Author |
Topic |
vronski 3
Senior Member
2374 Posts
Member since 10/01/2014 |
|
CZdravko
New Member
287 Posts
Member since 06/03/2010 |
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
DOMI
Advanced Member
Croatia
4993 Posts
Member since 19/06/2007 |
Posted - 06/07/2015 : 12:39:06
|
nije li malo rano za reprint CF-a?
46 god. Alan Forda u HR |
• 54 god.Alan Forda u HR • Od 1970.-2017.izdana su 1063 broja (ukljucujuci Klasik, Super KL, Zlatni KL) • • Od 2022.Alan Ford u originalnim tablama formata 17x24 cm u novom kolekcionarskom TOP izdanju • |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37386 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 07/07/2015 : 11:19:17
|
SUPER BOOK 66 Frequency: four-monthly Release: 20/08/2015 Cover: Claudio Villa
Il vecchio che legge (The old law that) Plot, Script e Artwork: Fabio Celoni
"On the tracks of an old man who vanished into thin air, Dylan gets lost in an incredible journey to the extreme border of life, in between the dreams and nightmares, the hopes and regrets of somebody who, after reaching his last days, still carries on his conscience a huge weight that, just like an anchor, keeps him in a world he doesn’t belong to anymore."
Il penitente (The penitent) Plot and script: Pasquale Ruju Artwork: Giovanni Freghieri
"A man appears in Dylan’s nightmares, accusing him of a mysterious offence and inflicting him harsh tortures that leave wounds also when our hero awakens. To save himself from this persecution, that already brought other people to madness and death, the Old Boy needs to find out what he stands accused of."
|
Anything is possible dec d uej Be the Change You Want to See
|
|
|
Giuda Ballerino
Senior Member
Japan
2595 Posts
Member since 02/03/2014 |
Posted - 07/07/2015 : 16:38:38
|
http://www.lospaziobianco.it/155534-giovanni-eccher-cinema-fumetto-magnus-nathan
Sad sam procitao ovaj intervju Ecchera star 10-ak dana. Presao je definitivno na Dylana, spominje da je u odlicnim odnosima s Recchionijem i njegovim "tajnikom" Busattom (a ko je s njima dobar taj i prosperira izgleda), obozava horror, jos je u fazi prilgodbe i istice da je najveci izazov svakog DD scenariste - Groucho i da mu tu pomazu brat i prijatelji jer humor nije njegovo podrucje.
Kao i Recchioni i on za kraj dodaje da je pretrpan poslom i da nema smisla niti nabrajati na cemu sve radi. |
Kaizoku ou ni ore wa naru! |
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
Solid Snake
Senior Member
Djibouti
2358 Posts
Member since 30/12/2003 |
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37386 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4065 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 08/07/2015 : 16:55:22
|
"Kileksov mozak" je u velikoj mjeri primjer Sklavijevog postupka korišćenja motiva iz tada aktuelnih dijela horora u novim epizodama "Dilana". Donekle, istina, uz preispitivanje i mijenjanje tih motiva. Tako sa svake stranice ovoga stripa vrišti "inspirisanost", ili, oštrije rečeno, prepisivanje filma "Kad jaganjci utihnu". Harizmatični i visoko inteligentni psihopata u zatvoru maksimalne obezbijeđenosti, njegovo poigravanje sa psihom čuvara, brutalna ubistva, krajnje ponižavanje ljudskog tjela (u "Jaganjcima" - kanibalizam, a ovdje - sjeciranje), ž ena koja je na uznemirujući način povezana sa psihopatom, tačnije psihički "zaražena" njegovim zlom... snažna atmosfera nelagode i paranoje, straha pred zlom koje sa nastoji racionalizovati kao ljudsko, ali je toliko intenzivno i neopisivo da nas tjera da se zapitamo... parališući racio u nama, budeći instinktivne izvore straha, straha od demonskog, neobjašnjivog... (u "Jaganjcima" je drugi serijski ubica, idejno gledano, tu da bi istakao banalnost ljudskog zla, istinski ljudskog - i sugerisao dublju izopačenost u Lektoru, praktično demonske aspekte)
I tako, naizgled, nema nikakve dileme kada je riječ o analizi ove epizode. Sklavijevo poigravanje sa tada aktuelnim motivima. Jedan žestok horor iz vremena kada je Dilan još uvijek pretendovao na tu titulu.
