| Author |
 Topic  |
|
ridiculus
Senior Member
1788 Posts
Member since 11/06/2008 |
 Posted - 29/06/2025 : 10:47:49
|
Samo da primetim da imam snažan dojam da Turgenjev piše najlepše od svih Rusa.
Doduše, em što ne znam ruski - zapravo, znam nešto osnovno, ali ne dovoljno da bih čitao makar i dečju literaturu - em što nisam čitao dovoljno ruskih pisaca za takav sud, ali taj se podiže neumitno kao što reke teku nadole.
Možda je i odličan prevod Zlatka Crnčevića odigrao neku ulogu u takvom utisku. Ako išta, Ruse baš treba čitati u domaćem prevodu, u nedostatku poznavanja izvornog jezika.
Možda je Nabokov blizu, ali... za sada Turgenjev vlada. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
 |
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
938 Posts
Member since 20/01/2021 |
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
938 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 13/07/2025 : 21:47:17
|
ODA CORTAZARU
Od otrovnog grožđa mutim ti sok
Od povraćke mačje ti grozdim slova
Od riječi mržnje razvijam ti pitu
Od tijesta poganog da ti skuham čorbu
Od najgorih tražim ti najbolje
Od prvaka pronalazim ti mane
Od koverata cijedim ti otrov
Od pisama mojih prosijavam prezle
Ne bi li uspostavili vertikalu, čuj vertikalu, kakva prosta riječ! Jer nije priča o Horaciu vertikala, to je beskrajno veslanje u nemirima, kovitlac okolnosti i orgazam u samoljublju Modernog Čovjeka koji je upućen u sve, razumije puno, čita nenormalno mnogo, prati sva dešavanja, u sve sumnja i ničemu se ne nada. A čamac je ukrao negdje od nekoga, čamac, pramac, kormilo, kako se zove ono...a, penta.
La Rayuela je sastavljena od tri knjige: Horaciovog lunjanja po Parisu, povratka u Buenos Aires i od „neobaveznih poglavlja“.
Činjenice:
1. Horacio i Morelli su Cortazarov alter-ego.
2. Horacio je pasivni naprđivač; Morelli je aktivni kreator anti-romana.
3. La Maga i Gekrepten, njegove dvije djevojke su sporedni protagonisti
4. U Parizu Horacio ima „Klub zmija“, društvo intelektualaca-emigranata koji pod milim Bogom ništa ne rade do opijanja, naprđivanja, pseudofilozofiranja i gubljenja vremena.
5. Magi umire dijete od meningitisa na očima čitave ekipe, Horacio to vidi i prešutkuje da bi sačekao „pravi momenat“ da Magu upozna s tim. Horacio je šupčina na kvadrat.
6. Maga nestaje i Horacio se vraća u Buenos Aires. Tamo susreće starog frenda, Travelera (koji nije emigrirao i ostao je u Argentini) i njegovu curu Talitu. Horacio uz njihovu pomoć dobija posao u cirkusu, pa onda u ludnici. Na kraju drugog poglavlja doživljava nervni slom.
Pitanja:
- U jednom trenutku, vrlo kratkom neobaveznom poglavlju saznajemo da je Morelli govorio kako ga jedino zanima „kontakt sa čitaocem“, odnosno da je čitalac jedini lik koji ga zanima u stvaranju priče. Koliko smo sposobni da prihvatimo takvu vrstu interakcije, kada znamo da je Cortazar praktično izmislio posebnu stilizaciju kojom, kratkim, ubjedljivim i provokativnim načinom pokreće čitaoca i uvlači ga u svoju priču?
- Na čemu se moderna španska kinematografija koju volimo i koja nas škaklji temelji? Jesu li to nagli prelazi, splash-scene prepune šokova, Lynchovske malverzacije narativnog toka? Sve ovo nalazimo u Rayueli. Koliko je Rayuela zaslužna za taj detalj art-moderne?
