forum.stripovi.com
forum.stripovi.com
Home | Profile | Register | Active Topics | Active Polls | Aukcije | Private Messages | Members | Search | FAQ
Username:
Password:
Save Password
Forgot your Password?

 All Forums
 www.stripovi.com - svaštara - off topic diskusije
 Umjetnost
 Knjige & co (popis recenzija u prvom postu)
 New Topic New Poll New Poll
 Reply to Topic
Previous Page
Author  Topic Next Topic
Page: of 247

zeljko
Advanced Member



Bosnia and Herzegovina
17889 Posts

Member since 02/08/2002

Posted - 12/04/2025 : 18:56:36  Show Profile Show Extended Profile  Send zeljko a Private Message  Reply with Quote
Naj si jaci
Ma jok neam to

Utabanim stazama ocaja!
Go to Top of Page

Shaner
Advanced Member

Croatia
7532 Posts

Member since 24/09/2012

Posted - 14/04/2025 : 18:44:55  Show Profile Show Extended Profile  Send Shaner a Private Message  Reply with Quote
Preminuo Mario Vargas Llosa.

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/preminuo-mario-vargas-llosa-nobelovac-i-jedan-od-najvecih-knjizevnika-moderne-epohe-20250414

https://www.theguardian.com/books/2025/apr/14/mario-vargas-llosa-dies-aged-89-cause-of-death

Počivao u miru.


http://onlineimpressions.blogspot.com/
Go to Top of Page

ridiculus
Senior Member



1771 Posts

Member since 11/06/2008

Posted - 14/04/2025 : 19:21:53  Show Profile Show Extended Profile  Send ridiculus a Private Message  Reply with Quote
Umro je i Filip David.

Thought's the slave of life, and life Time's fool.
Go to Top of Page

Shaner
Advanced Member

Croatia
7532 Posts

Member since 24/09/2012

Posted - 14/04/2025 : 20:34:39  Show Profile Show Extended Profile  Send Shaner a Private Message  Reply with Quote
Počivao u miru.


http://onlineimpressions.blogspot.com/
Go to Top of Page

Salkan
Average Member



Bosnia and Herzegovina
876 Posts

Member since 20/01/2021

Posted - 15/04/2025 : 19:55:44  Show Profile Show Extended Profile  Send Salkan a Private Message  Reply with Quote



Da mi je da sam svoju nevinost deSadeu dao u poznijim godinama; u neko ljetno predvečerje, ispred ljetnikovca sjedim u pletenoj stolici sa velikim naslonjačem, priljubljen uz muslinsku postavu na uzglavlju i uživam u pogledu na čemprese koji se pomalo zabrinuto njišu u povjetarcu što dolazi sa sjeverne strane. Otpijem gutljaj hladne kafe. Tu, sa desnog krila mog imanja stoji red starih stabala što su se oduprli mnogo strašnijim olujama od onoga što moj život sada zna, posađeni rukama mojih davnih, njegovani njihovom djecom, dok sa mirnog jezerceta što graniči plac sa susjednom poljanom i pustarom zelene trave gledam u halapljivu prazninu oivičenu sada već tamnoljubičastim nebesima. Da sam sijed i star, iznemogao i trom, da te večeri kada pročitam posljednji redak ove knjige uzdahnem i kažem sebi „Da, to je to. Sada sam vidio sve i sada sam zadovoljan. Moralo je biti tako, da budem sam i da nemam nikog. I tako i bi“.
Nekada davno, kada su knjige bile besmislica, provukao se stidljivi šapat o Sodomi i Žistini, o nekom ludom francuskom plemiću što napisa takve gadosti da bi ga se postidio i Salieri i Peckinpah i izaberikoji japanski hororac. Nije to za mene, nije. Tu se huli. Tu se psuje, ponižava, uništava. Nije to za mene kada imam 19. Osramotiću se. Tu mora biti puno više od nedaća i od kreposti.

200 PLOČA

Svejedno, došao sam u njegove tamnice drugim putem. Život se poigrao malo ironičnije i sadističnije nego da se susret desio tad. Dobro jutro, markiže.

„Da, istina je. Živio sam užasnim životom, uvijek gladan i žedan strasti i uzbuđenja. Istina je i to da me njihov prezir gonio da još jače zagrizem i da im puštam krv dok svršavam. Svršavao sam po njihovom društvu, principima, dogmama i shvatanjima, znate to, mssgre?“

Vi ste, dragi markiže, luđak, nesporno. Sama činjenica da ste Žistinu napisali u petnaest dana tamničenja govori o tome da je ideja bila uzvišena, motiv ispravan, ali je realizacija malo zakazala. Osjeti se nedostatak tereta. Literarni spjev ima prizvuk važnosti, ali vaši alati nisu senzibilni i očito nadomještate tu prazninu žestinom nehaja i okrutnostima. Vjerujete li sada, 230 godina poslije, da je to moglo malo bolje?

„O-dragi nepoznati wannabe krvniče...pa vi i dalje niste shvatili poentu. Čitav moj rad zasniva se na pretpostavci da, shodno tadašnjim okolnostima i užasu koji je pio krv naše velike nacije, bilo je od najveće važnosti promovisati ekstremne suprotnosti dogmama! Dogmama koje su utukle posljednju zdravu pomisao da se ljudska duša izbavi iz takove močvare.“


ARSON

Vaša velika nacija? Zvučite kao Nijemac, a ne Francuz.

„Pogledajte Žistinu: ona se neprekidno baca na koljena, ljubi skute u molitvi i molbama, preklinje krvnike da joj oproste i sačuvaju njen izmučeni duh. Pogledajte krvnike: kao i u 120 dana Sodome, najvažniji zločinci su pop, advokat, lopov i filozof. A filozof ima najmanju kitu. Zar ne možete pojmiti tu igru značenja? O, mali bijedni čitaoče, pa ja sam već u legendi, ja sam se usudio, a gdje ćete završiti vi? Šta je vaš zločin? Moj je zločin moj život i moje strasti kojima sam bio rob, a ko će ikada znati za vaše strasti, recite mi“.

