| Author |
 Topic  |
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
 Posted - 28/12/2015 : 14:15:52
|
| Ah, Aleksandar... mlad, lijep, obrazovan... zajedno sa best frendovima iz djetinjstva odlučio osvojiti Aziju/svijet... pobijedio u svakoj bitci u kojoj je sudjelovao (i to direktno, a ne iz šatora u pozadini)... bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi antički svijet izgledao, da se vratio u Evropu i odlučio krenuti na zapad... recimo u Italiju... |
Edited by - nagor on 28/12/2015 16:04:27 |
 |
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
Posted - 28/12/2015 : 15:41:30
|
Pročitah malo taj topic o Križarskim ratovima. Poncho veli kako nakon mongolskih ( navodi još neka događanja ) upada počinju križarski ratovi. Baš obrnuto, Mongoli upadaju u zamahu križarskih ratova, Križari su u to vrijeme osvojili Carigrad ( spletkama Mlečana ) .
Nakon križarskih ratova dolaze problemi s Osmanlijama, Bizant se nikad nije uspio oporaviti od tih mletačkih spletki iako su Križari krenuli pomoći Bizantu nije sve ispalo onako kako je trebalo. |
|
|
|
GGG
Senior Member
Slovenia
2485 Posts
Member since 08/11/2003 |
Posted - 30/12/2015 : 11:01:23
|
| Bizant je u svom kasnom razdoblju imao najviše problema sam za sobom, pa su zato Mlečani i križari više strvinari nego uzrok pada Bizanta |
|
|
|
Tutta
Advanced Member
Germany
32400 Posts
Member since 19/02/2010 |
Posted - 30/12/2015 : 11:09:07
|
| Za Bizant je kljucna godina 1071. Od tad se upravo nikad vise nisu oporavili. Slicno Rimu, mada vise nego duplo, potonuce im je duze trajalo nego su neki postojali. |
+IN HOC SIGNO VINCES+
|
|
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
|
|
Tutta
Advanced Member
Germany
32400 Posts
Member since 19/02/2010 |
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
Posted - 14/01/2016 : 11:16:28
|
Da stvarno. To bi trebali biti ukrajinski Kozaci ( ja sam to samo preuzeo od jednog Ukrajinca patriota, ne znam točan izvor ).
Zašto ti i GGG ne napišete nešto o Bizantu? Bizant je gubio od novih osvajača Turaka Seldžuka, Zapad je odlučio pomoći na nagovor Pape, dakle isprva su im pomogli i to je tako trebalo biti, no Mlečani su vidjeli svoje interese u kontroli trgovački ruta, pa se na kraju to dosta loše nepovoljno odrazilo isprava i na Bizant, a kasnije i na Zapad. Mlečani su tu doista odigrali jako prljavo. |
|
|
|
VALTER
Advanced Member
Croatia
6361 Posts
Member since 21/07/2002 |
Posted - 14/01/2016 : 11:21:50
|
| Interesentan je Justinijan i njegov pokušaj obnove jedinstvenog Carstva, osvajanje Italije i Sjeverne Afrike, kodifikacija rimskog prava koje je zapravo ondje, na Istoku, sačuvano za Zapad... |
|
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
Posted - 14/01/2016 : 11:23:02
|
Dobro knjiga, pročitao:
Jonathan Riley-Smith
Najpoznatiji svjetski stručnjak za križarske ratove Jonathan Riley-Smith, umirovljeni profesor Sveučilišta Cambridge, u ovoj knjizi, koja je plod dugogodišnjeg znanstveno-istraživačkog rada, daje sažetu povijest križarskih ratova, nudi nove spoznaje i razjašnjava brojne kontroverze: Osvjetljava ključne ideje i ustanove koje su bile zanemarene u dosadašnjim povijesnim istraživanjima; pokazuje, kroz analizu Europskih ratnih pohoda, da križarski pokret nije bio ograničen na pohode pokrenute za povratak Svete zemlje ili za obranu tamošnje kršćanske prisutnosti nego se u raznim oblicima nastavio i kroz 18. stoljeće; detaljno definira pojam pokorničkog rata, kao oblika kršćanskog svetog rata; istražuje uzroke križarskih ratova, legitimni autoritet papinstva, novačenje i narav križarskog zavjetovanja te oprosta s njima povezanih; donosi vrlo preciznu kronologiju i kratke biografije poznatih križara.