- Daska. Poglavlje u kome Horacio sa svoje i Traveler sa svoje strane prozora konstruišu „most“ od šupljih i nestabilnih dasaka da bi izbjegli hodanje niz stepenice (a najprije da bi Talita donijela žerbe Horaciu, da napravi jebeni mate) sadrži embrion čitave novele, rekao bih. Ne samo da je to jedno od najdužih poglavlja, nego praktično nakon onog Poglavlja kada Magino dijete umire, predstavlja najmučnije iskustvo u čitanju, pa i evo sigurno i glasno da USTVRDIM: MJESTO NA KOME čitalac shvata da je i sam upao na pločnik i igra se školice – onako kako je autor priče i tražio. Potpuna interakcija uz puno znojenja mozga, bespotrebnih potraga za simbolikom i uber-simbolikom: jednostavan, očajnički pokušaj sklapanja mosta od prozora do prozora dvojice (ili jednog) ludaka. Jesu li ove zanimljivosti dovoljne da se Školice označi kao jedan od najboljih romana XX vijeka, zbog svojih inovativnih uticaja?
- Doppelganger. Kad smo već kod Lyncha – Cortazar nas postepeno uvodi u nervni slom svog glavnog lika, Horacia, a vrhunac tog sloma opisuje se u poglavlju 56, poslednjem (po jednoj vremenskoj liniji), kada Horacio naglas priznaje da misli kako je Traveler njegov doppelganger, „onaj-koji-nije-otišao-u-Pariz“, njegov dvojnik, njegovo drugo Ja – sve dok ga prijatelji smiruju i pokušavaju zagrliti, iako je on postavio „zamke od končića i lavora“, tj.barikade u svoju sobu. Bolje zaokružen lik u jednom književnom djelu, a da tako dobro oslikava današnjeg, modernog, uobraženog intelektualca – JA NISAM još sreo. Da li je to dovoljno da Rayuelu shvatimo kako dolikuje?
- Uliks. Vjerovatno sam u nekom drugom životu prelistao ovo djelo, ali sad ću ga morati ponoviti iz isključivo jednog razloga – a taj razlog je gadan i perfidan – ne radi njegovog značaja, nego da poredim konstrukt sa Rayuelom. Kako dalje?
Kako dalje, a sutra je ponedjeljak, a Vinkovci su lijehpi, mihrni, pihtomi, a u Vinkovcima su one tri cure što smo sreli sinoć i pogađali da li je ona sa naočarima nastavnica i koji predmet predaje, biologiju ili jezik, a ona impozantna plavuša, je li radi u banci i da li radi na kreditima ili na šalteru, i ona u šarenoj majici, uskog struka, mala brinetica što se igra sa svojim kovrdžama dok se okreće našem stolu, dal je ona kćerka nekog vlasnika nekih trgovina ili robnih kuća? Ko su one? Ko je osoba koja je pustihla Krudera i Dorfmeistera iz mohje vremenske lihnije, tačnije 1998 kad smo uživali u stvahrima u kojima se ne smije uživati, bili mladi i gladni, nezasiti i uvijek željni – pa sve prehsjekao sa remiksom Gangnam style? Ko je ta brutalna osoba? Hosoba? Ko su djevojke koje su se gurale uz nas sinoć da se nagledaju rockabilly končerta u parku za koji ustvrdismo da se u našem gradu nikada neće desiti jer mi smo nešto drugo? Ko su one, ko su ti ljudi, jesmo li u Privlaci prošli kroz neki portal koji nas je odveo u pitomost, pomirenje, tamo gdje hedonizam ne postoji, gdje je uživanje prosta i urođena stvar? Kako dalje?