A ipak... sa svega nekoliko rečenica i scena, možda sasvim nesvjesno ubačenih, cjelokupna priča poprima sasvim drugačiji aspekt. Postaje srodnija jednom drugom filmu negoli "Jaganjcima", a taj film su "Mučenice" (2007). Naime, u "Mučenicama", jedna grupa bogataša pokušava da pronađe odgovor na vječito pitanje "šta posle smrti" - itekako ovozemaljskim metodama: ekstremnim mučenjem djevojaka, do tačke kada praktično dožive kliničku smrt. A onda ih vrate, i žele da čuju šta su vidjele. Rješavanje metafizičkih pitanja naučnom metodom koja je lišena svake etike i obzira prema ljuskom životu. Logičko-racionalni intelekt, razvijen do esktrema, preobražava se u monstruoznost, brutalnost, iracionalnost; pokušavajući da razriješi filozofske dileme jednim neprikladnim, gotovo groteskno neprikladnim načinom. A u srcu tog monstruoznog pokušaja leži strah i nesigurnost: sadistička želja da se gospodari svime, sazna sve, svijet podredi i redukuje na ono što mi želimo. Čovjek se zatvara, okoštava: gradi sliku konačnog svijeta i konačnog sebe u njemu.
Tako i doktor Kristofer Kileks želi pronaći srž, ljudsku dušu, kao jednu stanicu našeg nervnog sistema, specifičan neuron, žlijezdu, dah života. Većina stvarnih naučnika bi se nasmijala ovoj zamisli: nauka ne može slijepo prihvatiti pojam nastao na sasvim drugoj, nenaučnoj osnovi, i sistemu razmišljanja. Nauka može govoriti o "svjesnosti" kao proizvodu rada cjelokupnog nervnog sistema, frekvenciji oscilacije moždanih talasa. Ona može govoriti o "osjetu" kao električnom signalu koji putuje od nadraženog receptora do senzorne moždane zone, da bi tamo bio obrađen. Nauka ima sopstvene pojmove, kategorije i teorije, koje stvara, mijenja ili odbacuje po logici naučnog zaključivanja (naravno, sve je malo složenije, ali nećemo se zaplitati u još šire rasprave). Ali sve ovo nam ne može reći ništa o filozofskog pojmu "duše": pošteno je jedino reći da možemo naučno ispitati ljudske emocije, kogniciju, motivaciju, itd. Ali Kileks želi bukvalno pronaći filozofski pojam u postojećem mozgu, razriješiti egzistencijalnu nesigurnost jednim smjelim potezom. On želi naći dušu i držati tajnu života u prstima. Baš kao u "Mučenicama": brutalna, ali unaprijed na propast osuđena potraga. Nesigurnost i zapitanost koja nas obuzima pred konačnim filozofskim pitanjima, egzistencijalnim, ne možemo tek tako presjeći, svesti na jednu dimenziju, ukinuti njihovu višeznačnost i misterioznost. Zrelo je, kako bi Kami rekao, živjeti taj apsurd: prihvatiti korisnost naučne misli, racionalne misli, u njenom području, širiti je u tom području, ali i živjeti u pustinji apsurda. Apsurda biološke smrtnosti i našeg užasa pred njom, naše čvrste materijalnosti ali i osjećanja odvojenosti, nepoklapanja "ja" sa tijelom, slobodne volje i potpune predodređenosti naših postupaka već o nivoa plesa atoma... apsurd se ne može ukinuti a da se ljudski svijet ne osiromaši, a sam čovjek postane redukovano, svedeno biće.