Originalna po svojoj koncepciji, ova knjiga daje velik doprinos poznavanju križarskih ratova te svojim jasnim i sažetim iznošenjem stavova predstavlja ključan vodič kako za stručnjake tako i za najširu publiku.
|
Edited by - Kruger on 14/01/2016 20:43:10 |
|
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
|
|
GGG
Senior Member
Slovenia
2485 Posts
Member since 08/11/2003 |
Posted - 14/01/2016 : 23:45:33
|
O Bizantu bi se moglo dosta toga napisati, možda samo na kratko. Nakon odbrane od arapskih i slavenskih najezdi u 7. i 8. stolječu, Bizant se ponovo počeo jačati širiti, ali ta je moč bila samo prividna, sva ta ratovnja previše su iscrpjela carstvo. Osim toga uz sukobe sa vanjskim neprijateljima, unutar carstva su se vodili vjerski i politički sukobi. U 11. stolječu Bizant su slomili normansko osvajanje južne Italije i poraz od Seldžuka. Od tada dalje vlast preuzimaju razni korumpirani i nesposobni vladari, a vojno Bizant postaje sve više ovisan od raznih najamnika, među kojima su glavnina bili "neprijatelji" (Turci i Normani). Ojačao je i utjecaj Venecije, nekadašnjeg podređenog saveznika. Iako je treba reči, da Mlečani primarno nisu bili protiv Bizanta - njihov glavni interes je bio plus na računu. Četvrti križarski rat je priča za sebe, tu su stvari krenule iz lošega na gore od početka i tu se bar po mome previše krivde pripisuje Veneciji. Što se tiče kasnijih sukoba po egejskome moru u 13. i 14. stolječu između Venecije, Genove, Bizantinskih ostataka, raznoraznih gusara i najamnika, tu se više radi o nekom čupanju za zadnje mrvice, nego nekakvoj planiranoj "prljavoj igri".
Povjest Bizanta ima tu nesreču, da je sa zapadne strane preučavan iz "vanjske" strane (preko Normana, križara, Mlečana...), dok je sa istočne idealiziran kao Drugi Rim i branik krščanstva....
Imam u planu pročitati klasičnu The Byzantine Commonwealth, koja je navodno pisana iz malo drugačije perspektive, pa da vidimo što tamo kažu...
Posljedice križarskih ratova, koje si naveo, su sve istinite, iako djeluju malo osnovnoškolski pojednostavljeno. One kuče i grbovi se mogu slobodno staviti unutar kulturnog razvoja (zapadne ) Europe - taj kulturni kontakt je bio vjerojatno najznačajnija posljedica svega skupa. Što se ciljeva tiče, tu je stvar diskutabilna - Jeruzalem je oslobođen od "nevjernika", što je bio osnovni cilj. Sad, kakav je bio plan zadržati Jeruzalem i da li je cilj bio stvoriti nekakvo kraljevstvo ...
Valja kod križarskih ratova spomenuti i to, da nisu bili ograničeni samo na Palestinu, nego su se pokretali i krstaški ratovi na Iberskom poluotoku i Baltiku, gdje su svoje ciljeve ostvarili.
O "ubrzavnju propasti" je opet teško govoriti, možda su tu propast čak usporili. Svakao križarski ratovi nisu pomagali zbližavanju između istočne i zapadne crkve, ali taj je raskol do tada več bio završena stvar.
|
|
|
|
culture vulture
Senior Member
1406 Posts
Member since 21/02/2004 |
Posted - 15/01/2016 : 09:35:18
|
quote:
Originally posted by GGG
Povjest Bizanta ima tu nesreču, da je sa zapadne strane preučavan iz "vanjske" strane (preko Normana, križara, Mlečana...), dok je sa istočne idealiziran kao Drugi Rim i branik krščanstva....
Imam u planu pročitati klasičnu The Byzantine Commonwealth, koja je navodno pisana iz malo drugačije perspektive, pa da vidimo što tamo kažu...
Teško se uključiti u raspravu, budući da ona nikako da dobije svoju temu, nego svatko samo piše štogod mu padne na pamet, bez ikakvog vidljivog cilja. Šteta, jer se već dotaklo nekoliko potencijalno jako zanimljivih tema, a vidim da bi se našlo i sugovornika... Nadam se da topic neće s vremenom jednostavno zamrijeti, nego da će dobiti neku jasnu temu pa da ćemo se napričati...