Izvjesni A.K., vaš skoro-pa-sunarodnjak, 150 godina poslije htio je izdvojiti vaše nemušte stilizacije od ideje, pa je rekao da želi da vas posmatra kao „pionira pobune“, prvog pravog odmetnika i umjetnika koji se odvažio sukobiti sa zlom koje je potpuno uništilo jedno kompletno društvo.

„Vidite, nepoznati čovječe, ja sam plemić, a vi to sigurno niste. Taj poredak se nikada neće promijeniti. Dokle god da se dovaljamo kao rasa, pa čak i ako se uspnemo na zvijezde i tamo zabodemo svoje zastave, osnovni poredak se nikada neće promijeniti. Je li to nepravda, pitam vas ja? Odnosno, je li to osnovna i glavna nepravda ovog života? Da ja imam i da sam sit, a vi da nemate i da ste vječno gladni? Žistina je isplakala okean suza u svojim patnjama, pretrpjela nemoguće stvari, ona je u očima svih onih što odbaciše Boga jezičak na vagi što Priroda – a Priroda je odvratna zamjenica svih tih sofista što nemaju snage da izgovore tu veliku riječ – ljulja dok, navodno uspostavlja Balans, najveću svetinju tih bogohulnika. Morate shvatiti jedno: neće proći ni 500 godina, sofisti će naći nove riječi, nove termine, prihvatiće sve da bi osporili postojanje Svemogućeg, bacaće se u vatre i huliće do posljednjeg daha! Zašto, ja vas pitam? Da vam obznanim: zato što su dopustili da im strast potuče vrline! To su slabi ljudi, oni su svojim slabostima uspjeli doći na vrh domene kojoj pripadaju: oni koji ih odabraše to odlično znaju, koliko su oni slabi i šta će sve podnijeti i počiniti, pa sve do najgnusnijeg zločina, da bi ostali tu gdje su siti. A njihovu mjeru opet kontroliše onaj koji ih je tu postavio: zao čovjek, ali vrlo mudar i možda najmudriji, onaj koji izučava ljude i manipuliše budalama. To je onaj koji upravlja iz sjene, jer mu sjaj sunca smeta, i on je sam bogohulnik i niškorist – ali taj će upravljati životima tih budala što su umislili da vrijede i da su bitni, i zato su okrutni i grabe dok mogu. Jer znaju da će ih on ukinuti prvom prilikom. A vidite, dragi nepoznati i nedorasli čovječe, tu je most...“


MOST NA RIJECI SPREČI (između Gračanice i Bosanskog Petrovog Sela, odnosno Sočkovca)


„...tu je most preko vrlo mutne vode. Tu je mjesto gdje se određuje imate li hrabrosti preći na drugu stranu. Jer, ako ste svjesni ovoga što pripovjedam jutros, morate se odlučiti želite li znati dalje. Ako vas nagoni tjeraju da otkrivate još dalje, da nezaštićeni vrištite u nepoznatim šumama, da vas onda ohrabrim: Svemogući je stvorio prirodu sa malim p. Sraz vrline i strasti nije prirodan; on je izforsiran da bi služio kao sito. Žistina je svjesna svojih pogrešaka, ali hrli u njih. Nju želja za srećom i smirenjem tjera kroz nevolje, instinkt za opstankom, preživljavanje, nada da će sutra biti bolje, da je negdje iza ćoška tih ogavnih zidina čeka neko Dobro. Ona je takva stvorena sa namjerom. Njene vrline odnose svaku pobjedu prije svake nedaće i patnje; tek njene su patnje samo uvod u nove trenutke sretne slobode, koju prepoznati može samo neko krepostan. Nije to nikakav začarani krug, to je ilustracija jednog života. Zar je za očekivati da jedan glupak koji se podaje svojoj pohoti shvati ove riječi? Ne budite smiješni!“.


SLAPPEZ-VOIS MON LE BITCH?

Šta je vrlina? Odnosno, dopustite da se oprostim – šta je vrlina za nekoga ko je lumpovao, šamarao guzove, orgijao, dernečio, uživao u razvratu i tuđem nemiru, neko je (doduše nije dokazano) bio okrutan i neposlušan? Nekoga ko je jedno mislio, drugo pisao, a treće radio?

„Vjera – najbolja mjera. Možda će vam zvučati neugledno i nedostojno ovog susreta, ali tako je. U tri jednostavne riječi stane sva mudrost koju čovjek mora znati. Čuo sam to od jednog prijatelja iz Kulen-Vakufa u Bosni. A sad, moliću lijepo, odjebite od mene. Želim da uživam u legendi. Ako vam se ne sviđa Žistina, uzmite Filozofiju ili proučite navode iz Sodome, pa se onda javite za razgovor“.

Škafiškafnjak

Edited by - Salkan on 15/04/2025 20:16:45
Go to Top of Page

zeljko
Advanced Member



Bosnia and Herzegovina
17889 Posts

Member since 02/08/2002

Posted - 16/04/2025 : 15:04:08  Show Profile Show Extended Profile  Send zeljko a Private Message  Reply with Quote
De sade jedna od glupljih knjiga
Stil zastario
Radnja prevazidjena

Utabanim stazama ocaja!
Go to Top of Page

Shaner
Advanced Member

Croatia
7532 Posts

Member since 24/09/2012

Posted - 16/04/2025 : 20:32:01  Show Profile Show Extended Profile  Send Shaner a Private Message  Reply with Quote
Justine je bezvremenska.


http://onlineimpressions.blogspot.com/
Go to Top of Page

Salkan
Average Member



Bosnia and Herzegovina
876 Posts

Member since 20/01/2021

Posted - 18/04/2025 : 20:27:41  Show Profile Show Extended Profile  Send Salkan a Private Message  Reply with Quote



Ostao sam dužan nekoliko pojašnjenja, onda kada je objavljen moj tekst za mangu Nikad čovek Junjija Itoa. Pa nije to da sam ostao dužan za nešto posebno, neka velika greška ili propust. Mučilo me svo ovo vrijeme ona Petica za scenario, i nesklad između ocjene za priču i ostatka parametara. Nekako mi je koncept tog osvrta ostao dijelom nedorečen, tamo negdje gdje je trebalo objasniti razlike između originalnog Dazaievog romana i mange koju je potpisao Furuya i mange koju je plasirao Ito.