Kileks je redukcionista. On želi da lokalizuje metafizički pojam, svede ga na moždano tkivo, i tako stekne moć manipulacije njime. Gospodarenja "tajnom života", ne shvatajući da se u samom pokušaju svođenja - ista gubi, i ono čime gospodarimo nije više ono što želimo. Draženjem neuroloških centara, i u ovome stripu i u stvarnosti, možemo izazvati složene senzacije, misli, vizije - čak i vizije duše, raja, euforije. Ali, moći izazvati te misli ne znači i uhvatiti ih, gospodariti njihovom suštinom. Kileks shvata stvari tako što ih uništava, razlaže, cijepa iz prirode i pretvara u pojedinačne pojmove (tako želi da jedna ćelija postane fizičko oličenje duše). Istina, neurologija je često napredovala upravo proučavajući oštećenja zona ljudskog mozga i posljedice istih (npr. afazije, agnozije, itd.) Ali, fiksirani pojmovi, razlaganja svijeta kao sata-mehanizma na sastavne dijelove, ne daju nam tačnu sliku tog svijeta. Sve ljudsko, sve ključno, nastaje u pokretu, u procesu, u djelanju. Tako i složene moždane funkcije prepoznajemo po aktivnosti zona mozga: aktivnosti, a ne razlaganju tih dijelova u ćelija i tkiva, mrtve i vječito nepomične.
Možda se upravo tako može tumačiti konačni Dilanov odgovor Kileksu: da duša ne postoji na način na koji je on traži. I tačka. Sa te strane odgovora, Dilan je sasvim u pravu. Istina, ostatak njegove replike, o ljubavi kao jedinom načinu pronalaženja duše, može značiti da je sve samo tipična Sklavijeva sentimentalnost, granična patetika. Ipak, zarad zanimljivih razmišljanja koja priča podstiče, probajmo ovo drugačije, šire shvatiti: ljudska duša i tajna života se javljaju kao problemi samo u ličnoj čovjekovoj egzistenciji, neprekidnom toku života. Oni pripadaju jednom ljudskom svijetu i poziciji, koji se radikalno razilazi od naučne pozicije, ili se ne može do kraja prevesti u nauku, a da ne izgubi nešto, ne bude redukovan. Poznavanje lokacije i prirode duše, ili psiholoških principa prijateljstva, vam sami po sebi ne mogu pomoći da nađete ljubav i prijateljstvo druge osobe: oni vam mogu samo osvijetliti i pojasniti, učiniti lakšim onaj specifično ljudski put kojim se to postiže.
Ipak, neću do kraja osuditi ni Kileksa ni njegove tendencije. Nema većeg cilja od naučnog: shvatiti stvarnost, njene funkcionalne zakone. Ali on važi u ograničenim područjima, i sporo narasta: svugdje oko njega se prostiru filozofske nesigurnosti i implicitne pretpostavke. Znanja o stvarnosti mogu služiti ljudskim ciljevima, van-naučnim: od srećnijeg života, preko eliminisanja nemaštine u svijetu, do svjesnog upravljanja našom evolucijom. Sva ova pitanja imaju smisla tek u ljudskom kontekstu, živom postojanju. |
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
DragonSlayer
New Member
Croatia
264 Posts
Member since 22/01/2013 |
Posted - 09/07/2015 : 06:49:39
|
quote: Originally posted by Mhejl
"Kileksov mozak" je u velikoj mjeri primjer Sklavijevog postupka korišćenja motiva iz tada aktuelnih dijela horora u novim epizodama "Dilana". Donekle, istina, uz preispitivanje i mijenjanje tih motiva. Tako sa svake stranice ovoga stripa vrišti "inspirisanost", ili, oštrije rečeno, prepisivanje filma "Kad jaganjci utihnu". Harizmatični i visoko inteligentni psihopata u zatvoru maksimalne obezbijeđenosti, njegovo poigravanje sa psihom čuvara, brutalna ubistva, krajnje ponižavanje ljudskog tjela (u "Jaganjcima" - kanibalizam, a ovdje - sjeciranje), ž ena koja je na uznemirujući način povezana sa psihopatom, tačnije psihički "zaražena" njegovim zlom... snažna atmosfera nelagode i paranoje, straha pred zlom koje sa nastoji racionalizovati kao ljudsko, ali je toliko intenzivno i neopisivo da nas tjera da se zapitamo... parališući racio u nama, budeći instinktivne izvore straha, straha od demonskog, neobjašnjivog... (u "Jaganjcima" je drugi serijski ubica, idejno gledano, tu da bi istakao banalnost ljudskog zla, istinski ljudskog - i sugerisao dublju izopačenost u Lektoru, praktično demonske aspekte)
I tako, naizgled, nema nikakve dileme kada je riječ o analizi ove epizode. Sklavijevo poigravanje sa tada aktuelnim motivima. Jedan žestok horor iz vremena kada je Dilan još uvijek pretendovao na tu titulu.
