Pa i Grička je izlazila u novinama a ipak ste ju upakirali kao integral i bacili pred gladne lavove! I funkcionirala je! Ultimativni hrvatski strip mora izdržati i test integralnog čitanja
Nema veze što su Čaplje možda već bile napisane kao novela. Gotovac ih je morao prilagoditi za dnevnu strip pasicu. To traži određene intervencije jer pasica mora biti u određenoj mjeri zaokružena. Ja ne vjerujem da je Gotovac slijedio originalnu novelu ako ona uopće postoji. Mislim, sigurno postoji neki tekst koji je Gotovca inspirirao i dao glavne crte radnje, ali značenje, akcenti, štimung su najvjerojatnije baš Gotovčevi. Za primjer, ima Neugebauer-Maurović kolor strip Djevojka sa Siere. To je rađeno prema predlošku ali na kraju nema puno veze s njim.
To traži određene intervencije jer pasica mora biti u određenoj mjeri zaokružena.
Pitanje koje tu moraš podići: na koji način je pasica zaokružena? Dobiva li ona zaokruženje kao ta samostalna pasica? Ili dobiva zaokruženje iz cjeline, odnosno tako da kad je dana cjelina, sve stvari (pasice) sjedaju na mjesto?
Remek-djelo je ono gdje je ovo drugo slučaj. To je organsko djelo.
Salkan, Pcoro i Borg (kao dužnik i kao pogled izvana) se svakako očekuju da daju komentare na Čaplje. Ne da samo prate, pogotovo ne površno, znaš pcoro.
Pa i Grička je izlazila u novinama a ipak ste ju upakirali kao integral i bacili pred gladne lavove! I funkcionirala je! Ultimativni hrvatski strip mora izdržati i test integralnog čitanja
Za Gričku se može reći da je Norbertu i Andriji bila "pogon" pa vrijede ove stvari što stinky priča. Osim toga, Grička publici nije bila baš nepoznata pa je Norbertu zato bilo donekle lakše. Za Čaplje, čini mi se, Gotovca nije gonio pogon već on sam sebe. Vidjet ćemo što će sve uspjeti iscijediti iz želje.
Komentar na duplijeve komentare, pasice i paralele:
Prve dvije pasice su odlično postavljene, i to ne zbog mutnih duplijevih paralela na Trojicu u mraku, nego Gotovac tu varira dvije žene: pofurenu, Europljanku i usidjelicu, koja ni koketnom nametljivošću ne privlači pažnju muškarca. Cvikerašica ni klepetanjem ni tjelesnom prisutnošću ne može Williamsu zasjeniti Patriciu, koja je ipak samo misao!
Na tome mjestu, pokazuje se duplijeva nedostatnost u razumijevanju ideja. Patricija je ideja u Williamsovoj glavi, a ipak potpuno zakriljuje jednu usidjelicu s naočalama, koja je tjelesno prisutna. Gotovčevo povlačenje ove paralele, je izvrsno. A tek Patricia!
O, prijateji, o tome ćete čitati na narednim stranicama. Patricia kao Argentina, divlja duša prostrane pampe.
Ja ne vjerujem da je Gotovac slijedio originalnu novelu ako ona uopće postoji.
Već sam ti rekao: ti si taj koji može pronaći izvornu priču. Barem pokušati. Ja nisam uspio. Ti voliš s ljudima, poveži se s njegovom familijom, pa da dobiješ početnu točku: koje je on to revije čitao, gdje su se donosile te pustolovne priče?
Stinky, u ovom momentu mi nemamo pojma gdje nas Gotovac vodi. Cvikerašica, miss Wood može do kraja odigrati i ulogu ružnog pačeta i postati labud. To što je Roger smatra starom djevojkom još ne znači ništa jer miss Wood je sasvim privlačno nacrtana i k tome s pošteno naglašenim prednjim atributima. Gotovac joj je dao ime i posvetio joj prostora. To košta hrpu teksta ispod sličica. Tako se ne postupa sa sporednim likovima. Kad bih se morao kladiti rekao bih da u ovom trenutku Gotovac nije siguran kako završiti priču i ostavlja opcije otvorene. Jedino u što je siguran je da želi guske zamijeniti čapljama, a Dana Patriciom.
Druga pasica je flashback, Patricia nije ideja već sasvim konkretna žena iz Rogerove prošlosti. U ovom trenutku mi nemamo pojma da li će Patricia uopće imati ikakvu ulogu u stripu. Ti si u pravu kad kažeš da je Patricia "ideja" ali u smislu da mi nismo sigurni je li Roger uopće u prošlosti imao nešto konkretno s njom. Ako pak jest, onda između njih postoji sasvim konkretna prošlost, a to je konkretna stvarnost, a ne apstraktna ideja.