Jozove nesretne avanture su podijeljene u tri odvojena poglavlja, „zapise“ i zaista sam očekivao puno opsežniju priču, obzirom na ono što su i Ito i Furuya stvorili. Ovako, u zgusnutom formatu na 120ak stranica, Dazai prepričava svoje dogodovštine iz mladalačkih dana, pakao zvani život. Od samog uzrastanja, kada Jozo bira liniju manjeg otpora, ulogu „dvorske lude“, pa sve do ozbiljnijih godina gdje je potpuno indolentan prema dešavanjima u svijetu oko sebe. Ta njegova bolest otuđenja postepeno se razvija, nema nekih spektakularnih prevrata i obrta, propadanje je konstantno i umjerenog ritma. Kada se upoznate sa ovom novelom, lako ćete primjetiti osnovne razlike naspram Itove mange: onako kako sam i naglasio, Ito je ubacio značajnu dozu horora i proširio fabulu isključivo jezovitim momentima, da bi Nikad čovek označio svojim. U tom pogledu, petica za scenario je apsolutno opravdana, iako niska; ono što je s druge strane, Furuyina manga naglasila u direktnoj je vezi sa samim duševnim stanjem glavnog lika, pa tako derogira Itov rad.

Bezbroj je tu strašnih stvari i bez krvi, trilera i prikaza, koje su zaista bile bespotrebne: život ovog čovjeka jednostavno je užasan i nema potrebe da se išta naglašava. Recimo to, da od značajnijih razlika između originalne novele i Itove mange imamo sami početak priče, kada Jozo negdje usput prepričava kako su ga „sluge i sluškinje silovali“ – dok je živio u porodičnoj kući na selu. Nema pretjerivanja u detaljima koji opisuju njegove bolesne veze sa ženama koje je iskorištavao – jer Dazai vrlo decidno i koncizno, koristeći se tim dekadentnim (buraiha) književnim jezikom kojeg je glavna odlika direktnost, objašnjava kroz šta prolaze ljudi koji se zakače za Jozoa. Uglavnom, zaista ova novela ima neku posebnu draž i bez obzira pročitali Itovu (i Furuyinu) mangu ili ne, vrijedi odvojiti vrijeme i pažnju na nju.

Nekako mi se čini da ću u ostalim Dazaievim djelima naći nove poveznice u raumijevanju njegove teške duševne bolesti i nadam se da ću ubrzo popuniti kolekciju sa ostatkom njegovih novela. Taj japanski dadaizam koji je metastazirao u svim pravcima društva, gdje me pogotovo zanima ta njihova opsesija suicidom (kolektivnim), apsolutno nema umjetničke terete; to su kratke, proste rečenice, stidljivi i škrti blokovi deskripcije, izrazi bez pridjeva, epiteta, a tok misli je zaokružen i svaki se pasus može razmatrati posebno, odvojen od ostatka štiva. Na prvi pogled sterilno i slabašno, ali ulijeva toliko povjerenje da se može koristiti kao značajna referenca u istraživanju društvenih vrijednosti te nevjerovatne nacije.

Dakle, next stop: Ludino cveće (u dogledno vrijeme).


Škafiškafnjak
Go to Top of Page

Shaner
Advanced Member

Croatia
7532 Posts

Member since 24/09/2012

Posted - 18/04/2025 : 20:54:41  Show Profile Show Extended Profile  Send Shaner a Private Message  Reply with Quote
quote:
Originally posted by Salkan


Dakle, next stop: Ludino cveće (u dogledno vrijeme).




Tu ima dosta (crnog) humora. Svidjelo mi se više od No Longer Human.


http://onlineimpressions.blogspot.com/
Go to Top of Page

Combatrock
Advanced Member



Serbia
4889 Posts

Member since 26/12/2009

Posted - 20/04/2025 : 11:05:06  Show Profile Show Extended Profile  Send Combatrock a Private Message  Reply with Quote
Ode Llosa. Memoari pod naslovom Riba u vodi su moja preporuka i za one koji su i za one koji nisu citali.

sangue navajo
Go to Top of Page

naker
Advanced Member



5272 Posts

Member since 05/06/2020

Posted - 22/04/2025 : 23:38:28  Show Profile Show Extended Profile  Send naker a Private Message  Reply with Quote
Konačno kompletiran Točak vremena i mini ulov sa NS sajma


Go to Top of Page

naker
Advanced Member



5272 Posts

Member since 05/06/2020

Posted - 26/04/2025 : 22:57:32  Show Profile Show Extended Profile  Send naker a Private Message  Reply with Quote



Večni muž - Fjodor Dostojevski


Pavel Pavlovič je večni muž, tip muškarca koji je rođen i ceo život se pripremao da obavlja ulogu muža kojeg supruga vara. On je imućan, dobrostojeći, uvek prijatan i kulturan, poštovan od strane drugih, čovek na mestu, iako je nekako previše običan i tih jer dopušta da njegova lepša polovina nosi pantalone u njihovom domaćinstvu. Nakon što mu supruga premine zbog bolesti on je izgubljen jer jedino što zna da radi u životu je da bude nečiji večni muž. Slučajno se sreće sa Veljčaninovim, čovekom koji im je pre nekoliko godina redovno dolazio u goste, i nestao otprilike u isto vreme kada je supruga zatrudnela. Večni muž i ljubavnik počinju da uspostavljaju veoma čudan odnos nakon što Pavel Pavlovič sazna da ga je njegova voljena supruga večito varala sa drugim muškarcima...