A ipak... sa svega nekoliko rečenica i scena, možda sasvim nesvjesno ubačenih, cjelokupna priča poprima sasvim drugačiji aspekt. Postaje srodnija jednom drugom filmu negoli "Jaganjcima", a taj film su "Mučenice" (2007). Naime, u "Mučenicama", jedna grupa bogataša pokušava da pronađe odgovor na vječito pitanje "šta posle smrti" - itekako ovozemaljskim metodama: ekstremnim mučenjem djevojaka, do tačke kada praktično dožive kliničku smrt. A onda ih vrate, i žele da čuju šta su vidjele. Rješavanje metafizičkih pitanja naučnom metodom koja je lišena svake etike i obzira prema ljuskom životu. Logičko-racionalni intelekt, razvijen do esktrema, preobražava se u monstruoznost, brutalnost, iracionalnost; pokušavajući da razriješi filozofske dileme jednim neprikladnim, gotovo groteskno neprikladnim načinom. A u srcu tog monstruoznog pokušaja leži strah i nesigurnost: sadistička želja da se gospodari svime, sazna sve, svijet podredi i redukuje na ono što mi želimo. Čovjek se zatvara, okoštava: gradi sliku konačnog svijeta i konačnog sebe u njemu.
Tako i doktor Kristofer Kileks želi pronaći srž, ljudsku dušu, kao jednu stanicu našeg nervnog sistema, specifičan neuron, žlijezdu, dah života. Većina stvarnih naučnika bi se nasmijala ovoj zamisli: nauka ne može slijepo prihvatiti pojam nastao na sasvim drugoj, nenaučnoj osnovi, i sistemu razmišljanja. Nauka može govoriti o "svjesnosti" kao proizvodu rada cjelokupnog nervnog sistema, frekvenciji oscilacije moždanih talasa. Ona može govoriti o "osjetu" kao električnom signalu koji putuje od nadraženog receptora do senzorne moždane zone, da bi tamo bio obrađen. Nauka ima sopstvene pojmove, kategorije i teorije, koje stvara, mijenja ili odbacuje po logici naučnog zaključivanja (naravno, sve je malo složenije, ali nećemo se zaplitati u još šire rasprave). Ali sve ovo nam ne može reći ništa o filozofskog pojmu "duše": pošteno je jedino reći da možemo naučno ispitati ljudske emocije, kogniciju, motivaciju, itd. Ali Kileks želi bukvalno pronaći filozofski pojam u postojećem mozgu, razriješiti egzistencijalnu nesigurnost jednim smjelim potezom. On želi naći dušu i držati tajnu života u prstima. Baš kao u "Mučenicama": brutalna, ali unaprijed na propast osuđena potraga. Nesigurnost i zapitanost koja nas obuzima pred konačnim filozofskim pitanjima, egzistencijalnim, ne možemo tek tako presjeći, svesti na jednu dimenziju, ukinuti njihovu višeznačnost i misterioznost. Zrelo je, kako bi Kami rekao, živjeti taj apsurd: prihvatiti korisnost naučne misli, racionalne misli, u njenom području, širiti je u tom području, ali i živjeti u pustinji apsurda. Apsurda biološke smrtnosti i našeg užasa pred njom, naše čvrste materijalnosti ali i osjećanja odvojenosti, nepoklapanja "ja" sa tijelom, slobodne volje i potpune predodređenosti naših postupaka već o nivoa plesa atoma... apsurd se ne može ukinuti a da se ljudski svijet ne osiromaši, a sam čovjek postane redukovano, svedeno biće.