Dupli, zato se sagledavanje nekog djela ne radi na osnovu nekog fragmenta, već na osnovu cjeline.
Ti od drveća ne vidiš šumu. Miss Wood dobiva točno određeno značenje iz cjeline djela. Ona je antipod Patriciji. Ma kakvi da je privlačno nacrtana; baš je neugledno nacrtana, vidljivo iz njenog stasa i (ne)gracije, s tim kokošjim izduženim vratom, u neskladu pokreta, kao da je njen lik slomljen.
Nakon nje, kadar skače na diskretni seksipil i najbolji ulet žene u hrvatskom stripu. Patricia je, nasuprot polupersiflaži jedne dosadne Europljanke, crtana chiaroscuro u prvom planu. Ovaj postupak vuče gotovo u demonologiju, jer se tu radi o gubljenju u dubinama demonske žene, čija ljepota i seks baca svijest u vrtoglavicu, a lik se pomalja kao iz neke nejasne granice. To je opijanje mračnim slikama, slikama koje su Williamsu konkretnije nego sama masivna tjelesna prisutnost miss Wood. U tom smislu je Patricia ideja, u dvostrukom kodu: ona predstavlja divlju, neistraženu Argentinu nasuprot dosadnoj, brbljavoj europskoj poluženi, a istovremeno je samo mentalna slika dok je ova druga tjelesno prisutna. Pa ipak, Williams daje prednost misli, ne tijelu.
Da je upravo ovo što sam opisao, RAZLOG pojavljivanja irelevantnog lika miss Wood, jasno je iz cjeline djela. Miss Wood ima samo negativno značenje: da se preko nje još pojača tajanstvena, nepokorena, divlja Patricia.
Rasprava će pokazati (i već je pokazala!) bestidnu promašenost pcorovih zanovijetanja i oko crteža i oko teksta.
Pcoro nije ni čitao Čaplje, a drznuo se na osnovu tvoga fragmenta obeščastiti Gotovčevu genijalnu kompoziciju. Međutim, sada kada pričamo za ozbiljno, pokazuju se ove dvije pasice savršene, jer savršeno prikazuju ideju: odmah imaš kontrast europske dosadne i egzotične demonske žene koja baca u ludilo, a imaš i zamišljenog meditativnog Williamsa nasuprot blagoglagoljivom latino ciniku, kojega je Patricia već provozala na ringišpilu i sad mu preostaje jedino da ubacuje kajle drugima.
Tekst je tu savršen i nimalo predugačak. Perfektno urađene prve dvije pasice, sagledano iz cjeline.
Idemo dalje. Čekamo da postaviš treću.
Ako se ne usude drugi, sve ćemo objasniti ti i ja. A iz toga će onda nastati odskočna daska za jedan zbornik o Čapljama. Markos može financirati, on je pravi ekonomski tip: što mu fali na estetsko-filozofskoj strani, kompenzira isplativim strip-projektima.
Stinky, voliš li ti više šetati među drvećem ili letjeti iznad šume? To je na ono da od drveća ne vidim šumu.
Malo si previše oduševljen s ove dvije pasice s obzirom da su na njima muži prilično otužno i jadno prikazani. Roger se do sada nameće kao glavni lik, a izgleda i ponaša se kao junaci iz Godišnjaka. Ja se za sada nemam s kim identificirati, a ti? Ima još jedan poveliki problem. Pola publike su žene. Nama muškima dao je Patriciu za gledati. Misliš li da žene trzaju na Rogerovu melankoliju? Ono, bacamo na Corta Maltesea i Argentinu? Pazi, ovo je sedam godina prije prvog pojavljivanja Corta u stripu! Za Maurovića govore da je bio Pratt prije Pratta. Hoće li ispasti da je Gotovac Hugo prije Huga?