Netipičan roman Dostojevskog jer se ne bavi nekim grandioznim idealima društva ili motivima pravde, zločina, kazne itd. Roman je tipična priča ljubavnog trougla, ali složena u svojoj razradi. Dostojevski ovde radi sjajno psihološko profilisanje i način na koji on opisuje i ukazuje na skrivene motive ljudske duše je zaista nenadmašan. Dostojevski u ovom romanu uspostavlja arhetip muškarca večnog muža što je zaista originalna kreacija. Roman je pisan tokom zrelog perioda Dostojevskog, odmah posle meni njegovog najboljeg dela - Idiota. Fjodor je ovde na svom vrhuncu, roman je odlično napisan jer ima vešto postavljenu strukturu gde je medotično i koncizno priča podeljena na poglavlja. Prvo poglavlje počinje sa radnjom smeštenom u samoj sredini dela, dok kasnija poglavlja se kreću hronološkim redom. Za razliku od nekih drugih romana ovog autora, Večni muž nije obimno delo jer je odlično struktuiran pa traje tačno onoliko koliko treba bez ikakvog praznog hoda i suvišnih i nepotrebnih stvari. Roman ima dosta apsurdnih i teatralnih momenata, podseća na pozorišnu predstavu, a samu srž dela čini neortodoksan odnos između večnog muža i ljubavnika njegove supuruge. Njihov odnos je veoma napet pa roman na momente poprima elemente trilera. Pojedine scene kao npr. poljubac između večnog muža i ljubavnika njegove supruge je zaista neočekivan i ostavlja čitaoce šokiranim sa ovim jako vešto sakrivenim homoseksualnim momentom. Psihološko profilisanje Dostojevskog je zaista bez premca. Dostojevski se o ovoj knjizi takođe bavi idejom preljube, položaja dece rođenoj u nesrećnim brakovima, kao i idejom koja se provlači kroz praktički veliku većinu njegovih dela - večito uvređenih muškaraca.

Retko čujem da neko ovaj roman spominje kao bolje radove Dostojevskog, ali Večni muž iako ima banalnu premisu ljubavnog trougla, je zapravo odlično napisan i struktuiran roman sa vrhunsko napisanom psihologijom likova i osmišljenim arhetipom večnog muža. A odnos između večnog muža i ljubavnika njegove supruge je toliko apsurdan i kompleksan da o njemu mogu da se pišu studije. Večni muž je potcenjen roman Dostojevskog
Go to Top of Page

Salkan
Average Member



Bosnia and Herzegovina
876 Posts

Member since 20/01/2021

Posted - 27/04/2025 : 09:02:31  Show Profile Show Extended Profile  Send Salkan a Private Message  Reply with Quote
Složiću se sa većinom onoga što je naker upisao juče o VJEČITOM MUŽU. Ova sjajna novela je nekako zabačena iza "velikih", odnosno "najvećih" Fjodorovih djela, nikad dovoljno eksponirana, pa je pitanje "da li su je čitaoci dovoljno dobro shvatili" uvijek tu.

U skoro čitavom svom opusu Dostojevski, tj.njegovi glavni likovi iz svojih duševnih nemira uspostavljaju sukob sa okolinom i društvom u kome se nađu, pa je ovakav pristup sa Aleksejem Ivanovičem Veljčaninovim, jednim od onih koji su Pavlu Pavloviču nabijali rogove, u suštini genijalna prizma. Nije to samo puko posmatranje i promišljanje o poziciji prevarenog muža, tog "arhetipa", nego mnogo, mnogo dubokih dvojbi unutar samog Veljčaninova. Istina je i to što naker kaže da novela u određenim momentima liči na pozorišni komad, a ja dodajem da se može uspostaviti paralela sa "Ujkinim snom", gdje se doduše razrađuju malo drugačije teme, ali je struktura približno ista.

No, ima tu jedan momenat, ako se dobro sjećam, a ponoviću to vrlo brzo, koji odskače od kompletnog Fjodorovskog pripovjedanja: trenutak kada Veljčaninov juri za Pavlom da ga izvuče iz kočije sa sahrane i odvede ga da vidi kćerku, nekako na početku priče. Kada ga je već zgrabio i hoće da ga izvuče, onako polupijanog (jer je Pavlovič uvijek pijan, razočaran, ozlojeđen - a otišao je da zadnji put isprati svog navodnog prijatelja, koji mu je pet godina bubao ženu), iznenada se tu pojavi neka druga kočija i spriječi Alekseja u namjeri. Ja sam tu vidio jedan novi kurs - tu više nema jetkog uzmicanja i režanja na Sudbinu. Tu je prihvatanje neumitnog. Da, Veljčaninov reži i kasnije će shvatiti da se tu prelomilo i tu je bio znak - jer, da je pokupio Pavla i odveo ga Lizi, da ga ta kočija nije spriječila, možda bi se sve drukčije odigralo.

Ovakvih momenata pomirenja sa sudbinom nema u prvoj kreativnoj fazi Dostojevskog, stidljivo se naziru nakon povratka iz zatvora, a najvidljiviji su i nisu skriveni u njegovom najvećem romanu, Braći Karamazov.

Svi smo mi, da se više ne pretvaramo, svoj prvi značajniji kontakt sa Fjodorom ostvarili sa predrasudom o njegovom nihilizmu. Neko nam je to rekao, a neko drugi potvrdio, a tek smo onda krenuli ozbiljnije čitati. Samim tim što vlada potpuno pogrešno mišljenje da je Dostojevski bio neko ko niječe postojanje Boga (Apsoluta, call It what you want) je više nego običan putokaz za profilisanje, a ako je pogrešno (kao što i jeste), ovaj veliki pisac nije dobio dovoljnu pažnju i tretiranje.