Kileks je redukcionista. On želi da lokalizuje metafizički pojam, svede ga na moždano tkivo, i tako stekne moć manipulacije njime. Gospodarenja "tajnom života", ne shvatajući da se u samom pokušaju svođenja - ista gubi, i ono čime gospodarimo nije više ono što želimo. Draženjem neuroloških centara, i u ovome stripu i u stvarnosti, možemo izazvati složene senzacije, misli, vizije - čak i vizije duše, raja, euforije. Ali, moći izazvati te misli ne znači i uhvatiti ih, gospodariti njihovom suštinom. Kileks shvata stvari tako što ih uništava, razlaže, cijepa iz prirode i pretvara u pojedinačne pojmove (tako želi da jedna ćelija postane fizičko oličenje duše). Istina, neurologija je često napredovala upravo proučavajući oštećenja zona ljudskog mozga i posljedice istih (npr. afazije, agnozije, itd.) Ali, fiksirani pojmovi, razlaganja svijeta kao sata-mehanizma na sastavne dijelove, ne daju nam tačnu sliku tog svijeta. Sve ljudsko, sve ključno, nastaje u pokretu, u procesu, u djelanju. Tako i složene moždane funkcije prepoznajemo po aktivnosti zona mozga: aktivnosti, a ne razlaganju tih dijelova u ćelija i tkiva, mrtve i vječito nepomične.
Možda se upravo tako može tumačiti konačni Dilanov odgovor Kileksu: da duša ne postoji na način na koji je on traži. I tačka. Sa te strane odgovora, Dilan je sasvim u pravu. Istina, ostatak njegove replike, o ljubavi kao jedinom načinu pronalaženja duše, može značiti da je sve samo tipična Sklavijeva sentimentalnost, granična patetika. Ipak, zarad zanimljivih razmišljanja koja priča podstiče, probajmo ovo drugačije, šire shvatiti: ljudska duša i tajna života se javljaju kao problemi samo u ličnoj čovjekovoj egzistenciji, neprekidnom toku života. Oni pripadaju jednom ljudskom svijetu i poziciji, koji se radikalno razilazi od naučne pozicije, ili se ne može do kraja prevesti u nauku, a da ne izgubi nešto, ne bude redukovan. Poznavanje lokacije i prirode duše, ili psiholoških principa prijateljstva, vam sami po sebi ne mogu pomoći da nađete ljubav i prijateljstvo druge osobe: oni vam mogu samo osvijetliti i pojasniti, učiniti lakšim onaj specifično ljudski put kojim se to postiže.
Ipak, neću do kraja osuditi ni Kileksa ni njegove tendencije. Nema većeg cilja od naučnog: shvatiti stvarnost, njene funkcionalne zakone. Ali on važi u ograničenim područjima, i sporo narasta: svugdje oko njega se prostiru filozofske nesigurnosti i implicitne pretpostavke. Znanja o stvarnosti mogu služiti ljudskim ciljevima, van-naučnim: od srećnijeg života, preko eliminisanja nemaštine u svijetu, do svjesnog upravljanja našom evolucijom. Sva ova pitanja imaju smisla tek u ljudskom kontekstu, živom postojanju.
Mogo si komotno napisat recenziju |
When I die, I want to die like my grandfather who died peacefully in his sleep. Not screaming like all the passengers in his car. |
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
Posted - 09/07/2015 : 16:00:05
|
Reklame za reprint DD kolor festova (svako izdanje po 32 str.), koji će se početi prodavati 22.07. uz sportski dnevnik "Gazetta dello sport", se nastavljaju!
Emiliano Mammucari
|
Edited by - solar on 09/07/2015 16:00:22 |
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37386 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4065 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 11/07/2015 : 17:55:33
|
Ah, sjećam se kada sam pokupio ovaj broj "Superbuka" na trafici i oduševio se kada sam vidio da sadrži čak dvije Stanove priče!; odnosno oko 100 strana nacrtanim rukom najboljeg crtača "Dilan Dog" serijala. Iskreno, ukoliko bih morao da biram najdraže crtače to bi bili ubjedljivo Stano (da do kraja života nije nacrtao ništa osim "Priče o nikome", i dalje bih ga poštovao), Mari (kome bih dao da crta sve jubilarce ako Stano nije raspoloživ, ali je, bolje je ići za ukusom većine i dati posao dosadnom, statičnom, usiljeno realističnom Brindiziju) i Roi (kada se istinski potrudi, ne računam njegove fušerske radove). Dakle, pretežno crtači sa mračnim, "prljavim", visoko stilizovanim crtežom, koji su spremni da ponude malo drugačija vizuelna rješenja, da nas iznenade.