Ali na ovo citirano moram reagirati, jer nikako nije točno. Zapadnih bizantinista, koji se itekako bave Bizantom samim, a ne tek zapadnjačkim posjetama, ima čitavo more. I moja je malenkost na Oxfordu magistrirala upravo bizantsku povijest, a velikih faca iz tog područja ima toliko da ih je nemoguće i nabrojiti. Sam si spomenuo Obolenskog, a tu su još i legende tipa: Steven Runciman, Cryil Mango, Kurt Weitzman, Averil Cameron, Elizabeth Jeffreys, James Howard-Johnston, Sebastian Brock, Kallistos Ware, Leslie Brubaker, Mark Whittow, Antony Eastmond... A to su samo najprominentnija imena koja mi ovako, nabrzaka, padaju na pamet... Uz njih postoje još doslovno tisuće manje slavnih ali podjednako ozbiljnih povjesničara Bizanta... Dapače, "Byzantine studies" su danas i jedno od najplodnijih područja povijesnog istraživanja u svijetu... Jeste li znali da među mlađom generacijom ima i jedan naš Frankopan? Peter Frankopan, čiji je otac došao u Englesku kao izbjeglica potkraj II. svj. rata, jedan od posljednjih izdanaka te loze? Čovjek danas radi na prominentnoj poziciji na Oxfordu i autor je sad već poprilične bibliografije o Bizantu.
|
Edited by - culture vulture on 15/01/2016 10:25:31 |
|
|
|
culture vulture
Senior Member
1406 Posts
Member since 21/02/2004 |
Posted - 15/01/2016 : 09:37:29
|
| Da za dobru mjeru spomenem da i Srbi imaju jednu izvrsnu (i svima koji je sretnu izrazito dragu!) bizantinisticu na Oxfordu - Dr Idu Toth. |
|
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
Posted - 15/01/2016 : 15:24:14
|
Volio bih da topic opstane, ma može biti i više tema, samo da se ljudi ozbiljnije uključe u raspravu. Valjda je tema križarskih ratova iscrpljena, to jest nikog trenutno ne zanima.
GGG
Iz nekih prijašnjih rasprava sam ti ostao dužan neke odgovore. Pitao si me otkud Litvanci u Ukrajini, pa točno ne znam. Kad sam bio u Ukrajini upoznao sam jednu djevojku čija je baka Litvanka, iako me obično takvo nešto zanima nisam je previše ispitivao, već sam samo zapamtio što je rekla, dakle imam nekakvo selo gdje su se ovi doselili, ali ne znam kad i zbog čega. Kad putuješ zapadnim djelom Ukrajine a bubneš neku rusku riječ ljudi će te doista poprijeko pogledati te pokazivati prostom i govoriti: Rusi. Što se tiče nekih tvojih tvrdnji vezano uz Poljake i Ukrajince, Poljaci bi te sigurno napali, no oni su, iako je tema između Poljaka i Ukrajinaca dosta osjetljiva, realni, nisu kao Rusi i proRusi ili oni koji vjeruju tim izvorima, ti su obično isključivi, pa me osobno iznenađuje kad ne znaju ni nekakve osnovne podatke.
CV i je dao dobar prijedlog.
E sad da li je stvarno normansko osvajanje juga Italije imalo takve posljedice za Bizant?
|
|
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
Posted - 21/01/2016 : 10:15:22
|
Poznata francuska povjesničarka Régine Pernoud (1909. – 1998.) u ovom djelu predstavlja nam povijest slavnog crkvenog i vojničkog reda Templara uz čije se ime vežu brojne kontroverze i čije je djelovanje značajno utjecalo na razvoj zapadne civilizacije.
Nasuprot čestim i neargumentiranim tezama o Templarima kao ezoterijskom redu koji je preteča suvremenih ezoterijskih i masonskih društava, Pernoud u ovoj knjizi iznosi pravu istinu o osnutku, ustrojstvu, djelovanju i ukinuću ovog jedinstvenog viteškog reda, kao i o svakodnevnom životu njegovih članova. |
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
|
|
VALTER
Advanced Member
Croatia
6361 Posts
Member since 21/07/2002 |
Posted - 28/01/2017 : 14:44:48
|
Sovjetski Partizani: Gerilski rat iza neprijateljskih linija i simbol otpora fašizmu (I. dio)
Matija Šerić, Advance.hr, 27.01.2017.
Okupacijska vlast Trećeg Reicha u Sovjetskom Savezu nije prošla bez otpora. Uz tisuće onih koji su surađivali s Nijemcima postojale su tisuće koje su pružale otpor. Gerilski rat kojeg su vodile partizanske postrojbe iza njemačkih linija postao je simbol otpora fašizmu. Partizanski sovjetski pokret, koji je započeo u lipnju 1941. u regijama SSSR-a pod osovinskom kontrolom, postao je jedno od najznačajnijih svojstava njemačko-ruskog rata i jedna od odlika kojom su se sovjetski građani i Rusi najviše ponosili u Drugom svjetskom ratu.
