Kruzecci tako opet, u momentima kada to radim, ne bih li se negdje srela, naisla sam na ovog luđaka, koji se smjestio po tko zna koji - nebrojeno puta vec, u necijoj prici.
Kaze, "Dzoni dolazi s godinama, ili ti prija, ili ne, ali moras imati kilometrazu da bi mogao istinski uzivati u njemu". Mogu li zamoliti da mjerna jedinica za moj prijeđeni put budu otkucaji srca? Jer, kao sto to samo pjesnik dobro znade, nisu kilometri ono sto ti u zivotu uzdah krade.
.."Džoni dolazi sa godinama. Ili ti prija, ili ne, ali moraš imati kilometražu da bi istinski mogao da uživaš u njemu. Džoni je rođen u Makedoniji, u jednoj od onih kultnih porodica iz vremena bivše Juge – dete vojnog lica. Sve svoje slobode uvek je morao otimati, nikada se u kući nije osećao prijatno i zato je uvek negde bežao, a kako je služba često zahtevala i selidbe po celoj bivšoj zemlji, tako je i Džoni bio žrtva tih seoba. Kada je došao u Zagreb, često je bivao ismevan zbog čudnog naglaska. Fakultet je upisao bez ikakvog realnog cilja – i sam kaže da je to uradio ne bi li dobio na vremenu, jer ga je porodica pritiska, a dobro mu je došlo i to da je u podrumu fakulteta mogao nesmetano vežbati gitaru, za šta otac nije hteo ni da čuje. Svoje revolucionarne dane na fakultetu, sa kolegama anarhistima najčešće je završavao za šankom. Ubrzo je počeo i sa prvim ozbiljnijim pokušajima da napravi bend, i učestvovao je na ovaj ili onaj način u formiranju mnogih legendarnih sastava. Recimo jako kratko bio je član Parnog Valjka, a grupa Film, formirala se nakon što su njeni članovi pobegli od njega. Nesumnjivo je bio enfant terrible, ali je na svakom albumu skupio neverovatnu kolekciju bisera. Njegovi tekstovi bavili su se emocijama, situacijom u društvu, ljubavlju na jedan novi, potpuno drugačiji i sirov način. Sirov, ali svojstven samo Džoniju ..
Njegove pesme su nešto posebno, i svako od nas, koji ga volimo, doživljava ih na svom način. Možda vam tvrdi zvuk i raspukli glas neće prijati, ali dajte mu šansu, možda promenite mišljenje"..
Mogu ponosno izjaviti da sam uz Johnnyja odrastao!
Također , bio sam i na njegovom zadnjem live nastupu na prostoru HR , znam da je bio prvi april devedesete (ili tu negdje...) , taj je koncert održan u zagrebačkom Pauku.
Genije. Bez ikakvog dvoumljenja. I bez obzira na hrpetinu u najmanju ruku čudnih albuma nakon odlaska u Utrecht. I najdublje se nadam da se neće kompromitirati sa nekakvim povratničkim , zadnjim , goodbye ili bogznakakobihtonazvao koncertima. Svaka čast Čorbi , Disciplini , EKVu i Šarlu , ali Johnny je po mom mišljenju najbolje što je bivša domaća muzika iznjedrila,
Ocean tuge je beskrajan i dubok. Okreni se oko sebe i naci ceš obalu...
U kombiju udruge «Iskorak» vozili smo se prema Nizozemskoj. Na kazetofonu je pičio Azrin album «Balegari ne vjeruju sreći». Već smo bili prošli tri granična prijelaza i na svakom su nas u carinskoj kabini skinuli do gola, pa smo Sandić, pjesnik Aleksandar Kono Hut, vozač Tomica i ja, naježene kože drhturili dok su nas carinici s gumenim rukavicama posvuda prepipavali kao da smo neki krijumčari koji dragulje skrivaju duboko u anusu. Valjda smo im bili sumnjivi zbog tog jebenog Iskorakovog kombija na čijim je vratima bio nacrtan ružičasti Pink Panter kako guzi drugog, žutog Pinka Pantera. A, ja sam još uz to užasno bazdio po vinu «Simfonija»; od nervoze pred mogući susret sa Branimirom Đonijem Štulićem stalno sam se na zadnjem sjedištu kombija nadolokavao. Takvu tremu vjerojatno neću imati ni pred prvi fuk sa Stojkom, ako do njega dođe, a neki ugodni trnci u mošnjama daju mi naslutiti da hoće; baš kao što mačka po titranju brka može predosjetiti kišu.
Đoniju smo, po naputku umjetničkog fotografa i nekadašnjeg Štulićevog intimusa, Mia Vesovića, ponijeli tepsiju zagorskih štrukli, paket pačjih jaja iz Božjakovine (Štulić je 1989. tamo snimao spot za pjesmu «Mamice su štrukle pekli») i najnovija izdanja knjiga hrvatskih autora jer, uvjeravao je Vesović Sandića, Đoni voli znati što se novog na ovim prostorima događa u književnosti.
