| Author |
 Topic  |
|
petar.pan
Junior Member
.jpg)
328 Posts
Member since 31/05/2011 |
 Posted - 19/01/2012 : 16:46:47
|
I to je dobar film.
"Eat Drink Man Woman" također (izgleda da mi se sviđaju filmovi sa hranom, jer mi je "Tampopo" jedan od zabavnijih)
e, i Raise the Red Lantern ne mogu preskočiti,
ni par filmova onog Vijetnamca kojem sam zaboravio ime: "Vertical Ray of the Sun", "Cyclo" i "Scent of Green Papaya" (opet je hrana u igri)
"Yi Yi" - ni taj ne bješe loš.
Iranski "Djeca Raja", kineski "Svatko je najvažniji"...
Uglavnom, neko vrijeme sam stalno nailazio na odlične azijske filmove..
Na žalost nikad nisam pronašao za pogledati Ang Leejev "Wedding Banquet" |
 |
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12913 Posts
Member since 23/09/2005 |
Posted - 19/01/2012 : 17:01:01
|
quote:
Originally posted by petar.pan
ni par filmova onog Vijetnamca kojem sam zaboravio ime: "Vertical Ray of the Sun", "Cyclo" i "Scent of Green Papaya" (opet je hrana u igri)
Anh Hung Tran.
quote:
Na žalost nikad nisam pronašao za pogledati Ang Leejev "Wedding Banquet"
Može ga se kupiti za nekih 20 ili 30 kuna.
http://www.profil.hr/film/svadbeno-slavlje/26507/ |
Comics is any art you can read. -- Sean T. Collins |
|
|
|
petar.pan
Junior Member
328 Posts
Member since 31/05/2011 |
Posted - 19/01/2012 : 17:13:33
|
| možemo i praktičniju (iako ilegalnu) varijantu: ti mi daš neki dobar link za titl i film, a ja tebi platim spring rolls i dim sum kad dođeš u split :) |
|
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12913 Posts
Member since 23/09/2005 |
Posted - 19/01/2012 : 17:28:35
|
quote:
Originally posted by petar.pan
možemo i praktičniju (iako ilegalnu) varijantu: ti mi daš neki dobar link za titl i film, a ja tebi platim spring rolls i dim sum kad dođeš u split :)
Vidjet ću što se može napraviti. Kakve titlove želiš? Hrvatske? Engleske? |
Comics is any art you can read. -- Sean T. Collins |
|
|
|
swamp thing
Advanced Member
.jpg)
Bosnia and Herzegovina
4078 Posts
Member since 05/08/2009 |
Posted - 19/01/2012 : 18:33:40
|
| Može li neki dobar link za Infernal Affairs 2 i 3, nalazim samo trilogiju na Mandarinskom (koliko znam film je originalno na Cantonese)? Isto tako i titl za oba? Prvi dio sam našao... |
|
|
|
petar.pan
Junior Member
328 Posts
Member since 31/05/2011 |
Posted - 19/01/2012 : 18:44:48
|
quote:
Originally posted by Mr. Bushido
quote:
Originally posted by petar.pan
možemo i praktičniju (iako ilegalnu) varijantu: ti mi daš neki dobar link za titl i film, a ja tebi platim spring rolls i dim sum kad dođeš u split :)
Vidjet ću što se može napraviti. Kakve titlove želiš? Hrvatske? Engleske?
Svejedno. Samo da nisu mandarinski ili na kojem je već jeziku original. NAdam se da nisi baš izbirljiv za spring rolls, ovaj kineski restoran kod nas nije baš nešto posebno |
|
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12913 Posts
Member since 23/09/2005 |
Posted - 19/01/2012 : 18:56:48
|
quote:
Originally posted by petar.pan
Svejedno. Samo da nisu mandarinski ili na kojem je već jeziku original. NAdam se da nisi baš izbirljiv za spring rolls, ovaj kineski restoran kod nas nije baš nešto posebno
Ma, ja ti jedem sve.  |
Comics is any art you can read. -- Sean T. Collins |
|
|
|
austin
Junior Member
Serbia
400 Posts
Member since 15/07/2009 |
Posted - 19/01/2012 : 21:09:14
|
vidim da svi ispucavate novije filmove iz zadnjih deceniju dve (sta bi sa starom gardom koja je svima davala domace zadatke ? Kurosawa, Ozu, Mizoguchi ?).....evo par koje mislim da niste pomenuli >
The taste of tea, Nobody knows, Moment to remember (ovo je neko spomenuo mislim ,al za svaki slucaj), Eureka , The man from nowhere, a tale of two sisters, My sassy girl, ne znam dal je neko stavio The chaser ? , zatim (neverovatno da je propusten) The twilight samurai!
Neko rece vec, a ja da dodatno preporucim > Bittersweet life, odlican film!
Niko nije pomenuo neku od komedija - ko je reko Stephen Chow ? Kung Fu hustle kicks ass!!!!
toliko...nisam gledao (ako se izuzmu anime i bollywood) azijate godinama....ako se setim jos necega dodacu.
a kad pomenuh anime i indijce... jel moze da se uvrsti i neki anime i zasto niko nije pomenuo nista od hindu filmova (Satyajit Ray se ne sme propustiti) ? il iranskih npr. (Abas Kiarostami, evo covek cak bio na Kustendorfu prosle godine)
|
Dr. Evil: Quid pro-quo, Mr. Powers. Austin Powers: Yes, squid pro row. |
Edited by - austin on 19/01/2012 21:11:43 |
|
|
|
petar.pan
Junior Member
328 Posts
Member since 31/05/2011 |
Posted - 19/01/2012 : 21:18:34
|
Abasa Kiarostamija sam malo gledao iako ga dosta hvale,
vidio sam samo dokumentarac Apropos de Nice (ali mi je muzika bila toliko naporna da mu izmučilo) i Through the Olive Trees (ovaj mi je bio okej ali nije me oduševio), valjda ima nešto bolje,
e da, i Tase of Cherry sam vidio...
valjda imam problem s njima malo su mi prespori, fali im neki tempo da im da neku živost |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 20/01/2012 : 20:44:53
|
Pakleni poslovi (Mou gaan dou), r. Wai-keung Lau i Alan Mak, Hong Kong, 2002.