Partizani su postali napadne formacije Majke Domovine Rusije i heroji revolucionarne borbe protiv zle prijetnje Hitlerizma. No, povijesna realnost mnogo je složenija. Partizani su često bili borci koji su se nevoljko borili za sovjetsku stvar a više za vlastitu egzistenciju u vremenima kada su bili suočeni sa smrtnom prijetnjom nacifašizma. Partizanska borba jest bila moralna i opravdana no ponekad su i partizani radili nedjela pa su njihove žrtve postajali i obični sovjetski građani koji nisu bili nimalo krivi. No partizanstvo je ušlo je legendu kao jedan bitan segment koji je spasio Rusiju i dao veliki doprinos pobjedi na Istočnom bojištu.
Partizanski rat imao je dugačku i časnu tradiciju u ruskoj povijesti. Skupine seljaka su napadale Napoleonovu Grande Armee tijekom francuske invazije na Rusiju 1812. Gerilske formacije borile su se na boljševičkoj strani u Ruskom građanskom ratu protiv snaga kontrarevolucije. Partizansko ratovanje postalo je sastavni dio ruske vojne tradicije. No tijekom 1930-ih slavni partizanski vođe iz vremena Građanskog rata su smaknuti u Staljinovoj Velikoj čistki. Josif Staljin je smatrao partizansko ratovanje prijetnjom sovjetskom sustavu iliti kao komponentu koja je izvan dosega visoko centraliziranog i sumnjivog državnog aparata. A uz to je mislio da ako već do rata dođe da će se on voditi na neprijateljskom teritoriju. Diktator je smatrao priče o partizanskom ratovanju defetizmom. To je bio još jedan Staljinov kardinalni propust.
Postojeće partizanske opskrbne točke uspostavljene tridesetih godina za opskrbu hranom i oružjem bile su zatvorene. Kad je nacistička Njemačka u ljeto 1941. napala Sovjetski Savez nije bilo planova za pružanje otpora u pozadini. Partizanski pokret na područjima pod njemačkom okupacijom rastao je prvo spontano i nepovezano kao produkt okolnosti a ne revolucionarnog marksističko-lenjinističkog duha.
Staljin odobrava partizansko ratovanje
Staljin je uskoro napustio svoje nepovjerenje prema narodnom ratu ne zato jer je promijenio uvjerenje već jer ga je na to natjerala najveća kopnena invazija u povijesti čovječanstva: Operacija Barbarossa. Raspoloženje prema partizanima u Kremlju iz temelja se promijenilo. U svom slavnom govoru sovjetskim građanima 3. srpnja 1941., prvom Staljinovom govoru, nakon početka njemačko-sovjetskog rata, sovjetski diktator je pozvao na partizansku borbu protiv napadača: "Uvjeti moraju postati nepodnošljivi za neprijatelja i njegove kolaboratore, oni moraju biti progonjeni i uništeni gdje god se nalazili..."
Prvim neregularnim vojnim jedinicama su poslane kopije članka "Partizansko ratovanje" kojeg je napisao Lenjin 1906. i u kojem je terorizam prezentiran kao legitimni instrument klasne borbe. Svaki partizan morao je položiti prisegu prilikom stupanja u postrojbe koje su obećale najvišu lojalnost sovjetskoj stvari i morali su se zakleti da će "činiti užasnu, nemilosrdnu i nepopustljivu osvetu prema neprijatelju... Krv za krv! Smrt za smrt!" Partizan je predao sebe i svoju obitelj radije smrti nego da se preda; ako "tijekom straha, slabosti i osobne izopačenosti" regrut prekrši svoju prisegu bio je upitan da unaprijed odobri svoju smrt svojom rukom ili da to učine njegovi drugovi. Više od svih drugih sovjetskih i ruskih građana, partizani su se našli između dvije velike prijetnje: Hitlera i Staljina.
Hitler osobno je bio oduševljen zbog Staljinovog poziva da se formiraju partizanski odredi. To je otvorilo mogućnost, prema nacističkom diktatoru, da se "likvidiraju svi koji stoje protiv nas", pacificiraju dotad osvojena velika područja likvidacijom "svakoga tko pogleda poprijeko na nas". Vojno zapovjedništvo poslušno je slijedilo Führera. Otpor je treba biti slomljen terorom takvih razmjera da stanovništvo izgubi "svu sklonost otporu". Feldmaršal Walter von Brautschitsch upozorio je na boljševičku "bestijalnost" i tražio je "oštrinu" putem kratkih egzekucija i paljenja cijelih sela.