Njegova djela su vrhunska, ali baš svako, na neki izvrnut način on nam liječi dušu, nalazimo se u njegovim borbama i dvojbama, ali zapinjemo na ciljnoj ravnini upravo zato - što smo pogrešno instruirani. Treba mu dati šansu, još jednom i ponovo, i uvijek, pogotovo na ovakvim novelama: tvrdim da se upravo na ovim mjestima nalaze najveći i najznačajniji pokloni. Ovo je put kojim je hodio dok nije došao do savršenog romana i zaokružene Istine.

Škafiškafnjak
Go to Top of Page

alexts
Advanced Member



Serbia
9221 Posts

Member since 25/09/2005

Posted - 01/05/2025 : 00:16:01  Show Profile Show Extended Profile  Send alexts a Private Message  Reply with Quote
Večni muž je meni bio odličan. Skoro pročitah da je to jedan od uspešnijih romana Dostojevskog u SAD. Valjda, jer je psihološki triler.
Go to Top of Page

Salkan
Average Member



Bosnia and Herzegovina
876 Posts

Member since 20/01/2021

Posted - 01/05/2025 : 14:06:53  Show Profile Show Extended Profile  Send Salkan a Private Message  Reply with Quote



Zvala se M., a ja sam imao 24 godine i jednu burnu i nesretnu ljubav nemalo prije se ušetala u moj život.
O muzici, o životu, o knjigama, o poeziji, o smislu, o postojanju, o alkoholu, o pankerima, o travi i jačim drogama, o slobodi i o budućnostima smo mogli i jesmo pričali. Uvijek se nekako vrtila tu, u mom društvu, ostajala do kasno s nama i kad me konačno ušicala i osvojila, sve je trajalo kratko i upečatljivo.
Ja: željan svega ujedno razočaran u ljubav, spreman da se uhvatim u koštac sa životom, ko zapeta puška da krenem dalje, ozbiljnije, postojanije i nepokolebljivije.
Ona: je htjela da nakon svojih razočarenja nađe smiraj.
Žene savijanje gnijezda vide UVIJEK kao uzvišeni čin. Mi, muškarci, možda - ali tek kasnije, kad sazrimo.
"Zašto nisi pročitao Sidartu?"
"Pročitao sam i Demijana i Stepskog vuka, ali ne i Sidartu. Nisam ni Staklene perle, preglomazne su mi i ne mogu da pratim. Sidartu ću pročitati kad sazrijem. Dosta mi je Hesea, hoću da uživam i kroz iskustva učim o misterijama života".
Rastali smo se onako kako smo se i spojili, svaka uzajamna nježnost izgorila je prije nego se razbuktala.

Nakon 20ak godina sam je sreo ponovo, sasvim slučajno, na nekom nevažnom mjestu, ipak drugačijem od onog gdje se prvi put sretosmo. Ni tada nije bila lijepa, ali je bila puno zrelija, iskusnija, formiranija, kompletnija i mudrija. Nijedno od njeno dvoje djece nije ličilo na mene i samo smo se pozdravili i nasmijali.

Ja sam nastavio da tražim i da svoje sitno srce ispunjavam većim zadovoljstvima od onakvih kakva mogu podnijeti. Sidarta je došao puno kasnije i dotegao već poznato, uokvirio ono čega sam se pribojavao. Za mene je Sidarta bio i ostao krik new age kulture, pokušaj ubrizgavanja ultimativnih mudrosti u odumrlo tijelo, nemoguć ali ujedno i plemenit pokušaj izravnavanja dubokih brazda. Da, postoji Jedinstvo, postoji i sopstvo, postoji i vječnost kao i smrt, postoje putevi ka Jedinom i ti putevi su nešto najintimnije za svakog čovjeka - pa nek tako i ostane. Ja sam, za razliku od Hesea, uvijek mogao nabrojati puno više Kamala, Kamasvamija i Vasudeve, ali nisam imao ni Gotame ni Govinde. To je jedna od pomenutih razlika. Ja nisam slušao rijeku, nisam smirivao pohote, ali se kunem da mi svaki put kad čitam Sidartu, dah uspori, srce se umiri, a duša nekako obnovi i obogati.

Škafiškafnjak

Edited by - Salkan on 01/05/2025 17:17:05
Go to Top of Page

Combatrock
Advanced Member



Serbia
4889 Posts

Member since 26/12/2009

Posted - 01/05/2025 : 20:40:11  Show Profile Show Extended Profile  Send Combatrock a Private Message  Reply with Quote
Ovo sam citao 1988. Sad ponukan ovim postom odoh da kopam po biblioteci, znam da je tamo negde sa Stepskim vukom i Igrom staklenih perli. Bigz izdanje ako se dobro secam.

sangue navajo
Go to Top of Page

Salkan
Average Member



Bosnia and Herzegovina
876 Posts

Member since 20/01/2021

Posted - 05/05/2025 : 23:13:26  Show Profile Show Extended Profile  Send Salkan a Private Message  Reply with Quote
„...njen joj je položaj zapravo, kako se to obično kaže, u velikoj mjeri pružao mnogo toga za što je mogla biti zahvalna. Što tu zahvalnost nije otvoreno pokazivala, za to nije bila kriva ona. Život joj je bio takav da ju je, s pravom ili nepravom, naučio da zapravo nije vrijedno da se previše radujemo zbog sumnjive časti prolaženja kroz ovaj bijedni život, čak ni onda kad taj put iznenada, negdje u sredini, obasjaju sunčane zrake, tople kao što su njezine. Ali, zbog svog čvrstog uvjerenja da ni ona niti ijedno drugo ljudsko stvorenje ne zavređuju manje nego što im je dano, nije zatvarala oči pred činjenicom da ih ima koji primaju manje, a zavrijedili su mnogo više. Kako je sebe morala ubrojiti među sretnike, neprestano se čudila kako je neočekivanost u ljudskom životu ustrajna, jer joj je u zreloj dobi dodijeljen stalan mir, a u mladosti je naučila da je sreća tek povremena epizoda u sveopćoj drami bola“.