Ali dosta o DD crtačima, zasada. "Crna mačka" sjajno pokazuje dvije stvari - da Dilanu leži forma kratke priče, naročito u rukama nadahnutog scenariste, kao i da ima prostora za eksperimentisanje, isprobavanje varijacija, beskrajno istraživanje tema. "Crna mačka" se samo formalno koristi horor-ikonografijom - demonskom crnom mačkom, jelte - da bi ispitala jednu "slijepu mrlju" ljudske psihe. To je moć rutine i navike, uključujući i naviknutost na patnju i tugu. Moć da zakopamo i zaboravimo ono što nas boli. Advokat Palmer, glavni "junak" ove priče, je hladni, asocijalni usamljenik, prividno nezainteresovan za bliže odnose sa drugima. Sva toplina i ljubav, koju ne nudi drugim ljudima, ispoljava se kroz njegovu brigu o mnogobrojnim ljubimcima i životinjama-lutalicama. Kao što je jedna moja prijateljica često govorila, životinjska ljubav je "bezbijedna" - one nas ne mogu izdati, iznevjeriti, povrijediti i odbaciti. Ona je tužna, kukavička zamjena za ljubav prema drugim ljudima i samome sebi.
Tako advokat Palmer egzistira mirno, izolovano, u svijetu bez potresa i bola, ali i bez uzvišenih emocija i žara. I naizgled mu takav život odgovara. Svjesno se svakako ne buni protiv istog, niti ima želju za promjenom. A, ipak... dovoljno je jedno probuđeno sjećanje, žaoka žaljenja, crna avet prošlosti, da takav život izgubi svoj spokoj. Palmerove ljubljene životinje ga napadaju ili bježe od njega, sve češće viđa zlokobnu crnu mačku, koja ga podsjeća na prohujale dane... a iznad svega, postaje svjestan sopstvene tuge i sjeta, korjenitog osjećanja promašenosti i beskorisnosti dosadašnjeg života. Kao i većina ljudi, postaje svjestan svojih unutrašnjih sukoba i bola - tek kada probiju tanku površinu koja ih dijeli od svakodnevnog života, prožmu i ometu našu svakodnevnicu tugom, neurozom, osjećanjima otuđenja i odvratnosti. Ipak je u našem uređenom, ali površnom životu daleko lakše ignorisati znake, slijepo nastaviti sa uhodanim radnjama. Dok ne dođe oluja, i slom. A kada se naša stvarnost, i identitet, počnu lomiti, javljamo se istraživačima noćnih mora, optužujući sav pandemonijum ovoga svijeta za naše nevolje - sve, sem samoga sebe.
Na Dilanu ovoga puta nije nikakav veliki, dramatičan, opasan zadatak. Nema demona ili kakvog drugog negativca koga treba pobijediti, žrtava za spasiti. Radi se o slijeđenju niti prošlosti, otkrivanju niza zaboravljenih, ali ne i izbrisanih sjećanja. Cilj je shvatiti život jednog čovjeka, njegov skriveni žal - žal za vremenom kada je, prije dvadeset godina, okrenuo leđa ljubavi, pobjegao od njene vatre, težine, opasnosti. Crna mačka, kao simbol, predstavlja duh iracionalnog, strastvenog, nagonskog, ali i kreativnog, nepredvidljivog u čovjeku. Demonska, da, jer nas razara, mijenja, ukazuje na ograničenost svjesnog, ali i dobra, jer tako upravo otvara vrata promjene, osvješćavanja, građenja čovjeka. Spašava nas vegetiranja, pukog postojanja bez ijedne pokretačke strasti, cilja.