|
Škafiškafnjak |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
4907 Posts
Member since 26/12/2009 |
Posted - 21/07/2025 : 14:28:52
|
quote:
Originally posted by naker
Pisma (Gistav Flober)
Neki autori pišu odlične romane, a nekada još bolja pisma. Flober pored plodne spisateljske karijere, iza sebe je ostavio i plodnu prepisku koju je slao svojim simpatijama i prijateljima. Iako su ova pisma privatnog karaktera, daju nam uvid u misli autora i stiče se malo šira slika i kontekst u vezi načina razmišljanja kroz koji je prolazio pisac ovih tekstova u tom vremenu. Bez ikakve grubosti se može reći da je Flober bio pomalo lujka. Imao je čudan odnos sa svojom majkom i dadiljom, a večito je bio zaljubljen u žene koje su mnogo starije od njega pa su tu vidno prisutni simptomi Edipovog kompleksa. Ali svaki sjajni umetnici su pomalo lujke zar ne. Flober je bio intelektulac, obrazovan čovek koji je posvetio ceo svoj život traganju za istinom i lepotom, ali u savršenoj formi. Za njega je forma veoma bitka stavka u umetnosti i ceo život je posvetio jureći ovaj za mnoge nedostižan ideal umetnosti. U ovim pismima se nalaze neka njegova iskrena promišljanja o životu, često su to filozofske misli, ali u njima se uvek nalazi trag pragmatičnosti. Flober je uvek bio surovo iskren i kritičan prema sebi. Flober je bio mizantrop i nije voleo ljude i često je bežao od njih i radije svoje vreme provodio u svojoj kući što dalje od drugih ljudi, a u mojim očima to je uvek pozitivna stvar. Mala zanimljivost: fascinantno koliko je Flober precizno anticipirao Prvi svetski rat skoro trideset godina pre negoli što se zaratilo...
Čudna je sorta Flober, ali jedan od retkih istinskih umetnika-intelektualaca koji je težio lepoti, istini, i savršenoj formi. Ostaje žal što je u vreme kada se rodio bih neshvaćen i na kraju umro sam, siromašan. Veliki umetnici nažalost retko kada budu shvaćeni tokom života 
Sentimentalno vaspitanje - preporuka. Velika knjiga. |
sangue navajo |
|
|
|
naker
Advanced Member
5532 Posts
Member since 05/06/2020 |
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
938 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 22/07/2025 : 22:58:52
|
Rekla mi je da mrzi Žan-Pola
I ja sam joj za nagradu pružio oralno zadovoljenje.
Ne zato što ona to zaslužuje svojom ljepotom
Koju nema
Držanjem
Kojeg nema
Hrabrošću
Koju ne shvata
Već stavovima: kratkim nedorečenim izjavama,
Što priliče nekim muškarcima, pukovnicima.
Jer
Da bi se čovjek otuđio
Prvo je potrebno da se osjeća dijelom nečeg većeg
Neke grupe, grupacije, kružoka, društva.
Čega je dio
Rokentan Antoan bio?
Antoan Rokentan je pisar, bivši avanturist i zgubidan što se smucao po bijelom svijetu i jednoga se dana sav entuzijazam izmuzao, sva energija potrošila. Antoan radi na biografiji nekog markiza, navodnog atentatora na Pavla I u primorskom gradiću izmišljenog imena Buvil, koji ustvari predstavlja stvarni Avr. Što se tiče vremenskog konteksta, radnja se dešava 1931 ili 1932.godine i ta se činjenica mora uzeti u obzir pažljivo. Naime, radi se o dobu kada Francuskom vlada totalna depra, letargija, uleknuće i zastoj u jednom širem procesu napredovanja – koji će mnogi, doduše opravdano, nazvati sterilnim i impotentnim ako govorimo o Ideji. Odmah se povezujem sa njemačkim filozofima i piscima i tvrdim da jedna bez druge ne mogu, usko su povezane, iako dijametralno suprotne, njemačka i francuska misao polovi su u potrazi i oponenti svojim rezultatima. Jednostavno izgledaju neodvojive jedna od druge i dio su tzv.evropske misli; francuski egzistencijalizam svoje temelje u filozofskom aspektu duguje upravo Žan-Polu, i to je činjenica. Ja mogu skinuti kapu, iako se nisam upuštao u dublje analize njegove filozofije koja će se odštampati nakon MUČNINE, ali ovo što sam pročitao u ovih 4-5 dana ne da me je satralo i usporilo, nego sam izgubio svaku želju za daljim prebiranjem i čačkanjem.