: Mladi Chen Wing Yan (Tony Leung Chiu Wai) policijska je krtica ubačena u redove podzemlja, izuzetno sposoban agent čiji pravi identitet zna samo glavni inspektor Wong Chi Shing (Anthony Wong Chau-Sang), koji ga je i regurtirao prije punih deset godina. Istodobno, Chenov vršnjak Lau Kin Ming (Andy Lau) je pripadnik podzemlja koji je također prije jednog desetljeća ubačen u redove policije, i on radi za zloglasnog Hona Sama (Eric Tsang), šefa jedne od najutjecajnijih hongkonških mafijaških organizacija trijada. Obojica su regurtirani kao mladi momci netom prispjeli s obuke, te su nakon godina rada napredovali visoko u hijerarhiji svojih organizacija. Međutim, zbog dvostrukih identiteta i lažnih egzistencija koje vode pate njihovi privatni životi, što je osobito slučaj s Chenom. Dok je Lau svojim radom u policiji stekao poštovanje “kolega” i naklonost inspektora Wonga, i Chen se s uspjehom probijao u hijerarhiji podzemlja, te je donekle postao čovjek od povjerenja moćnog Sama. I Chen i Lau svojim šefovima redovito javljaju korisne informacije o akcijama i stanju u policiji odnosno podzemlju, što obje strane vješto koriste za međusobna nadmudrivanja. No prilikom organiziranja jedne policijske zamke za Sama, koju predvodi glavni inspektor Wong, obojica šefova postat će svjesni da protivnik ima krticu u njihovim redovima. To će Chena i Laua dovesti u vrlo neugodne i opasne situacije, te će ubrzo započeti njihova međusobna borba za preživljavanje...
Impresivna psihološka triler-drama "Pakleni poslovi" redateljskog dvojca Wai-keung Laua ("The Ultimate Vampire", "Naked Killer 2", "Modern Romance", "Bullets of Love") i Alana Maka ("A War Named Desire", "Stolen Love", "Confessions of Pain"), koja je kasnije dobila i dva podjednako uspjela nastavka, na hongkonškom je filmskom festivalu 2003. godine razvikanom akcijskom epu "Heroj" Yimoua Zhanga preotela nagrade u kategorijama najboljeg filma, redatelja i glumca. Sasvim zasluženo, jer riječ je o intrigantnoj i kompleksnoj moralci o požrtvovnosti, časti i (ne)mogućnosti življenja dvostrukih identiteta. Slojevita, izuzetno sugestivna i prilično tjeskobna priča o paralelnim životima i konačnom sukobu inspektora Laua, člana moćne trijade koji je već 10 godina infiltriran u redove hongkonške policije, i umornog policajca Chana, ubačenog u trijadu mafijaškog šefa Sama, režirana je dinamično i s mnogo stila. O uspjehu i utjecaju filma govori i činjenica da je njegov američki prepravak, s četiri Oscara i Zlatnim globusom ovjenčan hit "Pokojni", 2006. godine režirao slavni Martin Scorsese. U ravnopravnim glavnim ulogama nastupaju hvaljeni Andy Lau ("Hard Boiled 2 – The Last Blood", "Pijani učitelj" 2 i 3, "Kuća letećih bodeža") i iznimno cijenjeni Tony Leung Chiu Wai ("Hard Boiled", "Chungking Express", "Sretni zajedno", "Heroj", "Požuda, oprez", "Crvena stijena"), obojica tijekom karijera višestruko nagrađena prestižnom Hongkonškom filmskom nagradom. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 20/01/2012 : 20:50:43
|
Gorkoslatki život (Dalkomhan insaeng), red. Ji-woon Kim, Južna Koreja, 2005.
Mladi Sun-woo (Lee Byung-hun) uspješan je hotelski menadžer, šutljiv i odlučan momak koji uvijek učinkovito rješava sve probleme. Kao pripadnik gangsterske organizacije nemilosrdnog šefa Kanga (Kim Yeong-cheol), Sun-woo često pribjegava i nasilju, a u poslu mu dodatno pomaže i to što se nikad ni oko čega emotivno ne angažira. Međutim, kad mu Kang povjeri dužnost pratioca i svojevrsnog tjelohranitelja njegove mlade djevojke Hee-soo (Shin Min-a), darovite čelistice za koju Kang sumnja da ima ljubavnika, Sun-woo će se iznenada naći u velikim nevoljama. Naime, nakon što se već na prvi pogled i sam zaljubi u privlačnu Hee-soo, Sun-woo odluči Kangu prešutjeti da djevojka uistinu ima ljubavnika. Kad ubrzo vođen ljubomorom ali i odanošću šefu premlati mladića, Sun-woo tijekom noćne vožnje automobilom dospije u sukob s dvojicom grubijana koji pripadaju protivničkom gangsterskom klanu. Već iste noći u stan mu upadne skupina nasilnika koji Sun-wooa pretuku te ga ozlijeđenog izbace na kišnu i blatnjavu ulicu. Nakon što opet uslijedi njegovo batinanje i mučenje, mladić dozna da iza svega stoji upravo Kang, koji ne želi sukob s protivničkim klanom te sumnja da je upravo Sun-woo ljubavnik Hee-soo. Znajući da mu nema spasa i da je osuđen na smrt, Sun-woo se odluči očajnički suprotstaviti Kangu i njegovim ljudima...
