quote:

---

Il vecchio che legge (The old law that)

---

quote:

---

Originally posted by Mhejl



"Kileksov mozak" je u velikoj mjeri primjer Sklavijevog postupka korišćenja motiva iz tada aktuelnih dijela horora u novim epizodama "Dilana". Donekle, istina, uz preispitivanje i mijenjanje tih motiva. Tako sa svake stranice ovoga stripa vrišti "inspirisanost", ili, oštrije rečeno, prepisivanje filma "Kad jaganjci utihnu". Harizmatični i visoko inteligentni psihopata u zatvoru maksimalne obezbijeđenosti, njegovo poigravanje sa psihom čuvara, brutalna ubistva, krajnje ponižavanje ljudskog tjela (u "Jaganjcima" - kanibalizam, a ovdje - sjeciranje), ž ena koja je na uznemirujući način povezana sa psihopatom, tačnije psihički "zaražena" njegovim zlom... snažna atmosfera nelagode i paranoje, straha pred zlom koje sa nastoji racionalizovati kao ljudsko, ali je toliko intenzivno i neopisivo da nas tjera da se zapitamo... parališući racio u nama, budeći instinktivne izvore straha, straha od demonskog, neobjašnjivog... (u "Jaganjcima" je drugi serijski ubica, idejno gledano, tu da bi istakao banalnost ljudskog zla, istinski ljudskog - i sugerisao dublju izopačenost u Lektoru, praktično demonske aspekte)

I tako, naizgled, nema nikakve dileme kada je riječ o analizi ove epizode. Sklavijevo poigravanje sa tada aktuelnim motivima. Jedan žestok horor iz vremena kada je Dilan još uvijek pretendovao na tu titulu.

A ipak... sa svega nekoliko rečenica i scena, možda sasvim nesvjesno ubačenih, cjelokupna priča poprima sasvim drugačiji aspekt. Postaje srodnija jednom drugom filmu negoli "Jaganjcima", a taj film su "Mučenice" (2007). Naime, u "Mučenicama", jedna grupa bogataša pokušava da pronađe odgovor na vječito pitanje "šta posle smrti" - itekako ovozemaljskim metodama: ekstremnim mučenjem djevojaka, do tačke kada praktično dožive kliničku smrt. A onda ih vrate, i žele da čuju šta su vidjele. Rješavanje metafizičkih pitanja naučnom metodom koja je lišena svake etike i obzira prema ljuskom životu. Logičko-racionalni intelekt, razvijen do esktrema, preobražava se u monstruoznost, brutalnost, iracionalnost; pokušavajući da razriješi filozofske dileme jednim neprikladnim, gotovo groteskno neprikladnim načinom. A u srcu tog monstruoznog pokušaja leži strah i nesigurnost: sadistička želja da se gospodari svime, sazna sve, svijet podredi i redukuje na ono što mi želimo. Čovjek se zatvara, okoštava: gradi sliku konačnog svijeta i konačnog sebe u njemu.

Tako i doktor Kristofer Kileks želi pronaći srž, ljudsku dušu, kao jednu stanicu našeg nervnog sistema, specifičan neuron, žlijezdu, dah života. Većina stvarnih naučnika bi se nasmijala ovoj zamisli: nauka ne može slijepo prihvatiti pojam nastao na sasvim drugoj, nenaučnoj osnovi, i sistemu razmišljanja. Nauka može govoriti o "svjesnosti" kao proizvodu rada cjelokupnog nervnog sistema, frekvenciji oscilacije moždanih talasa. Ona može govoriti o "osjetu" kao električnom signalu koji putuje od nadraženog receptora do senzorne moždane zone, da bi tamo bio obrađen. Nauka ima sopstvene pojmove, kategorije i teorije, koje stvara, mijenja ili odbacuje po logici naučnog zaključivanja (naravno, sve je malo složenije, ali nećemo se zaplitati u još šire rasprave). Ali sve ovo nam ne može reći ništa o filozofskog pojmu "duše": pošteno je jedino reći da možemo naučno ispitati ljudske emocije, kogniciju, motivaciju, itd. Ali Kileks želi bukvalno pronaći filozofski pojam u postojećem mozgu, razriješiti egzistencijalnu nesigurnost jednim smjelim potezom. On želi naći dušu i držati tajnu života u prstima. Baš kao u "Mučenicama": brutalna, ali unaprijed na propast osuđena potraga. Nesigurnost i zapitanost koja nas obuzima pred konačnim filozofskim pitanjima, egzistencijalnim, ne možemo tek tako presjeći, svesti na jednu dimenziju, ukinuti njihovu višeznačnost i misterioznost. Zrelo je, kako bi Kami rekao, živjeti taj apsurd: prihvatiti korisnost naučne misli, racionalne misli, u njenom području, širiti je u tom području, ali i živjeti u pustinji apsurda. Apsurda biološke smrtnosti i našeg užasa pred njom, naše čvrste materijalnosti ali i osjećanja odvojenosti, nepoklapanja "ja" sa tijelom, slobodne volje i potpune predodređenosti naših postupaka već o nivoa plesa atoma... apsurd se ne može ukinuti a da se ljudski svijet ne osiromaši, a sam čovjek postane redukovano, svedeno biće.