Antoan je u dubokoj emotivnoj krizi i postepeno klizi u ludilo. Povremeni bljeskovi razuma i želje za nastavkom življenja predstavljaju ceremonijalne palanačke nedjelje i odlasci u muzej, te povremeno taslačenje gazdarice hotela u kome živi. Antoana sve manje dotiču okolnosti, on ne nalazi užitak ni u posmatranju predmeta, a kamoli živih ljudi: kako rekoh, ushićenje doživljava tumačeći slike u muzeju, portrete odličnika Avra/Buvila iz prošlosti, dok na žive ljude gleda sa prezirom, strahom i gađenjem. Izbjegava sve i svakog, gubi vrijeme mlateći perorezom po užasnoj bijeloj hartiji koja čeka da joj preda slova, riječi i misli – jednom rječju, Antoan je u qrcu i pitanje je trenutka kad će da pukne skroz-naskroz. Pismo njegove bivše ljubavi Ani, koja ga poziva da dođe do nje u Pariz malo će ga vratiti u ovaj svijet i dokazati mu da ipak postoji, ali mu svako emotivno uzbuđenje donosi duševni kolaps koji on naziva Mučninom, a koja se manifestuje nesvjesticom, ubrzanim tokom misli, iscrpljujućim besciljnim lutanjima po gradiću i poniranjem u dilemu „da li je moje postojanje besmisleno?“.
Dakle, radi se o opsesivnom poremećaju, teškom psihopatskom preskoku u kome se našem Antoanu pred oči ne vraćaju slike iz prošlosti, jer on tvrdi da je prošlost umrla, a sa njom i taj Antoan i njegovo tadašnje postojanje – nego mu ta Mučnina sakati udove, ispija krv iznutra i tjera ga na povraćanje. Antoanu se ustvari povraća, jer na ljudima oko sebe prestaje da uviđa tipične ljudske osobnosti, preplavljuje ga osjećaj otuđenosti i beznađa zbog potpunog besmisla u koji ga život tjera.
Druga tačka koja će mu pomoći da preživi je njegov asistent na poslovima, kako ga on naziva „Autodidakt“, nastrani homoseksualac i pedofil koji se izdaje za humanistu, a koji iz gradske biblioteke čita SVE knjige abecednim redom autora. Posebno se ističe scena u kojoj se on krišom drpa sa nekim školarcima, a koja ne prođe neopaženo.
Elem, Antoan odlazi do Ani i shvata da je Ani ostarila, potrošila se, te da je taj njihov susret bio planiran da predstavlja ukidanje nadanjima da se romansa može ponovo oživjeti. Antoan odlazi iz Buvila neodrađenog zadatka, potpuno izluđen protraćenim vremenom, sa velikom tugom u srcu jer ga je Buvil već zaboravio.
Užas jedan, tromo, gusto, hrapavo, vrlo naporno za čitanje, loš prevod Vuka Dragovića (Kultura Beograd) iz 1964.godine dodaje na gorak ukus. Ne smije se osporiti način na koji je dočarano ovo ludilo u koje tone glavni lik priče, naprotiv. Sama forma, tj.zapisi iz dnevnika sa nekolicinom vrlo bitnih preskoka u kojima Antoan ne zapisuje ništa do jedne rečenice u kojoj se krije sva odvratnost prema sebi, kao mamurluk nakon pijanke, tj.dan nakon Mučnine, dovoljan je otklon od šablona, te treba napomenuti kako uporno Sartre troši rečenice i desetine njih, pasus za pasusom, da bi dočarao i praktično opravdao svoja neobična osjećanja, pa i pokušaje da se na te osjećaje gleda iz tuđih misli – kao da stid koji ga uništava zbog osjećaja Mučnine mora imati dva liječnička mišljenja ili dijagnoze.
Nije nikakvo čudo što ga je Kami odjebao, tog Sartra. Po stilu pisanja i milozvučnosti, oni ne mogu stati u jednu rečenicu. Svaka čast njegovom imenu, ali Kami je posebna klasa. Mnogi se neće složiti, jer je Sartre ipak IME. Ali, nije pisac: kao njegov kolega kojeg pominjem.
|
Škafiškafnjak |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Knjige & co (popis recenzija u prvom postu)