Nakon izvrsne psihološke horor drame "Priča o dvije sestre", nagrađivani južnokorejski filmaš Kim Ji-won ("The Quiet Family", "The Foul King", "Three Extremes 2", "The Good, the Bad, the Weird") se u filmu "Gorkoslatki život" okrenuo špageti vesternima, film noiru, Quentinu Tarantinu, Johnu Woou i šekspirijanski intoniranoj tragediji. Njegova visokostilizirana, vizualno dojmljiva, groteskno nasilna, crnohumorna i mjestimice začudno emotivna gangsterska drama, slikovitim karakterom protagonista i poetizacijom akcijskih sekvenci podjednako duguje efektnim Woovim moralkama i pomaknutom Tarantinovom autorskom svjetonazoru. Dok kao cjelina koja se naslanja na naslijeđe film noira i špageti vesterna ponajviše ostavlja dojam efektne stilske vježbe i zabavne postmodernističke igrarije nabijene nasiljem, najveći aduti "Gorkoslatkog života" leže u detaljima. Primjerice, autor vrlo učinkovito i ekonomično uvodi lik senzualne Hee-so, ljubavnice mafijaškog šefa Kanga, koja svojom ljepotom opčini (anti)junaka Sun-wooa i nagna ga da poštedi njezin život. Naglašavajući djevojčinu putenost, redatelj ju gledateljima najprije predstavlja kadrovima gležnja i lista njezine noge, predočenih iz stražnje perspektive, da bi potom preko kratke scene Hee-soina približavanja Sun-woou (djevojka je i dalje prikazana s leđa) završio na krupnom planu njezina lica, koje se iz položaja spuštena pogleda postupno diže u otvoren i pomalo drzak pogled upućen mladiću. Na opisani način Kim sugestivno gledatelje pretvara u sudionike budućih Sun-woovih postupaka, koji razumiju protagonistove razloge takva djelovanja, jer i sami Hee-so doživljavaju isključivo kroz njezinu nenametljivu erotičnost i tjelesnost. Također, učinkovito je i prilično duhovito u cjelinu umetnuta i posveta špageti vesternima Sergia Leonea. Nakon bizarnog kadra prašnjave čistine kojom vjetar nosi "tumbleweed" (kotrljajući grm), kamera polako zahvaća Sun-woov lik, opet s leđa i u predjelu bokova gdje bi se trebali nalaziti zamišljeni opasani revolveri, što je tipičan (špageti) vestern kadar prikaza revolveraša netom uoči dvoboja. A spomenuti se dvoboj ovaj put odvija užurbanim sklapanjem pištolja dvojice protivnika, o čemu im doslovce ovisi život. U glavnoj ulozi nastupa raspoloženi Lee Byung-hun ("Who Drives Me Mad?", "Run Away", "JSA - Joint Security Area"), možda najpoznatiji po roli u recentnom akcijskom hitu "G.I. Joe: Kobrin uzlet", a njegovi su partneri markantni Kim Yeong-cheol ("White Smile", "Abandoned Apple", "Voice of a Murderer", "My Father") i energični Kim Roe-ha ("Soul Guardians", "Rainbow Trout", "Sjećanja na ubojstvo") |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 20/01/2012 : 20:58:24
|
Crvena stijena (Chi bi: Jue zhan tian xia), red. John Woo, Kina, 2009.
Sasvim je razvidno što je glasovitog hongkonškog filmaša Johna Wooa, majstora u kreiranjima intrigantnih akcijskih drama većih od života, nagnalo da se prihvati uprizorenja znamenite bitke kod Crvene stijene, ratnog okršaja koji se odigrao u Kini 208. godine nove ere, u vrijeme sumraka dinastije Han. U odlučnoj bitci na rijeci Jangce koja je pred kraj dinastije Han označila i uvod u razdoblje Triju kraljevstava, vođe dvaju južnih kraljevstava Liu Bei i Sun Quan sa svojim vojskama suprotstavili su se ljudstvom i naoružanjem neusporedivo nadmoćnijim snagama samoproglašenog premijera Cao Caoa. Manipulirajući narcisoidnim carem Xiandijem Hanom, koji je povjerovao u njegove tvrdnje o separatističkim tendencijama u dvama južnim kraljevstvima, prijetvorni i beskrajno častohlepni Cao Cao je navodne pobune odlučio suzbiti pokretanjem ogromne vojne sile koja je uz sto tisuća vojnika brojila i za to vrijeme neizmjerne mornaričke snage. Međutim, kao što je Parisova otmica Menelajeve lijepe supruge Helene poslužila kao povod za započinjanje trojanskog rata, i Cao Cao je svu vojsku i krvavi sukob s mnoštvom žrtava također inicirao zbog jedne žene koja ga je svojedobno snažno privukla. Riječ je bila o eterično lijepoj Xiao Qiao, supruzi mudrog potkralja Zhou Yua koji je ujedno bio i ključni strateg i zapovjednik Sun Quanovih snaga. Istodobno, među Liu Beijevim savjetnicima mudrošću i poznavanjem ratnih strategija i taktika isticao se smireni Zhuge Liang, naizgled uvijek nasmiješeni mladi čovjek koji je i u najpogibeljnijim situacijama uspijevao sačuvati prisebnost i stoički mir. Upravo zahvaljujući njegovu neumornu zalaganju i pregovaračkim vještinama južna su se kraljevstva odlučila zajedničkim snagama oduprijeti Cao Caou, a Zhuge Liang je i tijekom same bitke zenovskom mirnoćom i na temelju poznavanja zakona, ćudi i hirova prirode donio nekoliko sudbonosnih taktičkih odluka. Također, tipično za Wooa, ali možda ne sasvim u skladu s povijesnim činjenicama, jednu od najvažnijih uloga za vrijeme sukoba odigrala je trudna te ljubavlju prema suprugu i nerođenom djetetu vođena Xiao Cao, koja je spretno iskoristila Cao Caove osjećaje prema sebi. No pri govoru o samom filmu valja imati na umu da je ovo prilično izmijenjena i vremenom trajanja prepolovljena verzija izvorno gotovo petosatnog djela, inačica u kojoj je naglasak više stavljen na akciju nego na pretjerano suptilnu karakterizaciju protagonista i detaljnija opisivanja odnosa među njima.