Na prvo čitanje moram reći da su Čaplje prije svega neobične i nekako van uobičajenih šema; mada sve liči na krimi-novelu iliti pustolovnu novelu sa primjesama noira (kojih smo bezbroj čitali), postavka priče je originalna i zanimljiva. Dakle, pokušavam da razumijem stinkačev hype. Crtež jeste neobičan i na početku mi nikako ne paše Rogerov lik, ali sa pojavom demona Patricije sve se odjednom dotjera, utegne i nema promašaja, pa se lako zaboravi par lošijih Rogerovih lica. To može značiti samo jedno: da autor na prvu pojavu glavnog i odsudnog ideala koji je ovdje predstavljen, sam otkriva gdje mu se ruka učvrstila i gdje je potez siguran. Ako gledamo tako, onda govorimo o centriranju pažnje čitavog stripa na pitanje ideala - u ovom slučaju otjelovljenog u savršenoj ženi. Meni su, recimo, ovakve "ilustrovane novele" uvijek bile daleke, pa ni Valianta zato nisam nikad volio čitati no gledati, ali u slučaju Čaplji pripovjedanje (iako površno i plastično) daje posebnu draž; s jedne strane imaš priliku posvetiti dodatnu pažnju dok se unosiš u priču, s druge ostavljaš dodatno vrijeme na posmatranje vinjete. To se valjda zove teret i prednosti novinskih pasica, ali se mora skinut kapa kako su takve pasice integrisane u jednu smislenu cjelinu. Valjda stinky pokušava naglasiti ukupnost ovog stripa koji ima i glavu i rep i demonsko tijelo. Sekundarna bitka između dva Kreolca ima dodatni teret, jer se i ona odvija zbog istog ideala i zato što je tom okršaju posvećeno više prostora. Ako ćemo prihvatiti sve rečeno, a pritom mislim i na egzotičnost lokacije (generalno Južne Amerike, generalno Argentine i močvare), te pomenuti pomodarstvo (odnosno trendove) zbog kojih su Manuel i Narciso angažovani (jadni oni), onda ostaje samo jedno - a to je Patricija. Patricija kao ideal(na žena) je upravo zanimljiva što svakom zainteresovanom liku predstavlja nešto drugo i ima drugačiji značaj. Kako sam ubacio onu pasicu na prošloj strani, za Rogera ona je eliksir života, vječna mladost, hormoni, ludilo u glavi, ushićenje. Za gazdu u kafani ona je platno sredstvo, roba. Za Manuela je ona isprva zlo i razlog propasti, dok ne poklekne, a za Narcisa je cijelo vrijeme femme fatale, otrov i protivotrov, razlog zbog kojeg vrijedi pobijediti močvaru, načupati čaplje i vratiti se: ponovo početi život. A Patricija je polunaivni nehaj, sve što muškarcu treba - bilo kom muškarcu.
Ja to tako razumijem i čekam dodatne ključeve za šifru. Svidio mi se strip, ali ako smo došli dotle da baratamo epitetima "naj-naj", onda u svakoj sledećoj raspravi morate ubaciti i Biser zla, ali i Osmoškolce, barem ako pričate o najboljem hrvatskom stripu. A to je samo što mi prvo pada na um, ima toga zaista dosta što se može kvalifikovati u "uži krug".
Malo si previše oduševljen s ove dvije pasice s obzirom da su na njima muži prilično otužno i jadno prikazani. Roger se do sada nameće kao glavni lik, a izgleda i ponaša se kao junaci iz Godišnjaka. Ja se za sada nemam s kim identificirati, a ti?
Ja se mogu identificirati s tim svijetom. Meni je prikazani svijet, smislen. To je dovoljno za identifikaciju.
Naprotiv, sa svijetom Godišnjaka, ne mogu se identificirati.
Williams je glavni lik, ali snaga ovoga stripa nije on, nego služi samo kao trbuhozborac jedne velike i divlje priče. Onaj tko je napisao ovu novelu, bio je zanimljiv tip. A Gotovac je to prepoznao.
Znači, glavna priča nije ispričana direktno, nego kroz Williamsa. Williams samo svjedoči i kroz njegovo svjedočenje epopeja koja se odigrala podignuta je na mitsku razinu.
Williams nije Zagor i on nema ni fizičke ni psihičke kapacitete sudjelovati u jednoj takvog mitskoj pustolovini. On je klasični pasivni junak, ali ne iz Godišnjakovog arsenala blaziranih građanoida, nego meditativni (anti)junak koji je bolno svjestan svog smanjenog formata: nije ni blizu Corto, kamoli Zagor. Najviše što Williams može, jest voziti se u autu s Patricijom i tu on sam sebi raste na zagorovske gabarite --- ali to je sve. Nikada on neće moći pripitomiti Patriciju, ali za razliku od Godišnjakovih građanskih stripova, Williams barem ima čežnju. Čežnja ne može biti pravna država i slične gluposti, nego: tajanstveno, divlje, neosvojeno, koje zauvijek ostaje takvo, ma kako da napreduju institucije. Patricija je simbol te nepokorenosti, a Laguna del Ybera uprizorenje.
