| Author |
 Topic  |
|
ridiculus
Senior Member
1777 Posts
Member since 11/06/2008 |
 Posted - 25/05/2025 : 11:53:59
|
Pišite utiske o Pikvikovcima. Zanima me kakav je prevod, jer originalni tekst sadrži:
1. humor;
2. obilje retoričkih figura i specifičan odabir reči;
3. sleng.
Drugim rečima, pakao za prevesti, i lako je maestralno omanuti. Ono pismo Wellera ćaleta pri kraju knjige je test za sebe.  |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
 |
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
893 Posts
Member since 20/01/2021 |
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
893 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 27/05/2025 : 20:55:45
|
Najjednostavnije bih mogao napisati ovo: jedan od najvećih i najsveobuhvatnijih romana koje sam ikad pročitao u svom životu. No, pošto ja nisam nikakav stručnjak, tek donekle skromno načitan i natmuren tip koji, iako uvijek teži ka – i uživa u - ljubljenju Lijepog i Prozračnog, nikada ne odbija gurnuti nos u mrak, smolu, blato i pakleni oganj, moram se u ovom siromašnom osvrtu (jer ovakva gromada od romana zaslužuje puno, puno više od ovog) koristiti dijalektikom iz Pogovora Tamare Holcapfel koji zaključuje knjigu.
Osvrt ću započeti citatom iz posljednjeg, četvrtog dijela knjige:
„...jer, put do najintimnijeg dijela našeg bića znači dugo putovanje kroz druge ljude i druge svjetove“.
Eto, šta mi to znači? Da li sam se prepoznao u bilo kom dijelu ove sage? Vrlo moguće, jer nije to džabe da sam Izvještaj o slijepima pročitao u jednom cugu (doduše, uz dva puta po dva brufena i sutrašnjom maglom pred očima, kao zombi na poslu). Ako izolujemo treće poglavlje ove knjige i označim ga kao vjerovatno najimpresivnije i najintenzivnije književno djelo koje sam ikad pročitao, od sad ću O junacima i grobovima pisati kao o kompletnom romanu. Šta treba znati; o glavnim likovima, o njihovim sukobima i vezama, o hipernaraciji kao vrhuncu u strukturiranju pripovjedačke mreže, o bezbrojnim metaforama, o značaju Sabata na svjetsku književnost, o ovoj knjizi kao svojevrsnom nastavku na Tunel, ali prije svega – o ugledu koji Ernesto Sabato uživa kao „anti-Borhes“, tj.o tome šta to Argentini i Južnoj Americi znači. To znači da je nasuprot velikom umjetniku koji nikada nije dobio Nobela, a da ga je zaslužio – zaslužio ga je itekako, onome koji je svoju Potragu vodio na svim kontinentima i polovima, onome koji je svoju poetičnu dušu utkao, kroz Maštanja sve do Alepha, tj.tražio i pronašao Boga u nepoznatom podrumu neke tamo vile spremne za rušenje, to stjecište Svevremena i Beskraja, a sve kroz bore na licu, postepeni gubitak vida i u srcima Čovjeka koji ne pripada Nigdje – dr.fizike Ernesto Sabato je narodni heroj Argentine jer je sve svoje genijalnosti usmjerio u svoju domovinu. O njihovom odnosu, tojest prijateljstvu ću drugi put, jer ću se domoći i te knjižurine, kad-tad, kada budem htio zaokružiti ovu impresiju. Zasad:
Priča počinje šturim policijskim izvještajem koji objašnjava značajke tragedije koja se desila jedne noći u gradskom kvartu: Alehandra Olmos je ispalila četiri metka iz pištolja u glavu svom ocu Fernandu i potom se zaključala u svoj dio kuće (vidikovac), polila naftom i zapalila. Nedavno pronađeni dokument pod nazivom "Izvještaj o slijepima" koji je pisao Fernando Vidal Olmos baca novo svjetlo na ovaj tužni događaj.
- Alehandra Olmos je glavni ženski lik priče, 18ogodišnja divlja djevojka sa „demonom u duši“, neukroćena, gladna života, nedostupna i daleka, mirna i tiha, vatrena u krevetu, misteriozna, veličanstvena i svjesna svoje veličine, metafora Argentine, spoj dvaju suprotno orijentisanih porodica (unitarista i federalista), njoj je potreban Martin jer se s Martinom odmara i vjeruje mu;
- Martin del Kastiljo je godinu mlađi od Alehandre – smrtno se zaljubi u nju kada ga ova spasi iz jedne od mnogobrojnih adolescentnih ali ozbiljnih duševnih kriza, nedorastao ljudima i svijetu odraslih, priprost ali željan saznanja, otvoren i plašljiv, spreman da se ubije ako ga Alehandra ostavi, kao i ona – otuđen od svoje porodice, gladan pažnje najbližih i bez najbližih uopšte, tutmez;
- Bruno, jedan od pripovjedača, stariji propali umjetnik, posmatrač neprirodnog spajanja dvaju porodica (Olmosa i Vilara), zaljubljen u Alehandrinu majku Heorhinu, otjelovljenje zdravog razuma, kao suprotnosti ludilu Fernanda Vilara Olmosa, njegov nemezis i antipod, davno položio oružja u svojoj potrazi za smislom;
- Fernando Vilar Olmos, demon lično, od malih nogu okrutno stvorenje koje kopa oči ulovljenim ptičicama i životinjama, anarhist, razbojnik, razvratnik, cinik, ateista i naposljetku i najvažnije – opsjednut idejom da slijepi ljudi kroz svoj tajni Konglomerat upravljaju planetom.