Kad kažem da je razumljivo zanimanje Johna Wooa za priču o bitci kod Crvene stijene, to se ponajviše odnosi na tematske sastavnice i brojne detalje impresivne epske storije u ekranizaciji koje još jednom jasno do izražaja dolaze praktički sva obilježja Woova autorskog senzibiliteta i jedinstvena redateljskog rukopisa. Uz to što je riječ o priči većoj od života, u kojoj se iznimna junaštva i žrtvovanja za obitelj i prijatelje nižu kao na tekućoj vrpci, doslovce iz kadra u kadar moguće je detektirati opća mjesta Woova stilskog i redateljskog prosedea. Sve je na broju, i tematiziranje odanosti, časti i prijateljstva, i mnoštvo pirotehnikom nabijenih i vizualno dojmljivih akcijskih scena i ratnih sekvenci, i prepoznatljivi Woovi prizori u kojima se dvojica protagonista umjesto s revolverima sučeljavaju s mačevima u rukama, i unutarnji osjećaji opasnosti i moguće neizbježne sudbinske predodređenosti junaka. Dakako, baš kao što su često sučeljeni, Woovi su likovi u gotovo podjednakom omjeru i leđima okrenuti jedan drugome, povremeno je prisutan ironijski crnohumorni odmak, a tu su i neizbježne golubice s važnim ne samo simboličkim ulogama u radnji, kao i jedno nedavno rođeno djetešce koje u naručju ratnika pronalazi spokoj i san, dok oko njih bijesni krvava bitka. Posve očekivano, prizori bitaka nerijetko su realizirani usporenim i zamrznutim kadrovima, no ovaj put iz razumljivih razloga izostaju igra ogledalima i njihova simbolika, kao i redatelju tako drago korištenje jukstapozicije u naraciji. Ponešto drugačije od njegovih ranijih filmova, i «Crvenu stijenu» krase elegancija i modna osviještenost protagonista, no oni ovdje ne nose tamne naočale i dizajnerske kapute već slikovita kimona i odore koje Woo koristi za efektnije naglašavanje atmosferičnosti, romantičnosti i poetičnosti određenih scena.
Fascinira način na koji redatelj i u ovako skraćenoj i okljaštrenoj verziji svog djela dramaturški pedantno razvija priču i vodi naraciju, ni u jednom trenutku iz vida ne gubeći nikog od brojnih bitnih likova, pa čak i za vrijeme bitaka dok na bojištu vlada neopisiv kaos. Istodobno, on često iznimno sugestivno isprepleće eros i thanatos, primjerice kad detalje poput očiju, usana ili djelića kože čarobne Xiao Ciao naizmjenično niže s totalima u kojima lipti krv i padaju glave. Ovdje osobito vrijedi izdvojiti maestralno oblikovan segment tijekom kojeg, dok Xiao Ciao pripravljanjem omamljujućeg čaja pokušava smekšati Cao Caoa i kupiti dragocjeno vrijeme, paralelno pratimo zbivanja na bojištu, Zhou Yuovu strepnju za sudbinu supruge i očekivanja Zhuge Lianga da vjetar promijeni smjer i vojsci južnog saveza donese kritičnu prednost. Općenito, precizno Woovo pripovijedanje u spoju s često zadivljujućim vizualnim atrakcijama nosi čitav film, pa čak i tijekom prvih pola sata dok se trudimo pohvatati sve likove i niti priče. A ta je priča u određenoj mjeri i adaptacija kultne knjige «Umijeće ratovanja» Sun Tzua, jer zabrinuti Zhou You, razboriti Zhuge Liang i emotivna Xiao Ciao istu nekoliko puta citiraju u trenucima odgonetanja Cao Caove strategije i razmišljanja o taktici južnog saveza. Valja apostrofirati i izvrsne nastupe karizmatičnih glumaca Tonyja Leunga Chiu Waija i Takeshija Kaneshira, koji dvojicu središnjih protagonista utjelovljuju raskošnim rasponom gesta i grimasa, no bez ijednog suvišnog pokreta.
Ono što se Johnu Woou može prigovoriti nakon gledanja njegova recentnog filma odnosi se na itekako primjetan utjecaj Hollywooda, iz kojeg se redatelj vratio u domovinu nakon neuspjeha dvaju svojih posljednjih kino-filmova, ratne drame «Glasnici vjetra» i promašenog fantastičnog akcića «Paycheck». U prilog tome ponajviše govore bombastične akcijske sekvence u kojima vatra gdjekad proždire i gledateljsko strpljenje, te donekle pretjerano posezanje za specijalnim efektima koji nekim scenama daju prizvuk artificijelnosti i nepotrebne i nesvrhovite bajkovitosti. No to su tek manji prigovori u cjelini vrlo uspjelog djela za koje se valja nadati da će makar na DVD-u jednom biti dostupno i u svom integralnom trajanju.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Caleb
Advanced Member
.jpg)
Greece
16375 Posts
Member since 01/07/2008 |
|
|
Torghal
Senior Member
Croatia
1981 Posts
Member since 27/09/2004 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/01/2012 : 09:28:18
|
Odlasci (Okuribito), red. Yoyiro Takita, Japan, 2008.