Bilo je sedam i petanaest uvečer po srednjoeuropskom vremenu kad smo se dovezli u gradić u blizini Utrechta. Vozač Tomica na GPS-u je našao put do Štulićeve kuće na sredini neke puste ulice.
Bio sam totalno urokan «Simfonijom», sad sam već zaudarao ko paluba po kojoj su se izrigali pijani korčulanski ribari. Aleksandar Hut Kono brisao je vozaču Tomici frotirnom krpicom uznojeno čelo; lik se fakat navozio, prevezao nas je preko pola Europe, sve u jednom danu.
Zakucali smo na vrata Štulićevog doma. Tomica je ostao u kombiju. Nije se štel mešat, kako je rekao na svom materinjem zagorskom.
Otvorila nam je Štulićeva supruga Josephine Grundmeyer. Na sebi je imala džemper s jelenima, sličan onakav kakav je na Zagrijavanju nosio kratkopričaš Roman Simić. Sandić joj je na tečnom engleskom objasnio da smo jedna od tri najuglednija nova hrvatska književnika, on prozaist, Hut pjesnik, ja kritičar i teoretičar. Moramo svakako stupit u kontakt s njezinim suprugom Branimirom, radi se o životu i smrti, donosimo mu jednu vrlo važnu ponudu, prema kojoj je ona premijera Milanovića da Đoni pred izbore nastupi u Areni, goli kurac.
- Johhann, oluf ender lais zuht ehmanouel johnaurlist fahrum Krohaijša! – zazvala je Josephine supruga na nama nerazumljivom nizozemskom.
Čuli smo kako se netko spušta u klompama. Uskoro se na pragu pojavio Đoni Štulić. Na sebi je imao slavistički pulover na kopčanje; ispod njega raskopčanu košulju. Kosa mu se podosta prorijedila, ali je još bila poluduga kao u akademika Tonka Maroevića. Djelovao je vitko, noge su mu bile sportski građene. Na obrazima je imao trodnevnu bradu.
- Koji kurac hoćete, gonite se u pizdu materinu – nastupio je naizgled agresivno...
Originally posted by MarxH Također , bio sam i na njegovom zadnjem live nastupu na prostoru HR , znam da je bio prvi april devedesete (ili tu negdje...) , taj je koncert održan u zagrebačkom Pauku.
zadnji koncert je bio na Hvaru 15. kolovoza 1990...
Dok je bilo po njegovom, do rata, bio je genij (ipak malo prevelika riječ) a danas je luđak, koji je pukao u životu, izgubio kompas i nije za sebe našao mjesto u "novom svijetu" na Balkanu, zato je i otišao tamo gdje jest- Nizozemsku, zemlju pedera, drogeraša, prostitutki itd. itd. Osoba željna pažnje.
Dok je bilo po njegovom, do rata, bio je genij (ipak malo prevelika riječ) a danas je luđak, koji je pukao u životu, izgubio kompas i nije za sebe našao mjesto u "novom svijetu" na Balkanu, zato je i otišao tamo gdje jest- Nizozemsku, zemlju pedera, drogeraša, prostitutki itd. itd. Osoba željna pažnje.
Smrdis..to dolazi od neznanja i nepoznavanja glazbe , ali i od zarobljenistva u kozervi laznog morala i klanjanja laznim idolima i bogovima.
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde
Originally posted by MarxH Također , bio sam i na njegovom zadnjem live nastupu na prostoru HR , znam da je bio prvi april devedesete (ili tu negdje...) , taj je koncert održan u zagrebačkom Pauku.
zadnji koncert je bio na Hvaru 15. kolovoza 1990...
A ja do danas mislio da je ovaj u Pauku bio zadnji... ... što i dalje ne umanjuje Johnnyjeve zasluge. Johnny je iznad boga. Sada ću staviti samo za svoju dušu pjesmu Flash.
Ocean tuge je beskrajan i dubok. Okreni se oko sebe i naci ceš obalu...
Originally posted by MarxH Također , bio sam i na njegovom zadnjem live nastupu na prostoru HR , znam da je bio prvi april devedesete (ili tu negdje...) , taj je koncert održan u zagrebačkom Pauku.
zadnji koncert je bio na Hvaru 15. kolovoza 1990...
A ja do danas mislio da je ovaj u Pauku bio zadnji... ... što i dalje ne umanjuje Johnnyjeve zasluge. Johnny je iznad boga. Sada ću staviti samo za svoju dušu pjesmu Flash.
Uistinu ..mudro zboris ..iznad boga je ..
Kako je ovo samo doooobrooooo
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde
Džoni Štulić - Ludak ili genije?
.jpg)
Posted - 11/11/2012 : 11:34:08
