kost. Pogađa u najunutarniju točku oko koje je zapravo izgrađen Duh Sa Sjekirom.

Od tog trenutka pa nadalje, Zagor će doživjeti šamar za šamarom, a radnja će se razvijati kao ukidanje autoriteta. Čitav njegov navlastiti imaginarij, u kojemu se pretpostavlja da neupitno važi (da je bespretpostavno važan!), pokazat će odjednom drugo, neugodno lice. Vojska više nije ulazim-u-pukovnikov-ured-i-šakama-sređujem-stvar; vojska postaje šraf u glomaznom aparatu, a u vidno polje ulazi diplomacija kao instrument uređivanja odnosa. Drugim riječima, dolazi do nove suspenzije Zagora. On na trenutke gubi prisebnost (scena sa strvinama).
A tek slijede udarci. Ništa bolje neće proći ni među svojima, među ljudima sa granice. Ovi su sada jednako tvrdi, nepovjerljivi, sa vlastitim nastojanjima. Dvoboj između Memphis Joea i Zagora spada u najgrandioznije tučnjave serijala, premda se ne radi ni o kakvom arhineprijatelju. Tek obični graničar, vodič karavana. Memhis Joe je realnost podignuta na višu potenciju, a sa te perspektive Darkwood izgleda daleko, tek idilična slika sa prve stranice stripa.
I zatim finalna točka ukidanja Zagora. Tuđinci u ovoj epizodi nisu nespretni građani, nisu ni ludi znanstvenici ni fantastična čudovišta. Ne, do ukidanja dolazi uvođenjem elementa koji nadmašuje Zagora na mnogo načina. Društvena stvarnost iskače u prvi plan, pojavljuje se klasni moment, pojavljuje se «estetska svijest» za koju je svijet nešto sasvim drugo od Zagorovog uobičajenog Darkwooda, a na jedan način ga nadilazi zrelom i profinjenom kulturom: šampanjac, kavijar i valcer smanjuju Zagora do zbunjole.



Time smo stigli do točke na kojoj «ukidanje Zagora» mora zastati, jer bi se u protivnom pretvorilo u potpunu negaciju. Nolitta to zna te razvija obrat koji priču čini klasikom: Zimska Zmija je uzorni Zagor Raising.

Ovdje se moramo vratiti korak unatrag. Konstantirali smo suspenziju važenja Gospodara Darkwooda. Ali što je, u stvari, autoritet? Ima li autoritet onaj kome se daje bezuvjetna slijepa poslušnost? Ili stvari stoje malo drugačije…

Gore smo spomenuli da je Zagor svjestan «situacije». On zna da se mora potvrditi kako bi za Indijance i dalje važio kao Duh Sa Sjekirom. Drugim riječima, njegov autoritet nije bezuvjetan ni u tom slučaju. Ali zbog čega bi ga Indijanci priznali? Zar samo na temelju «drugorazrednih trikova»?
Zacijelo ne. Trikovi i ikonografija stoje na nečem drugom, njih podupiru djela. Ovo će spoznati, na ovaj ili onaj način, svi akteri ove epizode. Vojska neizravno, dok će Kiowe, graničari i europski plemići neposredno sudjelovati u uvidu. Kažem «spoznati» i «uvid», jer se autoritet, na kraju krajeva, temelji na priznanju da onaj drugi ima bolje uvide. I austro-ugarska estetska svijest mora priznati da Zagor sagledava šire i dalje, da on jednostavno više znade – da on jest autoritet. Zagor pleše bečki valcer umješnije.



Protiv svih – za njih

Kako ostali uviđaju da Zagor više znade?
Svi oni imaju razloge, dobre razloge koje stavljaju na stol. Kiowe potežu pitanje bizona i teritorija; graničari pokazuju želju «popeti se na društvenoj ljestvici»: prestati se potucati po dugim prašnjavim putovima, doći do novca i ostvariti američki san; plemići stavljaju na dnevni red temu, aktualnu u njihovoj domaji, «o estetskom odgoju čovjeka». Oni su homo ludensi, igraju se, putuju, upoznaju i reflektiraju o svijetu.
Da, svi imaju argumente i dovode Zagora i Darkwood u pitanje. Naizgled.