Za razliku od većine ostalih kategorija u kojima najpopularnija filmska nagrada Oscar može dospjeti u pogrešne ruke, odlukama u kategoriji nagrade za najuspjeliji film s neengleskog govornog područja u pravilu se ne mogu uputiti nikakve zamjerke. Dok Oscar za najbolji film često može pripasti mediokritetskim naslovima kakvi su primjerice "Vatrene kočije" i "Engleski pacijent", a onaj u kategorijama najboljeg glumca ili glumice završiti u rukama ni po čemu osobitih i brzo gasnućih zvijezda kakve su recimo Cuba Gooding Jr. ili Halle Berry, pozlaćeni kipić Američke filmske akademije za najbolje ostvarenje s neengleskog govornog područja najčešće dospije u vitrinu redatelja koji ga uistinu i zaslužuje. Tako je bilo nekad, primjerice tijekom 50-ih i 60-ih kad su Oscare osvajali filmovi Federica Fellinija, Jacquesa Tatija, Ingmara Bergmana i Jiríja Menzela, a podjednako i slijedećih desetljeća kad su u ovoj kategoriji nagrađivana intrigantna i često politički angažirana djela Coste Gavrasa, Luisa Buñuela, Volkera Schlöndorffa i Istvána Szabóa. Isto vrijedi i u ovom desetljeću kad Oscare dobivaju sjajni naslovi poput "Života drugih" Floriana Henckela von Donnersmarcka i "Tajne u njihovim očima" Juana Joséa Campanelle, kojima konkuriraju barem podjednako uspjela ostvarenja kakva su "Panov labirint" Guillerma del Toroa i "Valcer s Bashirom" Arija Folmana.
Potonji je naslov u kategoriji Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja 2009. godine poražen od strane humorne glazbene egzistencijalne drame "Odlasci" japanskog redatelja Yôjirôa Takite, kojoj je konkurirala i izvrsna doku-drama "Razred" Laurenta Canteta. I iznimno autentičan i sugestivan Cantetov film i Folmanova uznemirujuća animirana antiratna psihološka drama svakako su zaslužile sve osvojene nagrade pa i Oscara, i u tom je smislu objema filmovima nanešena određena nepravda. Štoviše, nakon odgledana sva tri ostvarenja lako je zaključiti da su Akademijini glasači taj put odlučili intimnijoj, emotivnijoj i u cjelini benignijoj obiteljskoj storiji dati primat pred socio-politički angažiranijim i provokativnijim spomenutim naslovima. To, međutim, ni u kom slučaju ne znači da je film 56-godišnjeg Takite slabo ili nezasluženo nagrađeno djelo. Upravo suprotno, riječ je o maestralno režiranoj, vrlo poetičnoj, suptilnoj, slikovitim i efektno profiliranim karakterima napučenoj te naglašeno atmosferičnoj i emotivnoj priči u središtu koje je mladi čelist Daigo Kobayashi. Nakon što tokijski orkestar u kojem Daigo svira bude raspušten zbog slabe posjećenosti njihovih koncerata, u čemu možemo prepoznati i aktualni trenutak globalne gospodarske krize, Daigo uz potporu senzibilne i požrtvovne supruge Miko odluči vratiti se u svoj rodni gradić Yamagatu, te ondje započeti novi život. No posrijedi je mala, tradiciji okrenuta i prilično izolirana sredina u kojoj je posao teško pronaći, pa Daigo unatoč oklijevanju ubrzo prihvati radno mjesto "polagača u ljesove", odnosno osobe koja preminule ljude presvlači, šminka i općenito dotjeruje za posljednji ispraćaj. To je izuzetno važan i delikatan, ali i prilično zazoran posao u koji će Daiga uvesti smireni i iskusni stari gazda Sasaki, a istinu o kojem isprva razočarani protagonist taji pred brižnom Miko i svima ostalima. Kad prevlada prvu nelagodu i mučninu, Daigo će shvatiti da je riječ i o vrlo osjetljivom poslu obavljanjem kojeg često postaje neželjenim svjedokom obiteljskih i inih drama rodbine pokojnika. Pod mentorstvom starog Sasakija i njegove tajnice Daigo će ubrzo steći potrebnu vještinu, a kroz taj će proces na vidjelo izići i njegova osobna i nikad razriješena drama traumatičnog odnosa s ocem koji je njega i majku napustio kad je klincu bilo svega 6 godina.