Formiranje prvih partizanskih odreda
Prvi partizani teško se mogu smatrati dragovoljcima. Kako su njemačke trupe protutnjale velikom brzinom kroz sela i gradove zapadnog SSSR-a, velik broj vojnika Crvene armije i dužnosnika Komunističke partije našao se zaglavljen iza njemačkih linija. Zaostali vojnici iz neorganizirane vojske u povlačenju pobjegli su u šume i močvarna područja. Članovi partije i Židovi pratili su vojnike i političke oficire u nepristupačna područja. Dakle, prve partizanske odrede formirali su na vlastitu inicijativu članovi partije i vojnici. U početku oni nisu činili ozbiljnu vojnu silu. Bili su loše naoružani, slabo opskrbljeni, nedostajalo im je koordinacije. Najčešće su se oslanjali na ono što su mogli oteti od Nijemaca prilikom zasjeda. Probleme nije bilo lako savladati čak ni u regijama koje su pogodovale gerilskom ratovanju. Trpjeli su uglavnom od očajnog nedostatka hrane. Većina "partizanske aktivnosti" u početnim mjesecima rata sastojala se od malo toga više od zaplijene hrane od zemljoradnika koji su imali malo volje odustati od hrane. Tako ponašanje nije omililo partizane kod lokalne populacije.
U srpnju su se sovjetski partizani krili u šumama oko i u Pripjatskim močvarama ali i ostali dijelovi okruženih sovjetskih trupa će usporiti i preusmjeriti njemačke napadne zahvate. Takvo što je bilo posebice teško vjerovati generalu Franzu Halderu i njegovim njemačkim kolegama koji su bili obrazovani u svijetu u kojem su vojnici prihvaćali rezultate velikih bitaka. Obračun s partizanima i drugim ostatcima sovjetskih snaga u tom je trenutku bio prepušten armijskim zapovjedništvima i podređenim stožerima. Nije se shvaćala opasnost koju predstavljaju gerilske jedinice.
Kremlj usmjerava partizane
Sredinom srpnja postojali su planovi za poticanje otpora u njemačkoj pozadini šaljući pomoć partizanima te upućene su upute partijskim čelnicima u distriktima kojima je prijetila njemačka okupacija kako se pripremiti i organizirati tajne ćelije. Partijskim vođama je naređeno da "osobno vode borbu u neprijateljskoj pozadini... svojim primjerom." "Destrukcijski bataljuni" koji su isprva bili formirani kako bi se obračunavali s njemačkim padobrancima ubačenim iza sovjetskih linija, bili su pretvoreni u partizanske jedinice jednom kad su Nijemci okupirali njihovo područje djelovanja.
Tijekom druge polovice 1941. oko 30 000 partijskih članova i mladih komunista iz Komsomola bilo je infiltrirano s područja pod kontrolom SSSR-a u partizanske redovi tako što su se ubačeni provukli kroz njemačke crte ili su se spustili padobranima na prostore gdje se smatralo da djeluju partizani. Lokalno stanovništvo Ukrajine imalo je malo ljubavi i obzira prema bivšim komunističkim vlastima i mnogi od njih su bili izdani njemačkim vlastima. Partizanskom pokretu također je bilo teško organizirati se na Baltiku gdje je sovjetska vlast bila omrznuta dok je puno lakše bilo u Bjelorusiji i Rusiji. Napori novopridošlih komunista da unesu neku vrstu discipline u zaostale vojnike Crvene armije i civile proizvelo je nove tenzije. Mnoge partizanske jedinice su samo nastojale preživjeti a ne se i boriti ali i borile su se. Partizanska prijetnja Nijemcima 1941. nije bila imaginarna.
Reakcija Nijemaca
Bez obzira na ograničenja i velike probleme s kojima su se suočavali pri partizanski odredi, okupacijske vlasti su reagirale surovo i brutalno na prijetnju revolucionarnog rata. Wehrmacht je smatrao civile i bivše vojnike koji su pružali otpor i druge disidente teroristima na koje se ratna prava ne odnose. Partizani i njihovi pomagači (kategorija koja je bila vrlo široka i elastična) zaslužili su samo smrt prema njemačkim gospodarima rata. Divljačka represija odobrena je na samom vrhu Trećeg Reicha. 23. srpnja 1941. Hitler je izdao naredbu da njegove snage "šire vrstu terora" koja će "natjerati stanovništvo da izgubi interes za neposlušnost". Kroz ljeto, zapovjednici Wehrmachta i SS-a naređivali su najbarbarskije odgovore na partizansku prijetnju.
Kako je ljeto prolazilo prvi ozbiljniji znakovi partizanske aktivnosti su se pojavili. Armijska grupa Centar se počela ponašati mnogo brutalnije nego prije pa su sada civili ubijani u velikom broju a zalutali vojnici Crvene armije su likvidirani odmah po uočavanju.