Kileks je redukcionista. On želi da lokalizuje metafizički pojam, svede ga na moždano tkivo, i tako stekne moć manipulacije njime. Gospodarenja "tajnom života", ne shvatajući da se u samom pokušaju svođenja - ista gubi, i ono čime gospodarimo nije više ono što želimo. Draženjem neuroloških centara, i u ovome stripu i u stvarnosti, možemo izazvati složene senzacije, misli, vizije - čak i vizije duše, raja, euforije. Ali, moći izazvati te misli ne znači i uhvatiti ih, gospodariti njihovom suštinom. Kileks shvata stvari tako što ih uništava, razlaže, cijepa iz prirode i pretvara u pojedinačne pojmove (tako želi da jedna ćelija postane fizičko oličenje duše). Istina, neurologija je često napredovala upravo proučavajući oštećenja zona ljudskog mozga i posljedice istih (npr. afazije, agnozije, itd.) Ali, fiksirani pojmovi, razlaganja svijeta kao sata-mehanizma na sastavne dijelove, ne daju nam tačnu sliku tog svijeta. Sve ljudsko, sve ključno, nastaje u pokretu, u procesu, u djelanju. Tako i složene moždane funkcije prepoznajemo po aktivnosti zona mozga: aktivnosti, a ne razlaganju tih dijelova u ćelija i tkiva, mrtve i vječito nepomične.

Možda se upravo tako može tumačiti konačni Dilanov odgovor Kileksu: da duša ne postoji na način na koji je on traži. I tačka. Sa te strane odgovora, Dilan je sasvim u pravu. Istina, ostatak njegove replike, o ljubavi kao jedinom načinu pronalaženja duše, može značiti da je sve samo tipična Sklavijeva sentimentalnost, granična patetika. Ipak, zarad zanimljivih razmišljanja koja priča podstiče, probajmo ovo drugačije, šire shvatiti: ljudska duša i tajna života se javljaju kao problemi samo u ličnoj čovjekovoj egzistenciji, neprekidnom toku života. Oni pripadaju jednom ljudskom svijetu i poziciji, koji se radikalno razilazi od naučne pozicije, ili se ne može do kraja prevesti u nauku, a da ne izgubi nešto, ne bude redukovan. Poznavanje lokacije i prirode duše, ili psiholoških principa prijateljstva, vam sami po sebi ne mogu pomoći da nađete ljubav i prijateljstvo druge osobe: oni vam mogu samo osvijetliti i pojasniti, učiniti lakšim onaj specifično ljudski put kojim se to postiže.

Ipak, neću do kraja osuditi ni Kileksa ni njegove tendencije. Nema većeg cilja od naučnog: shvatiti stvarnost, njene funkcionalne zakone. Ali on važi u ograničenim područjima, i sporo narasta: svugdje oko njega se prostiru filozofske nesigurnosti i implicitne pretpostavke. Znanja o stvarnosti mogu služiti ljudskim ciljevima, van-naučnim: od srećnijeg života, preko eliminisanja nemaštine u svijetu, do svjesnog upravljanja našom evolucijom. Sva ova pitanja imaju smisla tek u ljudskom kontekstu, živom postojanju.

---