Isprva jednostavnu i naizgled predvidljivu dramsku situaciju scenarist Kundô Koyama i redatelj Takita uspijevaju efektno razgranati i uslojiti na niz simbolizmom i metafizičnošću nabijenih dramskih odvojaka. Već i sam naslov "Odlasci" lako je pročitati u višeznačnom ključu, jer se sama imenica ne odnosi tek na konačne odlaske s ovoga svijeta. Svaki je odlazak važan i možda životno ključan, i onaj davni kad je Daigov otac Hideo napustio obitelj, i protagonistova selidba iz metropole u provinciju, i Mikina ipak privremena odluka da napusti supruga razočarana prirodom njegova posla. U autorskom rukopisu, artističkim ambicijama i paleti tematskih interesa Yôjirôa Takite lako je uočiti utjecaje Yasujiroa Ozua i dijelom Akire Kurosawe. Žanrovski amalgam melodrame s komedijom situacije i karaktera autor nadograđuje verbalnim crnim humorom, tjelesnim gegom, duhovitim opservacijama o mentalitetnim i kulturalnim razlikama, mnoštvom sitnih životnih detalja i pronicljivim ozuovskim zapažanjima o životu, obitelji i svakodnevici. Nažalost, kako se približava kraju njegov film pati od povremeno odveć doslovnih i trivijalnih simboličkih i poetskih ekskursa, poput pretjeranog inzistiranja na simbolici kamenja-pisama i njegovog značenja, ili pak protagonistova sviranja čela pored potoka u završnici. No te zamjerke ipak ne uspijevaju otupjeti poetsku suptilnost i emotivnu snagu cjeline u kojoj su baš svi likovi makar i minimalistički ali učinkovito predočeni, te koja osjećajni klimaks doživljava nedugo pred kraj, u dirljivoj i elegičnoj sekvenci u kojoj Daigo, nakon primitka obavijesti o smrti oca čijeg se lica više ne sjeća, pokojnika uređuje za odlazak na drugi svijet. U trenucima dok brije i umiva oca Daigu pred očima postupno iskrsava njegov davni lik, a sa svakom suzom koja mu klizi niz obraze raste njegova spremnost da ocu oprosti zbog davnog zanemarivanja njega i majke koja ga nikad nije prestala voljeti. Porast spremnost na razumijevanje i toleranciju predstavlja i sazrijevanje protagonista, koji naposljetku u svim segmentima uspijeva postići sklad svog intimnog i profesionalnog života. Oni odlasci iz naslova tako simbolički označavaju i njegov povratak samome sebi.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
petar.pan
Junior Member
328 Posts
Member since 31/05/2011 |
|
|
Luca_Torelli
stripovi.com suradnik
.jpg)
1379 Posts
Member since 05/03/2011 |
|
|
il cattivo
Average Member
Croatia
859 Posts
Member since 25/05/2005 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/02/2012 : 17:10:42
|
Nitko ne zna (Dare mo shiranai), red. Hirokazu Koreeda
Iznimno daroviti japanski producent, montažer, scenarist i redatelj Hirokazu Koreeda još je jedan iz sad već gotovo čitave satnije suvremenih svjetskih filmaša koji unatoč sjajnim filmovima i osvojenim nagradama za šire slojeve hrvatskih filmofila ostaju priličnim nepoznanicama. Slično njegovim kolegama poput Rodriga Plá, Fatiha Akina, braće Jean-Pierrea i Luca Dardennea, Kineza Lija Yanga ili recimo Michaela Winterbottoma, umjetnika kojima ni osvajanja Zlatnih palmi, lavova i medvjeda nisu dostatne preporuke za konkretnija kino-prikazivanja, i Koreeda je u hrvatskim okvirima osuđen na poneku festivalsku projekciju te u najboljem slučaju na skromnu, nerijetko kaotičnu i sve marginalniju DVD-distribuciju. Naime, trebalo je proći više od pet godina otkad su u jesen 2004. godine na drugom One Take Film Festivalu prikazana četiri njegova filma, pa da jedno Koreedino ostvarenje stigne na police domaćih videoteka. O nekakvom kino-prikazivanju nema smisla ni razgovarati, jer je i Koreeda autor za čija se djela apriori, gotovo po automatizmu i sasvim nepravedno lijepe za širu publiku pejorativni i odbojni atributi poput hermetičnosti, arta, nerazumljivosti i pretencioznosti. Dakako, kao i u slučajevima većine prethodno spomenutih filmaša, takve su kvalifikacije najčešće sasvim promašene i netočne, no i to je naposljetku još jedan argument u prilog tezi o dominantnom mentalitetu kulturnog kolonijalizma i provincijalnom duhu koji vladaju u praktički svim segmentima domaće uljudbe, od kazališta i slikarstva do primjerice prvog postava novog Muzeja suvremene umjetnosti.
Jer, kao što su se mogli uvjeriti svi posjetitelji spomenutog One Takea, koji su do posljednjeg mjesta ispunjavali dvorane u kojima su se prikazivali njegovi naslovi, nekad cijenjeni dokumentarist Hirokazu Koreeda potpisnik je tematski intrigantnih, uznemirujućih i ugođajem neopisivo sugestivnih djela. Riječ je o intimnim egzistencijalnim ljudskim dramama s maestralno karakterno i psihološki profiliranim protagonistima, filmovima stanja a ne zbivanja koji imponiraju polaganim ritmom, promišljenim i minucioznim redateljskim i montažnim postupcima, pedantnom naracijom, fascinantnim i do najsitnijih detalja elaboriranim vizualnim prosedeima te iznimno temeljitim radom s glumcima. Koreedina su djela elegične i pomalo filozofične egzistencijalističke drame, karakterne studije koje vrlo dojmljivim poetskim realizmom te zanimljivim spojem staromodnosti i modernizma svog autora predstavljaju kao dostojna suvremenog parnjaka redateljskim velikanima poput Andreja Tarkovskog, Michelangela Antonionija i Yasujira Ozua. Hirokazu Koreeda je senzibilan, obrazovan i filmofilski vrlo potkovan umjetnik trajno zaokupljen temama suvremenog i u pravilu urbanog života, poput odnosa života i smrti, osamljenosti, otuđenosti, besperspektivnosti, egzistencijalne praznine i složenih međuljudskih relacija. Primjerice, u izvrsnoj egzistencijalnoj drami «Sablasna svjetlost» iz 1995. godine, adaptaciji kratke priče japanskog književnika Terua Miyamotoa izvornog naslova «Maborosi no hikari», Koreeda se na naglašeno poetičan, suptilan i elegičan, no nimalo patetičan način bavi temama smrti, gubitka najdražih te tugom, tjeskobom i očajem koji iz toga slijede. Priča o mladoj ženi koja oplakuje zagonetno samoubojstvo svog supruga, uz istodobno prisjećanje na pokojnu baku, kroz duge statične kadrove, izbjegavanje linearne naracije i minimum dijaloga, a s osloncem na fascinantno liričnu fotografiju Masaoa Nakaborija, gledatelje osvaja dubokom emotivnošću i naglašavanjem povezanosti čovjeka i prirode, te Koreedu predstavlja i kao sljedbenika glasovitog tajvanskog filmaša Hou Hsiao-hsiena. Štoviše, kako u intervjuima ističe i sam redatelj, Hou Hsiao-hsien je jedan od njegovih umjetničkih uzora, kojemu je na početku karijere posvetio i zapažen dokumentarac.