To su zadnje riječi Thomasa Hardyja kojim zaključuje još jedan svoj veliki roman, po mnogima istinsko remek-djelo književnosti, GRADONAČELNIK CASTERBRIDGEA iz 1886.godine. Ovo je priča o Michaelu Henchardu, koji u svojoj mladosti, kao najamnik, ljut zbog svog siromaštva u jednom pijanstvu proda svoju ženu i dijete slučajnom prolazniku-mornaru, te se sutradan pokaje i bez uspjeha počne tražiti porodicu da ispravi svoju grešku i ujedno se zavjetuje da 20 narednih godina neće okusiti alkohola. 15ak godina poslije, njegova žena Suzana i kćerka Elizabeth-Jane se vraćaju u Casterbridge; Suzana je izgubila novog muža na moru, ali vješto krije istinu o svojoj prošlosti pred kćerkom, tvrdeći da su došle u Wessex da pronađu rođaka. Henchard je u međuvremenu postao ugledan trgovac žitom i ujedno gradonačelnik ovog poljoprivrednog centra pokrajine. Iste te noći, kada ga Suzana krišom ugleda u krčmi, prisustvuje sceni koja će zavarati njenu predstavu o jetkom, okrutnom i impulsivnom Michaelu koga je nekad znala – u trenutku kada se ovaj upoznaje sa mladim Škotom, Donaldom Farfraeom i ubijedi ga da ostane u Casterbridgeu i pomogne mu u poslovanju.

Iz perspektive njegovog kompletnog opusa, prvo se da napomenuti da je ovaj roman praktično uvod u ono što će slijediti i po mom mišljenju, predstavljati vrhunac u Hardyjevom pripovjedačkom djelu, a to su priče Tessa i Jude, u kojima se pretpostavlja jakost Sudbine naspram nemoći ljudskih bića. Kako je do takvog slijeda izraza došlo, morali bi preispitivati Hardyjev život i njegove nezavidne odnose sa javnošću u to doba, pa je te okolnosti najbolje ostaviti postrance. Dovoljno je samo napomenuti da je ovaj roman kritikovan zbog „prevelikog broja protagonista“ ili zbog „prebrzog odvijanja radnje“, što su čiste besmislice, ako se gleda iz ovog vremena. Gradonačelnik je još jedan dokaz velikog umijeća ovog majstora da na vrlo nježan način približi neprovidnosti ljudske duše prema postojanosti prirode. Nerijetko se u cijelom ovom romanu ponavljaju pogledi na Casterbridge kao na „šahovsku tablu izniklu u nepreglednim žitnim dolinama“, te i kao na naselje stvoreno na kostima rimskih legionara „koje mještani svako malo iskopaju povijene i skvrčene kraj svojih polomljenih kopalja ili oružja“.

Odnosi između likova su krajnje komplikovani, ali će se taj modus preplitanja sudbina i zatomljavanja impulsivnog u odsudnim trenucima prenijeti i u pomenute Tessu i Judea, pa i iz tog ugla sada izgleda kao da je Gradonačelnik ustvari bio samo put do savršenih romana sa konca njegovog djelovanja. Stvari se potpuno opravdano, nošene slabostima ljudskog karaktera pretakaju iz prijetećih u tragične, a živopisnost tih različitosti među ljudima sličnog kova koje Hardy ističe samo dodatno doprinose takvom trileru. Neizostavan dio ovog romana su svakako i fenomenalni opisi prirode, tog izmišljenog Wessexa (Casterbridge je ustvari Dorchester u Dorsetu, gdje je Hardy živio neko vrijeme), koji stameno i tvrdoglavo odolijeva Novim vremenima, ali mu relikvije i obilježja prošlosti drmaju zemljotresi što nanose budućnost. I baš je tu negdje skriven veličanstveni Hardyjev potpis, način na koji kroz personifikaciju, odnosno duboku psihološku razradu glavnih likova u svojoj priči, suprotstavlja Prošlost i Budućnost preko tih nepreglednih žitnih poljana: s jedne strane Henchard (impulsivan, prijek, neugodan, ohol a ujedno i popustljiv i sklon samokritici) a sa druge Donald (mlad, prilagodljiv, energičan, snalažljiv i pronicljiv) baš predstavljaju taj sukob. Oni koji žele ispravljati svoje greške iako su ih svjesno počinili potčinjavajući se svom komplikovanom karakteru i Oni koji pažljivo žive i rade i praktično ne poznaju riječ "greška" pa samim tim i nisu senzibilni prema samoispitivanju i samokritikama (ili ih, što je još bolje razrađeno u narednim romanima - ne očitavaju, jer troše život umjesto da dopuste da život troši njih). Genijalno. Zato i je podnaslov ovog djela "The Life and Death of a Man of character".

U svakom slučaju, izgleda da je sve što je ovaj veliki književnik napisao – suho zlato, mada mi nije sasvim jasno zašto je Nick Cave upisao baš ovu knjigu među svoje omiljene; prije mi se čini da bih ovaj roman svrstao u one „koji se mogu ponijeti na pusto ostrvo“, nego da ih klasifikujem kao „najveće“ ili „najdraže“. Problem je jasan: ako ste se zakačili za Hardyja sa Tessom ili Judeom, teško da ćete dostići taj frisson sa drugim djelima – pa je dobro napomenuti kao preporuku da se, po mogućnosti, njegovim romani čitaju redom onako kako su objavljivani.

Malo dalje od suhih i šturih, prvih utisaka o Henchardovoj oholosti usahle duše, vrijedi napomenuti jedan vrlo bitan aspekt koji Hardy uporno ističe u svom „zrelom“ djelovanju, a koje će se okončati djelima koja toliko cijenim i volim: težnja ka Providnosti. Pročišćenje, pomirenje, metanoja, onako kako je on vidi, izgleda da je Elizabeth-Jane zaista jedna rijetka sretnica u njegovom svijetu koja je doživjela da se osjeti dovoljno sretnom i opreznom, kako ju je okrutni život naučio da bude – baš kao što je napomenuto u uvodu posta, odnosno na kraju Gradonačelnika. Od ostatka u mom posjedu su još Povratak u zavičaj i Daleko od bjesomučne gomile, koje će doći na red u dogledno vrijeme, ali obzirom na to kako sam ovdje opisao kretnje u Hardyjevom pisanju, vrlo je moguće da se anahrono vraćam na početak ili izvor njegove Ideje, što me posebno raduje. Nimalo nisam pogriješio što sam poslušao ridiculusove savjete i preporuke. Hardy je zaista bio veliki pisac.

