quote:

---

Originally posted by johnhartson

http://morenoburattini.blogspot.rs/2016/04/caro-gallieno.html

---

quote:

---

Originally posted by PijaniPatak

Mene suza još nije stigla...još uvek sam blago pogubljen. Verovatno će me stići u osami.
Ali imam devojku sveticu...kako je mene strefilo (valjda je vidljivije nego što mislim da jeste) tako je nju inspirisalo. Ovo me je sinoć dočekalo na stolu

Počivaj

Stranče,
pokazao si mi da crne linije imaju dušu
i da borba Dobra ne prestaje nikad,
a sve tako lijepo teče i dušu dečiju
maštom budi, pravdom uspavljuje.

Prijatelju,
poveo si hordu sjajnih junaka za sobom,
dao im sjaj u oku i smejak na licu,
da priču tvoju za pričom pričaju i istoriju svoju osvajaju.

Prijatelju mog prijatelja,
u miru počivaj i nek' drvo tvoje na ovom svetu širi krošnju.

Ferriju
02.04.2016.
Dragica A.

---

quote:

---

Originally posted by hamzik

quote:

---

Originally posted by johnhartson

http://morenoburattini.blogspot.rs/2016/04/caro-gallieno.html

---

Moze li iko prevesti ovo sto je Burattini napiso?

---

quote:

---

Dragi Gallieno,

Znam šta bi mi ti rekao, ovog prvog dana bez tebe.
Znam, jer te poznajem.
U stvari, kao da mi riječi koje želim napisati dolaze od tebe, sa ko zna kog (ali, siguran sam, sa nekog čarobnog) mjesta.
Poznajem te ne samo 26 godina (a toliko je prošlo od našeg prvog susreta), nego cijeli život. Kad sam bio rođen, Zagor je već postojao, i rastao sam imajući njega pored sebe, kao velikog brata, koji me je držao za ruku braneći me od grubijana i pričajući mi čudesne priče prije odlaska u krevet, kako bih imao lijepe snove.

Zato te poznajem otkad sam počeo da lutam šumama Darkvuda, kada sam imao četiri godine i već listao stripove iako nisam znao čitati. U svakom momentu mog života postojala je jedna tvoja naslovnica: kad sam selio dok sam bio u osnovnoj školi, na prvom pričešću, na ispitu na kraju osmog razreda ili na maturskom ispitu, kad sam poljubio prvu djevojku, kad sam prvi put odlazio u inostranstvo, ili u vojsku. Činjenica da smo postali saradnici i istinski prijatelji (prijatelji koji si zaista žele samo najbolje) je jedan od najljepših poklona koje mi je život dao.

Kaže se da čovjek ne bi trebao nikad upoznati svoje mitove, jer rizikuje da bude razočaran: ti si međutim bio bolji od ionako lijepe slike koju su tvoji čitaoci imali o tebi. Ko god te je upoznao može to potvrditi. Za mene si postao drugi otac. Koliko lekcija o čovječnosti, o optimizmu, velikodušnosti, vedrini, jednostavnosti, posvećenosti onome što se voli, i radu koji sam naučio od tebe! I koliko si me samo toga naučio o onome što si volio: more, barke, rijeke, priroda, brda, putovanja, umjetnost, povijest. Postao sam tvoj biograf (sa dvije knjige i mnogo članaka posvećenih tebi), prije svega zbog toga da ti se odužim za snove koje si mi poklonio i za uzor koji si mi bio.

I evo me sada tugujem zbog činjenice da te više nema, iako mi sve ovdje oko mene govori da si tu: jer bez tebe, ne bi bilo ni mene.

Ali ponavljam, znam šta bi mi rekao da si ovdje (a znam da si tu).
Rekao bi mi da me u stvari nikada nisi ni ostavio samog, jer se nalazim usred tisuća i tisuća stanovnika Darkvuda (svi tvoji čitaoci) sa kojima ću nastaviti dalje držeći se tvojih pouka. A Zagor će ostati sa nama, kao stariji brat.

Također bi mi rekao da nema razloga da tugujem, jer si imao čudesan život: otišao si sa osmijehom (nijednog jedinog momenta te nisam čuo da se žališ zbog tvoje bolesti), radio si do posljednjeg dana na novoj naslovnici koju sam ti povjerio, do duboke starosti od 87 godina koje si proživio onako kako bismo svi mi željeli proživjeti, gledajući more sa tvojih prozora i sa tvoje terase, sa planinama iza sebe.

Vidio si rat pa onda mir, radio si dobro svoj posao (postajući stručnjak priznat od sviju u tvom poslu), dobio si četiri divna sina i mnogo unuka, i obilježio si živote miliona ljudi širom svijeta koji su bili zaljubljenici u tvoje priče. Putovao si i plovio, pomagao si svakome ko bi ti se obratio, radio si na način kako si želio, crtajući ono što si želio crtati, poistovjećujući se sa tvojim crtežima, sa istinskom strašću. Nisi prestajao raditi ni kada si imao priliku da prestaneš, jer je rad bio sastavni dio tvog života, i uspio si da radiš na visokom nivou do momenta kada si nas napustio. I bio si voljen kao malo koji drugi stvaralac snova na svijetu. Sve u svemu, bio si Gallieno Ferri. Zato, zašto tugovati? Možemo samo biti srećni zbog tebe, zbog onoga što si bio, zbog onoga što jesi.

Učinio si svijet boljim mjestom, što je jedini istinski zadatak za sve nas. Dakle, možemo samo da plačemo nad nama samima, ako ne uspijemo da učinimo to isto.

---

quote:

---

Originally posted by mamlaz

prvi topik gdje smo se svi mi u necemu slozili, lijevi, desni crni, bijeli, zuti, hrvati, srbi, slovenci, bosanci, ateisti, vjernici, bogati, siromasni. ipak smo svi djeca i dalje u dusi i zato hvala ti na tome, maestro. pocivaj u miru

---