Rekli smo da Zagor razumije «situaciju». To je ono što promašuju ostali. Oni su zatečeni u «situaciji», koju nisu osvjetlili dovoljno. Njihov vidokrug je manji, «horizont» uži i kraći (pojmove «situacija» i «horizont» koristimo prema razmatranjima njemačkog filozofa H-G Gadamera) . Uzmimo Kiowe. Za njih je «situacija» to da će ostati bez hrane, jer bljedoliki ubijaju bizone. Je li to dobar argument? Neosporno jest. Zagor bi mogao reći «Da, braćo, u pravu ste.» Kiowe slijedom svog argumenta, poduzimaju akciju i napadaju bijelce. Žele ih pobiti, jer imaju «pravo». To je za njih čitava «situacija». Ali Zagor zna da nije. Nije čitava.
Graničari. Za njih je «situacija» da vode neke plemiće koji dobro plaćaju i nije neka velika šteta ako se malo zaobiđe dogovor vlade i Indijanaca oko teritorija. Naposljetku, ogromno je to prostranstvo, bizona ima, pa čemu škodi da ih se nekoliko desetaka upuca? Prilika je to, možemo se pomoći, tko zna što sve dobro može ispasti na kraju, što se može učiniti tim novcem na dobrobit svih. I tu bi Zagor mogao reći «U pravu ste, ljudi.» Ali! Ni to nije sve, opet fali cjelina.
Austrijanci pak vide «situaciju» kao dobro režirano uzbuđenje, kontroliranu pustolovinu. Osim toga, svašta se tu nudi, stječu se novi doživljaji, koji se mogu preraditi, duhovno, estetski se izraziti. Mogu se napisati znanstvene studije ili poetski, u svakom slučaju, može se pridonijeti kulturnoj izgradnji. Ali!

Zagor je godinama u «situaciji». Njemu pripada veći i dalji «horizont». Ostali gledaju ograničeno, usmjereni na ono najbliže: na hranu, na novac, na «doživljaj», a on znade ispravnije ocjeniti značenje svih stvari unutar «horizonta». A «sve stvari unutar horizonta» govore da svi imaju jednim dijelom pravo. Neki više (Kiowe), neki manje (Austrijanci), no nitko nema apsolutno pravo promatrati drugoga kao stvar, kao sredstvo. Drugi je svrha, prije svega čovjek. Zagorov «horizont» nikada ne ispušta ovaj temeljni vidik. Kamo god se kreće i kako god se pomiče «horizont», ova točka orijentacije ostaje. Zato može doći i do privremenih obrata «prava», pa je Zagor prinuđen stati na stranu Austrijanaca, jer su toga trenutka oni – ugrožena strana. Njihovo pravo na život je iznad prava Kiowa na bizone. Zagor ima jasne principe, širok i bistar horizont, stoga može odlučno provoditi pravdu – to je bit Duha Sa Sjekirom.

Dakle, Zagor ima u vidu cjelinu. Zbog toga se postavlja - protiv svih. Protiv svih razloga, koji, premda dobri, jesu samo partikularni razlozi. Štoviše, oni su međusobno isključujući. Bez Zagorove korekcije, svijet ostalih završava u ovome:



Oni dolaze do te spoznaje razvijanjem radnje, koja je jedno sjajno režirano «dugo putovanje». Putovanje kroz Darkwood (čija je suspenzija sukladna onome što je Burattini nazvao Nulta Godina Darkwooda: napad na karavanu je divlja surova bitka do istrebljenja, surovost kakva inače nije tipična u Zagorovom svijetu; vidi prvi napad u svesci Očajničko putovanje – paralela u specijalnom broju Nulta godina Darkwooda) je istovremeno obrazovanje aktera. Oni sada imaju saznanje da je njihov početni posprdni ili sumnjičavi odnos promašen i, u pravom smislu, neutemeljen. Zbog toga se mijenja stav i Zagor sada stoji više nego je to bilo prije početka ove pustolovine, ovog iskušenja koje je svladao.