A šta je ovo sve? Ništa naspram ideja koje se izdižu iznad vrlo tragične drame koju pletu pomenuti likovi. Odnos prema Bogu, potraga za istinom, sukob komunizma i anarhije, međuveza metropole koja iz stanja hibernacije implodira sa sjetom njenih stanovnika, smisao života, tanka linija između razuma i ludila. Obzirom na sve pobrojano (a to je tek djelić utiska koji pišem netom nakon završetka ovog štiva), poprilično je jasno da se radi o magnum opusu – pa kako Tamara reče i spoju esejističkog/kritičkog duha u Sabatu sa njegovom poetikom, jer se prosto ne zna koji je aspekt u romanu grandiozniji i koji je pažljivije upotrijebljen; jedan prevazilazi drugi, stalne metafore, alegorijski štih, miješanje vremenskih linija, parabole, paralele, čitava lepeza stilskih figura plus konačna, zaokružena impresija sve zapapreno meni dosad neprevaziđenim pripovjedanjem u trećem poglavlju, kada Fernando gazi kroz blatnjave močvare svog ludila, dok u delirijumu pokušava dotaknuti Božanstvo, pa se budi u sobi u kojoj se zatočio i vodi ljubav sa slijepom ženom, kao da zadaje posljednji udarac svom razumu nekim tupim čekićem, dok se ceri svom iskrivljenom, krvavom liku pred ogledalom. I da, na jedno od vječnih pitanja sam konačno našao odgovor: „Da li budale znaju da su budale?“ – Da, znaju. Ali ta njihova spoznaja nije ekvivalentna našoj spoznaji o recimo, važnoj činjenici kao što je ta da je bosiljak mirisna biljka a uz to i vrlo potentan začin jelima. Ne. Oni svoje ludilo, tj.budalaštinu tek naslućuju i to tamo u trenucima pred sami delirijum, onda kada su stješnjeni uz duvar, kada više nema uzmaka niti zraka za pluća, a ni manevarskog prostora. Tada luđaci priznaju da su možda ludi, a to je – to. Luđaci su svjesni svog ludila, makar to bio i jedan nanogram razuma u kriznim momentima i vrtlozima bezumlja, oni si obznanjuju mogućnost da je imaginarna stvarnost oko njih baš to, izmišljotina njihove izmučene duše, koja neustrašivo tone u bezdan. Tako nam dr.Ernesto pažljivo i precizno objašnjava opet one Tunele (vidi prethodnu stranicu!), ali ovaj put to nisu tuneli optočeni sentimentalnim notama, nego tek puteljci unutar lavirinta koji vodi u dubinu pakla, pećine iz kojih se nazire ognjena voda, bezizlaz i dalek sjaj Spasa na nekom nedostižnom proplanku. Tamara je takođe napomenula i kako se zbog okolnosti u procesu stvaranja ovog romana mogu povući paralele sa Tunelom: jer se Alehandra može prepoznati u Mariji, a Huan Pablo u Fernandu. Ali, o tome ćemo nekada drugi put. Ovaj tekst treba da posluži svima koji se usude istražiti mučne puteve patnje, nemira i ludila.
Jer, Bruno kaže:
„Jedna od najtragičnijih manjkavosti duše, ali i njenih najljepših tananosti je u tome što ona nema snage da postoji jedino u tijelu...“.
Komparativci koji plove ovim forumom sigurno će znati objasniti šta to znači „roman-freska“, jer se taj pojam provlači kroz šture osvrte što na sajtovima za prodaju knjiga mame potencijalne kupce. Ja se nisam upecao na taj fazon, ali je važno precizno znati šta taj termin predstavlja, pogotovo kao forma savremenog romana (u smislu labavog narativnog modaliteta). Što se mene priprostog tiče, Sabatov rad je niska bisera koju je neki zao dječak bekhendom spucao sa kredenca i iste sekunde kada je shvatio kako još ljepše ta bivša biserna ogrlica izgleda tako rasuta po prašnjavom podu, stao zagledati u nju znajući da ne treba da je ponovo sklopi u prvobitni položaj; taj predmet, sada rastočen u nepravilan raspored tamo dole pod nogama izgleda čak moćnije, svakako misterioznije bez da je izgubio svoju vrijednost – jer sladokuscima koji nisu simple users nego advanced, taj skup biserja u prašini i dalje izgleda kao komad nakita, nesavršen čak a ujedno izbrušen, otet od konvencionalnosti, uz to neodoljivo privlačan i lijep u toj mjeri da vječno izaziva onaj traženi frisson.