Nijemci pojačavaju represiju
16. rujna Hitlerov šef stožera konačno je objavio strašnu zapovijed o taocima: između 50 i 100 taoca treba biti smaknuto za svakog ubijenog Nijemca. Nije bilo mjesta blagosti jer se smatralo da Rusi razumiju "batinu", a ne "mrkvu". Nacistima ljudski život u SSSR-u nije ništa značio. Stoga je kažnjavanje "neuobičajenom surovošću" potrebno kako bi se suzbio "terorizam". Pozornica je postavljena za rat u kojem niti jedna strana neće pokazivati milost, u kojem je na teror odgovarano terorom, u kojoj je normalnost uklonjena. Partizani ako bi bili uhićeni mogli su očekivati najoštriji tretman pa su i sami primjenjivali jednak tretman na Nijemce.
Njemačka antipartizanska ofenziva koji je predvodio SS general Erich Bach Zelewski (isti general koji je operirao likvidacijskim odredima) imala je dva upečatljiva kontra učinka: bjegove masa u partizane i okretanje lokalnog stanovništva protiv Nijemaca. Na vojnoj razini operacije su bile veoma uspješne. Dvije trećine okupiranog područja nije pokazivalo nikakvu partizansku aktivnost. No čak za partizane povoljnijem topografskom terenu sjeverozapada, gdje su prevladavale guste šume i negostoljubive močvare, tisuće i tisuće partizana bilo je zarobljeno i upucano ili javno obješeno s karticom oko vratova kao primjer ostalima. Tisuće drugih je ubijeno u represalijama kao odgovor na partizanske napade. U većini slučajeva sela su sadržavala samo ženu, djecu, bolesne i stare kad su Nijemci stigli jer su vojno sposobni muškarci pobjegli ili bili evakuirani zajedno s Crvenom armijom kad se povlačila. Njemački vojnici, kojima su često pomagali lokalna milicija i Kozaci, hladnokrvno poubijali su cijelu populaciju sela u krvavim odmazdama. Često su banalne stvarčice otkrivale partizansku aktivnost: tragovi skija u snijegu ili usamljeni snajperist. Njemačke odmazde ubrzale su proces bijega naroda u partizane.
707. pješačka divizija u Bjelorusiji u jednom mjesecu je upucala 10 431 "partizana" u represivnoj odmazdi za ubojstvo dva njena vojnika. Zvjerstvo ovakvih razmjera brzo je okrenulo lokalno stanovništvo protiv Nijemaca čija kampanja prisilne poslušnosti proizvela više straha i gorčine nego partizanske akcije čija je aktivnost i dovela do represivnih mjera okupatora. Do 1942. sami Nijemci su učinili više na promociji partizanskog ratovanja nego vlasti SSSR-a.
Partizani jačaju
Kako se crta bojišta pomicala prema istoku tako su se sve veća područja šuma, močvara i stepa našla pod kontrolom pozadinskih policijskih sigurnosnih odreda koja su se suočavala s trenutnim problemima pri uspostavljanju reda. To je bilo prvi put u ratu da se Wehrmacht suočavao s otporom koji je trajao duže od nekoliko tjedana i neugodnost iskustva se povećavala s teškim gubicima na frontu koje su Nijemci stalno trpjeli. Dezerteri, bjegunci i ratni zarobljenici otpušteni iz njemačkog zarobljeništva lutali su cestama i bili su smatrani potencijalnom sigurnosnom prijetnjom. Pouzdanih obavještajnih informacija bilo je malo, a same vojne formacije bile su prerastegnute.
707. pješačka divizija sa samo 4 500 vojnika iz početka je bila odgovorna za cijeli Generalni komesarijat Weissruthenien (Bjelorusija), teritorij od 60 000 km kvadratnih s dva milijuna naseljenika. Da bi stvar bila još nepovoljnija po okupatore, teški gubici na bojištu crpili su ljudske resurse. 281. sigurnosna divizija u sjeverozapadnoj Rusiji, spala je brojčano kao rezultat transfera s 11 449 na 3 137 vojnika između lipnja i kolovoza 1941. S obzirom da je najbolje ljudstvo bilo na crti bojišta, u pozadini su se nalazili sredovječni rezervisti koji su se vozili cestama na biciklima. Koncentrirani na uporišnim točkama uzduž glavnih cestovnih i željezničkih komunikacija osjećali su se okruženi špijunima i saboterima, otuđeni od lokalne populacije zbog razlike u jeziku, rasizma i straha. Partizani su odigrali pozitivnu ulogu u bitki za Smolensk u ljeto 1941. kad su blokirali njemačke napade, izvodili prepadne akcije i širili strah u pozadini bojišta.