Klasičnost

Ovim razmatranjem približavamo se poanti. Zimska Zmija ostaje obvezujuća u svakom ozbiljnom promišljanju Zagora. Radi se o zaista «trajnom, vrijednom i uzornom» djelu, jer Nolitta tu pokazuje model «propitivanja Zagora» i ujedno nudi odgovor. I sve to radi u jednoj, gotovo 'običnoj', tipičnoj darkvudskoj priči. Mlađe, 'ambicioznije' (i naivnije) čitatelje baš ta okolnost zbunjuje: pa ne događa se ništa posebno, nema prevelike mašte, friziranih uglancanih zlikovaca, csi-profilizacije likova… Da, nema jeftinih senzacija ni «chainsaw masakr» spektakla. Pa što?
Tim bolje. Jer,

«Napredak istraživanja ne razumije se u shemi proširenja i prodiranja u nova područja ili materijale, nego u postizanju višega stupnja refleksije o postavljenom pitanju.»

Pitanje «Zagor» ne rješava se u otvaranju sve novih i novih stilizacija, manira, načina pripovjedanja, «amerikanizaciji», «darknajtizaciji»… To su, više-manje dobrodošla variranja teme, ali su u osnovi sporedna stvar. «Horizont» teme «Zagor» rasvjetljuje se jače «višim stupnjem refleksije» o samoj stvari. A «sama stvar» su pustolovine, objavljene epizode koje nam nadolaze kao «predaja». Čitajući Zagora mi već jesmo u «predaji» i preostaje nam samo da to osvijestimo i uvažimo kao neotklonjivi moment strukture razumijevanja (Zagora). Neke pustolovine jesu već postale kanonske. One govore nama u sadašnjosti, premda dolaze iz «predaje». A održale su se zato, jer je «bit Zagora» u njima došla do izražaja, tu je, takorekuć, suština lika i serijala dana na upečatljiv način. To zovemo bezvremeno, evergreen. Zbog toga može Igor 30 godina nakon objavljivanja doživjeti «raspon emocija», a ja nakon 40 godina tražiti bit i pokazati da je taj «raspon» još više. Da Zimska Zmija ima raspon argumentiranja mnogih gledišta, a jednako tako scenarističku raskoš u jednoj, tobože, prema današnjim 'standardima' minornoj priči. Jer, ovdje je upravo na najjednostavniji, pitki, način izvedena osnova: Zagor ne pripada niti jednoj strani u 'sporu', ni graničarima, ni Kiowama, ni plemićima, ni vojsci. Rješava situaciju po situaciju, zauzimajući naizgled ovu ili onu stranu. Ali njegova je strana jedino Istina i Pravda i prema toj maksimi postupa u datom trenutku. Dok stvari postaju sve gore i gore, dok se mora boriti protiv onih kojima želi pomoći, dok se sve ruši, Zagor ima put i ispravno rješenje: «Idemo dalje! Nema predaje.» I onda kulminacija. Dok se čini da je odigrao posljednji adut, žrtvovao sebe za spas drugih, Zagor poduzima riječ i podsjeća na zasluge. Podsjeća na Duha Sa Sjekirom, podsjeća na sebe samog. One, protiv kojih se maločas borio, tvrdo, čvrsto, odlučno. U bezizlaznoj situaciji, svezan na stupu, Zagor odvažno kaže: «Da, ovoga puta borio sam se protiv vas, jer je bilo ispravno, ali kada je trebalo, borio sam se i za vas.» Nema predaje. U tim riječima, u tom stavu, Darkwood je vraćen, nanovo uspostavljen – kuća je ponovo izgrađena.

A efektnost kojom je izgrađena, čitava ideja tako atraktivno izvedena da mnogi današnji čitatelji, neki od njih rođeni 20 godina nakon objavljivanja ove priče, još uvijek mogu biti pokrenuti, pa i uzvišenim osjećajima doživljavati pojedine scene. Mnogima je ova priča sinonim za plemenitost, a na taj smo pojam, plemenštinu Zagorovog svijeta, svrnuli pozornost prilikom objavljivanja prve epizode ovog izdanja, Terror from the Sea. Upravo zbog svega toga, zbog širine i dubine onoga što sadrži i djeluje na čitatelje, Zimska Zmija je klasik.

---

quote:

---

Originally posted by stinky

kakva crna nostalgija
lijepo ti piše: Zimska Zmija je klasik!

trebaš ti to ponoviti, natanane

---