Temama umiranja, suočavanja s odlaskom s ovog svijeta, svođenja životnih računa te odnosa života i smrti Koreeda se na znatno izravniji, ali ne manje uspio i poetičan način bavi i u žanrovski srodnom i podjednako impresivnom ostvarenju «Zagrobni život». Film izvornog naslova «Wandâfuru raifu» storija je o skupini nedavno preminulih ljudi različitih dobi i spolova koji bivaju okupljeni u zgradi nalik na staru školu, gdje ih svojevrsni budući vodiči preko rijeke Stiks prije odlaska mole da među svojim životnim uspomenama odaberu jednu koju drže najvrednijom i koju bi željeli sačuvati za vječnost. Prebirući po uspomenama, pojedinci sjetno pokušavaju razlučiti važno od nevažnog, jednima je izbor lak a drugima prilično težak, a naizgled najbanalnije životne situacije gdjekad se u retrospektivi neočekivano pokazuju najdragocjenijima. Odlučivši se na realizaciju komornog filma skromne produkcije i realistične jeftine scenografije, Koreeda je dodatno podcrtao davnu istinu da su najdragocjenije stvari u životu često one prividno najneuglednije i najmanje skupe.
Pronicljivo oko, istančan senzibilitet i zaleđe vrsnog dokumentarista razvidni su i u impresivnoj egzistencijalističkoj drami «Nitko ne zna», filmu temeljenom na tragičnoj istinitoj priči čije je otkriće davne 1988. godine potreslo japansku javnost. Djelo za glavnu ulogu u kojem je mladi Yuya Yagira 2004. nagrađen na kanskom festivalu, a koje je Koreeda prema vlastitim riječima pripremao punih 15 godina, storija je o četvero malodobne djece koji se jedne jeseni sa samohranom majkom Keiko većim dijelom ilegalno useljavaju u iznajmljeni tokijski stan. Keiko je nezrela i posve neodgovorna žena stalno opterećena besparicom i ljubavnim problemima, egoistična osoba koja muškarce mijenja brže od čarapa i kojoj su djeca isključivo opterećenje i suvišna briga. Štoviše, ta djeca baš kao ni Keiko ne mogu sa sigurnošću reći tko su im očevi, jer sa samoživom majkom u bijegu od njenih dugova i neplaćenih računa često mijenjaju adrese i od potencijalnih otaca pokušavaju izvući nešto gotovine. Nedostatak novca osnovni je razlog zašto Keiko starijeg 12-godišnjeg sina Akiru novim i zasigurno privremenim susjedima predstavlja kao svoje jedino dijete, dok njegova brata Shigerua te mlađe sestrice Kyoko i Yuki u skromno namješten stan useljava potajice, skrivene u putnim torbama. Akira je i jedino Keikino dijete koje isprva ide u školu, jer je njemu namijenjena uloga formalno zamjenskog a suštinski glavnog skrbnika bratu i sestrama, dok majka želje za pohađanjem nastave drugoj djeci osporava riječima da postoji mnoštvo slavnih ljudi koji su nepismeni i neobrazovani. Unatoč svojim godinama Akira je najzreliji i najozbiljniji protagonist filma, bistar i sućutan klinac koji gotovo da skrbi i o nepodnošljivo infantilnoj majci, te koji na njezinu objavu da se ponovo zaljubila zabrinutim i tužnim glasom odgovara riječima «Ne opet». To je situacija koja se očito učestalo ponavlja, jer majka sa svakim novim zaljubljivanjem hladnokrvno i bez imalo grizodušja napušta djecu, odnosno s nešto ih ostavljenog novca prepušta samima sebi i ulici, da bi se naknadno vratila zacijelo odbačena od ljubavnika i s novim djetetom na putu.