Situacija krajem 1941.
Prema pričama živih sudionika, ljudi su u jesen 1941. odlazili u partizane u nadi da će barem jednom ubiti nekog Nijemca. Često je to bivalo nalik samoubojstvu. Obično su partizani znali da će prije ili kasnije, sigurno biti uhvaćeni i da će podnijeti sva zvjerstva koja su Nijemci kadra učiniti. Partizanske akcije su bile važne ali ne još toliko važne koliko su to mogle biti. Kako su se Sovjeti povlačili, partizani su prije ili kasnije gubili kontakt s izvorima snabdijevanja i ponestajalo im je oružja. "Da smo bar potpuno naoružali partizanski pokret, da smo bar po čitavoj zapadnoj Rusiji oružjem napunili na tisuće spremišta. Nešto je učinjeno, ali ni izdaleka dovoljno. Na jugu, nažalost, nema šuma" - izjava je jednog sovjetskog kapetana.
Do kraja rujna 1941. NKVD je tvrdio da oko 30 000 partizanskih boraca operira samo na području Ukrajine. Osvajačima je bilo nemoguće da osiguraju velike prostore terena u pozadini ratišta, koji je često bio šumovit i nenaseljen. Južno od opkoljenog Lenjingrada zimi krajem 1941. nalazilo se četiri tisuće partizana koji su uglavnom sabotirali željezničke linije i dizali mostove u zrak a manje su ubijali Nijemce. Kontraofenziva Crvena armije kod Moskve u prosincu 1941. značila je da se mnogo njemačke formacije moraju poslati na front što je omogućilo partizanima da prošire kontrolu nad velikim dijelovima teritorija u pozadini.
izvor(i): Chris Bellamy: Absolute War: Soviet Russia in The Second World War, 2008. | Richard Overy: Russia's War: A History of the Soviet War Effort: 1941.-1945., 1998. | Mark Mazower: Hitler's Empire – How the Nazis ruled Europe, 2009. | Alexander Werth: Rusija u ratu, 1979. | |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
46548 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 28/01/2017 : 19:42:04
|
kakve su to nastrane pizdarije u topicu o ranom srednjom vijeku?
valtere smanji unos lsd-a |
Dajte nam Banija Libre;može i mekokoricen (ali s osvrtom na forumaše obavezno)!
|
|
|
|
VALTER
Advanced Member
Croatia
6361 Posts
Member since 21/07/2002 |
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
46548 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 29/01/2017 : 15:47:33
|
i koji q imaju veze templari sa sovjetskim partizanima?  |
Dajte nam Banija Libre;može i mekokoricen (ali s osvrtom na forumaše obavezno)!
|
|
|
|
VALTER
Advanced Member
Croatia
6361 Posts
Member since 21/07/2002 |
Posted - 29/01/2017 : 15:55:39
|
Pa naslov je "Rani srednji vijek"; templari koji su postojali od 11. do 14. stoljeća nemaju veze s ranim srednjim vijekom, baš kao niti sovjetski partizani.
Od Krugera se ne može očekivati preciznost i suvislost, dao je naslov kakav je dao, a kad se rasprava protegla izvan vremenskih granica onoga što se naziva rani srednji vijek, zašto ovo ne bi postala općepovijesna tema, od Hamurabija do pada Berlinskog zida? |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
46548 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 29/01/2017 : 16:08:15
|
zato šta će je ključat nastaviš li s tin .
otvori topic o partizanima pa tamo stavljaj |
Dajte nam Banija Libre;može i mekokoricen (ali s osvrtom na forumaše obavezno)!
|
|
|
|
VALTER
Advanced Member
Croatia
6361 Posts
Member since 21/07/2002 |
Posted - 29/01/2017 : 16:37:39
|
| Ne pizdi. Dylanova pjesma se zove Early Roman Kings, a zapravo ne govori o rimskim kraljevima. Ne treba biti predoslovan. Ovdje smo barem na terenu povijesti. |
|
|
|
MSBlueberry
Senior Member
1692 Posts
Member since 18/02/2013 |
Posted - 29/01/2017 : 17:51:25
|
quote:
Originally posted by nagor
Ah, Aleksandar... mlad, lijep, obrazovan... zajedno sa best frendovima iz djetinjstva odlučio osvojiti Aziju/svijet... pobijedio u svakoj bitci u kojoj je sudjelovao (i to direktno, a ne iz šatora u pozadini)... bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi antički svijet izgledao, da se vratio u Evropu i odlučio krenuti na zapad... recimo u Italiju...