Škafiškafnjak

Edited by - Salkan on 06/05/2025 08:35:34
Go to Top of Page

Salkan
Average Member



Bosnia and Herzegovina
876 Posts

Member since 20/01/2021

Posted - 09/05/2025 : 19:57:24  Show Profile Show Extended Profile  Send Salkan a Private Message  Reply with Quote
Idealno bi bilo da sam je sreo samu gore na pauzi kako odmara i sjeo za njen sto, pogledao je u oči i rekao: „Žao mi je“, te samo otišao. Neka ona razmišlja narednih 10 godina ili 10 sekundi, nije ni bitno, jer ne zaslužuje dublja obrazloženja. Razumjeće, baš kao što je sve predvidjela od prve 3-3-5 kada sam joj ponudio izlaz iz mraka, pa do samog kraja kada sam shvatao da mi je tu uslugu uzvratila. Čisto sumnjam, naime, da se ona uživjela u Tunel prije nego me je upoznala – to je tek bila slučajnost, nevjerovatan spoj nepredviđenih okolnosti u okviru opšte kauzalnosti, da pročitam ovaj šok nad šokovima i prepoznam nas dvoje među tim redovima, u tim poglavljima, toliko godina poslije. O, da, kako sam mogao tako izgubiti kontrolu? Da li je moguće da sam u trenucima totalnog očaja donio najispravniju odluku? Ako je tako, onda moram priznati da sam sretan, jer ne bih mogao drukčije sebi opravdati tako značajan gest nekakvom nesvjesnom intervencijom. Zar sam impulsivan osim što sam strašno zatvoren, mračan, nedostupan? Kada sam postao i nepredvidljiv?




A tamo gdje je Sabato počeo svoju kratku karijeru romanopisca, posla mi Tunel neka nepoznata žena, za pristojnu cijenu, jer me je ovaj naslov toliko privlačio, iako nisam imao pojma u šta će se sve pretvoriti. U paketu dobih i dva Millera, da skoro-pa-kompletiram njegovo Ružičasto raspeće. I krenuše šokovi. Pojavih se ja, izbezumljen od ljubavi prema tuđoj ženi, čiji muž nije bio slijep, nego notorni alkoholičar i ljubomorni luđak, pojavih se ja zabezeknut njenim upozorenjem: „Zašto? Samo ćemo jedno drugom nanositi bol“, pojavi se moja naivna, očajna osoba spremna da konačno ispliva iz crnila neke velike, tmurne, dosadne i uporne rijeke, u kojoj zarobljenih korijena nisam uspijevao biti postojano stablo; pojavi se moj ego i beskonačna propitkivanja o njenoj prošlosti i sadašnjosti, odnekle iskrsnuše nezaboravni trenuci nježnosti i tjelesne ljubavi na svakom komadu namještaja mog skromnog doma, ponovo me prikovaše u neki nelagodni prizvuk depresije pažljivo isplanirani pokreti kroz grad i aranžmani njenog dolaska, sastanci na nevjerovatnim, skrivenim mjestima, izbjegavanje kafana u kojima bi njen muž mogao obitavati, ponovo se izrodi tuga zbog trošenja toliko živaca i zdravlja na nedoumice koje je nemoguće riješiti ni za sto života.

Kako to znamo, Ernesto Sabato je 1937.godine, u svojoj 27.godini doktorirao fiziku i postao jedan od najvećih stručnjaka u prirodnim naukama na svjetskoj razini. Vjerovatno mu je dotužilo to prenemaganje uskih visokokrugaša, taj njihov esnaf (što djelimično pojašnjava i u Tunelu), te odluči da se uhvati pisaće mašine i da uplovi u književnost. Tunel nastaje 1948.godine kao odgovor na postratnu depresiju i egzistencijalistička pitanja koja haraju Svijetom, a zbog nemogućnosti da nađe dobrog izdavača, Ernesto se ponada sreći koju bi mu poznanstvo sa Kamijem moglo donijeti. Tako se Tunel štampa u Francuskoj i širom Evrope i pisac vrlo brzo postaje popularan i cijenjen. Između mnogobrojnih eseja koje radi, tek nakon 13 godina završava svoj drugi roman, O grobovima i junacima, koji praktično produbljuje njegove filozofije, u kojima ponire u najdublje vrtloge ludila beznadežnih otpadnika društva, a svoj cijeli opus zaokružuje trećim i posljednjim romanom Abadon, 1974.godine