Zaista je i neraskidivo povezana sa ljubavlju. Jer nas ljubav zahtijeva čitave, prožima do najdubljih slojeva. I jer je opasna: nema garancija, sigurnosti - otvaranje ka drugome koje intimnost zahtijeva istovremeno daje i priliku za najdublje povrijeđivanje. Ko se ne otvori, ko ne rizikuje, možda misli da je siguran od opasnosti drugog, tj. drugih ljudi, ali presjeca i mogućnost da bude voljen i da voli. Sa velikim izazovom intimnosti i ljubavi Palmer nije izašao na kraj - bio je kukavica, okrenuo leđa mogućnostima zarad sigurne, sive svakodnevnice. Ali zanemariti ljubav je takođe specifičan odnos prema ljubavi: koji za sobom povlači sporiju, neprimjetniju, ali itekako stvarnu patnju. Žaljenje će uvijek ostati, ono najdublje - zbog neostvarenog, za propuštenom i izgubljenom prošlošću...
No priča se ipak završava u dvosmislenom tonu. Avet prošlosti je polako izblijedila, ali njen zov je još u zraku. Palmer se može trgnuti, početi živjeti, shvatiti znake koje mu njegovo podsvjesno šalje. Nije kasno: potrebno je samo usuditi se, pokrenuti se, otvoriti-ka-svijetu. Poći u susret zgaslom pepelu jedne ljubavi. Možda se plamen opet razbukti. I ne može se kontrolisati. Možda nas sagori, ali je njegovoj privlačnosti nemoguće umaći...
"... probudile su utvaru protiv koje ja ne mogu da se borim... najtužniju, najmučniju avet od svih aveti... žal za prošlošću..."
|
Edited by - Mhejl on 11/07/2015 18:12:01 |
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
Posted - 13/07/2015 : 18:12:23
|
Kao što sam već spominjao, reprint DD kolor festova (svako izdanje po 32 str.), koji će se početi prodavati 22.07. uz sportski dnevnik "Gazetta dello sport", imat će cijenu od 1,99 eura, a prva na redu je remake prve DD epizode "Zora živih mrtvaca" autori su: Recchioni/Mammucari.
|
Edited by - solar on 13/07/2015 18:13:44 |
|
|
Giuda Ballerino
Senior Member
Japan
2595 Posts
Member since 02/03/2014 |
Posted - 13/07/2015 : 19:59:41
|
Pobrkao si nesto. Nema ovo veze s reprintom Color festa. Ovo je nova "collana" Dylan Dog I colori della paura.
Edit: Sorry, sad sam vidio da je samo prvi broj neobjavljen a da ce dalje biti preuzimano s Color festa. Ide tjedno s novim naslovnicama. |
Kaizoku ou ni ore wa naru! |
Edited by - Giuda Ballerino on 13/07/2015 20:15:52 |
|
|
Deers
Advanced Member
Croatia
9228 Posts
Member since 29/03/2004 |
Posted - 13/07/2015 : 20:51:45
|
Bit će još najmanje tri nove ako se prije toga ne objave u remake colorfestu a za dalje sve ovisi o potražnji. |
"Trzaj mišica i nad prazninom sam." |
|
|
ZoranC
Senior Member
Germany
1894 Posts
Member since 20/09/2010 |
Posted - 13/07/2015 : 22:10:42
|
Procitao sinoc i danas DD LL knjigu 6, Dvorac strave i Dama u crnom. Jbt, koji ugodjaj, bolje nego 3D kino. Kako bi tek bilo procitati to kad zaroka snijeg. Malo vuce na Demonsku knjigu (2x Sclavi), ali premium. Kojoj sljedecoj prici da se radujem citajuci kronoloski? |
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 13/07/2015 : 22:27:13
|
Već u slijedećoj knjizi se nalazi izvrsna priča Uspomene nevidljivog, samo nemoj očekivati sličnost sa Damom u crnom jer je dosta drugačija. |
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
ZoranC
Senior Member
Germany
1894 Posts
Member since 20/09/2010 |
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
Posted - 16/07/2015 : 23:05:58
|
"Zora živih mrtvaca" - remake Scenarij: Recchioni Crtež: Mammucari Kolor: Annalisa Leoni Naslovnica: Carmine Di Giandomenico
|
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
Topic |
|
|
|