On u stvari nije dobio sve bitke, to je malo kao opča slika zbog uspješnih kampanja koje je vodija. Ista stvar je sa Cezarom, tip je akomulira gomilu poraza a to se zbog opće slike (rezultat kampanje, stvaranje legende o sebi ili o njemu tokom stoljeća) zaboravlja. Recimo on je u uspješnom prelasku rijeke Rubikon osvojia Vječni Grad i vlast, ali u stvari njega je Veliki Pompej tuka potpuno i po propisu u dvi od tri bitke, i na kopnu i na moru i praktički ga ugasija kao živu osobu. E sad zašto mu je na kraju pustija pobjedu iz ralja poraza, to je stvar za povjesničare (o tome san čita u ˝Military History˝ davno). |
|
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4065 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 29/01/2017 : 18:41:46
|
Što se tiče istorije Istočnog Rimskog Carstva (Basilea Rhomanion), ključni elementi za razumijevanje njegovog istorijskog razvoja u najširoj perspektivi su, koliko sam shvatio iz pročitane literature, tematski sistem, i njegovo postepeno raspadanje i zamjenjivanje pronijarskim sistemom, što je dovelo do ključnog slabljenja države.
Tematski sistem je prema nekim istoričarima uspostavljen za vrijeme cara Iraklija, a prema drugim neposredno nakon njegove vladavine (7. vijek). Osnova ovog sistema je bila administrativna podjela zemlje u teme - a unutar njih su mali zemljoposjednici, tkzv. stratioti, dobijali zemljišni posjed u zamjenu za obaveznu vojnu službu. Ovaj sloj stanovništva je predstavljao osnovu vizantijskog poreskog sistema i vojne snage, i omogućio je državi da preživi veliku krizu arapskih osvajanja u 7. vijeku, u kome je Carstvo izgubilo ključne istočne provincije (Sirija, Palestina, Egipat). Tadašnja vizantijska vojna sila sastojala se od profesionalne vojske, tagmata, tematskih vojnih jedinica, i kontigenata plaćenika (ispravite me ako griješim).
Vizantijska država ovog perioda je bila redukovana na balkanske i maloazijske teritorije, što je dovelo do jačanja njenog grčkog i pravoslavnog identiteta (spram Sirijaca, Aramejaca, Kopta i monofozita, itd., u izgubljenim teritorijama). Uz to, ona se ne može opisati u terminima srednjovjekovnih labavih "država", koje dobro opisuje Mlađo, već je posjedovala izrazito centralizovan birokratski i vojni aparat centriran oko ličnosti - cara, vasilevsa (naš prevod grčke titule basileus - kralj). Vizantijska država ovog perioda (7.-11. vijek) se ne može smatrati feudalnom.
Do slabljenja države, sem političkih borbi i spoljašnjih neprijatelja, doveo je i proces feudalizacije, tj. ukrupnjavanja zemljišnih posjeda na račun seljaka-stratiota, koji su postajali kmetovi, de facto. Bogati sloj mangata-pronijara posjedovao je najveći dio zemlje, a ovu klasu je bilo daleko teže oporezivati. Sem toga, doveli su i do feudalne dezintegracije državnog poretka, stvarajući niz lokalnih centara moći. Takođe je došlo do jačanja zemljišnih posjeda crkve, koji su često bili izuzeti od oporezivanja. Pojačani pritisak na preostale seljake-stratiote zarad prikupljanja poreza doveo je do novih socijalnih potresa. Stoga, feudalizacija Vizantije je dovela do njene decentracije, da ne kažem dezintegracije, te slabljenja vojne i finansijske moći (npr. pogledajte pad vrijednosti prestižnog vizantijskog novca, dukata).
Ovaj proces feudalizacije se lijepo vidi npr. kroz zakonske mjere nekih careva makedonske dinastije, koji su pokušavali da zaštite mali zemljoposjed i vodili su ogorčenu borbu sa pronijarima, poput velikog Vasilija II Bugaroubice.
Do (relativno) kratkotrajne restauracije Vizantijske moći dolazi za vrijeme dinastije Komnina, prije zbog vješte unutrašnje i spoljne politike negoli zbog novih izvora moći i snage države i promjene socijalnih snaga. Zatim, sa dinastijom Anđela i Četvrtim krstaškim ratom, shit hit the fan...
Ipak, mislim da ne znam dovoljno o Vizantiji da bih donosio vrijednosne sudove o njoj. Zasada.
Inače, dobra tema, samo pokušavajte da održavate nivo informisanosti i ozbiljnosti.
p.s. većinu informacija sam pokupio iz "Istorije Vizantije" od Ostrogorskog. |
Edited by - Mhejl on 29/01/2017 18:44:42 |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Rani srednji vijek.