To što se ti ne možeš identificirati, samo je pokazatelj onoga što sam govorio: ne razumiješ objektivni svijet, odnosno ideje. Ti si dalmoš od papira, kad ne poznaješ da je ovaj strip podignut na istoj ideji kao Fortisovo Putovanje u Dalmaciju. Ovdje bolesna braća, prirodni, tvrdi ljudi, Patricia, močvare i nepoznato jesu ista egzotika kao što su Fortisu bili naši Morlaci. Romantičarsko zanimanje za narodno, divlje, snoliko, tajanstveno, sve to lebdi u ovome lijepome stripu. Čitav jedan svijet ideja koji tebi fali, za pravi ugođaj, odnosno, za pravo nišanjenje.
Patricija kao ideal(na žena) je upravo zanimljiva što svakom zainteresovanom liku predstavlja nešto drugo i ima drugačiji značaj.
Patricia je svakome čežnja i upravo zato što predstavlja svačiju čežnju, ona je jedinstvena ideja: ona je ono neukrotivo, ono što fali našim građanskim životima.
Nju ne može imati ni Kreolac (a Kreolac je ovdje Zagor, apsolutni muški tip). Williams je načas izgubljen neodoljivim sirenskim zovom, ali se na vrijeme probudi iz bunila; doduše, i stigao je pred zid lučkih i plantažerskih tipova, tipova koji sviraju gitaru i potežu noževe, i koji kao takvi imaju jednu dozu prava više nego on na Patriciju.
Tu on povlači ručnu, a spasonosno pismo vraća ga u obiteljski život. Williamsa moramo promatrati kao sretnog: lijep obiteljski život i mali pustolovni ventil u Argentini, taman za potrebe najboljeg hrvatskog stripa svih vremena.
Posudio. Pročto. I niš. Pored znanstvenog i filozofskog nudim i vedski pogled na ovaj strip.
Možemo reći da cjelokupni svijet stripa za odrasle obitava u guni strasti. Daaaleko od vrline.
Šta je to "guna" (spona) strasti? Način je to djelovanja. "zbog jedne divn(lj)e crne žene ... štasimiukavu stavila ... nož si mi u srce zabila". Strast. Ruđeru je tog zafalilo, pa je ošo malo vrludat po strastvenoj Argentini. Skroz razumljivo.
I ako tako gledamo - vedski :) - mogli bi reći da su Lovci na čaplje najbolji hrvatski strip. U strasti. I o strasti. I eto. Stinky je u pravu.
Odmah iza Čaplji dahće mu Texas kid. Pa Edip :)
Vrlina se ipak pojavljuje na trenutke u hrvatskim stripovima. Ima nade. Na milisekundu se pojavi i u Čapljama.
Dokle god bude obitavao u guni strasti, strip će biti šund literatura.
Hrvatski najveći mitovi, jedna pjesma i jedna priča iz davnine slave lik majke u vrlini.
IZDAJA SAMODOPADNIH TIKTOKERA! SRAMITE SE! Pogotovo ti frano! I onda još imaš obraza propovijedati o vrlini. Neka Peyo posta one Penautse iz AI topica ovdje pa se možete gledati u ogledalu!
Stinky, ti od ideja ne vidiš apsolut jer si samodopadan baš kao i Salkan. Filozofija je za kuvac bez dobre priče jer filozofija nema prediktivnu moć, a željela bi pokretati mase. Najveći problem hr stripa je manjak dobrih priča, a ne pogubljenost oko ideja. Dobre priče se grade, a vi se baš trudite porušiti jednu. I to onu ultimativnu hrvatsku. Skombiniranu s grčkom tragedijom.
Dupli, ti znaš šta je = sevdah? Sevdah je uživanje u momentu, verzija dendizma :) Stenješ, prenemažeš se, uživaš "u momentu", puštaš da svijet oko tebe teče, ubrzava, usporava kreće se. A ti uživaš. Dok ti uživaš i puštaš da se oko tebe publika množi i da šapuću "vidi ga, al uživa u sevdahu, sevdiše, pravi sevdalija", ujedno ne obraćaš pažnju da među publikom ima i zlonamjernih, jer ljudi su uglavnom zlonamjerni. I onda dođe do toga da tuđin čeprka i rovi po tvojoj kući, ali ti i dalje ne dira sevdah. A ti i dalje u sevdahu. Onda se jednog jutra probudiš i kaže ti tuđin "ovo je moje, a i taj sevdah nije tvoj!". Ako je rezultat ovakvih prepada pokretanje zahrđalih zupčanika na nečemu što se mora kretati a stalo je i tavori u upišanoj močvari, onda sam ja samodopadan. Iako nisam. Ili jesam, ali malo skroz :)
Antologijske stvari
Posted - 25/03/2025 : 14:38:49