Možda još da u ovom ispisu (jer ću svakako o ovome romanu htjeti polemisati i dalje) spomenem i paralelu: sporednu priču o povlačenju Legije generala Lavaljea prema Boliviji u naletu federalista, koja ostaje naglašena ne samo kao izdvojeni dio kompletne ove tužne priče o ludim starim porodicama u Buenos Airesu, crnoj magiji, manijakalnoj opsesiji i tragičnoj ljubavi, nego kao sidro izgubljenog broda na pučini, jer se proteže tokom čitavog objašnjenja ove komplikovane situacije i praktično nosi ključ misterije koju je Sabato ostavio čitaocima. Sigurno je ovo jedan od najšokantnijih romana koje sam ikad pročitao i ima svoje mjesto među „najboljim“ koje sam doživio. Toliko zasad.
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 28/05/2025 06:16:43 |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1777 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 28/05/2025 : 10:45:45
|
quote:
Originally posted by Salkan
Salkan je još uvijek u Buenos Airesu,
Muke po Martinu i Alehandri.
Pikvik ide kao desert nakon Sabata.
Ja sam iz Londona, Bata i Bristola, i grofovija Sari i Kent, i mnogobrojnih usputnih krčmi na jugu Engleske prešao na brda i gore severnog dela te zemlje, Nortambriju i granicu sa Škotskom.
Ukratko, Valter Skot i Rob Roy.
Nekad davno, veliko ime, ali danas ga retko spominju, osim možda u Škotskoj. Odavno planiram da ispitam zašto je to tako, i konačno je došao red da se bavim time.
Otac istorijskog romana. Bilo je pisaca pre njega koji su se bavili takvim temama, i ne sumnjam da neko može da izvuče iz neke mračne rupe prošlosti neku poluzaboravljenu egzotiku, i da tvrdi kako je žanr nastao odatle, ali odbacićemo takve tvrdnje, jer začetnik žanra nije onaj koji je prvi počeo da piše na određeni način, već onaj koga su najviše kopirali. Skot je uticao na Puškina, preko njega na Tolstoja, na Manconija, na Stendala i Viktora Igoa... da ne pričamo o engleskim piscima romansi (Bronte, Hardi, pa čak i Dikens).
Film Rob Roy me je podstakao da pročitam i roman, koji je, bar u početku, prilično drugačiji. Čućete još o ovome. 
|
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
893 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 28/05/2025 : 10:54:00
|
quote:
Originally posted by ridiculus
Pišite utiske o Pikvikovcima. Zanima me kakav je prevod, jer originalni tekst sadrži:
1. humor;
2. obilje retoričkih figura i specifičan odabir reči;
3. sleng.
Drugim rečima, pakao za prevesti, i lako je maestralno omanuti. Ono pismo Wellera ćaleta pri kraju knjige je test za sebe.
1.riječ koja zvoni jače od ostalih jer je neobična, rijetka i vrlo egzotična. "Rijetka" jer se ne koristi: PARDONABLE.
A sama prva scena kad dobiju batine od kočijaša, govori u kakve će se nevolje ta spadala otisnuti.
Doduše, i taj njihov sastanak i mantranje (kao što i sada u Parlamentu galame, odobravaju ili kude, stenju, napinju se i propjevavaju glasnice) had set the tone.
Tek sam na početku, al odmah kontam zašto naglašavaš "težak prevod". Da, ovo je morao biti pakao za prevodioca. Jednostavno zaboravljeni epiteti. A pardonable je tek jedan.
|
Škafiškafnjak |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1777 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 28/05/2025 : 13:23:34
|
1.
quote:
Originally posted by Salkan
Da, ovo je morao biti pakao za prevodioca. Jednostavno zaboravljeni epiteti. A pardonable je tek jedan.
Ne samo zaboravljeni, već ponekad i nepostojeći. Ili bar ja nisam čuo za njih. Kako god, Dikens je ponekad izmišljao reči, i Džojs je tu na njegovom putu. Nekoć je to bila odlika poezije.
Na primer,
"touch-me-not-ishness of her walk"
2.
Što se tiče Valtera Skota, da ne zaboravimo Kupera i Poslednjeg Mohikanca kao očigledan primer uticaja, a u moderno vreme Skot živi kroz romane Bernarda Kornvela (Saxon Stories) ili čak Dijane Gabaldon (nisam je čitao, ali sudeći po seriji Outlander), ili, u najekstremnijem i najdaljem obliku, Džordža Martina. Čak i sukob Starka i Lanistera je nalik na škotsko-engleske borbe, intrige, i netrpeljivosti iz Skotovih romana. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
zeljko
Advanced Member
Bosnia and Herzegovina
17892 Posts
Member since 02/08/2002 |
|
|
Topic |
|
|
|
Knjige & co (popis recenzija u prvom postu)
