Autor Casanova je padobranac na Zagoru i kao takav se nije osramotio. I Tajna Redstona i ova epizoda meni sasvim odgovaraju. Obje epizode obrađuju obiteljske odnose.
Razlika je u tome što se Redston bavi malo žešćom patologijom jer je ipak inspiriran Hitchcockovim Psihom. Ova epizodica nema težinu poput prethodne, ali ipak zadire u laganu dramicu. Ponajviše zato što prikazuje proces pomirenja dva brata, koji su se zakačili zbog žene, nekad djevojčice, s kojom su rasli. (Ovo djeluje čak malo incestuozno.)
Stari, koji ih je odgojio, im želi dati zadnju lekciju u kojoj će naučiti vrednovati obiteljsko zajedništvo. Tu lekciju im neće tugaljivo izbiflati na samrtničkoj postelji, nego će ih natjerati da skakuću preko zamki kao Lara Croft. Namjere starog su u svakom slučaju ispravne, on želi da ih nasljedstvo spoji, a ne razdvoji. (Kako to inače biva.)
Karakterno deda Fitzmayer svakako ide i u kategoriju ekscentrika, jer je skoro pa izgradio Atlantidu u podrumu.
Francuz je kvalitetan negativac. Scena po kojoj ga pamtim je ona kada baci nož i natjera dvojicu svojih ljudi da se pokolju.
Gospodarica Vjetra ili Riannon je poseban biser. Ona je svakako nadodala koji bod više za cjelokupan dojam. I osobnošću i izgledom. Odrasla u divljini, neprilagođena, slobodna... Neukrotiva divlja mačka, a sigurno je i prava divljakuša u krevetu. Šteta što se Casanova vodio onom 'suprotnosti se privlače', pa je Riannon spojio s Jamesom. S njim će ona postati sve ono zbog čega je čitavu epizodu podjebavala profinjenu damu Elizabeth. Gospodarica Vjetra će postati 'Gospodarica kućne promaje'. Zagor! E taj je pravi za nju! I šteta je što se nisu izrealizirali.
Pesce dobar na svom debiju, a Casanovi bi dala da napiše još kojeg Zagora. Ferri je možda najslabija karika. Na prvoj naslovnici Riannon nije ni sjena onoj u stripu. Druga naslovnica paše u 90% Zagijevih epizoda, ali mi je uvijek drago vidjeti Chica na naslovnici.
Možda je najbolje s pohvalama krenuti od autora Bosellija koji je u svojoj najboljoj fazi uvijek pokazivao kako u glavi ima širu sliku. Viziju kako Zagorov univerzum prikazati povezanim i cjelovitim. Morska Strava je počela još u epizodi „Osveta Vudu“, nagovijestila se u „Hellingen je živ“, a kroz prolog koji se odvija u Kushu već su stvoreni temelji za pustolovinu u Africi. To cijenim. Volim takvu vrstu konstruktivnosti, u kojoj autor sam sebi i drugima ostavlja prostor za inspiraciju i stvaranje.
Takav je bio i Nolitta, što se dobro kuži i u ovoj epizodi. On nam je kroz mnoge pustolovine, kroz godine koje su prolazile, ugradio simpatije prema Golden Baby, Fishlegu, njegovoj posadi, Virginiji i Porth Whaleu. Vjerujem da u ime tog njegovog nasljeđa svi ovi događaji još više tangiraju čitaoce. Lakše se uživjeti i shvatiti ozbiljnost situacije kada su stari dobri frendovi u pitanju. Tu dramatičnost nam odmah na početku demonstrira Chico. Tek je smjestio svoju debeljuškastu guzu u udobnost kolibice i otpjevao koji stih kako je super biti doma u miru Božjem, eto ti Ramatha koji šalje poziv u pomoć. I što Chico napravi? On koji vječito prigovara Zagoru, spakira stvari za put prije nego što je i sam Zagor saznao da oluja dolazi. E pa ako tada nije frka, kad će biti?
Ova epizoda je velika ne samo zbog toga što je ugodan spoj Nolttine ostavštine i Bosellijeve novotarije nego i zbog toga što je iznjedrila najkontroverznijeg lika kojeg sam imala prilike vidjeti u Zagoru – Andrew Cain. On meni nije kontroverzan zbog vjerskog fanatizma, svoje tvrdoće i nepokolebljivosti nego zbog toga koliko je dominantan i koliko je zasjenio Zagora. Do sada je tu ulogu nosio Supermike, ali on je samo jedan egomanijak, zaigran dječarac željan izazova i zadirkivanja. Cain ima sve odlike junačine, što dokazuje njegovo požrtvovno bacanje u ralje Krakena s ciljem oslobađanja svijeta od barem jednog zla. Uz to je i jako teatralan i duhovit u nastupu, kada vitla mačem i izbacuje prigodne biblijske citate.
Andereucci je odličan. Gnjilež i smrad vrišti iz svake stranice. Majstorski je nacrtao devastirani i sablasni Port Whale. Brodove zarobljene u algama. Nevrijeme na putu u Porth Whale. Ljudi koji su na pola puta transformacije u ljude-ribe izgledaju impresivnije i strašnije od samih ljudi – riba. Ponajviše zbog onih buljavih očiju. Točno vidiš da ih napušta duša. Cain je također fantastično nacrtan. Stalno namrgođen i kao da grize usnicu iznutra.
Pravo remek djelo. I po crtežu i priči, likovima, humoru, dijalogu. Svemu. Krema Zagora.
P.S. Jaka mi je misa Ljudi - Riba. Mora se priznati da im jezik nije baš melodičan i pjevan. Kako su oni uspjeli uglazbiti ovoliko suglasnika? Ajde, probajte ovo pročitati, a zatim probajte otpjevati.
morska strava....fenomenalna epizoda..dugo je nisam citao....cekace jos neko vreme
Morska strava, jedna od boljih priča Zagora. Čitao sam je u izdanju VČ. Ko zna, kad budem imao vremena možda "ponovim gradivo". Ova priča (uz još neke) spada u epizode kojima se često vraćam.
Priča: 7 (mada skoro pa već viđeno) Scenario: 7 (kao i za priču, malo veća ocena kao nostalgičan poklon zbog povratka u "Zemlju bez povratka") Crtež: 6,5 (Sedioli bez Vernija....) Nasovnica: 6 (najniža ocena koju sam dosada dao za Ferija, iako je radio u svojoj 9toj deceniji života više mu zameram na nemaštovitosti)
ZAGOR
Posted - 18/07/2018 : 14:46:18
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