Huan Pablo Kastel nam se u uvodu Tunela predstavlja i podsjeća da nam je njegovo ime sigurno poznato iz vijesti; naime, on je taj ubica Marije Iribarne Hunter i njegova je dužnost da nam pojasni zašto je ubio jedinu osobu na svijetu koja ga je razumjela. Jedne večeri on izlaže svoja djela u Buenos Airesu i nakon detaljnih pojašnjenja svojih stavova prema licemjerju i svim onim nazovi nevidljivim neprozirnostima ljudskog karaktera, kao i sklonostima labilnih osoba da zavode nesređene i obmanjuju ih svojim sofizmima, sasvim slučajno te večeri primjeti kako neka mlada žena, vrlo lijepa i privlačna, dugo gleda u jednu njegovu sliku. Materinstvo je naziv njegove slike, a ta slika navodno krije skriveni motiv, nesvjesno postavljen ključ šifre koja će odgonetnuti njegov cjelokupan angažman u slikarstvu. Dakle, postoji neko, ko nasuprot samozvanih kritičara, prišipetlji i skorojevića, ipak razumije Huana Pabla. Nedovoljno hrabar da priđe toj djevojci, on provodi mjesece zarobljen u svom besmislu i teškoj depresiji da bi smislio način kako joj prići i razgovarati s njom. Kada je nakon nekog vremena ugleda s druge strane ulice, izmučeni umjetnik odluči da je prati i da joj kaže bilo šta što će otpočeti vezu s tom misterioznom ženom. U toj sceni, on pobjegne od nje, ali se brzo vrati i čeka ponovni susret, jer je u međuvremenu shvatio da je ona – ta, odnosno da iz nekog još uvijek nedokučivog razloga mora stupiti u značajniji kontakt s njom. Sutradan je opet susretne, odvuče u park i njih dvoje započinju razgovor. Isprva ledena i daleka, Marija sa upozorenjem „da je svaki pokušaj viđanja samo opasnost da će jedno drugom nanijeti bol“ ipak pristane da se počne viđati sa Huanom Pablom, pa mu čak i dozvoli da dođe na njenu adresu. Kada izmučeni slikar shvati da je Marija udata, i to za interesantnog slijepca, njegova ljubav eskalira i pretvara se neizrecivu sreću i na kraju, u strašnu tragediju. Huan ponovo tone u beznađe i ludilo, precizno opisujući svaki, pa i najmanji koračić koji vodi njegov um natrag u tunel, „tamo gdje su srodne duše osuđene da žive u paralelnim stazama, a tek poneki sretni da se gledaju kroz staklene prozore, svjesni da tamo sa druge strane postoji neko ko žudi da bude njihov, ali ga ti stakleni zidovi odvajaju“, pa se pita „kome je bolje, onima što tek samo osjete prisustvo najrođenijih-nesuđenih ili onima koji ipak vide kroz to staklo“.

Ova fenomenalna kratka novela (od 130ak strana) sukobljava nekoliko postavki u književnom smislu; to je kriminalistički roman, koji kroz prizmu egzistencijalističke filozofije razmatra psihološku stranu uma otuđenog od društva, čovjeka koji svjesno (ili ne) odabire drugu stranu, introspektivnih baletana koje razjeda njihov pretjerani i nekontrolisani senzibilitet. A pored svega navedenog, ovo je ujedno i priča o tragičnoj ljubavi dvoje smrtno zaljubljenih i sličnih osoba. Unikatnim stilom pripovjedanja u kome radnja neprestano eskalira u neslućenim pravcima, Sabato uvlači čitaoca u te tamne tunele brzim smjenama kritičkog razmišljanja i prelijepim metaforičkim trikovima, koji praktično paralelno, svaki sa svoje strane, diktiraju kompletan tempo odvijanja priče. Uz malu pomoć metanarativnog opsega, Tunel ne oskudjeva u detaljnim i pažljivim, preciznim opisima lokaliteta u kojima se scene odvijaju, dok je dijaloška strana alat kojim se obrađuje psihološka istraga o patologiji protagonista. Dakle, sa tehničke strane, Tunel je savršen roman, maksimalno skraćenog obima u jednom jedinom cilju: podizanja trilera i podcrtavanju eksplozivnog karaktera teme. Potpuno mi je jasno zašto je baš Kami bio taj promoter, zašto je baš on odlučio da pomogne Ernestu i zašto je Tunel označio kao jedan od najznačajnijih romana tog doba. Odgovorno tvrdim da se radi o vrlo promišljenoj kritici ljudskih niskosti i veličanstava, tj.suprotstavljenih ekstrema u lepezi duševnog komešanja, odnosno o slojevitoj potrazi za razlozima otuđenja i prihvatanja besmisla kao opcije tokom promišljanja – što je svakako bezvremenska tema, a obzirom na pravac kojim se društvo u kome živimo SADA kreće: to je ujedno i ogroman znak STOP na jednoj vjetrometini, autostradi od bezbroj traka u koju nas je život ugurao, dok bespomoćno slutimo kako ta cesta vodi u ništavilo.

Ovo je moj prvi susret sa Sabatom, i sigurno ću se potruditi da nabavim i ostala dva romana, a priznajem da me najviše zanima ona knjiga o njegovom „sukobu“ i razgovorima sa Borhesom, jer tu mora biti mudrosti van svakog razumnog očekivanja. Jasno je da govorimo o dva pola u Potrazi. Dok je Borhes tražio onostranost i Boga, Sabato je razgrtao trnjake i krvavih nogu mučio po ljudskom ludilu i unutrašnjim porivima. Onako kako sam skratio razdaljinu između Lava i Fjodora, vrlo je lako postaviti i drugi polufinalni par u ovom All-star Superturniru, a mogu se naslutiti i sličnosti sa druga dva učesnika. Dok su Fjodor i Ernesto igrali za jedan tim, na drugoj im se strani nalaze Hoze i Lav. Samo da Bog dadne razuma i strpljenja, mnogo dobrih zaključaka se nazire u takvom naporu.

A ona? Nisam je sreo na pauzi i ne viđam je već dugo. Kako dani budu odmicali, biće mi sve teže da joj priznam da sam griješio prema njoj i da sam bio prijek, nestrpljiv i ljubomoran. Jedino, kažem – jedina dobra stvar sa kraja naše drame jeste da sam ipak ja bio taj koji je prekinuo niti. I tada sam znao, a i sada znam, kobiva „iskusniji“, da nije dovoljno biti nečije stablo na obali. Neke su osobe stvorene da se puste niz tamnu rijeku beznađa i bez obzira koliko im pružali svoje grane da ih spasimo – oni ustvari spas ne mogu željeti.


Škafiškafnjak

Edited by - Salkan on 09/05/2025 20:20:47
Go to Top of Page
Page: of 247  Topic Next Topic  
Previous Page
 New Topic New Poll New Poll
 Reply to Topic
Jump To:
forum.stripovi.com © 2000-2002 Snitz Communications Go To Top Of Page
This page was generated in 0.45 seconds. Snitz Forums 2000