Dugim statičnim kadrovima, smirenom režijom te poetično no ipak realistično i vizualno iznimno promišljeno predočavajući svakodnevicu napuštene djece, uz tek povremenu uporabu izvanprizorne glazbe oslikavajući njihova emotivna stanja i psihološko-karakterne mijene, Koreeda slojevito gradira tjelesno propadanje i duhovnu degradaciju djece koja se suočavaju sa spoznajom da se majka nikad neće vratiti. Dok ih u stanu okružuje sve veća hrpa smeća, a nakon prispijeća obavijesti zbog nepodmirenih računa bivaju im isključene struja i voda, njihova odjeća postaje sve trošnija a koža i kosa sve blatnjavije i prljavije. Odlučivši većinu priče smjestiti unutar zidova stana koji će za mlađu djevojčicu Yuki postati smrtonosna klopka, autor je ponešto izmijenio stvarni tijek zbivanja te kao vrlo zanimljiv sporedni lik pridodao Akirinu vršnjakinju Saki, klinku koja zanemaruje školu i koja možda dijeli sudbinu sličnu onoj Keikine djece. Time cjelina dobiva određene humanije i intimističkije tonove, koji su dodatno apostrofirani velikim brojem krupnih i blizih planova dječjih lica u kontrapunktu s polutotalima i totalima susjedstva i gradskih ulica. Tragična sudbina osamljene i od društva potpuna izolirane djece gledateljima je približena u najvećoj mogućoj mjeri, pri čemu svako dijete izlaz iz nepodnošljive situacije pokušava pronaći na drugačiji način, uravnoteženija Kyoko zatvaranjem u ormar što funkcionira kao simbolički regresijski bijeg u majčinu utrobu, zaigrani Shigeru čestim izlascima na balkon, a Akira bezuspješnim pokušajima zbližavanja sa školskim vršnjacima. Bezuspješno jer je obilježen vonjem truleži i neimaštine koji ga okružuje i obilježava poput kužnosti. Jasno je da Akira nije sposoban u potpunosti odigrati povjerenu mu ulogu zrele glave obitelji i njezinog skrbnika, jer ga i samog muče čežnja za majkom i spoznaja njezine prave prirode. Uz Akirin zategnut odnos sa Saki, s kojom bi u drugačijim okolnostima možda mogao doživjeti prvu ljubav, to će se odraziti i na tragediju u završnici, jer će Yuki spletom nesretnih okolnosti poginuti dobrim dijelom zahvaljujući dječakovom prepuštanju njegovim godinama primjerenoj igri bejzbola i zabavi s prijateljima. Breme skrbi o obitelji prevelik je teret i za puno starije i zrelije osobe, pa je sasvim neumjesno Akiru kriviti za sestrinu smrt. Koreeda to ni ne čini, on čak pretjerano ne krivi ni neodgovornu majku, već sve koristi za nizanje opservacija o ljudskoj prirodi i životima pojedinaca uvjetovanih teškim okolnostima kojima nisu dorasli. U interpretiranju takvih likova mali se glumci, redom naturščici kojima je ovo prvo pojavljivanje pred kamerama, snalaze izvrsno, dijelom i stoga što im je Koreeda ostavio veliku slobodu improvizacije i nadopisivanja scenarijem koncipiranih protagonista. To dodatno rezultira životnošću, uvjerljivošću i punoćom filma vrijednog najtoplije preporuke.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Luca_Torelli
stripovi.com suradnik
1379 Posts
Member since 05/03/2011 |
Posted - 05/02/2012 : 17:28:17
|
Napokon pogledao "I saw the Devil".
Mnogo-mnogo dobar, vruće preporučam.
U rangu "Bittersweet Life".
|
nebesa nisu humana... (Hrabal)
|
|
|
|
Torghal
Senior Member
Croatia
1981 Posts
Member since 27/09/2004 |
Posted - 05/02/2012 : 18:13:08
|
quote:
Originally posted by Luca_Torelli
Napokon pogledao "I saw the Devil".
Mnogo-mnogo dobar, vruće preporučam.
U rangu "Bittersweet Life".
Pogledaj "The man from nowhere".ako su ti se ta dva svidila vjerovatno ce i ovaj. |
|
|
|
Luca_Torelli
stripovi.com suradnik
1379 Posts
Member since 05/03/2011 |
Posted - 07/02/2012 : 09:17:05
|
quote:
Originally posted by Torghal
quote:
Originally posted by Luca_Torelli
Napokon pogledao "I saw the Devil".
Mnogo-mnogo dobar, vruće preporučam.
U rangu "Bittersweet Life".
Pogledaj "The man from nowhere".ako su ti se ta dva svidila vjerovatno ce i ovaj.
Pogledao!
Nije u rangu gore navedenih, ali prolazi!
Preporuči mi još nešto za pogledati, ne moraju biti Azijati.
Ako nisi, pogledaj:
Incendies (2010)
Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2009)
|
nebesa nisu humana... (Hrabal)
|
|
|
|
Torghal
Senior Member
Croatia
1981 Posts
Member since 27/09/2004 |
Posted - 07/02/2012 : 16:15:01
|
quote:
Originally posted by Luca_Torelli
quote:
Originally posted by Torghal
quote:
Originally posted by Luca_Torelli
Napokon pogledao "I saw the Devil".
Mnogo-mnogo dobar, vruće preporučam.
U rangu "Bittersweet Life".
Pogledaj "The man from nowhere".ako su ti se ta dva svidila vjerovatno ce i ovaj.
Pogledao!
Nije u rangu gore navedenih, ali prolazi!
Preporuči mi još nešto za pogledati, ne moraju biti Azijati.
Ako nisi, pogledaj:
Incendies (2010)
Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2009)
Nisam ih gleda.budem.
Pogledaj Chaser.Meni je bolji nego The man from nowhere. |
|
|
|
Luca_Torelli
stripovi.com suradnik
1379 Posts
Member since 05/03/2011 |
|
|
Torghal
Senior Member
Croatia
1981 Posts
Member since 27/09/2004 |
Posted - 07/02/2012 : 17:12:20
|
quote:
Originally posted by Luca_Torelli
Gledao sam "The Chaser", žešća brutala!
(Incendies nije azijski film, ali je sjajan!)
Njemacki White ribbon i argentinski Secret in their eyes.Mislim da su se njih dva jedne godine borili za oscara za najbolji strani film i da je iznenadjujuce pobjedio Secret in their eyers.Iako je meni osobno White ribon malo bolji.Meni su oba super ali ne mogu ti garantirat da ce ti se svidit.to zavisi o tvojim afinitetima.oba filma su sporog ritma i prije svega filmovi atmosfere.Pogotovo White ribbon. |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Azijska kinematografija
